Ručkić krčkić

Kaj, danas kuhamo? Je, i ja kuham, od ranog jutra, jer mi došlo ispeći pečenje u pećnici, a valjda sam ga i ispekla, sad još sataraš i bumo vidli... Nego, meni baš prije kuhanja sinula tema o braku. Kao zajedničkoj grobnici ili zajedničkom igralištu.

U svojoj vršnjačkoj skupini znam dosta trajnih, izdržljivih brakova; u stvari, većina je u takvima, manjina se razvela. Među ovima koje ja poznajem. E, a kad ih poznajem dovoljno dobro da znam i neke intimne pojedinosti njihovog braka, onda mogu zaključiti sljedeće: svaki brak skriva neku prljavu malu tajnu, i to ne onu koju bi odmah pogodili, a ne, ne, ne, uvijek je to nešto što OBOJE jako dobro prikriva! Drugi dio te većine nema tajni, sve je javno, svi uvijek saznamo kad se svade, kad se rastaju, kad se tuku, kad je gotovo, a nikad nije gotovo, oni samo trebaju skandiranje i publiku. A treći dio te većine se sastoji od zombija. Bar jednog u paru.

Ova zadnja skupina je najsumornija, a nažalosti, nekak mi se čini i najčešća: ti su ljudi zapravo uložili u zajedničku grobnicu. I neveselo životare sve dok se ne skrase u svojoj investiciji. S obzirom da sam pametna, dugo mi je trebalo da naslutim razinu i razmjere ljudske gluposti (to ja sad da vas malo ižifciram), tj. ljudsku sklonost fikciji da mogu proživjeti zajedno 40-50 godina na osnovu neke provizorne, najčešće vrlo površne premise i nadroksani hormonima, i pri tome biti sretni. Kontinuirano. Do smrti. Iskreno, kad sam se ja udala, učinila sam to samo zato jer je razvod moguć i legalan; iako sam se svim srcem nadala da ćemo L. i ja zajedno uviđati promjene i zajedno se mijenjati u skladu s njima, da ćemo si dati slobodu za razlike i da će nas, štoviše, upravo te razlike intrigirati i usrećivati. Ne znam bismo li uspjeli, on je umro, a nemamo zajedničku grobnicu, ja imam svoju, on svoju.

Međutim, sad tek uviđam da ljudi uopće ne razmišljaju ovako, da im promjene, mijene, sloboda, uopće nisu na pameti, nego uklapanje, društveno odobravanje, da im je ulazak u brak zapravo samo malo ozbiljniji korak od nabave vešmašine i da se sve to skup jednostavno svodi na vlasništvo nad nekom osobom, na obvezivanje te osobe da sudjeluje u tvojem životu, prvenstveno materijalno, a sve ovo drugo, to postane sporedno. I da nema toliko tog medijskog brainwashinga o važnosti ljubavnog ispunjenja, sve mi se čini da bi dobar dio svjetske populacije spavao, jeo, pišao i srao pored živog mrtvaca, ni ne primjećujući da je ta osoba već neko vrijeme neosobna, zapravo rekvizit u njihovom življenju; ili bi oboje postali takvi, neveseli i svenuli, mehanički održavajući svoje tijelo, tijela svoje djece i svoje radne obaveze. Ovak, povremeno se jedan od dvoje ili oboje trgne i primijeti lešinu u krevetu pa se makne; ili pusti lešinu nek miruje, a on(a) si nađe neko veselje izvan kuće (ne nužno preljubničko, bilo što, možda skuplja čačkalice).

A ovi koji imaju privatno ili javno igralište... Pa, i ti jedno drugoga zapravo tretiraju kao rekvizite. Ali se uvijek bar jedno od njih zabavlja. Ma, zabavljaju se oboje! Jer, koliko god glupi bili, rijetki su ljudi koji mogu podnijeti kroničnu i doživotnu patnju. Nekome je lakše biti mrtav (ovi gore zombiji), a nekome igrati igrice, a u svim spomenutim slučajevima, ima tu nekog gušta, ima pristajanja i prihvaćanja. Moji starci su bili igrači, i sad tek vidim, bili su sretni; a svi su govorili "loš brak". Nije bio. Fakat im je potrajao. Ono nesreće i patnje što je u tom braku bilo nesanirano, to je bila moja nesreća i moja patnja, njihovog djeteta. I nisu oni jedno drugoga zeznuli, nego mene: ja sam dobila predodžbe o braku i ljubavi koje su me obilježile do kraja života. Ajd, blogufala, bar sam bila oprezna pa nisam upala u tu njihovu šablonu; ali nije mi, sve do ove moje prilično pozne dobi, uopće ni padalo na pamet da bi brak, ili veza s nekim, mogli biti područje slobode - područje rasta, opuštanja, podrške i podržavanja.

A moglo bi. Samo najčešće nije. Jebiga!

Baš sam se danas lijepo napričala s jednom susjedom. Živi u stanu nasuprot mojeg s dvorišne strane, dijelimo štrik za veš, s time da ga ja nikad ne koristim, jer imam lođu, to mi je komotnije, nema frke da će ga zasrati ptice, smeće ili smočiti kiša. Ja sam ovdje 51 godinu, ona 40, a njen muž je rođen u tom stanu prije 60+ godina.

I zato mi kužimo specifičnosti života u takvim stanovima, u ovom našem kvartu: nije to nikad bio kvart za bogatune, nego za srednju klasu. Sjećam se, kad sam ovdje zavapila da kak to da moji starci u pola stoljeća nisu napravili ama baš ništa u stanu, osim (rijetkog) maljanja, izgadilo me se, kao ja komotna, i ja starce okrivljujem za svašta. Ali, to je istina. I ona priča, ni roditelji njezinog muža nisu prstom maknuli, tu i tamo (rijetko) bi pofarbali, a onda su oni iskeširali tisuće i tisuće kuna na zamjenu instalacija i sve moguće dubinske zahvate... Tak se ovdje živjelo. Ti stanovi su prvobitno bili u najmu od Nadbiskupije, koja je na sebe preuzimala odgovornost za nužne radove, onda su nacionalizirani, ali su stanari mahom ostali isti, naviknuti na to da netko drugi vodi brigu o zdravlju zgrade, a sad, kad se privatiziralo, oni od nas koji nisu prodali, muku muče vlastitim sredstvima.

Koja više nisu sredstva solidne srednje klase. Iako naše obrazovanje i navike jesu. Moja susjeda je profesorica na državnoj školi, njen muž umirovljeni sveučilišni profesor, ja sam isto profa, nisu to neki novci... Ali "bokčija" i "socijala" nas gleda kao snobovsku gospodu, iako ih zaista ne diramo, naprotiv, i u mojoj zgradi se socijali išlo na ruku dok je nije pokušala otkinuti iz ramena, a isto se dogodilo i u njezinoj. Moja socijala je isprva uzurpirala kompletan zajednički prostor u suterenu plus dvorište, zgrada joj je izbetonirala što je htjela, postavila pvc vrata i prozore, ali na koncu smo puknuli kad smo ulupali bogatsvo u uređenje stubišta u secesijskom stilu, a ona objesila veš, i stalno ga vješala, i toliko ga vješala da je navukla vlagu na zidove. Sad vješa po dvorištu i frnji se što moja Duška dođe na loptičarenje. Kakti, zaprašit će joj veš. Kojim je pregradila dvorište. Stvarno sam u napasti da joj ga pride i zagadim istresanjem stolnjaka kroz prozor ili spalim čikom kad se moram provlačiti da bih došla do sredine dvorišta; ali vjerojatno neću, jer nisam tako odgojena. Poštujem tuđe. Čak i kad ne znam točno ime i prezime vlasnika. Ona jock. Ona misli da je dvorište njezino jer mu je fizički najbliža. Seljančura. A moj vlasnički udio u tom istom dvorištu ravno četiri puta veći od njenoga. Puno je vjerojatnije da joj kupim sušilicu.

Susjeda ima još gori slučaj. Grebatore koji su, kad se obnavljalo krovište, što maznuli, što užicali materijal i izgradili neku potpuno ilegalnu nadogradnju, pazi, na spomeniku nulte kategorije! I sad zgrada plaća da se čisti smeće s krova te nadogradnje, a ova socijalka njoj, profesorici, kad je izvjesila neke svilene bluze pa su kapale po tom krovu, veli "Eh, da, gospoda svilenim bluzama po sirotinji..."! A njen (socijalkin) sin nadroksanim skinheadsima i njihovim urlicima i nepodnošljivom muzikom svakog vikenda po gospodi... Fala blogu da sam sve svoje bitne prostore preselila na drugu stranu! Ali, svejedno se ne usuđujem ostavljati otvorene prozore.

I tak, jako mi je bilo drago čuti da još netko ne jebe socijalu ni pol posto. Osobito kad su to naši vršnjaci. Jer u vrijeme našeg školovanja to zbilja nije gotovo ništa koštalo, moglo se i uz rad, samo je trebalo htjeti i zapeti. A ovi nisu. I sad su nadrkani što mi jesmo. Tko vas jebe, mislim si ja. Tko vas jebe, misli si ona. Ali svejedno ONI NAS jebu u zdrav mozak.

Ma, mogla bih još... Pretresle smo mi hrpu toga u cca sat vremena. Očito željne sugovornika koji SHVAĆA o čemu pričamo. Jer, takvi su već zbilja rijetkost u našem susjedstvu. Došli su neki novi, koji nisu srednja klasa, nego fakat bogatuni, i neki koji su zbilja socijala, možda i ne svojom vlastitom krivnjom... Došli su ljudi drugačijih shvaćanja, a naša su shvaćanja da pokušamo shvatiti ta njihova shvaćanja bez nametanja svojih, nego ono, koje prevlada... A prevlada ili lova (koje mi nemamo toliko) ili divljaštvo (kojeg mi nemamo uopće). Obje kanimo u nekoj daljnjoj budućnosti prodati svoje stanove; i obje strepimo od novog susjedstva. Nekak bismo najradije zadržale svoje; tih nekoliko susjeda s kojima se shvaćamo.

Ovak, za one kojima je IQ manji od opsega prsa:

- Ja NE smatram gerijatrijski seks nepoželjnim;
- Ja NIKOME ne branim da se seksa kako god želi i može, s kim god želi i može;
- Ja NE DISKRIMINIRAM gerijatriju, ali ni sebe NE UBRAJAM u tu kategoriju (granica je 60+ godina, prema WHO definiciji, viđe linka: Link.

Suprotno ovim POGREŠNIM interpretacijama, ja seks u poznoj dobi smatram poželjnim, ljubav još poželjnijom, a bunim se protiv gluperda koje, iako su zaista u gerijatrijskoj skupini, same diskriminiraju svoju skupinu svojim nastojanjem da BUDU MLADE. Jer to ne mogu biti. Skidam kapu svakome tko ljubuje pri punoj svijesti, svojoj i partnerovoj, o tome koliko su STARI (za razliku od "mladi").

Također se bunim protiv gluperdi koje sve svode na izgled, jerbo poznajem i daleko ljepših primjeraka gerijatrije od njih (npr. neke ex-Yu misice i holivudske dive), koje unatoč neospornoj ljepoti po svim mogućim univerzalnim kriterijima, nisu uspjele izbjeći staračke tegobe, iako su nešto duže nego manje lijepe smrtnice imale izbora među boljim primjercima muškoga roda. A ti bolji primjerci su u oba slučaja (i misice i holivudske dive) bili starkelje s kojima su mogle biti opuštene i svoje.

Također se bunim protiv toga da neke tu gluperde omalovažavaju moj izgled, moju pamet i moj način života. Kakav god moj izgled bio, nikad nije bio prepreka uparivanju koje sam poželjela, a na svaku godinu razlike između naših životnih dobi ja imam 5% više šansi naći boljeg mužjaka; i to je tak, bez obzira na sise, guzice, kilaže, bolne zglobove ili lomne kosti. Sve da sam najgori gabor, u usporedbi s gerijatrijkama, još uvijek imam cca 55% više izgleda naći mentalno i fizički zdravije muško nego one. A ti "njihovi", da su čemu, onak dobrostojeći, obrazovani i "izgledni", ti bi birali mlađe, a ne starije od sebe. Kad TAKAV bira stariju, to nije kompliment njenim vrlinama, nego simptom njegovog narušenog mentalnog ili fizičkog zdravlja, ili bar vrlo upitnog (i zato zasigurno jako napornog) samopouzdanja.

Što se moje pameti tiče, ako se ovdje uslikavaju kirurški dotjerane cice (je, i smanjivanje je kirurško dotjerivanje) ili face kao lopate, tjelesa kao da se evolucija umorila izgradnjom torza pa je ispod struka ispao isprdak, i to s ponosom, e jebga, onda se valjda i ja smijem pohvaliti da se ta ista evolucija potrudila meni dodijeliti nešto više unutar lubanje. Nije to moja zasluga, desilo se, meni drago i baš to volim pokazati. Zakaj ne? Zašto bih se ja PAMETI sramila?

Svoj način života NE propisujem nikome, jer je nastao po MOJOJ MJERI. Custom made. Nije konfekcija. Ono što ja uistinu preporučujem jest pronalaženje vlastite mjere za vlastiti život i izgradnju takvog života u kojem se dobro osjećamo, u kojem smo svoji/svoje, bez obzira na druge, i bez obzira na sve drugo. To NE ISKLJUČUJE mogućnost da ga podijelimo s nekim - uopće ne! Ali podrazumijeva da će ta druga osoba u takav život ući s razlogom, s poštovanjem i s darovima. A ne naprosto orgazmom. Jer za TO nije potrebna.

Kad god sam u dilemi kako provesti vrijeme predaha - na blogu ili s Duškom - izaberem Dušku. I nikad se ne pokajem! Dođem doma nasmijana, znojna, prljava, puna dojmova i dogodovština, s ponekim zgodnim novim poznanstvom, a NIKAD nadrkana, ogorčena, raznjupana ili kivna. NIKAD.

Pseća poznanstva su specifična: moš tu upoznati jako korisne ljude, liječnike, odvjetnike, majstore raznoraznih fela, astrologe, astronome, investitore, studente, čak i vlastite, beskućnike, davno zaboravljene kolegice i kolege, moš u parkiću riješiti niz svojih problema ili pomoći nizu ljudi da riješe svoje, ali ako ti se neće, ako ti se ne da, ako ne možeš, tu je uvijek PAS, moj ili njihov, i jednostavno se baviš psima. Ne moraš sudjelovati ni u čemu što ti ne prija, a neće biti zamjerke. Ili se možeš pozabaviti čime god hoćeš i skrenuti temu na pse kad bi se mogle pojaviti zamjerke.

Moja mala djevojčica, Duškica, sad se prvi put zaozbiljno tjera. Bilo je već jedno tjeranja, tzv. pseudotjeranje, bez krvarenja, samo je dobila ženski miris. Međutim, sad je zaistača. I jučer mi u veliki park, nemre jadna Duška skinuti udvarače sa sebe!





I tak si ja mislim, gledajući tu, ajmo reć manje racionalnu faunu, nisu bitne naša karakterna svojstva, naša načela, moral ili etičnost: bitno je da se kuja tjera! Kad se ne tjera, ako je simpa, poigrat će se s njom; ako nije, tko je šiša, idu dasovi dalje. A kad se sjetim još jednog načela spoznatog zahvaljujući mojem starom šaponji, mladost je uvijek prednost - je, volio je on svoje stare "frendice" i "simpatije", ali čim bi prošla neka mlađa, osobito napaljena, ostavio bi ih dok trepneš!

I tak si ja mislim, ovi koji se napajljuju na starice koje se tjeraju, s njima nekaj ne štima... Ide to i meni na štetu, jer i ja se povremeno tjeram, ali hebga, meni to nije osnovna i jedina radost u životu... Zapravo se sama sebi nasmijem; i nekom starom "džukcu" koji mi se prišipetlja kad nasluti da bi mogao imati šanse.

A ovo me podsjetilo na moju nekadašnju studenticu, s kojom sam se sprijateljila i tulumarila neko vrijeme... Uvijek je bila jako tajanstvena glede svojeg ljubavnog života (ja pretpostavljam da je imala nekog oženjenog) i kad joj je neki napasni mladac dojadio prividnim sažaljenjem, a zapravo nevještim i kukavičkim uletima, lijepo ga je pitala: "Jel' meni nešto fali? Jel' ti VIDIŠ da mi nešto fali? Jel' ZNAŠ da mi fali? I jel' ti IMAŠ to nešto što meni MOŽDA fali?". Podvio mladac rep... A njoj nije falilo ništa.

Ručak danas eksperimentalan... Odmrznula pogrešne namirnice. Ajd, idem probat. Možda je dobro. A ako i nije, ima me! A uvijek je dobro kad dobre osobe ima što više ;-))

...a ostali - moja kućica, moja slobodica; ili ćelijica; ili pljugica, ševica... Nije sloboda za nas obične smrtnike. U stvari, rekla bih da sloboda uopće nije za ljude. Ako bogovi postoje, možda je za njih, ali ako su nam slični, ni njima nije svojstvena.

Možda ovaj junački bubac smatra sebe slobodnim jer se nije raspičkao o neku prepreku; možda sam ja slobodna jer sam napisala vulgarizam; možda je Aleksandar Veliki smatrao sebe slobodnim jer je imao jako puno resursa i veeeelikeeee zemlje, iako je on sam, vele, bio mali... Svejedno. Kakve god (be)značajnosti dosegli svojim življenjem, uvijek se dogodi da nešto ne možemo pustiti: svoju komociju, svoju veličinu ili malenkost, svoju radoznalost, svoju potrebu za adrenalinom.

A svi na kraju ostanemo bez toga.

Čak i bogati, koji zaista, pravedno ili ne, imaju više izbora, više lakoće, više mogućnosti istraživati tko su i što su i što ih zanima, koji vide, iskuse na svojoj koži, isprobaju većini nedostupno, uživaju češće i intenzivnije, i kaj onda? Neki pošašave, propiju se, prodrogiraju, drugi se ubiju, odu u neku sektu ili se zatvore u ćeliju i oponašaju "prosvijetljene", a rijetki, uistinu rijetki pronađu neku razinu smislenosti, zadovoljstva, ajmo reć "sreće", najčešće neprepoznatljivu i neshvatljivu pojmnovniku većine vječno gladne, željne i potrebite. Zašto ne oponašamo NJIH, nego neke nama tuđinske kulture? Jesu li nam oni veći tuđinci nego neki opskurni redovnici s neke planinčuge na koju se nikad nećemo uspentrati, a da se i uspnemo, sumnjam da bismo na njoj znali/htjeli i uspjeli živjeti?

Ne znam. Ne smatram sebe slobodnom u svakom smislu i u dovoljnoj mjeri. Nekih svojih sloboda sam svjesna, a to je financijska autonomnost, onoliko koliko je to moguće u ovoj našoj državi, sposobnost razmišljanja izvan konvencija i priličan nehaj za mjerila drugih ljudi; a opet, nemreš biti slobodan sasvim sam po sebi i za sebe, bar ja nemrem, treba mi bar još jedna jedincata osoba da tu moju slobodu prepozna i prizna. Inače je naprosto izolacija. Niš više, niš manje.

Evo, za primjer, imam jednu šulkolegicu, njoj je oduvijek bilo jako važno da se uda, pa se udala za lijepog raspikuću. Ja mislim da ona robija svojem životnom konceptu, ishodu konvencionalne ljestvice vrijednosti, i da taj njen ljepotan nikad nije bio, a sad, pod stare dane, pogotovo nije vrijedan njenog radnog vremena od cca 160 sati tjedno, ali ona ne dijeli to mišljenje i zato si sa mnom više nije dobra, nego ima istomišljenicu u sličnome životu i one se međusobno priznaju. I misle da sam ja jadna i neslobodna u svojem životeku neosmišljenom kurcem u kući i dječurlijom na vratu plus redovan posao, honorarčenja, kućanski posao i odgoj ranije spomenute dječurlije (i jednoj i drugoj su djeca niškoristi, po mojem). Ali, njihovo je PRAVO (sloboda?) da žive kako žive i da se jednostavno odmaknu od onih koji ne dijele njihove stavove; njihovo pravo NIJE, niti bi smjele imati SLOBODU, da ih ikome drugome nameću.

A evo, kod nas se raspisuju referendumi o tome ima li neka društvena skupina PRAVO I SLOBODU nekoj drugoj skupini USKRATITI pravo i slobodu da živi u skladu sa svojim stavovima, pa i nagonima.

Ah. Mili moji, htjedoh ja vama reći ovo: kompletan pojmovnik osobne sreće i slobode nastao je početkom industrijalizacije, štoćereć kapitalizma. A u naravi ljudskog roda je, i to ne samo ljudskog, nego kompletne zemaljske flore i faune, da jači kvači, a slabiji robuje, i mislim da je zaista dosjetljivo priuštiti roblju iluziju srećice u četiri zida. Kuže li to ovi koji oooooommmmkaju u ćelijama? Tko zna! Nije ni bitno. Mislim da oni kuže koliko smo nevažni, kao pojedinci, u kozmosu... hm. Možda čak ne "kozmosu", koji podrazumijeva neki nama shvatljivi ustroj, nego jednostavno svemiru. Sviđa mi se ta riječ: sve mir. Možda su to ljudi koji su uistinu pronašli mir u svojoj nevažnosti, kojoj se svi podredimo kad-tad, a ako ne prije, onda u trenutku smrti.

Ali možda su to ljudi koji su se jednostavno sklonili od života, od njegovog evolucijskog imperativa, od valjanja gvalje, od mulja i dreka podjednako kao i od dosezanja zvijezda, koji zaista kroče zemljom maleni ispod zvijezda i ne pomiču ništa na toj zvijezdi koja je naš dom: nit ga čiste, nit ga spremaju, a ipak ga, bar malčice, zmažu.

Mene moš bar jedno pet-šest puta razveseliti reprizom, jer ja sve tak "pozorno" pratim da obično tek pred kraj skužim kak znam što će biti... I ovdje je tako, i na telki.

Ali, i ovdje i na telki je čak i moj brojček premašen!

No, tko sam ja da se bunim...? Ni moj kreativni doprinos ovoj stranici nije blogznakakav. Nisam više sva u upitnicima, ne muče me velika pitanja o velikim i presudnim pojmovima, živim pomalo, potiho i poprilično dobro, i tak, zapravo me najviše zanimaju sitnice iz mojeg mikrokozmosa: Je li bilo opravdano danas spizditi preko 100 kuna na ukrasne jastučnice? Hoće li moja frendica Anka cijeniti moju eksperimentalnu štrudlu od svega i svačega kad mi u petak dođe u goste? I tome slično... Najradije bih se raspisala o tome kako sam uspješno oribala rajnglu u kojoj je gadno zagorio ručak, jer sam se osilila, nije mi više dosta da pustim ručkić neka krčkić a ja na blogek, nego ja u Billu, pa natenane... Pa, oribala sam ju. Ko nova je.

Mogla bih i o svojim studentima, izostaju s nastave, dobiju zadatke da nadoknade propušteno, ja to za svaku studentsku glavu radim po mjeri, otvorim karticu, pogledam što je točno propustio, nađem mu poučne zadatke iz toga i očekujem da ih riješi uglavnom točno, jer su, naravno, laki, tek toliko da ne ljosnu na ispitu. A danas mi dvojica šalju "riješeno", kad ono, ne zna lijeva što radi desna! Valjda su mislili da ne budem pregledevala, da je dovoljno ispuniti nekim tekstom...? Sad će podivljat jer im ne dam potpis pa neće moći na ispit; a ja si mislim, bolje ti je da podivljaš pa naučiš, nego da sad moram još i dodatne verzije testa izmišljati jer buš ziher pljusnul, ako je suditi po "radu". Jooooooooooj, te ofrlje generacije... Ma, OK je biti površan tu i tamo, ili kad imaš jasne prioritete, OK, engleski te ne zanima, ali daj odradi ga za dvicu, ne moraš za peticu! Ne. Oni bi peticu, a ne dvicu, i to bez imalo napora. Hebga, ne ide. Bar ne kod mene. Sve dok mi netko logikom ili realnom prijetnjom mojem materijalnom standardu ne dokaže da bi moglo proći.

Trebalo bi staviti ručkić da se krčkić. Kad usporedim koliko sam love ostavila za 1-tjednu zalihu klope, onda one ukrasne jastučnice i nisu skupe. Trajat će koju godinu, ako niš drugo. Prodavačice su sve napasnije i napornije. Praktički više nema trgovine u kojoj te puste da na miru razgledavaš, onda ti nešto zapne za oko, pitaš, ona pokaže, potraži... Ne. Sad ti dihaju za vrat i jako se ljute kad ne kupiš najskuplje. A ja bezobrazno uvijek velim da je preskupo i da ne želim potrošiti toliko love za takvu stvar. Jednostavno NE ŽELIM: imam svoj cjenovni prag i dok ne nađem nešto što je ispod njega, ne kupujem. Ova je, sirota, raspakiravala nekakve goleme prekrivače za krevet, iako sam joj pošteno rekla da mi cijena ne odgovara, vadila nekakve stolnjake, iako sam rekla da to ne trošim, išla u skladište provjeriti za nekakav šlafrok koji mi je zapeo za oko, ali ga nije našla, i na koncu je zamalo pukla kad sam zatražila popust za gotovinu, a potroših ravno 104 kune! Je, tak se dela. I ne pizdi se. Osim kad to nitko ne vidi.

A onda bez pogovora ostavim 300-ak kuna za špeceraj. I tak, idem ga sad iskonzumirati: svinjski lungić s miješanim gljivama u umaku od vrhnja. Brzo gotovo, a jako fino. I poprilično skupo. But I'm worth it, jel' tak? ;-))

Tak mi je danas sve - što ispadne. A sjetim se, neki dan izrekoh mudru misao:

Tko ode dalje, može se i vratiti.

Odnosila se na banalnost, na moj odnos s mojim bivšim, iz kojeg sam ja zaista, doslovno i metaforički, otišla dalje; ali on nije. I meni je zato svaki susret i svaki razgovor s njim mala fešta, prava radost, jer drag je on, nisam ga bezveze godinama voljela, i još ga volim, ali na taj bezbolan način osobe koja je otišla i koja se ponekad vrati, iz poštovanja, iz sentiša, iz razdoznalosti, ukotvljena negdje drugdje, i slobodna. Njemu je to bolno. Razljutim ga. I lijepo mu je. Ali on bi total recall, potpuno isto kao što je bilo, dakle - nemoguće - jer nismo isti i nikad više neće biti isto. I zato nije nikakvo. Osim ponekad, sasvim slučajno.

Kad pogledam ove bloške crne udovice, mislim si, jeboteblog, te su otišle, ali se nisu oslobodile. Doslovce ona druga mudrost, može seljo iz sela, ali ne može selo iz seljaka. OK, ako želimo vječne krvne osvete, tržište svedeno na trampu iz seoskih bašći, seoske ridikule i djecu izobličenu incestom, sve pet. To nam je ukinulo balkanska tržišta, upropastilo npr. izdavačku djelatnost, svelo nas na kulturološku RTL-izaciju i Big Brothere koji blage veze nemaju s udbašima, na dužničko ropstvo i robijanje naše djece (ajd, falablogu da ih nemam!) mitologijama predaka i ravnodušnim Čarobnjacima iz Svijeta, a kad sve to skup zbrojiš i oduzmeš, sve se svodi na psihologiju samoupravnog socijalizma, ilitiga blesavo uvjerenje da Pale može opstati sam na svijetu i da svega kod nas ima, da je uravnilovka prava i pravedna mjera, osim za (nabroji etnicitete i vjere za koje nije, tj. koji su dežurni krivci) i na onog jadnog Gavrila koji će platiti glavom prepucavanja Velesila koje nikad nije skužio u svojem seljačkom obračunu sa suseljanima koje Velesile nit kuže, nit zarezuju.

Treba otići od toga, kažem ja. Kao Huckleberry Finn. Pa se vratiti, slobodan. I biti sentiš. Dovoljno slobodan da budeš sentiš. I pravedan.

Ma, boljela bi mene briga za te crnice da sam npr. u Oxfordu. U kojem sam bila prije 38 godina, u vrijeme Thatcherice i zatvaranja rudnika, socijalnih nemira neviđenih razmjera i prvih punkera, i u susjednoj ulici ugledala mini morrisa s iscrtanim kukastim križem. Ja sam se prestravila, a Englezi su se smijali: "Budale", rekli su. "Te nitko ne šljivi. Nek crtaju."

Ova slička je iz našeg parkića. Snimila ju je moja prijateljica, koja je otišla u Dublin, s mužem kojeg su headhuntali (moj bivši student, moj ponos i dika!). Nisu otišli iz nužde, ovdje su živjeli natprosječno dobro, ali svjesni da im je to neizvjestan maksimum. Ona se također zaposlila, na poslu, veli, koji ovdje vjerojatno nikad ne bi dobila, iako ima završenu farmaciju i MBA i prilično jedinstveno iskustvo u prodaji vrlo specifično uciljanih lijekova; otišla je onamo bez kontakata i veza, i eto, postala direktorica u irskoj firmi, oko nje sami Irci, i nema beda, osim što joj je teško pratiti govorni irski engleski. Naravno, ne namjeravaju se vratiti. Ah. Kad bi se oni i njima slični imali volje vratiti, ni kukasti križevi na nogometnim stadionima mi ne bi smetali. Zbilja. Ovak, sve si mislim, možda zatrebaju dadilju za pse (imaju 2, nekadašnje Duškine najbolje prijateljice). Pa da im se pridružim...

A slička je iz parkića jer me podsjeća na jednu drugu mudroliju, ovog puta iz Dr. Housea, kad on veli "Embrace your shallowness" (prihvati svoju plitkost). Jesemti, jučer sjedim s onom jadnom ženom koja mi prepričava svoju interpretaciju svojeg života, a ja slušam na frtalj uha i svejedno joj izrađujem psihoprofil, odmah vidim, aha, simbiotski odnos s majkom, nesposobnost osamostaljivanja, idolatirja kao brana od spoznaje realiteta, nefunkcionalni odnosi s muškarcima, raspolućenost između idealiziranja autoriteta i potpunog nepovjerenja prema drugim ljudima, tzv. "običnim smrtnicima", pogrešni izbori nastali iz povodljivosti, nesposobnost prihvaćanja vlastitih pogrešaka i vlastite odgovornosti... A jadna! Srećom, ništa od toga joj nisam rekla. Ali, ako još nekoliko puta sjedne pored mene i nastavi priču, nisam ziher da ne bum. Jer će mi se nakupiti. Nije ona niš meni skrivila, JA sam takva. Ne znam zaustaviti pogled; ili misao. A subatomska misaona razina je većini terra incognita. Svijet u koji ne znaju otići i ne znaju se iz njega vratiti, slobodni.

Zaustavljam pogled (nisu to znali ni oni Nabokovljevi likovi iz novele "Transparent Things", koja me zauvijek obilježila), njuškam mirise iz kuhinje, zavaljujem se u stolac, uzdišem: niš ne moram; a mogu što god mi se hoće. A hoću ono što mogu. Zar to nije divno?

Jutros sam na FB-u rješavala neki test razlikovanja boja. Ispalo je da ih izvrsno razlikujem! Valjda se zato nerijetko odlučim za neke kombinacije koje su većini drugih ljudi najblaže rečeno "riskantne" ili nerazumljive.

I tak, sad bum i ja jedan photo-session. Nastao je jučer, kad sam u dvorištu nabrala cvijeće i ušla u boravak, gdje sam prekjučer promijenila zavjese u bordo-narančaste, i tak mi se svidio taj štimung, tak mi je sve tu bilo good, da sam poslikala... Za nedoblog da zaboravim kak mi je lijepo, a ne za blog.



Jer, nije mi uvijek bilo tako lijepo doma; a grdo je kad ti doma nije lijepo. Anđa-međedica garant još uvijek ima slike nekadašnjeg kaosa, koji sam ja uredila po svojem, i kaj god tko mislio o tom uređenju, meni je lijepo, meni je tu udobno, meni je po mojoj mjeri, sve mi je prozračno, prostrano, a sve što trebam mi je pri ruci, ondje gdje to obično trebam.

A usustavila sam taj kaos uglavnom starim stvarima, jer postoji kontinuitet u mojim preferencijama: boje! Što god sam kupovala, bilo je izrazitih boja, crvene, terakota, bordo, oker, pa onda zeleno da razbije monotoniju, i ponešto neutralnih tonova, bijelo, svijetlo drvo... Nedavno sam kupila ovaj pladanj na nogarima, bijeli, i u njega stavila podmetač za blagovanje upravo nabrojanih boja, a imala sam ga otprije, i savršeno se uklapa, kao i nabrano cvijeće, intenzivno ružičasto.



Veseli me i to što je kod mene doma praktički nemoguće išta uslikati a da ne ufatiš i neku životinjicu. I kod njih se vidi dosljednost, moja: svi su mekani, dlakavi, umiljati, a ptičica je točno mojih boja: zelena i crvena i žuta; pokojni muž je bio zelen s crnom glavicom i jarko crvenim kljunom. Čak se i krletka, nehotično, uklapa bojama: bijela sa žarko narančastim postoljem.



Žao mi je samo zbog kuhinje: isprva sam htjela jabuka-zelene fronte, to je jedna jako žućkasta nijansa zelene, ali se nisam odvažila, jer još nisam imala pločice i linoleum. Šteta! Bila bi savršena, sve bi se to sljubilo. Ali, hebiga, imam ziherašku slonovu kost. Možda se za koju godinu odlučim promijeniti fronte u prvobitni izbor. Ali linolenum je lud, zar ne?



Gotovo sam sasvim sigurna da ćete vi u ovaj moj zapis učitati neke svađalačke motive, ali nema ih, vjerovali ili ne. Meni je ovo naprosto javni podsjetnik, a takvi više obvezuju od intimnih, koje lako zanemariš i zaboraviš, da mi je DOBRO. Jer, je, ja sam realni pesimist, i strahujem od lošeg, i prilično sam ziher da će se slučiti. Osim toga, prag zadovoljstva koje se može preliti u sreću stalno raste, i znam da mi u nekoj doglednoj budućnosti ove srećice neće biti dovoljne. Ali sad jesu. I trebam zapamtiti da jesu. I koliko je bilo teško stići do njih.

A toliko su dovoljne da odolijevam nizu pretpostavki koji bi se tako rado rasprostirao mojim mislima: što bi bilo, kakva bih JA bila, da sam oduvijek/ranije mogla živjeti ovako? Nisam mogla. Ali drago mi je što sam još uvijek takva da me ovako veseli.

Čekam jučer svoje društvo u parkiću i nehotice prisluškujem razgovor triju mladih, glasnih žena, od kojih su dvije trudne. Pričaju o tome kak su se osramotile na testovima inteligencije, prilikom natječaja za zapošljavanje. Niti jedna od njih nije stigla do kraja testa pa se one srdačno tješe: jedna nije riješila zadnju stranicu, a druga čak dvije. Treća šuti, valjda je ipak sve riješila, ali ta je pala na vozačkom, iz testova, jer nije čitala pitanja, veli. Smiju se od srca, "joj, kak buju ISPALE glupe". Ali zapravo JESU glupe. Besramno.

(U stvari, pretpostavljam da su prosječne. Ne znam, te razlike između gluposti i prosječnosti mi nisu uvijek jasne.)

I tak, zapitam se ja čega se sve ljudi stide... Gluposti očigledno ne. Ni nepoštenja, bezbroj puta sam čula priče o tome kak je govornik nekoga nasanjkao i sve pet, nasanjkanome baš to i treba, kad je glup. (Aha, znači, nije niš loše biti glup sve dok te neki pokvarenjak ne nasanjka, a bolje je biti pokvaren nego glup; jel' tak?) Ni egostičnosti, evo, meni mai zamjera što sam brinula za svoje invalide, muža, majku, psa, i naziva to "lažnim moralom", uopće ne kuži da "lažni moral" ne postoji, postoje samo moral, nemoral i amoralnost (ovo treće znači da uopće nemaš pojma da bi moral mogao postojati), a ako morala imaš, onda ga primjenjuješ i kad ti to nije usput, ugodno, prestižno ili imalo privlačno; npr. pobereš drek svojeg pesa čak i kad nitko ne gleda i kad ti se jako teško sagnuti, čak i kad ugaziš u drek tuđeg pesa.

Ne kažem da su pametni, pošteni i moralni ljudi uvijek na visini svojih ideala i opredjeljenja, ali ziher sam da se stide kad posrnu.

(Hm. Je li moguće da se i glupi, nepošteni i nemoralni ljudi stide kad nisu na visini svojih opredjeljenja...? Za amoralce sam sigurna da stid uopće ne poimaju, baš kao ni moral, ali za ove koji pojmove vjerojatno naziru, ali im nisu dorasli, e, viš, njihovi izbori su možda nužno zlo i možda im je stvarno bad kad ne mogu biti dosljedni čak ni u onome što ih je zadesilo. Mislim da su se one cure iz parkića ipak stidjele; pa su se pravile da im je fora. Ima nade za njih! I ona dva nerođena djeteta...)

A ovdje, u ovom našem digitalnom mikrokozmeku? Glupost, nepoštenje, nemoral, amoralnost caruju i nedotiblog odstupiti od ideala!!! Ali, stid nije nepoznanica: stidimo se svojih proporcija, svojih godina, svojih javnih ljubavnih promašaja, a napose svojih odstupanja od zadatosti, tj. nehotičnih srdačnosti, dobrohotnosti ili čak i dobrih djela. Ovdje je gore imati obješene sise nego kaznenu prijavu.

I sad se ja stidim jer mene nije sram što imam 54 godine, dvajs' kila previše i sjedine. I jer me nije sram bit pametna. Evo, stidim se! I ne samo zbog toga, nego najviše zato jer me društvo meni suprotnih načela i opredjeljenja (još uvijek!) itekako zanima!

Nemam usredotočenosti, volje, cajta, zicflajša ili zanimanja da pročitam sve što ste napisali, zato ukratko komentiram samo ono što mi je zapelo za jokce dok sam preletavala:

Ovak, o juicynoj pičci nikad nisam pisala (vjerojatno zato jer mi je i sama pomisao na nju sehr unappetitlich), a spike o uskima i rastegnutima potječu iz davnina, nekih 7-8 godina ranije, kad me majčinsko bloštvo htjelo silom uvjeriti u silne prednosti majčinstva i moje silne gubitke što sam to propustila. Dakle, onda napisah da mi se te njihove prednosti ne čine osobito primamljivima, ali da muškadija obično hvali moje genitalije zbogradi svojstva svojstvenog nerotkinjama, a netipičnog kod mojih vršnjakinja. Duboko sam uvjerena da se tom prilikom ni na čiju pičku osim vlastite NISAM referirala, nego da su proradili kompleksi i pretvorili se u transferenciju. A štaš! Čujem da Kegelove vježbe čuda rade pa bi vjerojatno bilo korisnije pozabaviti se njima nego bloškim genitalijama, ako je to nešto što vas osobno muči i smeta vam.

Privatluci. Priznajem, ne sjećam se točno što sam zapamtila iz bloških zapisa, što iz osobnih razgovora, a i jednih i drugih je bilo puno, ali ako sam se na nešto referirala, zasigurno nisam izvrtala napisano/rečeno. Prema tome, NIKAD nisam napisala da je juicy svojem mlađahnom loveru kupila stan, nego sam napisala da je kupila stan ZBOG njega, tj. da bi se imali gdje sastajati (i valjda plakati? Šteta! Uz toliko ulaganja, bolje bi bilo da su orgazmirali.), jerbo se klinjo nije htio pojavljivati u javnosti s njom (meni razumljivo, njoj ne, i to ne zato jer bi ona bila neki loš komad, nego kako će dijete objasniti prijateljima da ljubuje s bakicom???). S druge strane, ta ista naša "dobroćudna" juicy se usudila na blogu pisati da se ja, navodno, ševim s "najboljim blogerom" (jel' to mislila na krelca?), na primjer, nemajući pojma da se ja NE ševim ni s kime s Iskrice, nego s nekim tko nije na Iskrici, ali zna da ja jesam, zna mi nick, i vjerujem da povremeno ovamo zirne; pa mi je mogla (ali, srećom, nije) složiti prilično nepotreban problem.

Također nije točno da mi se istog trena ispričala što je zaboravila da mi je majka umrla mjesec i pol dana prije našeg susreta uz babu i ćevape, nego je to učinila tek nakon što sam ja napisala blog o tome, čak ni ne misleći na nju, odveć nevažnu da bi me nadahnula, nego na jednu njoj vrlo sličnu gaduricu, a onda je to učinila JAVNO, NA BLOGU. Godinu dana ranije, njoj su umirali otac i pas ili mačak, ne sjećam se više, a ja sam uredno komizerirala i odgovarala na brdo poruka, a kad se osobno pojavila, odslušala sve to iznova, i glede oca, i glede ljubimca. Pa, mislim da je onda moja majka, a ako ne ona, da sam onda JA, zasluživala bar jedan email sućuti, kojeg nije bilo. Jer, nitko ne pati ako nije juicy; svi drugi imaju nebitne i efemerne probleme. OK. Tak je to u njenoj glavi. Meni takva glavata ne treba.

I na tome bi stalo, što se mene tiče, da glavata sisulja bez mozga nije uporno dolazila na moje zapise i onda se zapišala kad mi je umirao pas! Paz ovamo: ajmo zamisliti da ti umire dijete i da ga se spremaš predozirati morfijem. Milijardu nedoumica te mori: hoćeš li to učiniti baš onda kad više zaista nema smisla ustrajati, kad zaista više nema oporavka, kad ostaje samo bol, ili ćeš voljenom biću uskratiti tih nekoliko jadnih trenutaka radosti i živosti koje bi moglo uživati, kako ćeš se nositi s tim, hoćeš li to uopće MOĆI, a vjeruješ da je ispravno...? Je, onda dođe naša "dobrica" juicy i u tančine opiše kak je to grozno pa pride pusti suzu, NE IZ EMPATIJE, nego iz SAMOSAŽALJENJA, prizivajući "svoju Tenicu"... Fuj. Bljak. Odjeb. Zatri.

Dakle, ne samo što nisam zaboravila, nego nisam ni oprostila, iako bih to voljela, zbog sebe, ne zbog kravetine. Čak sam joj sasvim uljudno napomenula da je pogriješila, ali onda ona po meni, da ja nemam razumijevanja za NJU... Ma daaaaaaaaaaaaaaaj! Kraj lovostaja! Sve ide van, sve što sam iz EMPATIJE i ULJUDNOSTI godinama držala u sebi: tanke nožice, dementan mozgić, neproporcionalno goleme sisurine, neprirodno izbijeljeni zubi, neukusna odjeća, zanemarivanje kćeri i unuka, nedijagnozirana bipolarnost, sve. Jer vi to zaslužujete, kao što veli L'Oreal.

Što se babetine tiče, ma, fala blogu da sam se riješila pijandure! Je, simpa je baba, i pametna je, ali meni ostaje premalo života da bih ga tratila na potencijale vremešnih ljudi. Ona je sad upravo ono što će biti i u trenutku kad izdahne: propalitet. Jesam li je htjela "spasiti" zato da uživam u tom njenom potencijalu ili zato da bih o samoj sebi mogla dobro misliti još nisam sigurna, ali niti jedan od navedenih razloga nije zao niti zloban; a nije ni zaključak da je njoj najbolji prijatelj njezin pelinkovac, da njega voli više nego ikoga i da s njim najviše uživa. Pa, neka. Ali ja ga ne trpim. Ni u njoj, ni izvan nje. I sad možemo spekulirati da to nije bila baba, nego najbolji prijatelj, tko je provaljivao u profile npr. kreleca (iako se i meni, a i boži, bezbroj puta pokazala poruka da smo premašila broj pokušaja ulogiravanja, što pak znači da je netko pokušavao razvaliti lozinku), možda je taj njezin prijatelj, a ne ona, prenosio svaki jebeni razgovor koji smo ikada vodile da bi mi se onda kao bumerang vratili na blogu iz skupine s kojom se ne družim i ne želim družiti... Ma, ne da mi se. Propalitet. That's it. Nema dalje.

Svi drugi: zapravo mi se ne sviđate. Ali ste mi jako komotni. I zato se uopće bavim vama i zato uopće jesam ovdje. To vam je kao ona vaša najbolja prijateljica/prijatelj koji vam beskrajno idu na živce, beskrajno se s njima ne slažete, beskrajno ih osuđujete, ali su vam pri ruci, i kaj ako ostanete bez njih, kaj bute onda, koga bute tak dobro poznavali da si dopustite sve te kršćanski/budistički/hinduistički i kajtigajaznam kako sve ne, ukratko, lijene, osude? Tko bu vam bio korektiv, koga ćete pogledati i reći "Fala ti, bože-taj-i-taj, kaj ja nisam takva i što tako nije meni!"?

No, drončika je neinteligentnom upornošću ipak zaslužila poseban osvrt: Drončika je od "drone", pčela-radilica; totalno nezanimljiva, ali uporna, i matici korisna.

Eto. Sad - škarpina! :-))

To danas kuham. Nisam još počela, mrsko mi rezuckati paprike, luk, rajčice... Ali budem. Naslov je zato jer će ovaj zapis vjerojatno ispasti kao sataraš, mješavina svega i svačega...

Prvo, cucak, uslikan novim mobitelom. Tek zadnjih nekoliko godina kužim koliko su sitnice bitne za (po)državanje dobrog i dobrohotnog raspoloženja: stari pas je bio mrgud i samo bi potvrdio moju uvijek latentnu mrzovolju, a Duška, ah, Duškica, to je takva vedrina, takva prpošnost, da se moje mrgudarenje topi sa svakim zamahom njezinog repića i na koncu ga više uopće nema...

I novi mob: svake 2 godine preko posla uzmem novi, uvijek neku drugu firmu, jer do sada se nisam namjerila na neki koji bi mi se zaista svidio, osim Sony Ericssona, koji sam si kupila sama, još u vrijeme intenzivnog iskričarenja, jer onda sam imala i privatni i službenim mobitel i broj. Jock majci više, sad je službeni uvrh glave! Naravno, odnosim se maćehinski prema njemu, ne uključujem ga, ostavljam ga doma, zaboravljam gdje je... Iako uvijek spustim na njega sve moguće aplikacije, u nadi da će mi se svidjeti. Ne, još niti jedan nije, sve do ovoga. Jest da je komadina strojčeka za nositi, ali je baš po mojoj mjeri! Fakat mi dođe da iznazivam sve zanemarene kontakte kak mi je dobar, lijep, dovoljno glasan, ne preglasan, lak za korištenje. No, bumo još vidjeli... Kod mobitela mi je najvažnije da ima dobru kameru, da je brz i da su tipke dobro raspoređene. I da je display dobar, da ga vidim i po suncu i po mraku, i da mu mogu dodavati i oduzimati što mi se (ne) sviđa. Nije mi važno da kuha i pegla, dovoljno je da radi osnovno, ali neka to radi dobro. Izgleda da je Sony Xperia od te sorte, a cijenom pristupačan, za razliku od iPhonea.

Zatim, kokoš. Ova naša, lokalna. Prvo mi dođe na slikovni zapis i konstatira da vjerojatno ne bi prošao na National Geographicu. OK. Iskrica nije National Geographic, a ja nemam ambicija ovdje stvarati neku kvalitativnu paralelku. Ujutro dok čekam kavu volim prošvrljati sajtovima koji imaju slike životinjaca, izaberem neku koja mi zapne za oko iz ovog ili onog razloga i onda ju zalijepim ovamo; no brainer, još krmeljam, još sam nekoordinirana. Poslije kave bih možda nešto drugo stavila, ali onda obično imam prečega posla.

Kasnije (a ja to vidim, jer mi nije mrsko iskričariti s novog mobitela) zakelji ona sliku svojeg sina i stane mudrovati o njemu, o djeci općenito i o prosvjeti. O njemu ne kanim ništa reći, ne poznajem dijete, o djeci općenito zasigurno znam više nego ona jer mi je u naravi posla intimno ih upoznavati, a taj posao radim 30-ak godina, dok o prosvjeti mogu reći ovo: nije prosvjeta zamjena za roditeljski odgoj; i ne može biti uspješna ako je roditelji omalovažavaju čim zinu ili tipknu. Jer djeca ne uče samo iz onoga što im se izravno kaže, nego iz SVEGA, dakle, i iz naših usputnih i nehotičnih izraza lica, primjedbi ili razgovora koji uopće nisu namijenjeni njihovim ušima. Ne kažem da je prosvjeta u Hrvatskoj idealna, čak ne bih rekla ni da je dobra, ali je evolucijska zadaća svakog školarca da iz nje, takve kakva jest, izvuče što više, a ponajprije ono što treba. Mnogima to sasvim lijepo uspijeva, mnogima ne; prosvjeta bi bila dobra kad bismo mogli reći da VEĆINI uspijeva. I kad bi ona neuspješna manjina bila nedvojbeno determinirana vlastitim sposobnostima i/ili odgojnim utjecajem roditelja.

(Sretnem jučer kćer svojih nemogućih susjeda, onu malu koja mi je dolazila na instrukcije, a čiji roditelji nikak nisu mogli prihvatiti moje zapažanje da je mala grdna ljenčina, iako joj ne manjka ni software ni hardware za školske uspjehe, te da su neuspjesi ishod njezine pubertetske raspamećenosti, neorganiziranosti, neusredotočenosti, nemara i nepoštivanja škole kao takve i profesorica kao takvih - za jednu su i ona i roditelji govorili da je "stara vještica", a za drugu da je "lezba" - roditelji su htjeli da joj ja pišem zadaće, hipnozom ili nekom drugom nenapornom metodom ulijevam znanje izravno u sive stanice, i to kad se njoj sprdi da bi mi to dopustila, a da se mogu metamorfozirati u njezin lik, vjerojatno bi me angažirali i da sjedim na nastavi, aktivno sudjelujem, vodim bilješke i odgovaram kad me se prozove; no, ukratko, roditelji i mala su poduzeli sve za njezin trajni neuspjeh jer nisu htjeli prihvatiti privremeni, tj. da dobiva trojke dok sa mnom ne nauči dovoljno za više, jock, oni su za svoje nofce htjeli instant-petice i moju raspoloživost 24/7, ja to lijepo odjebah i veli mala jučer: popravak. "Srušila me", veli ona, glasom punim osude. Profesorice, ne svojeg neznanja.)

Zatim, seljoberi. To je ljudski soj koji je nesposoban evoluirati, iako smatra da bi čisto fizičkim pomacima trebao i morao postizati kvalitativne pomake u svojem življenju, koje i postiže, ali nisu po njihovoj seljačkoj recepturi. Ovdje su to ovi brojači mrtvaca čije se kosti hlade već više od pola stoljeća, a u stanu ispod mene klimakterična žena koja je prodala kuću na periferiji da bi joj kćeri stanovale u gradu dok studiraju; pa je iz vjerojatno čisto komforne kuće došla u jednosobni stan u suterenu i normalno da je ovdje nesretna. Kompenzira to prisvajanjem dvorišta za sušenje svojeg veša, kojeg ima neizmjerno i stalno (drugi susjedi i ja čak pretpostavljamo da pere za neku praonicu, ali mi to ne drži vodu, jer je sve istih brojeva i stalno isto, štoćereć, pere ona svaki komad nakon jednog nošenja, što je već OKP), rastegnula je štrik poprijeko po cijeloj strani dvorišta, nemreš proć od njenih gaća, grudnjaka, plahti i svega što ti se uopće ne gleda i ne dodiruje, ali ja volim po vrućini doći u dvorište, ondje nije tako usijano, pa joj jednostavno odgurnem taj veš i pustim Dušku neka ga zaprašuje skakanjem, jer to njeno je bezobrazluk, nije ona jedina u suterenskom stanu, ali svi su postavili štange ispred svojih stanova i prozora, a ne poprijeko, tak da neizbježno smetaju svakome tko želi proći. Dakle, seljoberica ne kuži da sa stanom ne ide i dvorište, tj. da je ono zajedničko i da se bilo tko od nas može sprdnuti, npr., peći roštilj pored njenog veša i to s punim pravom, a pride joj smeta što Duška od 6 kila i 2 deke skakuće iznad njene glave. Veli to ona meni, a ja joj velim, zapalite vi svijeću u Kamenitim vratima što vam skače Duška od 6 kila i 2 deke i što vam hodam ja nad glavom, jer kad prodam stan, pobrinut ću se da vam nad glavom gaca familija s petero male djece! Ma pizda ti materina seljoberska! Iznad mene živi troje male djece, raspon godina od 2 do 12, i naravno da ne levitiraju, naravno da ih čujem... I da se baš hoću fokusirati na to da ih čujem, naravno da bi mi smetali. Ali ja, urbana kakva jesam, ne bih očekivala da oni uzgoje krila, nego bih stavila čepiće za uši; ili premjestila svoja stalnija boravišta, kao što i jesam učinila kad su mi nerava došli susjedi od beskonačnih burgijanja.

Eh, ponestaje mi pljuga, a i spremna sam za sjeckanje... Još sam ovo - nema novih fotki gerijatrijskih ljepotica? Pa kak to?! A onima prije su mi tak dobro odbrusile kad sam bila zločesta! Šmrc.

Skužila svoj novi mob, bila u parku, bila na plivanju, ufatila malo boje, ručkić se krčkić (možda je već i gotović), u stanu ugodna 24 celzijevca bez klime, pije se dobar makedonski merlot s tri kockice leda, suđe neoprano, pas i mačka nepočešljani, papigici očito nije dosadno, stalno nešto rošta po krletci, frižideru se opet zaštopao odvod, moram naći nekoga da ga podigne s mjesta, inače ću oštetiti linoleum, onda pročačkam odvod onom starinskom kukom za odštopavanje cijevi i sve je opet kak i treba biti... Ne gledam na sat, ne planiram, kak mi dođe - tak mi bude, i to vam je, mili i nemili moji, haj lajf.

Ma, još neki dan sam htjela napisati blog o ageismu (diskriminaciju i stereotipiziranje osoba zbog dobi), zapravo, onda kad sam naše dvije gerijatrijske zavodnice počastila zapisom u kojem navodim da žive u fantazijama i zato propuštaju bitne događaje i bitne ljude koji se događaju i žive oko njih SADA, a one mi uzvratile rafalom svojih fotki. Mislim, zbilja dobar argument: ja ti velim da fantaziraš i/ili da ti mozak ne šljaka baš najbolje, a ti to opovrgneš FOTKOM? Eh. A meni se dan-danas zamjera jer sam svojedobno napisala da se nekim ljudima glupost vidi na faci. Pa, vidi se. I na fotkama. Ili zbog njih.

A jučer i danas opet te dvije, jedna lijepi link na nekakvu zadrugu koja članovima obećava "novu mladost", druga se hvali kak su joj pohvalili fotke na kojima izgleda 20 let mlađa nego što jest... Ljudi moji, pa kae vama??? Kakva "nova mladost"??? Da mladost može potrajati 50-60 godina, nikome ne bi bila zamamna! Čar mladosti je baš u tome što je kratka, slatka i neponovljiva. A sve drugo je marketing.

Te dvije, i ne samo one, tipične su ageistice: diskriminatorice protiv vlastite dobi. Koja im je jednostavno neprihvatljiva! One bi stalno bile one i onakve kad su se najviše sviđale drugima, pa onda, valjda, i sebi. A sjećate li se kako smo s 8, 12, 15 ili 18 godina željeli biti stariji i izgledati starije? Ha? Jer, u toj dobi je ona sljedeća obećavala koješta zamamnoga. Još prije stotinjak godina, a i danas, vjerujem, u nekim malo zabitijim i tradicionalnijim krajevima, starost isto ima svojih privlačnosti: čast, poštovanje, društveni utjecaj. U urbanijem i zapadnijem krugu nema, zato jer se skužilo da su klinci odlično tržište, a vremešne dame i gospoda koji bi radije bili klinci nego dame i gospoda u godinama - još bolje. I zato se starce marginalizira. Oduzima im se čast (koju zaslužuju, jer ni dan-danas nije baš sasvim jednostavno preživjeti pola stoljeća, a kamoli još više od toga), uskraćuje poštovanje (ponekad s pravom, jer ih sve više baljezga, zaluđeno "novom mladošću", a sve manje iz te svoje PROŠLE mladosti crpi pouke i mudrost koju bi mogli i trebali prenijeti mlađima, a društveni utjecaj se zatire, jer je svima mrsko uplaćivati za mirovine sve dulje živućih i sve blesavijih starkelja; a koknuti ih nemreš.

Koliko god ja ovdje siktala na blesave gerijatrijce, koji su mi godinama i izgledom, a vjerojatno i načinom življenja i preokupacijama ipak bliži nego (uvjetno rečeno) mlađarija, ja nisam ageistica: ja se svojih godina ne sramim, ne tajim ih, ne pokušavam ih zanijekati, niti odustajem od seksanja, romantiziranja ili ljubovanja s muškadijom, ali s onom koja me prihvaća i kojima se sviđam ovakva kakva jesam; oni koji bi se eventualno zagrijali za mene jer su se zaribali u procjeni, ili koji bi od mojih bolesnih zglobova tražili napore koji ovima nisu prihvatljivi, ma, prođ'te me se, ima dovoljno blesavijih od mene!

Iako zaista ne izgledaju ništa bolje od mene, osim u svojim miopičnim očima: možda su zaista ljepše, a ljepota je lijepa i u starosti, ali to "bolje = mlađe" zaista uopće ne stoji. Evo, na prvoj slici imam 54 godine (uslikano proljetos kad sam imala gripu), a program za određivanje godišta se zezne i dodijeli mi 24, doduše, zamijenivši me za momka; na drugoj imam 53, treća je snimljena prošlog tjedna, dakle, imam 54,5, sljedeća je snimljena na proslavi mojeg 54. rođendana, a jedino na zadnjoj imam onoliko godina koliko su procijenili: 52.

Pa si ti misli...!

Evo, bez ironije, sarkazma, cinizma ili bilo kojeg drugog oblika zajedljivog i crnog humora, ja vam nikad u životu nisam bila ovak sretna kao sada (kuc-kuc o drvo, ne ureklo se!). I mogla bih se sad pozivati na horoskope, koji kažu da jarci kasno sazrijevaju i spoznaju sreću, ili na svoje odgađanje sreće za kasnije, jer bi mi život u kojem se sve najbolje već izdogađalo do tridesete bio zaista krajnje nezanimljiv sljedećih pola stoljeća, osobito kad nastupe staračke tegobe. A nastupe. Prije ili kasnije, svi mi završimo u birkenstockicama i hlačama na gumicu, sretni ako smo se ujutro pokenjali kak spada i ak ima nekaj fino za žvaknuti prije spavanja, i ak spavamo bez buđenja i noćnih strahova. Vidjela sam ja to; i znam da ću doživjeti. Osim ako me ne strefi munja nebeska, ili neka cigla s krova, ili nabrijani auto, ili posljedica zdravstvenog nemara...

Ja već jesam u birkenstockicama (veli moj - paz ovo! - sportski kirurg da je to jedina zdrava obuća za osobe sa zmrdanim zglobovima, koji neizmjerno pate u nestabilnim cipelama), a pod krinkom kakti "sportskog" stila pretežno sam i u hlačama s lastišem, doduše, poznatih marki, još me sram potpuno odustati od kroja i prestiža za ljubav udobnosti; međutim, udobnost mi je najbitnija. Zaista. U svim životnim aspektima.

A meni suživot s drugim ljudima nikad nije bio udoban, bez obzira koliko sam ih voljela; koliko smo se voljeli. Uvijek mi je ta cijena bila previsoka, a plaćala sam i plaćala, isto kao što sad otplaćujem kredit, nevoljko i s uzdahom, a sretna bih bila jedino kad bih nakratko zaboravila kolika je cijena i čega sam se sve odrekla. Možda je to bio bad luck, možda loš izbor, kajaznam, muž mi je bio dobar, pitom i razborit čovjek, ljubavnik s kojim sam isto živjela nije, roditelji su bili bedaci, zaigrani svojim prepucavanjima, i na kraju, zaista sam najviše voljela onoga s kojim nisam morala živjeti, a kad sad, retrospektivno, sve to skup razmotrim, da, on mi je bio najpodudarniji i svjetonazorom i navikama, ali svejedno nikad ne bih poželjela živjeti s njim.

Ali viš, tek sad se osjećam uistinu spremnom za ljubav! Sad, kad niš ne moram, kad jako malo trebam i kad oko toga što trebam nema pregovora, nema friziranja, nema cjenjkanja, ako toga ima, je, mogući su krediti, kamate, kompromisi, međutim, niti jedan ne uključuje, ovako na suho, bez pravog zaljubljeničkog hormonskog koktela, suživot - toga se još uvijek odveć grozim.

Ne znam kako je ovima petnaestak-dvadesetak godina mlađima od mene, razvedenima, s djecom, ali mislim da im nije bolje nego meni; s druge strane, njima ni ne može biti dobro ovako kako je meni. To su godine kad još uvijek jako živiš na van, s drugima i ZA druge, bar isto toliko koliko i za sebe, za svoje ambicije, za testiranje vlastitih granica i istraživanje čari životnih zakutaka. Umornije su one nego ja; i vjerojatno sretnije kad se umore nego ja. Mene umor usreći samo nakon plivanja. I kuhanja nečeg finog. I uspješnog pospremanja. I dobro odrađenog posla. I divnog provoda s Duškom. I cjelodnevnog četkanja mačketine. A najsretnija sam na godišnjem, kad se umaram iz čiste dokolice, a plaćica sjeda... Od toga mi nema bolje! :-))

I da, naravno, pišem ovo potaknuta našim 60+ bakutanericama, jedna zaljubljena kao šiparica, ciklotimičarka u hipomaniji, nije ni čudno kaj joj se zaljubljenosti sluče čim zatopli, a toliko otprilike i traju, ali svejedno, ona će patiti čim zahladni čak i ako se zaljubljenost ne istopi, a osobito ako se istopi, eeee, onda će patiti s guštom jer ima razloga, ali sve to skup nema ama baš nikakve veze s tipom i njegovim dobrim ili lošim svojstvima. Valjda je dovoljno dementna da to ne skuži pa joj malo dulje potraje. Stvarno joj to želim. A ova druga, koja bakinske frustracije ispucava fantaziranjem i plesom, ta garant jest dovoljno tupava da se nikad ne osvijesti, i ta bu nas fakat sve pokopala, samo je pitanje tko će nju? Možda kćeri. MOŽDA. Ne kuži ta da kad stigneš do birkenstockica i lastiša više nitko nije bitan osim onih koje smo zaslužili tijekom cjelokupnog našeg življenja; a ako takvih nema (npr. kod mene nema), onda lova. Moja majka je imala sreće što je mene zaslužila. Jer love nije imala. A ni mene nije zaslužila onoliko koliko je htjela i trebala. Svejedno, dobila je sve što je ikada u mene uložila. Nije joj bilo dovoljno, ali jebiga! Ja sam svejedno spokojna: dala sam sve, bez ostatka. Da je bilo više, i to bi dobila. Jer to što je ona meni dala (ili uskratila) ja više ne trebam: aleluja!

Ne, nisam ja odustala od ljubavi. Samo sam je postavila na stabilne osnove. Ljubavne birkenstockice. Ako joj nije ispod časti prošetati u tako neatraktivnoj obući, dobro mi je došla! A ako jest... Jebiga! Meni je svijet lijep i kad me ne bole kukovi i koljena, kad imam nešto fino za žvaknuti, kad ne patim u krutom grudnjaku, kad me niš ne steže posred trbuha, kad se nasmijem iz njega, i kad se družim s ljudima s kojima zaista volim biti, sasvim na njih usredotočena, bez zadrški i taktiziranja. A love će, valjda, biti dovoljno za moju skromnu smrt; i do nje. Jer je ne dam i ne dam Zaslužnima!

Prvo močenje i prskanje uljem za raspetljavanje dlake. To mora malo odstajati. Onda raščešljaš koliko ide, pa kupanjac.



Primjećujete patnički pogled? Ma, fulira! Netom je smazala mitologiju za pretrpljene tjelesne i duhovne patnje.


Otprilike sat kasnije. Čvorova još ima, hebga!



Evo, i to smo odradile... I još se volimo.