Ručkić krčkić

Joooooj, tak sam presretna što četiri (4!) dana ne moram raditi da sam se domislila sjajne ideje kako spasiti Hrvatsku, a osobito njezine branitelje, njihovu djecu, unučad, praunučad i preudate/preoženjene supružnike!!!

Naime, prema podacima koje sam pročitala na ovome linku Link
, nema ama baš nikakve šanse da nam bude bolje kad odemo u pemziju, mi sretnici koji se još uvijek nadamo da bi to čak i moglo biti moguće: dužni smo previše, zarađujemo premalo, aktivno zapošljivo stanovništvo je sklono emigriranju, živimo sve duže, a tu su i Zaslužni, pa ono malo što se nekak zboksa treba ići njima, a ne nama, kojima je uživancija u potencijalnoj pemziji srezana za desetak godina, naplaćuju nam se lijekovi koji nam omogućavaju koliko-toliko učinkoviti rad, ali nam, pride, viš vraga, i produžavaju život, što dodatno opterećuje budžet, a tako, naravno, i Zaslužne, a sve u svemu, kad se sve skup zbroji i oduzme, tko smo mi? - liberali, ljevičari, seksualno suspektni istospolnoljupci ili praktikanti Crkveno neodobrenih poza i djelatnosti, kontraceptivci, neplodnjaci i jalovice, pripadnici etniciteta koji se nisu borili za ovakvu Hrvatsku nego su u njoj jednostavno preživljavali, jugonostalgičari, ma, da ne dužim, nepotrebni onima koji su nam izborili državu kakvu sada imamo.

Elem, daklem, mi takvi nemremo ni Zaslužnima, a kamoli sebi i Zaslužnima, zaslužiti dovoljno za izboreni standard i kvalitetu života, i to još nekoliko desetljeća, a do onda ćemo svi mi riknuti, i to u bijedi: ako povisimo uplate u mirovinske i zdravstvene fondove, poskupjet će nam radna snaga, a onda je nitko neće htjeti, jer u Aziji ima mnoštvo jeftinijih i jedva čekaju da im netko da priliku za malo veću šaku riže; nemremo uzet Zaslužnima, jer su Zaslužni - ili su se borili i gubili noge, ruke, uši, oči, a blogme i pamet, ako su je ikada imali, ili su nas kupili na općenarodnoj rasprodaji i nagradili nas robom široke potrošnje, za kojom smo čeznuli tijekom većeg dijela prošloga stoljeća. Pa nemreš sad NJIMA uzeti!

A nekome moraš.

I zato sam se ja domislila, nema nama druge nego se riješiti viška populacije. I stvarno bi bilo domoljubno uključiti se u taj proces stabilizacije. Fino se koknut prije isplate prve pemzije. Dakle, imaš mjesec dana za živjet bez pokrića, a prije pemzije - kok! Nema te! Milina.

Prvo ateisti, naravno. Jer mi ne samo što živimo drugačije od vjernika, osobito katolika, mi smo i u smrti ništavni. Nemreš sad dobrog Hrvata-katolika nagnati na smrtni grijeh! Pa da se vječno znoji u paklu... Jock. Mi se koknemo i nema nas. Zatim pederi, lezbe i svi drugi parafiličari, a među njima prvi liberalno-ljevičarski nastrojeni. Katoličkim devijantima ipak treba dati šansu (punih 30 dana!) da okaju svoje grijehe i smireno umru; ako budu jako dobri Zaslužnima, npr. odrade dobar dio radnog staža bez plaće, mogu zatražiti pomoć u domoljubnom samoubojstvu, tj. da ih snađe neka nezgoda, za što će se poslodavac pobrinuti minimalnim ili nepostojećim mjerama sigurnosti na radu; međutim, takvi ne bi smjeli čekati pemziju, nego bi to morali srediti čim im radna učinkovitost splasne.

Nisam još domislila sve pojedinosti, ali primam prijave za Udrugu. Članarina se ne uplaćuje na račun Udruge, nego na račun Zaslužnih, njihove djece, unuka, praunuka ili preudatih/preoženjenih supružnika, u iznosu cjelokupnih nekretnina i pokretnina svakog pojedinog člana. Ukoliko je potencijalni član neoprezom stekao vlastitu djecu, njih valja uputiti u inozemstvo ili zanimanja potrebna Zaslužnima, a tih je cijeli niz, jer Zaslužni, njihova djeca, unuci, praunuci i preudati/preoženjeni supružnici, prirodno, ne mogu više raditi ništa, tako da je osobito potrebno medicinsko osoblje, majstori raznih profila, čistači i čistačice, a za financijsko i ekonomstvo vodstvo će se snaći u vlastitim redovima, dok još ima živih, a kad se ovi umore, njihova djeca, unuci i praunuci, školovani na najizvrsnijim svjetskim školama i sveučilištima, zasigurno će znati što dalje.

Utješena mišlju da sam smislila spas ove teškom mukom izborene države i za nju Zaslužnih, odlazim pojesti svoj skromni ručak, a vas pozivam da zamisao obogatite vlastitim sugestijama i, naravno, prijavama u Udrugu.

sva prava koja ostvaruju branitelji (iako sam ja polagano za to da se prestane rabiti termin branitelj, te sa se pomalo svi zovemo veterani) čine približno četiri posto bdp-a. Daklem da se ne znam koliko kreše spasiti proračun ne može, jerbo je deficit proračuna veći od tog cjelokupnog iznosa. Spas može donijeti samo rast bdp-a, ali ne treba uopće biti pametan da se to izračuna.

Autor: krelec 01.06.2015. u 19:26

U znanost se investira 0,75% BDP-a, a to uključuje i financiranje visokog obrazovanja. Za financiranje svih znanstvenih instituta u Hrvatskoj izdvaja se 330 milijuna kuna. Za UKUPNO OBRAZOVANJE - dakle, od osnovnog do visokog - ulaže se 4,2% BDP-a.

Na poziciji Ministarstva znanosti,obrazovanja i sporta predviđena su sredstva u iznosu
od 13.091.500.470 kuna, dok su za Ministarstvo kulture predviđena sredstva i iznosu od
867.953.039 kuna.


S tim u svezi istaknuto je da postotkom izdvajanja
BNP-a za obrazovanja i za znanstveno-istraživačku djelatnost Republika Hrvatska znantno
zaostaje za prosjecima EU i ne slijedi njene preporuke i direktive, tako je EU prosjek za
2
obrazovanje otprilike 4,5%, dok je hrvatski 3,5% , EU prosjek za znanstvena istraživanja
premašuje 2,5% dok je hrvatski otprilike 0,7%. Isto tako, članice EU koje su i u vrijeme
ekonomske krize, prema preporukama Europske komisije, pojačano ulagale u obrazovanje i
znanstvena istraživanja,znantno su je lakše premostile, za razliku od onih koje su u te
djelatnosti smanjile ulaganja. Također, istaknuta je primjedba kako u sustavu odgoja i
obrazovanja, visokog obrazovnaja ,znanstvenih istraživanja već godinama ne postoji
dovoljno sredstava za redovnu djelatnost a još manje za razvoj.

(citirano iz nekih tekstova koje sam prevodila i s ovog linka: Link

Ja bih ipak radije ulagala u buduće nego u bivše.

...čak i kad ljudi nisu. Valjda sam zato guštanje u životu uglavnom naučila od životinjaca, a mnogo, mnogo manje od ljudi. Znate u čemu je štos? Ne patiti zbog onoga čega nema, uživati u onome čega ima.

A nečega uvijek ima: danas, na primjer, tako divan, sunčan, istovremeno topao i svjež dan. Ma, dosta ti je prošetati ulicom i odmah te prožme veselje. Ako si propusna... Ako nisi, vidiš ružnoću, vidiš sukobe, vidiš manjak love, zatvoriš se u njih kao u zaslon s iskričarskim blogom i jest, i u tome si nađeš gušta koji te izjeda poput kiseline...

Mislim da mi je najveću uslugu u životu učinio moj bivši, koji mi je nekoliko puta rekao: "JA te neću usrećivati! TO nije moj posao". Šteta je što sam morala ostarjeti i raskinuti s njim, a tek onda dokučiti smisao tih upozorenja: on me nije ni MOGAO usrećivati. To mogu samo ja (ili vi) sami, a on može pridonijeti; ili zasmetati.

Za sreću se trebamo pripremiti, kao i za sunčanje. Jesti rajčice, premazivati se zaštitnim faktorima, produživati izloženost... Sa srećom je tek malčice drugačije: prvo primijetiš gušt; onda uvidiš da prelazi u zadovoljstvo; onda se prepadneš da će proći, a ne prođe, ne za stalno, tu i tamo ga prevlada neka nevolja; onda počneš primijećivati koliko je puno toga što te veseli, a kako malo, zapravo, trebaš: plaćene račune; odmor; malo razonode; malo radoznalosti; nešto novo... Tu i tamo nekog novog.

Danas sam ustala kad sam htjela, krmeljala koliko sam htjela, otišla s Duškom u park i ostala koliko god je ona htjela, platila Diners, kupila Nike frotirne hlače do malo ispod koljena s 51% popusta, ustanovila da je shiraz za 25 kuna u rangu puno, puno skupljih vina pa si priuštila onaj za 30 (nema razlike, ostajem pri jeftinijem!), vratila se doma, u svoj osunčan, miran, vedar stan, ispunjen predenjem mačke, cvrkutanjem papigice i mlataranjem Duškinog repa, donijela sam im poslastice i uživala kak im se oči šire dok ih pospremam u kutije i na police, znaju da su za kasnije, jedva čekaju kasnije, a od tog "kasnije" su još slađe... Čeka me ručak od jučer, a priuštila sam si i preskupi biftek za sutra, jer sutra radim, danas ne, i mrtvo-hladno sam odgovorila studentu, koji me zamolio da mu pošaljem neke zadatke za nadoknadu "preko vikenda", da vikendom ne radim, i ne radim, a danas mi je vikend, jer sutra nije. I ne ljuti me to. Veseli me ovo danas.

Zlatkice, druženje s babom je bila pogreška. Ne znam za druge, ali ja sam je učinila zato jer mi je onda pasala takva osoba, nesuzdržano vulgarna, zlobna, bez imalo pojma o diskreciji i bez ikakve zadrške u postupcima; više mi to ne prija. Ne prija mi ONA, niti itko njoj sličan. Dakle, ni TI. Premda bih se počesto mogla složiti s tvojim stavovima i komentarima. Viš, danas su me tvoja pitanja potaknula da razmislim zašto mi je baba trebala, i viš, zaključila sam da mi je trebala zato jer sam bila nesretna. Za sreću nije potrebno dvoje, ali za nesreću jest. NAJmanje dvoje! A što više, to nesretnije.

Za sreću nije POTREBNO dvoje, ali udvoje je ljepše. Divno je to što nitko nikoga ne tlači usrećivanjem i nitko nikoga ne krivi zbog neusrećivanja. I divno je to što te nitko nemre unesrećiti, čak i kad se trudi. I što je puno toga važno, a naizgled nije bilo, dok je puno toga naizgled važnog potpuno nevažno.

Kad me čopi huja, upast ću u kontradikciju ovome zapisu. Ali, proći će... Znam. Jer sad znam biti sretna. Što i vama od srca želim.

...iako smo, pretpostavljam, ovamo mahom došli da je zaboravimo; da otpjevamo svoj labuđi pjev, seksualni, emocionalni, potrošački, egoistični, kakav god. Došli smo ovamo kao i svi šetači Tkalčićevom, ili Bundekom, ili bilo kojim anonimnim mjestom koje pruža opuštanje i distrakciju; došli smo na bal pod maskama i bezočno se kreveljimo svima, čak i onima prerušenima u Smrt ili onima prerušenima u Invalida, jer ne znamo, ne želimo, i ne moramo znati istinu, koja bi mogla biti da oni zaista umiru ili da su zaista osakaćeni; niti je trebamo pokazati. Došli smo po nešto što nam treba, a ako smo to dobili, onda smo se i zadržali; oni koji nisu, ili koji to više ne dobijaju, ti produže dalje.

Kad s Duškom odem u park i zapričam se s nekim vlasnikom ili vlasnicom drugog psa, ne pada mi na pamet pitati "Čujte, imate li vi možda leukemiju? Neki drugi rak? Jeste li u depresiji? Suicidalni?" Čak i ako detektiram da bi nešto od toga moglo biti posrijedi, nisam se obavezna umiješati: nisam ZATO došla u park. Ako se prilagodim slutnji (ili spoznaji), to je stvar moje dobre volje, a nikako obaveza. Ponekad imam te dobre volje; ponekad mi se svidi takva osoba. A ponekad mi se svidi, ali mi je već pun kufer mojih vlastitih tegoba i jednostavno zadržim razgovor u vedroj plićini. I nekak mi se čini, to zapravo svima prija.

Šteta što Iskrica nije mjesto na kojem zauvijek možemo biti mladi, poželjni, jebežljivi i besmrtni; zbilja je šteta što i Iskričari umiru. Evo, meni je iskreno žao što je tako, iako mi oni koji su za vrijeme mojeg iskričarskog staža preminuli zapravo nisu značili gotovo ništa, samo nick za koji mi zapne oko tu i tamo, ili su mi pak bili istinski antipatični; u stvari, još me više prođe jeza zbog onih koji su mi bili i jesu sasvim nezanimljivi, kad se tek nakon 6 mjeseci ili nekoliko godina sjetim, gle, pa tog nicka više nema, blogćegaznati što je s njom/njim... Ali, ta jeza nije zbog njih, koji su možda sretni i presretni negdje drugdje, nego zbog straha od vlastite nevažnosti; od sve veće i veće staračke nevidljivosti.

Ali, zato sam vam ja danas vidjela mai. Idem na posao i već slažem u glavi kak ću što, kad krajičkom oka ugledam žensko čeljade koje mi je nekak jako poznato. Isprva pomislim da je neka prodavačica iz shopping centra u kojem se nalazi moja firma, ali jock, kljuca me i dalje, iako je ona već prošla, nije mi poznata iz tog konteksta... I onda mi sine - MAI! Izgleda dobro, bolje nego na slikama koje je ovdje keljila, imala je nešto ružičasto na sebi i dobro joj pristaje ta boja. Ili joj prija bakinstvo. E, ta je zbilja neuništiva! I to ne zbog značajki koje bih ja pohvalila, nego baš zbog onih koje ne bih... Ali, danas mi je bilo nekak drago što je takva i što će nas vjerojatno sve pokopati. Ako je nekome suđeno da to obavi, mislim da je ona pravi izbor. Jer mislim da će najmanje zbog toga patiti.

Pa dobro, može i knjiga, može telka, imam hrpu toga snimljenog... To ću kasnije. Kad ne budem morala svaki čas ustati provjeriti jel se ručkić dobro krčkić. Naravno, minceza-princeza bi da ju četkam, pričam joj i pitam je poslasticama, a Duška da joj bacam lopticu. I to može, ali usput. Papigica trenutno nema prohtjeva, sve je dobila.

Neki dan mi je frendica poslala video terapije mačićima: ljudi se žale na stres, a nepoznat netko ih pošalje u krletku od pleksiglasa, stavi im na uši slušalice i pusti predenje. Taman kad se malo opuste i otvore oči, iz otvora u zidu navale mačići! Smiješni, mali, zaigrani mačići! Ma, što da vam pričam, evo i vama taj link:
Link

U međuvremenu, ja si pomalo mozgam o tzv. voljenoj i nevoljenoj djeci. Baš sam neki dan o tome pričala s frendicom; ona smatra da je njen muž, moj vršnjak, bio nevoljeno dijete i da je zato naviknut stalno kupovati ljubav, jednostavno ne shvaća ljubav drugačije, ne primjećuje druge i drugačije manifestacije voljenja; za sebe, desetak godina mlađu od nas, smatra da je bila voljeno dijete i da si zato dopušta i nepodopštine, neposluh, nesusretljivost, da nije stalno napeta i ne misli da je stalno pod povećalom; i da joj je strašno naporan taj njen muž.

Kajznam. Generacija roditelja njenog muža i mojih vlastitih je jednostavno imala drugačiji stav prema djeci. Bili smo im manje važni, više usputni, više mi zbog njih nego oni zbog nas; deset godina kasnije, kad je suvremenija pedagogija doprla i do pismenijih Hrvata, roditelji su svoju djecu počeli doživljavati drugačije, više se baviti njima, ali mislim da su uz to išla i veća očekivanja - odjednom je svako dijete bilo genij u zametku, a roditeljski posao je bio pobrinuti se da genijalnost procvjeta. Što nije uvijek išlo, jednostavno zato jer nisu sva djeca genijalci. Kad su moji roditelji, npr., saznali da sam ja genijalka, usrali su se ko grlice i poduzeli sve u svojoj moći da tu genijalnost suzbiju. Fala im lijepo, socijalizirali su me, zasigurno više nego što bi itko drugi, a vjerujem da su mi uistinu i donekle pojednostavnili život - nisam očekivala (pa ni priželjkivala) Nobelove nagrade, veliku lovu ili crvene tepihe; ja sam samo htjela da me vole. Na koncu sam se "prodala", kako njima, tako i svima drugima, za vrlo skromnu naknadu - da me puste na miru.

Hm. Ljubav nemreš kupiti. U stvari, po mojem iskustvu, ljubavi dobiješ i previše, ali najčešće u oblicima koji ti nisu nimalo privlačni. Bar meni nisu bili. Ne volim, npr., kad me vole komarci. Isto tako ne volim kad me vole ljudi koje smatram krvopijama. Štoviše, čini mi se da me uopće ne vole, nego sam im hrana, štoćereć, ne vole oni mene kao takvu, osobu, nego vole jesti. Pa nek se najedu negdje drugdje, mislim si ja. I premda nisam bila voljeno dijete, dopuštam si neposluh, nesusretljivost i nepodopštine, ali ponekad sam pretjerano zahvalna za iskaze simpatije koje nisam predvidjela, ergo, ne smatram da sam zaslužila. Kad smatram da ih zaslužujem? Kad bih i ja podjednako; kad sam pozorna pa vidim što netko drugi treba; kad želim ugoditi bez predumišljaja, iako ga vjerojatno ima, a sastoji se u tome da mi je s tom osobom ugodno pa želim da nam i dalje bude tako...

A netko nas, ipak, uvijek gleda. Hehe.



(Disclaimer: Ako drugi smiju pisati o svojim sisama, ritima, ramenima, očima, kosi, nogama, ma, bilo kojem dijelu anatomije i njezinom funkcioniranju, npr. orgazmima, sranjima, prdenjima i tsl., a sve smo to ovdje imali prilike čitati, onda i ja smijem o svojoj pameti bez izričite namjere da ikoga time uvrijedim.)

Počela sam osjećati potrebu za doručkom; a i dovoljno sam smirena da doručkujem. Prije jock, ujutro sam mrzovoljna, samo kava i pljuge, ne mogu ni zamisliti da nešto pojedem, činilo mi se da se onda satima ne bih mogla pomaknuti. Ali, sad sam se nekako spontano počela buditi ranije, imam vremena, i gladna sam, samo ne znam što bih jela, ništa teško kao jaja na oko, ali ni raznorazne žitarice me baš ne vesele. Tost s pekmezom! Finim, kiselkastim pekmezom. Dvije šnite. Uz fini espresso iz kafetijere.

E, to sam si jutros priuštila! Prepekla sam tost na beskrajno sporom preklopnom tosteru Quadro, jest da je bio jeftin, jest da odradi posao, ali čovječe, treba li mu pa mu treba! Pride ga nemreš pošteno očistiti, a kad sam radila tople sendviče, iscurio mi je sir po neodvojivim pločama pa je to muka živa oprati. Stari, klasični toster sam jednostavno frknula u smeće, baš zato jer ga je bilo nemoguće očistiti, nema pladnjić za mrvice, sir se, naravno, zalijepi za bočne stranice, unutra, a to nemreš (pa i ne smiješ!) nikak sastrugati, ukratko: leglo bacila!

Ovaj je samo za dvije kriške, dakle, nije za tople sendviče nego pojedinačne kriške tosta. To mi i treba. Ako mi se bude jelo sendvič, onda može ovaj spori, preklopni. A mali Bošek, kak ga već od milja zovem, ima i prilično force, 900 W, tak da očekujem zlatno prepečene kriškice u roku 2-3 minute, taman dok maslac malo omekša.

Naručila sam ga online, jer mi je tako jednostavnije, a i jeftinije nego da idem po njega u trgovinu i plaćam tramvaj. Ide na rate, 12 njih po malo manje od 25 kuna. Dakle, ne bum ga osjetila u troškovima. Eh, sad jedino čekam da mi jave kad će isporučiti... Piše da ima na lageru, ali ne i da je raspoloživo odmah. A zgodno je to kupovanje online (fala blogu kaj to moja stara nije znala, iz Top Shopa sam svako malo morala vraćati i odbijati robu, ne uvijek uspješno, a dan-danas mi u špajzi stanuju neke kulinarske naprave kojima ne znam i nemam volje/vremena otkriti namjenu!), fino usporediš cijene. Za 10-20 kuna razlike ne bih petljala s dostavama, ali u mojoj blizini više nema pravih trgovina kućanskim aparatima, samo Name i jedna trgovinica na zalasku, pride bezobrazno preskupa - tu mi je žena nudila neki preklopni toster za 220 kn, a online vidim da su mu cijene uglavnom između 160 i 170 kn. Dakle, forget it, kod nje bum kupovala jedino vrećice za zauger, jer po to mi se zbilja ne hodočasti u druge kvartove, a poštarinu se ne isplati plaćati.

Nego, pitala me boža neki dan kak to da me nema na blogu; velim ja "debilana mi je postala već zaista preveč debilna, ne da mi se..." "Pa što radiš kad nisi na blogu? Svakome treba malo debilnosti u danu...", veli boža. Nisam joj stigla odgovoriti, došli su mi gosti, ali sad bih malo prokomentirala: mislim da debilnost ne treba nikome; treba nam RAZONODA; treba nam opuštanje, treba nam mjesto gdje se možemo ludirati, djetinjariti i biti neodgovorni. Moramo li pri tome biti glupi? Mislim da ne. Osim nekih, koji jednostavno ne mogu drugačije. Jer glupi jesu. Čak je i boju očiju moguće promijeniti, ali glupost je za cijeli život, i mjerilo cijelog života. Za razliku od pameti. Jer, pametni mogu oglupaviti.

...krpom preko prozora. I zaugerom preko podova. Ne svih, naravno, samo u dnevnom boravku i kuhinji. To su po 4 prozorska krila u svakoj, a po dva s onim poprečnim letvicama, tak da se dobro izgnjaviš; podove još preletavam, tek sam dnevni boravak, ajd, taj je najzaguljeniji sa svoja dva tepiha, ostalo ću ofrlje.

Često ja ovdje pišem o vlastitim manama i pogreškama, koje sam skužila, ali ne znači to da sam ih i prevladala. Temeljitost i perfekcionizam mi još uvijek u nekim segmentima prilično zagorčavaju život, ali, aleluja, što se čišćenja tiče, tu sam si naučila progledati kroz prste. Zapravo, selektivan pogled je tajna mnogih uspjeha, većeg dijela zadovoljstva i gotovo svake sreće!

Nažalost, kao razmjerno neiskusnoj čistačici, počesto mi uopće ne padne na pamet neko mjesto u kojem se spokojno gnijezdi prljavština, sve dok se toliko ne osili da čak i meni, selektivno gledajućoj i prilično tolerantnoj, ne postane uočljiva. Npr., pojma nisam imala kako joj je lijepo u uglovima prozora, ondje gdje se kit već malo rasušio pa ne prijanja uz staklo, eeee, tu sam našla cijelu koloniju nekakvih prpošnih bubica. (A lijepo mi je The Baba govorila: nije toliko teško oprati prozorska stakla, koliko je gadno s drvenarijom. Ja to onda uopće nisam kužila.) I sad mene kopkaju i oni neoprani prozori, njih, ček da zbrojim... još devet (!!!) i fauna koja uživa u njima... A nemam snage za sve! Plus stakla na vratima, a i tih ima desetak. Jesemti! Pa to je PROJEKT!

Ma... budem. Dok se bube drže svojih rupa i ne plaze po meni, životinjkama i hrani, sve pet.

A zbog ovo malo cvijeća na slici jučer sam zamalo ostala bez Duške! Zato jer sam ga brala pa nisam gledala što ona radi. Srećom, nije žvakala otrov za štakore postavljen između cvijeća i drača, nego neki štap, ali streslo me to... Kad nekoga (nešto) voliš, nema selektivnog gledanja! Sve gledaš, sve vidiš, ne mora ti se sve sviđati, a najviše i ponad svega, paziš da ih neko zlo ne snađe!

Mislim da nikada nikog dvonožnog nisam tak neselektivno voljela; uvijek bih gledala i (u)vidjela nešto što mi se ne sviđa, možda bih malo prtljala i zanovijetala oko toga, ali zapraf je uvijek bilo lakše i meni svojstveno prepustiti ih vlastitoj sudbini uvjetovanoj nedopadljivim značajkama i furat dalje svoje, kako dopadljivo, tako i odbojno. Hm.

Moja sadašnja radna teza je da je to zato jer sam ranije bila potrebitija nego sada: falilo mi je puno toga, mira prije svega, udobnosti, nekakve uhodanosti, a najviše od svega, vremena i snage da se posvetim sebi... Pa neš valjda onda nekog lavera koji ti kreše i to malo što imaš, to malo mira, malo udobnosti, malo vremena i malo snage, i još očekuje da se posvetiš NJEMU?! Zapravo, kad najiskrenije sve to skup pogledam, nemrem se sjetiti niti jednoga kojeg sam smatrala bitnim za svoju svakodnevicu: uglavnom su mi bili rekreativni. Seksualno rekreativni. I zato nisam mogla zamisliti vezu s nekim tko u tom pogledu nije naj-naj od svih koje poznajem i koji su mi dostupni.

Hm.

A to je, valjda (sljedeća radna teza), razlog zbog kojeg nisam znala/mogla/htjela igrati zavodljive igrice. Jock ja! Kad hoću, ja hoću, i nema tu "joooj, nemrem sad", "boli me glava", "nisam raspoložena", "drugi put"... Ma kakvi! Mene bi čopila takva adikcija da bi se nerijetko prepali, a oni koji ne bi, eeee, adikciji fala, bar me ne bi tlačili svojim raznoraznim potrebitostima, jer ovu moju je bilo zbilja napeto i dobro namirivati. Mislim da je frigidnjačama lakše biti zavodljivima. One mogu odgađati i vrdati, njih to niš ne košta, ili tek malčice uznemiri. Pride, seksualnu satisfakciju vjerojatno kompenziraju igrama moći i raznoraznim drugim vidovima namirbe. Znam ih nekoliko koje ne mogu svršiti ni u bunilu, ali vole seks, vole moć koju im daje. One pametnije je i jako dobro oplode.

Hm.

Svejedno, ne bih voljela biti poput njih. Iako je to iracionalno. Mislim, sređen život vs. divlji seks u kaosu??? (Jedan moj ex je moj dom zvao "tvoj fucking zoo", ne baš sasvim blagonaklono.)

A hebga... Svi mi na koncu zavolimo i ono što nam se ne sviđa. Kod nas samih, naime. Inače bi stvarno bilo grdo dočekati starost u vlastitoj koži; a drugu si nemreš isfantazirati.

No eto, rekoh svoje, zauger me doziva iz kuhinje. Duška veselo laje nekome na ulici. Papigica je već nasmećila ondje gdje sam prije pola sata počistila. Kafka je, kao i uvijek kad se čisti, nevidljiva. Samo nađeš hrpu dlaka kasnije. Drage moje repatice! :-))

Jesemti, dupe nam poplavilo! Jel od tuge, jel od udaraca? Blue ass over the blue grass of Iskrica Weblog... Ah!

A govnovalji i dalje marljivo valjaju.

Neka. Valjda i treba tako. Kreativni ljudi svrate ovamo da se nahrane podacima o nekreativnima, a nekreativni se hrane našim (kako kreativnim, tako i nekreativnim) drekecima. I svi sretni!

A meni klopa treba malo odstajati. Pa sam mislila da bih vam možda nešto mogla i reći. Jock. Ne da mi se. Za danas mi dosta besmislica. Iz kojih ipak ponekad ispadne i nešto štosno, ili simpatično, ili korisno. Npr., danas je jedna moja grupa studenata naučila riječ "šušimigasta"; jest da su trebali naučiti i neke druge, vjerojatno i jesu, ali ova ih je baš razveselila. I mene isto!

Link


Jutra su mi duga, a dani kratki. I volim to tako. Ispredam si rutinu snalaženja u mraku, zatvorenih očiju, u snu, napamet, bez razmišljanja, udobnost poznavanja i poznatost oštrih rubova. Puštam misli kamo žele.

Jučer mi je poštar donio razliku za struju, tri soma kuna, poziv na pregled grlića maternice, već obavljen, i knjigu Marishe Pessl, koju je objavila tijekom one dvije kad nisam gledala, 2013., a gledala sam svake, još od 2006., kad sam se zaljubila u njenu prvu, Special Topics in Calamity Physics.

Ponekad se prestrašim da mi je odveć dobro; nisam navikla na to; ne usudim se navikavati. Gotovo mi lakne kad Duška dobije trivijalni kašalj (a ne neku smrtonosnu bolešćinu), kad stigne gadni račun (osobito zato jer sam spremila lovu), kad me javne službe opomenu da sam smrtnica (a ja ne mozgam svakodnevno o tome, iako se pobrinem za svoje trajanje, doduše, prvenstevno zato jer se bojim boli), kad zaboli koljeno, a ne nešto drugo... Onda mogu pustiti misli kamo žele.

A one stalno ponavljaju "Take it as it comes... specialize in having fun..."

Zirnem sinoć na blog i imam što vidjeti: moje prije konsortiraju s neprijateljem! A sve zato jer imaju novog, neku staru, raštimanu četvorku. Jutros vidim, velemajka imala ponešto primijetiti na majčinstvo ranije spomenutih, ali osobito na činjenicu da su subotom na Iskrici, a ne na nekom gerijatrijskom roštilju. A danas kopira poruku iz koje se vidi da nema pojma o bolesti i stanju svoje kćeri sve dok je ova potanko ne uputi. Pride i politička agitatorica pala u afan i na tren zaboravila svoju osnovnu agitatorsku misiju, a sve kako bi podijelila bloške packe upakirane u bloške poljupce. Ajme meni, što li će nam biti ako Krupnozupci probave takvu nesmotrenosti pa se ipak ustoliči u Ministarstvu nadležnom primjerice meni. Najebasmo, najebah, ah!

Glečte, meni je nešto jako wrong with this picture. Mogla bih sad polako, ali uporno, poput četvorke, raščlanjivati zašto, ali mislim da nema smisla: jer je to nešto što jednostavno osjetiš. Ili ne. Da to tak ne valja i ne štima. I zato jer me to podsjeća na četvorku, u napasti sam odustati.

Ali zato jer me to podsjeća na tišinu jaganjaca (a film istoimen naslovu ovog zapisa sinoć sam ipak pretpostavila bloškom angažmanu), ali i zato jer još nisam spremna za kulinarske poduhvate, jednu kreativnu varijantu recepta koji sam zaboravila i nisam uspjela nigdje pronaći, dakle, moram odvažno where no man has been before, ja ću ovo ipak malo raščlaniti.

Dakle, ništa ne konsolidira skupine kao "vanjski neprijatelj". To smo svi živjeli za Titove vladavine, cijeli Istok i cijeli Zapad žive neke jadne, skučene živote, omeđene ili diktaturom ili bezidejnim hedonizmom prožetim kriminalom, samo MI živimo idilu, nesvrstanu neovisnost neoptrećenosti materijalnim, s materijalističkim ispuhom u Trstu, mi imamo putovnice, putujemo, vidimo što vrijedi, a vidimo i što ne vrijedi, i sretni se vraćamo kući, mašući repom. Sve na kredit, ali to onda nismo znali. Ili jesmo? Nismo marili. Nebitno za ovo što sad imam reći: mi smo navikli imati neprijatelje, a sve više mi se čini da bez neprijatelja uopće ne znamo imati prijatelje. Je, znamo se mi sprijateljiti, ali timar prijateljstva, dorade, eeee, viš, to nam bez "vanjskoga" slabije ide ili uopće ne ide.

Rijetki su ljudi koji doista procjenjuju ideje, ideale, navike, a osobu jednostavno osjećaju; pa onda onaj prvi skup imenica može biti u popriličnom raskoraku s našima, a svejedno i dalje te ljude osjećamo kao bliska bića i progledamo kroz šumu pojmova koji svaka od nabrojanih imenica implicira. Sebe smatram takvom osobom, ali iskreno ću vam reći: zbog tog svojstva, sposobnosti, što li je već, SVAKI PUT SAM NAJEŽILA! Ne zbog skupa imenica, zbog pojmovnika, nego zato jer ta osoba koju ja osjećam kao blisko biće jednostavno ne dijeli te moje stavove, ima neke druge i drugačije granice, a moju nezainteresiranost za njih prije ili kasnije protumači ili kao čin (pasivne) agresije, ili kao poziv da prijeđe sve moje (jer i moje postoje, na nekim drugim mjestima), ili kao slabost u osnovi nezanimljive i neutjecajne osobe. Kako god prosude, ja prihvatim. Vjerojatno ne bih trebala; vjerojatno bih trebala doraditi, objasniti, nagovoriti, ukazati... Ali rijetko to učinim. Naporno je, čovječe! A toliko je lakše ufatiti se stereotipa, koje dijelimo, i osobu otpisati skupa s njenim skupom imenica i pratećim pojmovnicima.

I sad, zakaj meni para dušu vidjeti božu i stiksu u smijuljenju s pašćetom? Prije svega zato jer te osobe osjećam drugačije, svaku zasebno. Pašće ne osjećam nimalo bliskom, što sam bezbroj puta pokazala, prvo ignoriranjem na blogu i na peveteu, kasnije izrijekom. Stiksa mi je manje bliska nego boža, što sam također bezbroj puta pokazala, kako komentiranjem na blogu, tako i osobno. Božu jednostavno volim. Ta bi morala skupiti jako, jako, jako, jako puno pojmova koje nemrem ugraditi u svoj svjetonazor da je otpišem. I nema vam tu dala-uzela, to je tak otkad sam prvi put pročitala jedan njen srrrrk blog i (u)vidjela dušicu koja tako ležerno vodi naizgled (!!!) trivijalan razgovor. Jako sam tužna što je mojim prijama toliko trebalo malo smijeha da prijeđu preko traktorskog primitivizma, kurčenja, zadrtosti, zlobe, manipulativnosti, pa i mahnitosti koja ne poznaje granice između svjetova, kako osobnih, tako ni digitalnog i opipljivog, treće u ovom konsorciju protiv jedne neinventivno dosadnjikave, ali pouzdano uporne četvorke. I da, znam, sad će biti da zakaj ja to na blogu, to su naši privatluci... Nisu. To je blog. To se sve dešava na blogu. Kojem sam i ja učesnica.

Majčinstvo. Ne znam ga iz prve ruke, dobrim dijelom i iz straha da bi me toliko preuzelo, da bih toliko marila, toliko strepila, da ja to jednostavno ne bih mogla izdržati, da bih izludjela... Ali znam što je briga, što je SKRB o drugim ljudima. Kad se moj muž razbolio, a bili smo u braku samo godinu i pol dana, pa to nije ni čestito hodanje, bar ne ako nisi pučkoškolka na pragu puberteta, da sam se okrenula na peti i otišla nitko ne bi na to potrošio više od tri misli i jedne kurtoazne zamjerke, ja sam o njegovoj bolesti SVE saznala, sve što je nudila domaća i strana medicina, i zahvaljujući tome stigla do najboljih specijalista i osigurala mu najbolje moguće liječenje; isto tako i za svoju majku, sve svoje pse i sve svoje mačke, jedino sam s papagajem zakazala. A ne da mi moja krv i meso moraju tumačiti učinke npr. heparina! Pa to naučiš gledajući Dr. Housea.

Je, ali takva će ti doći zamjeriti da "nemaš djece pa ne znaš", ili da "imaš djecu pa ne možeš (jebati se s prolaznicima, s kojima fantaziraš 'vezu' čim te ne odjebe nakon prve ševe)", ili da "ne brineš o djeci jer si na Iskrici (subotom, pače!)", a sve to začiniti opaskom da je neka tamo starudija od četvorke "muško", a time dragocjenost samo po sebi, i to nepripadajuće ikome od "nemajki", koje sve što poduzimaju, poduzimaju samo zato da bi došle u neki bliski kontakt s (njegovom, ili bilo kojom) muškošću. Vama se ne riga od toga? Blago vama ako ne... Meni da.

I gledajte, iako nikoga iz ove priče, osim bože, ne uzimam za ozbiljno i ne ugrađujem u svoj svjetonazor i pojmovnik, kumulativno, sve je ovo bitno: jer govori da je prolazna zabavnost važnija od svakog načela, da svaka budala može imati psa, auto ili dijete, tj. da su to pojave u istoj ravnini važnosti, a da je jedino važno napenaliti se na istog "neprijatelja" i ubiti nešto vremena baveći se njime; i istovremeno ubijajući sebe.

Jer što smi mi uopće nego vrijeme? I njegove modulacije kroz naše postojanje?

Nije meni suđeno sastat se s nofcima! Sinoć mi Duška počela hripat. Ajd, dala sam joj hladne vode, a kasnije i konzerve ravno iz hladnjaka, što inače ne činim, ali kajaznam, jučer me ufatio neki neoprez. Pa i financijski, činilo mi se da imam, pa malo kavica i kroasan vani, pa mi se ne da kuhati... No, da skratim, jutros Duška opet hriplje. Pa onda povrati i pjenicu. I znam ja kae to, to je tzv. "kašalj čopora", virusni i zarazni kašalj, koji valja liječiti na vrijeme da se ne zakomplicira. I tak, u 13h zgasim plin pod ajngemahtecom (koji kuham zbog nje), ugrudnjačim se, pozovem taksi i pravac veterinar!

Kaj da vam velim? Prošlo bi to i samo, ali bi puno duže trajalo i puno manje koštalo. A ja nju volim i ne želim da pati ni minute. Cca 300 kunića.

A prije toga, dok sam se još nadala da je samo malo prehladila grlo, crče mi pegla, a ja imam dovoljno nagradnih bodova za neku bezveznu peglu iz Bille. Pa odem te bodove konvertirati u peglu, usput kupim svašta što ne trebam, bar ne odmah, i podižući robu s blagajne, fino si istegnem onaj neki dugaaaački mišić ispod lopatice. Boli ko sam vrag! Pa u apoteku, meni analgetik, Duški bisolex (koji zapraf i ne treba, kako se pokazalo kasnije) i redovna doza hormonskih nadomjestaka, aha, i neka pasta za namazat se tam gdje te piknu komarci da manje svrbi: 150 kunića!

A naslov povežite s tekstom kako god vas volja! Ja sad idem pojesti svoj ajngemahtec i zaleći, bolna i sirota.

I tak, svi ste vi meni korisni. Ne dragi, to su samo neki, ali korisni ste svi. Jer, svi se vi, a i ja, ponekad ponašate kao čovječuljak s lijeve ili kao čovječuljak s desne strane slike. A nju je moja frendica zakeljila na FB, ja kopirala, izvor je ovdje: Link

I onda i ja vidim kak se ja ponašam u odnosu prema vama pa to počesto i korigiram. Ne u odnosu prema vama, jer smatram da s vama nemam odnos koji bi bilo potrebno korigirati, nego svoj odnos prema sebi i prema ljudima s kojima imam odnose koji trebaju i mogu napredovati. Dugo mi je krilatica bila "Ako netko ne pridonosi mojem životu, bolje živjeti bez takve osobe", a sad je "Svatko pridonosi mojem životu, ali ne treba svakoga pustiti da u njemu aktivno sudjeluje".

I glečte, ovih dana su mi zaredale epifanije: prva glasi "Život je lak kad su ti prioriteti jasni", a druga "U redu je potrošiti novac za ono što ti je zaista važno".

A prioriteti nisu uvijek jasni; mislim da mnogi ljudi umru, a da im ostanu nejasni. I mislim da sam dugo, dugo u svojem životu prednost davala prioritetima koji mi nisu zapravo i osobno bili važni, ali su se činili takvima jer su ih drugi ljudi cijenili; s druge strane, kad sam napravila veliko spremanje i izabrala zaista samo ono što je uistinu važno MENI, ostalo je dosta onih starih - štoćereć, nisam potratila prvu polovicu stoljeća tj. veći dio svojeg života na nevažnosti. To me neizmjerno veseli!

Na primjer, posao: ne znam jesam li ikada ovdje napisala (mislim da jesam) da sam 8-9 godina radila kao novinarka. A to je prestižno zanimanje. Međutim, ja kao prvo nisam jako društvena, iako sam komunikativna i znam slušati pa lako zadobijem povjerenje sugovornika, što je u tom poslu bilo sjajno, ali je mene iscrpljivalo; osim toga, ne volim kompetitivne situacije u kojima se prednost stječe smicalicama, iako volim časne i otvorene sukobe mišljenja, stavova ili naprosto odmjeravanja zasluga, što je u svakom poslu loše, ali nije u svakome podjednako bitno. I tak sam ja novinarstvo zamijenila nastavništvom, na sveopće čuđenje i zlobno teoretiziranje širokog pučanstva. I nikad, ali nikad nisam požalila! Iako nisam oduvijek bila svjesna razloga, nego sam samoj sebi opravdavala tu odluku nerijetko pogrešnima ili poluistinitima. Ali, sad znam: nastava ima smisla, ima utjecaja, i to osobnijeg i zato nerijetko presudnijeg nego novinarstvo, društvenost koju traži možeš omeđiti samom prirodom posla, a moš i proširiti ako za to imaš volje ili valjanog razloga, a pride tu je i divno radno vrijeme, nikad nisi zatvorena u neki prostor kad nemaš posla, dođeš, odradiš svoje, još radiš i doma, ali te nitko ne pita kad, gdje, kojim intenzitetom, niti ti šefovi ikad vire preko ramena. Lova nije bogznakaj, prestiž je koma (iako ga ima, donekle, u nekim društvenim skupinama), mogućnosti napredovanja su minimalne, a uglavnom i beznačajne, kako financijski, tako i prestižno, ali hebga, meni to tak paše, prije svega zato jer uslijede zaista po zaslugama i otvorenim odmjeravanjima i/ili sukobima mišljenja, stavova, znanja i vještina.

I tak, kaj se toga tiče, konačno sam mirna (prije samo 9,5 godina sam dala otkaz i postala direktorica; blogme se Lassie nakon 4 mjeseca vratila kući, ližući rane! Svejedno, onda još uvijek nisam ovo kužila, samo sam shvatila da mi se u mojim srednjim četrdesetima više ne da ulagati toliko energije da bih svladala nešto novo i manje smisleno od onoga u što sam uložila desetljeća rada i sad izvrsno odradim s 5% kapaciteta. I bilo me sram zbog toga. Više nije. Sad sam ponosna što sam zarana dobro izabrala.)

A lova... Sve do nedavno sam bila prilično ogorčena što ja, s dobrim zaposlenjem u izvrsnoj firmi i s plaćom znatno iznad prosjeka za struku moram živjeti kao puka sirotinja kad poplaćam sva redovna infrastrukturalna davanja i zaduženja. Fakat me to prcalo u zdrav mozak. A onda, neki dan, sjedim u kafiću na svojem faksu, pričamo o svemu i svačemu, pa tako i trošenju love, i meni sine da ja DESETLJEĆIMA nemam love, a da sam lani bez pardona i bez imalo žaljenja frknula većinu onoga na što sam je do sada trošila; štoćereć, da ne trošim lovu na život u besmisleno velikom stanu, koji volim, u kvartu koji mi je praktičan i koji obožavam, spizdila bih je na nešto drugo, na nešto čega mi se lako odreći, jer se već jesam, i nisam ni najmanje patila; a za svojim stanom ću patiti, sigurno, kad ga više ne budem mogla financirati, tj. kad odem u pemziju. I zašto ja sad, dok mogu, ne bih trošila lovu na život kakav mi se sviđa, ondje gdje mi se sviđa? Bravo ja! I reknem ja to naglas, a kolegica psihologinja veli "Bravo ti, to je zaista vrlo racionalno i jako mi se sviđa ta tvoja odluka." Bravo ja!

A blogek... Pa, i ja sam nedavno deaktivirala profile, misleći da ih neću moći ponovno aktivirati: učinilo mi se beskorisnim i besmislenim boraviti ovdje, imalo, čak i nakratko. A sad vidim da nije tako. I da nema tih "drugih" o kojima ovisi moje zadovoljstvo blogoglagoljanjem, nego da sve ovisi o meni: ako mi je ovdje zanimljivo, korisno i/ili ugodno, zašto ne? Ako nije, zar me netko tjera? A ako mi se nečiji utjecaj na to kakav je blog i čime se bavi ne sviđa, pa, i tu svi mi imamo izbora, koji nije samo ili-ili - svi mi to možemo mijenjati i zasigurno donekle promijeniti. Ako imamo volje; ako nemamo, pa, ima li smisla prigovarati?

Prihvaćanje. Poštovanje. Prijateljstvo. A ne 3 pičke materine ili 3 pizde (aj, prijavi, blogati!). Meni to ide tim slijedom.

Danas u parkiću igra se moja Duška s jednom jack russell terijerkom, vlasnici zazvoni telefon, paščad se nešto vrzma oko nje, ja nešto velim psima, a ona u telefon: "Ajd, nazvat ću te kasnije, tu sam s prijateljicom". Eh. Jel njoj naprosto tako bilo jednostavnije otkantati poziv, ili ona zbilja misli da smo prijateljice? Ja ne mislim da jesmo. Dakle, nismo. Još. Možda budemo.

A i ovdje je tako. Infantilizacija digitalnih dinosaura sklonih projekcijama svojih tlapnji u ljude koji s njima (ni s osobama, ni s tlapnjama) nemaju ama baš ništa: s nekim razmijeniš dvije-tri ugodne poruke, odmah prijateljstvo, odmah ljubav, a sve do groba, koji je očigledno blizak, jer nakon još par poruka/komentara dotičnu osobu pokapaš za sva vremena...

Tu se stalno traži neko bjanko poštovanje, bjanko uvažavanje, bjanko prihvaćanje, a uopće me ne bi začudilo ako se na peveteu razmjenjuju i bjanko mjenice. I kad to ne daš (a ja ne dam), onda si ti pakosna, pokvarena, prestrašena ili prefrigana prevarantica... Jel?

Za razliku od nas, digitalnih dinosaura, moji studenti, digitalni domoroci, dobro znaju 3P digitalnog svijeta: površnost, prijetvornost, prijetnja. I svoje digitalne kompiće jako dobro razlikuju od onih dokazanih Prijatelja. Rijetko ih pobrkaju. Ponekad samo pomiješaju, namjerno i pragmatično.

A mi? Evo c/p mojeg dopisivanja s osnivačicom FB grupe (dakle, s FACEBOOKA, ne odavde), koja jasno pokazuje: da ne radimo pizdarije ovdje, radili bismo ih negdje drugdje, a digitialna prijateljstva, poštovanja i prihvaćanja imaju 99% šanse da prije ili kasnije (obično prije) odu u tri pičke materine:
• cek, sad ću te dodat
•
2/28, 12:21pm
Vega Vega
ok.
2/28, 12:24pm
dobrodosla!
2/28, 12:24pm
Vega Vega
Još bolje vas našla
2/28, 12:25pm
e, drago nam je za sad nas malo ima, ali se skupljamo polako.
•
2/28, 12:25pm
Vega Vega
Uopće ne kužim tko je tko, al nema veze...
2/28, 12:26pm
zamišljeno je za nas ovisnike o blogu, falili smo jedni drugima. zato je ova grupa, dok se blog ne vrati, mada sumnjam da hoće ikad. onaj fajl je napravio puno kakice na iskrici.
•
2/28, 12:26pm
Vega Vega
Ne znam, meni krelec proslijedio neku poruku Iskrice da će se vratiti još ovog tjedna.
2/28, 12:27pm
budes ti brzo skuzila tko je tko, neki smo ostavili prava imena, to je osobno kako kome paše
ma, sumnjam, gadno su zeznuli i mislim da nece biti bas tako lako da vrate blog.
•
2/28, 12:27pm
Vega Vega
Eh, trenutno baš nemam cajta za istraživanje, ali eto, tu sam, našla vas, bit će...
Moram priznati da sam radno učinkovitija bez bloga
2/28, 12:28pm
bile su to iskrica - novine, čitali su mnogi, rijetki pisali i svasta bi se tamo moglo naći
ajde, piši, volim te čitati i zabavit ćemo se i ovdje, pozovi koga misliš da hoćeš
•
2/28, 12:29pm
Vega Vega
Ajd, gibam sad, vidimo se kasnije!
2/28, 12:29pm
pozz!
• March 1, 2014
•
3/1, 9:09am
Vega Vega
Hej, kaj ja više nisam u crvotočini?
3/1, 9:10am
jutro vega, sad sam se probudila i bas gledam sto se dogodilo
•
3/1, 9:10am
Vega Vega
Izgleda da smo izbačeni mi s nickovima. Pa, bezobrazno.
3/1, 9:11am
pobacali su van sve bez pravih imena
•
3/1, 9:11am
Vega Vega
OK, ja pozvala neke, sad ću ih opozvat.
3/1, 9:11am
ma sranje, totalno, bas mi je to bezveze
•
3/1, 9:11am
Vega Vega
Hehe, blogeri...
3/1, 9:12am
pričali smo prije nego smo napravili grupu i nitko eksplicitno nije rekao da moraju biti prava imena
moj je stav bio da ne moramo imati
jer se svi poznajemo međusobno
xxx je napravila sranje prva i to zbog xxx-a
jer se oni ne trpe
•
3/1, 9:13am
Vega Vega
Ni ja ne trpim xxx, štoviše, uvjerena sam da je baš on napravio sranje na blogu i kaj onda?
3/1, 9:13am
bezveze,nema iste kriterije za sve
p. i p.su prvi dosli tamo sa fejk nikovima i kad su vidjeli da smo ja i T sa pravim nikoviuma, presvukli su se iz respekta
nitko ih nije to trazio
odjednom, eto..ni to više nije dobro
•
3/1, 9:15am
Vega Vega
Pa, ako se kani pružiti alternativa blogu, onda treba poštivati nickove. Tak ja mislim. A ako je netko tako militantan kao što očito jest, hvala lijepo, mogu i bez toga.
3/1, 9:15am
stvarno sam zapanjena..iznenadili su me ljudi za koje niakd ne bih rekla da će napraviti cirkus
•
3/1, 9:16am
Vega Vega
Ček, tko ima ovlasti za izbacivanje? T? Da ga malo prozovem...
3/1, 9:16am
vega, nisam napravili fejk nick ovdje iz lijenosti i zato jer nemam sta skrivati
nisam ovo ni zamislila za široke mase, tek za nas 20-tak od tamo
meni je bilo čisto svejedno dal imamo nick ili ime
pričala sam s njim več, rekao mi je da su odlučili tako, da moramo doć sa pravim nickovima
•
3/1, 9:17am
Vega Vega
Gle, xy, ali ni tih 20-ak nisam JA birala i nemam u svakog povjerenja. A ono što sam napisala o gugli je istina - na moj pravi profil mi je svakodnevno sjedalo stotine bezvezarija, sve dok nisam stavila sve moguće filtere. A takav profil na FB-u jednostavno nema smisla i ne funkcionira.
3/1, 9:18am
vega, razumijem te i sto se mene tiče, meni je bilo jedino pravilo to da se mi međusobno znamo
bokte, pa tebe svi znaju tamo i tvoje pravo ime..ne kuzim zasto je odjednom sad to važno
•
3/1, 9:19am
Vega Vega
Ma, bezveze... Ovo mi je malo diglo živac, ali nakon tri gutljaja kave me i prošlo. No biggy. Ugodno vam bilo!
3/1, 9:19am
ništa, napravit ćemo onda još jednu grupu sa nickovima
ili bolje nista jer izgleda da nije bitno druzenje, nego kao i tamo podjebavanje
•
3/1, 9:20am
Vega Vega
Ma daj, ne budali - pa ovo ti je tipičan blog! Ne dolaze ljudi zato da bi bili kurtoazni, nego da se opuste. Idile na internetu NEMA.
3/1, 9:21am
gle, i dalje mislim da je dobro i lijepo sto se barem negdje druzimo i imamo gdje popričati
godinama se čitamo, znamo iz života, svasta smo vec prošli zajedno, naljutili se jedni na druge, izvrijeđali, ali svakodnevno smo pratili stanja i osjecaje jedni drugima
•
3/1, 9:23am
Vega Vega
Misliš li ti da bih ja pisala o svojim stanjima i osjećajima da me svaka šuša s internetom mogla naći ako usput zagugla "V"?
3/1, 9:23am
meni ste falili, htjela sam prodiskutirati događaj ..i pretvoriti ovo u neki malo drugačiji oblik bloga
3/1, 9:24am
vega, ovo je zatvorena grupa, na tvom se fajsu nista ne vidi
•
3/1, 9:24am
Vega Vega
Sad je i m. odustala, bila sam je pozvala i dok sam pričala s tobom rekla joj da mora ime na sunce. Neće.
3/1, 9:24am
ovo sto se piše unutra
ma da, razumijem te
•
3/1, 9:25am
Vega Vega
Da sam ja handpickala grupu, druga stvar. Ali ni u kafiću ne hodam s adresom na leđima.

ali nije ovo bilo ni zamišljeno kao onaj tamo blog. prilagodili bi se..pisali bi na malo drugačiji način
ne vjerujem to.
xxx nije toliko pametan
•
3/1, 9:30am
Vega Vega
Moje je uvjerenje da je hakirao netko s bloga, a na blogu zaista na prste jedne ruke moš nabrojati ljude koji bi imali tehničkih znanja PROVALITI. Nije to kao na filmu. Ovo je bilo iznutra.
3/1, 9:30am
ja sam bila za to da se svatko odluči kako hoće
i da grupa bude mala, samo za nas nekolicinu
•
3/1, 9:31am
meni je dosta toga da se gnjavi moje prijatelje ili poslodavce zato jer me neka baba i neki sociopat ne mogu smisliti.
I sad im taman trebam servirati na tanjuru ljude i kontakte, jel... Da ne bih!
3/1, 9:32am
jako mi je zao, p. i m. su se naljutile na mene i izasle
ispada da sam ih navukla ovamo pod pravim imenima
bezvze, ne znam sto bih rekla, osim..bolje da nisam uopće ništa napravila.
•
3/1, 9:32am
Vega Vega
Ma stvarno, big deal otvoriti novi fb profil - trebalo mi je ravno 5 minuta.
Ne, ti si pokazala inicijativu i dobru volju, ali mislim da nisi baš dobro procijenila dinamiku duše blogera
3/1, 9:33am
očito su niski porivi i loše emocije dominantne kod nekih ljudi i ne moze se drugaćije funkcionirati nego onako kako su to radili tamo
vega, svatko ima pogled kakav ima, čisto će vidjeti čist pogled, zmazano - zmazan
nisam uopće mogla zamisliti da će biti tih problema i to odmah na početku i da će ih raditi ljudi za koje bih dala obje ruke u vatru da neće
•
3/1, 9:35am
Vega Vega
Ja sam vidjela čisto dok nije postalo prljavo. A ti znaš što mi se sve radilo, dok vjerojatno ne znaš da ja nisam radila ama baš NIŠTA od onoga za što me se optuživalo. I dost mi je biti "plavuša".
3/1, 9:35am
p.je dosla s fejk nickom i iz respekta prema meni i t je napravila pravi
•
3/1, 9:36am
Vega Vega
To je njen izbor. I njen rizik.
3/1, 9:37am
vidis, i ja sam prihvatila par ljudi s fejk nickovima na moj pravi profil da ih ubacim u grupu jer uopće nisam nimalo razmišljala da mi bi to moglo bilo kako štetiti
ni sad to ne mislim
gle, bezveze mi zahtjevati prava imena jer neki ljudi uopće nemaju fejs
koja bezvezarija
mislim da m. i p. ne znaju kako nfunkcionira fejs
nitko iz grupe ti nista ne moze vidjeti na tvom profilu
samo tvoji prijatelji
a i to mozes sve zaključati, svaku sliku, događaj, sve sto postas..
•
3/1, 9:39am
Vega Vega
A gle, mislim da smo temu istrošile. Ako se predomislite, znate gdje me naći i ja ću opet doći kao Vega. Kao V neću. Lijepo sam sinoć napisala, tko želi znati moje ime, može ga saznati, ali ne javno i ne može na moju listu prijatelja, osim ako to jako, jako dobro zasluži. Ako se to ne poštuje, žalim, ne želim biti s ljudima koji ne poštuju moje izbore.
3/1, 9:40am
shvaćam te, i zao mi je za ovo jako
meni ste svi bili u redu, obučeni, svučeni..svejedno
smatrala sam vas dobronamjernima
ako imas kakav prijedlog javi
•
3/1, 9:41am
Vega Vega
Većina to i jest. Ali, evo, čak i u ovako malenoj skupinici, ja gajim duboko nepovjerenje prema nekolicini.
Jedini prijedlog je pravo izbora. Kao što rekoh, ne imponiraju mi ljudi kojima je to strano.
Odoh ja sad, ajde, hvala za dobru volju
3/1, 9:42am
slazem se s tobom
pozdrav vega, zao mi je jako

Baniranje jednog nicka nekome tko prema (možda netočnom) dosijeu ima ukupno 23 profila, od kojih su 3 banirana, a 2 obrisana, nekak baš i nemrem smatrati tragičnim ili zabrinjavajućim događajem. Tim više što mi se čini da ima dobrih duša koje će uskočiti s još profila/nickova kako bi banirana mogla pisati na blogu, pa mi se čini da njezina sloboda izražavanja i izričaja zapravo doživljavaju proširenje, a ne ograničavanje.

Zašto je netko baniran baš u određenom trenutku, a ne u nizu prethodnih, kad je također bilo itekakvih osnova, stvar je Iskrice i njezinih djelatnika, kao i to hoće li kažnjenom članu ponuditi objašnjenje ili ne. Slažem se da bi obrazloženje bilo poželjno, ali čisto sumnjam da Iskrica ima dovoljno djelatnika koji bi tijekom radnog vremena stigli sastavljati takve dopise. Ne zaboravimo, Iskrica, čak i kad oduzmemo mrtve duše i dupliće, još uvijek ima 10-ak tisuća članova, a sam blog okuplja možda nas 50-ak. Imaju oni pune ruke posla. I uglavnom se bave onima koji ovaj sajt koriste u njegovoj osnovnoj namjeni, a to je dejtanje.

Eh, sad, jel bi sve to moglo biti bolje, modernije, učinkovitije...? Bi. Ali takvi prigovori su mi podjednako suvisli kao i prigovori stalnog gosta provincijskog pajzla da zašto nema besplatni WiFi i zašto je kelnerica stara Štefa, a ne mlada Janja, koja radi u kafiću preko puta, u sklopu trgovinskog središta? Ako je vlasniku pajzla dovoljna postojeća klijentela, ako se nema volje/potrebe/mogućnosti natjecati sa suvremenijima, onda su sve daljnje odluke na nama: oš tu biti ili neš? Ako neš, sretan ti put i puno uspjeha negdje drugdje! Ako oš, OK, moš malo jamrati, ali sve u svemu, tu si baš zato jer je tako kako jest.

Možda voliš retro. Jer, sjećam se kak je bilo kad se modernizirao blog, ajme, kuku-lele, pa nije to TO, pa mi smo navikli drugačije... Pa kad se počelo naplaćivati, ajme, sramote, pa nije to TO, mi smo navikli drugačije... A sjećam se i svojih najranijih posjeta Iskrici, onih pradavnih dana neposredno po osnutku, i silnih slika pimpeka, koje nikako nisam mogla filtrirati, izvadaka iz porno "literature", koju nisam mogla ni ignorirati, ni prijaviti... Ja sam otišla, ali neki su se i na TO navikli. I vjerojatno im je smetalo kad se i TO moderniziralo.

Na kraju, imam ja i konstruktivan prijedlog: da se Iskrica, posebice Weblog, prvi takav u Rvata, stavi na popis zaštićene hrvatske baštine i predloži UNESCO-u za listu Svjetske baštine, te se tako nabave sredstva za održavanje postojećeg stanja i redovno održavanje.

Tko je ZA, neka se dolje potpiše.

Tako se zove dobar film koji sam neki dan pogledala (redatelj je Istvan Szabo, glume Helen Mirren i Martina Gedeck, scenarij zasnovan na romanu Magde Szabo). Priča je to o staroj služavki kod mlade književnice i o vratima koja stara dvorkinja nikad nikome ne otvara pa svi umisle neku ogromnu tajnu, ponekad skrivanje zločina, ponekad jada i bijede. A iza njih je zapravo Emerancina ljubav (tako se zove sluškinja koju glumi Helen Mirren) - devet nedozvoljenih mačaka, koje drži u ropstvu iza zatvorenih vrata da ne bi stradale u svijetu. Kao što su stradali svi koje je voljela, osim male Židovke koju je spasila u ratu; ali, njoj je Emeranc sasvim sporedna.

A zavoli ona i Magdu, svoju gazdaricu, i zato joj otvori ta vrata, prestravljena da će tako ostati bez svega što voli, mačaka, stana, jer u njemu ih ne smije imati toliko; obaveže Magdu da nikada nikome ne kaže što skriva i da mačke eutanazira ako se njoj nešto desi i ne bude mogla brinuti o njima.

I naravno da se desi, baš u Magdi nezgodnom trenutku, kad prima nagradu za svoj roman, ide u Parlament, slavi, a stara Emeranc leži polumrtva i sad treba odrediti prioritete, spasiti Emeranci život, ali tako da održi obećanje, ili joj ga spasiti tako da je izda, ili joj ga uopće ne spasiti, jer Emeranc cijeni svoj život onakav kakav jest i ne želi drugačiji. Magda izabere srednje rješenje. Sasvim shvatljivo, sasvim oprostivo svakome tko je sličniji Magdi nego Emeranci.

Ali, ja sam sličnija ovoj drugoj.

Mislim da i ja živim iza čvrsto zatvorenih vrata, a izvan njih sam lišena svake taštine, osim svojeg integriteta. Nije me život opelješio tako dramatično i obilno kao Emeranc iz filma, ali je uzeo dovoljno da se osjećam ogoljenom, da shvatim kako se bez toga može i koliko je ljubav dragocjena, a krhka u tom trapavom svijetu nametljivih prohtjeva koji se protežu oko svake osobe koja imalo živi na van: netko će ti otrovati psa zato jer misli da uništava travu u parku (to mi je zaprijetio neki šepavi starkelja neki dan!), netko mačku zato jer tamani golubove koje voli hraniti, netko će te cinkati da imaš 9 mačaka u stanu jer bi htio baš taj stan (ovi primjeri su Emerancini), a o ljudima koje voliš, ah... O njima se pišu romani. Ili šuti.

I tak, zatvoriš ta svoja vrata i tiho živiš iza njih, ali taj svijet izvana i na van to ne može podnijeti, netko će uvijek zalupati, netko će se pokušati provući, ne zato da bi poštivao ono iza njih, nego iz čiste radoznalosti, iz nametljive potrebe da ga bar uvidom prisvoji. Magda je u Emerancin stan ušla iz neke svoje potrebe, ali nije poštivala njene; ne jednako kao svoje. Da, Emeranc je doživjela moždani udar, ležala je tjednima nemoćna u vlastitom i mačjem izmetu, da, Magda joj je spasila život, ali istovremeno ga i sasvim uništila. Pa je Emeranc umrla. Svejedno je umrla. Jer se Magda u ključnom trenutku nije mogla odreći bljeska prestiža.

I tak, danas mi se javila jedna prijateljica s kojom se dugo nisam vidjela; neki dan još dvoje ljudi, koji su mi dragi, ali s kojima sam izgubila kontakt. Ajmo se vidjeti, glasi lozinka. A možda i hoćemo, kajaznam... Možda i nećemo. Shvaćam ja, imaju ljudi svoje prioritete, drugi (ja) su na počeku dok ih ne srede. Vjerojatno bih trebala biti zahvalna što sam uopće došla na red.

Ali nisam. U međuvremenu, ja sam sredila svoje prioritete. Okrenula ključ. Nabavila zasun. I ne kanim otvoriti nikome kome moje vrijednosti nisu ravnopravne njihovima.