Ručkić krčkić

Malo je ljudi koji kuže koliko je prevođenje zahtjevan posao: moraš ti dokučiti što je autor, koji ni sam ne zna što je htio reći, a) rekao i b) kanio/trebao reći i onda c) odlučiti što ćeš mu od toga prevesti. Većine se više dojmi činjenica da sam prevela, kajaznam, desetak valjda, romana i dva udžbenika nego to što sam prevela tisuće stranica raznoraznih dokumenata, dopisa, diskusija, zvučnih i video zapisa... A baš ti su problematični. Jer tu se, zapraf, nema vizije. Gomila se riječi. A po tim riječima se onda postupa.

I sad vidim da me nema u impressumu! Ima lektora, ima stilista (štogod to značilo), ima fotografa, ima tiskara, ali prevoditelja jock. Pa, lijepo... I baš u skladu sa svim što sam prevela, zbrda-zdola, prioriteti nepoznati, vrednovanje neusklađeno.

I glečte, zabole me moje lijepo, obilno i oblo dupe zbog toga, ali meni objavljeni prijevodi idu u stručne radove. A ako nisam potpisana, kao da ih nema, štoćereć, nema ni mojih stručnih radova. A ja se naradila. I to jošte kako! OK, budem ja to reklamirala i vjerojatno ću dobiti neka sitna slovca, ali to tak jasno pokazuje koliko smo zmrdani i koliko nemamo pojma što radimo i tko nam radi koji dio posla, i koliko je svaki važan te kako i koliko ga treba vrednovati.

A prevodila sam nešto od nacionalne i strateške važnosti. I sad sam tak srdita da potajice želim da sam nešto pogrešno shvatila i/ili pogrešno prevela, jer garant to nitko neće ni primijetiti, kao ni moj doprinos, a onda bu se to vuklo godinama... Hm. Pa, ako i jesam, vjerojatno sam poboljšala, a ne pogoršala stvari. Jer, pametno mi je lako shvatiti, teško da sam tak nešto fulala; a glupost mi je vječni i nesaglediv misterij - tu sam sklona "popraviti" autora.

I tak, evo, kuham škarpinu na pari, rižu na poriluku, čituckam debilanu, a sliku gore sam htjela upotrijebiti kao komentar naših lokalnih neuglednica, kokoši i pašćeta, ali šteta ju potrošiti na njih. Baš je dobra ilustracija ovog mojeg. I prijevoda, i statusa, i svega oko toga.

Haug!

Zapravo, samo to me zanima. Sve ostalo... a hebga, mora me zanimati jer mi nekaj ovisi o tome, ali me zapravo ne zanima. Živim svoj život kao da sam u trudovima, malo urlam od boli, a onda me preplavi milina olakšanja, a kad prođe jedan ciklus - blaženstvo! I onda opet sve ispočetka.

Prevodim udave, kojima moram odati priznanje, hebga, po meni, ja bih sve ili bar većinu drugačije, ali ovo pali, ovo njihovo šljaka, pa i mene hrani, i štaš sad, prevodiš, i to je doprinos, ali je ubibože dosadno, tak da svaki čas malo zabušnem, i tak, maloprije, mislim si ja, idem srediti slike iz parkića. I sredim ih. I stavim neke na Facebook. I odem otvoriti prozor u kupaonici. I u zrcalu ugledam svoju facu, nasmiješenu od uha do uha. A nisam ni znala...

A danas je godišnjica moje nesretne udadbe i godišnjica smrti moje nesretne majke. Uopće se nisam sjetila! I drago mi je zbog toga. Bili su, prošli su, nema ih više. Mene ima. I još imam osmijehe!

I još imam ovo prljavo zabačeno digitalno mjestašce da nekome, bilo kome, priopćim svoj osmijeh, jer to je lijepo.

Kužite li vi koliko sam ja vama lijepoga davala svih ovih godina?

Kužite li vi koliko često ste to sami unakazili, jer vam ide na živce tuđi osmijeh kad ga ne možete uzvratiti?

Sad se više ne smiješim, nego se cerekam, sjetila sam se svojeg nedavnog zapisa, koji je isto krenuo nasmiješen, onaj kako volim doći doma, ona slika moje sobe s Duškom koja me čeka, to moje zadovoljstvo u domu koji je poput mene, pomalo derutan, ali iživljen, raskomoćen, sveden na pravu mjeru, bez obzira na nekadašnje potencijale, jer sad je ovo i ovako sasvim OK; a neki drugi, neki budući, neki potencijalni, ti nek rade što hoće. Kasnije. Bez mene. (Heh, opet me ponijelo! I opet se smiješim.) No, da se cereknem, reakcije: slike skorojevićkog neukusa po puno većoj cijeni od meni dosežne. Pa, mašala, neka... Nadam se da i to nekome izmami osmijeh.

A ranije, u pripremnoj fazi za patničko prevođenje, od srca sam se ovdje nasmijala (valjda sam danas zbilja dobre volje): veli pašće da otkud joj vremena tražiti rezervne lavere, da trebaš ti to tražiti, kad bi stigla... tak nekak, otprilike, ne da mi se tražit pa keljit. Mili moji, puknula sam od smijeha! Pa da prepolovi svoje iskričarenje, ne samo što bi našla dva stalna i tri rezervna koje bi mogla alternirati tijekom 5 radnih dana, nego bi imala i slobodni vikend za regrutiranje prinova! Samo kaj nju to ne zanima, veli ona...

Pa, OK je to. Mislim da nas treba zanimati samo ono što nam izmami nesvijesni osmijeh. I da je to čist dovoljno.

I tak, jučer ja malo prilegnem popodne, zaćorim, i kaj sanjam? Ofucane stare pice! Užas!!!

I mislim si, kaj to meni treba? Zaključim, ne treba. Jutros oproštajno pogledam blog, ne ugledam niš što bi me veselilo, deaktiviram profile, znajući da ne znam lozinku napamet i da nigdje nije zapisana, a da email adresa s koje sam ih otvorila više ne postoji. Tako, to je to, gordo si mislim. Maknem Iskricu i iz favorita u pregledniku. Pobrojim sve što mogu raditi ako ne buljim ovamo. Zaključim: izvrsno!

Odem s Duškom van, putem si mislim, tak treba, bravo ja, predugo sam ovdje, taj blog je čista crna rupa, bacaš, bacaš u nju, a niš se ne vraća, nikakva svjetlost, nikakva radost, sve neki gnusni osjećaji, gnusne spodobe, primitiva koju u reali ne bih trpjela ni tri minute, pa jel to neka relaksacija, jel to nešto što si želim, jock majci, nedomiblog da postanem stara ofucana pica koja ovdje abecednim redom prebire po davnim uspomenama, a pitajbloga jesu li uopće uspomene, vjerojatnije neispunjene fantazije, da ovdje uslikavam svoju demenciju, ono, netko veli noge, ja uslikam osušene nogice, netko drugi veli pica, ja uslikam proćelavu picu, i sva sam si važna i "vitalna", jel'te... Ne.

U parkiću zapodjenem razgovor s jednom simpatičnom ženom, slikarica, slično živimo, pesi nam se lijepo igraju, i mislim si, evo, ovo propuštam jer mi taj vražji blog daje iluziju nekog druženja, nekakve komunikacije, a kaj fali ovome, nije duboko, ali nije ni plitko, a svakako nije vulgarno, ružno ili uvredljivo.

Okuražena, ne pripaljujem ni cigaretu. Detox time! Mislim si ja...

Na povratku doma počnem brinuti: nemam ja gdje drugdje iskrcati svoje necenzurirane misli! Što ću kad radim neki dozlaboga udavni prijevod pa mi dođe hračkati po autorima, koga ću nazvati, koga se usuđujem opteretiti takvim bezvezarijama? Pa svi oni mailovi koje sam slala prijateljima dok nisam imala Iskricu, dok sam pisala priče, romane i pjesme, tek toliko da to netko vidi, da izađu iz mene, unaprijed bih ih oslobodila obaveze stvarnog čitanja, a kamoli odgovora, a svejedno me pekla savjest... Jer to je bilo zaista sebično; i zaista samo zbog i za mene. S druge strane, kad sam zadnji put nekog nazvala bez neke utilitarne nakane? Ili poslala mail, onak, čist bezveze...?

Pa si mislim, OK, ako mi bude jako, jako, jako teško, otvorit ću novi profil. Tak i tak sam se previše vezala uz ovaj, uz tu vegu koja je postala tako predvidljiv, tako plošni odraz mene, kao da se stalno selfam iz istog profila, na istome mjestu, pod istim osvjetljenjem. Znam, skužit će me, ali ne odmah; možda se stignem malo odmoriti od nje. I možda mi opet sve ovo ovdje postane malo živopisnije, malo zanimljivije, malo korisnije i veselije.

I tak otvorim blog, tek toliko da se uvjerim da je ovdje isto sranje kakvo je bilo i u 7 ujutro, i zaista jest, ali mene u gornjem lijevom uglu čeka moj nick i zapamćena lozinka. Pa kliknem. I jopet sam tu.

E hebga...

"ako ti nikad nitko vego nije rekao da si kao žena ogavna, ja ću iskoristit priiku sad!"



Reče mai, dabogda nas sve mai shvatila!

Ovak, bakice moje, vršnjakinje moje: VI SAME SEBE NE VOLITE! A što je najgore, ne volite se zato jer same sebe ne poznajete. Vas iz zrcala još uvijek gleda neka 30-godišnjakinja, a mislima vam vršlja adolescentica. Sve ono što ste odradile u međuvremenu, između tih odraza i svojeg stvarnog stanja tijela, ako već ne duha, to zanemarujete, to vas ne usrećuje, ne ponosite se i ne priznajete si, niš od toga, ni pogreške, ali ni uspjehe.

A glečte, svaka od nas se itekako ima čime ponositi: sve smo preživjele, ako niš drugo. Nije to tak jednostavno kao što se čini, a milenijima to nikome nije uspijevalo do ove naše dobi. No, nije samo to izvor naše (potencijalne, zanijekane, neosviještene...) gordosti: mi smo samostalne, zarađujemo, brinemo o sebi, ne samo o sebi, o drugima, mi smo radoznale, mi smo hrabre, mi smo optimistične, mi bismo još, jer možemo još. TO je najvažnije: da možemo još.

A to što je život na nama ostavio traga, što su nas u borbama ranili, što nismo uspjele ispeglati sve ožiljke, što još uvijek doživljavamo stare strahove, čak i kad nema opasnosti - to je prirodno. To je lijepo. Od toga smo JOŠ LJEPŠE. Ovakve, sadašnje. To su naše recke; naše ratne pobjede. Naši ordeni.

Odgledala sam jučer The Piano, koji mi se nije svidio ni prvi put. Svejedno, upečatljiv je to filmek. Ne tak dobar kak se pričalo, glavna atrakcija su mu egzotični pejzaži i zaista izvrsna kamera, ali baš se nekak uklapa u ovo o čemu danas pričamo, iako, znam, vi ne znate da mi o tome pričamo, vi mislite da pričamo o pičkama. Zaboga, pa uvijek pričamo o pičkama!

Ukratko, priča: Ada je zanijemila sa 6 godina, nitko, pa ni ona sama, ne zna zašto. Sad je nijema i ima kćer, izvanbračnu. Otac je uda za nekoga u Novom Zelandu. Onda odlazi, tegleći sa sobom svoj glasovir. Iskrcaju je po nevremenu na pustu pješčanu plažu, a kad muž dođe po nju, nema dovoljno nosača, ali ni volje, da ponesu njen glasovir. On ostane na plaži. Ada zamoli bijelca koji je organizirao nosače da je odvede do glasovira, ovaj nevoljko pristane, ona si odsvira do sumraka i rezignirano se vrati doma. Međutim, ovaj skuži koliko joj je glasovir bitan i zato njenom suprugu ponudi neku zemlju (ovaj je pravi neseljenik, sakupljač zemljišta) kao fol u zamjenu za glasovir i poduku. On i Ada se spetljaju. Adu peče savjest, pokušava se poševiti s mužem, pokušava ga podučiti erotici, ali ne ide, ovaj se boji golotinje, on bi to mehanički, i niš od toga: Ada se ipak zaljubi u konkurenciju, koja joj, zato jer ju zaista kuži i voli, vrati glasovir, odustane od satova ("Od tebe čine kurvu, a od mene nekoga tko mi se gadi") i odluči odseliti. Prije nego što ode, Ada osakati svoj dragocjeni glasovir, izvadi jednu tipku i na njoj napiše da ga voli, ali muž je ukeba i odreže joj kažiprst desne ruke, tako da nikad više ne može svirati. Svejedno, i muž napokon skuži da nema vajde od osakaćene žene koja ga ne može voljeti i prepusti je ljubavniku. Koji opet tegli njen glasovir. Ada ga odluči baciti u more i zamalo se utopi, što namjerno, što slučajno, dok su ga bacali. Ali preživi. Ljubavnik joj izradi protezu za prst, tako da i dalje može svirati, ali malo-pomalo, Ada počinje govoriti i vlasitim glasom.

I, vidite, tako i ja ovdje svojim glasom zadnjih dvije-tri godine uglavnom šutim: jer, štaš govorit kad nitko ne čuje; niti shvaća. Šutiš. Svojim glasom.

A govorim vam kao muškarac. Govorim vam koliko ste bezvrijedne iz njihove perspektive, koliko su vaše nožice, debele ili mršave, vaše sise, velike ili male, bezvrijedne muškarcu koji ne može, ne želi, ne smatra potrebnim shvatiti što je VAMA važno. TKO STE VI UOPĆE.

I nadam se da ćete jednom, što prije, dok ste još žive, dok još možete, shvatiti koliko su vam TAKVI nepotrebni.

I zaista navijam za sve nas da naiđemo na one druge, one drugačije, i progovorimo svojim glasom, jer nas netko zaista sluša, i zaista čuje. Ili ih sve skupa pošaljemo u pičku sa slike i popričamo same sa sobom.

... i ugledati ovaj prizor. Jučer sam se tako raznježila da sam ga uslikala. Valjda me tako raznježi jer se još uvijek sjećam svojeg bezdomništva, ne onog bez adrese, nju uvijek imam, nego taj osjećaj nepripadanja, tlake, neusklađenosti, s mojom osobnošću, željama, pa čak i potrebama.

Sjećam se onih svojih lunjanja nakon posla, odgađanja povratka, a onda stiskanje misli da ne šiznu kad prijeđem preko praga, ubacivanje u sustav funkcioniranja mojeg doma, u kojem se ne mogu opustiti, nego odradim još dvije-tri šihte, a između njih malo predahnem dok spavam ili radim nešto na računalu, ma, zapravo ne radim, nego iskričarim ovdje, uspravna, odjevena, i spremna za svaku eventualnost tuđih potreba.

Je, bila sam ja to dobrovoljno izabrala. I ne kajem se zbog toga, imalo je svoju svrhu, ali sam sretna i presretna što sam je ispunila i sad sam zbilja DOMA. A da se onda nisam toliko napatila, pitanje je bih li ikada stigla doma, bih li ikada u njemu ovoliko uživala.

Te sitnarije ugodnosti koje imam, te moje kuhinjske pomagačice, ta moja smiješna pregača na kojoj piše "The Chief Cook", a prikazuje cucka, isti pokojni šaponja, s indijanskom perjanicom na glavi... Ti mali, dosadni zadaci na koje jamram, ali ih s guštom obavljam, suđe, kuhanje, malo šlamperaja za pravu mjeru, Iskrica iz navike, ne potrebe za bijegom...








Pitam se hoće li mi ovo potrajati; hoću li to izguštati, kao i većinu svojih dosadašnjih veselja? Hm... Nadam se da ne. Vjerujem da je u mojem životu do sada nedostajalo puno radosti, i da, sad me neizmjerno vesele i ove male koje imam, i znam ja da ću na njih oguglati, da ću ih početi podrazumijevati, ali toliko je još mogućih, ne, ne vjerujem da ću ove odbaciti, jednostavno ću im pridodati nove.

Nadam se.

Malo zloće i zlobe: A od čega VI bježite kad dođete ovamo?

Moji kičeraji:

...sviđalo se to nama ili ne. S pol života u dupetu ne pada nam na pamet preispitivati svoje preferencije u prehrani, mirisima, ili kombinacijama boja koje nas vesele, zar ne? Ali, u ljubavi kao da smo vječni novajlije, stalno bismo nešto učili, kako bolje, kako trajnije, kako uspješnije... Kao da te gradacije uopće postoje. Za ljubav, rekla bih, ne: ona jest; ili nije. Veze su nešto drugo.

Je, znam, uvijek možemo otkriti nešto novo u čemu uživamo (blogu fala da je tako!), možemo se predomisliti pa zavoljeti nešto što nam prije nije pasalo (i na tome blogu fala!), ali u osnovi, sve su to samo sitne varijacije na osnovnu temu. Volimo što volimo, veseli nas ono što volimo, a sve drugo je tlaka. Može proć ako se potrudimo, a ponekad se potrudimo, zbog zdravlja, zbog pritiska okoline, jer nema drugo... Ali to onda ipak nije TO.

U prvom licu, i samo za sebe, mogu reći sljedeće: preporodila sam se onog trena kad sam samoj sebi priznala da imam loš ukus za muškarce! I da su sve moje veze koje su propale, a većina jest, propale zbog mene, a ne zbog neke Njegove neispravljive falinke. JA sam pogrešno birala, JA sam dodjeljivala glavne uloge bez audicije, JA sam fulala ciljeve, JA sam željela voljeti po recepturi premoćne (ali ne nužno mudrije) Većine, na koncu konca, JA nisam voljela osobu, nego svoje predodžbe o ljubavi... kakva bi trebala biti. A ne kakva jest. Za mene.

Ugrubo, mogla bih svoje veze (a to nisu jednomjesečni ševluci a la glavna bloška plesačica, ili "grozni" seksualni "ustupci" koje bi, valjda, trebalo otplaćivati godinama a la glavna bloška pušačica, niti mukotrpno i dugotrajno "građeni" odnosi a la bloška energetska crna rupa, nego uglavnom nešto što bi se stihijski oblikovalo u međusobno uvažavanje i računanje na to da smo si bitni) na one od kojih bih zaživjela u utrobi, a iz nje sve do vrška svake vlasi na glavi, u noktima, zadebljalim petama, i svakoj ponaosob sivoj stanici, a onda bih popizdila od te preosjetljivosti na zaista SVE i SVAŠTA i ne bih to mogla više durati, pa bih Mu rekla, čovječe, naporan si... I na one s dobricama, house-trained perače suđa, pozorne na svaki pomak mojeg body i verbalnog jezika, spremne na skok, doskok i naskok, jako, jako udobne u početku, a na kraju potjerane uz "odjebi u troskocima".

Trebam li reći da sam one iz prve skupine više voljela? Jer jesam. Jer ja volim tako. I takve. Ali ih ne mogu podnijeti. Ovi iz druge skupine, ah, jadni... Bolje bi mi bilo da sam si tražila sustanara. Njima sam bila zahvalna, a redovito bih ih primijetila nakon što bi me oni prvi temeljito iscrpili.

Dakle, to je to: loš ukus. I unatoč varijacijama na temu, dodavanju ili oduzimanju začina, još uvijek je takav i sumnjam da će se promijeniti. Sumnjam da ću ikada održati audiciju i reći, aha, ti si dobar u ulozi ljubavnika, ti si za prevarenog muža, ti si za po doma, ti si za tajnika... Jer, u ovim mojim godinama, jednostavno neću moći privući dovoljno kandidata za takve podjele. Mogu uzeti što se nudi i koristiti najbolje što znam, ili mogu biti na dijeti sve dok ne pregladnim toliko da mi bude dobro to daj što daš ili dok se ne ukaže netko koga zaista, ali zaista mogu voljeti.

Što će biti, ne znam. Voljela bih još nekoga voljeti. I voljela bih ga iz sve snage, najbolje što mogu, makar me dokrajčilo, jer, uostalom, ne čeka me više tak puno, a ni blogznakaj zanosno: starenje, boljetice, manjak važnosti, manjak love, manjak izbora... Hm. Pa, nije baš tako! Imam ja puno toga zbog čega mi je lijepo živjeti: svoju udobnost, slobodu odlučivanja, veselje u svojim ukusima u svim drugim aspektima življenja, od boja šalica nadalje, svoje prijatelje, svoje životinjce, svoje spoznaje i spoznajice od kojih se osjećam živom, pozornom, i samoj sebi najvažnijom.

I to je sad ta razlika u odnosu na ranije: sama SEBI sam najvažnija. I zato me moj loš ukus više nemre odvući u ispočetka zanosno, a kasnije frustrirajuće trošenje. Više biram, iako je izbora manje. Jer niš - i nikoga! - NE MORAM imati.

A voljeti je uvijek moguće, ako to želimo. Jer voljeti smo već davno naučili. Nema veze ako volimo loše po tuđim mjerilima. Ljubav je uvijek za NAS same.

Joj, meni su svi na selfijima (uključujući moju malenkost) jednostavno groz-ni! Te ukočene face, taj pogled nekam a da nije u zaslon, ti nosevi koje leća fino ukrupnja... Užas živi!

Nego, to mi je samo usput... Zaprav imam potrebu negdje iskazati koliko mi idu na živce mladi ljudi. I ne, sjećanje na to da sam i ja nekad bila mlada, i vjerojatno podjednako iritantna starijima, ne pomaže nimalo. Tim prije što sam uvjerena da sam ja u svojoj mladosti imala dovoljno istinskog poštovanja prema iskustvu starijih da bih imala takta uklopiti svoje mišljenje u strukture njihovih bez izravnog nasilja, a kamoli neutemeljene arogancije; međutim, sad mene jedna balavica uči kako se radi MOJ posao, a ne zna ni svoj - zaribala je sve moguće rokove pa bi ona da ih ja kompenziram danonoćnim radom. Jel??? Pa da ona ispadne faca kod svojeg šefa, koji je i moj šef, ali meni je svejedno jesam li mu faca ili nisam: kolika sam mu faca vidim po plaći. A ta nije takva da bih lomila kičmu.

A još više nego ta mlada žena ide mi na živce općenarodni i bjelosvjetski rasprostranjeni mozgoper o tome kak sve treba brzo, brzo, odmah, bez plana, a da kvaliteta uopće nije predmet razmatranja, eh, toga se sjetimo kad sve propadne pa moramo ispočetka, opet brzo, brzo... Ili jednostavno pometemo pod tepih, što je - tu je, idemo dalje, opet treba brzo nešto drugo. Fora je, zapravo, to što ja MOGU i brzo i kvalitetno, unutar tih nerealnih rokova, ali ja sam JEDINA koja to može, a dobim istu lovu kao i svi ostali koji ne mogu: oni mogu ispuniti rokove, ili cmariti unedogled. Zato ja uvijek posao obračunavam po njihovim, a ne po svojim kriterijima. Kao i ovi iznad mene moju plaću.

Čak i kad ne bi bilo tako, tj. kad bi moja plaća bila razmjerna mojoj brzini i kvaliteti, bahato si dopuštam slobodu prednost dati svojoj slobodi, tj. sadržaju kojim ispunjavam svoje vrijeme; ako i kad lova nije baš presudna. Konkretan primjer: smislim način kako si olakšati jedan dio posla, utrošim na pripremu tri godine, i sad ja to fakat ne moram raditi, odradi računalo, eeeee, al onda moj šef skuži da ja tu imam više cajta nego drugi pa bi on da to vrijeme iskoristim za još rada, ali ga ne bi dodatno platio; štoćereć, ja sam LOŠIJE plaćena nego manje domišljati i manje marljivi. Pa štaš onda nego oglupavit na poslu? I gorko se kajati zbog svakog bljeska sposobnosti koji ti je ikada izbjegao kontroli. Dođe mi da jednostavno kasnim i kaskam, kao i svi drugi. Nisam to još nikad učinila, jer mi je bilo jednostavno blesavo tjerati takav inat, ali mislim da bi trebalo. Pristati na rok i onda kad prođe jednostavno reći: NISAM. I snađi se, druže!

Nego, ti bloški selfiji... Kajaznam, nitko mi tu nije baš neznamkak zgodan. Nije ni ružan, doduše. Simpa su mi oni koji su stavljeni jednostavno zato da se, eto, upoznamo i na taj način; smiješni oni samopromidžbeni, a vidiš facu u totalnom raskoraku s tekstualnom reklamom. Meni je ovdje, zapravo, jedina zgodnija nego što sam očekivala bila baba; a onda je ispalo da je puno nezgodnija nego što sam mogla povezati s facom. Ali, štaš, selfiji su dio naše kulture sada, takvi smo kakvi smo, a oko kamere očito nije niš objektivnije nego zrcalo ili ljudsko oko. A zašto bi i bilo?

Kajaznam, kad izrekneš ovu rečenicu, onda je ziher da ne bu niš, ni seks, ni prijateljstvo. I ne vjerujem ja u ta prijateljstva koja nastaju iz neispunjene seksualne žudnje - meni sva takva propala. U principu, imaš 7 sekundi odlučiti što je preče, prijateljstvo ili seks, pa onda isfuraš po odluci. Nakon seksa, obostrano zadovoljavajućeg, obostrano izguštanog, eeee, onda može svašta: i prijateljstvo, i prijateljstvo s povlasticama, ali ja si nekak mislim da su najbolje čiste forme, ili-ili. Jer to jednostavno nisu podudarne, čak ni srodne kategorije.

Nego, naslov je glede i u svezi a) moje domaćniske lijenosti i b) divnih izlika za zabušavanje koje mi pruža blog. Htjedoh, naime, reći, da o većini vas ja mislim i dobro i loše; dakle, postojao je neki trenutak u kojem je prijateljstvo bilo moguće. Pa je prošao. I kaj sad?!

Evo, npr. popizdičica. Ja o njoj nikaj lošega nisam mislila. Ni dobrog, doduše. UOPĆE nisam o njoj mislila. A to ju je, rekla bih, jako povrijedilo. Pa se jako potrudila da razmislim o njoj, ali hebga, sve s nekim napadačkim, negativnim predznakom, kakvim sam i sama uzvratila. Međutim, kad se sve skup zbroji i oduzme, između nje i mene ima određenih sličnosti - urbanost, politička razmišljanja - no vremenom je jaz razlika postao nepremostiv. I ja sad vidim samo ubitačno predvidljivu govnovaljku koja će se dograbiti neke bloške teme i kotrljati je prema hrpi govana u kojima se uživa raskomotiti. E hebga! A mogle smo biti frendice...

Pa onda ona proziva džusiku da zakaj se kreveljila na moje fore, a sad, kad sam rekla što mislim o njoj, jock. U pravu je. Ja sam oduvijek mislila da je juicy ishlapjela sisata plavuša, ali mi je bilo važnije što ima gorljive plave oči, okrugle kao dvije pikule, i što američanski fuflja dok priča, i što se čudi predvidljivim i očiglednim razočaranjima kao petogodišnje dijete; i što fino kuha, a zna napisati recepte. I hebgasad, bile smo mi frendice, jer ja sam jednostavno gurala u zapećak ono drugo i drugačije mišljenje, sve dok mi kumulativnom silinom nije osoporilo ovo blagonaklonije. Dakle, ne bih, poput juicy, rekla da sam se prevarila, nego sam jednostavno odlučila drugačije: odjebi, ti glupava babetino, koja nije sposobna imalo poštivati tuđe prioritete!

Slično je bilo i s The Babom. Je, od samog početka sam ja u njoj vidjela lukavu i podmuklu sirovinu, ali kad sam je upoznala uživo, to Bamby lišce, taj stidljivi osmijeh, taj sram što uopće ima sise, to me oborilo s nogu! Valjda sam se u nju zaljubila. Bez seksualnih aspiracija, jer moram priznati, osoba koja se sama sebi tjelesno gadi izaziva podjednako tjelesno gađenje i u meni. (Inače sam otvorena prema fluidnim seksualnim orijentacijama.) Ali, opet, kumulativno, sve te godine prelaženja preko njenih podmuklosti, laži, intriga, denuncijacija, pijanstava i indiskrecija uzele su svoj danak, i tak, sad mi se sve kod nje jednostavno gadi, a zbog svega što mi se ikada svidjelo osjećam golemu tugu, jer propada... Ali, štaš. Njeno je, nek čini s time što god zna i može.

I tak, dug je popis ovdašnjih ljudi o kojima ja mislim, i dobro i loše, a podjednako je dug popis onih o kojima mislim dovoljno dobro da loše mišljenje nikad ne iznesem u javnosti; najduži je popis onih o kojima uopće ne mislim, osim kad ih ugledam na blogu, a onda reagiram u trenutku, ako su pobudili lošu misao, onda zlobnim humorom, ako dobru, onda dobrohotnim. Ali UVIJEK humorom.

Jer ja vam ovo ovdje (više) ne shvaćam ozbiljno. Kad ima mogućnosti za predah i zeku, onda sam tu; kad ih jako trebam, čak i kad ne vidim takvu mogućnost, dođem ovamo pa vidim jel mogu zakuhati nešto. Najčešće mogu. A najčešće me uopće ne zanima što se zakuhalo, jer meni se već nešto hranjivije skuhalo.

I that's it. Svi se mi ovdje malo ogrijemo, misleć da je besplatno. Ali nije. Netko uvijek plati na kraju



P.S. Za pašće, da se ne uvrijedi još jače nego prije: O njoj još nikad niš dobroga nisam pomislila. A i to je nešto, kaj ne?!

...ali to ne znači da neću ništa napisati. Nekaj me potiho muči i depra, pa ajd, možda izroni...

Više mi se uopće ne da patiti. Nimalo. Zvuči očigledno, ali nije, bilo je razdoblja u mojem životu kad sam patnju smatrala rastom, kad sam se mazohistički uživljavala u nju, štoviše, cijenila je više nego razdoblja smirenja i tihe srećice. Hm. Jesam li sad narasla dovoljno za svoje želje i pozdrave, pa mi se ZATO ne da više? Nit rasti, nit patiti.

Kajaznam... Mislim da u ljudskom biću postoji jedan neumorni kalkulator koji stalno izračunava koliko nam se nešto isplati, sada, odmah, ubuduće, dugoročno. Pa onda odradimo komad neugode za neki budući komad ugode, ili kažemo, kvragu i sve, idem ja sebi ugoditi ODMAH, a poslije što bude. I tak stalno.

Ukratko, ja bih sebi stalno ugađala odmah. I sad. I baš me briga za ubuduće. I ne da mi se patiti. Ne želim si niš uskratiti. A kalkulator veli da to nemre tako, jer manjka resursa, da trebam pušiti manje ili nimalo, da trebam biti ljubaznija prema ljudima koji me ne zanimaju, pitati za njihovu djecu/roditelje i činiti im veseljca i uslugice, jer tko zna, možda mi zatrebaju, a trebalo bi i iz čistog reciprociteta, oni pitaju za mene i moje kućne ljubimce, a vjerujem da ne gaje baš neko gorljivo zanimanje. Hm.

S jedne strane, postala sam silno popustljiva, prema sebi prvenstveno, i prema drugima kad to štiti moju ugodu, a još nepopustljivija nego ikad prije prema svemu što tim prioritetima predstavlja ugrozu. Opet se, npr., pitam zašto bih ja trebala žrtvovati toliko svojeg dragocjenog vremena da bih otišla na posao i odradila nešto što ne namiruje sve moje osnovne potrebe: oduvijek sam smatrala da bi bilo fer da namiri sve. Ili da bude silno zanosno i zanimljivo, nešto što bih radila iz čistog gušta. Ajd, nekoliko puta mi se posrećilo i jedno i drugo; ali ne potraje to.

I mislim da sad kužim zašto svi mogući gurui i mudraci nikad ne vele izravno kaj i kak treba, nego ispale neku kriptičnu formulicu, koju skužiš tek kad postaneš poput njih, a do tada ti je tek neka zgodna poštapalica i vrlo neodređen smjerokaz, ono, "Prema zapadu", umjesto "Sreća 300 metara ravno, onda desno još 15 m, pa prijeći ulicu, ući u visoku žutu zgradu i srednjim liftom se uspeti na 25. kat". Ne zato jer sam ja guru ili mudrac, nego zato jer neke mudrosti imam, a te su nepriopćljive. I smeta mi kad netko moje patnjom stečene spoznaje pretvara u poštapalice.

Ja bih da me sad netko sasvim određeno nauči kako smanjiti pušenje ili prestati, a pride podjednako nečim drugim guštati kad je posao gotov, kad imam predah, kad ne znam što bih, dok razmišljam i kad mi je teško. Eto. Ja bih vrlo gostoljubivo pustila u svoj život nekoga tko bi ga ozario, kao moja Duška, čak i pod uvjetom da više ne piški na prostirku, nego gdje se sjeti kad nemre više durat moju izlaznu katatoniju - eto, jesam ja za kompromis, nemre se reć da nisam. Eh, da, obavezno je da me podnosi bez grudnjaka, nemrem ja više patiti u toj spravi, nema tog gušta koji nadjačava takvu neugodu - grudnjak samo za neizbježne i krakoročno i dugoročno isplative patnje!

Nisam niš skužila ovim pisanjem. Mislim da nisam niš ni rekla. Ali, to ću uvidjeti tek kasnije; to je prednost pisane riječi. Nemreš je falsificirati kao uspomene, kao tumačenja bitnih odrednica, kao opravdanja manjkavosti prosudbe i/ili postupaka - ostaje takva kakva je sada. Odrednica usporedbe. Smjerokaz poput mrvica na putu iz bajke.

Da, rekla bih da je to jedna od mojih glavnih značajki; najvećih slabosti; i veliki izvor veselja. Znate ono kad morate platiti hrpu računa i kako god okreneš, fali ti bar soma kuna, a onda ti fino odeš i kupiš nešto potpuno nepotrebno, npr. cjedilo za 130 kuna i baš te veseli, uz zdravu dozu grizodušja, potrebnog da ne podivljaš do kraja? Ali, i cjedilo je potrebno, kao obećanje sklada, kao ravnoteža imperativu, kao podsjetnik na mogućnost obilja i spokoja.

Evo, i ovaj tekstuljak je komadić mojeg inata, moje veselje, i moja srećica zbog spoznaje da ipak ne moram baš sve što bih morala, jer je dobar dio tih imperativa samo moj i samo za mene, pa ako se meni ne da, bit će mi dobro ovako kako jest; onaj drugi dio ću odraditi uz manje zamjeranja i patnje kad dopustim inatu nek se malo razmaše.

Mislim da je otpor imperativima zajedničko nasljeđe svih živih bića. Valjda je pretpostavka preživljavanja. I svi smo mi zato izdanci dugih loza inadžija. Nasljednici biološkog (i socijalnog) Pokreta otpora. A opet, imperativi nas uvijek nadjačaju, baš ti biološki. Svi umremo na kraju. Hm.

Zato je važno svoj inat dobro uciljati onamo gdje nas može usrećiti, prožeti životom, zašareniti ga veseljem. Ako se meni ne da npr. prati podove, a onda grintam zbog toga, nema to smisla, bolje ih je oprati, kraće traje, a opet me na koncu razveseli. Treba i Duški pružiti njeno veselje, jer ono je zarazno, i koliko god mi bilo teško izvući se iz kuće, uvijek se isplati, i njoj i meni. Ali tragove kapljica raznoraznog porijekla na prozorima mogu ignorirati; kao i hrpu nerazvrstanog čistog veša; kao i prašinu na dragocjenim grijačim pločama od mramora, ali termostate valja obrisati, da ne popizde. Organizirati nastavu do utorka, izvještaje selektivno, prvo za one čija je milost važnija za moje svakodnevno djelovanje...

Šareno. Volim šareno! Kad sam odlučila izraditi kuhinju, a ne kupiti gotovi jeftilen, nisam mogla protiv imperativa financijskih ograničenja. I onda sam, što zbog njih, što zbog zdravog razuma i prihvaćanja vlastith (ajmo reć loših) navika, odlučila preskočiti gornje elemente, a umjesto njih postaviti otvorene police. Kako sam bila u pravu! Kako me ta mala pobuna veseli! Koliko gušta svakoga dana crpim od pogleda na brižljivo odabrane boje i raspored stvari na njima. Koliko se razgalim zbog urednosti koja vlada, jer je in sync s mojim navikama, a te nisu vađenje iz dubina i pospremanje na isto mjesto. Pa ona duboka ladica s priborom za jelo i kuhanje i začinima - sve vidiš odozgo! I odmah uzmeš točno ono što ti treba.

Ponekad mi nije krivo pokleknuti pred svojim imperativima. Jači su, traju. Sve dosadašnje diverzije su bile neuspješne. Znači, takva sam. Jel ja volim sebe? Sebe svakakvu, ne samo sebe idealnu? Da. Zavoljela sam se, kao suprugu iz dogovorenog braka, iako bih si, da sam mogla, izabrala neku drugu. I blogzna bih li s njom bila ovako sretna. Zavoljela sam naše zajedničke male gadosti, lijenosti, kukavičluke i utjehe uz čokoladu. Volim ja i naše uzlete, naše nadobodunosti, naša ponekad frapantna postignuća... Iako mi se uvijek čini da dominira ono što bi Idealna Ja voljela maknuti: nije tako! Kad pogledam unatrag, vidim da radimo usklađeno, ta Idealna i ta Inatljiva ja, i da uvijek imamo štošta za pohvaliti. Obje. Jer smo to postigle naizgled bez ambicije i naizgled bez pretrgavanja. Jer smo si popuštale. I ugađale. S pravom mjerom.

I ne pišem ja sad ovo zato da bih se pohvalila bloškom puku, nego zato jer mi se ne da ono što bih morala, a što ću vjerojatno odraditi nakon ovog malog inatljivog ispuha. Niti zato da bih demantirala one kretenke malo niže dolje koje nam godinama serviraju ja-pa-ja blogove o svojim uspjesima u odvratnim pajzlima ili digitalnim gađanjima digitalnim govnima. Ako ih veseli, jer su to one, jer su to njihovi nesavladivi imperativi, neka, svaka čast. Ja mislim da bi bile sretnije kad bi pokleknule pred onim većima i bolje vidljivima, a to su starenje, besciljnost, strah od samoće, a prije svega, VLASTITA NEVAŽNOST svima osim nama samima. Taj je najgori.

I zato mislim da mu treba priznati pobjedu.

A onda, u inat, biti sebi važna; i veseliti se sebi. Kakva god bila ta ja.

Ako žena izloži grudi u dubokom dekolteu, možda zato jer želi da se njima pozabavi neki Netko, ili neki Nepoznat Netko, daje li to pravo svakom prolazniku da ih dira?

U stvari, ne da mi se razraditi... Jer sve ovisi o odgovoru.

Dajem si za pravo odalamiti svakoga tko postupi drugačije nego što ja mislim.

Sve mi se čini da je glavna nagrada starenja to što uspijevamo pronaći objašnjenja po kojima smo uvijek postupali najbolje što smo mogli, a kad to i nije bilo blogznakak dobro, nismo znali, ili nismo mogli drugačije. Pa si oprostimo. Dopustimo si biti toliko slabi da se više ne bavimo svojim nenadoknadivim propustima.

Puno puta sam ovdje pisala o oprostu, a čini mi se da nikada ni od koga nisam bila shvaćena. Kao da nitko nikada nikome nije ništa oprostio, pa ni sebi... Je li to moguće? Mislim da jest: mislim da ljudi nekak prijeđu preko svojih prekršaja i zločina, ali si zapravo ne oproste, i onda ih zamjeraju drugima, da ne bi mislili o sebi.

Ja ne. Ne uvijek. Nikada kad je važno. A važnost određujem sama. Odgovorna sam za nju.

I ne, ta odgovornost ne znači da ću uvijek postupiti ispravno, po vlastitim uvjerenjima ispravno: ponekad jednostavno ne mogu. Bude mi preteško. Postupim loše, zamjerim si to, i ne zaboravim. Mogu jedino oprostiti, ali ne izlikom, ne utjehom, a zaborav uopće ne dolazi u obzir.

Pokušam samu sebe svesti na najmanji zajednički nazivnik svih svojih postupaka, na milimikronsku mjeru, na neutralnu subatomsku česticu, i svejedno u njoj ne nalazim oprost, nego jednostavnu činjenicu, bez konteksta, i zato neupotrebljivu. Još uvijek od sebe očekujem više, ergo, još uvijek nisam dovoljno stara za brutto otpuštanje, sveopće amnestije.

Oprost nije odustajanje od kriterija, od svojeg etičkog kodeksa... I zato ne pali ta sveopća amnestija: ne osjećaš se bolje od nje, nego lošije, oštećenije, manjom. I mislim da je prepreka pravom oprostu onda kad smo zaista sitne dušice i zaista ogavno sitničavi naša taština, ta nevoljkost da se uvidimo i priznamo takvima.

Noćas sam sanjala Nelu. Nelu koja se obogatila inteligencijom (što mi se svidjelo) i koja ju je koristila za svoja uvjerenja (što mi se također svidjelo) i koja me prepoznala onakvom kakava volim biti (što me oduševilo), ali je istovremeno trošila lovu na hohštapleraj, na igre moći, na cijeđenje zahvalnosti, na manipuliranje ljudima da joj prikažu svijet onakvim kakav bi ona htjela živjeti (što me čudilo), na Nelu primitivku, koju su kočile sasvim očigledne banalnosti, na Nelu glupaču, koja nikak nije htjela (u)vidjeti da joj njena lova, utjecaj i posljedična moć daju ILUZIJU i samo malčice stvarne moći...

Bez oklijevanja sam bila gad prema Neli kad je onemoćala... Jer to je u prirodi moćnika. Svi njihovi ljubimci su istovremeno gadovi, oni nas čine takvima, svojom manipulativnošću, strastvenom obmanom i neumoljivom ucjenom. Zamjeram joj to. Ne zbog nje, ona je mogla bez mene, nego zbog sebe. Jer sad JA to moram prihvatiti.

Jesam li je manje voljela zbog svega ovoga? Ne znam. Voljela je jesam. Voljela sam i shvaćala tu njenu želju za moći, i nisam sigurna da bih je imalo pametnije koristila da sam je sama ikad uspjela steći. Mislim da sam je voljela temeljitije i realnije nego mnoge druge, koji me nisu stigli razočarati, uglavnom zato jer bih se ja mudro udaljila od njih prije nego što bi stekli prilike za to.

Noćas, u svojem snu, zaista sam je voljela. I zato vjerujem da je zaista volim. I da sam zbilja bila gad. Jer sam pobjegla od nje, i od svih njenih. Drago mi je što nisam voljela samo njene vrline, nego, eto, i slabosti. Mislim da sam je voljela bolje, i temeljitije, od mnogih koji mane nikad nisu ni (u)vidjeli, očarani moćima. Kajaznam... Nisu to bili baš glupi ljudi.

I sad moram smisliti kako da to samoj sebi oprostim... Jer, mogla sam bolje; ali je bilo vraški teško.

Evo, neki dan sretoh našu (privremeno?) bivšu blogericu: upoznala žena muškarca svog života ovdje, na blogu, udala se za njega, rodila dijete (curicu), i kaj joj fali? Lijepo vas pozdravlja, ali kak nisam sigurna je li se pozdrav odnosio na sve, ili samo na "moje", tko pogodi o kome je riječ - nek bude pozdravljen. Ostali, onako... kak im se sviđa.

A ja danas skuhala ručak po hornekovom cepeju recepta. Jest da sam ga doradila po svojem, ali eto, dao mi čovjek ideju. I miriši ko duša, sad čekam nek malo odstoji. Eh, da, da ne zaboravim, one more credit for the blog: doradih rižoto maslinjakom s mediteranskim začinima koji mi je poklonila jedna naša blogerica!

Ma, ima tu svega i svačega, ali mislim da zaista pretežno ovisi o nama koga i što vidimo. Doduše, ova tvrdnja se ne odnosi na besposlene kompulzivce koji imaju volje i vremena cjelodnevno plasirati svoje (bez)umlje na blog, to nemreš baš ignorirati, da si neznamkak dobrohotan i dobre volje. Ali ajd... Njih bar uvijek moš iscipelariti da ti bude lakše, i to bez imalo grizodušja, pa čak i promišljanja, jer to zbog bezobrazluka ziher zaslužuju. Imaju oni i svoju terapijsku zaslugu, jer treba tu i tamo nekoga iscipelarit, a nismo uvijek dovoljno usredotočeni da dobro izaberemo. Pa onda njih. Sve pet, hvala im.

Nego, "zločinački umovi" iz naslova nisu ovi iz prethodnog odlomka, nego psi: ja vam kažem, oni se dogovaraju! Evo, moja Duška je imala frendicu Mašu, koja je voljela glodati linoleum. Svojim je vlasnicima totalno uništila linoleum u kuhinji. Moja Duška nije imala pojma što je linoleum (iako ga i mi imamo) i da bi to bila neka fora; i nikad prije nije bila u Mašinoj kuhinji s linoleumom, nego je Maša bila kod nas. I glečte ovo, nakon Mašinog posjeta, moja Duška mi ponosno donosi izgrižen komad linoleuma iz kupaonice! Pa sad vi meni recite da tu nije bilo dogovora i urote!

Ali, nije to sve. Maša je s vlasnicima otišla u Irsku, a Duška ima novu najbolju prijateljicu, Lexie. Za razliku od Duške, Lexie uopće ne želi imati prostirku za nuždu i ne pada joj na pamet da se ondje iskrca, nego će radije u dječjoj sobi, u kojoj nikad ne boravi. Ja hvalim Dušku kak ona sve uredno na prostirku, ako mi se ujutro ne da, ode na prostirku, kad sam bila bolesna, ona je sve na prostirku, čak ponudim da dam jednu korištenu za Lexie, jer kad nam je ova bila u gostima, onda je i ona iskrcala svoje na Duškinu prostirku... Zadnja dva dana, ni moja Duška ne želi znati za prostirku. Ode za mnom u kupaonicu, ja pišnem, ona me gleda u pol zjene oka i pišne na pod. I sad vi meni recite da se nisu dogovorile??? Zločinački umovi!

I da, bijeli pinot je zaista vrhunski užitak. Osobito kad je snižene cijene, a jest, u Deliicijama. A peršin, poriluk i zelje su jako dekorativni u lijepim vazama i zdjelama. I super je kad ti je petak neradni dan! I life is good, čak i kad baš nemaš novaca. A dijeliš ga sa zločinačkim umovima tak zgodno prekrivenim mekanim dlakama.

Sjedim jučer na kavi s kolegicama, dvije mlade majke predškolaca; pričaju one kak im djeca izgledaju. Jedna veli "Moj je mršav, noge su mu kao štapići", a druga veli "Moja nije, velika je", a onda brzo doda "ALI NIJE DEBELA". Pa krenu one definirati debelo i mršavo, a ispadne da je (po mojem) i bucmasto mršavo, a po njihovom debelo. Ispričam im ja kak je moja nekadašnja kolegica svoju 5-godišnjakinju držala na dijeti, preventivno, da nedajblože ne ispadne debela, a ona sama je bila anoreksična kost i koža. Klimaju ove glavama, pa kao, razumljivo, nije zdravo... Ma, šipak, dijete stvarno treba biti salenjak da bi to bilo nezdravo, a blogme nisam čula ni da su noge kao čačkalice ili suha rebarca osobito zdravi. "Ja bih dijete podučila kako da se samo sebi svidi i ako nije u standardu", velim, ali ne čuju one to. A onda ispalim:

"Odlučila sam pustiti svoje sjedine."

"Neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!", vrisnu uglas obje. "Zašto ne?" upitam. "Pa već dugo se nitko nije zeznuo da sam mlađa nego što jesam, unatoč farbanju, koje mi je stvarno gnjavaža". Iako su se opirale mojoj zamisli raznoraznim argumentima, tipa gnjavaža je i pustiti sijedu, neke žene grozno izgledaju sijede i nije to u modi, prave razloge nisu iznijele. Velim ja njima "Sve vam je to brainwashing, i te moje potencijalne sjedine, i mršavost ili debljina vaše djece; nema to blage veze sa zdravljem ili ljepotom, nego s našim sljepilom za sve osim tzv. 'standarda'".

Jer, kad sam ja bila jako mlada i jako osjetljiva na svoj (i tuđi!) izgled, još uvijek bilo normalno da nas ima svakakvih, i guzatih, i sisatih, i plosnatih, i jako visokih, i jako niskih, i s gustim nausnicama, i s rijetkom kosicom, i da ne budu svi lijepi, ali da svi mi ipak imamo neke šanse nekome se svidjeti, pa i sebi samima. Naravno da je bilo i ljepših i ružnijih, naravno da su postojali i nedostižno lijepi, ali ti su uglavnom bili u filmovima; reala je bila šarena. I to je bilo OK. Nismo se imali potrebu DRASTIČNO mijenjati.

A isto tako se sjećam svoje studentice od prije desetak godina, vrlo atraktivne djevojke, veli ona, od prve plaće će si povećati grudi, a od druge ugraditi ekstenzije u kosu; ili obratno, ne znam više. A onda su i druge počele sa svojim planovima, uglavnom kirurške naravi i (po mojem) uglavnom nepotrebnima. A ja ih gledam, meni su sve one kao iz stripova, nezamislivo tanke, nezamislivo visoke, nezamislivo sisate za tako krhke kosture, i mislim si, pa kaj bi vi htjele, ni Barbarella nije ovak izgledala, stvarno niste normalne, stvarno ste šupljače...

A nisu. Uglavnom su to bile zbilja pametne cure. Kao i ove moje dvije kolegice.

Hm. Negdje je sve to moralo početi... Sjećam se kak se prije nekoliko desetljeća govorilo o tome da film i televizija unesrećuju ljude jer nameću standarde ljepote koji su u stvarnosti nedostižni, ali nama to nije jasno jer smo im neprestano izloženi pa svoje opipljivce mjerimo holivudskim standardima, zaboravljajući na cijelu industriju krirugije, stomatologije, šminke i dizajna odjeće koja nama, opipljivima i svakodnevnima, jednostavno nije dostupna. E pa, izgleda da je postala dostupnija. Jer kak inače objasniti toliko zaista prelijepih ljudi koji nas okružuju na sasvim običnim, npr. zagrebačkim ulicama?

Hm. Međutim, sumnjam da su se baš svi izoperirali. Genetika je tu ipak bitan čimbenik. Jer kak je moja nezgrapna susjeda uspjela uzgojiti vretenastu, visoku kćer? Tak da si je našla genetski korektivnog ljubavnika, valjda. A vjerojatno je isto pazila da mala stasa uvis, a ne u širinu. Osim toga, od jedne druge kolegice, sociologinje, neki dan sam naučila novu riječ: HOMOGAMIJA. Nema veze s homićima, nego se odnosi na uparivanje sličnih, što obrazovnog, što socio-ekonomskog, što ljepotnog statusa. Evo linka na definiciju: Link

Hm. Također se sjećam predviđanja starog cca desetljeće da će se čovječanstvo raspolutiti na lijepe, pametne i bogate i ružne, glupe robove. A to uopće nije nevjerojatno, danas, kad vidim da lijep frajer neće ni pogledati curu s nekom tjelesnom "manom" tipa poveće stražnjice ili omanjih sisa, unatoč svim drugim atributima privlačnosti. Ni ona neće niskog i zdepastog, osim ako ima neki drugi atribut privlačnosti, što je muškadiji još uvijek dozvoljeno, a to može biti svašta, od imovinske prednosti do smisla za humor. Još jedino to mi daje nadu.

I ljudska hirovitost. Nadam se da će svi danas lijepi biti ružnjikavci budućnosti. A ni to nije nevjerojatno, jer sad su svi toliko lijepi da su postali bezlični, ali fakat, iz prve ruke vam govorim, ja izložena bezbrojnoj mladenačkoj ljepoti: kad ih sretnem na ulici, zapraf ih uopće ne razlučujem; pamtim samo one drugačije od obično lijepih, štoćereć, debeljuce, bokate, nosate, prerano proćelave, ili pak jako stidljive i jako, jako pametne; ili jako glupe.

I tak, lakne mi što nisam u njihovoj koži; i što sam bila mlada dok se još smjelo biti nesavršena. I što sam sad dovoljno pametna da starim zadovoljna. I sviđam se sebi, unatoč brainwashinga.

Glečte, i ja imam PTSP: dijagnosticiran, dokumentiran. Jer je moj otac, kad sam imala 4 godine, pokušao šrafcigerom ubiti moju majku, a ja sam ga u tome spriječila. Ne, nisam od onih koji se bacaju na pod ili na neki drugi način iskorače iz tzv. "normale" na spomen ili prizor nasilja, ali nisam sklona situacijama u kojima ga ima, iz dva razloga: jer onda i sama postajem nasilna (pretežno verbalno, a to mi ide i volim pobijediti, ali ne volim taj osjećaj slasti u pobjedi koju mi nasilje pruža) ili katatonična: jednostavno čekam da me snađe.

Ujedno je ovo i odgovor zašto sam samo viši predavač u akademskoj hijerarhiji - ne volim kompetitivne situacije; čak i kad znam da mogu pobijediti. Jednostavno su mi neugodne. Istovremeno je to i JEDAN OD razloga zašto se klonim politike - ne volim kompetitivnost, a kad je neizbježna, ne volim podlost i nisam je sklona primijeniti: ako mogu pobijediti izravnim udarcem, OK, ako ne, radije se povlačim.

JEDAN OD razloga, rekoh. Naime, bijah ja u politici, i to kao srednjoškolka: učlanih se u KPJ, bez puno razmišljanja o ideologiji, uglavnom zato jer sam tako legitimno mogla markirati s nastave, reći što mislim o školi s nekim realnim očekivanjima da me se sasluša, a blogme dobiti i nešto love za učeničke projekte u kojima sam sudjelovala (časopis i dramska skupina). I tak vam mene izabralo, bez mojeg znanja i pristanka, dok sam bila na stipendiji u Njemačkoj, u Općinsku konferenciju omladine, tak nekak, bila ja potpredsjednica, a predsjetnik (po mojem mišljenju) oportunistička ljiga. Nije mi se baš svidjelo što smo si sad kakti dobri, ali imala sam više ovlasti i mislim da sam ih konstruktivno koristila. Nakon toga me, opet bez mojeg znanja i pristanka, izabralo u Gradsku skupštinu Grada Zagreba, protuustavno, jer sam bila maloljetna, ali sastavljači liste nisu provjeravali, a ja izabrana u golemoj općini, pa je bilo jednostavnije donijeti nekakav amandman nego ponoviti izbore. Podnijela sam ostavku, koja nije prihvaćena, nikad nisam bila niti na jednoj jedinoj sjednici, ali sam 4 godine primala hrpetine materijala (cijelu jednu sasječenu šumu). U međuvremenu sam prekinula i svoje članstvo u KPJ i zaključila da sve to skup nije za mene, osobito kad sam uvidjela da partijski napreduje šulkolega koji je zavukao prste u neku zajedničku kasu, bio ulovljen, i ne samo što nije kažnjen, nego je, eto, i napredovao.

Na faksu, pijuckam ja kavu u kantini, imam neku pauzu između predavanja, kad dođe par unezvjerenih tipova, kao dolaze iz nekog nadređenog partijskog odbora zbog toga što se htjelo srušiti Šuvara, a nema nikoga od članstva, jel bi mi došli, ono, čisto za body-count, niš ne moramo reći, niš sluštati, samo da smo ondje, a oni plaćaju kavu. Ajd, može. U dvorani nađemo neku zaboravljenu žensku torbicu i nitko ne zna što bi s njom, jedino ja smislim rješenje kako da vlasnica bude vraćena i da u međuvremenu ne bude opljačkana, jer bilo je love u novčaniku. Zahvaljujući tome, tj. činjenici da sam zapažena i da mi se znalo ime i prezime, stave me na listu za sveučilišni, fakultetski savjet, kao predstavnicu studenata, i tu bih ja trebala ne znam ni sama što, spriječiti ili potaknuti rušenje Šuvara... Nisu me izabrali samo zato jer sam stajala pored glasačke kutije i svakome govorila da sam na popisu protiv svoje volje i neka me NE zaokružju. Falio mi je JEDAN glas da budem izabrana!

Toliko o glasačkim kompetencijama.

Štoćereć, ne odlučuju glasači, nego sastavljači lista. Ima tu ponešto neizvjesnosti, ali kad ste jednom na listi, ako ste na listi one strane koja je u svojem PR-u prodornija, vi prolazite.

(Usput, znate li da se šuvarica vraća, i to na europskoj razini? Kakti, da bi se udovoljilo "dinamičnim promjenama na tržištu rada i poboljšalo zapošljivost mladih". Je, je. Upraf tak.)

Nakon što je nedvojbeno utvrđena moja potpuna politička nekooperativnost, NIJE uslijedila nikakva represija, nego me se jednostavno pustilo na miru da si sama krojim sudbinu, tak da sam sama, bez olakotnih ili otežavajućih okolnosti, završila faks, upisala magisterij, dobila ponudu za asistentsko mjesto, spušila i jedno i drugo udadbom i bolešću muža, i onda se opet susrela s politikom, u liku pijanog, debelog, zadriglog HDZeovca u jednom glasačkom odboru u Dubravi, u koji sam došla izbezumljena, jer je bilo 18:45, a mojem nepokretnom mužu nitko nije došao omogućiti glasovanje od doma, iako sam ja pravovremeno dostavila svu potrebnu dokumentaciju i zahtjev. Veli meni Zadrigli "Čujte, gospođo, pa ako je on tak nemoćan i star, onda NAMA njegov glas i nije bitan..." Pizda ti materina zadrigla, kriknula sam, (nisam ziher da sam rekla "zadrigla", ali za "pizdu materinu" jesam), jebe se meni je li njegov glas bitan VAMA, a jebe mi se i za to tko ste ti VI, NJEMU taj glas nešto znači i dovucite guzicu u moju kuću, inače vam padaju volovi i izbori u Dubravi!!!" Za svaki slučaj sam nazvala i Radio 101. Pa su došli u 18:55. I izbori im, nažalost, nisu pali.

Tako me HDZ izgubio za sva vremena.

Ali, nisam vam ja obraćala osobitu pozornost na optužbe ove ili one... Muž mi je u međuvremenu umro, ja sam žalovala, Hrvatska je ratovala, pekla me savjest što mi je taj jad manje bitan od mojeg osobnog, stigla je i 1995., a ja si konačno našla novog ljubavnika, a taj em nikakav, em Srbin. Doduše, ja sam ga znala otprije, kao trešnjevačkog dečka i člana ekipe s kojom se dočekivalo nove godine, išlo u brda i kuhalo buzare, čije sam sastojke redovito prevozila u svojoj četvorki, jer nisam picajzla i ne uzrujava me što mi auto danima vonja na dagnje i škampe. Taj moj s Trešnjevke je bio u ratu, na hrvatskoj strani, i bio mi je onak, zgodnjikavo bljutav, ali ajd, nisam ja baš imala snage za bogznakaj, a te 1995. sam konačno odlučila otići na more, a njega sam zamolila da mi zalijeva biljke u unajmljenom stanu. Kad sam se vratila, sve biljke pokojne, u sudoperu pljesnive neoprane šalice od kave... Tek sam puno kasnije saznala da se on skrivao u mojem stanu, jer je Srbin, i jer je znao da će ga zvati u Oluju, i jer se nije želio naći u situaciji da iz kuće tjera (ili štogod još gore) svoje rođake ili nepoznate pripadnike vlastitog etniciteta. Ajoj.

Znate kaj? Trebala sam onda temeljitije promisliti o politici. Ali nisam. Samo sam tog svog srpskog trešnjevačkog dečka znogirala, i to zbog smrti svojeg voljenog ficus benjamina.

U međuvremenu, ja sam svoju socio-ekonomsku situaciju popravljala i/ili kvarila vlastitim (ne)sposobnostima, fakat me nitko nikad nije pitao za stranačku pripadnost, a love sam u principu imala više nego prije, vjerojatno ne zato jer sam bila politički oportuna, nego zato jer su ljudi htjeli emigrirati iz Hrvatske pa su učili engleski naveliko, ono, otrgnuli bi djeci od zuba, ali bi im platili satove, ja sam neke držala besplatno, a nekima sam naplaćivala 100 markona za 45 minuta. Jedan od takvih kojima sam masno naplaćivala bio je i najviše moguće plasirani političar HDZ-a, odmah uz Franceka, ali ja to, naravno, uopće nisam znala, za mene je on jednostavno bio platežno potentan učenik. Koji mi je jednog lijepog dana predložio da uđem u Sabor. "Kako?", pitala sam, "Kaj se u Sabor samo tako ulazi?", smijala sam se. Je, odgovorio je, uz prave ljude, može se to. "I što bih ja trebala raditi u Saboru?", pitala sam ga. "Ništa", odgovorio je. U tome je štos - ne raditi ništa. Ne misliti ništa. Dići ruku kad ti vele. Pride mi je objasnio zašto je veliki broj žena, saborskih zastupnica njegove stranke, uopće ondje: jer poštuju mušku volju. I ne rade ništa. Ili rade ono što im muški kažu.

E pa nisam. Iako je onda još uvijek bio na snazi zakon o saborskim mirovinama. Jebiga, onda sam bila premlada da bih mislila o mirovini, a danas se, priznajem, povremeno žderem zbog toga. Iako sam 98% ziher da ni danas ne bih. Nisam ja kao bloške HDZ-ovke koje zbog minornih sudskih sporova ulaze u stranke koje preziru iz dna duše. (A da jesam, ah!, najvjerojatnije ne bih dizala ruku po direktivi; ili sjedila besposleno. Ma, trebala sam! Trebala sam biti trojanska kobila. Štaš...)

A sad sam ovaj tekst napisala zato jer vidim da je parlamentarna kampanja već počela. Pa iako znam da ne odlučuju glasači, nego sastavljači lista, neka budala ipak treba zaokružiti ime na listiću, a takvih budala ima, i zaista zaokružuju bez imalo razmišljanja, na osnovu tračeva iz pedesete ruke, tj. usta, na osnovu sasvim priblesavih iskustava, poput ovih mojih koje sam upravo opisala, iz prijateljske solidarnosti, iz straha da će izgubiti prijatelje, iz vjerskih pobuda, straha od pakla, iz želje za rajem na zemlji i vjere da će ih netko u njemu zbrinuti, iz svih mogućih razloga, osim zdravorazumskih, političkih i ekonomskih.

A ja se pitam, da je moj muž, koji je obolio početkom rata, još uvijek živ, i da je civilni, apolitični invalid, kako bi mu bilo? I bih li ja uspijevala zaraditi dovoljno da ima ono što imaju šatoraši? Svaka njima čast, dugo sam šutjela jer sam se iskreno divila svakome tko je uzeo oružje da OBRANI svoj i moj dom i da stvori temelje novoj, samostalnoj Hrvatskoj. Obranili su sve što su mogli, stvorili su temelje. Sad svi skupa gradimo. A jebga, ispala straćara. Baš mi je žao.