Ručkić krčkić

Je, Fromma volite citirati, uglavnom naslove, ali nis baš primijetila da ste čitali Sartrea. Sad mi se njegovo djelo, i njegov sustav razmišljanja, čine djetinjasto naivnima, koliko god točno opisivali simptome egzistencijalne mučnine.

Koju osjećam.

Bljuje mi se od jutra, kad otvorim Iskricu, po lošoj navici, i pripalim cigaretu, po još lošijoj, i preletim naslovnicu, po bedastoj, i ugledam kamenjarske partijanerice rasplesane po njoj, i samu sebe prekorim zbog lokaliziranog prezira i gruntovčanskog omeđivanja, ali se ipak zatvorim u ignoricu vlastitog hrvatstva, koje zatomim uz slaganje nekakvih internacionalnih digitalnih slagalica ilitiga pazli (viš, hrvatski nema tu riječ, ili je ja ne znam), i mislim si, što je gore, eskapizam ocvalih starica s tinjajućim libidom ili ovo novohrvatstvo fundaMentalističkog tipa, ovo skakutanje od sreće što je neka barbie-marioneta prigrabila malo političkog prostora, sa zebnjom to gledam, taj mrak koji nemrem razbiti svojom štedljivom LED rasvjetom, jer je to mrak na očima i strah od mraka koji bi me stvarno mogao progutati.

Gadi mi se sve to!

Gade mi se mlade i pametne cure, s kojima radim, nisu mi studentice, nego kolegice, koje su duboko uvjerene da sam ja izdanak teške opresije, da nisam nos promolila izvan najvulgarnijeg proletbiroovskog šunda, vide me, valjda, kao rusku seljanku zaluđenu Lenjinom po zadatku u nekom sibirskom selu, a kad popričamo, te 30+ godišnjakinje nisu mrdnule iz svojeg kvarta veličine prosječnog sela iz doba moje mladosti, nisu pročitale ništa osim obavezne literature u osnovnom, srednješkolskom i visokom obrazovanju, a to su minimalistički popisi i (rekla bih) manje-više aktualno režimski propisi, nisu ni jele ni jebale ništa što nije bilo na obaveznom meniju duhovne hrane prorežimske hranidbe, a sreća je njihova samo to što su se režimi ipak smjenjivali dok su one stasale.

Zato one to ozbiljno shvaćaju; ne znaju da postoji drugo; i drugačije. Mi smo uvijek znali. Je, i mi smo imali iluzija, mislili smo da je to drugo/drugačije šire, veće, ozbiljnije i dobrohotnije nego što sad vidimo da jest. Ali, odrastanje u ideologiji koja samu sebe smatra provizornom ima golemih prednosti i prekrasnih čari: pustiš budale da je provode, a ti ideš svojim putom.

Nažalost, mnoge je taj put odveo izvan granica takve omeđenosti, a mi, dudeki koji smo ovdje ostali, naivno vjerujući da je ljudskost ipak neka osnovna mjera, a režim nešto poput markacija u šumi, za one nevične planinare, hebga, mi smo ovdje ostali, jer nam je bilo drago, udobno i zapravo lijepo, u toj našoj materijalnoj skromnosti (zasluga marksizma, koju i dan-danas cijenim) i duhovnoj otvorenosti.

No, sad smo od gruntovčana postali mejaši: raslojavanje nije rezultiralo prepoznavanjem izvan plota, nego zatvaranjem u svoje meje i tužakanjem za svaki korijenčić koji je prelazi. Sad bismo mi sve getoizirali. Pa kak tko dođe na vlast, Hrvata je sve manje, i sve nas je manje "pravih". Sami sebe zatiremo.

I nemremo se - ja se ne mogu - prepoznati u šatorima, u uzdignutim dlanovima, u smiješnome melosu zlokobnih pjesmuljaka, u prozivkama koje nas preimenuju u nekoga tko nismo, niti smo bili, niti želimo biti, ali paz ovo, ja se (ili mi? smijem li koristiti množinu?) još uvijek pitam, jesam li JA netolerantna, jesam li JA svoje hrvatstvo svela na lokalitet, na mentalitet, na zeitgeist koji više ne postoji, jesam li JA zalupila vratima vlastitoj otvorenosti, jesam li JA smetnula s uma da je moja domovina i ondje gdje ne živim i u onima koje ne (pre)poznajem kao svoje...?

I onda se sjetim da pišem i govorim narječjem koje je izabrano kao službeni jezik panslavizma, jer ga je najveći broj žitelja zemljopisnog prostora koji se želio povezati i ojačati, politički i ekonomski, dobro razumio; a da mi zapravo po nasljeđu pripada neko drugo i drugačije. I da je to nasljeđe potrošeno još prije nego što sam progovorila. I da sad svi ti silni domoljubi, koji domovinu ograničavaju vrlo različitim granicama, zapravo govore neku pidgin varijantu, i da nitko više nije pismen, pa ni ja.

I zlo mi je od toga.

Počelo je tako da sam se nasmijala samoj sebi, kak na apotekarskoj vagi odvagujem ljubavni potencijal ovog-onog... Točnije, većinu škartiram još prije vaganja, ali rijetki koje počastim vagom nekak uvijek prevagnu jezičac na stranu "Jock!". A smiješno mi je to, jer kad god sam voljela, zavoljela bih bez procjene, bez ocjene, a kamoli vaganja! Eto, spopao bi me neki odjek u nutrini, napela bi se struna od tjemena do pete, međunožje bi zaječalo žudnjom i štaš sad, voliš.

Pa sam se upitala je li taj odjek umuknuo jer moja nutrina nije više tako jekovita, ili je jednostavno tih i takvih ljudi sve manje. Je li se moj ljubavni potencijal stisnuo?

Kajaznam, nikad ja nisam voljela amo-tamo i na sve strane, kad sve skupa zbrojim, voljela sam manje muškaraca nego što je prstiju na jednoj ruci, ali sam znala zavoljeti skupno i obuhvatno, neka društva, neka druženja, simpatizirati često, a nerijetko bi mi se omaknula i zacopavanja, ono, znaš da to nije to, ali te zaokupi, olakša nešto što bi inače bilo dosadno. I valjda sam tako odvoljela sve oko sebe, jer već dugo ne mijenjam svoj zemljopisni položaj; pa pomislih, ajmo vidjeti bi li se dalo voljeti i neke druge, neke drugačije.

Naime, moj ideal demokracije je odlično prikazan u jednoj od rijetkih koliko-toliko intelektualno zabavnih serija "Bostonsko pravo" - u njoj su glavni likovi jedan ostarjeli šarmer s ranim Alzheimerom, zadrti republikanac, konzervativac, muški šovinist, rasist i aktivni nositelj nabijenog oružja, i njegov antipod, liberal u vječnim etičkim dvojbama, razdiran partikularnim imperativima svojih životnih i pravnih situacija i općeljudskim i općenarodnim potrebama i interesima. Ta dvojica se posvade svakog dana, ponekad profesionalno, ponekad osobno, ali svake večeri sjednu na terasu, ispiju čašu viskija i popričaju o razlozima svojih postupaka tog dana. Što da vam kažem, kad Ameri odobre istospolne brakove, ta dvojica se i vjenčaju, kako bi liberal (mlađi) mogao brinuti o starijem konzervativcu i njegovom liječenju, te da bi mu ovaj bez prepreka bivših brakova i žena ostavio što smatra da mlađemu ide.

Ali, valjda to tak ide samo na filmu, ili kod ljudi koji kuže da im politika, u njihovom srednjem staležu, nit daje, nit uzima bogznakaj. Ili s onima, koji poput mene, kuže da je demokracija najpodmuklija podvala oduvijek vladajućih oligarhija, koje su fenomenalno smislile kako motivirati roblje da dobro upregne i ne buni se previše. Vi zbilja mislite da nekoga/nešto birate? Hm. A ponuđeno je samo ono što ima materijalno uporište, ne nužno svoje, nego upravo neke lokalne oligarhije. Ja znam da ne biram ništa, ali isto tako vjerujem da je oligarhiji komotnije da me ušutka/motivira tu i tamo nekim postupkom od općeljudskog i općenarodnog značaja, ako uspijemo pronaći kompromis po kojoj to nju niš ili jako malo košta, a roblju donosi nešto olakšanja; ili perspektive nešto ugodnijeg opstanka.

Ah, da... U Hrvatskoj nema srednjeg staleža! A to sam smetnula s uma.

Ma neeee, zezam se. Je, srednjeg staleža nema, a politika zaista nikome, osim bogatima, ne mijenja ništa: samo se malo bolje vidi sirotinja, i malo bolje uviđa koliko je ropski nemoćna. Što sve skup ne pridonosi dobrom raspoloženju, motiviranosti za rad ili zalaganje za opće dobro. Sužava ljude na vlastitu guzicu, a politiku na komentare slične sportskima ili vremenskoj prognozi. Najglasniji budu neradnici (Ako naša nova precjednica uspije natjerati ikoga od blogera da radno vrijeme koriste pretežno za rad, skidam joj kapu i na sljedećim izborima glasam za njezinu partiju!), neobrazovani i nepoduzetni - jer njihov je manevarski prostor najograničeniji, prvima iz niza zato jer je frkica mrdnut dupe negdje gdje bi morali i zapeti, a ostalima zato jer ih nitko ne treba ili ni ne zna da postoje. Eh, sad, ima tu i frke: jer ako aktualna oligarhija zaključi da bi joj se zbog vlastitih riznica isplatilo malo zaratiti, eto ti topovskog mesa koje samo čeka neku svrhu za svoje trupine! I pride misli da je samo tako odlučilo, i to kontra neke povijesno besputne ugroze, jel...

I tak sam vam se ja ovdje, na Iskrici, odlučila podružiti s gore opisanim likovima, baš da vidim. Neki su mi obrazovno ili materijalno u istoj razini, ali ne i uvjerenjima, neki sasvim različiti po svim nabrojanim čimbenicima; neki su imućniji od mene, obrazovaniji od mene, ali hebga, gluplji od mene, čak i ako su nam politička uvjerenja slična. Sa svima sam probala, zaista.

Jock. Nejde! Nema odjeka. Čak i kad bude simpatija, ubrzo prijeđe u dosadu, jer nema onog trenutka na terasi, one duhovite i blagonaklone raščlambe motiva i uvjerenja, uz puno poštovanje različitosti. Nemaju ljudi zapravo argumenata, uzmu si neko načelo kao sa švedskog stola, gotovo i bezukusno, bez strasti, a ako strasti ima, nemaju vokabulara za izreći ju, a ako čak i ima riječi, svode se na pičku materinu, sveobuhvatnu ishoditeljicu životnih strahova u bespućima izvan plodne vode.

A ja naučila biti sama i zabavit se sama... Kad bi itko od vas, subložani moji, trebao provesti jedan dan onako kako ga provodim ja, izludjeli biste od dosade i manjka stimulansa. A meni zabavno! Baš tako kako jest. I zato mi je mrska društvena dosada.

Veli meni perica neki dan nešto (otprilike) u smislu da se pametna osoba dobro osjeća sa svakim i u svakom društvu; a te iste večeri ide epizoda dr. Housea u kojoj se genijalac s IQ-om 178 drogira sirupom protiv kašlja i još nekom kemikalijom kako bi oglupavio i bio sposoban podnositi svoju ženu, koja je draga, dobra, odana i seksi, ali tupava u tri ćoška! Kad ga House izliječi i ovome se vrati puno stanje svijesti, nemre ju ni gledati koliko mu je iritantna. Pa se vrati sirupu. Jer ju treba.

Eh, sad, ja ili nisam toliko genijalna (nisam, definitivno, iako poznajem taj osjećaj iživciranosti tupošću, koliko god bila dobrodušna i dobronamjerna), ili ljude trebam više od svih onih (muških) genijalaca koji su ženili sluškinje i (ženskih) koje su se udavale za sponzore jednostavno zato jer su im bili praktični. Bez ikakvih drugih očekivanja. I zato mi nemre biti dobro u svakom društvu.

Niti mi se da truditi oko svakog društva. Ovo bloško je za mene izgubilo čar nepoznatog i zato fascinantnog. Postalo je sastavni dio moje dosade. A najradije se dosađujem u tišini.

Tak se osjećam. Još u spavaćici, još nemam ručka, falablogu, Duška ide na prostirku, Kafka u svoju rezidenciju...

Ali ufatio me neki crv dotjerivanja po stanu, u stvari, kad ne izvedem Dušku van, onda s njom loptičarim, a njoj je fora da je malo lovatam za lopticu, i onda uvijek naskoči na jednu foteljicu koja mi fino zagrebe po zidu. I sad to meni ide na živce. A i fali mi knjiga u dnevnom boravku (ima ih, ali su u ladicama komode). Love nemam, ajd, možda bih odnekud spuknula 200-300 kuna za neku sasvim nisku, sasvim usku poličicu, koju bih prislonila uz taj zid da fotelja ne struže po njemu kad Duškica ima pundravce u dupetu. Ima polica i regalčića za te novce, ali mi se niš ne sviđa, niš ne uklapa. I paz sad ovo, sine meni da nisam bacila onu jednu starinsku karnišu! Voila, sasvim niska, sasvim uska poličica za nekoliko knjiga + zidobran!





Eh, a onda sam još malo slike premještala po zidovima, pa nisam zadovoljna onom zidnom policom, nekak mi je sva mračna... No dobro, tu sam nekaj privremeno postavila, da vidim hoće li mi se svidjeti. Ako ne, vratim na staro.

I sve tak usput si mozgam o raznoraznijem stvarima, eto, sinoć sretoh jednog šulkolegu, iz osnovnjaka, dečko zbog kojeg su me prvi i jedini put izbacili iz škole (Ne trajno, nego smo tog dana morali ići doma, a to je bila najgora zamisliva kazna u nižim razredima osnovne; eh, kak smo bili naivni! Kasnije bismo se veselili takvoj "kazni"!), jer mi je usred sata, i to matematike, najvažnijeg predmeta po najdubljem uvjerenju našeg učitelja, rekao neka raširim ruke, a onda me poškakljao pod miškom, ja vrisnula, i etotigana, van, doma!!! Ujedno je to prvi (a vrlo vjerojatno i jedini, jer se niti jednog drugog nemrem sjetiti) frajer kojeg sam pljusnula, ali ne u bijesu, nego iz eksperimenta: pitala sam ga jel smijem, baš sam htjela probati. On je rekao da smijem. Pa jesam. Blogme mu zasuzile oči! Ma, krasan dječak...

Danas je on član jednog od najboljih, najpoznatijih i najstarijih rvackih rock bendova. Selebriti, jel'. I viš, ja tak nekak automatski postavljam distancu između njegovog i svojeg svijeta da sam bila uvjerena da me nemre prepoznati. Naprotiv! On se, štoviše, sjeća i naših ne baš brojnih susreta između osnovne škole i sinoć! I on bi se još družio, obavijestio me kud se kreće, gdje pije kavu... Ma, krasan muškarac...

I tak smo nas dvoje sinoć malo pretresali uspomene, malo lovili konce gdje je tko od te naše osnovnoškolske škvadre i blogme smo zaključili da je dobra polovica njih završila kao kriminalci, ono, sve po PS-u, zatvor i to. A kakti neki smo malo "finiji" kvart, jel... I, ne, nije to bio privredni kriminal, nego onaj vulgaris, najobičniji, krađe, tučnjave i tsl. OK, imamo i drugačije prestižnih šulkolega, ali ovi su nam nekak bili najsimpatičniji, najviše smijeha, najljepše uspomene nam se vezuju uz njih.

I sad mi je nekak krivo što sam se toliko udaljila u svoj vlastiti mali svjetić, taj skroman, sklepan, s karnišom u ulozi police, koji me veseli, oporavlja i podržava; ali, nisu ni drugi svjetovi loši. Ti stvarni, od krvi i mesa, bez digitalnih laži i pretenzija, bez čvrsto zatvorenih ladica... Mislim da ću svratiti onamo gdje rockeri piju kavu. I ispiti bar jednu s njima.

...udovoljavati plitkim predrasudama. Ne da mi se dotjerivati, vježbati, izgladnjivati se samo zato da bi mi netko ponudio mogućnost orgazmiranja udvoje, npr. netko bistar poput onih koji su mi se sinoć, nakon onog photoshopa, brže-bolje javili na pevete s iskazima divljenja i gorljive žudnje da me "bolje upoznaju".

Moje lice i tijelo oblikovao je moj život, koji sam uglavnom živjela u skladu sa svojim načelima i uvjerenjima, a glavno od njih glasi "Moral je kad učiniš nešto i onda kad je teško, kad ti se zbilja ne da, ali znaš da je ispravno". I to mi je uvijek bilo važnije nego brižljivo skinuti šminku, ili se uopće našminkati. Ne, nisam od onih žena koje smatraju da trebaju privlačiti isključivo svojom osobnošću (vjerojatno dobrim dijelom i zbog toga što moja i nije baš općenarodno prihvatljiva), mislim da je lijepo biti lijepa, zgodna, dotjerana, mislim da to ima svoju svrhu u brojnim razdobljima života i bezbroj životnih situacija, da uglavnom koristi, a rijetko kad škodi. Iako može i to.

Zato sam i ja sve do nedavno ulagala taj napor, koji i dan-danas smatram pristojnim u npr. poslovnim situacijama, da budem oku ugodna, jer mi se uglavnom isplatilo: ljudi su ljubazniji, spremniji surađivati, privučeš više muškaraca, imaš više izbora... Ali, već na zalasku svojih tridesetih primijetih da sam nekim ljudima jednostavno nevidljiva, svoj svojoj privlačnosti unatoč; točnije, da je njima nebitna. Za njih sam mogla biti simpatična žena, ugodna žena, zanimljiva žena, ali uvijek i uza sve to bila sam "starija žena". I kvit. Nemreš se više izvući iz kazne za prometni prekršaj na golo koljeno ili duboki dekolte, ali možeš na duhovitost, ili zbunjenost, ili iskreni očaj. Na primjer. A broj takvih situacija u kojima timar ne donosi ništa eksponencijalno raste sa svakom novom godinom.

A mijenjaju se i prioriteti. Nagledaš se svega i svačega, doživiš sve i svašta... Zapitaš se što je TEBI bitno; ne što je bitno drugima da bi im, eto, bila ugodna. Skužiš da ti ugodni, samozatajni ljudi prolaze lošije kad se treba izboriti za svoje, na primjer u bolnici, da te više neće ubaciti u raniji termin zato jer bi te poslije vodili na kavu, ali hoće ako drekneš, ili ti bar neće ubaciti neku dugonogu mladicu u tvoj vlastiti. A skužiš i to da kad ti drugi ljudi zbilja trebaju, kad si zbilja onemoćala, zaista nije bitno jesi li uredno depilirana. Na primjer.

Još uvijek ja volim privući. Ali ne morone koji ne kuže photoshop, ne površnjake koji se zanose mojom anatomijom: na pragu vlastite starosti kužim da u onoj sintagmi "u dobru i u zlu" drugi dio postaje prilično izvjestan pa bi bilo bitnije pronaći nekoga kome je i prihvatljiv; i čije "zlo" bi i meni bilo prihvatljivo. Ako uopće bi. Ne znam. Drugačije je kad te snađe nakon 30-40 godina poznavanja, a drugačije kad ste tek započeli nešto... Možda u ovim našim godinama zbilja ne treba gledati dugoročno, a opet, baš to je ono što bismo htjeli, tu opuštenost, tu udobnost dugih i dobro utabanih staza. Ja bih. Bilo mi je dosta uzbuđenja! Malo može, ali onak, da mi ne ugroze zdravlje ;-))

I kužim ja da se nekome da, da je to nekome korijenski dio identiteta, da to čak i nije stvar odluke, nego prisilna radnja, i ajmo reć da mi je, ovak racionalno, sasvim OK. Ali emocionalno... kajaznam. Bila sam sretna što je moja majka izgledala kao majka, i što je većina majki mojih vršnjakinja izgledala majčinski, neke s više, druge s manje laka u kosi; i presretna sam što su moje bake izgledale kao bake, i mirisale na bake, i nosile pregaču čak i kad su išle u dućan. I drago mi je kad mi klinci mojih susjeda pričaju svoje dogodovštine iz škole kao da ja nikad nisam bila školarka i nikad nisam ljubovala. Nekak mi to sjeda na pravo mjesto. Ispravno je.

Ili sam ja iz svijeta u kojem je bilo?

Hm. Ovo je žena koja je uvelike odredila tko sam i kako se osjećam... A jedva je poznajem. Moja baka po ocu, Kata. Osebujna žena, uvijek sam mislila, vidarica, ljekarica travama i molitvom, znala napamet stotine narodnih pjesama i epova, a nepismena, u odraslijoj dobi sam uvijek žalila što sam je poznavala samo 3-4 ljeta i što sam bila premlada da bih saznala više o njoj, o tim aspektima njene osobnosti. Pamtila sam je kao prilično strašnu sitnu pojavu u crnini, skutrenu na golemom crnom krevetu iz kojeg je šibom (koja je također ondje živjela) vladala velikim imanjem i ulijevala strah u kosti svojim "unucima", a nisu joj bili unuci, jer sam joj ja bila jedina unuka, a moj otac jedini živi sin, ali njih je voljela, a mene je proučavala; i podnosila. Ja nju jedva.

O njoj još znam da je majka-izdajica, kurvetina koja se odrekla vlastitog djeteta i prigrlila tuđu djecu, seoska ljepotica i navodno meni jako slična, tj. ja njoj, jer ona je uvijek bila obrazac, a ja uzorak za usporedbu. (Mošte mislit kak sam se dobro provela kad sam u školi izvalila "moja je baka bila seoska ljepotica, a ja sam ista ona"!)

I tak, jučer ja ribam štednjak i pratim svoj asocijativni niz, prvo kak mu je baba (ova naša) htjela iskuhati gumbe, onda kak je kod laženke uspjela vidjeti paučinu iza bojlera, onda kak je laženka nogopera, pa kak je boža neki dan napisala da je ocu oprala noge dok je još hodao njima, pa si mislim, ajme meni, da je to moj otac tražio od mene, a falablogu nije, ja bih to odmah upisala na dug popis trauma iz djetinjstva, i kak je to čudno što nije, jer on je bio epitom tih očiglednih izljeva ženske podložnosti, trebao ih je kao kruh i vodu, i onda mi sine, to je zbog bake Kate, koja je bila ista ja, pametnija i žilavija od njega, nepodložna njegovim željama...

I onda krenem mozgati o njoj, što ja još znam o toj ženi, točnije, što NE ZNAM: znam da joj je muž, otac mojeg oca, ubijen kad je moj stari imao 3 godine. Znači, 1925. godine. Nije bio rat. Hm. Tko ga je ubio? Zašto? Čime se taj čovjek bavio da bi ga ubili? Nekim kriminalom? Ili je bio dužan? Ili neka osveta? Je li moguće da se baka Kata zapravo užasno BOJALA, da se odrekla sina ne zbog kurvarluka, nego zato da sačuva živu glavu i sebi i njemu, pa se preudala za udovca koji ju je odveo iz kraja u kojem se dogodilo sve to što ne znam, a ne zna ni moj otac, nikad nije znao, mislim da nije ni istraživao jer je jednostavno povjerovao u te bapske priče, seoska ljepotica-kurvetina-loša majka. Znam da ga je baka Kata, kad je s novim mužem odselila, ipak uzela k sebi, ali nikako se nije slagao s očuhom, koji je bio surov i sebičan čovjek, priča moj otac, a ova mu se nije suprotstavljala, zaljubljena u njega i njegovu djecu iz prvog braka... Tako je tvrdio moj otac. Ali, ja ne znam, a ne zna ni on: možda se bojala; možda nije smjela. Jer, ako je bio surov prema njemu, pa i prema vlastitoj djeci, je li vjerojatno da je bio nježan prema njoj?

Je li moguće da je baš sve to što ne znamo, ni moj otac, ni ja, temelj tog pogubnog obrasca koji je upravljao njegovim emotivnim životom, a posljedično se uvelike odrazio i na moj?

Moguće je. Čak i vrlo vjerojatno.

I drago mi je što nisam kivna zbog toga. Nisam, začudo! Bila bih prije nekoliko godina. Ali, valjda su moji starci, valjda sam i ja, a valjda je i život sam po sebi, odradili nešto kak treba, kak je dobro za mene, jer ja sam stekla dar koji oni nikad nisu imali: mogu oprostiti. Jer mogu pretpostaviti, mogu zamisliti. I mogu shvatiti.

Da sam to ranije mogla, i ja bih starome oprala noge. Nek se veseli!

Ja vam trenutno izgledam ovako. A nemam temperaturu. I liječim se doma već četvrti dan. A ako bum i sutra ovako izgledala i ovako se osjećala, idem na bolovanje sve dok ne ozdravim.

Htjedoh reći, temperatura od 39 celzijevaca se ne liječi rakijom i češnjakom, nego se zove liječnika ili nekoga da nas odveze na hitnu. Rakija i češnjak, kao i sve druge bapske ljekarije, mogu pomoći kod manjih boljetica, ali ovo je ozbiljna temperatura, koja može dovesti do ozbiljnih i trajnih posljedica. Takva temperatura ukazuje na to da nam tijelom harači neka razuzdana infekcija, i da tijelo gubi bitku. Onakve kakva je bila moja, 37 i nešto sitno, do 38, to se može liječiti iz kućne ljekarne (iako sam ja morala pridodati još 160 kunića da bi bilo pomaka).

Doduše, ne vjerujem da pašće stvarno kuri toliko, jer ne bi onda mogla zuriti u ekran. Znam, jer sam imala takvu, i nisam mogla niš, puknuo mi je zub od cvokotanja, a blogme je i hitna došla u roku odma. Je, preporučili su hladne obloge i hladne kupke, onda mi je majka još bila živa, doslovce sam je istukla kad me dodirnula (za moj pojam) ledenom krpicom. Pa je onda hitna još jednom došla; i još jednom, sve dok temperatura nije spala, a da nije, došli bi opet i odvezli me u bolnicu.

Ne znam, mene strašno živciraju te bapske priče i bapske ljekarije... Prije svega, zato jer su uvijek odvratne, uvijek to moraš ujutro, natašte, a priprema se satima i stoji satima, pa je ogavno za gutati, pa jedva nekak progutaš, a zapravo bi trebala deseterostruku dozu da bi imalo bar malo učinka. A nešto sličnog sastava, u ispravnim dozama i poboljšanog okusa kupiš u apoteci. Je, ponekad fino košta, ali kaj onda, tak i tak nisam gladna kad sam bolesna, kompenziraš nekako.

Ili, još gore, ti savjeti da odbaciš konvencionalni lijek, koji koliko-toliko djeluje, i za masne pare kupiš neki alternativni, sve iz silnog povjerenja prema nekom nepoznatom, ili iz silnog nepovjerenja prema farmaceutskoj industriji... To sam s mužem prošla. I znate kaj, draže mi je što je umro uz konvencionalnu medicinu nego da je otišao iz moje sklonosti eksperimentiranju. Pride, da je taj alternativac baš tak jako uspješan, vjerujem da bi ga gadni farmaceuti već odavno kooptirali u svoje redove. Jer nisu oni gadni zato jer nas ne liječe, nego zato jer nas zasipaju strahovima koje onda liječimo njihovim proizvodima; i zato jer im se živo fućka za nemasovne i nepopularne boleštine u zabačenim krajevima zajedničkoga nam svijeta.

I tak, prekjučer, kad sam poslije apoteke išla po prehrambene zalihe u Billu, naletjeh na svježu patku pa mi se učinilo guba idejom da si je spečem, kad sam već doma i imam vremena. Sad treba pojesti cijelu tu životinju, pripremljenu jučer. Stvarno je fina. A ja stvarno nisam gladna. Mislim da ću lansirati novu dijetu: virozom protiv kila! Natankaš se čajevima i šumećim tabletama i više ti ni do čega nije, osim do pišanja.

Ajd. Idem čalabrcnuti. Jer Aspirin +C ne smijem na prazan želudac.

Eto, mai na bolovanju, a ja markiram, bolesna. Pljuckam, šmrckam, kašljuckam, glava ko luftbalon, oči ko da sam noć proplakala... Nikam ja ne idem. Čekam da se snijeg malo primi, onda ću se umotati u slojeve vesti, šalova, bundu, tajice, hlače, vunene čarape, čizmice s krznom i izvesti malo Dušku. I sebe, da udahnem svježinu. I kupim pljuge, jer nemrem bez njih, iako mi ne pašu: povučem dim, sperem ga finim čajem s izvrsnim medom. Hm, da - moram kupiti još limuna!

Pokušala sam malo otknjavati u dnevnom boravku (odlazak u spavaću bi značio definitivan poraz pred još nerazvijenom bolešću!), uključih telku, to mi je ko narkoza, inače zaspim u roku odma, ali jock, ne ide... Odgledah jednu epizodu neke gay serije, simpa su mi ti homići, a onda sam se sjetila onih par godina koje sam kao friško obudovjela provela u gay društvu, sve krasni momci, ne znaš koji je zgodniji, i ljupki su, i dragi, i kulturni, i zabavni, a onda se jednog dana stresem i pomislim, pa što ću ja u tom društvu??? Čega tu ima za mene? Oni se svi međusobno isprepipali na sve moguće načine, a ja kao beskorisna maskota, igram s njima monopoly i yamb. Zaboga!!!

Pa sam se prebacila u neko hetero društvo, u kojem su se svi također isprepipali na sve moguće načine, čak i ja s nekim kojem je glavna odlika bila to što nije bio gay, ali zapravo mi se sviđao samo onaj s kojim sam bila dosta godina kasnije... Ajd, dobro, i to je prošlo.

Ustanem, pripremim svježi čaj, sjednem za komp, telka i dalje radi, slažem pasijans i pljuckam, šmrckam, kašljuckam, iza mojih leđa neka serija, film, što li, serija valjda, ima onaj namontirani smijeh, skupina ljudi liječi traume iz djetinjstva, točnije, neki otac skuži da je doživotno istraumatizirao svoju kćer kad ju je podučavao vožnji. Pa ona više ne vozi. Dijalog primjećujem na mahove, a tako je kompleksan da bi ga razumio i početnik nakon 2 tjedna učenja engleskog, i uglavnom, na kraju sve ispadne smiješno i svi se zapraf vole, a ova ipak provozi, ali loše, ili je otac loše, kajaznam, sjećam se da je vikao neka pripazi da ne pregazi neku pticu.

I mislim si, pa fakat su sve naše traume iz djetinjstva apsurdne i smiješne, i ima dr. House pravo, tj. imao je pisac scenarija pravo u onoj epizodi kad je House liječio zvijezdu svoje omiljene bolničke sapunice, glumac se žderao što glumi u nečem tako "nerealnom", a House mu odgovara, "Da, za razliku od svih onih vrlo realnih i dubokoumnih 'ozbiljnih' serija"... Ma, svi se zapraf uvijek bavimo jednim te istim, samo ne svi istovremeno, a nema jamstva da će nekaj, ili netko 'dubokouman' stići do bitno različitih zaključaka.

Sad je telka zgašena, ja ispijam još jedan friški čaj i mozgam si o našim blogovskim sapunicama i iz njih zaključujem isto što je nakon desetljeća kliničkih istraživanja zaključio i čuveni osnivač neuropsihologije Aleksandar Luria, a to je da čovjeka pokreće nada, koju on naziva "pozitivnom projekcijom u budućnost". Pa su mi nekak malo miliji ovi naši bapci koji se ne usude zamisliti da se nikad više neće npr. poševiti, iako ja nekak više inkliniram Rudaničinom danas citiranom užasu pred mogućnošću da nikad više ne pocuclam čokoladu i ne smaknem palačinku iz koje se cijedi nutella. Iako vjerujem da bih mogla i bez jednog, i bez drugog. Već sam zaključila da bih mogla bez npr. sise, ili noge, pa čak i bez pameti, ali ovo zadnje samo pod uvjetom da ne budem svjesna da pameti više nemam - glavno da je još nešto života negdje u meni. I da se na vrijeme skloni onamo gdje ga nitko i ništa neće srezati.

Počelo je. Bijelo sranje. Snijeg, rekla bih da sam bolje volje. A nisam, jer mi svakodnevnica polagano tone u kaos koji ne stižem usustaviti: podovi neoprani, čisto rublje nabacano na hrpu, nerazvrstano, studentski radovi se kisele u inboxu, a ja hodočastim na nekakve radionice, tupež nad tupežima i to natenane, a mora se, jasno mi je da se mora, i zašto se mora, ali hebga, ja bih odmah potpisala neki izvještaj da jesam, samo da zaista ne moram.

A drži ih neka netalentirana "trainerica", ono, puno karijerizma uz nekoliko kakti suvremenih metoda s kojima ne zna što bi počela, i pride ih garnira zastarjelim podacima iz tuđih PowerPointova i nizom zgoda i nezgoda iz vlastitog bračnog i roditeljskog iskustva, što bi bilo, ah, tako slatko i simpatično, da nije preučestalo pa je postalo zaista naporno, a danas će, vjerujem, postati i odbojno.

(U međuvremenu, moja Duška dobila neku virozu od koje mali psi mogu uginuti samo tako, u roku od nekoliko dana, pa hodočastile na Veterinarski faks, pa plaćale preglede i injekcije, sad je dobro, blogu fala, kuc-kuc o drvo i moju glavu, ali je još na antibioticima i strogoj dijeti, što ona ne kuži, ona misli da su naši odnosi zbog nečeg njoj neshvatljivog zahladnjeli, zašto nema mitologije, zašto stalno idem nekamo bez nje, jako je nezadovoljna mojim ponašanjem pa onda odluči da je u redu da i ja budem nezadovoljna njenim, otprati me do zahoda, ja sjednem i pišnem, a ona me gleda u pol zjene oka i popiša se na pod ispred mene.)

Danas je mojoj staroj rođendan. Zaboravila sam na to, kao i gotovo svake godine dok je bila živa, onda bih trčala u dućan po neku čokoladu, čak i kad bih se unaprijed sjetila kupiti poklon, zaboravila bih ga uručiti sve do večeri, ponekad tek sljedećeg dana, nemam pojma zašto mi je to bilo tako teško zapamtiti, no, ruku na srce, teško pamtim datume, nikome ne znam rođendan, osim ako pada na neki općenarodni blagdan.

Ma, ova primjedba je čisto meandriranje misli, zapravo ispunjavam vrijeme do ručka, koji bih mogla dobiti i na poslu ako dođem pola sata ranije, mite nas da izdržimo tupež-radionice bez štrajka i pobune, a fantastično mi je to što se uvijek nađu dvije-tri face koje se maksimalno ufuraju, koriste svaku priliku za diskusiju, kroz koju sve nazočne informiraju o svojoj važnosti u ovom ili onom odboru, o statusu svojeg doktorata, o postignućima djece i/ili bračnih partnera, koji u feedbacku naglašavaju svoju zahvalnost zbog "ugodno provedenog vremena" (a ja si mislim, jadan ti ako nemaš gdje i kako drugačije ugodno provesti vrijeme), ili vrijednost "team-buildinga", a zapravo samo uvidiš s kakvim ulizičkim mediokritetima, da ne velim nešto grublje, moraš odraditi svoj radni vijek, ajme meni, još više od desetljeća...

Sjetim se kak me moja davna šrinkica pitala zar mi se nikad nije dogodilo da mi se svidi budala, ono, da mi netko tupav bude drag, ili bar koristan...? Jock, rekla sam. Jock, kažem i dan danas, glupi ljudi su davež, napor bez pozitivnih ishoda, a korisni mogu biti jedino ako ti plate, ili ako ti netko drugi plaća da ih podnosiš. Takvi ljudi ne znaju ništa stvoriti, ništa riješiti, ali nerijetko posjeduju tu neku pragmatičnu prefriganost i samodopadni (ili samosažaljivi) oportunizam te sposobnost prepoznavanja tuđih slabosti, uključujući i istovrsnu im glupost, zahvaljujući kojima surfaju na valovima općenarodne gluposti, oportunizma, administrativnih zavrzlama i zaista strašnog licemjerja te se uzvinu čak i do statusa "trainera" puno pametnijima, ili bar informiranijima i obrazovanijima od sebe. Evo, ja sam na Iskrici zaista dala svaku moguću šansu blentonima, a tak zovem ne sasvim nesimpatične budale. Nemrem ja to! Ne za istača. Nego povremeno, terapijski, čist da uvidim da postoji i strašnije od onoga što ne mogu izbjeći.

Ručak gotov. Idem jesti. Jer pol sata ranije ne kanim dolaziti.

...mene je seks razočarao. Kao neko životno pomagalo. Možda griješim, a zasigurno griješim ako pojam seksa ograničim na tjelesnu realizaciju: kao što već napisah, mogućnost seksa može biti jako korisna. Ali sama realizacija... Hm.

Ne bum ja sad tu pisala neku svoju "abecedu" - čak i kad bih htjela, ne bih mogla, jer jednostavno ne pamtim sve, ne pamtim svakoga, ne zato jer ih je bilo kajaznam koliko mnogo (a što je mnogo ili malo jako ovisi od osobe do osobe, a ja uvijek kažem da ih nije bilo dovoljno sve dok si želim bar još jednog), nego zato jer nevažnosti jednostavno dilitam iz memorije. Nego, kad si ovak retrospektivno sve to skup pogledam, seks je bio divna relaksacija, prekrasna razonoda, vrhunski užitak, nerijetko nadahnuće za stvaralaštvo (u kojem čak i više uživam), ali blogme nije riješio niti jedan moj konkretan, opipljivi problem.

Možda bi bilo zanimljivo odgonetavati zašto, zacijelo je to imalo jako puno veze s mojim stavovima i postupcima, s mojim očekivanjima, ali ni ti nisu nastali iz vakuma, štoćereć, iskustvo me podučilo da kad nešto želim napraviti kak treba, onda je najbolje da to napravim sama. Pa nisam valjda ni tražila od ovih svojih... Ili jesam pa bi oni nešto kilavili. Kajaznam. Ma, ponešto i znam, ali mi se ne da.

I zapraf sam vam jučer htjela napisati nešto puno osobnije, baš u prvom licu, i puno tračljivije, također u prvom licu, ali danas više nisam tako raspoložena. Jučer sam, naime, htjela naći neku mainu izvaljotinu, točnije, njezino opanjkavanje mojeg izgleda na koje sam ja uzvratila svojom procjenom njezinog, a sve to isprovocirana tim njezinim nizom zapisa o tome kak joj je teško kad mora mrdnut dupetom za nekog drugog, majku, kćeri, bilo koga bez falusa u gaćama, ali naravno da nisam uspjela, pa tko bi čitao te njene beskonačne rečeničetine s idiosinkratičnom interpunkcijom i fonetskom transkripcijom engleskog nazivlja, tak da sam počela pretraživati po vlastitim zapisima; i shrvalo me.

Mili blože, al sam ja bila nesretna!!! I to je trajalo, i trajalo, i trajalo, i trajalo... Negdje od kraja 2011. Za Božić te godine mi je majka završila u bolnici, onda je umirala, umirala, umirala, pa je umrla, pa snalaženje, pa lova, pa stan, pa krama, pa posao, taman dođem malo k sebi, eeee, onda ja "imam metastazirani rak", pa pretrage, pa odluke, pa ipak nije, aleluja, pa onda stari pas, umire, umire, umire, kenja, piša, jauče, nemre ovo, nemre ono, skoro niš više nemre, a tog psa sam nabavila s 38 godina, još sam sebe smatrala mladom ženom, imala sam 52 kile na 169 cm visine, bila zaljubljena kao nikad prije, a onda svašta, klinička depresija, ta veza koja je i nije bila dobra, 9 godina, drugi stare, polako mi sviće da starim i ja, a šaponja uvijek tu, uvijek pouzdan, uvijek nježnost, unatoč pizdarijama, grize dužne i nedužne, teške je naravi, i tako pomalo dok mi ne postane i fizički težak, a moram ga nositi... I pas umire beskrajno dugo. Raznorazne "energije" i "više sile" zaista nemaju prema meni nimalo milosti.

U svemu tome, u toj očajnoj, ali plitkoj depri, a te su najgore, jer se na njih lako navikneš pa i ne kužiš da može drugačije, ima seksa. Je. Ima ga. Rekreativnog. Možda ne po izboru, nego po manjku snage, ni za kakav drugi je nema, niš ja ne mogu započeti kad toliko toga imam za završiti. I nemam snage za pratiti nečiju duhovitost, ili se diviti poslovnim uspjesima, ili uživati u vožnjama u bijesnim autima, čak niti za uzeti neku lovu, koju stvarno trebam, pa si misliti kak bum to otplatila, u naturi ili emocijama, kojih NE-MA, osim onih koje su sasvim moje, samo za mene i samo za one koje oplakujem. (Eh, da, usput mi umrlo i nekoliko prijateljica, susjeda, šulkolegica...)

I tak ja jučer čitam taj svoj blog, te svoje zapise, čak ne tako jako daleko, negdje do 2012., kad mi je umrla majka, a mai sam opisala negdje potkraj 2013., jebote, i ta se još uvijek funji, čitam ja to iz ove svoje sadašnje perspektive, kad nisam depresivna, kad imam boljih i lošijih dana, kad sam negdje u zlatnoj sredini po raspoloženjima, ali stalno frkarim gdje je kugla iza ugla, naviknuta na nesreću, čitam ja tu jadnu sebe i dođe mi da se zagrlim, i utješim, i kažem si "sve će dobro biti", i bilo je, uglavnom dobro, i sad bih samoj sebi čestitala zbog toga, i jučer sam si oprostila sve pogreške, a bilo je i njih, i to gadnih...

I mislim si, gdje su bili ti potentni, pošteni, iskreni i junački muškarci dok sam onako patila? Je, bilo ih je u mojem inboxu, bilo ih je i u mojem vremenu, i oni bi "sve" za mene, samo što je to "sve" meni značilo ništa, jer se svodilo na poletno jebanje, i OK, ne treba ni to odbiti, ali, ljudi bložji, zar je to zaista SVE što od njih treba očekivati??? I još se zahvaliti. Meni je više značilo onih nekoliko razgovora, ili taksiranja, ili radova po kući koje su mi dali oni koji mi ne bi dali "sve".

A vi, dragi blogeri, kojima sam sve to pokazala? Paaaaaaa, bili ste korisni, nemrem reći... Pružili ste mi uvid u moju situaciju u kojoj patnja, ili nesebičnost, ili stvarno presudna pitanja života i smrti nisu bitni: koliko nečiji egić može patiti zbog ignoriranja, koliko zbog primjećivanja ne baš onoga što se htjelo pokazati, koliko zbog usporedbe, koliko zbog otvorene kritike, a koliko tek toliko da se pati i dobije falus, ili obećanje falusa, ili nada u bolji život preko nečijeg falusa.

Pokazali ste mi da sam vas svaki put s pravom oprala, svaki put s pravom prezrela. Većinu vas. Pokazali ste mi da sam izuzetak i da sam vrlo vjerojatno izuzetna.

A sve bez seksa. Sve u šlafroku i papučama.

Evo, to mi je sinulo sad, dok odugovlačim s čišćenjem: treba preko svih tepiha prijeći vlažnom spužvom, pokupiti dlake, onda zaugerom, pa onda mokrim mopom, i na kraju suhom krpom. Ovo je samo prva soba.

Ali, hebga, meni se sviđa taj prostor, te praznine, nakon svega onoga naguranog u moj život i nakon svih raščišćavanja, evo, meni se čini da ja to zaslužujem i onda si ja to imam. Pa i čistim.

Nikad me u životu nisu karakterizirali mali planovi i skromna očekivanja. Nekak mi je to bilo bezveze, kad se može puno više. OK, priznam, od mojih grandioznih zamisli ukupno se ostvario samo skromni dio, ali da je od početka bilo skromno, ostvarilo bi se minimalno, a ja sumnjam da bi me to baš neš naročito veselilo. Možda i bi, kajaznam, nemreš živjet paralelne živote i točno znati što bi bilo da je bilo ono što nije bilo...

Uglavnom, iako sam počesto mislila da me život stijesnio u ne baš bajne situacije, kad sad promislim, mislim da sam uvijek živjela točno onako kako sam smatrala da zaslužujem: jer nisam htjela biti osoba koja ne može zaslužiti moje vlastito poštovanje. I tak sam onda preuzimala i zadaće koje bih, ruku na srce, da sam malo sklonija ugodi, a nenaklonija samopoštovanju, prepustila drugima, ustanovama, rodbini, plaćenicima... I vjerojatno mi ne bi bilo teško odustati od love, ili prostora, ili naklonosti ljudi koji su (poput mene) smatrali da bih ja to mogla i trebala sama.

I tak, sad imam taj stan, koji za mene nije samo stan, nego dom, prostor intime, protezanja, tišine, kutaka za ovo-ono, veselje, imam svoja jutra u tišini, bez ikakvih zvukova osim papigičinog cvrkuta, Duškine loptice, Kafkinog oštrenja kandži, ili Duškinog i Kafkinog ganjanja iz sobe u sobu... To mi je neprocjenjivo! Imam tu pomisao na mir doma kad se uzrujam na poslu, imam gušt biranja slatkih šarenih limenki za brašno i šećer i kavu, ili raznobojnih čaša, jer volim boje na policama, volim uzeti baš onu šalicu za kavu koja odgovara mojem raspoloženju, ili se napiti vode iz, recimo, narančaste čaše, a zelenu ostaviti za predah uz vino.

Muškarci... Nema ih kod mene, osim kad dođu u goste i odu točno onda kad bih radije opet bila sama. Jer smatram da ja to zaslužujem. I smatram da zaslužujem muškarca koji će ostati zato jer ja ne bih da ode. A mislim da za takvog nisam spremna i zato jer nisam, ja ga ne zaslužujem. Ne bi bilo lijepo da smo skupa uz moju milost s visoka i figu v žepu. Ili zato jer me strah da ću se poskliznuti i slomiti neku košćurdu, a neće biti nikog da pozove hitnu. Je, strah me toga, ali kajaznam, ima tih nekih narukvica, satova za takve strahove, ono, tresneš i stisneš gumb, a u nekom tamo centru znaju da si u nevolji pa dođu, valjda im prije toga daš ključ... Mislim da bi bilo prilično ponižavajuće držati neku OSOBU u kući zbog takvih bojazni, zar ne?

Mislim da zaslužujem nekog muškarca kojem se istinski sviđam, i kad se dotjeram i kad ne, kojem je sa mnom zabavno, ugodno, komotno, koji ne želi otići iz NAŠEG doma, ali zna otići u drugu sobu kad smo si malo previše; ili mi zna reći nek ja odem. Mislim da ne zaslužujem muškarca koji bi mi pričao priče o samostalnosti ili kajaznam, drugim obavezama, zato da izbjegne obavezu boravljenja sa mnom nakon što namiri svoje preče potrebe, što god one bile.

A svi mi imamo neke svoje potrebe... Važno je samo dobro procijeniti tko bi ih mogao namiriti, i kako, pa odabrati nekoga tko će to učiniti s poštovanjem, i uz naše vlastito samopoštovanje.

Nemrem se ja zadovoljiti garsonjericom. Ni muškom, ni stambenom.

Prije desetak godina u mojoj zgradi od ukupno 9 stanova njih 6 je promijenilo vlasnike; a pride i kafić iza ugla, s kojim dijelim jedan zid, jer moj je stan na kutnom spoju dviju zgrada i ulica. Logično, svi započeli burgijati, čekićati, razvaljivati, strugati, gurati... I tak otprilike tri godine. Od jutra do povečerja. A ja radim dobrim dijelom od doma, i zapraf sam jako puno doma.

Pošizih načisto: Ne mogu spavati, ne mogu se koncentrirati, ne mogu čuti vlastite misli. A nemreš ovima reći nek prestanu, moš se samo nadati da će što prije završiti. I tako ja ošla na autogeni trening, ciljano, samo za jednu vježbu - podnošenje buke.

Vježba je vrlo jednostavna: opustiš se koliko možeš i umjesto da se fokusiraš baš na onaj najiritantniji zvuk koji ti para uši, živce, utrobu i cijelo biće, potrudiš se čuti što više zvukova, obuhvatiti što veće udaljenosti čujnosti. Nastojiš kroz burgijanje čuti zvuk tramvaja ulicu dalje, cvrkut vrabaca u dvorištu, svađu susjeda, nečiju vešmašinu, brujanje prometa dva bloka dalje... I čuješ ih. I onda se svi zvukovi ujednače i više niti jedan ne strši. Sve postane jedan zapravo umirujući bruj i ti zaspiš. Ili se usredotočiš na svoje misli.

Pokušat ću ovu tehniku primijeniti i na bloške zapiše. Jer mi njihova kakofonija zapraf uglavnom paše kao background noise mojim drugim djelatnostima na računalu, jer volim svoje bloške predahe, ali u zadnje vrijeme mi neprestano svrdlanje ocvalih, ružnih, iskompleksiranih, nametljivih, blesavih, uistinu glupih, klerikalno-fašističkih, repetitivnih, šlagerističko-narodnjačkih, zombijskih, kičastih, plastično-umjetnih i trapavo razmahanih uistinu para živce. A sumnjam da će prestati, čak i ako najusrdnije i najponiznije zamolim.

U stvari, sanjala sam upečatljiv san: vani sam s Duškom i dođemo do nekog plitkog potočića, ona ugaca i ugleda ribice, lovi ih kroz vodu, ja uživam u prizoru i baš se veselim njezinom veselju; ali, kad zaključim da bismo trebale poći, ustanovim da je napadao snijeg, da je sve sklisko i zaleđeno, što nju opet podjednako veseli, skakuće ona po tome, a ja napikavam po nekakvim strmim i skliskim štengama koje vode nadolje. Na njima susretnem debelu, postariju, očito dobrostojeću gospođu, koja prokomentira kako je Duška slatka, počnemo pričati o pesekima, ali onda dođe neka druga debela, dobrostojeća postarija gospođa i ove dvije se zagrle, pozdrave, naš razgovor zamre, ali se nekak skupa spuštamo tim stepenicama. Stignem do svojeg stana, to mi je novi stan, vrata su nepouzdano tanka, Duška je uskakutala, još joj držim lajnu u ruci, ja taman zatvaram, kad shvatim da vrata netko gura, nasilno želi ući, svom silinom se oslonim na njih i jedva ih zatvorim, ali još ne stignem zaključati jednom slobodnom rukom, guram u panici, istovremeno dovikujem "Tko je?", a odgovara muški glas "Čovjek koji kuha ručak". I u djeliću sekunde mi se ukaže pitanje je li moja panika opravdana, čovjek koji kuha ručak ne bi trebao biti zlonamjeran, ali zaključim da dobronamjerni ljudi ne ulaze nasilu u tuđe domove pa gurnem vrata svom silinom i zaključam.

Ključ za razumijevanje: voda = osjećaji; svi likovi u snu smo mi sami.

Po meni, nije više jako važna pojava. Je, zanimljiv je, može biti jako relaksirajući i rekreativan, ali znate kaj, žena koja je u pol stoljeća života ostvarila manje-više što je htjela i/ili mogla više nije raspoložena za blogtepitaj kakvo inkomodiranje zbog TOGA - za druženje, podršku, smijeh, utjehu ili zaborav: to da. Ali seks? Tko ga jebe! Nek ga jebe i dalje.

Što je i prirodno i ne ovisi o našim odlukama, nego o razini hormona i normalnom funkcioniranju naših tijela. Više ne moramo. OGROMNA je razlika između "hoću, tak jako hoću da moram!" i "hoću, ali ne moram". A i "neću, ne da mi se" ili "neću, nemrem više" je sasvim OK.

Kad sam odlučivala hoću li uzeti hormonsku nadomjesnu terapiju ili ne, pročitala sam sve što sam mogla naći o menopauzi, postmenopauzi, pa tako i u seksu poslije menopauze, u tzv. amenoreji. Odlučila sam se za terapiju, prestravljena pričama o suhim vaginama istanjenih stijenki, izmučena vrtoglavicama, nespavanjem od noćnih znojenja i promjenama raspoloženja od ekstaze do agonije u samo sat vremena. Pride, bilo je prerano, žena treba otkrvariti svoje, inače endometrij strada pa mjesec dana pred smrt ideš na kiretažu, kao moja stara. TO nisam htjela.

A dobila sam hormonalnu kupku i suludi libido! Nakon samo tri mjeseca hormonalne izgladnjelosti, odjednom normala, a ja luda za seksom, djelatno luda, u kuću dovela neznanca, mogao me ne samo pojebati, nego i opljačkati, zatući, izmrcvariti... Tip s Iskrice. (Nikad neću zaboraviti scenu iz jednog Woody Allenovog filma, nemrem se sad sjetiti kojeg, žena dopelja doma tipa kojeg je upoznala preko oglasa, ovaj je poševi, zaveže za krevet, posere se na nju i ostavi ju zavezanu; brat je nađe tek 2 dana kasnije.) I nisam ja bila izuzetak: moja prijateljica, koja je nekoliko godina kasnije proživjela isto, nema hormona - ima hormona, zaljubila se u ocvalog rockera, ugrozila cjeloživotnu vezu i brak koji je samo formalno kraći od 40 godina...

A onda se otrijezniš i seks konačno dobije ono mjesto na ljestvici prioriteta koje mu i pripada kad imaš 50+ godina: negdje pri dnu. Ugodna razonoda. Jer, djece više nemreš imati, seksom buš si u tim godinama teško pribavila povoljniju životnu infrastrukturu, rizici su veći, benefiti neusporedivo manji. Dakle, hoćeš, možeš, ali ne trebaš; i zato niš tome nećeš podrediti.

Što ti daje MOĆ kakvu nikada prije nisi imala! Jer prije si uvijek nešto htjela, nešto jako trebala, a seks je to omogućavao, olakšavao... Sad jock: ako te hoće ševiti mladac, on TREBA, ne toliko seks, koliko nešto izvan seksa, lovu, relaksaciju, odsustvo komplikacija, MAMU... Ako te hoće ševiti tvoj vršnjak, i on nešto treba, a to opet vjerojatno nije seks, nego uredan život, topli obrok, ispeglanu robu, pa misli da mu seks olakšava pristup tim beneficijama... Ukratko, muškarci nam postaju ono što smo mi njima bile prije 30-ak godina.

Hiperseksualizirane amenoreične žene zapravo ne žude seks, nego samopoštovanje. Najčešće su to nekadašnje glupe cicike koje su izjebali uzduž i poprijeko, ponekad uz neke benefite za njih, a ove su pak iz toga izračunale svojim sporim mozgićima svoju osnovnu vrijednost: pizda. Naravno, pogrešno. Jer i glupa žena može vrijediti više od otvora koji sasvim uspješno simulira npr. eternisova Michelle.

Seks poslije menopauze je zaista doživljaj bez premca! Kad je trešnja na vrhu šlaga. I kad znamo da može i bez nje. Tko nije probao, ne može znati. A tko jest, točno zna o čemu pišem.

Baš neko ljigavo jutro... Maloprije gledam blog i mislim si "Vrijeme je da odem, što ću ja ovdje, niš me tu ne zadovoljava, ni teme, ni sugovornici, više mi nije ni smiješno, samo se ponekad raspizdim, a najčešće čak ni to"... A onda odvagnem, i da, serem, Iskrica je oduvijek manje-više ista, a dobra je onima koji su ovamo stigli (i/ili ostali) s nekom pozitivnom projekcijom za budućnost: naći partnere, artikulirati i razmijeniti mišljenja, izboriti se za svoj digitalni teritorij, izventilirati frustracije, biti netko drugi/drugačiji...

Što opet ne znači da nije vrijeme da odem: jer ja ovdje nemam pozitivnih projekcija za budućnost. Ma ne, nije ovo neki cendr-zapiš-oproštajka, toga više od mene neće biti, kad odem (ako odem) bit će to sasvim diskretno i bez pozdrava. I onda si dalje mislim, svi mi volimo započinjati nešto novo, onda su sva moguća nadanja moguća, sve projekcije za budućnost su na maksimumu, kako one pozitivne, tako i strahovi, ali čini ti se da su izgledi podjednaki, i viš ti to, uvijek nada prevagne i bude ti dobro sve dok ne stigne reality check, štoćereć, dok ne ostvariš ostvarivo i ne skužiš što je sve neostvarivo; dok ne dođe vrijeme da se opustiš i prestaneš mozgati o mogućnostima.

A onda se moje razmišljanje pomalo izdigne iz prvog lica, zapravo nevezanog s Iskricom, jer sad mi je vrijeme da se naviknem na svojeg psa i prestanem ju obožavati, i kuži ona to, nije joj ljubav tak dobra fora kao što je bilo obožavanje, da se naviknem na svoj stan, tj. na činjenicu da sad češće primjećujem oštećenja i zaprljanja, a manje često se oduševim kak sam si ja to dobro i funkcionalno sredila, došlo je vrijeme da si ponovno priznam da zapravo ne volim ljudsko društvo jer sam poput onog Houseovog pacijenta iz epizode neki dan, onaj tip kojem je oštećen centar za inhibicije pa govori sve što misli, a misli istinu, koja je grozna kad je ogoljena, e pa ja ne govorim, ali mislim golu istinu, no autocenzura mi je vraški naporna i zato se najugodnije osjećam kad sam okružena onima koji neće skužiti što sam rekla čak i ako mi nešto izleti (Iskrica je za to vrlo često izvrsna!), ali s obzirom da uglavnom precjenjujem ljudsku inteligenciju, uvijek si mislim da ipak kuže i zato se najbolje odmorim sama, sa svojim životinjcima, iako i prema njima imam obzira i glumatam veću nježnost prema mački nego što stvarno osjećam, više zanimanja za pticu nego što stvarno imam, a Duški sad uglavnom postavljam granice, jer sam, kao što rekoh, iz obožavanja prešla u voljenje, a ono je manje eksplicitno i manje velikodušno, manje nesebično, i mora biti takvo da bi potrajalo.

A kad izađem iz prvog lica i provirim u taj neki naš društveno-ekonomski-politički "mi", vidim ljude koji ne znaju živjeti izvan kaubojca u kojem smo se igrali s Titom, i bilo nam je lijepo, sve smo znali, crni šešir - loši ljudi, Indijanci - neprijatelj, bijeli šeširi - naši, bijela ograda - okrjepa u pristojnom društvu, smeđa ograda - malo kurvarluka i opuštanje uz cugu i tučnjavu. Bilo je to stabilno društvo. Nismo puno mozgali o politici. Ja nisam, moji nisu. Ako jesmo, onda smo rekreativno, uvjereni u neumitnost zakonitosti naše kaubojske bajke.

Koja nam nije potrajala. Glečte, ja sam znala da je to bila bajka, i uopće ne volim kaubojce, i naravno da uvijek mislim svoju paralelku, to koliko-toliko objektivno procjenjivanje gledišta sukobljenih strana, a na svakoj vidim sebičnost, otimačinu, zadrtost, nepotrebnu okrutnost, strah, licemjerje i tu nevjerojatnu sklonost omatanju gole istine ukrasnim papirom koji ne služi ničemu osim da izgleda ljepše, a valjda to trebamo, svi mi, bez obzira na šešire, boju kože ili ograde.

I sad se opet vraćam u prvo lice i prisjećam se sastanka na poslu neki dan, podjela satnice: neke grupe otpadaju za nas, jezičare, zato neki ostaju bez norme, a ja furam višak, sve moje grupe nastavljaju, i premda sam na sastanak došla odlučna ne promijeniti ništa u svojem statusu, sjetim se kak je meni bilo kad mi je falilo, sjetim se svojih financijskih neizvjesnosti i sjetim se kak je grozno krpati normu povremenim poslovima, pa zaustim reći nešto, ali prije nego što sam rekla, jedna odvratna, zavidna, vječno nabrijana, ali kronično lijena (sve joj kod mene smeta: i stan blizu posla, i vrsta posla koju radim, i plaća koju ne zna, jer ne smije znati, ali vjerojatno zamišlja nešto što joj smeta) grakne na mene da sram me bilo i kak je tek njoj, a ja velim, daj se smiri, evo, ja dajem svoja četiri sata, ali hoću dva natrag, tako da sam točno u normi, a ta četiri će nekome sasvim lijepo sjesti do pune norme, zar ne? I moj prijedlog je sasvim izvediv; alternativa je da i ja padnem ispod norme, ili da nastavim raditi preko norme. Što će biti tak i tak ne odlučujem ja, niti taj sastanak, niti mi na sastanku, sve je to samo ukrasni papir, odlučit će onaj koji drži blagajnu prema onome što mu je oportuno s obzirom na trenutno stanje kase, dakle, naši međusobni sukobi su poput pijane tučnjave u bordelu smeđe ograde, a meni je, zapraf, krivo što to znam i zato se nemrem zaistač razljutiti... I ja bih se voljela potući. I zadovoljno si kasnije vidati rane.

A onda opet odlebdim u to neko "mi" i sasvim lijepo kužim zašto babe s varikoznom venama preferiraju cjelovečernje čage, ili sasvim funkcionalno inteligentne osobe bulazne o "energijama" i "duhovima" (!), zašto ja čvaknem normabel svaki put kad sjednem srediti svoje financije, zato jer tu nema neke pozitivne projekcije u budućnost, zato jer ljudski um to nemre podnijeti, kao što nemre podnijeti niti tuđe objektivne iskaze o dojmu (ajd, sad sam i ja velikodušnu, htjela sam napisati "istini") koji ostavlja, i nema veze što pri tome kažeš "ali ja vas svejedno volim/cijenim/uvažavam", jock majci, ima da ih volimo iz razloga zbog kojih bi oni sebe htjeli voljeti, ne zato jer se junački drže na tim varikoznim venama, nego zato jer su "seksi" UNATOČ njima, u stvari, najbolje bi bilo da varikoze ni ne vidimo... Ma.

Htjedoh reći: kaubojac je gotov. A bilo bi dobro da sad ne pustimo neki horror. Ja sam za dokumentarac. Jer ni ti nisu sasvim objektivni.

I sasvim mi je dost blogarenja za danas.

Evo, moram se oprati... Nisam skužila! Fakat nisam...

Nisam skužila da je nekome partijska knjižica isto što i familija. Sorry!
Nisam skužila da nekoga MORAM voljeti kako bih bila sigurna. Sorry!
Nisam skužila da će netko gnjaviti nekoga koga uopće ne poznaje ako neka osoba koju ja poznajem mene ne navede da se ponašam onako kako bi htjela ta neka osoba koja je spremna gnjaviti svakoga tko joj se učini pogodnim za to. Sorry!
Nisam skužila da ljudi srednjih godina nemaju ni trunčice samokritičnosti ili odmaka od slike koju bi voljeli imati o sebi i da se mogu jako naljutiti ako mi skrenem pozornost na to kak izgledaju s leđa, npr. da im visi porub. Sorry!
Nisam skužila da digitalna komunikacija na većinu digitalnih komunikatora, uključujući i mene samu, djeluje kao supresor inhibicija (štoćereć, isto kao cuga ili droga). Sorry!
Također nisam skužila da je s većinom digitalnih komunikatora komunikacija, kad je i ako je uopće moguća, ostvariva jedino ZAHVALJUJUĆI inhibicijama; također nisam skužila da spomenute inhibicije obuzdavaju pretežno negativne osjećaje (jal, zluradost, mržnju) i negativne postupke (uhođenje, ocrnjivanje, anonimne prijave, ucjene, a možda i gore). Sorry!

Moja jedina isprika za cijeli ovaj niz nerazumijevanja jest sljedeće:
- Meni takvi komunikatori nisu poželjni;
- Zato mi nisu važni;
- Radoznalost da vidim dokle su spremni ići;
- Lakovjernost (jer uvijek možemo zamisliti samo one negativnosti kojima i sami podliježemo;
- Shvaćanje ovog bloga kao oblika relaksacije i zezancije;
- Jasno različivanje vlastite DJELATNE stvarnosti od digitalne (ne)stvarnosti.

I sad si ja zamišljam ovakav razgovor:

Zvoni telefon. Javlja se uljuđen ženski glas: "Halo?"
Pijani ženski glas kaže: "E, znam ja zbog koga vam dica plaču!"
Uljuđen ženski glas odgovara: "Vjerojatno ste pogriješili broj. Moja djeca su velika i ne plaču."
Pijani ženski glas nastavlja: ""Dica ti plaču, ženska glavo, jer ti muža jebe srrkkajuća blogerica, ajde ti njega pitaj di je bija sinoć u podne, ja ću ti reć, jebava se na blogu, a vega sve to zna, kakav je to profesor, njoj je ćuko sra po kući a nije ju briga što tebi dica plaču dok ti rediš po kući, i reci ti tom svojem neka on reče ovoj da ona kaže toj vegi neka mi prestane dirat u familiju, moju člansku iskaznicu, jer ću ti ja dat razlog zašto dica plaču, a njoj ću ćukina govna zalijepiti za prozor pa nek joj pere ova od tvojega da naslijedi čisto!"
"Gospođo, trebate li vi pomoć? Da vam nazovem hitnu?", upita uljuđen ženski glas. "Evo, sad ću na internetu pronaći broj Telefona za psihološku podršku."
"Ne treba meni hitna, imam ja telefonsku podršku, imam ja 2682 broja, nego, ženska glavo, sredi si kuću i dicu da ne plaču, inače ću ja otrovat ovoj ćuku i onoj objaviti na blogu tvoj broj telefona pa zovi ti nju!"
"Mislim da ste zaista pogrešno nazvali", odgovara uljuđen ženski glas. "Ja imam kućnu pomoćnicu, a djeca imaju svoju. Molim vas, nemojte opet nazvati, nego provjerite broj." KLIK.

I fakat mi je neugodno... Sve zato jer ja nemrem svakoga voljeti kao Dušku. Evo, kad bih nekog muškarca mogla zavoljeti kao Dušku, odmah bih se udala! A kad bih neku blogericu/blogera mogla voljeti kao Dušku, paaaaa, ne bih uvijek radila sve što žele, ali zaista bih bila puno, puno, puno nježnija.

Ali nemrem, hebga! Sorry!

Volim ući u ovu sobu. Je, jastuci na trosjedu (zapravo, polovnom ratan-četverosjedu s Njuškala) su razbacani, tepisi različiti, monitori prastari, radna stolica kineska i omotana dekom jer je napukla na šavu, pa da je malo zaštitim), tabure je nekad bio jako skup i fin, a sad se sav izobličio od težine sjedenja, nogu i Duškinog naskakivanja, parket bi trebalo presložiti i iznova lakirati, ali to je moj prostor, prilagođen mojem ukusu, mojim navikama, realnim okolnostima (npr. dracena je trebala titi drugdje, ali onda ne bi imala dovoljno svjetla, a male palme preselim uz lampe kad zađe sunce), čipkasti stolnjak na malom stoliću iz jednog drugog seta od ratana je poderan, ali to je DOM: tu sam svoja; doma sam.

A soba je nastala od ovoga:



Umjesto ovoga:




Kaos u prostoru koji sam nazivala "doma", ali se u njemu nisam tako osjećala, bio je tako golem da mi se najrazumnijim činilo sve to prodati čim se ukaže prilika; nisam vjerovala da bi to ikada mogao biti imalo ugodan prostor. Sve mi se tu gadilo, sve me podsjećalo na nevolje, boleštine, umiranja, izgubljene bitke, a da ne govorimo o cijeni, ti vrapca, moja frendica je stan koji je u usporedbi s mojim luksuzni apartman renovirala za sto tisuća eura, za što zbilja moš kupiti svašta lijepoga, samo ako nisi jako vezana za adresu, a ovo moje... Na koncu sam ja ovo svoje pretvorila u dom za 40.000 kuna. Da, kuna.

I jako mnogo obračuna s prošlošću. Štos je, zapravo, u bacanju, ne u čuvanju. A to je, zapravo, teže nego čuvati. A kad bih ovdje nabrojala što sam sve bacila, poklonila ili prodala, popis bi bio trostruko duži nego što sam sačuvala. A ne ljeto ću opet bacati, jer još uvijek imam viškova. Stvari, ne novca.

Da imam novca, bacila bih još više, a onda bih bačeno nadomjestila nečim izrađenim po mjeri. Međutim, za to nema izgleda, tak da se ponosim svojim vještim recikliranjem postojećega. Nova namjena staroj stvari zaista razgali čak i više nego nova stvar, bez povijesti, od početka namijenjena upravo onoj svrsi koju smo joj nemaštovito namijenili. Nema tu ponosa, osim ponosa zbog platežne moći.

Dakle, ja cijenim povijest: kako svojeg doma i obitelji, tako i nacije u kojoj sam se, zapravo pukim slučajem rodila, ali ne tako pukim slučajem u njoj i odrasla. I da sam otišla drugdje, a mogla sam, sad mi se čini - trebala sam - opet bi mi ovdašnja sredina bila najvažnija, najudobnija, onaj dom bez premca, dom svih drugih, kasnijih domova... Međutim, rekla bih da sam ja prije svega survivor, prilagodljiva zvjerčica, koja u svim mogućim okolnostima zvjera ne samo na ono što joj omogućava opstanak, nego i zadovoljstvo, sreću, pače. Moje porijeklo je sljedeće: talijansko-češko-mađarsko-hrvatsko-hercegovačko. Nitko od mojih neposrednih predaka (djedova i baki, oca i majke) nije živio, čak ni odrastao, u zemlji/regiji/mjestu porijekla svojih roditelja i/ili rođenja. Svatko od njih je mjesto svojeg odrastanja i/ili zrelosti smatrao svojim domom i prema njemu bio sentimentalan, da ne velim "lojalan". Iako je moja obitelj u prvom i drugom koljenu (djedovi+bake, te otac i majka) sa svakim režimom bila suočena i sa streljačkim (da, streljačkim - ne pretjerujem!) vodom: jednom zato jer ne znaju dobro hrvatski, drugi put zato jer nemaju dokumenata, treći put zato govore nešto slično hrvatskom, i na kraju zato (ajd, to nije bio streljački vod) jer imaju HRVATSKU DOMOVNICU, ali na ćirilici!

Ja vam nemrem biti takva domoljupka da bi mi suvremena Hrvatska bila dom... Nemrem i kvit! Ja nisam doma s ekipom koja bi udarala, ubijala, progonila, špijala, meni ne pašu sentimenti nošeni alkoholnim isparavanjima i prežderavanjima, meni je povijest konkretna i opipljiva, i kad mi smeta, ja je maknem, jer je POVIJEST, a ja živim SADA i OVDJE, i jer smatram da sve bitno mogu zapamtiti i bez relikvija, i jer mislim da je to zapravo pouka, nemoj opet tako, ili probaj opet, ali ne cijeli moj život, u stvari, mislim da to uopće NIJE moj život, izložen tako bitnim i tako brzim promjenama, zbog kojih je optimalan IQ 130, a ne jadnih 90-ak koliko su Hrvati uspjeli nabrati na online testovima, ajd, ajmo reć da nam je bilo teže, da su bili na engleskom, ali jebiga, opet je bilo puno slika, i ja opet nabrala praktički 56% više... Ajd, meni je engleski struka... Možda ne bi bio da sam gluplja, ali jest.

I tak, ja vam opet razmišljam o novom domu... Pišu mi frendovi koji su otišli u Dublin, a znamo da Irska nije baš neka nježna zemljica kontinuiranog višestoljetnog blagostanja, nema kod njih petardi za blagdane, nema potcjenjivanja zato jer si Hrvat, ili Rumunj, ili pravoslavac, ali ima radoznalosti, ima sasvim pragmatičnih (a kod nas politički nepodobnih) pitanja, tržište rada je okrutno, stanova nema, moraš se tuć za rupčage, katolicizam je dominantan, ali zbog njega neš proć bolje na poslu ili kad dižeš kredit... A pride je brže doć do Zagreba nego npr. s Malog Lošinja, gdje im predak ima vikendicu. Ne zato jer je bliže. Nego jer je bolje organizirano.

Mislim da bih u Dublinu i ja mogla biti doma. I u dablinškoj okolici. I u Zagrebu sam doma, ali samo u svojem stanu. Ajd, pretjerujem, i u svojoj ulici, ali samo do ugla, gdje mi ugostitelj u najmu od Nadbiskupije, a bez ikakvog vidljivog prometa, s HDZ plakatom na izlogu (zbog kojeg ga moja ulica i nekoliko okolnih bojkotiraju), bivši policajac čiji je sin neki HDZ kadar, koji je na moje oči, nakon što je s ekipom frendova ganjao čovjeka koji se pobunio zbog narodnjačke glazbe koja smeta njegovoj djeci da zaspu, uz povike vlasnika "istabaj ga", a vlasnikove supruge "ubij ga", mrtav-hladan pozvanim pozornicima tvrdio da je ovaj prijetio njegovoj majci (onoj koja je vikala "ubij ga"), a kad je ova zucnula malo više nego što je trebalo opalio joj šljagu (da - šljagu!), a meni su rekli "Vi ste svjedok!", duboko uvjereni da ću ponoviti njihove laži, jer AKO ne ponovim... tko zna. I taj tip je sasvim ugodan, sasvim simpa, nosio mi taj moj četverosjed s 3. kata na Jarunu bez lifta u stan, burgijao mi u stanu kad nitko drugi neće, častio me raznoraznim likerčićima, njegov drugi sin je predrag, treći sasvim urbana faca i vrlo inteligentan... Ali. Hm. Nikog od njih ja ne bih ni udarila ni prognala. Ali bih jako, jako strpljivo čekala da drugi i treći rode djecu. I tek onda odlučila.

Dok su mi oni prvi susjedi s ugla, ja zapraf nisam za dom spremna. I pitanje je hoću li za života biti.