Ručkić krčkić

Ma stvarno su ljudi ovdje dragi! Bez zeke - evo, u jednom jutru naučili davati komplimente. Mašala! A dan prije toga odjednom osvijestili političku situaciju u bliskoj nam Europi. (Čini mi se da ovdje, kod nas, nisu, ali meni je politika zbilja mrska prije ručka, a poslije ručka mi se spava, navečer imam pametnijeg posla, jedino je po noći ponekad sanjam.)

I tak, sad ja ne znam što bih o tome mislila: je li to zapravo scary, ta ljudska povodljivost, ili bi me trebala razgaliti sposobnost učenja? Pa evo, pišem ovo ne bih li štogod o tome zaključila. Vidjet ću... Malo mi je scary, priznajem. Do kraja teksta bih se voljela predomisliti.

Hm. Da ne bi bilo zabune, nije ovo sad neko općenarodno pametovanje, evo, dodala sam naslovu "u prvom licu" - razmišljam o tome kako ja razmišljam i zašto tako razmišljam. A neki dan sam si mislila pa zakaj ja dolazim na mjesto gdje sam tako omražena, gdje ljudima uistinu jako idem na jetra i gdje očito ugrožavam neke njihove bitne obrasce, uvjerenja i vrijednosti. I zakaj mi je gušt da to činim. Zaključak: odmazda! Je. Fakat. Zbog toga.

Jer me predoziralo to prešućivanje mojeg mišljenja, to uživljavanje u tuđa, u tuđe svjetonazore, to nerazumijevanje mojih i nepoštivanje mojih. Ispravan postupak, kako s moje, tako i sa svih drugih strana, bio bi reći otprilike "Ja ne kužim zakaj je tebi to vrijedno/važno/poželjno, ajd mi objasni, ali nemoj očekivati da se ja predomislim, jer ja već imam nešto što mi je vrijedno/važno/poželjno". (Ma, bilo bi OK tu i tamo se i predomisliti, ja se fakat predomislim kad me ljudi uvjere da postoji bolje od nečega što sam si ja zapiljila...) I mislim da to ne bi bilo dosadno, takvo pretresanje stavova, traženje njihovih dobrih i loših strana, bilo bi to poput davnih polemika s faksa, u kojima su strasti buktile zbog ideja, a ne nečijih sisa, iako su i sise uvijek bile važne.

Ili, jedan malo drugačiji primjer: ja se godinama moram uživljavati u tuđa roditeljstva. Koja ne kužim, ne onako kako kuže svi drugi koji su i sami roditelji, ali shvaćam da je to ljudima važno i zato se dam gnjaviti. A ljudi bložji, fakat me gnjavi razgovor o nekom djetetu koje ne poznajem i za koje ne marim, gledanje slika tog djeteta, pljeskanje djetetovim uspjesima, komizeriranje zbog neuspjeha, a da ne govorim koliko je tek teško suspregnuti pedagošku korekciju samog roditelja, za koju sam školovana i osposobljena, ali je trebam ograničiti samo na situacije u kojima sam i zakonski kompetentna. S druge strane, ako si ja, nedajblože, dopustim imalo predugo ili predetaljno raspredanje o svojim životinjcima, itekako dobim po nosu i itekako me se bezobzirno izignorira, a ponekad i ismije ili izvrijeđa; jer je to kulturološki prihvatljivo. Životinjci su predmeti, djeca su osobe. Tak ih tretira zakon, a i većina građana. OK. Primljeno na znanje. Zato se ja radije družim s onima koji poštuju zakon, ali intimno misle svoje, tj. da su i životinjci osobe, nerijetko daleko ugodnije i zanimljivije od dvonožnih osoba bez obzira na uzrast.

U ovakvoj situaciji, poželjno bi bilo da se roditelji iz mojeg poznaničkog kruga malo obuzdaju u svojem nametanju roditeljskih tema, tj. da učine ono što ja činim, tj. potraže nekoga koga takve teme podjednako zanimaju, a ne da prazitiraju na mojoj profesionalnoj ekspertizi bez formalnog odnosa koji bi je opravdavao, jer se tako mogu nafunjiti čim zucnem nešto što im ne paše, koliko god to bilo suvislo; a da se malo više daju ugnjaviti meni zanimljivim temama. Štoćereć, obje takve strane bi trebale biti površnije, ili se jednostavno usredotočiti na neke manje osjetljive teme.

Ali, to bi vjerojatno bilo dosadno.

Na ovome blogu, unatoč brojnim psiho i inim analizama moje malenkosti, još nisam zapazila da se itko istinski pokušao uživjeti u moja gledišta i razmotriti bilo što - dakle, i nešto neutralno - s mojeg stajališta. Već sam napisala kako je prošao moj prvi zapis, zapravo dodvorljiv u svojoj erotičnosti: stavila sam ga uvečer, neupućena u funkcioniranje ovoga bloga, na kojem domaćica treba ostati uz zapis kako bi o njemu čavrljala, a ujutro zatekla 20-ak napadačkih, vulgarnih i sasvim osobno uciljanih komentara. Od užasa sam ga obrisala, a zatim neko vrijeme pratila što se na blogu zbiva, lovila konce tko je tko i kako komentira, e da bih se tek onda odvažila ponoviti zapis, ali ovog puta dežurna i naoružana do zuba protukomentarima.

Štoćereć, što god vam se kod mene ne sviđa, sami ste iz mene izvukli. Da, bilo je toga u meni, ali ja to možda nikad ne bih pokazala da niste pokazali da vam paše i treba. Sad je tu. Sad znamo da je tu i da je takvo. I ostaje. Tu. Sve dok ostajem i ja.

I što je najvažnije, ja uglavnom (osim kad karikiram i ironiziram ili namjerno bacam košćice) mislim točno ono što napišem, samo što to nigdje drugdje ne bih napisala ili rekla: ja zaista mislim da je dobar dio blogera karikaturalan, beskrajno tup, zaglupljen, bez ijedne misli koja se samostalno rodila u sivim ćelijama, fizički neatraktivan, ili bar ne onoliko atraktivan koliko se uvjerava (koliko NAS uvjerava) da jest, neiskren, nepošten, kvaran do koske, nezreo, ukratko, materijal za Big Brother, a nisam mogla shvatiti kak to moj lover može gledati, a ispada da ja to ne samo što gledam, nego i aktivno sudjelujem... Eto, TO je komunikacija: kreneš iz predrasude, a onda se uloviš u njoj. Hoćeš li je mijenjati ili ne, ovisi... Valjda o tome što ti pruža. Meni pruža ispušni ventil. Dakle, neću. Tj. znam da je predrasuda, ali svejedno ću se ponašati u skladu s njom.

Paris. Karikaturisti. Religije. Sve što sam ovdje napisala, iz rakursa mojeg mikrozkozmosa, sve je to primjenjljivo na šire razmjere. Nemrem ja poštivati tvojeg boga ako ti ne poštuješ mojeg, ako mi, štoviše, govoriš da sam kreten i da živim bezvrijedan život vjerujući u svojega... Bilo bi poželjno da svi odustanu od bjanko-mjenica, tj. bogova, ali ljudi to uglavnom ipak ne mogu. Što se mene tiče, kad bih vjerovala u nekog boga i kad bi ga netko ismijavao, ja bih ismijala njegovoga, samo opakije. A intimno bih skinula kapu onome tko me na to naveo svojim oštroumljem i oštrinom pera/olovke. Ali ne bih im suprotstavila oštrinu svoje sablje. Ono, ja bih uvijek istim sredstvima...

Sve u svemu, ja mislim da ste vi, iskričarski blogeri, ipak puno fleksibilniji od mene. Znam to, jer kad god napišem nešto što ne kužite, a mislite da bi (konačno!) moglo biti vama blagonaklono, vi pohrlite i izložite svoju vjeru u vlastitu dobrotu i moje prepoznavanje te dobrote. A ispadne da se ja sprdam s vašim slabostima. Hm. Ponekad se zbilja posramim zbog toga. Ja nisam takva. Ja uvijek zapamtim gadost i za mene je to landmark, okosnica odnosa. Mislim da je to moja slabost.

Valjda sam ja puno prije nasjela na onu ma-gicinu "Fool me once, shame on you, fool me twice, shame on me". A sad si mislim, jesemti, zar sam zbilja tak slaba da se ne bih mogla zajebati i više od dva puta???

I tak, prošlo je. Jučer sam doznala da je prekjučer umro moj mladi kolega, danas sam ostatke iz hladnjaka ubacila u neki paradajz-saft pa što bude, uzrujala sam se zbog ubojstva francuskih karikaturista, onda sam se uzrujala što nitko od silno dobronamjernih i blagonaklonih te etički vertikalnih ljudi na dragom nam blogeku ni zuc o tome, pa sam se sjetila da nisu ni o odrubljenim novinarskim glavama, valjda je već normalno, ali nije normalno kad pogine neki pjevač zabavne glazbe ili princeza, sad samo čekam kad će Mišo Kovač ili Tereza Kesovija ili neka druga okrunjena glavurda... Ma!

Osjećam se manjinski. Valjda. Jer službeno nisam manjina. Ali, valjda se tak osjećaju ljudi koji su okruženi ukusima, načelima, postupcima, pa i zidnim ukrasima, koji im nisu prihvatljivi. OK, moš si ti tisuću i jedan put reći kaj me briga, ja ne živim tako, ja ne mislim tako, ja ne postupam tako i ja ne moram gledati takav zid, ali hebga, satjera te to u neki tihi očaj, u neku metaforičku burku iz koje moš samo proškiljiti na svijet, jer ako zucneš, sad će kamenovanje blagonaklonim, dobronamjernim i etički vertikalnim ručicama koje bi se pomlađivale seksom s mladima, skupim kremicama i općenarodnim odobravanjem istomišljeničkih masa.

A kajaznam... Možda je samo četvrtkitis. Možda ja samo dođem ovamo kad sam ovako raspoložena... Možda nam nitko ne kroji burke dok se vertikale bave prebrojavanjem i bojanjem picinih dlaka... Možda je sve to daleko od mene. Možda mi zaista nitko ne može nametati vjeru, stavove, postupke, životne prioritete, društvo, načine uslikavanja s društvom, stil i sadržaj pisanja, i vjerojatno je zaista dobro što ih još uvijek smiju komentirati. I ja njihove.

Na slici smo moj pokojni muž i ja, na dan našeg vjenčanja. Tko me poznaje, u mojem će osmijehu vidjeti zebnju: Ajme! U što sam se uvalila?! Svejedno, ovo je vjerojatno moj posljednji zabilježeni zagrljaj prepun povjerenja i nade.

A dalje je bilo što je bilo, a ja se danas zapitah, na koliko smo zamjenskih zagrljaja pristali zato jer više nije bilo ovakvih? Na koliko sam JA pristala? Bih li se uopće još uvijek znala ovako zagrliti? S dvonošcem suprotnog spola, naime. Sa životinjcima se stalno grlim, od srca i svim srcem.

Ne vjerujem u priče da samo jednom u životu volimo, da je samo jedna tzv. "Prava Ljubav", ali mislim da zaista samo jednom volimo potpuno naivno i bez popisa zahtjeva/uvjeta iza leđa. Kad sam ugledala onu mainu sliku, koja je zaista simpatična, znate kaj sam prvo pomislila? Bih li ja mogla biti s nekim tko drži kičastu sliku konja na zidu. Bilivit or not, to mi je bila prva pomisao! A zaključak je bio: ni pod razno.

Eh, i kako sad stići do prihvaćanja kičastog konja na zidu, koji se ondje našao iz tko zna kakvih, možda sasvim sentimentalnih i shvatljivih razloga, a možda iz čistog neukusa, pa kaj onda, kako stići do tog "pa kaj onda" nakon što smo se izvještili u stjecanju vlastitih zidova i ukrašavanja po vlastitom ukusu, u življenju u kojem su nam zagrljaji najčešće potpuno invazivni oblici potpuno neželjene prisnosti, u kojem su dozvoljivi u erotskom klinču, ali ne izvan njega, da, sjećam se kolegice s posla koja me zagrlila kad mi je u zbornicu stigla vijest o muževljevoj smrti, i koliko mi je mučan bio taj zagrljaj, i koliko mi je snage trebalo da ga ne otresem sa sebe, paz ovo, ja sam ga junački izdurala, iz obzira prema njoj, ali onda sam je omrznula za sva vremena i nikad više nismo bile dobre, a kamoli prisne.

Ta profanacija prisnosti... Ta "kultura" u kojoj se zagrljaj izjednači s rukovanjem, pomalo gadljivo, ali socijalizirano, u kojoj je seks sinegdoha cijelog kozmosa osjećaja, koji bi mogli biti, ali neće biti, jer je sinegdoha odradila odradljivi dio posla. Te Iskrice, ti blogovi emocionalnog striptiza koji bismo tako rado izveli za samo jednu osobu, u polumraku, žmirečki, ta depravacija koja nas tjera da se izložimo kome god, samo zato da u mraku, žmirečki, ne svenemo od oskudice.

Ali, onda se stresemo, popijemo kavu, zamjerimo kičastog konja na zidu, procijenimo izglede za namirenje svojih zahtjeva i uvjeta, prekrižimo, zagrlimo rutinski i pristojno, i sa zadovoljstvom odmjerimo umjetničke originale i reprodukcije na vlastitim zidovima.

Da, mogli bismo živjeti zagrljeni, uz puno više zebnje... Je li nam tako bilo bolje? Bi li nam tako bilo bolje?

A dobro je i ovako.

Proizvodnja teksta podrazumijeva odricanje: završen tekst više nije naše vlasništvo; preciznije, njegova značenjska "polja", da posudim kokoškinu riječ, više nisu pod našom kontrolom, iako podliježu našem neprijepornom utjecaju. Tekst ponekad proizvodimo upravo zbog tog odricanja, upravo zato jer želimo sagledati kakva sve značenjska polja može zauzeti kad se misao izdvoji iz vlasništva naše intime u nevlasništvo vanjskoga medija; ponekad se i sami iznenadimo što smo sve, ne sluteći, rekli, a mislili smo da govorimo nešto sasvim nedvojbeno.

Tekst, naravno, nije samo pisana riječ, ali ovdje na blogu je takva. Ja nekak oduvijek uz tekst pročitam i njegovu sjenu, tj. ono što proizvođač nije namjerno i svjesno u njega utkao. Nerijetko to dovede do komunikacijskog šuma, jer se ja referiram na sjenu, neodvojivu od tekst, a autor je niječe, bilo zato jer mu nije drago što je pobjegla u vidljivost, bilo stoga jer je on sam (još uvijek) ne vidi. Naravno, ni ja nisam bez sjena svojih tekstova, i da, ponekad se i ja ljutnem kad mi ih netko prstom pokaže, a ja mislim da ih nema, da je sve kristalno jasno ocrtano, kao kauboji točno u podne.

Međutim, nakon impresivnih sedam godina na ovome blogu, rekla bih da većina nas komunicira upravo s tekstovnim sjenama, a ne s tekstovima, još manje s cjelovitim osobama koje su ih proizvele. Je, ima nekog gušta u tome da vidiš nešto što nije namjerno pokazano, kao kad dotjeranoj ženi viri zaboravljena najlonka iz nogavica hlača ili muškarcu vršak košulje kroz šlampavo zatvoren rasporak... Nekak su nam ljudskiji u tome, iako komični, a znamo da im spoznaja od tom odmaku od željenog dojma neće biti ugodna pa zato nerijetko prešutimo takvu nedosljednost i prepustimo ih očima drugih i još goroj neugodi spoznaje da su se takvi pokazali tko zna kolikom broju ljudi.

I zato vam ja ovdje više uopće ne čitam napisano, ne samo zato jer je napisano traljavo, ubiblože dosadno, najčešće sasvim neiskreno, nego zato jer su mi sjene uvijek potpunije, ljudskije, bliže i zapravo draže. I jer pokazuju točnije stanje stvari, jer pokazuju što autor(ica) zaista želi, a ne što ima ili zna. I tak vam ja mislim da je naša kokoška emocionalno trapava i nezrela osoba, a dovoljno bistra da osjeća to kao nedostatak (za razliku od svoje tupave prijateljice, koja to smatra svojom vrlinom i ispravnom konstelacijom sebe u društvu, samo joj ide na jetra kaj je društvo tak neuviđavno da se ne prilagodi njenim vrlinama, jel'te) i zbog toga toliko sleđena strahom da se ne usudi ni koraknuti bez da je sasvim uvjerena u svoju kontrolu ili bar autoritet savjetodavnog tijela/teksta koje će joj reći kako i kojim putom. Što je najgore po nju samu, a vjerojatno poprilično naporno svima oko nje, kontrola joj je toliko potrebna da i u procesu učenja ona želi i MORA zauzeti poziciju učiteljice, a to je najgore ne samo zato jer je nemoguće, nego zato jer tako propušta najbitnije čimbenike učenja, a to su pogreške i svijest o njima.

Pa ih onda zakukulji i zamumulji blogtepitakakvim pilozopijama klasika i avangarde self-helpova i njuejdžizama, elem da bi živjela isto kao i prije, samo starija i nimalo pametnija ili sretnija. Ali boži će zato odrezati da je ona bježala od kuće kad je bila klinka. To što je njen sin pobjegao iz njene kuće, i to kukavički, uz pozdrav i poputbinu, to što ona sama bježi iz svoje kuće u svu tu misaonu papazjaniju, to nema veze, jel'te... Jer to je "rad na sebi". Jebote, daj s 50+ prestani već jednom biti projekt i budi što jesi, makar to bila i ruina, jer i one mogu biti sasvim lijepe, sasvim korisne, a blogme i dragocjene!

A takav imbecilan komentar, kao i onaj mmki glede provale, eeee, to je zato jer i ona komunicira sjenom, zapravo, i jer misli da čita tuđe. Hm. Vjerojatno čita. Ali svi znamo da sjene mogu izgledati opakije i veće nego tijelo iz kojeg su nastale.

Uglavnom, idem vam ja sad skuhati vajngulaš. Jer, da bih imala sjenu, moram jesti.

Tijelo me stalno upozorava da nije doraslo mojim apetitima, metaforički i doslovno: danas kuham ajngemahtec, iako je hladnjak prepun svega. I pijuckam travaricu. I boli me bolesna noga. A poslije ručka ću se zavaliti u veliki krevet, bez knjige, bez telke, i odhrkati junačku partiju.

A ne osjećam se starom. ZNAM da sam starija nego prije npr. 7 godina, kad sam došla na Iskricu i izgledala ovako:



Znam, ali najčešće to uopće ne osjećam. Potrebno je upozorenje, potrebna je usredotočenost, treba junaštva da se to shvati... I da se život gricka tako da nam ne prisjedne.

Ajngemahtec je juhica mojeg djetinjstva, mojih bolovanja, mojih utjeha, mojih nedjelja, mojih spokoja, raskošna u svojoj jednostavnosti, lagana i hranjiva. I žličnjaci. Koliko god da ih napravim, nikad ih nema dosta. I u tome, valjda, i jest štos, da najfinijeg nikad nema dosta, da čežnje mora biti, a da je namirenje mala smrt, doslovce i metaforički.

Je, ja sam napisala ovu pjesmu:


pička bez žudnje postaje crna rupa
proždire svaku iskru
sabit će život u masu težine
srušiti svaki uzlet u proždrljivo grotlo
svoje mračne jalovosti
tko kroči Zemljom u strahu od ruba
nedostojan je njene oblosti

Mogla sam napisati i "ajngemahtec". Ista stvar. Doslovno i metaforički.

Neke rođendane dočekamo s veseljem, neke s ogorčenjem, neke bismo preskočili, neki dođu i prođu kao da nikada nisu bili, jednostavno izgubiš tu godinu, iako se možda vukla kao glista, ali kasnije nemaš pojma o njoj, ni o sebi u njoj, a fali ti samo brojčano.

Ponekad se zgrozim od tog svojeg čekanja, da nešto prođe, da nešto dođe, zdrma me spoznaja da je svaki dan uistinu dan manje mojeg postojanja, a svejedno ga guram od sebe, do sunca, do veselja, do spavanja, do snova, do (drugačije) zbilje...

Ponekad se zaista začudim što postojim i kad spavam; i kad sam obamrla; i kad guram dane od sebe.

Ali, ovog rođendana sam budna, pozorna, i (čini mi se) konačno odrasla! Spoznala sam to dok sam pripremala stvari za goste, ma, zapravo još i prije, dok sam birala što ostaje u stanu, što ide u ropotranicu, ali jučer mi je to postalo kristalno jasno kad sam uključila novogodišnji koncert Bečke filharmonije, odslušala malo, i zaključila jock, nije to za mene, to ZAISTA nije glazba koju bih dobrovoljno slušala... I onda me prošao srh bijesa na roditelje, koji su mi zgadili tako puno lijepih običaja, koji nikad nisu uspjeli ustaliti neke lijepe tradicije, a onda sam se nasmijala samoj sebi, zaboga, pa nisu oni više mjerilo mojeg življenja, a nisu baš sve ni fulali... I zato sam zadovoljno ispremiješala njihove stvari sa svojima, tanjure, pribore, čaše, njihove običaje sa svojima, bez trunčice zamjeranja, a zahvalna za sve što je preživjelo i što mi se još uvijek sviđa.

Ne znam je li tako i s drugima, ali meni se uvijek činilo da sam mogla biti neka veća, obuhvatnija osoba da nije bilo tih mojih staraca, da nije bilo tih mojih prijatelja, tih mojih ljubavnika, tih mojih čimbenika ovakvih ili onakvih koji su me reducirali na svoje mjere i mjerila, ali najviše, opako sam zamjerala roditeljima, koji su me naučili nevoljenosti i strahu, jer iz toga je išlo sve kasnije, ta moja naviknutost na to da budem sporedna, ta moja strepnja da ću zasigurno biti još nevažnija i na kraju sasvim nevažna, to moje prihvaćanje tuđih želja i važnosti nauštrb vlastitih, koje su na koncu, u jednom razdoblju života, potpuno zamrle i ja više nisam željela baš ništa i bila sam nadomak suicidu, koji, eto, nisam izvela, i onda mi je sinulo da nešto ipak želim, da hoću neki drugačiji život, ali ne znam što, i ne znam kakav...

Pa sam se prisjetila svega onoga što sam u životu izgubila i zapitala se je li to ono što želim, bi li se to dalo vratiti? I taj proces traje do današnjeg dana... Izgubila sam golemo, jer sam, valjda, golemo i imala: talente, prilike, priznanja, svašta, a vjerovali vi to ili ne, otvarala su mi se raznorazna prilično luksuzna, prilično elitna vrata, da bih ja na koncu najviše voljela svoja stara, roditeljska, ofucana, zatvorena iznutra, otvorena tek kad sam za to raspoložena. Možda je to jedino što sam oduvijek željela, TAJ izbor. I možda sam niz suvišnih više cijenila jer nisam znala kako do ovoga.

Kad su mi lani rekli da možda imam metastazu u koljenu, zaista sam se razgnjevila, zaista sam popizdila: prerano mi je to! Nisam dovoljno guštala! Eh, danas, naravno, ne želim ni rak, ni metastaze, ali da danas čujem takvu sumnju, mislim da bih bila puno spokojnija: stigla sam. Doma sam.

I life is good.

(Uvijek si poželim JEDNU OD najboljih godina u životu; jer želim umrijeti u onoj koja bude najbolja.)

Za sljedeću si želim da bude bez smrti, uz više zdravlja i puno više love, a ako se pojavi i neka romantično-erocka osoba od interesa, paaaaaaaaaaaa, neću se buniti!

A vama što blog da i što si sami želite :-))

I tak si ja mislim kak mi je konačno uletio jedan dobar Božić... Doduše, nisam baš imala nekog specijalnog razloga voljeti taj blagdan, bez obzira na potrošačku groznicu, manijakalno pospremanje, ljubomoru što je Isusov rođendan zaluđenoj masi važniji od mojeg, a uopće se nije tad rodio, bezveze, a ja jesam onda kad jesam, na samom početku nove godine, i to kršćansko izvrtanje puno časnijeg poganskog blagdana u nešto svoje, ta crkvena kleptomanija, ma, sve mi to uvijek i još uvijek ide na žifce, ali Božić najviše nisam voljela zato jer su me za Badnjak tri puta u životu strefile katastrofe: djedova smrt, rušenje mojeg muža (koji se nikad više nije osovio na noge) i konačna bolest moje majke... Badnjak u bolnici zaista nije fora.

(Evo, i ovog Badnjaka sam se pobojala katastrofe, Duška je uganula nogu. Srećom, hladan oblog je odradio svoje pa je na Božić opet hopsala, kao i uvijek razdragana, moj mali termoforček veselja.)

No, eto, ove godine nije bilo bolnica, nitko nije bio jako bolestan, nitko na samrti, lova na knap, ali uletjela božićnica, pravo drvce, starinski nakit pomiješan s novim, a pronašla sam i čokoladne kuglice, mljac, bit će ga lijepo i raskititi, moji na poslu napokon odlučili razumno malo pospajati blagdane i napokon nam svima dati dopust, a ne da moram hodočastiti na neke izmišljene sastanke, tek toliko da se ne opustim, 18 neradnih dana, milina, divota, krasota i izvrsno! Imaš volje proslaviti.

I tak si mislim, po navici nabrijana i antiprotivna, idu mi na jetra ta silna dobročinstva, te djeca vakva, te djeca nakva, te ovi bolesni, te oni, te daj, te udijeli, te budi dobra, a ljudi nisu dobri, točnije, nisu SAMO dobri i nisu STALNO dobri, i što me spopadaš baš sada kad mi se hoće biti egoistična i uživati u sebi... A onda pomislim, pa je, ljudi su zvjerad s grižnjom savjesti, i zato zaista TREBAMO bar jedan dan u godini kad si priuštimo onoliko obilja koliko možemo pa nam nije teško odvojiti i malo velikodušnosti... Trebamo se malo natjerati biti dobri, ali istovremeno si dopustiti da budemo kakvi zaista pretežno jesmo:



I onda nastaviti po starome, uz iščekivanje uskršnje korizme i posta...

Cijeli dan smo čistile. Obožavam svoje životinjke sve dok ne dođe taj dan temeljitog čišćenja. Ah! A čistile smo cijeli dan zato jer ja to natenane, malo prionem, pa odahnem, pasijans, žvak, Iskrica, kaj već...

I mislim si tak, ti vrapca, ovi moji susjedi preko puta, ne samo oni nesnosni, nego i oni simpatični, oni sve znaju o mojoj zgradi, kak si je tko uredio stan, kad objedujemo, sve... A meni nikad nije ni palo na pamet da tak motrim njihovu zgradu. A mogla bih. Štoviše, čak ni o stanovima u svojoj ne znam bogznakaj, iako sam bila kod svih susjeda, ali uvijek s nekom svrhom i namjerom, dođem, obavim što trebam, odem, ne zjakam okolo. I sad si mislim, ovi ziher gledaju i misle si kak sam lijena; ali ja sve obavim. I dominol je pao po parketima, ma sve, stolnjaci oprani, zakutci pozaugani, i pod elementima, i ispod kredenca, sve... Ne cijeli stan, to jednostavno nije moguće u jednom danu, ali dnevni boravak, kuhinja, hodnik, predsoblje i kupaonica jesu. Čak i predosoblje i zahod u nekorištenom dijelu. Spavaća i ostatak dolaze na red ovih dana, sutra ne, nego kad zaboravim traume.

I tak, dok čistim, svakakve mi misli struje glavom, nije to neki posao za veleume, ruke zaposlene, a mozak na paši, pa pase... Mislim si, muški me vole u dvije moje faze, a ni u jednoj od njih ih ne trebam: kad sam sretna i kad sam jadna.

Kad sam sretna, vole me zato jer sam sretna, jer se očešu o tu moju vibru, a vjerojatno najviše zato jer ih tad zaista ne trebam. Bolji muškarci me vole kad sam sretna, snažniji, samopouzdaniji. Jadnu me vole slabići, jer onda sam, valjda, na njihovoj razini, djelujem dostupno, djelujem zahvalno, pa i budem zahvalna, ali ti samo čekaju trenutak da mi natovare i svoja govna, ono, kad je već svinjac, nek je kompletni, a mi se valjamo... Zna i to biti dobro. Ali je beskorisno: takvi me hoće TAKVU. Jadnu. A ja ne želim biti jadna.

Heh, možda će se netko zapitati, kak to da nisam s nekim iz sretne faze... Pa, nisam. Valjda iz sebičnosti, jer uvijek me pomalo trta da bi se taj uvalio samo zato da je pokvari; to je jedan razlog. A drugi je taj što se takvi čudom čude kad nisam non-stop sretna, kao na navijanje, kad popizdim, kad sam umorna, kad mi je svega dosta i kad poželim biti malo jadna. Ne znaju oni sa mnom takvom.

Zato godinama već, ako uopće pripustim neko muško u svoj život, imam dvojicu: jednog za sretnovanje, drugog za jadovanje. Jednog pametnog, britkog, okrutnog i okretnog i drugog toplog, gnjecavog i ljepljivog. To mi šljaka. To mi je OK. Najčešće znaju jedan za drugog i naravno, ne podnose se, iako će doći ako obojicu pozovem u neko šire društvo, što rijetko činim, osim kad jako, jako, jako trebam ego-trip.

Međutim, ja njih ne volim. Oni su moje sinegodhe, onaj dio koji zastupa cjelinu, a cjeline nigdje...

Zato sad svečano izjavljujem: zaista više volim životinje nego ljude. One su uvijek čitave i svim svojim bićem tu. Sad. Bez ikakvih projekcija unatrag ili unaprijed.

Više ih volim čak i kad se popiške na friško opran i uglancan pod.

Otišla u Ofertissimu i kupila još kuglica: šarenih, kičastih, velikih od stiropora, gdje su najizloženije zaigranosti mojih ljubimaca ili mojoj nespretnosti, staklenih, pa nekih zvončića, lančiće sam imala, lampice isto, i baš mi se sviđa: baš je jedan običan, skromni borek, s radošću ukrašen jeftilenima, nepretenciozan, u uglu koji sam mu posvetila nauštrb kutka koji inače jako volim za nešto drugo, ali neka...

Slikala sam ga još jučer, kad mi se činio divnijim, a na slikama nekako još skromnijim, pa sam se zapitala vara li me pamćenje, nisu li i moji dječji blagdani bili veseliji, raskošniji, vedriji i šareniji nego što pamtim. Pa, evo, ovako je bilo za moj peti rođendan, a taj pada 1. siječnja:



Neka veselja treba proživjeti kad je za njih vrijeme, a neka su - srećom! - uvijek moguća. Najteže je prežaliti svo ono vrijeme kad nismo uživali u njima. Ali, ježi ga! Bolje ikad nego nikad.

I zato sam ipak kupila bakalarček i odlučila da se neću zadovoljiti sinegdohom.

Danas su moje cure (pasica i mačka) srušile stalak za cvijeće, na kojem - srećom! - nije bila moja mala palmica, jer je danju premještam na prozor. A ja taman došla iz razgledavanja božićne drvcadi.

Jesemti, da bi to nekak izgledalo u mojem predimenzioniranom prostoru trebala bih pljunuti najmanje 200 kn, i to za neku jadnu smrekicu, rezanu. OK, ove u tegli nemam kam presaditi, tak da je glupo plaćati teglu i zemlju, a ove rezane su porezane bez obzira na moju eventualnu kupovinu. Optimalno bi izgledalo nešto za 350-400 kunića.

A ja škrta dati 180 za gumenu metlu, koja bi mi zbilja koristila u čišćenju dlaka; ili vlastitu frizuru. Za 200 kn nabavim najbolje sitne kolačiće u Zagrebu, ili još jedan zidni sat, za kod compa, jer se nemrem naviknuti gledati na ovaj sitni na taskbaru... Ma, svašta kupiš za te nofce i traje ti godinama! A ovo - desetak dana i baciš.

Ali, ja bih da se moja mačka ima po čemu penjati! Ja bih da ga Duška njuška! Ja bih da mi stan zamiriši...

Ne sjećam se kad sam zadnji dan imala pravi bor, valjda u djetinjstvu. Ne znam ni imam li dovoljno nakita za neku dvometrašku mrcinu, ali znam da bih se snašla, uostalom, svojeg (lažnog) nakita imam na tone, stoji u vrećicama u špajzi, prestala sam to uopće nositi. I obećala sam si ove godine proslaviti promjene uz pravi bor (jelku, smreku, što li...). Hm.

Prisjećam se pradavnih jelki, onih koje je moja baka kitila pravim bombonima, i vatom, i narezuckanim papirićima... I skromnosti. I pravog-pravcatog uzbuđenja! I darova koji su se otvarali svi zajedno, u istom trenutku. I mirisa pravih kolača, u pregrijanoj kuhinji, u kojoj je zid bio zaštićen novinskim papirom, a sjedilo se na kištri za drva.

I ne, nismo slavili Božić, jer smo svi odreda nevjernici, nego moj rođendan. 1.1.

E, da bum ja na koncu branila maino (ili bilo čije) pravo da na Iskičin blog stavlja selfije... Tko bi reko, kobili se nado...! Ali, ma što god ja sama mislila o mainoj (ili bilo čijoj) pojavi i pretenzijama, pravo je pravo i eto, ja ga imam potrebu braniti.

Krenimo od pojma samopoštovanja i tvrdnje iz zvocalovog teksta da ga selfaši nemaju. Vjerojatno nemaju. A ja vas pitam, na osnovu čega bi ga žene u tzv. "zrelim godinama" imale, u ovoj kulturi koja od cijele žene cijeni samo sise i malo ispod sisa, a iznad nimalo? U kulturi koja s jedne strane omogućava bapcima od 50+ da začnu djecu, ali s druge strane ih tretira kao staru robu već poslije tridesete?

U kulturi koja opet, nakon kratkog i slatkog predaha sredinom 20. stoljeća, ženu opet tretira primarno kao ROBU? Ili ROBA, ako nije dovoljno atraktivna za tržište.

I ne, ne tješi me činjenica da na selfieje nisu imuni ni muškarci, osobito mladi, da kompletan jedan naraštaj sebe vidi kao robu koja se procjenjuje izvana, i to na ubitačno kompetitivnom globalnom tržištu, mislim da je to grozno, ali nadam se da nije tak grozno kak se čini, jer evo, vidim da se mladi i dalje uparuju, na sve kraća razdoblja, ali kvragu, uparuju se, a i to je nešto...

No, da se ja vratim generaciji koja nije stasala uz digitalne tehnologije, internet i selfieje, koja je uživala kratkotrajne blagodati feminističkog ozračja (a upiješ ga, bez obzira na tradiciju i nasljeđe u kojem živiš, od kojih se - ipak! - malo odmakneš), a onda je 90-ih pokošena neotradicionalizmom fundamentalističkog smjera i vraćena na početak, malo blaže nego u islamističkim državama, ali stignemo mi još i do toga... Žena mora imati ulogu, a poželjne su: SUPRUGA (koja obavlja sve kućanske poslove i pride privređuje) I MAJKA. Unatoč činjenici da se praktički 50% brakova raspadne, a oni koji nisu formalno i sudski razvrgnuti životinjare zbog nepremostivih materijalnih, a samo ponekad i ideoloških prepreka.

Ma, sad sam zabrijala i prva mai me ne bu razmela... Ajmo ovako. Svaka žena koja je odrasla u lijepoj našoj svjesno ili nesvjesno zna da "manje vrijedi" i manje može bez seksepila. I ja. Svaka od nas si je pribavila neku prednost, neki ustupak, neku poštedu na seksepil, na koketno osvještavanje mogućnosti seksa, na čistu dozvolu da nas neki muški, koji je u tom trenutku imao trunčicu više moći od nas, pogleda po sisama, guzici i ostalim mu zanimljivim atributima i da pred nama mašta kako ih koristi. Svaka. I ja.

Eh, sad... Neke od nas su u tom i takvome svijetu lijepe naše uspijevale ponešto postići i bez toga, neke od nas su se protiv toga i pobunile (uzaludno, vjerujte mi - te pobune su uspijevale samo ako i dok smo za njih bile dovoljno seksi!), neke od nas su razvile samopoštovanje i samopouzdanje PRIDE vlastitom seksepilu, pa kad je ovaj počeo jenjavati, imale smo neke druge oslonce i nismo se totalno pogubile... Nismo upale u tzv. "izloženu skupinu" ("vulnerable women") koja je omiljena seksualnim oportunistima koji bi jebali bilo koga samo da jebu, predatorima koji ih jebu zbog materijalnih i/ili društvenih prednosti, ofucancima koji ih jebu jer sami nemaju dovoljno samopoštovanja i samopouzdanja da uopće pokušaju jebati one koje zaista žele jebati jer se odveć boje odjeba i emocionalno retardiranih edipovaca, koji su nerijetko socio- ili psihopati.

Neke nisu. I jednostavno ne znaju živjeti bez svojeg nekadašnjeg seksepila. Je, očajne su, slike su im očajne, ali ONE NA NJIH IMAJU PRAVO, imaju pravo oglašavati te svoje ostatke ostataka, imaju se pravo upuštati u tržišnu utakmicu, imaju pravo na svoje pogotke, promašaje ili utjehe. Štogod. I rizike. Mislim da svaka od njih zapravo žudi ljubav, prihvaćanje, neku sasvim opuštenu, otvorenu, jednostavnu vezu; poput onih koje smo mogle ostvarivati, sasvim opušteno, otvoreno i jednostavno, dok smo bile puno mlađe. I neka ih: neka pokušavaju. Samo da ih neki manijak ne prikolje. Možda im se posreći. Jer, globalno gledajući, negdje bi stvarno mogao biti neki muškarac koji vidi kroz njihovu paniku i onu još uvijek lijepu i dragu ženu.

I ja sam ovdje objavljivala svoje selfieje. Ne s ciljem samooglašavanja, nego da se vidim - da me vide - kakva jesam. I da se takvom prihvatim. Jer, i meni je to bilo teško, i meni je zrcalo odražavalo neku prastaru i puno prihvatljiviju sliku. Je, htjela sam vašu zlobu, vaše najgrublje komentare, htjela sam ih ugraditi u svoju samospoznaju i htjela sam ih nadići. I jesam. Ja sebe volim i poštujem. Kakva god da jesam, a bit ću i još gora. Vi ne morate. Ali je lijepo kad možete.

Ah, kako volim kuhati kad imam vremena! I kak mi je lijepo u tihoj kući, samo krčkarluk, povremeno cvrkut papigice, ili Duškino tapa-tapa po podu, ili mačkin pred...

A jutros sam si mislila, ti vrapca, trebalo bi potencijalnim roditeljima, trenutak prije začeća, prikazati foršpan života potomka kojeg upravo začinju, ali ono, cijeli-cjelcati život, sa svim tajnama i najtajnijim osjećajima i mislima: pa ako im se svidi, go ahead, a ako ne, prekini! I onda zaborave što su vidjeli, sve do sljedeće prilike. I nekog drugog potencijalnog - i potencijalno drugačijeg - djeteta.

Moji roditelji ne bi bili zadovoljni ovim što sad mogu vidjeti, bar mislim: oni su moju sreću zamišljali onako kako bi oni bili sretni, a bili bi sretni da nikad nisam prešla tri godine i da sam im uvijek apsolutno vjerovala. Hm. Valjda bi im to dojadilo negdje oko moje 45. - možda bi mi onda dopustili da malo odrastem.

Ma, zezam se... Kad bi zaista mogli osjetiti, u tom foršpanu, sve ono što osjeća njihovo dijete, mislim da bi bili zadovoljni. Ako ne zbog sebe, onda zbog mene. Jer, znam ja da sam ih razočarala, da nisam pridala smisao njihovom paru, niti njihovom životu, da ih nisam voljela na načine koje bi shvaćali i prihvaćali i da su i oni razočarali mene, i da su to znali, i vjerojatno smo svi skupa žalili zbog toga. No, s druge strane, njihove najgore bojazni se nisu ispunile, ja sam izrasla u zdravu, samostalnu ženu i doživjela mnoge, mnoge trenutke ushita; ali tek sad imam tihu srećicu. Valjda je sad za nju vrijeme.

I Iskrica bi bila u tom foršpanu. Znam da bi moj stari uživao u mojem iskričarskom liku, u tome kako vas sasvim ovlašnom primjedbom mogu raznjupati ili poklopiti da vam treba par dana da dođete k sebi, to je nešto u čemu je i on uživao, ali nije uspijevao s tako izvjesnim ishodom kao ja, možda zato jer nije imao Iskricu i ovakvu zgusnutost likova s karikaturalno predimenzioniranim komičnostima: 60-godišnjakinje vječno kurca gladne, njihovi vršnjaci-picolovci na otrcane fore, lošu pojeziju i eventualno telefonske bonove, ali ne love jedni druge, nego sve nešto okolo, sve nešto bolje, sve nešto izmišljeno, 50+godišnjaci i godišnjakinje s mentalnim sklopom 8-godišnjaka, miopičnim očima zapiljeni u špiglo, pokondirene tikvice kratkih nogu i dugih noseva, 40+godišnja razmažena deriščad koja se dere "Ja, ja, vidi mene, ja, gledajte!"... Stara bi samo odmahivala rukom i govorila mi "Zar baš moraš biti tak prosta?", ali uglom usnica bi se cerekala.

Hm. A što bi potencijalni roditelji te nekoć potencijalne djece? Bi li ih odlučili roditi?

Duška je na slici s lopticom koju je starom šaponji, dok još nije bio tako jako star, i dok smo nas dvije još uvijek bile prijateljice, poklonila The Baba. I sad kad se sjetim kako ga je poštovala, kako mu se umiljavala, kako ga je zaista htjela prihvatiti, zbog mene, a iako ju je zapravo bilo prpa, mislim si, možda bi nas sve ipak htjeli roditi... I bude mi drago što smo svi mi zaista tu.

Tak je moja stara zvala neke ljude. Uglavnom sitne daveže. I psu smo ponekad tak tepali od milja, obično kad bi se nešto usprdio, a bezveze. Npr. na odbačenu vrećicu na cesti. Heh, tak je i moja Duška neke večeri ratovala s izgubljenim žutim balonom! Ono, puno vike ni za što.

Svima je neugodno kad ih se uhvati u sranju. I životinjama (Pogle lisičinu facu! A moja mačka se preporodila otkad sam joj dodijelila zatvoreni zahod.). Međutim, ovdje, na Iskričinom blogu, mi namjerno dolazimo srati u javnosti. I nema toga tko ne sere, sorry! Pa onda javnost procjenjuje drek, mmmmmm, vonja! Ajme, koliki li je! A gle ti ovaj oblik - moćna gomilica! Neki brabonjaju, neki gomilaju, neki impresivno iskrcaju pa zakopaju... Uglavnom, tak je kak je u većini javnih govnaonica.

Čitam jutros da su na Ekonomskom fakultetu kaznili tri studentice, i to prilično oštro, zbog nečega što su o studentskoj referadi napisale na Facebooku. Pa sad neki pravnik tvrdi da to faks nije smio, jer one imaju pravo na izražavanje i kreativnost, a ako se netko nađe pogođen njihovim iskazima, može podići privatnu tužbu zbog klevete. U kojoj, pretpostavljam, treba dokazati da je u pitanju kleveta, tj. da cure nisu napisale istinu.

I tak, meni je taj slučaj puno zanimljiviji od lokalnih kakaža: s jedne strane, fakat ne bi bilo u redu da javno možeš reći što god te volja o bilo kome, bez obzira je li to istina ili nije; a s druge strane, ako postoje mediji za javno izražavanje mišljenja i kritika, zašto bi neke valjalo preskočiti, a druge ne? OK, ako postoji neki pod-ugovor između faksa i studentica, neki etički kodeks ili statut koji ih obvezuje da eventualne kritike rješavaju unutar kuće, onda faks ima pravo dijeliti sankcije; inače ne bih rekla da je žvrljanje po Facebooku nešto što bi trebalo rezultirati njihovom suspenzijom sa studija. Osobito ako su napisale istinu, koliko god bila vulgarno sročena.

No, kad se o našem lokalnom blogeku radi, kad neki drecundatis poprdationis razgoliti rit pred očima javnosti i onda se usprdi zbog komentara, situacija je jasna: ili odi u grmlje srati, ili istrpi komentare. Ili se drugi put bolje poseri.