Ručkić krčkić

...od nas samih.

Mislim si ja. A znam da nije. Svijet se uvijek svede - i uvijek nas svede - na točno onoliko koliko smo sami mali. I velikih tu nema.

I zato su valjda ateisti pametniji, a vjernici sretniji. Jer si vjernici mogu predočiti neki veeeeliiiikiiiii, veliiiiiikiiiii svijet, u kojem su oni važni; a ateisti jock. Mi smo sitni poput zrnca kave i sve nam ovisi o vještini ukuhavanja. Možemo biti fini, može nam biti fino, ali su potrebni znanje i oprema.

Mislila sam da je bacakanje floskulama, ilitiga neprovjerenim i navodno općeprihvaćenim pojmovima, specijalnost ovoga bloga. A nije, jebiga, ja sam tako mislila samo zato jer je moj svijet zaista sićušan, samo zato jer sam u svojem porazno ciničnom realizmu prihvatila da bude(m) takav/takva, kad li, eto, sjednem ja jučer na kavu i priđu mi dvije mlađe kolegice, ne znam jesu li vjernice ili nisu, i onak, ozbiljno i za istača me pitaju, uvjerene u moju mudrost stečenu nedvojbenim i očiglednim starenjem, "Je li moguće prijateljstvo s nekim s kim smo ranije imale pravu ljubav?".

Zanijemim. Jebote! Prvo bih trebala definiciju "prave ljubavi", zatim "prijateljstva", pa primjere konkretnih manifestacija tih pojmova, a pride i aspiracije one koja me pita; ali, znam, stvari su puno jednostavnije: jedna od njih je usred razvoda, za koji ja "ne znam", jer mi nije ona sama rekla, i zato treba floskulom na floskulu. A ja to nemrem. Jer sam ateistica. I jer su svi moji pojmovi jako sitni, jako osobni, i uglavnom primjenjljivi samo meni, u mojem malenom svijetu.

"Je", odgovorim, "ali moraš imati puno života iza sebe. Moraš se potpuno emocionalno otkvačiti od te osobe, koja ti je, valjda, nekoć bila i prijatelj, ne samo ljubavnik i izvor uzbuđenja... Onda može. Ne odmah."

"Ne odmah", ponove ove, zadivljene. I s olakšanjem.

I mogla bih im ja sad razbijati iluzije, mogla bih pročačkati po njihovim floskulama, mogla bih ih izrešetati nek mi definiraju koješta, mogla bih ih uvjeriti da zapraf nemaju pojma što je ljubav, da možda nikada nikoga nisu voljele, mogla bih dovesti u pitanje opravdanost takvog (stupidnog!) pitanja s obzirom na sve navedeno, ali nije na meni da mijenjam tuđe svjetove, njihovi su, neka ih grade same, a ja u sebi kažem "Hvala što me dovoljno poštujete da ste zatražile moje mišljenje" i pijuckam dalje svoju kavu, sićušna bez svih tih općih i općeprihvaćenih pojmovnika, nepovezana s njima, usamljena, da, usamljena upravo u tako intimnom trenutku, jer ga ne mogu dijeliti kad ne prihvaćam, štoviše, razorno prodirem kroz temelje ovog kratkog i slatkog povjerenja.

S druge strane, imam i ja svojih floskula: zato jer prepoznajem tuđe, ja sam u automatskoj opoziciji prema njima, što ne znači da sam ondje gdje zaista trebam biti s obzirom na to tko i kakva jesam. Ja ne volim biti ljubomorna/zavidna, zato sam ljubazna prema onima koji su uzrok moje zanijekane ljubomore/zavisti, iako im zaista želim zlo, smrt, ukinuće ili bar epilogiziranje iz svega što mi je bitno; a zato jer si ne dopuštam OVU floskulu, ja se ne borim za ono što zaista želim, tj. ne ubijam, ne ukidam, ne sramotim, ne raskrinkavam i ne ekspediram iz svojeg, ah, tako sićušnog svijeta.

OK, sad to znam, tak da je zbiljam opasno biti moja protivnica/protivnik. Tu sam si dopustila primitivizam. Koji prestaje tek ondje gdje je opasnost od kazne za dosljednu provedbu veća od eventualne koristi. Štoćereć, ne ubijam, ali sakatim. Kad god mogu proći nekažnjena.

Međutim, ti sićušni svjetovi imaju svojih prednosti, kad su samodovoljni; a nikad nisu posve. Samodovoljan svijet lako odustaje od zamjeranja, zavisti, koristoljublja i samoljubno se divi vlastitim postignućima, s pravom, jer nisu ona laka. Ono što samodovoljnom svijetu - mojem svijetu, MENI - doista smeta jest zamjeranje drugih sićušnih svjetova što si ne da smetati i što ne želim smetati drugima. Ta silna želja da me se svede na vlastitu floskulu. Na neku drugu, podjednako sitnu mjeru.

To vam je, nedragi moji, kao da ja hodam svijetom i dijelim šamare svima koji imaju plave ili zelene oči, jer moje su smeđe i jebigasad, to je moja mjera: nesmeđeoki su gamad. Kad pomislim da je netko glup ili ograničen (a to nije isto, moš ti biti jako pametan i istovremeno ograničeniji od budale) i kad mi to digne tlak, zamislim si sebe u Ilici kako dijelim pljuske svima takvima... I bude mi smiješno. Ali i lakše.

Zamislim i sve one koji bi meni odvalili pljusku zato jer su mi oči smeđe, uši oble, cice poprilične ili IQ veći/manji od njihovog; i to mi je smiješno, ali manje. I ja bih da svi budemo isti.

Ma, ne bih! Ja bih da si svi budemo prihvatljivi. I zanimljivi.

Ili bar nezanimljivi, ako ovo gore ne ide.

Nije to tak očigledno kak se čini; a ima ih. Poznajemo ih. Valjda upadnemo u neku predodžbu o sebi u kojoj nam normalnost ne odgovara, jer mi smo jedinstveni, mi jedinstveno, sasvim unikatno patimo ili sretnujemo... Kajaznam.

Danas na poslu prepričavam svoje dogodovštine s nemogućim susjedima i paz ovo, svi se smiju na onim mjestima kad je zaista smiješno, čude se ondje gdje ni ja nisam mogla doći k sebi od čuda, a grohot nastane na poanti, kad prepričam kako gđa koja "radi od doma" (nikad je nisam vidjela da radi, ali dobro, nisam baš jako ni gledala) nema vremena i strašno je umorna jer mora servirati svima doručak, pa skuhati ručak, pa pere suđe do ponoći... Velim ja, je, jebiga, teško je to, osobito ako nisi u kondi jer ne radiš 8-10 sati dnevno negdje izvan doma, a kad si doma, svejedno serviraš doručke i pereš suđe; isto tak ja bolno patim kad si nemrem priuštiti neke hlače od 150 eura...

I onda dođem doma, guštajući, usput sretnem puno, puno normalniju susjedu, šeta ona cucka i pita hoću li van s Duškom, njih dvoje su si dobri partneri za igru, velim ja da neću, prvo ću popiti čašu crnog vina, onda ću pogledati što je ostalo od klope, ako nema dosta ili mi se to ne jede, skuhat ću nešto, pa onda... Ne jede mi se ono od jučer, i nema dosta, bit će za večeru, pripravim friško, stavim u pećnicu, pregledam mailove (ah, još malo posla za po doma, a sve bez love, u normi, jebga), operem suđe, otvorim Iskricu, i zapitam se, jesmo li svi mi ZAISTA nenormalni kao što ovdje izgledamo?

Većina koju sam ovdje upoznala pa onda i uživo je zaista sasvim OK, zaista unutar neke građanske, civilizirane normale. Ako nismo nastavili druženje, nije to zato jer smo "nenormalni", nego nam se ne da, nismo si baš onak, posred srca, a ponekad je razlog čak i to (ovo je sasvim osobna procjena) što mislimo da ta osoba zaslužuje više, više našeg vremena, više pozornosti i uvažavanja nego što trenutno možemo dati.

Dakle, ako je suditi po mojem "kafenisanju", koje nije nimalo skromnije od npr. mainog, ali je vjerojatno spolno raznolikije, ljudi su ovdje Ok bar isto onoliko kao i bilo gdje drugdje. Zašto onda na blogu ispadnemo histerici, kičerajske ljigotine, manični depresivci, okorjeli prostaci/prostakuše, glupačetine koje lebde svemirom nošene vakuumom između ušiju i tome slično?

Čitam Kokoškin zapis, fali onaj dio o raku, i zaista joj, onak ljudski, želim pružiti potporu, jer već 7 godina proživljavam takve pretrage i znam kak je to koma, kak nema utjehe, kak se bojiš sve dok ne saznaš da nije, a ako saznaš da je, nemam pojma kak ti je, srećom to nisam iskusila, ali znam da ljudi i to nekak behandlaju, da se uhvate nečega, da odluče, a to je najteže, odlučiti, izabrati: kvaliteta ili kvantiteta života, jel zbog sebe ili zbog drugih...? I ono s klincem, točno znam što se dogodilo, znam i kako se liječi (omalovažava njegovu školu, a time i njega, mali sebe vidi kao luzera, školu kao bezveznu, perifernu obavezu i traži si alternativu, a to se liječi uvažavanjem škole i njegovih ŠKOLSKIH - ne ostalih! - postignuća, uz rizik da ih ne bude, da fljusne razred, da se uistinu pokaže lošim đakom, a ako se to desi, onda jebga, instrukcije i solidarnost u borbi sa zajedničkim "neprijateljem", a to nije obrazovanje, nego kolac).

Drage su mi i ove ženice čije nickove ne uspijevam popamtiti jer su sve na šprancu, neutralne, uljudne, ne bi se one petljale, one bi samo htjele nekoga da ih voli, ma čak ni to nije uvjet, nekoga koga bi one voljele, ma ne mora ni to, netko da ih malo razbudi, razmrda, a da nije vulgaran...

U stvari, ja mislim da smo svi mi sasvim normalni. U nekim sasvim prihvatljivim gabaritima ekscesa. Samo se ne znamo istaknuti drugačije nego naglašavanjem baš tih gabarita.

I valjda nam to treba. Meni ponekad jako treba.

Jesam li vam rekla da će i gliste doći na red? Ufff, ponekad se zgrozim koliko budem u pravu!

Ovak, isprike su (po meni) OK u dućanu, kad nekog slučajno trkneš, u tramvaju, kad nagaziš, ma, u bezbroj situacija kad zaista nehotice nekoga malčice povrijediš ili zadreš u njihov osobni prostor; i na poslu su OK, ali one osobnije, promišljenije, uciljane točno na prekršaj, a ne na neku opću sferu sadašnjeg i budućeg detanta, jer hebga, u takvom kontekstu nikad nemreš sasvim iskreno naumiti i obećati da neš opet; jer vjerojatno hoćeš i jer su ti vjerojatno vlastiti interesi važniji od tuđih.

Traženje oprosta od ljudi s kojima smo duboko isprepleli živote također ima smisla, iako je egoistično: ljudi oproste kad su prekršaj ili ogrješenje o sebe apsolvirali u sebi, kad su za to spremni, ali ajde, iskreno kajanje može ubrzati proces. Koji nije lak: trebaš se ti onak zbilja pošteno suočiti sa sobom, razložiti si zašto te nešto povrijedilo, zapitati se je li posrijedi neka tvoja preosjetljivost ili je ona druga osoba zaista prekoračila granice tolerancije, pa ako jest, zapitat se zašto, jesi li pravovremeno te granice pokazala, je li znala da su tu, je li nakana bila zlonamjerna prema tebi ili naprosto egoistična, bez želje da se tebi naudi, nego ono, da sebi nešto pribavi... Ima tu puno toga. I na kraju ti se treba ukazati neka osoba koja je sasvim slična tebi, sasvim prihvatljiva, ali je pogriješila i povrijedila, a i ti si, puno puta, i možda baš nju, vjerojatno jesi, i nekak spontano prijeđeš preko svega, ne boli te više, ne drži te u ropstvu zamjeranja, i moš dalje, s tom osobom ili bez nje. Jer oprost NE podrazumijeva da ćemo nastaviti s nekim tko nas opet može jako povrijediti; ili da nam se ta osoba i dalje sviđa. Opraštamo ZBOG SEBE, ne zbog prekršitelja.

Ja sama nikad nisam tražila oprost, ali sam triput oprostila. Onak, korijenski, kak sam maloprije opisala. Ispričavam se često, čak i štoku kad se u brzini okrznem o njega, ali zapravo mi je svejedno, to mi je čist automatska reakcija i ne očekujem da je netko jako zamjerio, niti da će moja isprika dovesti do nekog preokreta ako jest. Kad zbilja uprskam stvar, iskreno se kajem, i pokorno čekam presudu. Pa je prihvatim, kakva god bude.

Bloškome puku ne zamjeram ništa, ne tražim isprike, niti sam se ikada poželjela ispričati, iako se nekoliko puta jesam, pa i pašemki, jer sam uvidjela da je moj prekršaj izazvao disproporcionalno burne reakcije. Dakle, nisam se ispričala da bi mi itko ovdašnji išta oprostio ili da bi se drugačije ponašao prema meni, nego zato da toj povrijeđenoj osobi (ako je uistinu bila povrijeđena) bude lakše, da dobije zadovoljštinu moje krivnje. Međutim, ruku na srce, meni su takve bijesne gliste uvijek bile podjednako blesave kao i moje isprike, jer ja zaista ne kužim zašto bi ikoga tangiralo što kaže ili misli neka tam digitalna osobica s kojom ne dijeli ama baš ništa osim web adrese na kojoj upisuje svoje riječi.

Eh, sad, kad riječi - djelatne, zlonamjerne, lažljive i/ili manipulativne - s web adrese prijeđu na privatne telefone ili uđu u privatne, pa i poslovne prostore, to je druga stvar. Onima koji su prešli u te sfere zamjeram i nema te isprike zbog koje ne bih zamjerila - takve jednostavno eliminiram iz svojeg okoliša. Bez pregovora ili izgovora. (Komentiranje blogera s drugim blogerima uz kavu, bez djelatne zlonamjernosti, lažljivosti i/ili manipulativnosti, ne smatram TAKVIM riječima, niti zamjeram.)

I tak vam ja mislim da su sad na programu bijesne gliste. Manipulativne. Vidim, prethodnih dana bilo manje komentara, a i nisu bili baš laskavi... Neka. The show must go on, i dobro je što se netko uvijek oko toga potrudi. Za to sam iskreno zahvalna. :-))

Nisam odvela pasulju na loptičarenje. Bacam joj loptice po kući. To se može kad imaš pametnog psića koji zna obaviti nuždu na higijensku prostirku, a ova košta samo 3 kune.

Guštam današnju nedjelju, kao što sam guštala i petak i subotu, jer nisam morala na posao. Mini-godišnji! Sutra sam tek popodnevna. Ah! Divota! Nema instrukcija, nema ničega što se mora, a znam ja sebe, obavit ću ja dosta toga, baš zato jer se ne mora.

Eh, da, skuhala sam onaj pronađeni jeger i kao što vidite, nije mi ništa. Bio odličan, a ostalo ga još pola. Prvi put sam ga skuhala na gulaš, s krumpirom i jednom baburom, a drugu polovicu ću sa svježim kupusom. Danas ću neinventivno, pileći batci i dobatci u pećnici i neko dinstano povrće za prilog. Hm. Nemam kruha... Dakle, nešto se ipak mora.

I tak, pitam se ja sada, jel vi guštate u iskričarenju? Ja ponekad. Danas da, na primjer, ali danas guštam općenito, tak da je ovo samo dio ukupnog guštanja. Ponekad mi je zaista bezveze, ali ne mogu odoljeti da nešto ne iskomentiram, ili se pojavim iz čiste navike.

A mijenjanje navika može (iako ne mora) dovesti do sasvim novih gušteva. Mislim da je štos u pravoj mjeri. Evo, ja jako guštam u novoj organizaciji svojeg prostora, koji je sad neusporedivo privlačniji, uredniji i pregledniji nego prije, a mislim da je takav zato jer sam ispoštivala svoje korijenske navike, jer nisam išla protiv sebe i jer sam preduhitrila svoje slabosti, ostavivši im prostor koji zaslužuju, a taj nije prevelik.

Heh, neki dan mi jedna prolaznica veli "Vidi se da vi uživate u svojem psu!". Zaista je tako. Mislim da i ona uživa u meni. Jako je malo toga što mi je teško učiniti za Dušku, ali kad jest, ja to jednostavno ne učinim, a Duška ne zamjeri. Kao npr. danas loptičarenje u stanu umjesto u parku. Duška je pas bez loših iskustava, ti vrapca, ta se ni veterinara ne boji, OK, toplomjer u guzu nije baš neki doživljaj, nisu ni injekcije, ali na stolu si, svi ti se dive, svi te maze, a onda još dobiješ i poslasticu... Toliko je opuštena da je posve neagresivna, i zato ne izaziva agresiju - najgore što joj se ikad desilo bilo je da je neki pas ponjuši i ode, ili da je neki čovjek ne podraga, iako mu je mahnula repićem.

Šaponja je došao u moj život kad sam imala 38 godina. Voljela sam ga kao i Dušku, podjednakim intenzitetom, ali manje opušteno, više ultimativno. Ah, jadan šaponja! Taj je u ranom djetinjstvu proživio sa mnom moju najgadniju depresiju u životu, moju najveću ljubav u životu sa svim njenim raskidima, pomirenjima, oduševljenjima i očajima, a zatim umiranje i smrt moje majke... Nije mu bilo lako. Jer nije bilo ni meni. Zapravo, najčešće nam je bilo grozno, s kratkim, blještavim razdobljima savršene sreće. Za koju sam uvijek znala da neće potrajati, pa sam se bojala; a onda i on. Ali, moj šaponja i ja smo tako solidarno, tako odano dijelili i dobro i zlo da kad je nastupilo njegovo zlo, njegovo umiranje, nije mi bilo teško. Točnije, bilo je podnošljivo teško. I kad sam osjetila da postaje preteško, on je jednostavno umro.

Pa kako ga nećeš voljeti?!

A sad sam smirenija. Najgore se izredalo i više nemam toliko briga, toliko strahova... Sad su mi najveći problemi lova, koje nikad dovoljno, i zdravlje, koje je uvijek upitno, uvijek nešto bolucka, i nikad se ne osjećam savršeno. Dok ne boli jako, ne idem doktoru. Jer kad odem, uvijek nađu nešto jako, jako sumnjivo i onda mi pokvare zadovoljstvo. Kao lani, kad sam isto bila sasvim sretna, sasvim smirena, a oni meni onda "metastaza u koljenu"! Pa kaj ja imam od toga ako saznam da je? Niš. Podjednako kratak, ali puno nesretniji život.

Hm. Znam, sad će ovi kojima neizmjerno idem na jetra zato jer sam ovakva kakva jesam, a ne kakvi su oni ili bar njima shvatljiva, početi o tome kako u mojem životu fale ljudi, i da, lako je s ljubimcima... Možda. Ali, meni ljudi ne fale, naprotiv, ima ih previše; od onih kojih ima ne dobijem ni uvijek, ni redovito, pa čak ni kad mi jako treba, ono što mi treba: a to je veselje, razdraganost, uspješnu simbiozu, jer se prihvaćamo takvima kakvi jesmo.

Naravno da ne okrivljavam druge zbog toga: ja sama sam, prije svega, tzv. "popravljač"; i ja prvo uočim što bi moglo biti bolje, iako vidim i što je dobro, ali ne, ja ću zapeti za poboljšavanje... U stvari, mislim da više neću. Iako se to puno puta, bar u mojoj struci, pokazalo izvrsnim, jer je ljudima otvorilo nove šanse, nove uvide i zaista im poboljšalo življenje, osnažilo ih. Možda sam manje trebala popravljati njihove, a više svoj vlastiti život... A hebga sad, bilo pa prošlo. Valjda je života ostalo još dovoljno da mi ne bude krivo. Jer, još uvijek mi jest pomalo krivo: kad sam lani spoznala da bih mogla umrijeti za nekoliko mjeseci, bilo mi je jako krivo, htjela sam još malo namirdbe.

Ali danas mislim da bih danas ili sutra mogla spokojno umrijeti. Jer bi Dušku, Kafku i Čili uzela boža. I sve bi bilo dobro.

S djecom.

Upoznao s rodbinom.

Reko bivšoj da je to buduća.

Doveo meni na rođendan.

Ili neki pogreb. Npr. odvezo me na Veterinu kad je šaponja ugibao.

Dao peticu iz pušenja. I dopuštao nek puši, spokojan.

Logirao se s njenog kompa. I njoj dao pristup svojem.

Dao joj svoj pass za Iskricu.

Zaboravio mobitel na stolu.

Upoznao s kolegicama i kolegama s posla.

I susjedima.

Ajoooooooooooooooooooooj...! Dalje ne smijem ni zamišljati!!!

SPASIO SE TI, BLOGAMI!

A svi drugi nadrapali.

Samo ukratko glede i u svezi sterilizacije: svaki sedmi (7.) stanovnik našeg planeta gladuje. Dakle, bilo bi odgovorno sterilizirati ljude sve dok se populacija ne svede na planetu podnošljivu razinu. Navodno ni 3. svjetski rat, ni epidemije ne bi broj srezale na razumnu mjeru. Štoćereć da je roditeljstvo povlastica, koju sad nerazumno i bahato uživaju svi koji se nisu dosjetili nikakve druge razonode, a kad im dosadi, dođu na Iskricu.

Pa onda udri po temama koje će im pribaviti toliko željenu razonodu i pozornost. Kad ne upale međusobni napadi, ni kurci, ni palci, onda ajmo malo po psima, mačkama, a valjda će i gliste doći na red.

A sad ukratko o sterilizaciji pasa: Moj pokojnik je izludio od želje za fukažom, jer u gusto naseljenim, urbanim krajevima neka se kujica uvijek tjera i zrak je prepun izazovnih feromona. Sjeo bi, jadan i željan, u hodnik i zavijao danonoćno, na sveopće "veselje" svih žitelja mojeg stana, zgrade i šire. Pokušala sam mu organizirati bar jednu ženidbu, i taman kad smo sve ugovorili, žena (vlasnica) saznala da boluje od raka tak da pseći seks više nije bio prioritetan. Pa ja rekoh šaponji: Znaš kaj, kae sad tebi bolje - da hoćeš, a nemreš, ili da nećeš i nemreš? Pa sam u njegovo ime izabrala ovo drugo. A on je spokojno i bez zavijanja poživio gotovo 16 godina, uz nekoliko lijepih, platonskih psećih prijateljstava.

Mislim da bi si isto pitanje trebali postaviti i ljudi. Sam kaj se ljudi nekak ipak snađu, ili bar ne zavijaju po hodnicima. Nego na društvenim mrežama i dejting sajtovima.

Tako se zvala neka knjižica s dječjim izvaljotinama na tu temu. Mislim. Nisam ziher. Imala sam je, kao i onu "Olovka piše srcem", i voljela sam ih, ali ih dugo nisam čitala, tako da sam ih dala susjedu koji prodaje stari papir.

Kak sam ja učila voljeti? Da, ja, jer o ljubavi, smatram, ima smisla pisati samo u prvom licu. I tek ponekad - vrlo rijetko! - popričati o tome i u drugom. S nekim čija nas se ljubav tiče.

Ja vam sve učim s lakoćom. Ljubav koju sam naučila kod kuće bila je agresivna, posesivna, (pre)zahtjevna, sebična, nametljiva, slijepa, razorna, neumjerena, neuviđavna, nepraktična, neprovediva, nepodnošljiva... I nije mi se svidjela. Bila je to štetna ljubav. Jer nije bila za mene.

Da, ima takvih. To je bila ljubav mojih roditelja, međusobna, u kojoj sam se ja našla stiješnjena i zapravo nepotrebna. Iz njihovog odnosa prema sebi naučila sam da ništa nije sigurno, a da sam najspokojnija kad sam nevidljiva - štoćereći, kad nikome ne smetam. Pa nisam smetala. Ali onda bi si oni međusobno naudili pa bi me jedno od njih zgrabilo i zahtijevalo nezaslužene iskaze nježnosti, poljupce, odobravanje, shvaćanje, utjehu... Koje nisam imala. Jer ih nisam dobijala. Za sebe. Samo za sebe.

Naučila sam od njih i moć manipulativne uskrate: da, kad su me jako trebali, kad su me najviše trebali, onda bih se ja uskratila pa bi oni neko vrijeme bili dobri; ili nasilni. No, kao što rekoh, ja sve lako naučim. Pa sam tako svladala i tu tanku liniju između emocionalne premoći i fizičke nemoći. I obilno je koristila. Za sebe. Samo za sebe.

Posljedično, moja emocionalna mapa je iscrtana područjima sigurnosti, a to su ona u kojima zaista ništa ne trebam pa zato imam potpunu kontrolu; i područjima apsolutne nemoći, a to su sva ostala. Vremenom sam između tih područja ugradila neutralnu distancu, onak, agnostički: možda može i ovuda, ali trebam dokaze.

Da, ljubav je stvar vjere, bar isto onoliko koliko i iskustva. Ili dokaza. A meni je trebao dokaz da me nečija ljubav neće stijesniti poput roditelja, da se u njoj mogu opustiti i da je OK (po)vjerovati.

Eh, da, još nešto, nešto zapravo kobno: naučila sam da ljudi koji me vole i koje ja želim voljeti imaju strašnu (doslovce strašnu, ono, strah me!) moć nada mnom. Istovremeno, nekak sam povezala te ljubavne žice da nemrem (za)voljeti nestrašne i nemoćne: mogu ih shvaćati, mogu me zanimati, mogu im pomagati, mogu čak osjetiti silnu toplinu i nježnost, ali to je to. Nema dalje. I ne želim ih stalno i uvijek u svojem životu. Ne takve.

Ne znam sad zasigurno, ali mislim da su me tijekom života voljeli ljudi kojima sam mogla (po)vjerovati, sasvim iskreno i nestrašno, ali hebga, ja takvu ljubav nisam mogla ni primijetiti, a te drangulije koje su mi nudili kao dokaze, cvijeće, narukvice, danonoćnu raspoloživost, živi interes... Meni je to bilo bezeveze. I nepotrebno. I zapravo naporno. Jer ja nemam uzvrata za to, ne osjetim ništa kad nekome dam predmet i nije mi drago stalno biti na raspolaganju, a onda me ždere što nisam, pa jesam, potrudim se, i onda konačno popizdim, ponekad prije, ponekad kasnije, ali definitivno popizdim, jer vrijeme je nešto sasvim MOJE i ne dam to, osim kad zbilja hoću, a nikad neću stalno.

Ja vam sve to skupa doživim kao nepoštivanje: mojeg vremena, mojeg života posljedično; mene; moje osobnosti. Kad se netko ne može nositi s tim, a većina ne može. Je li uvijek baš nepoštivanje posrijedi, ili ja to tako vidim zbog onog prvog naukovanja u ljubavi, u roditeljskom domu, zaista više ne znam, ne za svakoga tko me volio, a i nisam sigurna je li me volio svatko tko me na taj način iznervirao. Moji roditelji me, međutim, zaista nisu poštivali, njima je dijete bilo predmet, ma, malo nešto bolje od predmeta, kućni ljubimac, koji ima da sluša i služi svrsi. Ne kažem da me nisu voljeli: jesu. Nitko ne rodi dijete zato jer ga ne želi voljeti. Pitanje je samo zna li voljeti na način koji je tom djetetu oslonac, osnova svih daljnjih ljubavi, ljubavlju od koje se širi i prihvaća, a ne ljubavlju od koje se grči i odbija.

I ja sam voljela svoje roditelje. Ne, nisam uspjela izbjeći taj genetski program. Voljela sam ih mukotrpno i mučno i uvijek sam prema njima bila bolja nego oni prema meni, tj. davala im ono što sam ja sama trebala, a oni nisu znali dati. Naravno, nisu znali ni primiti. Otac donekle. Kad je umro, znao je da ga volim. Majka ne. Predzadnjeg dana njenog života ona je tugovala što je nikad ne zagrlim, nikad joj ne četkam kosu... Nisam to mogla. Pa nisam. I pravedno sam pomislila: dobila si onoliko koliko si uložila u mene; a nisi dovoljno. Pa ni ja ne mogu dati dovoljno. Nikad nisam mogla, nikad neću moći. Ali, dobila si apsolutno SVE što ti mogu dati.

I zato sam spokojna.

Ipak, i ja sam voljela. Nekoga tko me toliko iznervirao da više od toga zaista nije bilo moguće, a onda sam mu počela vjerovati. A on je meni prestao. Ili se prepao. Ne znam. Nešto mu je bilo jako čudno i više nismo bili dobri skupa. Iako ga ja i dalje volim. Nemreš odvoljeti nekoga koga zaista, temeljito, korijenski, iskreno zavoliš.

Najviše mi je žao što je ta moja ljubavna idiosinkratičnost zatrovala tako puno mojeg drugog vremena, drugih dijelova života. A bezveze, jer ljubav NIJE apsolutna i najvažnija vrijednost života, ne ta muško-ženska, tzv. romantična i bračna - ta je zaživjela tek u doba romantizma, a do tada je bila sasvim sporedna i sporadična, a ljudi su bili sretni istraživači, podanici, vezilje, redovnici, kotačići u golemim mehanizmima, ili naprosto živi i siti. Mogla sam biti korisnija svijetu da se nisam toliko trudila biti korisna jednoj, uglavnom mi nespoznatljivoj, nepoznatoj i zapravo fiktivnoj osobi.

A sad, kad sam već dobrim dijelom u području nevidljivosti i nevažnosti, zbog godina, zbog izbora, zbog umora, zbog spoznaja, zbog sve kraćeg vremena, sad kad mi ljubav jedne osobe zaista više nije važna, mislim da bih sad mogla voljeti najbolje. I pitam se, je li ta moja najbolja ljubav zaista ograničena samo na jednu osobu, ili bi mogla biti i općenitija? Mislim da bi mogla biti. Općenitija. Kad bi je općinstvo moglo primijetiti bez drangulija.

Kajaznam.

Mislim da sam voljela dovoljno. Ako mogu još malo - čisti bonus! Od srca :-))

Ručkić krčkić, moje cure namirene, ja bih trebala malo pospremić, budem, budem...

Gledam ih jutros ovako, mačka gleda pticu, ptica gleda kroz prozor, pas gleda mene, i mislim si, prekrasne su, prekrasne smo! Jer, znam, neće tu biti nikakvog krvoprolića, iako mačku nagon tjera da vreba pticu, a pticu da žudi let, a psicu da traži moju pozornost, svejedno, mi smo se suživjele, i kad mačka stavi šapu na krletku, papiga je dođe blago kljucnuti po jastučićima, a kad ja npr. odem u kupaonicu, sušiti kosu, obje dlakavice dođu za mnom da i njih četkam i zezam fenom. Kad sam u kuhinji, Čili (papiga) se nadglasava s vodom, a dlakavice zasjednu u fotelju i pozorno nadziru tijek priprema.

Volim svoj polovni trosjed, na koji ću se izvaliti s Duškom kad obavim kućanski posao, baš sam zadovoljna cijelim stanom, svugdje mi je udobno, svaka prostorija ima kutak-dva-tri u kojima se volimo zadržavati, u kojem je udobno i ugodno biti. Obožavam svoj kredenc! Ne znam otkud mi to, ali kolač mi je neusporedivo ukusniji kad ga uzmem iz kredenca, taj zvuk otvaranja vratašaca, zvon tanjura, taj pokret do stola, jedan komad, onda natrag, to je, valjda, ono nešto najtoplije, najdomaćije što sam ponijela iz djetinjstva. Volim i pekmez s najgornje police i nije mi mrsko prati kitnjaste, starinske tanjuriće.

Umiruje me zvuk vešmašine, ali malo mi nedostaje kuckanje sata. I zvonjava. Taj sat se pokvario pa sam ga poklonila susjedi koja skuplja stare kutije od satova, ja sad imam neki "shabby chic" koji jako, jako tiho bruji, nema kuckanja ni otkucavanja. Šteta! Voljela bih imati onakav kakav je bio stari.

Na zidovima su samo slike koje mi nešto znače. Još dvije čekaju svoje mjesto. Kad ga ugledam, i one će na zid. A mislim i da znam na koji, samo se trebam definitivno odlučiti. Obje sam ja nacrtala, jedan akt s vješto a diskretno naglašenim mojim vlastitim erogenim zonama, i jedan portret djevojke koja je hodala s dečkom u kojeg sam ja bila strašno zaljubljena u 1. gimnazije. Nacrtan po sjećanju. Prepoznao ju je, kad sam konačno i ja došla na red, iako prikazuje samo oblik glave i kosu; u njenoj tipičnoj pozi.

Nikad nisam upoznala tu djevojku.

I mislim si, dosta toga sam ja dobro odradila u svojem životu... Živim mirno. Živim kako hoću. Malo trebam. Želim svašta. I drago mi je što ŽELIM, manjak želja je smrt duha. Ali ovak, svakodnevno, uglavnom želim ovo što imam: mirne nedjelje; spokoj.

Malo niže dolje stari kenjac opet nadahnuto i nadasve kreativno kelji tuđe komentare, koliko razabirem, božine; u svakom slučaju, komentari su u ženskom rodu, a uzgred se spominje i mai.

Kad evo ti uzgred spomenute, i osu ona paljbu po starome kenjcu, uz njenu vrhunsku poantu, ilitiga pitanje jel on još može jebat'. E vala ga je zajebala!




Ovim putem se i starome kenjcu dvojbene jebljivosti i uzgred spomenutoj od srca zahvaljujem što su me dobro nasmijali!

Evo, nije da ja baš nikad nisam ljubazna. Jesam, itekako. Svaki put kad me netko nasmije, razveseli, razgali ili mi skine zavjese s karniše i promijeni žarulje, jer se ja bojim lojtre.

Odjebah nemoguće susjede! Ahhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh... Milina!

Dakle, obavim ja sve što se trebalo/moralo, uvalim se u spavaćicu i šlafrok, izvalim na trosjed, uz ruku mi čaša vode, kutija cigareta, pepeljara i dva prutića s kesten-pireom i šlagom, usmjerim daljinac na telku, pronađem snimku Hitne službe i taman se ufuram, kad ZVRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR na vratima. Znam, il su reklame, il je susjeda, a vjerojatnije je ona, jer reklame dolaze ujutro. Ne trzam, ali već me frlji u želucu od bijesa, jer nije da nisam rekla, nije da nisam objasnila da to što sam doma ne znači da sam na raspolaganju, pa zaboga, ja radim od doma, a i kad ne radim, ja sam DOMA, jebemu, valjda se ne moram pravdati zbog toga kako u svojem domu provodim svoje vrijeme.

Odgledam ja ER, uključim Housea, fino zaspim pod Houseom, ZVRRRRRRRRRRRRRRRRRRR, opet ona. Opet izignoriram, ali jebiga, sad me definitivno razbudila. I definitivno me boli želudac od bijesa. Da još jednom napišem što sve s moje strane ne štima u tom odnosu:

- Rekla sam da klinki mogu pomoći instrukcijama samo ako su redovne i ako piše zadaću - nisu redovne, ne piše zadaću, ali od mene se zatražilo da joj JA napišem zadaću!
- Ponudila sam tri termina, od kojih je ispalo da mala može koristiti samo jedan, nedjeljom ujutro; svejedno, kad god bi oni da mala dođe, što srećom i nije tako često, evo ti njih meni ZVRRRRRRRRRRRRRRRRR po vratima, i to s idejom da bi ona došla u nekom desetom terminu, premda je odavno objašnjeno da su moguća samo ona tri s moje strane, a samo jedan po rasporedu njihove kćeri; Iako mi zvrndaju po vratima i sasvim bezveze
- Npr. da se svrati informirati o maloj ili izventilirati svoje manije proganjanja (navodno mala ima kolce jer njih "proganja sustav", iako sam ja stekla dojam da mala ima kolce jer joj se živo fućka za školu), a pride povede i psa, koji ima 12 mjeseci i fino digne nogu pa mi zapiša: kožnu fotelju, ratan trosjed, orijentalni štofani tabure, novi tepih, stari tepih, novi linoleum, stari linoleum i parkete. Pride ima buhe, koje ova tretira otopinom octa, štoćereć, makne ono što je onog trena na njemu, e da bi sve one koje trenutno nisu bile na psu iz njenih tepiha i namještaja opet skočile u krzno, dopeljale se na njemu u moj stan i onda na moju krznašicu.
- Prije mjesec dana su me histerično nazivali pet puta zaredom (!!! - Mislim, gdje je tu logika? Ajd pet puta u rasponu od pet sati, to bi još i imalo smisla.), ja popizdila, odlučila ih otkantati, onda ste mi vi ovdje na blogu dali za misliti da možda nisam bila dovoljno jasna i dovoljno čvrsta u postavljanju granica, tak da sam sve iznova objasnila i naglasila da mi treba poslati SMS - NE zvoniti na vrata i NE zvati pet put zaredom, NE gledati kad mi gori svjetlo, jer upaljeno svjetlo NIJE signal da sam njima, ili bilo kome drugome na raspolaganju.

I danas, evo opet! Prije pol sata je opet bilo ZVRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR, ZVRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR, ZVRRRRRRRRRRRRRRRRRR, histerično, otvorim prozor, ona dolje sa psom! E, nećeš! "Ne možeš mi tako zvoniti na vrata, danas si me dvaput probudila", rekla sam, a ona počela trtljati "Pa gledala sam koliko je sati..." "Ne", rekla sam, "nema veze koliko je sati. Ja sam lijepo zamolila da mi pošaljete SMS kad me trebate. I zato sad mislim da je najbolje da nađete nekog drugog za instrukcije". I fino zatvorih prozor.

AHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHhhhhhhhhhhhhh.

Više me ne boli želudac. Cijela ta jebada zbilja nije bila vrijedna ono malo novaca. Niti dobrosusjedskih odnosa. Pa živim tu pola stoljeća, nit sam ja ikad ikoga smetala, nit je ikad itko mene. A međusobno si pomažemo, susjed-kirurg mi se sam ponudio, susjeda iz dvorišta došla pogledati što je sa mnom kad je stari pas zavijao, susjedi su mi nosili taj trosjed od ratana i odvozili šutu ljetos, posuđujemo si i/ili poklanjamo stvari kad nekome nešto zatreba... Ali ovi su zbilja zabrazdili. I onda njih netko "proganja"!

Naravno, deklarativno su veliki "građani", ono, kultura na visini, i naizgled nisu nekulturni, ali za mene je ovakvo ponašanje zaista nepristojno. Mislim da ništa od gore navedenog nisam JA trebala objašnjavati, nego da ništa od gore navedenog kulturnoj osobi nije trebalo ni pasti na pamet.

I tak... Sređeno i to.

Htjela sam napisati naslov "Times are a-changing", ali se predomislih: djelomično zato jer je malo onih koji će uočiti aluziju, a djelomice zato jer je ovdje previše onih kojima se ne mijenjaju.

Meni su se promijenila - više ne uživam u šopingu! Ajd, priznajem, ipak sam doma dovlekla jednu nepotrebnu, predimenzioniranu dolčevitu, onak, baš po mojem mladenačkom ukusu, a i podsjeća me na jednu koju sam imala kao mlada i uvijek je odijevala kad je liječnike trebalo žicati neku uslugu za mojeg muža, jer mi je očito dobro stajala, uvijek bi pristali, s uzdahom, "ah, a vi ste tako mlaaaadiiii... i lijepi!".

Znam da mlada više nisam, a lijepom se nikad nisam smatrala. Nije mi to smetalo, a još manje mi smeta sada, mislim da sam u tom pogledu izvukla sretnu kartu neopterećenosti, ono, meni je glavno da se mogu dovoljno svidjeti, i to onima koji se i meni sviđaju. Čini mi se da sad ta pokrivenost ti meni - ja tebi nije podjednaka, ali hebga, nije ni podjednako važna.

(Ma zapraf čekam da rižoto s miješanim gljivama i kozicama malo odleži i ovdje trabunjam. Pa kaj?)

No, koliko god se vremena nekome mijenjala, nekome subjektivno stoje u mjestu, a možda i ne stoje, ali se oni ne znaju mijenjati s njima. Ovaj naš blogek je krcat takvima, i zato je manje-više nepromjenjljiv, taman se netko promijeni kad evo ti ga na, stiže netko na dlaku isti, i zato je ovdje vrijeme zapelo u petlju beskonačnog ponavljanja; i zato treba ovdje ostati, bar repićem, jer bude li smaka svijeta, ovdje smo najsigurniji da ćemo još dugo-dugo preživjeti nepromijenjeni.

U stvari, htjela sam biti zločesta i replicirati zločestima i/ili zlobnjikavima, ali sad sam već zaboravila kome točno treba i što je tko na moj račun napisao... Hm. Ajd, pašće je uvijek nešto kriva, njoj mogu odvaliti trisku tek tako, garant je korisna. Dakle, nemam ja tu poruku odjeba, jer nemam link na "dosadašnju prepisku", valjda zato jer je ona u međuvremenu brisala nick. Ali znam da sam je odjebala, a ona je fino prepričala kako: na finjaka. Dakle, nisam đilkošici napisala onak kak bi ona eventualno i shvatila odjeb ("Odjebi, glupačetino!), nego taktično: ako mi što imaš reći, reci na blogu. Pametnom dosta - ne želim se zbližavati. Imamo blog, javno mjesto, pa ako ti je izlika uleta neki moj zapis, onda ga komentiraj ondje gdje je komentaru i mjesto - na tom zapisu. End of story.

Aha, da!!! Meija nam je političarka? Ideeeeeeeeeeeeeeš!!! No, sad vidimo kak se političari trude za naše dobro. Kaj nije prije rekla da bi zapraf izborno, a ne muško tijelo?!

Juicy ima perspektivu seksa nagodinu. Mašala! Neka. Anđa međedica misli da to meni smeta, ali jock, meni smeta što je nekoć očigledno inteligentna žena (jer nemreš ti sam tako funkcionirati u raznoraznim kulturama i zemljama, naučiti strane jezike i snalaziti se u valutama) postala netaktično, egoistično i narcisoidno dupe-glava. A žalim je što smisao svojeg postojanja još uvijek pronalazi isključivo u pozornosti muškaraca, iako tog smisla ima posvuda, i u njenom vlastitom dvorištu, i u vlastitoj glavi, i u vlastitoj obitelji... Ali, evo, zgodna i bar površno draga žena uspijeva namiriti svoju smislenost i u poznim godinama. Svaka čast! Nije to samo luda sreća, a jest sreća.

Mislim da je onaj moj rižoto dovoljno odležao. Ako se još nečeg sjetim, napišem u komentarima. Ne budem li odveć zasićena.

Ajd, adio vam!

Danas ne radim niš što inače radim nedjeljom - jednostavno, kak mi dođe! Slijede mi dva ispitna tjedna, malo predaha od uobičajenog rasporeda, od šablone... Iako, volim ja rasporede i šablone: daju ti slobodu da ne misliš o njima, da ih odradiš na autopilotu, a misliš što god te volja.

Ne znam koliko je ovdašnjih blogera imalo prilike (ili sposobnosti) spoznati radost slobodnog mišljenja: neuciljanog, rasposjasanog, neopterećenog? Niš ne filtriraš, ne, ne, ne, ne, ako ti se misli o brisanju prašine, misliš o brisanju prašine, ako o najboljem orgazmu ever, misliš o najboljem orgazmu ever, ako o smislu Bitka, Bića i Bivanja, onda o tome... I neizostavno nešto smisliš: uvijek ti s očiju spadne komad skrame, uvijek proškiljiš na nešto bitno, uvijek se nešto promijeni, jer je nemoguće misliti drugačije, a ponašati se isto. Bar meni.

O čemu ja razmišljam kad ne moram razmišljati ni o čemu? Hm. Paaaaa, uglavnom o prozirnosti stvari, onako kako ih Nabokov definira u romanu "Transparent Things" (c/p iz prijevoda na engleski, ne znam gdje je moje hrvatsko izdanje:

When we concentrate on a material object, whatever its situation, the very act of attention may lead to our involuntarily sinking into the history of that object. Novices must learn to skim over matter if they want matter to stay at the exact level of the moment. Transparent things, through which the past shines!

Man-made objects, or natural ones, inert in themselves but much used by careless life (you are thinking, and quite rightly so, of a hillside stone over which a multitude of small animals have scurried in the course of incalculable seasons) are particularly difficult to keep in surface focus: novices fall through the surface, humming happily to themselves, and are soon reveling with childish abandon in the story of this stone, of that heath. I shall explain. A thin veneer of immediate reality is spread over natural and artificial matter, and whoever wishes to remain in the now, with the now, on the now, should please not break its tension film. Otherwise the inexperienced miracle-worker will find himself no longer walking on water but descending upright among staring fish. )

i nerviram se zbog toga što sam još uvijek "novajlija" u tom prozirnome svijetu, što mi je teško stati na utilitarnosti (predmeta, odnosa, osobe) i što uvijek uronim u priču koja me se ne tiče, ne treba me se ticati, a zapravo me ni ne zanima, samo mi je neodoljiva...; ili o sasvim praktičnim, sasvim utilitarnim temama: kako očistiti staru kadu (za Pam, ako nije prekasno: najbolja čokoladna krema za glazuru je tzv. ganache krema - rastopiti čokoladu u slatkom vrhnju/biljnome vrhnju za kolače, koje ne smije uzavrijeti, i pustiti da se ohladi), kako smanjiti troškove jer mi je preteško (iako ne nemoguće) povećati zaradu, je li student X zaslužio četvorku ili peticu... I u tim temama, neizostavno, stignem do bar parcijalnog rješenja.

Ali u VAŠIM pričama ne. A pričam si ih.

I vama se te priče ne sviđaju, ne kad se prepoznate u njima, jer (pretpostavljam) vi sebi pričate neke druge, u kojima ste drugačiji junaci, a junaci jeste, i u mojima čak, jer ja se gnušam antijunaka, ne vidim smisla razmišljati o njima, iako ih ima, previše ih ima, ali za mene, u mojem narativnom svijetu, antijunaci su uporište i temelj svakodnevnog junaštva koje prelazi preko njih i grabi izvan kutije, izvan šablone, izvan rasporeda, kad može, a ako ne može, onda bar gleda izvan njih i bar zamišlja drugačije.

Priče koje si ja pričam o vama nisu beznačajne, nisu bešćutne, nisu bez sućuti: u njima ste UVIJEK blistava čestica koja se bori za svoj dio mikrokozmosa, koja gorljivo želi biti upravo ono što jest i u tome biti korisna; i koja je UVIJEK bar malo zaluđena upornijim, trajnijim sjajem drugih čestica; koje niste. I ne možete biti. A sve je to zbog masovnih medija. Inače bismo svi bili sretni u neznanju. I ne bih vam ja išla na jetra svojim uvidima.

Ne, kad napišem što vidim, nije to zbog vas, da biste vi bili sretniji, to je naprosto uvjetovani refleks, ona fascinacija drekom koju sa simpatijom gledamo kod djece i malih životinja, a kod odraslih samo ako je umotana u neprozirni papir koji asocira na darove ili obilje u špajzama. I jako mi je žao što ste tako jako razočarani (sobom, mnome) kad ni vi ne možete odoljeti napasti pa odmotate papir i ugledate prozirnu spodobicu koja se koprca, jer valjda, za razliku od mene, u toj spodobici ne vidite junačinu u nastanku, nego samo spodobicu, koja vas jako neugodno podsjeća na vas same.

A ja zaista mislim da smo svi mi bar potencijalni junaci, ne samo egzibicionisti: svi mi koji smo došli ovamo i razgolitili se, ponekad u sasvim pogrešnom uvjerenju da pokazujemo svoje najprivlačnije atribute, ponekad samo zato jer više nismo mogli trpjeti stegu uniforme, ponekad iz povodljivosti, jer smo mislili da se to tak radi i da to rade i svi drugi... I kad ja ugledam obješenu sisu ondje gdje neka nikad dovoljno fatalna žena vidi mamac za potentne i potencijalne, nije to iz zlobe, nego iz oštrovidnosti koja i meni samoj ide na živce, a kad se tome nasmijem, također nije iz zlobe, nego zato jer mi je zaista smiješno, a uz smijeh uvijek ide i puno sućuti; i ja zaista navijam da naleti na nekog tko će tu sisu vidjeti dovoljno dobro, kao mamac, kao obilje, kao iskustvo, kao obećanje, kao nadu, kao ispucanu plodnost, kao užitak koji je bio i još uvijek zna biti.

Mislim da ću opet početi pisati. Ne o sebi, kao do sada. O svima nama. Lijepo je primiti u ruke ishode svojih misli.

...ali, blogme, ne tigrice i tigrovi. Neke su, štoviše, beznadno ofucane.

Naime, nemrem komentirati kod mai, pa ću si ovdje napisati svoje i onda prošetati pesa i zaleći, jer sad sam došla s posla i ne vjerujem da će mi se baš dati pratiti razvoj teme koja se ovdje ustoličila tijekom većeg dijela dana, a koju čak ne uspijevam točno definirati, samo kužim da neka skupina blogera, koji sebe smatraju individualcima, ima nešto protiv mene i neke skupine blogera, koju smatraju mojom skupinom koja sluša neke moje upute, direktive, štoviše.

A nije tako. Koliko se često i intenzivno družim s tim blogerima ne bi se trebalo nikoga ticati, iako sam to ovdje već napisala i neću detaljno ponavljati, samo ću reći: manje nego škvadra iz Fellinija. Ne sjećam se da sam se ikad mašila telefona kako bih s nekim dogovorila "nastup na blogu", ali da, kad se nađemo, onda blog komentiramo. Jer blog je nešto što nas povezuje i zbog čega se uopće poznajemo.

E, za razliku od ovih koji nam zamjeraju druženje, meni su ovi s kojima se družim dragi i simpatični. A kad mi je netko dragi i simpatičan, poštujem njegovu ili njezinu autonomiju i odluke, osim ako ih smatram autodestruktivnima. Štoćereć, kad vidim da netko griješi (po mojem mišljenju), ali da zato neće oboljeti, umrijeti, ostati bez osnovne infrastrukture ili se grdno osramotiti negdje gdje to nikako ne bi trebalo, onda ja lijepo prešutim svoje mišljenje ili ga priopćim jako uvijeno. Utoliko ovi "moji" imaju kod mene privilegije u usporedbi s ostalim blogerima.

Međutim, ovi prema kojima nemam nikakvog zanimanja, s kojima ne dijelim nikakve materijalne ili nematerijalne interese, o kojima mi ne ovisi ama baš ništa u životu osim tih nekoliko minuta ili sati koje provedem na blogu, eeee, njima blogme velim točno ono što mislim, bilo o njihovim zapisima, bilo o stavovima, a kad se uživo sretnemo, i o izgledu, iako je ovo zadnje bilo isprovocirano LAGANJEM stare ofucane mačke ex-sisate plavuše, koja je napisala na blogu da sam, kajaznam, ni ne sjećam se više, niska? Što nisam. Pa sam ja napisala kakva ona jest: starica utegnuta u odjeću u koju se jedva utrpala, koja otkriva sve mane, a ne vrline, izblijedjela, blesava, zaokupljena svojim idejama o sebi i kak bi svijet trebao funkcionirati, a trebao bi funkcionirati onako kak je NJOJ funkcionirao dok je zbilja bila blentava sisata plavuša, tj. vrlo privlačna muškarcima koji vole radodajke takvih atributa. Šteta što ih nije bolje iskoristila. Da su sise manje, a mozak veći, mogla se osigurati do kraja života.

Nažalost, naša mai nije niš oplodila osim svojih dvaju jaja, jer da jest, ne bi sama sebi ovdje dijelila komplimente i non-stop citirala vlastite komentare i zapise, nego bi spokojno pričekala da to učini netko drugi; a bi, da se ima čemu komplimentirati. Ovak riče misleći da zvuči kao tigrica, a zapraf je ofucana stara mačketina koja prekapa po kontejnerima i žica po dvorištima.

Ova pak paranoična opsesivka željna primjećivanja, nju sam odjebala već u prvoj interakciji na blogu, a potom i na peveteu, jer se, nakon niza blesavoća popraćenih vulgarizmima umjesto argumentima drznula zahtijevati da je volim i poštujem. Jel? Tak to ide? Ne u mojem svijetu, sorry. Za takve kandidate u njemu jednostavno nema mjesta. Mislim da je danas popizdila jer sam prokomentirala kak si bezecira mjesto na blogu, još jedna od niza blesavoća koje me toliko začude da se uistinu zapitam kak netko takav uopće uspravno hoda, a onda joj je stiksa baš dobro naletjela. No, unatoč optužbi da je stiksa moja produžena ruka, moram je razočarati: kad smo se stiksa i ja nedavno vidjele, ona uopće nija bila ni spomenuta. Jer i stiksa i ja imamo pametnijeg posla, a glupostima se bavimo samo kad ih nemamo, ili u pauzama od preveč pameti. I da je ta tigričica bar u vršku repa zvjerčica, ne bi grebala po ravnodušnom drveću, nego bi čvrsto zgrabila lovinu, koja bi čak bila i polaskana što je ulovljena. Ovak, mala ofucana napuštenica uporno mijauče ispod auta u nadi da će je netko spasiti. I čoha se, sva ubuhavljena.

I tak, nisam ni ja neka tigrica. Da jesam, ne bih se zajebavala s ovim uličarkama, nego bih haračila džunglom, strah i trepet manjim krznašima. Ali ne miševima, štakorima i inoj gamadi, jer me takva, čak i netigricu, uopće ne zanima. Mogu se poigrati s nekim zečekom, na primjer. Sve u svemu, i ja ovdje mrnjauknem kad shvatim da su tigrovi na slici, a ja na klupi.

Samo što ja ponekad i odem s klupe. I ne živim u muzeju.