Ručkić krčkić

Dvije misli: Možda sam ipak trebala imati djece, onda bih skužila koliko su mi moji roditelji (ipak!) koristili; i Najteže je onima koji (si) stalno nešto moraju dokazivati.

Nisam otkantala one instrukcije nedjeljom. Zapitala sam se je li mi to zaista tako jako teško i je li odnos koristi i gnjavaže uistinu nepovoljan; pa odlučila održati još jedne i odlučiti nakon njih.

A ta mala mi je draga. Mala je ko govno, gdje je staviš, ondje bude; niš je ne zanima, niš ne voli, osim psa. Koji ne zna pod kapom nebeskom ništa, jer ga nitko od četvero ukućana ni ne pokušava išta naučiti. Tata je veterinar, majka novinarka. Pa kao što pas od veterinara nema ama baš nikakve koristi, tako ni mala od majke-novinarke niš nije naučila, jer ova, valjda, nikad nije ni pokušavala. Danas je trebalo napisati neki sastavak, a ja kategorički odbijam servirati gotov rad - nemrem ja nekog naučiti kako da dobije dobru ocjenu bez znanja, ali mogu pomoći da stekne dovoljno znanja da bi zaslužila dobru ocjenu.

I tak mi krenemo: gleda ona mene, ja velim, ajd, izaberi temu (ponuđene četiri). Joj, nemre, ne zna... Ne znam ni ja, velim, i strpljivo sjedim pored nje, u tišini. Napokon izabere, prvu. Pitam je što zna o toj temi. Ništa. A o drugoj? Isto ništa. O trećoj? Niš. O četvrtoj? Viš, zbilja, ima prijateljicu kojoj se dogodilo nešto slično... Ajmo!

I tak, nažvrlja ona dvije rečenice, ja pročitam i napišem joj 6 potpitanja. Odgovori ona na njih, onak, činovnički suhoparno, kao naša meija, ali bez pridjeva koji se uče na radionicama "kreativnog" pisanja. No dobro, ovoj curi su pridjevi bili zadani, pa velim, ajmo vidjeti gdje pašu i dodati primjere koji ih opravdavaju. I tak, mic-po-mic, napišemo mi sasvim lijep, štoviše dirljiv, sastavak. I sad je ja pitam, pa mama ti piše, ne samo članke, nego i knjige, zar nikad niste razgovarale o ovome? Ne. A jel voliš čitati? Ne. A jesi li pokušavala? Ne, samo ono za školu, a to je dosadno. Ja sam na tatu, veli ona. Je, vidi se po odgoju i zdravstvenom stanju psa (pun buha).

I u tom trenu mi sine slika mojih roditelja, tako gorljivih da ne ispadnu neznalice, tako željnih da saznaju, da ja naučim, da zbilja ZNAM, ali da ne pretjerujem, da ne gnjavim ljude tim svojim znanjima, da znam za sebe, za njih i za petice koje su svima razumljive, ali da budem dovoljno glupava i neznalica da bih mogla biti udavača koju netko još uvijek uspijeva iznenaditi... A znali su oni da ja znam više od njih. I strašno, strašno, duboko su se stidjeli zbog toga. Sad to shvaćam. I sad ih razumijem. Sad mi je jasno koliko sam od njih naučila, kroz to što smo imali dresiranog mačka, a nismo ni znali da je dresiran, nama je bilo normalno pokušavati, ajde Marko ovako, ajde ovo, ajde ono, nama je bilo prirodno vidjeti gdje su granice, naše, tuđe, mi smo bili ISTRAŽIVAČI, ma, mi nismo ni znali da ZNAMO!

Jer su nam tupost i nezainteresiranost jednostavno bili nepojmljivi. TO je bilo naše neznanje.

Da sam imala svoju djecu, da sam se više družila s drugim roditeljima, skužila bih ja to već puno prije... A ovako, mislila sam da su me roditelji sputali, da su me ograničili na granice svoje dosežnosti, da bih bila mogla više i bolje uz neke drugačije. Možda. Ali ovi moji su zaista dali sve od sebe. ONI nisu mogli više i bolje. A mogli su puno. Vidim to sad.

S druge strane, ova djevojka je sretno dijete; sretna mlada žena, sedamnaestogodišnjakinja. Ona je voljena na načine koji joj gode, ona je slobodna od potrebe da ljubav osvaja i stječe, ona niš ne mora nikome dokazivati da bi se osjećala vrijednom i prisutnom, ona ne strahuje od neuspjeha i pogreške - to su joj usputne gnjavaže. Ona nema pojma da uz kolce u trećem gimnazije nema baš osobitih izgleda upisati prestižni faks koji si je zamislila, ili su joj ga zamislili starci, a ona je jednostavno uzela s tacne mogućih opcija, kao i ovu temu danas, bez strasti i zanimanja, jednostavno zato jer se to mora, a netko će već pomoći da bude kak treba... I vjerojatno hoće. Vjerojatno će se potezati i potegnuti veze da bude tako; kao što sam i ja danas, nemoralno i bez pokrića, pomogla da dobije ocjenu koju nimalo ne zaslužuje. (Zapravo se potajice nadam da ima profu kakva sam i ja, koja će skužiti tuđe intervencije, pozvati je u prvu klupu, dati joj prazan list papira i reći: "Hajde sad napiši bar približno."; i voljela bih ja da ona može sama ponoviti bar približno. A znam da ne može. Ne još. Uz starce kakve ima, nikad neće moći.)

Bi li trebala moći? Što bi bilo bolje kad bi, poput mene, prošla put samoprijezira jer nije smogla snage ostvarivati vlastite ambicije, nego je upala u procijep vlastitih i roditeljskih? Ah, kad se sjetim s koliko sam gorčine odlazila na predavanja prve godine na faksu koji je bio najmanje zlo od mogućih i družila se s ljudima koji su bili najmanje zlo od mogućih... I kad se sjetim koliko sam se, godinama, trudila dokazati (si) da nisam poput njih, mislila sam da to njima dokazujem, a da oni to jednostavno ne žele priznati, međutim, jock, danas to vidim, oni su to ignorirali jer sam njima bila sasvim OK takva kakva sam, u onim aspektima u kojima doista jesam poput njih. Sav taj trud utaman! Kad su konačno skužili NE da nisam poput njih, nego da NE ŽELIM biti poput njih, eeee, onda su se uvrijedili. S pravom, rekla bih.

A sad opet, oslobođena tih ljudi, oslobođena roditelja, ne mogu biti baš sve što si zamislim, jer već netko jesam i nekakva jesam, i na tome sam puno radila, i stekla sam puno znanja, spoznaja i navika, kako dobrih, tako i loših. Sad sam ova. Sve moje alternativne ja su fikcija, i postoje samo ako ih imam volje napisati ili nacrtati. A nemam. Jer više (se) nemam volje dokazivati.

I sad sam sretna.

Takve osobe nisu dobre učiteljice. Mislim da ću instrukcije ipak otkantati. Ali ne zbog nemoguće matere.

Ne samo ovdje, svugdje. OK, u nastavi se malo potrudim, tak je lakše preživjeti, ali društveno - jock. Nakon dugo, dugo vremena u kojem bi mi naslovna tvrdnja bila najgora uvreda, konačno sam izvukla nos iz vlastitog pupka, pogledala oko sebe i zaključila da ne želim biti zanimljiva. Nemam zbog koga!

Moj svijet se spokojno obavio oko mojeg doma, mojih ljubimaca, one šačice prijatelja (a to su oni s kojima spokojno mogu biti dosadna do mile nam volje). I moje komocije. Da, dobro ste pročitali, besramno napisah: KOMOCIJE. Koju mnogi, baš zato jer je ne prikrivam izlikama i izmotavanjima, smatraju (pre)golemom, a ja bih rekla da je sasvim umjerena, osobito u usporedbi s tuđim komocijama; tim prije što ja za svoju imam i prilike i pokrića, za razliku od tih nekih usporednih i prikrivenih, ali meni zamjeračkih.

I tak, pomalo mi je komično što sam prešla cijeli taj teški, zavojiti, ponekad opasni put od idealizma, praktičnih pokušaja praktičnog mijenjanja svijeta, pa onda bar mijenjanja bliske mi okoline, preko mijenjanja sebe da bih što bolje mijenjala sve i svašta oko sebe do evo, konačno epifanije: ma, jebe mi se! Ne doslovce, bar ne u ovom kontekstu, i nije baš da mi se sasvim jebe, uh, uzjebem se ja kad nešto ugrozi mene, moje ljubimce, moj dom i moju komociju, pa i prijatelje, iako ih mudro biram po kriteriju "mogu se oni pobrinuti za sebe", ali ajde, prijatelji smo, zbog njih ponekad ne odspavam baš onda kad bih htjela i ponekad slušam uistinu jako, jako dosadne ispovjedi ili totalno nerealne zamisli... i pregrizem riječ uvida. Pustim.

I kad bih bila u prilici dijeliti savjete, npr. unucima, jer mislim da za djecu nikad ne bih imala smisla, ali to gostujuće, neobavezno sudjelovanje u oblikovanju neke mlade osobe mi ne bi bilo sasvim mrsko, rekla bih im da uvijek odrade točno onoliko koliko je potrebno da bi imali mira za svoje osobne interese i komociju: ni manje, ni više. I da uvijek slažu koliko im je trebalo da odrade obavezno, neka kukaju i prikažu to kao nešto jezivo teško. A za svoje osobne interese i komociju neka upogone sve svoje snage, sve darovitosti i svu bešćutnost koje posjeduju. I da na svijet gledaju kao na kuglu koja se drži skupa skrpana prozirnim selotejpom, štoćereć, nije baš čitava, a ni ne mora biti. Sve NA svijetu je prozirno; ali, i mi sami smo u njemu.

A onome tko mi je rekao da je riblja juha brza jelo rekla bih nek si je drugi put sam kuha, ali bih oprostila, jer nije meni ovo prvi put, ali svaki put zaboravim koliko se zapraf treba zajebavati. Je, kuha se 15-ak minuta, ali prije toga čistiš, rezuckaš, poslije toga procjeđuješ, čistiš, pasiraš, a klopaš, sve u svemu, 10 minuta. I to polako.

Valjda je svijet (ipak!) lijep zato jer ponekad ponešto i zaboravim. Npr., kak je riblja juha DOBRA. Unatoč svemu.

...da mi se ne da pospremati. I da tepihe volim samo zimi, ali ih proklinjem cijele godine, te upijače prašine i dlaka. Svejedno, lijepo izgledaju, a poneki i griju.

No, kak mi se ne da pospremati, ajd da malo promislim o iskričarskijem pitanjima... Ovak, ja si mislim za sebe, ne bum ja sebi ovdje našla niš kaj bi mi se dugoročnije moglo svidjeti; a kratkoročno, hm, preveč inkomodiranja za premalo rezultata. Kad se spetljaš s nekim iz prijateljskog kruga, to je već (ipak!) probrano društvo, ne buš tu naletjela na ortodoksnu seljačinu koja pukim slučajem nekak zgleda, osobito u mraku, i osobito ak si cuguš i jako potrebita. Pa se u takvom krugu i kratkoročne inkomodacije ipak pokažu podnošljivima.

E, da! Osim ovog genijalnog zaključka, u nevoljkosti za pospremanje uspjela sam sročiti još jedan, podjednako genijalan: Poslije 50., svi bi trebali plaćati za seks. Pod obavezno. Neke otvorene i registrirane transakcije tu mora biti. Ne nužno monetarne, može i razmjena usluga, a Iskrica bi vodila bazu podataka o tome tko što nudi, a tko što treba: i tak, ja npr. trebam glancanje parketa, a netko bi ručak, onda se mi tak sparimo, on izglanca, ja nahranim i pride se poseksamo. Milina! Svatko dobio što treba, a dao točno onoliko koliko je smatra dovoljnim.

Dodatni benefit je to što nam raznorazne ocvale kreature ne bi ovdje non-stop reklamirale svoje primarne i sekundarne erogene zone. Nego fino u bazu s njima pa u promet po realnoj, tržišnoj cijeni. Ako atributi vrijede, zbavit će se više transakcija po nižoj cijeni za ulagača/icu, a ako ne, eeee, naradit će se, ali opet bu to win-win-win za sve, pa i nedužne i neinvolvirane blogere.

Eh! Duška iskopala oko rakunu kojeg sam jučer krpala. I sad nemam pojma kak da mu ga pričvrstim. Viš, hm, jel bi to vrijedilo ševe + neke sitnije praktične usluge? Vjerojatno da. Ajd, bar nekog drpanja + krpanja. Bumo vidli...

Zauger čeka.

Ne, ne bojte se, nije ovo još jedan tekst s receptom za sreću i nabijanjem na nos da VI takvu nemate... Jock. To su sasvim moje, sasvim osobne, sasvim idiosinkratične srećice. U kozmičkim, ili pak općeljudskim razmjerima, vjerojatno nisu neki krupniš, ali mene prožimaju od glave do pete.

Evo, ja se rastopim kad vidim svoju mačku u ovome kutku u koji sam povješala drage mi slike i novi sat, i da, svaki put kad ga ugledam, baš mi se svidi, uvijek iznova; i ovaj kutak u kojem je nekad bio glomazni stari kamin, a sad je elegantan stolčić s krletkom i komična mačketina na slici. A Duška... Ah, Duška mi je baš za dušu! I taj listić u njezinom brku me veseli, ta spoznaja da sam joj priuštila veselje, i da ga je malo donijela i doma.

I iskreno ću reći, da su moji mrtvi još uvijek živi, ove srećice ne bi bile dovoljne. I ja ne bih bila sretna. Jer, moji mrtvi su me unesrećivali dok su bili živi, dobrim dijelom i svojeg i mojeg života; ali, ja sam tu nesreću prihvatila, odnesretovala, usrećila ih koliko sam mogla, učinila za njih sve što sam mogla, i sad su oni za mene mrtvi, bez ostatka, bez tugovanja, bez grizodušja, bez neriješenih računa, uz shvaćanje, uz oprost zbog shvaćanja, uz objektivnu procjenu pravde i nepravde u našim odnosima, i ja napokon mogu biti svoja; samo svoja. I sretna zbog toga.

Kad si nesretna, a ja sam to uistinu dugo, dugo bila, onda ti treba puno malih srećica da bi uopće funkcionirala. Onda od drugih ljudi tražiš srećurde i ništa manje od toga te ne može zadovoljiti. Jednostavno, ne možeš od sebe ama baš ništa odvojiti da bi išta dobila od drugih, a drugi daju, ali i traže, nema bezuvjetne ljubavi. I životinje traže, ali imaju taj dar da skuže kad je oportuno, kad bi bilo dosta, poštuju tvoje navike i rutine. Mislim da je ljude strašno zaribao taj grozni ego, ta težnja da budemo u pravu, da to dokažemo svojom upornom postojanošću i kad treba i kad ne, a osobito nauštrb tuđe.

Meni je lijepo živjeti bez drugog čovjeka, a s ovim mojim dlakavim i pernatim srećicama. Da, možda tako kompenziram majčinstvo, možda odsustvo dvonožnih zajedništava, ali, molim vas lijepo, može li mi netko objasniti ZAŠTO NE BIH??? Čak i ako sam sve u životu pogrešno radila (a ja duboko u sebi osjećam da nisam, a taj osjećaj je temelj mojeg mira, pa tako i zadovoljstva koje se povremeno slije u sreću), ako nisam odradila svoju evolucijsku funkciju (a ja mislim da jesam, i da je evolucija baš na mojem primjer/k/u zaključila da je bilo dovoljno takvih), ako je moj život modularan u svojoj nesebičnosti pa sebičnosti, molim vas lijepo, neka mi netko objasni, ZAŠTO NE??? Kome to šteti?

Možda objašnjenje zaista postoji, ali ja ga ne vidim. Ja mislim da živim za sebe, isto kao što kuham za sebe, i da nema smisla pokusati nešto što mi nije fino samo zato jer određeni postotak čovječanstva smatra da bi mi to trebalo biti fino. Nije. Možda sam zato zakinuta, možda je to tzv. "ukus koji se uči" (acquired taste), možda ga jednog dana i naučim... Tko zna!

U međuvremenu, ne kanim zbog toga biti nesretna. Baš naprotiv!

(Uslikala Cristina Mittermeier)

Ja sam vam totalno popušila Marxa i Engelsa i ono njihovo o otuđenom radu. Točnije, zaljubila sam se u pojam neotuđenog rada, onoga koji radimo s guštom i iz gušta, a pride si priskrbimo što nam treba, a ne treba nam nikakav opijum za narod, s time da sam pak taj pojam modificirala u konzumerizam kao novu religiju.

I zbilja, dost dugo je to meni uspijevalo tako privređivati za život, raditi poslove koji su mi predstavljali radost i užitak, iako nikad nisam voljela ustajati rano, ali sam čak i to uspijevala nekako zaobići, a samo sam 7 mjeseci u životu radila 8 uredskih sati, a onda to precrtala za sva vremena, a kad bi usfalilo love, sjetila bih se da idem doma u jedan i da ne moram gledati uvijek iste face s druge strane radnog stola.

Naravno, radila sam dobro, temeljito i brzo (prijevodi su vijek trebali za prekjučer!), i zato su me redovito nastojali iskorištavati. Nerijetko bi i uspjeli, jer mi je, naivki, imponiralo što me tako cijene. Ali, prerasla sam to kad mi se razbolio muž, kojeg su isto tako jako cijenili i nisu mogli bez njega ni noću, ni vikendom, ni za vrijeme godišnjih, a kad je zalegao, blogme su se sasvim lijepo snašli. Naravno, ni on ni ja nismo privređivali niš više zbog svojeg kvalitetnog rada, kad razumno pogledaš, zarađivali smo manje baš zato jer smo radili više i bolje od prosjeka. Pa sam ja skužila da sam najbolje plaćena kad ne radim gotovo ništa.

Međutim, nemrem vam ja tako. Od osjećaja magareće iskorištenosti još mi je gora dosada. Tak da opet radim puno i dobro, ali se pride žifciram što za to ne dobijem ne samo ono što bih htjela (a to nije puno, nisam ja neka potrošačica), nego čak ni ono što uistinu trebam. A još, kakti, imam dobru plaću u usporedbi s drugima iz struke!

I dok ja tako mozgam o smislu i besmislu svojeg trudbeništva, svijet se mijenja, prioriteti se mijenjaju, sve više su na cijeni instant-rješenja, o temeljitima i dugoročnima se čak ni ne sanjari, gase se požari, krpaju rupe, žude mir, spokoj, obilje i ljubav, a sve se to nastoji steći lukavstvom i na prijevaru ili iznudom, nije mi jasno kak ljudi ne vide nelogičnost takve težnje, moj posao je sve sličniji show businessu, ali, blogufala, tu i tamo vidim da ljudima fali napora, kad studentima dam izbor između nečeg zabavnog i lakog i dosadnog i teškog, nemreš bilivit, izaberu ovo drugo i s guštom to odrade i idu doma sretni što su se konačno malo konstruktivno pomučili oko nečeg... Rijetko se to desi. Ali se desi još uvijek.

Žifciram se jer me danas peče savjest zbog toga što sam Duški kupila kaputić za 150 kn, i Duški i Kafki tabure-kućicu za ljubimce za 200 kn, objema krevetić za pored peći za 150 kn, a sve je to (osim taburea), vjerujte, vrlo povoljno s obzirom na to kako se kreću cijene, a odraz u zrcalu mi govori da moram frizeru, na šišanje i farbanje, međutim, nema više, ispucala sam kompletan potrošački luft, ako ga je uopće bilo, jer još ne znam koliko će me točno koštati grijanje. Žifciram se jer sam premorena, jer sam cijelog ovog mjeseca zaista rintala, pošteno rintala, a vikend mi nije dostajao za odmor, iako sam preskočila temeljito čišćenje i nakuhavanje za pol tjedna, jock majci, bit će pljeskavice, jaja na oko i smrznuto povrće ili sir i vrhnje...

Žifciram se jer znam da život može biti bolji, da mi može biti bolje, da nisam lijena, da odlično funkcioniram kad nisam premorena, kad mogu raditi po svojem ritmu, kad su mi financijske brige tek treće ili četvrte na rang-listi frustracija, jer poznajem sebe koja je puna zanosa i ljubavi za svoju struku, koja obožava onaj trenutak spoznaje u razredu, ili rješenje klompave i nejasne rečenice u izvornom tekstu, onu ljubaznu, vedru, optimističnu sebe koja će s lakoćom razmrsiti svaku petljavinu... Ali, ta ja treba malo više uporišta nego stol na jednom jedinom stupu; jer, kad se taj rasklima, sve ode u materinu!

Umorna sam. Neću se danas pofarbati, neću pobrisati prašinu, neću napraviti ručkove niti pripreme za dva dana unaprijed. Pojest ću svoju pljeskavicu i ubit jokce do nastave. Koju ću odraditi solidno, ali ne izvrsno. OK, možda mi se izvrsnost omakne. Jer ta je grupa baš simpatična. A oni nemaju pojma što mori mene. Niti me gnjave svojim brigama. Aleluja!

Iako je izgubio trgove kojima sam voljela prolaziti i gledati dugačke ljetne sjene; ili posjediti u hladu i možda se napiti vode s česme. Nema ni Kvatrića s tržnicom, na koju bih uletjela iz tramvaja, kupila što trebam, a onda još i pušlek cvijeća prije nego što opet uletim u tramvaj na putu u svoj ah! daleki bračni dom onoga doba.

Meni su ti prazni trgovi koji se povremeno pune nekakvim modernim šatorima ružni. Možda su nužni, ali su mi ružni. Nije to moja urbana estetika.

Ali, na stranu to što je meni ružno ili lijepo. Od 2000. godine naovamo ne vidim baš nekih poboljšanja u bitnim funkcijama grada, ali osjećam povećanje troškova. Na primjer, sad mi se smeće odvozi triput tjedno, a ne svaki dan, valjda zato jer je moja uličica u srcu grada ipak malo uvučena od glavnih arterija. Naplaćuje mi se topla voda, koja je topla samo ako je zagrijem plinom ili strujom, koji se posebno naplaćuju, a kad upitam zašto se naplaćuje, eeeee, zato jer već dva desetljeća nisu u stanju razdvojiti vodomjer na koji je priključeno 57 korisnika pa je tu onda neka rupa u naplati, u koju su, eto, ubacili nepostojeću toplu vodu; ali, sve je to po zakonu, kažu. Kad sam bila u bolnici, morala sam donijeti vlastiti toalet papir i vlastite lijekove. Inače - nema! Moja majka, koja je bila u bolnici prije 2000. je dobila sve, mi smo donosili samo ekstra klopu kad joj bolnička kuhinja ne bi bila po volji.

Promet. Imam sreće što onamo kamo često idem uglavnom stižem cipelcugom. U strahu od biciklista, jer u velikoj ekološkoj osviještenosti, njima se dodijelio dio pločnika, koji je prethodno sužen zbog četverokotačnih ljubimaca. Koji uglavnom voze 3/4 prazni, tj. samo s vozačem. Pa se ja pitam, nije li se te vlasnike četverokotačnih ljubimaca moglo privoljeti da ih ostave negdje na rubu grada, na jeftinom parkingu, pa rasteretiti uska prometna grla u središtu, smanjiti parkirališni prostor, izgraditi prave biciklističke staze, kojima bi se navikli na kotače, a ne cipelcug, mogli dovesti do odredišta na ekološki prihvatljiv način, a ostalima prepustiti prohodniji i pouzdaniji, ako već ne i jeftiniji javni prijevoz? Mene bi to, eto, više veselilo nego raznorazne nove vizure koje su posvuda niknule. Jer su mi stare bile čist dobre. Ali i zato jer između pragmatike i estetike najčešće izaberem pragmatiku, osobito ako nemam love za oboje.

Moram priznati da je aktualni gradonačelnik ponekad zaista imao sluha za građane, čak i mene osobno: kad sam u emisiji Radija 101 postavila pitanje zašto se ne nadomještavaju potrgane kante za smeće u mojem kvartu, već za 2 dana su osvanule dvije nove, baš u mojoj ulici. Prenosive. Pa ih je ubrzo netko odnio. Ah, štaš... Ima nas svakakvih u ovom gradu.

Ma, sve su to, zapraf, sitnice. Da se ovdje lijepo živjeti. Iako mislim da sve preskupo plaćamo; i da plaćamo ulaganja koja, po mojem, uopće nisu prioriteti. Zato sam ja na zadnjim izborima za gradonačelnika glasala za onoga koji je u svojem programu za 4-godišnji mandat imao samo jednu jedinu točku: promet u središtu grada. Jer sam smatrala da je to realno i ostvarivo. Međutim, taj je kandidat neslavno propao. A ja se za dvajs' godina populističkog feudalizma navikla na štošta. Možda ću još s tugom zazivati ovoga!

Ljetni. Skitalački. Opasan i radostan, za tople automobilske haube i hladne sjene, za zvijezde u lokvicama i razuzdane buhe, za žegu i pusti grad, pun mirnih podruma.
I jednu toplu, uplašenu sjenu u najmračnijem kutu. Onome koji su Plaha i on htjeli za sebe. Nešto čupavo, crno, malo manje od Plahe, tiho jeca. Nije mačka. Ali ima topli, halapljivi jezik.
Lunjo. Tako su ga nazvali. Nije znao otkud je, nije znao kako je stigao ovamo. Sjećao se mame, sjećao se ljudskih glasova, sjećao se novina na koje je trebao piškiti, ali ne bi uvijek stigao. A onda kartonska kutija, auto i samoća. Nigdje nikoga.
Nije znao loviti, a jeo je više nego njih dvoje skupa. Ali Plaha je bila odlučna: ovoga ne da! Svuda ga je vodila sa sobom. Ni na tren ga nije ispuštala iz vida.
A Prozorski je shvatio da je Lunjo odličan marketing: ljudima su Lunjo i Plaha bili neodoljivi. Još nikada nisu tako dobro jeli! Hajde, bar neka korist od maloga…
Koji je postajao sve veći, sve crnji, sve šapastiji; i sve draži, čak i Prozorskome. A nije bio ni blesav: izmislio je cijeli nastup s Plahom, prvo krene ona, onda joj se on pridruži, lizne je, primi za šišak i malo nosi, onda legne, ona na njega. Ljudi bi se raspametili od divljenja!
I zato ih je izgubio.
Došla je jedna djevojka, mirisava na svježe pecivo i mlijeko i čistu dobrotu. I pitala ih je hoće li s njom. Njih dvoje, Lunju i Plahu. Njega nije ni vidjela, on je čekao u sjeni. Lunjo je bjesomučno mahao repom; Plaha je uzdizala njuškicu. Lunjo je krenuo. Plaha je pogledala prema Prozorskom. Djevojka je pričekala.
A Prozorski se stopio sa sjenom. I postao nevidljiv.
Vidio je da Plaha oklijeva. Znao je da ne želi otići bez njega. I zato joj se pokazao, samo na tren, i onda se okrenuo i otišao.
Neka idu. Nije ovo život za njih.

I tako je naš Prozorski izgubio još jedan život: nakon prozorskog i balkonskog, uličnog, očinskog i skitalačkog, sad ga je čekao usamljenički.
Da, potražio je Plahu i Lunju, i našao ih je, zaigrane u lijepom dvorištu, site i čiste. Plaha je bila punašna, očešljana i sjajna, ljepša nego ikada. Lunjo je bio ogroman, ali nježan kao pahulja.
Nije im se javio. Neka. Pokvario bi im užitak.
Ipak, svakog je dana svraćao da ih pogleda, bar na trenutak. Počinjale su kiše. Sve češće su bili u kući.
A prozorski je osvojio svoj kontejner u obližnjoj ulici. I imao je svoj čopor i nekoliko ženki, za koje nije osobito mario. Imao je gliste i buhe i veliki ožiljak preko čela. Naučio je nepovjerljivost i oprez. Bilo mu je dobro. Nije mu bilo loše.

A onda je začuo Glas. Onaj Glas sreće, koju je već zaboravio. Glas koji je izgovorio ime, na koje se nekad odazivao, ako je htio, naravno.
"Pa gdje si ti svo ovo vrijeme?! Znaš li koliko sam te tražio, raspisao sam i nagradu… Zašto si otišao? Zbog one moje? Joj, mačketino luda najdraža, pa zar si zbilja mislio da bih ja mogao biti s nekom koja ne voli mačke? Dođi k meni, hajde, nemoj se ljutiti… Idemo kući!"
Kući.
Idemo.
Kada. Veterinar. Frontline. Košara. Porcija. Krevet. Ah, balkon! Maženje, maženje, maženje. Uz respekt: ljud je konačno naučio.
A onda zvono na vratima. Miris svježeg peciva, mlijeka i čiste dobrote.
"Daj da vidim tog tvog macana. Joj, kak je lijepi! Ma, prekrasan je! Valjda će se slagati s mojima, što misliš? MORA se slagati, evo, dovela sam Lunjka da vidimo, joj, pogle kak Lunjko maše repom! Ma super, super, super! Pahuljica će ga sigurno isto zavoljeti…"

I tako su sretno živjeli do kraja života. Sedmog, osmog i devetog.
U sedmom je Prozorski bio Zaručnik, u osmom Suprug bez djece (nešto su sredili s Plahom), ponekad nevjeran, ali samo malo, a u devetom Mudrac.
Jer je puno toga naučio kroz život. Između ostalog i to da ne moraš sve naučiti na vlastitoj koži. Zato je sjedio na zidiću ispred njihove nove kuće i savjetovao mlađe mačke. A ponekad i pse.
Shvatio je da je ni devet života nije dovoljno da sve shvatiš; i da ljudima treba puno toga oprostiti, jer imaju samo jedan. Jest da je njihov dug, ali baš zato, jer uvijek misle da imaju još puno vremena. I da psi nisu baš onoliko bedasti koliko je prije mislio.

I tako su Prozorski i Plaha krenuli u potragu za svojim ljudima. Putovali su danju, kad je na ulicama najviše ljudi, a najmanje drugih mačaka, zastajkujući uz ljubazne noge i zavodljivo lelujajući repovima, glava spremnih za dlan, iako to Plahoj nije bilo drago, jer nije imala iskustva.
Ništa. Prozorski se morao suočiti s vrlo neugodnom spoznajom: više nije lijep mačak. Smršavio je, ofucao se, pun je ojedotina od buha. Na trbuhu više ni nema dlaka od češanja.
Nadao se da će Plaha bolje proći, jer ljudi vole debele mačke, a ona se, bogme, jako raširila. Opet ništa. Ljudi izbjegavaju skotne mačke.
A kako i ne bi, kad stalno zanovijetaju: ili je gladna, i to na nešto što je nemoguće nabaviti, na primjer, frišku mišetinu s ostacima pizze, ili bi samo spavala, i to baš onda kad moraju požuriti iz podruma jer je u parku vrijeme gableca, kad ljudima svašta ispadne i ostane, ili je spopadne panika, kako će ona to, tko će je poroditi, gdje će se skrasiti s malima, tako da se osjećaš potpuno beskorisnim i nimalo macanom…
Jedino dobro u cijeloj toj nevolji bilo je vrijeme, koje se proljepšalo i domamilo mnogom mladih, neiskusnih ptičica na niske grane. Ali, moraš ih loviti kad ljudi ne gledaju, jer će te otjerati, a sigurno te neće usvojiti.
I tako od ljudi ništa. Osim "Šic!" ili udarca cipelom.
Nakon mnogo dana i mnogo ulica, Prozorski i Plaha su shvatili da će postati roditelji prije nego što ih netko usvoji; da moraju sami pronaći dom za svoju djecu. I eto, posrećilo im se: povjetarac ih je pomilovao blaženim mirisom kuhanog mesa. Povukao ih je za brkove, krenuli su za njim, preko ceste, iza ugla, ispod ograde, kroz zapušten vrt, preko zidića i evo ga, mali restoran s nekoliko stolova na ulici i krasnim smećem kod stražnjeg ulaza. I podrumom bez jednog okna. A u podrumu nikoga.
Bilo je kartona, bilo je krpa, bila je krasna hrpa potrganih stolica iza kojih je Plaha savila svoje gnijezdo.
Prve noći im se uvukao neki domaći mačak, ali ga je Prozorski junački isprašio; jednom se morao potući s trojicom zbog komada piletine na pragu stražnjeg ulaza u restoran (shvatio je da su to ljudi namjerno ostavili), a jednom ga je gazdarica zamalo isprašila metlom kad su on i Plaha došli piti vode iz kante koju je donijela za čišćenje oko stolova. Ipak, kad je vidjela da je Plaha trudna, pustila ih je. Čak im je počela ostavljati zdjelice s vodom i hranom ispred podrumskog prozora. Prozorski joj je zahvalio mrtvom krticom koju Plaha nije htjela. Trudnička posla!
A onda je počelo: trudovi. Bol. Strah. Mijaukanje. Psovanje. Šetkanje. Pa ležanje. Pa opet sve iznova. A on – potpuno beskoristan! Zaključio je da je najbolje da se makne. Sjeo je pred prozor i čuvao stražu.
I nakon tko zna koliko mijauka, tko zna koliko propuštenih tustih muha, nakon svih mogućih bezobraština drskoga vrapca i njegove bratije koji su ga zavitlavali iz obližnjeg grma, muk. A zatim sasvim sitni glasići.
Tri krasotana! Dva na njega, jedan na Plahu, njenu mamu, zapravo, objasnila je. Našušurio se od gordosti; od ljubavi za Plahu; od divljenja što su njih dvoje, svim nedaćama unatoč, uspjeli stvoriti tri nova života. Došlo mu je da je izliže od glave do pete, da legne na nju i prede joj cijelu noć… Ali, ona kao da je zaboravila na njega: lizala je mališane, gurkala ih na mjesto, ushićena njihovim tjelešcima, iako su više sličili miševima nego mačkama.
Od tog dana, Plaha je postala još plahija. Više nije htjela izlaziti s njim, stalno je lizala i prebrojavala mališane, zavukla se još dublje između potrganih stolica, a od njega se očekivalo da ih dvori. Provirila bi van samo da se napije vode i brzo obavi nuždu.
Za to vrijeme, Prozorski se sve više smucao oko restorana. Shvatio je da ljudi ne vole kad im se očohava o noge, ali ako stane ni predaleko, ni preblizu i snuždeno ih gleda, dobacit će dobre zalogaje. Osobito ako im nešto domijaukne ili zaprede na poslasticu. A i gazdarica ga je počela cijeniti nakon one krtice, pohvalila ga je da je dobar lovac, neka bude oko kuće… Pitala ga je za Plahu i kad će doći pokazati mačiće.
Ni on ih nije baš dobro vidio nakon onog prvog dana. Plaha ih je sebično čuvala za sebe. Samo ih je čuo, sve glasnije i sve gladnije. Uskoro im mlijeko neće biti dovoljno.
A onda ih je jednoga dana Plaha sve iznenadila. Kad je najmanje očekivao, u vrijeme ručka u restoranu, pojavila se s njihova tri sina, jedan ljepši od drugoga: prvi krupan i glavat, na njega, drugi malo trapav, zelenook, na njega, i treći čupav, mekan i zavodljiv, na nju. Svi su utihnuli. Odjednom su se ruke počele spuštati prema tlu, a u svakoj nešto fino. A Plaha, kao da ništa drugo nije ni očekivala, ravno do središta terase i samo žmirka. Ponosna mati! A on ponosan na nju.
Prvo su izgubili Čupavka. Neka djevojka koja je jela ribu jednostavno ga je uzela i strpala u torbu. I otišla! Plaha se uopće nije snašla. Nije joj bilo jasno. Polizala je Glavonju, OK, on je tu, zatim Trapavog, dobro, i on je na broju, ali netko fali, nema Čupavog, idem ponovno, Glavati tu, Trapavi tu, ali gdje je još jedan…? Uzalud joj je Prozorski objašnjavao da je tako bolje za maloga, da će mu biti dobro, bit će na sigurnom, imat će hrane u izobilju, Plaha se nije mogla smiriti. Danima. Opet je prestala izlaziti iz podruma.
Ali dečki su bili pravi hahari, njih nije mogla obuzdati – svugdje ih je bilo, na drvetu, na zidiću, na cesti. Koja je Glavatom došla glave. U trenutku, u zanosu kuhinjskog mirisa, u sekundi kad joj je izmaknuo iz pogleda. Vozač uopće nije stao. Gazdarica ga je brzo nekamo odnijela.
I na kraju, Trapavi… Njega je našao Prozorski. Glavu kod zida, ostalo kod smeća. Čovjek? Pas? Zvijer, sigurno. Odnio ga je daleko, u dvorište iza zgrada četiri ulice dalje. Prvo glavu, zatim tijelo. I zakopao ga, duboko, što je dublje mogao.
I tako su opet bili samo Plaha i on. Ali, ništa više nije bilo isto. Plaha je postala plahija nego ikad. I prema njemu. I nekako, kao da nikad nije bila potpuno s njim; uvijek je gledala malo mimo njega, kao da traži nekog…
Shvatio je da više ne mogu ostati kod restorana. Ne, ona tu nikad neće preboljeti gubitak. A taj život je gotov. Vrijeme je za novi.

Za razliku od ljudi, mačke izvrsno razlikuju pogibelj od prevladive opasnosti. Onog trena kad mački sine da bi mogla izgubiti sve svoje živote, u paket-aranžmanu, ona poduzima skokovite korake. Nema tu samozavaravanja u stilu "bit će bolje", "pa da vidimo" ili "svatko zaslužuje šansu"...
Zato su naš Prozorski i Plaha smjesta napustili poprište pokolja. Bilo im je žao stradalih, naravno, i Žuti je bio među njima, ali ipak... Nisu to bili bliski prijatelji. Laknulo im je što nisu bili s njima. Iako, malo je falilo...
Mačke se rijetko udružuju, osim u vrlo teškim uvjetima, a čak ni tada ne stvaraju čvrste stranke, nego labave, interesne koalicije. Nisu oni kao psi, koji vole jasne strukture i jasne hijerarhije, u koje stupaju uz slijepu odanost, čak i ako je vođa loš, sebičan i nepromišljen, i slušaju ga i prate sve dok se neosporno ne dokaže da je stari vođa čopora nesposoban; ili manje sposoban nego novi pretendent. Ne, mačke prvo dobro promotre situaciju i ako vide da čopor ima svojih prednosti, da vođa ima dobar program kojim će i njihovi interesi biti zadovoljeni, onda može.
Ali, za ulazak u čopor treba platiti ulaznicu: ženke mogu besplatno, ali mužjaci moraju dokazati da će pridonijeti. Ako ne mogu, predaju svoju ženku, a oni put pod noge. Jerbo ženke uvijek pridonose. Bar estetski. Prestižne su.
A Žuti je već odavno bacio oko na Plahu. Nije ju obrlatio samo zato jer je morao glasnim mrlaukom obavijestiti kvart da je sad on Gazda od kontejnera pred brojem 8, a kad je to obznanjeno i prihvaćeno, nije mu bilo ni nakraj pameti hraniti i njenog hofiranta.
Večer uoči pokolja bio je zakazan fajt: Prozorski protiv Žućana.
"Pobijedit ćeš", bodrila ga je Plaha.
Prozorski je samo trznuo brkom.
"Čak ako i ne pobijediš, nije važno, glavno je da ne podviješ rep", hrabrila ga je.
Prozorski je polizao šapu.
"Važno je da se ne predaš odmah", nastavila je. "Ako vidi da si borac, dogovorit ćete nešto, dat će nam bar malo za pojesti."
Prozorski se počohao iza uha.
"Trudna sam! Nemamo izbora", uzdahnula je.
Na to je Prozorski razrogačio oči. On OTAC?! Njegovi mačići?! Došlo mu je da zbriše istog trena.
Ali, kad je pogledao njezinu njuškicu, uzdignutu s tako puno vjere u njega, s tako puno povjerenja...
"Postoji bolje rješenje", odgovorio je. "Da?" napeto je iščekivala.
"Ljudi", rekao je.
Da, ljudi... Ljudi si laskaju da su mačke s njima iz ljubavi, da ih vole, obožavaju, ovise o njima, a onda se živo začude kad mačka odjednom preseli nekome iz susjedstva; ili se ljudi presele, a mačke jednostavno odluče ostati gdje su i bile. Ta je ljudska zabluda nastala zapravo zbog pasa, koji su ljudima sličniji po slijepoj odanosti i atavističkim preduvjerenjima. Doduše, ima i mačaka koje su pobrkale lončiće i ljude pa se ponašaju kao psi, obožavaju svoje ljudove, venu za njima kad ih nema, umiru od tuge kad ih ovi napuste... Umjesto da lijepo zapišaju krevet i nauče dvonošca što je red. Ipak, većina mačaka se pridružuje ljudima, onako kako bi se Hrvatska trebala pridružiti EU, a ne "ući", skrušeno i pod uvjetima koje je netko drugi odredio.
Prozorski je znao da se ne može vratiti svojem nekadašnjem ljudu i njegovoj "mački", glupoj alergičarki, pogotovo ne sa ženom i djecom na putu... Ali, ima drugih. Treba se samo malo potruditi.
I sad je to bio jedini izbor. Znao je, ljudi im neće odoljeti!

Na stranu priče, ajmo malo znanstveno: moj najdraži evolucijski psiholog, Geoffrey Miller, u svojoj knjizi The Mating Mind (koja se, usput budi rečeno, čita pitko kao da je roman) postulira tezu da evoluciju ne gura samo prirodna, nego i seksualna selekcija, što će reći, nije bitno samo izvući živu glavu i najesti se, nego i poševit se kak treba, produktivno, i tak poslati svoje gene dalje.
Što se preživljavanja tiče, mačke dobrano šišaju čovjeka, jer u manje-više nepromijenjenom izdanju šetaju ovim našim svemirskim šljunčićem već dobrih milijun godina; a čovjek (u ovom, prepoznatiljivom izdanju) samo cca 130.000 godina. Zato Miller kaže da bi čovjek, osobito uz prednosti svoje armature ilitiga tjelesne konstrukcije, savršeno dobro preživio s mozgom mačke i opet vjerojatno bio gazda gdje mu se hoće. Samo da nije seksa… Ovaj nam je nametnuo taj naš lakomi mozak, koji nam crpi veći dio resursa i zato nas tjera na neprestanu borbu za nove, jerbo da bi se poševili s najboljima i imali najbolje potomstvo, ali i zato da bi ti najbolji pristali na takvu suradnju, razvili smo taj grabežljivi organ sa svim njegovim komplikacijama… Ukratko, Miller kaže da nam mozak služi za udvaranje, za oglašavanje svojih prednosti: inteligencije, kreativnosti, morala, dobre naravi i zdravlja. OK, ne slažu se svi s Millerom, kojeg ja možda volim najviše zato jer najljepše piše, tko zna, neki vele da je važnije kak lovimo i skupljamo, drugi kak se slažemo s ostalima, iliti ta već nekoliko desetljeća jako popularna socijalna inteligencija, koja meni zapraf miriše na izliku za one koji ne znaju smisliti put iz labirinta, konstruirati most, ispeći komad sirovog mesa, ili preživjeti od plaće do plaće, ali dobro… Demokracija iznad svega, sve dok ne izađe iz mode.
Dakle, s puno manjim mozgom, npr. onim mačke, čovjek bi bio a hell of a lean, mean machine – samo, gdje je sex iz ove fraze?
Zamišljam kakvo bi olakšanje bilo živjeti s mozgom koji ne mora stalno procesirati vlastite komparativne prednosti ili nedostatke, čija sreća ne ovisi o gomili drangulija, od pet-šest vrsta ruževa za usne, preko bezbrojnih cipela, krpica, knjiga, svakovrsnih čaša, pića, ića, putovanja, mjesta i ljudi te njihove naklonosti, sve do perspektive budućeg generiranja istovrsnih srećonoša… Kako bi bilo jednostavno NANJUŠITI sreću i krenuti za njom…
I možemo mi sad zaključiti da je naš Prozorski zapravo blesav mačak koji je dopustio da ga malo feromona smještenih pod repom Plahe perzijanke onako šepavog odvuče od bezbrižnog i udobnog života, možemo zamišljati agoniju kruljenja u stomaku kad je stiglo doba za meseko i frišku vodu, a niti jednog od toga nije bilo na vidiku, možemo navijati da se vrati doma i skrušeno zamijauče pred vratima iza kojih ga čekaju Frontline, porcija, udobna košara i bar malo grizodušjem nadahnutog maženja, ali sve to znači da jednostavno potcjenjujemo ekonomičnost njegovog mozga.
Jer, sve što je Prozorski ostavio kad je postao Uličar nije se dalo mjeriti s užitkom podrumarenja uz Plahino toplo krzno, sa slašću kontejnerskih miomirisa i strahom pred Žutim i ekipom, koji bi mu adrenalinski napeo svaku dlaku na repu i svaki brk, a onda ih spustio u blaženom olakšanju izbjegavanja ili pobjede. Naš Uličar nije mozgao o prošlim vremenima i prošlim nepravdama, nije očekivao pravdu i ravnopravnu podjelu resursa za sve; na kraju dana bi tiho zapreo svojoj Plahoj, sretan što se međusobno griju, a zorom bi spremno razrogačio oči, ne znajući što ga čeka.
Jednoga jutra dočekao ga je prizor osam mrtvih mačjih tijela u dvorištu.
"Trovači!" promrmala je Plaha.

Za našeg je macana promjena stigla uz glasno AP-cihAAA i jednu golu nogu pod poplunom njegovog čovjeka – jer, naravno da je čovjek njegov, a ne obratno, ali mačke su taktične pa zbog mira u kući toleriraju određene zablude. Macanov si je dofurao novu mačku, ćelavu i dvonožnu, naravno, ali on sve što voli zove "mačka". A ova je tvrdila da je alergična na mačje dlake. I vrlo je netaktično ustrajala da ne može dijeliti krevet, pa čak ni prostoriju, s četveronožnim dlakavcem.
Pustimo sad malo priču – pozabavimo se promjenama. Zanimljivo je da su promjene nužne i omiljene samo u pričama, jer nešto mora pogurnuti radnju, rijetki bi čitatelji voljeli pročitati nešto u čemu se ne zbiva baš ništa, ili se događa stalno isto; a u životu su promjene neizbježne i najčešće neželjene, osobito one bitne. Mačke, kao i ljudi, vole sitne promjene, malo drugačiju klopu s vremena na vrijeme, neke nove face oko sebe, malo ugodne neizvjesnosti oko ne osobito važnih stvari… ali velike, bitne promjene podjednako su mrske i mačkama i ljudima.
Zato je Prozorski mačak tiho protestirao čvrsto zapiljen kroz prozor baš spavaće sobe, a pružajući aktivan otpor kad bi ga njegov čovjek zgrabio i pokušao odnijeti na kuhinjski balkon. Usred zime! U veljači! Svoje nezadovoljstvo nadalje je izražavao glasnim urlicima, grebanjem po vratima i zapišavanjem trosjeda u dnevnom boravku te sustavnim uništavanjem predmeta koje je Ćelava uporno ostavljala na njegovom terenu: jednog grudnjaka (push-up, varalica!), jednih tangi, kozmetičke torbice u kojoj su se nalazile i vrlo zanimljive, sitne pilulice, jednog para samostojećih čarapa i – najbolje od svega! – parom kožnih čizmica, kojih se domogao prešavši s balkona na izboj vanjskog zida, pa do prozora smočnice, koji srećom nije bio dobro zatvoren, pa natrag u stan. Uh, kako su dobro pucale dok ih je drapao!
Međutim, onda je Prozorski nadrapao. Izgon iz kreveta i spavaće sobe postao je trajan, a Prozorski satjeran u područje kuhinje, i to samo kad Kuja (jer takve ne zaslužuju časni naziv "mačke") nije u stanu. Inače – balkon.
Takvu uvredu niti jedan mačak ne može istrpjeti. Ni lomljenje suđa nije zadovoljavajuća osveta, ni kidanje vreća za smeće dovoljna utjeha. Naš je mačak kopnio od tuge i jada. S vremenom je počeo sam odlaziti na balkon i tupim pogledom brojati gole grane.
Sve dok na jednoj, gotovo najvišoj, nije ugledao Plahu perzijanku! Gledala ga je onim svojim vatrenim, zlatnim očima i prijateljski žmirkala. Naš macan se zastidio svojeg ponižavajućeg položaja… Ne, taj susret uopće nije ispao onakav kakvim ga je zamišljao! Sad je on jadan, a ona spretna lovica na vrapce, ti vrapca!
Sad je sve stvar identifikacije s likovima ove priče: muškarci vjerojatno jako dobro shvaćaju da ova scena na balkonu nikako ne štima: On treba biti doli, ona gori, ali ne ovako, na poziciji koja naglašava mužjakovu nemoć. Ženka je na višem položaju samo zato da bi mužjak eksponirao svoju moć spretnim usponom. A i zbog dodatne napetosti i omogućavanje nastupa sporednim likovima, što je npr. Shakespeare jako dobro znao i koristio. S druge strane, ženama je potpuno jasno da nas je najlakše uloviti na sažaljenje. Uostalom, mi volimo nahraniti muškarce.
I zato je Plaha zatitrala brkom i vrškom repa i upiljila se u drskog vrapčića na grani iznad svoje. Prozorskom, koji je postao Balkonski, nije preostalo drugo nego da joj se pridruži, inače ode čast u mast, a mast u propast. Napeo je sve svoje truntave mišiće, naciljao, odmjerio, još se jače napeo, skočio i pao. U dvorište.
Eh, sad, na stranu one priče o tome da se mačke uvijek dočekaju na noge. To je čista izmišljotina. Jest da su mačke puno spretnije od ljudi, ali nisu imune na silu teže, koja može dovesti do vrlo nespretnog prizemljenja, osobito kad je mačka neiskusna u doskoku. Pa i do lomova. I smrti.
Da, i ona priča o devet mačjih života… Dobro, u njoj postoji trunčica istine: mačke nešto lakše nego ljudi prihvaćaju promjene svoje sreće, ali svaka je mala smrt, i to ne od zadovoljstva. A naš Prozorski je u ovoj priči već ispucao dva života: onaj na prozoru, onaj na balkonu, a padom je šepavo zakoračio u treći.

*s jednog mojeg drugog bloga, već dugo neaktivnog



Ovo je samo priča, a pričama ne treba vjerovati, čak ni kad su iz prve ruke, jer da bi uopće bile priče, nešto moraju skratiti, nešto izostaviti, a nešto, bogme, i pridodaju. Priča ima svakavih, puno je neuvjerljivih i dosadnih, još više pustih i praznih, ali gotovo ni jedna nije istinita, i to baš onda kad misli da priča istinu. Ne, istina nije u naravi priča, istina traži puno ponavljanja, puno skretanja, pogrešaka, traži vrijeme i općenito je vraški ugnjavna.
A ljudi nemaju vremena. Na cijeni su kratke i jasne priče, ono, nešto počne, zakuha se, onda se sve obrne i etogac – rješenje! Ili bar malo mentalne higijene.
Na primjer, bio je jedan mačak koji je živio na prozoru prvog kata. Bahato je gledao mačke-uličarke, gladne propalice što razvlače smeće, a on se svakog jutra gosti Whiskas vrećicama, za ručak su Hill's kroketi, navečer friška voda i još malo meseka, a između raznorazni oblizeki. Spava gdje hoće, uvijek na mekanom, a ima i svoju košaru. Četkaju ga i maze, i to samo ako se da. Mame ga lopticama i plišanim miševima.
Svejedno, našem je macanu bilo dosadnjikavo. Vrijeme se protegne kao crknuta mačka između uvijek izvjesnih obroka, a može ga ubrzati samo neko nezgodno uzbuđenje, poput sasvim nepotrebnog kupanja. Ljeti je bolje, ima muha koje možeš ganjati preko dana, a navečer ulete moljci. Ali najgore je ovo zimsko doba, veljača zatvorenih prozora i pregrijanih peći.
Evo, već je predugo! No dobro: bio je jedan kućni macan kojem je bilo dosadno, a bila je veljača. Bolje? Nego. Eh, sad smo već malo zakuhali, jer u opisanoj situaciji postoji neravnoteža: macan je zbrinut ali nesretan, a tu je i element seksa (veljača). Dakle, za pretpostaviti je da taj mačak neće ostati na prozoru; a da je ispod prozora neka vrlo zanimljiva mačka. Pa mačak zbirše, proskita se, pustolovine, borbe s drugim mačorima, gazda brine, šizi, psi, promet, u potragu se uključuje susjeda i na kraju svi se nađu i svi budu poševljeni…
Predvidljivo!!! Čak i ako promijenimo završetak, pa macan strada, a vlasnik skuži što je tuga, osamljenost i izoliranost od društva, kolika je snaga nagona i potrebe za sebi sličnima… Moglo bi to biti jako tužno. Mogle bi biti čak dvije smrti, macanova nenamjerna i gazdino samoubojstvo.
Sve je to istinito. Takve se stvari zbilja događaju.
A hebga, nema tu baš prostora za epske zamahe, macana smo stavili u jako statičnu situaciju… a i priča treba biti kratka, jasna i učinkovita.
Ajmo onda ovako:
Naš macan se dosađivao na prozoru, pospan i prežderan, trom i lijen, i onda je sam sebi pričao priče o životima mačaka na ulici. Ne sasvim izmišljene priče, bilo je tu točnih zapažanja, na primjer, onaj mladi, žuti, taj će biti glavni u kvartu, ratoborna mrcina, on je sin one tigraste i starog žućana koji je lani uginuo od šuge, ali je prije toga bio nepobjediv u kontejneru… Maloga su čak neki ljudi usvojili, ali ništa od toga, ovome je skitnja u krvi, zbrisao je, ne može on bez smeća i podruma. Tu se naš Prozorski malo zapita o smislu mačjeg postojanja, o konformizmu i slobodi, a onda mu sine, bit će da Žućan nije zbrisao, nego je srao po kući pa su ga izbacili… Pa da, seronja, zapravo… Kad nemaš izbora, onda pribjegneš sili. Ali on sam, recimo, on bi mogao kidnuti van, kad bi baš htio… Uz nogu pa šmug dok gazda zaključava… A onda…
Onda bi pohofirao onoj poluperzijanerici, onoj trobojnoj, plahoj, samo joj brci vire ispod auta, ali ima vatrene oči. Sirota, ta se cijele zime nije čestito najela, izviri tek kad se svi raziđu. A on bi joj dao svoje paštete. One najskuplje, Gourmet, baš za perzijanke. I odveo bi je gazdi u krevet, pod poplun, točno pod rit, tamo je najtoplije. I fino miriše. A on bi se snašao, možda u fotelji, ili još bolje, na ormaru, u kutiji od televizora, tako da ima pregled nad situacijom. Kako je tako fina maca završila na ulici? Ccccc, stvarno ima svakakvih ljudi… Sigurno neki sebičnjaci, kao ona dosadna susjeda, koji misle da su mačke igračke, da ih možeš uzeti i odbaciti kako te volja. E, njega neće više, naučila je lekciju, do kosti joj je utjerao!
I tak o cijelom čoporu… Moglo bi to biti zanimljivo, ali je definitivno već predugačko za suvremeni čitalački ukus. Zato ćemo skratiti:
Prozorski mačak se dosađivao cijele veljače i zato je pratio i izmišljao živote mačaka s ulice. Pomalo je zavidio mladom Žućanu, koji je gospodario kontejnerom, i pomalo je bio zaljubljen u Plahu perzijanku, koja je u njemu pobuđivala zaštitničke instinkte.
Međutim, sad bi se ta situacija trebala promijeniti. Kako?

Kad se maknemo iz svojeg egocentričnog svijeta, bar na trenutak, uvidimo da ljudi najčešće ne rade PROTIV nas, nego ZA sebe. Mi smo im usput; nevažni, najčešće. Očešu se o nas kad im uzmanjka manevarskog prostora. Naravno, ne znači to da nas tako uzgred i nezainteresirano nisu zaista oštetili, ali... Nije to ono što većinu nas njupa: nego ta uzgrednost; nevažnost. Naša vlastita.

Imam vam ja znance koji su prije desetljeća i više uživali ugled i ponešto moći. I zaista su uživali u tome, bili su uistinu sretni, a rekla bih i dobrohotni, zbilja ne znam da su ikome nanijeli štetu. Međutim, i drugi su htjeli to što su oni imali, a nisu mogli sve dok ovi u tome uživaju, pa su ih maknuli. Grubo, udruženim radom i podmuklo. A ovi moji se nikad (tj. do sada) nisu oporavili. I sad u svemu vide urote, cijeli cjelcati sustav je protiv njih, proganjaju ih, diskriminiraju, i njih i njihovu djecu, od kojih jedno nije ni bilo na svijetu kad se stvarni udar stvarno dogodio.

I sad im ja kažem, jako obzirno, jako natenane, i jako dobrohotno, čujte, ajmo reć da se sustav zaista i dalje vama bavi, da je sve to tak kak vi velite, ali kajaznam, ja bih to prešutjela djeci (koja u školi imaju loše ocjene "zbog progona sustava", npr.), jer za djecu je to preteško, mislim, kaj bi vama bilo gore, da vam je neki umišljeni šupak opalio lošu ocjenu da sebi digne rep, ili da vas ganja kompletni sustav, a u njemu sve odreda takvi šupci? Koga imate izgleda pobijediti? Isplati li se uopće truditi? Ili bi možda trebalo razmotriti i mogućnost da je loša ocjena zaslužena lošim radom, a da se taj RAD može poboljšati, bez obzira na sve, i bez obzira na ikog drugog?

Iskreno, ne znam što je istina; znam njihovu istinu, znam svoje sumnje u tu istinu. A znam i to da njima njihova istina treba, jer bez nje bi sami sebi izgledali strašno mali, strašno beznačajni, zapravo strašno prestraš(e)ni... I u tome je problem: u toj potrebi da si pripišu moćnog, golemog neprijatelja kako bi mogli zadržati sliku o sebi koja im imponira: pa ne bu mene valjda sjebo neki šupak?! Ja sam takva faca da mi nauditi može tek cijeli sustav!

Najteže mi je prešućivati ovakve uvide. A moram, kad su mi ljudi dragi. I kad nisu spremni za njih. Moram. Zbog budućnosti našeg odnosa, jer će me odmah usustaviti ako se pobunim, iako znam da bi im bilo puno lakše, i njima i djeci, kad bi zavoljeli sebe male, sebe nemoćne, sebe poražene, i kad bi šupke vidjeli kao doslovne šupke, rupe iz kojih ne izlazi niš njima poželjnoga, tvornice dreka kroz koji oni više nemaju prolaza, osim ako su i sami spremni zaroniti u govnarije... Kad bi oprostili. Kad svoju budućnost, svoje sadašnje i buduće postupke više uopće ne bi vezali uz one koje su im naudili. Bez stvarne zlobe prema njima. Nisu oni bili PROTIV njih; nego ZA sebe.

Da, to je oprost: ne nijekanje činjenice da nam je netko naudio, ne zaborav, ne (samo) prevladavanje vlastite obogaljenosti - nego taj "STOP!"; ta odluka da idemo dalje, bez obaziranja na sve to. Da to odbacimo u krameraj nepotrebnosti i prokopamo si put do novog zadovoljstva, nove osnaženosti i novih sloboda. U mojem osobnom slučaju, i to olakšanje koje uslijedi kad spoznaš da ne moraš uvijek funkcionirati iz pozicija (pre)moći. Da je lakše bolje. Da je lako dobro. I da to uistinu želim. I da mi je drago da i nad popom ima pop, a da to nisam ja. I ne moram biti. Pop. Ili ikome išta. Itko tko popuje. Osim kad mi se popuje.

A popuje mi se nevažnima. Usput. Uz kolaterlano dobro. Ili žrtve. Da ne popnem poput popcorna.

Link

Ne bu vam to prošlo, te vaše "reforme", kojima ujedno pokazujete manjak opće naobrazbe. Koliko znam, još u osnovnoj školi se uči da dobra priča mora u čitatelju stvoriti osjećaj radoznalosti zbog neke neizvjesnosti. Zato priče imaju uvod, zaplet, vrhunac, obrat i rasplet. Dakle, bez peripetije nemaš zakaj čitati da je npr. purpurna naslikala jučer leptira. Lijepo. Baš mi je drago. Ali, za kog vrapca bi to mene zanimalo? I ne zanima me. To mi je kao da mi netko opisuje svoje orgazme: ne sumnjam ja da su bili dobri, ali s obzirom da ih ne mogu proživjeti s tom osobom ili umjesto nje, ne zanimaju me. Zanimaju me moji.

Zanima me ono što mogu PROŽIVJETI.

A pisanu riječ možemo proživjeti. Ako je sročena tako da u nama pobudi prepoznavanje, ili saživljavanje s likom, taj osjećaj "aha, i meni se to dogodilo" ili "viš, i meni bi se to MOGLO dogoditi". Taj simpatetički učinak postižemo ili vještinom pisanja, koja je u blogosferi jadna (zato, pretpostavljam, najbolje prolaze politički i sportski blogovi, u kojima je vještina sekundarna, a saživljavanje unaprijed zajamčeno), ili iskrenim pokazivanjem vlastitog doživljaja - nekak to ljudi osjete, kajaznam, eto, to je jedna sfera u kojoj zaista vjerujem u subliminalno, u one raznorazne "energije" koje pronalaze prolaze sasvim iracionalno.

Zato naša meija još uvijek nije uspjela napisati dobru priču, jer vještine još uvijek nema (ali ima nade, negdje pod stare dane možda dobijemo vješto sročenu banalnost), a nema ni iskrenosti, tj. otvorenosti. Nekakvih iskustava valjda ima, jer ljudi bez konfliktnosti u sebi zapraf i nemaju potrebu išta detaljno raščlanjivati, ali ona to odradi činovnički uredno i zapakirano u neprozirnu fasciklu. Kad joj se omakne dobar tekst, onda je to neki sasvim konkretni trač i/ili bloški obračun.

Da, aha, znam, očice vam cakle dok ovo čitate, a znate zakaj? Jer spominjem konkretne nickove. A spominjem ih zato jer nemam nadahnuća smišljati imaginarne likove s kojima biste se mogli saživjeti i onda kroz njih prežvakati ovu temu, u kojoj, po meni, obrata tak i tak neće biti. Pa mi nije intrigantna za fikciju, ali lijepo može popuniti moj predah između prevođenja, kuhanja i čišćenja po kući.

Svi mi ovdje imamo osjećaj da se znamo, svi smo se uživjeli u to da je neki nick ovakav ili onakav i očekujemo da bude dosljedan u svojoj roli, da pokreće priču koju zajedno tvorimo unutar prostora koji smo mu zajednički omeđili, ali ipak živnemo kad iskoči iz uloge i odjednom bude drugačiji. Tek tada nam je zanimljivo. Reći da baba loče pelinkovac nije zanimljivo, ali ispričati da sam od nje naučila skuhati vajngulaš je ipak zanimljivije. Bar malo.

A jedino iznenađenje, neočekivanost i iščekivanje mogu zadržati čitateljevu pažnju. Pazite, svi mi ovdje jedni druge ČITAMO. Čak i naše izvanbloške interakcije se u konačnici ČITAJU. Ovo je ČITATELJSKI medij. I zato za njega vrijede sva pravila koja vrijede za literaturu, čak i lošu, ali i onu izvrsnu.

A nije loša, baš takva kakva jest. Jer još uvijek čitamo. Svatko na svoj način i svatko na svojoj razini.

Dok leptireki letavaju, cuckonjci crkavaju i ševci/ševke uletavaju...

Kak čovjek postaje nazi vakav ili nakav? Ja mislim, iz frustracije. Oni oriđiđi, povijesno osuđeni, baš su tak počeli: ekonomska kriza, depra, došo neki smiješni čovječuljak s puno jednostavnih riječi i pokazao prstom u krivca: TI! Njih makneš i eto ti nas, ibermenša, i sve bu bilo dobro...

Treba li spominjati prethodna okupljanja, referendume, izglasavanja i tsl.?

S druge strane, kad pogledam svoje ukućane (ptičicu mi se nije dalo uslikavati, a nemam svježe slike), pogleč kakvih sve ovdje ima raznolikosti, a žive skladno: Duška-derište, taman u predpubertetu sa svojih 6 mjeseci, Kafka (mačka) stara 9 godina, pa ak uzmemo da perzijanke u prosjeku žive 14-16, taman žena zrelih godina, pokojni šaponja, starček duboko u ljudskim devedesetima... Naravno, ima tu sukoba, ljubomore i nerazumijevanja, ali svi su živi, svi su zdravi, psi mašu repovima, ptičica zadovoljno cvrkuće, mačka prede, svaki dan, veći dio dana. A ja, kakti vrhunac evolucije, eto, isto među njima, uglavnom sretna baš kad njih ugledam. Oni su moja antistres terapija.

Jedan bloger (kojeg, usput primjećujem, već dugo ne vidim ovđeka) jednom mi je rekao da kad netko spomene nazije, onda trol pobjeđuje. I da me briga tko gubi, tko pobjeđuje, ne bih ovo ovako sročila nego bih odigrala igru i nadigrala nazije, trolove i sve meni suprotstavljene, ali blože mili, ne igra mi se, ne da mi se, imam pametnijeg posla. Za razliku od vas, za koje zaista nemrem vjerovati da radite išta odgovorno, važno ili temeljito, i tu se moram usuglasiti s mai: jednostavno ne mogu zamisliti da itko s imalo radne odgovornosti može ovoliko vremena i energije prosipati po blogu! Ja, jesemti, radim od doma, nitko me ne pita hoću li posao odraditi u 3 popodne ili u 3 ujutro, ali ako želim rezultat i ako želim da se tim rezultatom ne osramotim, onda nejde i nejde, jebga!

I zato si ja mislim, pa nemre meni biti mjera neka skupina dokoličara ili zboksanih umova, mene veseli šarenilo i raznolikost, a kad me primi huja, uglavnom je to zbog monotonije uniformnosti onih koji su sad svima našli kojekakvih zamjerki. A zapraf im je krivo kaj ih ne šmirgla netko od koga bi htjeli biti šmirglani. Iako ih šmirgla upravo netko tko je točno njima nalik, pljunut oni, sam kaj već pljunute ne vole pljuvati: oni bi da svi budu zapljuvani.

E, ja ne bih! Biram svoje pljuce.