Ručkić krčkić

Kajaznam, meni nije sve "ljubav" ili "zaljubljenost" - ja svoje zanimanje za potencijalne objekte žudnje i/ili subjekte uparivanja s mojom malenkošću nekak automatski, bez razmišljanja, stupnjujem.

Npr. mogu za nekog biti "zagrijana" - to je samo mali pomak od ravnodušnosti. Tak sam već godinama zagrijana za jednog kolegu na poslu, ali temperatura mojeg zanimanja nikad nije prešla iz mlake u toplu, a kamoli vrelu, i tak, niš se tu ne poduzima, drago nam je skupa ispiti kavu, ako ima izbora društva, radije ću u njegovo, i to je to. Dok ga ne vidim, ni ne sjetim se da sam "zagrijana".

Mogu biti "zacopana" - eeeeee, već sam naziv podrazumijeva da je i meni samoj takva zagrijanost komična; i zapravo neizvediva. Ali je malo jača od puke "zagrijanosti", više ja tu mozgam o toj osobi, više me zaokuplja, aktivnije ću se predstavljati u svoj raskoši svoje osobnosti, uglavnom kroz zezanciju, jer negdje postoji neki zastoj, nešto tu ni meni samoj ne štima: ili je tip ono, totalno drugačiji od osobe čiju bih aktivnu participaciju u svojem životu mogla trpjeti duže od 15 minuta, štoćereć da me privukla neka njegova izolirana osobina, lijep stas, lijep glas, bezazlena blesavoća, što li... Ali, eto, sviđa mi se. I ako mi uleti u pravom trenutku - a to će biti trenutak slabosti - bit će nešto. I bit će komplikacija.

Zatreskanost = zacopanost bez komičnog elementa. Uz malo njege i potpore, ima izgleda prijeći u zaljubljenost. Ali, od početka sam svjesna da je to neko opsesivno stanje, neko odstupanje od realiteta, intenzitet koji vjerojatno neće potrajati, i koji mi, zapravo, baš i ne prija. Najčešće nastaje iz moje vlastite ŽELJE da se zaljubim, a bez pravog utemeljenja u vrlinama osobe koju trenutno cilja. No, omaknulo se već meni da je ta osoba fakat nekih vrlina i imala i da se zatreskanost, blogme, pretvorila u labuda zaljubljenosti.

A da sam se zbilja zaljubila skužim kad padnem u ljubavnu depru: ajoooojsigameni! Neizvjesnost. Žudnja. Sav taj silni timar da stalno budem najbolja i najljepša ja. Pa promjene koje bi mogle uslijediti, ako bude obostrano, ili žalovanje ako ne bude. Pa se razbjesnim, pa si velim, kaj to meni treba, jock majci, ne treba, ali mi treba, i niš drugo nije tak važno, tako hitno, tak presudno štoviše, sve se vrti oko Njega i oko njegove pozornosti, i On je Zadnji, Jedinstven i Jedini... I ako zamislim kak bi mi bilo da umre i osjetim srh nesnosne patnje, e hebga, onda je to TO.

A ljubav... Eh. To mi je za danas odveć složeno. Ali, u mojem nazivlju, ljubav nije niš od gore navedenog.

Sad mi je zbiljam dosta. Te kiše. Za nju moraš imati vremena, jer te uspori na sve moguće načine, od pospanosti do čiste pragmatike odijevanja, sušenja, probijanja kroz ulice... Ujutro sam prošetala Dušku, nije padalo, pa je palo, pa smo se vratile, pa sam je okupala jer je i tak već bila skroz mokra i osušila je fenom. Taman sam to završila, kad i stari šaponja živne, je, i on bi van. Ajd i njega. Nemre on hodati, dođemo do ugla i legne, onda tu malo stojimo dok se odmori, pa polako natrag. Je, ali i njega sam morala fenirati. (I fenomenalno mi je to što je stari šaponja živi dokaz netočnosti poslovice "You can't teach an old dog new tricks" - 15,5 godina se nije dao fenirati, ali otkad je s nama Duška, koja uživa u tome, eeee, hoće i on!)

I tak, sad krčkam ručkić (dinstana junetina sa zeljem), čituckam što se ovdje piše i što se ovih dana pisalo, i opet si malo, onak pospano i sporovozno, mozgam o tome... Mislim da nam se samo čini da je život danas kompliciraniji nego inače, mislim da jednostavno imamo više dijagnostičkih metoda: prije nije bilo svih tih klasifikacija djece s ovakvim ili onakvim poremećajima, bilo je "dobre" i "zločeste" djece, bilo je dobrih i loših đaka, bilo je "malo čudnih", koji su istovremeno mogli biti i u nekoj od ranije spomenutih kategorija... Ne kažem da je to bilo bolje; ali je bilo preglednije.

Isto je važilo i za odrasle, nije tu bilo ovakvih i onakvih depresija ili rakčina, poremećaja i kajtigajaznam, uostalom, prije samo dvadesetak godina moj muž je umro od bolesti kojoj se nadjenulo ime tek prije desetak, ali ishod je isti, sad joj znaju ime, ali ne i lijek, međutim, znaju i to što NIJE lijek. Ajd, bar nešto...

Razmišljam i o vama, onima koje nazirem iza nickova i zapisa, i mislim si, ima ovdje puno depresivaca, i to onih u onoj baš najpodmuklijoj, plitkoj depresiji: onih koji su si našli šprancu po kojoj funkcioniraju u svijetu i grčevito je se drže, i zato su kontrol-frikovi, i zato im ovaj medij paše, jer je zapise (pa i komentare) uvijek moguće iskontrolirati, onih koji nude pomoć baš zato jer je sami žude, onih s kojima suosjećam onda kad sam sama dovoljno dobro, dovoljno usredotočena da sve što napišu pročitam naopačke. A ima i puno histriona i narcisa, s kojima je teže suosjećati, iako su meni sličniji, jer nekak imaš dojam da se bar donekle dobro zajebavaju.

Razmišljam i o tome kak mi je čudno što sad nisam u depri, a znam da ću za 8 dana koknuti stvorenje koje sam voljela i volim svojom najboljom ljubavlju, najizravnijom, najiskrenijom, bez ikakvih skrivenih motiva, manipulacija ili posrednih postupaka... Nekak nemrem vjerovati da sam do toga stigla i sve čekam kuglu iza ugla, sve čekam da me zgromi i satre, ali možda neće, možda sam konačno i ja, stara kuja, naučila novi trik, a to je žalovati odmah, žalovati bez zadrške i odžalovati do kraja u cugu.

Razmišljam i o svojim otvorenim prozorima, ispod kojih sam prolazila jučer, i čula tako ugodne zvukove, cvrkut moje papigice i glazbu s radija, uključenog zbog nje, i pomislila, ah, baš je lijepo vratiti se ovamo, a istovremeno sam čula i tišinu kroz druge prozore, i svađu kroz jedan, i burgijanje bušilice kroz drugi, i life was good. Svemu unatoč.

Sjetila sam se svojeg sporog puzanja iz grotla depresije i snova koje sam sanjala: uvijek prozori! Uvijek neki stražnji IZLAZ (pazi, ne ulaz - izlaz!). Sanjala sam goleme zmije koje izlaze iz podruma i bujice koje kuljaju s njima... Goleme kiše, poput ove koja sad pada, koje preplavljuju i moja potkrovlja, jer moja svijest (ili naša, kolektivna, ovdje, u zapadnome krugu?) ima svoju arhitekturu, podrum je podsvijest, u koju kulja sve što prizemlje i viši katovi ne žele primijetiti ili znati, a potkrovlje, eh, to je mjesto gdje živim ona "ja" koja volim biti, ona čista, neokaljana gubicima, ili sebičnošću, ili nemoći, ili neznanjem, jer ni za neznanje ne volim znati. Svoje.

Noćas sam sanjala da mi je crknuo bojler i da nemam tople vode. To je o šaponji: umrijet će netko tko je moj izvor i nadahnuće toplih, životvornih osjećaja. I u snu taj bojler nisam mogla popraviti, nego sam zvala majstora da pitam koji novi bi bio najbolji. Ali, ja već imam novi, imam Dušku, koja nije u tom snu, jer ona je sasvim svoja, sasvim nešto drugo, iako sam je uzela da prebolim šaponju: ona je toliko samosvojna da zapravo nema nikakve veze s mojim osjećajima za njega. Volim ju; ali ne na isti način kao što volim njega.

Možda nju volim bolje u manifestacijama te ljubavi, jer sam sa šaponjom, a i njegovim prethodnicima, naučila voljeti bolje, ne nužno više, ali bolje za tu osobu (i životinje su osobe), voljeti tako da im moja ljubav prija, da ih usrećuje, da ih oslobađa, da rastu... Na primjer, imam onu susjedu koja svoje pudlice ubija svojom ljubavlju, jer im ne da hodati, stalno ih nosi, to su mali, debeli, histerični cuckići koji umiru prerano od sputanosti, onda ih ona posjedne na klupu, na dekicu koju nosi sa sobom, i priča im o tome kako je život grozan i kakvi su ljudi gadovi... Kao da to pudlicu može zanimati! Ona bi se igrala s mojom Duškom.

I ne sumnjam ja u količinu i autentičnost njene ljubavi, ali sumnjam u kvalitetu... Jebiga, stvarno ima boljih i lošijih ljubavi. A ne mjere se po nama, nego po onima za koje su.

..........................

Neki dan jedna ovdje okarakterizira cijelu skupinu bolesnika kao ljenguze kojima samo treba opaliti dobar (i dobronamjeran) vritnjak; onda neka druga proglasi bezobrazlukom to što se netko predstavlja onako kako se ima pravo predstavljati, a ona sama i još neke se predstavljaju onako kako se nemaju pravo predstavljati (pa se onda služe doskočicama da bi to nekak ipak opravdale); pa još prije toga neka tam piše cijeli traktat (koji, priznajem, nisam pročitala u cjelini) protiv svih onih koji su od nje same obrazovaniji i/ili pametniji da kak se usude iskazima tog svojeg obrazovanja i pameti maltretirati sve one poštene ljude koji ih nemaju; pa onda tam neki zapita kolko se tko samome sebi sviđa, a svi se sebi jako sviđaju, ali im se ne sviđa nitko tko nije na dlaku isti kao oni; a vrhunac, jučerašnji komentar ostavljen na mojem blogu od jedne tzv. "dobrice" u vezi s mojom odlukom da eutanaziram psa kojeg imam i volim 15 i pol godina:

Ja nemam šta reći o ostalom, al' imam o Šaponji.

Znam da si teška srca donijela odluku, ali, još će teže biti to izvesti, tj. odlučiti, koji će to biti dan. Izaći, kao da se ništa ne događa, odšetati s njim, pustiti ga da se popiški usput, osjetiti se lažno (tak sam se ja bila osjećala).

Na kraju, otići u ordinaciju, zagrliti ga na stolu, šaptati mu drage riječi reći mu da ga voliš i da ga nikad nećeš zaboraviti, osjetiti kako se opušta...a joj, ne bih ti voljela biti u koži (sad mi suze dolaze dok ovo pišem).

Ipak, imaš Duškicu, iako nikad neće biti isto.

To vam je otprilike kao da se spremate na veliki operativni zahvat, a netko vam u detalje objašnjava kak bu bilo grozno i kak bu vas boljelo i kak se nikad zapraf nećete oporaviti. I zapitati se zašto je taj komentar uopće napisan, jer nije zato da bi meni bilo lakše i da bi me se ohrabrilo, s obzirom da mi nije bilo lakše i nisam se osjećala ohrabrenom.

I kaj da ja sad mislim? Imam dva izbora: ili misliti da su ljudi koji ovako bljezgare blesavi i odmah im to alaliti na blesavoću, ili misliti da su zli pa im zamjeriti. OK, OK, mogla bih još pomisliti da su pijani, dementni ili mentalno bolesni, a bolesnicima sam ipak voljna malo progledati kroz prste.

I tak vam ja već godinama mislim po jednoj te istoj, najdobrohotnijoj špranci koju sam uspjela smoći za blog i blogere: ti ljudi su jadni, iskompleksirani i nepametni (ajd, ipak to ljepše zvuči nego "blesavi"). Jer ljudi koji nisu jadni, iskompleksirani i nepametni ne smatraju tuđe obrazovanje, titule ili znanje atakom na sebe i osobnom uvredom; jer kuže da se netko školovao ZA sebe, a ne PROTIV njih i kuže da pišu ZA sebe, a ne PROTIV njih, osim kad zaista pišu protiv njih, kao ja jučer i danas, jer su im, čovječe, dokuferili svojim bezrazložnim jaukanjem i kišom blesavoća!

Zato jer su ti ljudi jadni, iskompleksirani i nepametni (ali ne toliko glupi da ne bi kužili osnove obrane i zaštite vlastitih egića) oni traže i podržavaju društvo sebi sličnih, a kad god im se ukaže prilika napadaju sebi neslične, jer znaju da ovi neće vječno podržavati sliku koju žele imati o sebi, da će ih sprcati čak i nehotice, čim se s njima upuste u bilo kakvu komunikaciju. A nehotičnost oni takvima neće tolerirati, dok će je za sebe itekako svojatati, jer su oni "dobrice"; i valjda ipak samo blesavi. Pa smiju biti neotesani, bezobzirni i netaktični.

A ja si mislim, nije to ni tak loša strategija: lakše se čuditi nego misliti. Pa se, evo, danas i ja čudim. I ide mi!

Svašta ste načeli danas, i ovih dana, a ja se jednostavno ne stižem ušaltati... Evo, danas ovo pitanje koliko se sami sebi sviđamo: implicira poželjan odgovor da se sami sebi SVIĐAMO. Inače nekaj s nama ne štima, ne trudimo se dovoljno, nismo dozrijeli ili sazreli... Ide mi na živce taj imperativ samodopadnosti! I sreće. I tzv. "rada na sebi", najčešće nekim prečacima loših recepata dobrih muljatora i poduzetnih izdavača.

Pa onda jučer onaj skandalozno blesav razgovor o depresiji. Zbilja mi dođe da većinu caknem nogom u guzicu i da vas strmoglavim ravno u najdublje grotlo depresije. Pa da vidim kak bute se ritali i kak bu vam vritnjak pomogao da se izvučete.

Ili ona kozmetičarka kojoj ide na živce što se neka žena predstavlja titulom koju zaista ima, dočim se ona poredstavlja epitetom koji zapravo nema ("intelektualka").

Međutim, u svemu tome ja samoj sebi idem na živce: zato jer odustajem od razgovora. Zato jer ne velim što mislim. Zato jer sam toliko obzirna da svoje titule praktički nikad ne koristim, tek kad ispadne da baš moram reći, predstavljam se kao "profa". Jest da je skromnost trend u svijetu, jest da sam na nekom kulturološkom seminaru u Engleskoj još prije 20-ak godina učila da ne valja biti bahat prema odrpancima jer bi se moglo pokazati da je upravo takav najveći bogatun ili intelektualac u društvu, ali, daleko je nama Engleska, a naši bogatuni im nisu ni nalik; pa ni intelektualci.

I kad god se imalo udubim u čitanje zapisa na blogu, ugledam ljude koji se sami sebi uistinu ne sviđaju, koji ovdje farbaju neku sliku o sebi po modelu koji im se dopao više od stvarnosti, kojima je dosadno na poslu i šibaju teme o kojima ne znaju baš bozgznakaj, ili čak ništa ne znaju, ali ih smatraju provokativnima, samo da skupe još nekolicinu dokoličara i naštancaju si društvo za sat-dva, no u međuvremenu povjeruju da su i nekaj pametnoga rekli, jer mi, skloniji otvorenijim, pametnijim i iskustvenijim razgovorima ne želimo sudjelovati u takvom površnom čerečenju tema, niti želimo svoje teškom mukom i intimom stečene spoznaje podastrijeti kljuckanju lakomih strvinara.

Ali, evo, danas su u meni dozrijele dvije odluke: prva i važnija je da ću eutanazirati staroga Šaponju; da ne mogu više. A on bi još mogao tko zna koliko, uz moju pomoć da ustane, da mu pridržim zdjelicu da se najede, da počistim za njim, da ga izvučem iz procijepa u koje se zabija jer ne vidi... Ne mogu više. Ne mogu to gledati. I ne želim da mi postane toliko teško da ga potiho omrznem. Kad ću, ne znam još. To još nisam svladala. Ali znam da ću uskoro.

A druga je da vam kažem sljedeće: ako ste u ovim svojim godinama (ovdje smo uglavnom stariji od 35 i mlađi od 90) još uvijek samodopadni i samozadovoljni, tome može biti razlog ili neslućena sreća u većini životnih situacija, što nije slučaj, inače ne biste bili ovdje, ili velika tupost.

Bistriji ljudi nisu zadovoljni sobom, nisu zadovoljni društvom u kojem žive, nisu zadovoljni svijetom u cjelini, i onda se mijenjaju i mijenjaju što mogu oko sebe, a kad ne mogu niš promijeniti, onda padnu u depresiju. I moš im dijeliti vritnjake koliko god imaš snage, ako se pomaknu, bit će to zato da ti odgrizu nogu; ili krenu što dalje od takve budale. I dalje pokunjeni. Pa kad se malo odmore od budalastih vritnjaka, eeee, onda možda odluče malo puzati uz to grotlo u koje su se sklonili ili upali; a vremenom možda nešto i promijene.

Ili se promijeni.

Ma što dana, tjedana, mjeseci! I to je, kakti, bilo negativno. Sad pozitivno. Sve se bojim što slijedi kad "pozitiva" postane nezanimljiva - bumo jeli govančerose?

No, u duhu nepušačke pozitive, evo, uz pušenje cigarete, kojeg se nemrem odreći, a trebalo bi, ja bum vam napisala zapraf nekaj kaj nema veze s + ili - nabojima, nego jednostavno mene ponekad zaokupi: činjenica da trebamo druge ljude. Koliko god nam bili naizgled nepotrebni, naporni, čak i nezanimljivi. Jednostavno, trebamo njihovu korekciju svojih misli; trebamo ih da naše probleme stave na neku drugačiju skalu, inače nam ostaje nevidljiva. Trebaju nam da bismo ustanovili što je kod nas samih uobičajeno u čovječanstvu, a što je izuzetak.

Evo, ja sam jutros razmišljala o tome kako su mi se moji problemi znali činiti golemima, nezasluženo jedinstvenima i zato praktički neprevladivima, a onda skužim da ih i drugi ljudi imaju, i behandlaju, možda ne na iste načine kao i ja, ali se nekak nose s njima, čak i ne smatraju silno neobičnima. Iako ima i obratnih primjera, netko trivijalnost, štoviše - repetitivnu trivijalnost - proglasi daleko većim problemom nego što je neka kataklizmička i doista jedinstvena pojava u npr. mojem životu. I još se funji kaj ja to ne vidim isto tako. E hebga! Kaj onda možeš? Maknut se podalje i kvit.

I tak ja od 11h ujutro iščekujem dostavu. Jedne lijepe stolice na vijak, preko ove firme Vivre koja se reklamira na Iskrici, tak da sam je i ja jednom, iz čiste dosade, kliknula i fakat našla stolicu kakvu si želim. OK, dogovorila sam ja s dostavljačem da me zvrcne sat vremena prije nego što kani doći, ali hebga, zaboravila sam mobitel u punjaču dok sam išla u kupovinu. Nije zabilježen dostavljačev poziv, no nikad ne znaš, možda je čovjek, zaokupljen poslom, jednostavno došao baš dok mene nije bilo?

I onda sam se sjetila naše Juicy i kak je ona ovdje pisala da joj je šrinkica objašnjavala da ona IMA pravo biti sretna i da ak se tako osjeća ne priziva nesreću... I ja sam odveć navikla na probleme i samo čekam kad će, kvareći pri tome trenutnu idilu. Znam ja da ne može potrajati, ali ne mora baš odmah neki problem. Znam ja što su moji problemi, nije da ih nedostaje... OVO nije. Nazvah. Sad će.

A ja vama ovdje tipkam ove neutralije, vjerojatno samo meni zanimljive, jer nema smisla početi kuhati, to mora sve ići po redu i brzo da bi dobro ispalo, prvo patliđan namazati putrom s travama i prepeći u suhoj tavi, odložiti, onda karamelizirati luk i poriluk, pa dodati papriku, kad tekućina ishlapi idu tikvice i paradajz (pelati), cijeli češnjevi češnjaka i malo finog vina, krčkaš, posoliš i popapriš po potrebi, ako je kiselo dodaš još malo šećera, pred kraj dodaš i preprženi patliđan, dio odvojiš i zove se "sataraš", drugi dio poredaš u tepsiju i između staviš mozzarele pa zapečeš, onda je to nekaj drugo na talijanskom, ne sjećam se naziva, i još si fino spečeš pileća krilca. I dobro vino natočiš u čašu. I onda degustiraš, sjedeći na novom stolcu. A cuckadija slini za zalogaj. Koji im daš.

Milina!

Neće potrajati. Ali, dok traje, živjeli!

Stigla!

Eh, viš, sad kužim zakaj mi nejde! Moja dva najrecentnija lavera rekoše da se DVIJE godine nisu ševili. Do mene. Ajd, s jednim mi je potrajalo nekoliko godinica, ali s drugim jock. I sad mi je jasno zakaj nije bilo dovijeka: omanusmo za godinu!

No, nije to najveći problem: u svojem neznanju i uz plahutanje nemuštih duša, zalomio mi se seks uz parcijalno bondanje na osnovi komocije sasvim nedavno, i ja znam da to ne bude potrajalo, a voljela bih da mi s nekim potraje, i kaj je najgore, nije mi to jedini put, i sad nikak da zbrojim kolko dugo se moram čistiti: ono, nemrem tu napisati koliko, ali tri po tri, ispadne to jupihuuu godina i sve se bojim da em ne bum toliko poživjela, em ne bum više mogla/znala/htjela; da bu mi bilo važnije usrknuti dovoljno kihika pa se sprepadnem da bum skihnula prije bondanja. Zauvijek.

Hm. Bezveze se bojim: evo, neka plahutajuća duša mi upravo šapnula - "Tak bu ti garant potrajalo dok si živa! Svrišiš po svim mogućim pitanjima!"

Međutim, kak sam ja krajnje neduhovna osoba, a plahutajuće duše me uglavnom nasmijavaju, osim kad se sjetim da najčešće plahutaju oko ljudi koji su se ukenjali zbog vlastite smrtnosti i nisu je uspjeli izracionalizirati upravo u ono u što se kunu, tj. univerzalnu energiju, koji svoje biće ne uspijevaju uklopiti izvan uskih okvira egocentrične međuljudske smrtnosti, tj. ne vide da smo svi mi Svemirci i da je tak i tak svejedno koliko često i s kime se ševimo, da naša energija postoji bez obzira na sve i da se razgrađuje bez obzira na sve i da se opet uobličuje bez obzira na sve, sjetila sam se hard core tradicionalne psihologije, koja također veli da se od veza, ako su postojale, valja malo "očistiti" kako ih ne bismo jednostavno reprizirali s akterima koji uopće nisu bili na audiciji i pojma nemaju kakva ih uloga očekuje.

Naglašavam: od VEZA, ako su UOPĆE postojale. Jerbo, moš ti s nekim živjeti 30 godina i zapraf uopće nemati emocionalnih veza - imaš pragmatičnih, imaš financijskih, imaš kajtijaznam kaj sve ne, ali to se sve da preformulirati, iako nije lako. EMOCIONALNE veze, nasuprot ovima, uopće nisu česta pojava. Čak i kad znamo da smo jako emocionalno angažirani, ne znači to da gradimo vezu ili da se vezujemo za OSOBU, naprotiv, vrlo često je to angažman na emocionalnoj masturbaciji i na održavanju ILUZIJE.

Postoje ljudi koji se uopće ne mogu emocionalno povezati ili im je to jako teško. Ne, nisu to nikakvi gadovi, premda često tako djeluju, to su ljudi koji su u ranom djetinjstvu nešto propustili, a kasnije nisu uspjeli nadoknaditi, bilo zato jer nisu znali kako, ili zato jer su imali pehove, ili im je kemija mozga takva, whatever... Nauče oni kak simulirati vezu i kak simulirati vezivne osjećaje, isto kao i masturbatori, ali njima to nije ta vrhunska nagrada niti apsolutno neupitno veselje; kao ni masturbatorima, uostalom.

I mogu oko njih (bešćutnika i masturbatora) duše plahutati koliko god ih volja, tri po tri ili više njih, oni će radije riješiti neki praktični ili apstraktni problem (bešćutnici), ubiti nekoga (bešćutnici koji su ujedno i sociopati), ili kinjiti "parnera/icu" da kak su ih razočarali, a oni su se trudili i žrtvovali (masturbatori/ce).

E sad, hebga, ako su tak krnji i pride intelektualno ograničeni, normalo da će kupiti neku foru "tri po tri", pa tri ševe = veza, tri godine apstinencije = nova veza, a plahutajuće duše = besmrtnost, u kojoj će se valjda i njima posrećiti.

Ali, kao što rekoh, nisam vam ja ni duhovna, ni duševna, pa si mislim, ajd, možda sam krnja, ali meni to bolje odgovara, jer sumnjam da sam se baš trogodišnje zbondala sa svakim s kim sam se poševila, tak da ima šanse da mi se posreći još za ovoga života; a ak ne bude tak, svi smo mi Svemirci, zbondat će se moje čestice s nekim drugima i opet bu nekaj bilo, a kaj, u tom novom biti uopće neće biti bitno.

Haug. Nemam pojma kaj bih skuhala. Tu sam dok ne smislim.

Dakle, ništa iz ovog zapisa nije neosporna istina, možda uopće nije istina, iako bi moglo biti djelomična ili potpuna istina, bar subjektivno, ili pak objektivno, ne ucijelosti, ali u dijelovima dokazivo.

Ovak je bilo, koliko se ja sjećam, a sjećam se nepouzdano. Prije čak dvije-tri godine, boža mi se jednom javila sva iznervirana, da ona više nemre trpit The Babu i njena pijana nabrijavanja, da je njoj dosta, da nikad više... A bila je na cugi s njom i još nekim, valjda krelecom, ja nisam. Pa je, i meni je već The Baba išla na živca s tim svojim babetlukom ili spikom "jadnici", ali hebga, još mi je bila draga, a uostalom, nisam se ja s njom tak često ni družila. Pa sam smirila božu.

Pa onda negdje prije dvije i pol godine, taman mi vratili staru iz bolnice, a njoj sve gore i gore, odem ja na cugu s društvom sva zabrinuta što će me dočekati kad se vratim doma, kad ono sjedi gdin K.K. (kasnije prozvan na blogu Krasni Kurac) između mojih prijateljica i prijatelja i nešto priča li, priča... Ajd, bar nisam morala ja, da jesam, sve bih ih zdeprala. Nije čovjek bio neugodan pa sam ga susrela još dva-tri puta, između ostalog i na pogrebu svoje majke, e da bi pol godine kasnije osvanulo na blogu da je on zapravo bio u špijunskoj misiji. Koju sam mu otpisala, zaista, ali mi je bilo netaktično s njegove strane što se nikad nije osobno javio da mi sve to razjasni. I zato sam ga otpisala u svakom prisnijem i prijateljskom smislu, iako nemam ništa protiv još poneki put s njim ispiti piće u nekom širem društvu. Eh, da, navodno je tom prigodom (prvi susret) mislio da sam ga ja pozvala, a ja pojma nisam imala ni da postoji, a kamoli da bih ga zvala - dovela ga The Baba.

Koja je, pak, u to vrijeme nešto jako bila dobra sa seksualnim bogecom i njegvom hanumom No.1, kao i svim ostalima. Začudo, jer čovjek nije fizički mrtav, ali valjda i nju podsjeća na zombija. Vjerujem da se žestoko pali na njega, ali sam isto toliko uvjerena da je samu sebe uvjerila da je ona zapravo u kontrašpijunaži. Pazite, cijelo to vrijeme meni umire majka, batrgam se za novce kako stignem, stan mi je svinjac koji nemam snage pospremiti, a lešinari grakču s ograde. I naravno da se jako uživljavam u blog i sve njegove aktere, jel'te...

Gdin K.K. je nekoliko puta dobio na blogu po nosu zbog svojih raznoraznih tradicionalističkih uzgrednih primjedbi o ženama, tipa da je "povalio" njih ne znam koliko već na prvom dejtu, implicirajući stoga njihovu manju, a svoju veću vrijednost, ne znam samo po čijim mjerilima, mojima ne, sigurno; nisam se ustručavala jer ga nisam smatrala prijateljem, za razliku od The Babe, koju sam bezbroj puta (javno) poštedjela svojeg mišljenja, jer je jesam smatrala prijateljicom. Privatno sam joj rekla što mi smeta, ona je obećala da će se obuzdati, ali nije i prije godinu i pol i meni je dokuferilo pa sam taj odnos prekinula.

Eh, sad postaje zanimljivo: The Baba prelazi u "neprijateljski tabor", jako si je dobra sa seksualnim bogecom i svima njemu važnima, po meni rafali, ali božu štedi, jer valjda sam ja ispala zloduh, a ova zavedena dušica. Bilo je tak i kad se prije 6-7 godina, kad sam ja još bila friška na blogu, posvađala sa svojom tadašnjom najboljom prijateljicom Sky, odjednom je ova bila debela, mlohavog stiska ruke, odvratna, glupa i pokvarena. Baš kao i ja. Skajasta se maknula i/ili prerušila, ne znam, ali meni se ne mrda zbog nekakvih babetina. Prvo zato jer mi je ovdje povremeno baš fora, drugo zato jer neću iz principa.

Koliko uspijevam primijetiti, izgleda da seksualni bogec i klapa nisu ostvarili očekivanja, jer The Baba odjednom ima novu najbolju prijateljicu, pašće, koja za njom ide kao pašće i pokorno dašće. U međuvremenu i boža postaje negativka, jerbo nije više zavedena dušica, nego duša zavođenja nevinih žrtava i moja marioneta (nemre, nju ipak više voli!). Pašće i ja se na blogu upustile u neku raspravicu, a ova meni da je ja trebam voljeti i poštovati, pa to isto ponovi i na pvt, a ja njoj najiskrenije i najobzirnije što sam mogla u tom trenutku odgovorim da sve to treba zaslužiti i da ne dolazi samo od sebe; a da ja baš i nisam raspoložena za nekakvo voljenje neodgojenih štreberica. Pa to sve prepričam u društvu u kojem je bio i gdin K.K., koji ju je, eto, zaštitio izjavom da ona nije loša, samo ponekad jako popizdi. Jesam li se zapitala otkud on to zna? Ne. Jer me ne zanimaju. Ni on, ni ona.

Zašto ovo smatram važnim za priču? Zato jer je tako gdin K.K. saznao što mislim o pašćetu i procijenio da je ne bi bilo uputno povezivati sa svojom veličinom. Je li to zaključio tada ili kasnije, sasvim je nebitno. U svakom slučaju, zaključio je da nema moj blagoslov i možda je u skladu s tim i dalje postupao, možda je to razlog zašto je nije uveo u naše društvo; a možda i nije. Možda ju je fakat samo jebao, jer je i sam, kao i seksualni blogec, s kojim se, eto, slažem u ovoj procjeni, zaključio da je neodgojena đilkošica. A on ipak ima kinderštube. Možda je zato nije ni upoznavao s prijateljima na način koji bi joj imponirao.

Također slutim da bi đilkošica bez pardona odjebala svoju "najbolju prijateljicu" da je tu sad ispala neka idila u smislu gdin K.K. je dovede u naše društvo, a mi se svi zadivimo i velimo "O, ljepote, o, pameti, al' smo mi grdno pogriješili...!". Ali nismo. Očito. I gdin K.K. je ispravno procijenio.

Eh, sad imam jednu golemu prazninu u priči i sjećanju, jer me blog posve prestao zanimati i jer sam imala sasvim drugačijih preokupacija. Sljedeće što zapažam i pamtim jest da pašće stalno nešto provocira mene i božu na svojim blogovima, koje dijeli s The Babom, a ja zapraf ne kužim o čemu je riječ i sve to pripišem The Babinom sindromu napuštene i izdane, tj. Sky-simptomatici. I odmah oprostim, jer skužim da nije više ni u onom drugom društvu i da joj je fakat teško. Ali, dopizdi ti, čovječe, ta repetitivnost i tako ja malo bolje zmuštram svoju koncentraciju i skužim da je pašće spušila neku vezu i počnem se zezati s pušenjem, uopće ne misleći na pušenje kurca, a ispadne da je baš to točka loma i prijepora. E jebga sad!

A dalje, sve što slijedi mislim da je zaista The Babino maslo: mislim da je ona upogonila sve ono što zna, što sluti, što nagađa i što izmišlja i da ovu jadnicu fila li fila, je, je, reci ti njima, gadovima, oni su ti to, oni to rade, namjerno, a ova već izludila do daske, i zbilja mislim da joj treba farmakoterapija. The Baba se sama "liječi" (onaj engleski self-medication) pelinkovcem i teorijama zavjere i njoj to, rekla bih, ne škodi toliko, nema ona oko sebe ljudi koji bi očekivali punu funkcionalnost i odgovornost za postupke, ali ova... Ima djecu, jebga.

A svi ostali... Uključe se u cirkus prema osobnim afinitetima, ne mislim na tematske nego ni(t)ckovske, i imaju na to pravo, kao i svi mi, uostalom. Ima pravo i laženka meni do dana današnjeg zamjeriti što sam je prije 6-7 godina na pvt upozorila da nisu sva mahnitanja za blog i da postoji nešto što se zove "višak informacija". Zaista ima pravo - ja sam mislila da će joj taj višak naškoditi, a ona procvala, ko karanfil u dreku. E jebga sad! Nek mahnita tko hoće. A ja ću se time baviti dok kuham ručak. Koji se već i ohladio dok sam ovo napisala. I pride telefonirala. I blogzna kaj sve pogrešno napisala.

No, kao što rekoh u naslovu, sve su to samo slutnje i nagađanja.

Priznajem da nemam pojma što se podrazumijeva pojmom "duhovnost" - meni je koliko-toliko poznata samo filozofija, a to je znanstvena disciplina koja ima svoje metode i postulate (meni nedovoljno poznate), a zasigurno se ne bavi nekim partikularim problemima, osim ilustrativno. OK, dobro, postoji i nešto što ljudi nazivaju svojom "osobnom filozofijom", dakle, valjda nekakvim skupom načela kojima se nastoje rukovoditi u svojim postupcima. Ja bih to nazvala lijepom hrvatskom riječju "svjetonazor".

Na blogu, međutim, unatoč tome što je "duhovnost" jedna od najčešće zapisanih riječi, niti je uspijevam dokučiti u značenjskom polju, a blogme ne vidim niti da ima neke veze s filozofijom u prvom ili drugom (svjetonazorskom) značenju. Meni se čini da se tu lamata najobičnijim tračevima i onda tu i tamo ubaci neka riječ koju bi, valjda, trebalo pisati velikim početnim slovom.

A kaj da vam velim... I meni se, nekoć davno, zalomio neki frajer u kojeg sam se jako, jako, jako zaljubila, a on u mene nije; zato jer sam intuitivno, ali ne i racionalno, slutila da me ne voli kao ja njega, činila sam sve da mu se svidim, pa kad je rekao da kod mene voli moju seksualnost, ja sam bila jako seksi, da mu imponira moja neovisnost, ja sam bila jako neovisna, ali on je upravo zbog toga smatrao da mi ne smeta to što ševi okolo. A smetalo mi je. Da me volio, možda i ne bi; da sam mogla biti spokojna u našem odnosu, vjerojatno ne bi. Ili ne do ludila. Ovako - izludilo me.

Desetljeće i pol kasnije, kad sam shvatila da je život neizmjerno, čak nepodnošljivo težak bez kompasa, a taj kompas bi bio svjetonazor, a za stvoriti ga trebaš bar malo filozofije, bar malo generaliziranja, bar malčice uvida u opću bit pojava, od kojih si i sama jedna, eh, dakle, puno, puno kasnije, zapitala sam se zašto me taj tako vozao i zašto sam bila tako nemoćna.

Eh, lakše se zapitati nego odgovoriti. Ego se brani svim mogućim sredstvima dok se zahuktava teška intelektualna mašinerija, prepuna tih nikad razjašnjenih pojmova koje bi trebalo pisati velikim početnim slovima i izgovarati glasom prepunim strahopoštovanja: Ljubav, Žena, Odanost, Sreća, Život... Onda slova smanjiš i iz glasa makneš poštovanje, ali ti ostane strah. I jebga, teško je generalizirati, jer zaljubljenost je ta droga koja ti daje osjećaj jedinstvenosti, kao da nikad nitko drugi nije doživo niš sličnoga, kao da si sama na svijetu, ti i taj tvoj jedini mogući, unatoč svim mogućim - tuđim i vlastitim - iskustvima koja pokazuju da nije tako.

Sad me nazvao majstor za drugi televizor, dolazi, moram skratiti. Pa preskačem sve one mučne međukorake, svu onu neizbježnost kopanja po rani koju sam sama otvorila i koja, valjda, vodi do osobe koja sam "ja", ne ona kakva bih htjela biti, nego kakva jesam, kakva sam bila, koja nije nitko drugi, nego baš ja, zajednička čovječanstvu, posebna sebi... I odmah se bacam na spoznaju, možda meni specifičnu, možda mnogima zajedničku, da sam u ljubavi onom drugom uvijek davala odveć prednosti; pripisivala mu previše moći.

A istina je bila (provjereno!) da je on bio baš kao i ja, sprtljan, zbunjen, zgažen samim sobom i svim svojim iskustvima, i da niš nije znao BOLJE nego ja, nego malo DRUGAČIJE nego ja; ponešto uopće nije znao, a ja jesam; i obratno.

I tak, onda sam ja počela graditi svoj novi svjetonazor, u kojem pojmove valja razjasniti, osobito s ljudima s kojima se želim zbližiti, u kojima se različitost podrazumijeva a neznanje ima dobar komad moći, u kojem pričam u prvom licu i ne očekujem da me svi skuže, i u kojem je odgovornost uvijek na onome tko ima više izbora, a ponekad to nisam ja.

Ma, najgore je kad nemaš vremena ni za što pametno pa dođeš na blog rekreirati mozak glupostima. I onda nemreš bilivit da nekaj i netko ZBILJA može biti tak glup(o)!

Znate kaj, dragi subložani? Okrutna je istina da vi niste TOLIKO zanimljivi koliko biste htjeli biti. Ovdje, na blogu, niste, a privatno ne znam, osim za one koje sam upoznala, a ni ti većinom nisu. Činjenica je da se ja (ne mogu generalizirati) vama uopće ne bavim osim kad se vama bavim OVDJE. Ne, nije mi mrsko čuti neki trač o vama, a hoću li ga ponoviti, bilo ovdje, bilo igdje drugdje u svijetu, ne ovisi o vašoj zanimljivosti (koja je minimalna do nepostojeća), nego o tome hoću li ga se sjetiti u pravome trenutku, tj. u onome trenutku kad se vama bavim OVDJE, ili kad mi igdje drugdje u svijetu zatreba primjer epitoma gluposti.

Dakle, odahnite, sasvim sigurno nisam upogonila svoje silne moći da bih vama ovo ili ono, sviđalo se to vama ili ne: moje blogoglagoljanje je sasvim oportunističko, što mi uleti, a ja primijetim da je uletilo, to možda upakiram u neki blog ili komentar, a ako ne uleti, vjerujte mi, nisam ni primijetila da nije, jerbo mi ni najmanje ne fali.

I tako je to već godinama. Ne dolazim ja ovamo da bih se bavila ljudima ili njihovim nickovima, nego da skrenem misli s nečeg drugog, od čega sam se umorila, ili da odmjerim razinu onoga što se zove "prosječna inteligencija", jer to je ono što većina ovdje vjerojatno zaista ima, ali meni je to čista apstrakcija, nemam pojma kak to zgleda dok ne odmjerim, metrom, rukama ili o neku drugu mjeru koja mi je poznata.

Većinu bloških starosjedilaca odavno sam odmjerila i nemam im potrebu išta reći, na bilo koji način se pozabaviti njima, jer oni su statična "veličina" ili "količina", nekome mala, nekome velika, nekome taman, a meni nezanimljiva, osobito kad se nikad ne mijenja, a ne mijenja se, ovdje tavori, ukorijenjena u svojim zabludama koje neprestanim ponavljanjem u vlastitom umišljaju pretvara u sebe-sebi "istine", ili pak ni u tome ne uspijeva, kajaznam, meni svejedno, osim kad mi se baljezga, a onda baljezgnem čist da vidim ima li što novoga. Nema.

Ipak, danas me zabrinulo ovo mahnitanje oko urota kojima sam, navodno, kolovođa. Ne zato jer bi me brinulo to što netko ima takvih zabluda, fućka mi se za to, nego mislim da žena zaista treba farmakoterapiju, da joj Iskrica nije dovoljna i da joj, štoviše, izuzetno škodi. To ne bude prošlo samo od sebe, bojim se. Naravno, ne doslovce, nego frazeološki, ali hebga, ako sam zvala hitnu nepoznatom pijancu koji je pao i glavom cocnuo o rub pločnika i čekala je dobrih dvajst minuta na cičoj zimi, nemrem sad proći pored subložanke u nevolji kao pored turskog groblja.

Dakle, pašće, ovak: Kreleca sam zadnji put vidjela proljetos, prije nego što je otišao na more, i onda te uopće nismo spomenuli. Jednom sam ga vidjela tijekom ljeta, kad je došao u Zagreb, a ne sjećam se jesmo li te spomenuli. E, da, jednom smo se stiksa, boža i ja našli kod kreleca na večeri, i onda smo te, blogme, spominjali, baš glede čuvenog pušenja. Pokazalo se da je ono spomenuto s izvora i ocijenjeno ocjenom vrlo dobar, a mi smo pokušavali rekonstruirati jesam li i ja to čula izravno ili sam pogodila i ispalo je da sam pogodila, da nisam bila prisutna prilikom ocjenjivanja.

Stiksu sam također vidjela prije ljeta. Božu vidim često, ali ni približno tako često kao što bih voljela, jer žena je zaista zaposlena i rijetko je uopće u Zagrebu. S navedenima se čujem sljedećom učestalošću: krelec - tu i tamo, ajmo reć 1-2 puta mjesečno; stiksa 0 puta mjesečno, možda 1-2 godišnje; boža 1-2 puta tjedno. Mailove ne šaljem krelecu i stiksi, a boži povremeno pošaljem Duškine slike, da pokaže klincima.

I paz ti ovo, svejedno se imam s kime družiti! I uopće mi nije dosadno! Nevjerojatno, jel'da?

Štoćereć, izvan bloga postoji širok i raznolik svijet; osim ovog bloga postoje i drugi, internet je zanimljivo i samo ponekad opasno mjesto, u našoj ulici također žive ljudi i mi zasigurno već poznajemo bar nekoga tko nam može biti drag i ugodan. Međutim, sve se to nekak skalira u našoj glavi, a nemamo svi istu skalu. Iako za te skale postoje neka mjerila, pa tako i prihvatljiva ili neprihvatljiva odstupanja. Prihvatljiva su ona kojima unatoč još uvijek funkcioniramo kao manje-više razborita bića.

I to je zapraf sve što me sad volja reći. Treba se pozabaviti ručkom!

Prošlog tjedna sam kupila novi zauger, a jučer novi tepih; i tak, zapekla me savjest zbog toliko trošenja, a onda si mislim, OK, imam još jedan tepih smotan u podrumu, ali ga imam desetljećima, zar je zbilja grijeh počastit se novim? A sad imam i novi zauger...

I tak, upogonim ja danas taj novi zauger. Blogati! Moj stari nije tako godinama potegnuo ni kad je bio na maksimumu, a kamoli tek na polovici snage! A nije bio najjeftiniji, daleko od toga, jedan od skupljih!

Štoćereć, godinama nisam pozaugala kak treba. E hebga sad! Jesam li trebala znati da može bolje? Vjerojatno. Jesam li trebala željeti bolje? Vjerojatno. A sad više ne bih htjela lošije.

I to je, zapraf, to: prečesto se naviknemo na loše, loše zaugere, loše poslove, loše zarade, loše odnose, loše ljude... Toliko se naviknemo da nam uopće ne smetaju, naprotiv, srčano se borimo da ih ne izgubimo. A zapravo izgubimo pojam o tome što je dobro. Za nas dobro. Amputiramo si svoj idiosinkratični pojam kvalitete.

S druge strane, sad kad imam sve te lijepe stvarce koje me vesele, kad sam na njih potrošila lovu i počela ponovno raditi i uviđati kako je teško tu lovu zaraditi, hm... Nešto mi se i pokvarilo: moj odnos prema životinjcima. Sad bih ja da oni lebde, ne prljaju, ne linjaju se ili da sve to rade u hodniku, na starom linoleumu. A to nije moja filozofija suživota s ljubimcima: oni smiju sve, osim onoga što im škodi ili što mene ugrožava. A malo više čišćenja ili zamjena razmjerno jeftinog tepiha baš i nije neka ugroza. Osobito kad se odmjeri trud potreban za održavanje kakvog-takvog higijenskog i estetskog stanja s veseljem koje mi pružaju.

Jer, nije meni fora da mi pas čuči u uglu i dođe kad ga pozovem, sav pokoran, nego mi je sreća kad se svi okupimo u sobi, Duška u mojem krilu, minceza-princeza na radnom stolu, stari kod nogu, papigica cvrkuće iz krletke, i svi koji to mogu mašu repovima ili predu, i svi smo u skladu, ljubavi i užitku. Meni je radost kad se stari potrudi otići do prostirke za piškanje, a onda promaši nadomak, jer znam da se trudi, zbog mene, svejedno je hoće li uspjeti; a kad Duška zapišne novi tepih (začudo NIJE!), onda znam da to nije zbog neodgojenosti i zloće, nego zato jer je njoj svaka prostirka na podu istovjetna njenoj prostirki za zapiškavanje, ne kuži ona te finese.

I tak, jučer smo boža i ja rasprostrle taj tepih i svi su životinjci došli i provaljali se po njemu. TO je meni veselje!

Odlutah... Cijeli dan multitaskam, malo prijevodi, malo lekture, malo priprema ispita, malo kuhanje (za zvocana: varivo od buće i dva teleća krmića na putru i maslinjaku, sa začinskim travama), malo životinjci, šetanje, igranje, isprobavanje novog zaugera... Zivkanje mojih šefova, ljubazno zivkanje, možda zato jer sam se dvaput žestoko pobunila zbog nekih stvari, jer se, eto, nisam htjela naviknuti na loše, treba ljudima reći kad nisi zadovoljna, inače misle da jesi i niš se ne mijenja... Volim ja njih, volim ja i svoj posao, ali ne volim sve njihove osobine i postupke, kako šefova, tako i samog posla.

I sad se ručkić odkrčkić i mi ćemo lijepo svi skupa kušati kakav je: životinjci dobiju u malim zdjelicama, tek liz, da probaju, a ja više ne mogu pojesti koliko sam mogla prije pa će ostati i za sutra, kad sam dvokratno na poslu. I ostavit ću pse u hodniku, hebga, još mi treba da se naviknem na bolje i odustanem od cjepidlačenja, a pametna mačka je odmah skužila gdje joj je novi nužnik, zatovren i pogodan za kupaonicu, ona smije kamo hoće. Ptičica ne, jer bi nastradala. Ostavit ću im upaljeno svjetlo i uključen radio. I cijelo vrijeme ću misliti kako im je, sumnjam da ću se sjetiti tepiha. A hebga! Neka bude nov još bar malo...

Odoh sad!

Počelo je noćas oko 2: stari pas urla iz prve sobe. Mislim si, razmazila sam ga time što mu pomažem da ustane, ako ne trzam, ustat će sam. Jock. Odem pogledati, a on se opet zavukao u kut ispod radnog stola, gdje su sad kablovi srećom nedostupni, i ne zna izaći van. Od straha se ukakao. Niš, izvuci psa, očisti govno, dezinficiraj, izluftaj, natrag u krpe.

Kasnije jutros, taman zaključim svoje blogoglagoljanje i hoću provjeriti nešto za posao, jock, nemere, ne radi internet. Provjerim ja ipak sve kablove, je li sve uključeno, da nije Duška nešto pregrizla, sve je kak treba, pa nazovem Iskon. E pa oni su mene lijepo isključili. Kakti na moj zahtjev. A Bnet se najavio tek za ponedjeljak. Velim ja, ajte vi mene ponovno uključite, također na moj zahtjev, pa me isključite u ponedjeljak, a ja bum vam tih par dana platila. E neš ti majci prelaziti drugom provajderu, ne može, vele Iskonovci, zovite Bnet.

Ajd, nakon 15-ak telefonskih razgovora, Bnet pošalje tehničara točno u podne i ovaj stane burgijati po mojim friško ofarbanim zidovima. A zauger gekrept. Nakon pažljivog ručnog čišćenja, rezultat su jedan roza ugao i dvije rupe. S time da instalacija nije gotova, treba mi povući još 20-ak metara do zadnje sobe, a ovo danas je bilo samo hitna intervencija.

Dakle, niš neću popravljati do konačne instalacije, ali sam popizdila i kupila novi zauger u trgovini iza ugla, bez raspitivanja je li najbolji, najjeftiniji, best buy ili što već - mogu ga platiti, platila i uzela. Zato stari ne bu dobil tepih, nego se pere najružnija prostirkica. (Hm. Je li jeftinije stalno prati ružne prostirkice ili kupiti tepih za 350 kuna i baciti ga kad odmrča svoje?) A pere se zato jer se stari na nju opet posro. Dok sam ja cukljetala novi zauger. Za njegov novi tepih, jer praktički i ne trebam zauger za ono što imam, čupavac se čisti kemijski, a onaj mali ispred trosjeda tak i tak prvo operem spužvom a onda i onim štapnim mogu pokupiti mrvice.

U međuvremenu, vi raspreli o nekretninama, bit će a propos onog mojeg jučerašnjeg gifa. Kaj vas ždere? To kaj imam veliki stan? Pa, imam, hebga. Ako se vi zbog toga kanite osjećati loše, samo izvolite. Ne sviđa vam se kak sam ga uredila? E pa hebga, meni se sviđa, a ja tu stanujem, prema tome, ako se vi zbog toga uzrujavate, vaš problem. Smeta vam kaj sam uopće nekaj o tome blogala? A zašto ne bih? Blog je o svemu onome što autora zanima, a mene zanima moj stan i njegovo preuređenje. I meni zasmeta kad netko stavlja maloljetne pičiće na blog, ili šljašt, ili tuđe "mudrosti", pa kaj onda, ako mi se da, reagiram, ako ne, ignoriram.

Inače, anđi međedici zahvaljujem na slikovnom zapisu, baš sam se pitala gdje su mi te slike, moram si složiti nekakav kolaž "prije i poslije". Znam da sirota nemre prožvakati niš kaj bi nekog drugog veselilo, osobito nekretninu koja vrijedi trostruko od eksponata koje ona svojata. A hebga, možda se i njoj posreći ako nađe novog zaručnika! ;-))

A kaj se mai tiče, ruku na srce, i ja bih stalno gibala iz onakvog stana. Međutim, ako je njoj dobar, meni drago. O ukusima se, uostalom, raspravlja samo s istomišljenicima.

Ajd, idem sad proučavati silne upute za uporabu koje sam dobila. Glavno da internet šljaka, a za ostalo će bumo vidli, rekoše slijepci...

... a blogme nije ni izrada gifova. Ako ovaj put ne šljaka, odustajem!



Šljaka, ali su sličke male... Nema veze. Ovo su mi najdraža mjesta u stanu i najdraži komadi namještaja.

A ručkić još ne krčkić... Pa kaj! Zalegnem i odspavam ju. Uostalom, tek je drugi štamprl na redu, napišem vama što bi vas trebalo ići i bacim se na juneću koljenicu i domaće zelje. Koje sam isto dobila. Iz Slavonije. Ničim izazvana.

Nego, o seksu... Moja generacija i oni malo stariji, kao i oni malo mlađi, eeeee, ako smo odrastali u gradu, mi smo smatrali seks svojom osnovnom građanskom slobodom, a razgovor o seksu dokazom da smo te slobode svjesni, da je cijenimo i prakticiramo, ili da je imamo najbolju namjeru provesti u djelo; jerbo, šteta nedjelatne slobode. U to vrijeme su i žene pisale eksplicitno, lepršavo i u letu, poput Erice Jong, koja nije baš bogznakaj od talenta, ali je prilično jezičavo označila taj prijelaz generacija, iz one koja se osjećala hrabro i slobodno već zbog toga što uopće priča do one koja se osjećala hrabro i slobodno što ne samo priča, nego i prakticira, sve do one koja više nije imala potrebu pričati, jer je imala puna usta konkretnijeh sadržaja. Nažalost, nemrem se sad sjetiti koja je žena, ili koji muškarac, označila prijelaz u naraštaj šutljivih podmukljivaca i smutljivaca, prestrašenih AIDSom, Bogom i ostalim kataklizmama.

Na selu je praksa, rekla bih, oduvijek bila progresivnija od verbalizacije; čini mi se da je tako, jer me moja baka sa sela, uoči moje prve menstruacije, podučavala o daru himena i trikovima njegovog očuvanja, duboko uvjerena da sve male seljančice oko nje srljaju u opasnost, nespremne da je saslušaju. A ja sam se već načitala dr. Košićeka, bila sam ponosna vlasnica Figurae veneris, koje mi je kupio djed, a onda mi ih je on i zaplijenio, i meni je bilo normalno pričati o svemu tome, za razliku od tih sumnjivih seljančica u dopičnjacima koje bi se samo smijuljile, prekrivajući dlanom usta... Ma, nisam ja njih kužila. Ni one mene.

Ja sam se glede seksualnih razgovora počela dobro osjećati tek na faksu, u mojem babinjaku, koji se redovito sastajao nakon predavanja, kod jedne naše kolegice koja je stanovala nedaleko faksa, a onda bi se rasprele priče o tome tko jest, tko nije, s kim, kako, kakvoga koji ima (najupečatljiviji opis: "Kao stolna lampa!" - a odnosio se na jednog čuvenog newwaveovca), ako neka nije, bile smo pune razumijevanja i savjeta, sjećam se, ja sam čak s jednom demonstrirala pozu u kojoj bi penetracija trebala biti najmanje bolna za preplašenu, ali radoznalu djevicu.

I ti razgovori su se nastavili sve do prvih udadbi i prve djece. A onda su postupno zamrli. I zato ja, možda pogrešno, podrazumijevam da više priče znači manje prakse i obratno. I zato mi je neugodno u ime svih ovdašnjih prestarjelih, ostarjelih, gotovo starih i svakako prestarih za takve priče, kad raspredu u tonu svoje mladosti i/ili svojeg porijekla, neizmjerno ponosne što se o tome uopće priča, iako smatram da bi trebalo pričati više nego što se danas priča, ali ne ovako, ne na ovaj način: ne blesavo ponosno "Ja to radim!" (Moš mislit senzacije - radi to svaka selska bogica ako je ne spriječe) ili "To se ne radi!" (Jel? Na osnovu čije kompetencije?).

Moji nekadašnji razgovori o seksu su bili korisni i poučni: naučila sam raznolikost ljudskih iskustava, dobila nekoliko stvarno zdravih i/ili ugodnih uputa, a najvažnije od svega, demistificirali su seks kao neka čarobna vrata u drugi/drugačiji život, iako život sa seksom JEST drugačiji, ali ne u onoj pragmatici bajki ili strogih majki koje su stasale tijekom 1950-ih. Zahvaljujući takvim razgovorima, ja, na primjer, nikad ne bih tražila spas u nekom iseljeniku koji barata s nekoliko jeftinih, a nama, Hrvaticama, neobičnih gesti, nego bih se bavila svojim životom, svojim zdravljem i svojim malim djetetom, kad bih ga imala, ovako životinjcima, koje imam, a njega, ja osobno, ne bih ni zamijetila, a ako nekim slučajem bih, pa kajaznam, račiće rijetko odbijam, i cvijeće mi je drago, ali ne smatram da iz toga ishodi ikakva obaveza, bilo moja, bilo njegova.

I zato ja ne bih ovđekarce mjesecima drvarila o nekakvom pušenju, koje bih svakako prodiskutirala s frendicama kad bi mi bilo prvo, niti bih se nabacivala kamenjem na tipa koji mi ga je priuštio, jer jebga, ne bi da nije mogao, niti bi mi bilo odiozno što je o tome nekome pričao, jer o tome sam i ja nekome ispričala. (Usput, za bukvalce: ja FAKAT nisam znala! Ali, on je FAKAT nekome ispričao; i tak je sve to skup krenulo...) Da imam bivšeg muža s kojim imam sadašnju djecu, a nemam, iako imam bivše ljubavnike s kojima imam sadašnje interese, znala bih da su BIVŠI i da ih se moje SADAŠNJE, štoviše, moje PROŠLO, uopće ne tiče, nimalo, ni trunčicu, osim u intimi njihovih vlastitih najskrovitijih misli, i da komuniciramo na relaciji pragmatike, u vezi s djecom, ili ja u vezi s poslom, s jednim od mojih bivših.

A da me netko s neke televizije zaustavi i pita što mislim o jednokratnom seksu, rekla bih točno ono što mislim, pod uvjetom da mi se ne žuri, bez spominjanja vlastitih iskustava po tom pitanju. Jer se to svekolike hrvatske javnosti ne tiče, osim kad imam cajta i volje promisliti bi li prezentacija takvih iskustava ikome bila od nadahnuća i koristi.

Tri štamprla! A sad ručkić...

To mi je rekao moj učitelj iz prvog do četvrtog osnovne, zvani učo, i zapravo, nije to rekao meni, nego svima ostalima u razredu, jer sam jedino ja znala odgovoriti na pitanje: "Što se dogodi s djetelinom i tratinčicama u sumrak?" - "Skupe se", odgovorila sam. Ja jedina. Drugi nisu imali pojma.

I ne, ne umišljam si da sam skužila neke univerzalne istine, ma kakvi, odveć sam zaokupljena onim sitnima, samo mojima, ali čini mi se da i dan-danas zapažam činjenice koje drugima promaknu, vjerojatno zato jer ih zanimaju neke osobnije, neke "krupnije", neke općenarodno zanimljive... dok svijet - ipak! - funkcionira i dalje upravo po ovim neznatnima, koje ja imam sreću i volje primijetiti.

I tak, danas sam si jako sretna. Iako stari pas ima proljev i već sam bezbroj puta čistila, dezinficirala i dezodorirala, mali pas je nemoguć i skače posvuda, trta me da se ne dokopa prozora, financijsku situaciju uopće nemam snage razmotriti, za to moram ili biti prepuna optimizma, ili onog jačeg normabela, ali, ljudi moji, da sam ja sve to ukinula svaki put kad mi se učinilo da to ima više smisla nego ustrajati, ajme, što bih sve propustila...!

Hm. Ništa spektakularnog, priznajem. Ali bih ostala bez niza tih malih gušteva od kojih je satkana moja srećica, a danas ona blista, svježe umivena, u prostoru koji mi se sviđa, s ljudima koji su mi dragi i ugodni, sa životinjcima koje obožavam, i moj ručkić se odkrčkić u kuhinjčetu zbog kojeg sam se zadužila, a baš je fini, teleći odresci i pečena crvena rog paprika, i ja sam puna volje, dok je ručkić krčkao, nisam vama pisala, nego sam pomela i oprala, obrisala prašinu i zalila cvijeće... Jer, sad to ima smisla; i sad imam volje za to.

Nevjerojatno je koliko nas životni prostor može gušiti i unesrećivati. A ovaj moj, sad prozračan, svijetao, bez teških predmeta koje ne mogu sama pomaknuti, taj me podržava i osnažuje. Dakle, ako vam je bed u životu, možda biste trebali pospremiti; možda se ima smisla zadužiti do pemzije i napraviti generalni makeover prostora u kojem živite - ako ništa drugo, dugovi će vas natjerati da cijenite činjenicu što imate posao i da se potrudite obaviti ga tako da ga i zadržite.

Čituckala sam pomalo što ste sinoć pisali, ševe jednokratne ili višekratne, ljubavi vakve ili nakve... Ljudi moji, sve je to životni bonus! Sve je to razlog za veselje, čak i kad ne valja, čak i kad je samo jednom, jer da, ako je dobro, želiš opet, ali jebiga, i jednom je veselica koju treba cijeniti i proslaviti... Na koncu balade, koja je naš život (Hm; jel baš mora biti balada? Ja bih radije rock'n'roll!), tak i tak bumo si ispričali neku priču koja bi pristajala u oproštajno pismo i zvučala kao da je naš boravak ovdje bio vrijedan truda, kako našeg vlastitog, tako i svih onih koji su imali (ne)sreću s nama podijeliti komad puta. Živjeli mi glupo ili pametno, uvijek ćemo naći razloga za slavlje; ili očaj. Ovisno o chipu koji nam se aktivira.

A jednokratne ševe... Evo jedne uspomene na jednu moju (8 orgazama u cugu, mai!), koja se nije ponovila glede i zbogradi zemljopisno-kulturoloških razlika, ali me fakat usrećila, i fakat mi život poboljšala. Pa, uzdravlje mu bilo, njemu tamo negdje, a i meni ovdje, uz ručkić i dobro vino!

In-between guys have elusive names
that usually start with remember the one who...
In-between guys have a light touch quick step zero gravity heavenly kisses
and the best among them can make you laugh
In-between guys appear when you need them
and run through your time like fresh water with which you wash your face
of sleep, of weariness, of fear, of previous guys
(In-between guys leave no traces
maybe a telephone number somewhere)
In-between guys remind you of your beauty
and fun times you used to have and want again
In-between guys may be too good to be true or no good at all
but they always make you revise the lesson
you have never fully understood
In-between guys take you places and make you see and spin you round
and teach you new steps
In-between guys are not meant to stick around or want anything else
In-between guys do not matter and do not care
In-between guys don't leave you sore or bitter
In-between guys are not supposed to touch where you don't want them
In-between guys never see you heart, or soul, or longing
In-between guys are not allowed to play with them
And above all
an in-between guy can never become the one you want.