Ručkić krčkić

Evo, od jučer sam svoja na svome, u cjelokupnom svojem prostoru. Jedan dio je još uvijek krameraj, ali "novi" dio je potpuno u funkciji: u spavaćoj sobi se spava, u kupaonici pere, u kuhinji kuha, a može se i pojest ili kavu popiti, ima tu i jedna velika, udobna fotelja za uvaliti se dok krčka i čituckati ili škiljiti na telku u dnevnoj sobi; u kojoj se radi, izležava popodne, gleda telka, a ima i jedan mali, intimni, starinski čajni stolić s dvije fotelje, za povjerljive razgovore. Ima i tepih viška, jer se starome šaponji skliže po parketu. Šteta! Puno bolje izgleda bez njega.

Stari je općenito izbezumljen svim ovim promjenama, za razliku od Duške, kojoj je cijeli ovaj poduhvat bio izvrsna zezancija i prilika da upozna cijeli niz novih i zanimljivih ljudi, alata, otpadaka, okusa, mirisa i zvukova; pa i minceza nije odveć patila, ima ona svojih skrovišta kad se radi, a konačni rezultat je baš po njenom ukusu, osobito foteljčina u kuhinji, popne joj se na vrh vrha i sve ima na oku.

Štoćereć, bilo je krajnje vrijeme da se odlučim na promjenu, jer inače ne bih; ili bi mi bile preteške. Zapravo, i jesu mi teške, stalno brišem sudoper, radnu plohu, pločice, ne zato jer su me koštali novca, nego zato jer su me koštali živaca i vremena. Za razliku od narančastog čupavca u spavaćoj sobi, prema kojem sam ravnodušna, unatoč upozorenjima da će ga životinjci upropastiti - hoće! Ali ja neću živjeti 200 godina. Niti oni. Nešto se za života treba i upropastiti, istrošiti, odbaciti, promijeniti, ili naučiti biti bez toga.

I tak, pomalo se učim svojem "novom" starom stanu, još ne znam gdje mi je najudobnije (vjerojatno u kuhinji), još nisam sve organizirala po svome, još nisam napravila one prečace, koji uvijek nastanu na svakoj zelenoj površini, unatoč urbanističkom planiranju. Ali imam osjećaj golemog postignuća: inventura 50-godišnjeg življenja u jednom prostoru i ponovno promišljanje tog prostora!!! Najviše se ponosim ne novotarijama koje sam kupila, nego starudijom koju sam iznova upogonila ili prenamijenila. Jer, kupiti je lako, za to trebaš samo novaca!

Idem dalje krčkat. Iz foteljčine, za promjenu ;-))

Pupoljak


- Jeste se vas dvoje... znaš... - pitala je Tina piljeći u Marijanovu mrtvu nogu.
- Ne sad. Ranije. – odgovorila sam. – Sad mi je popravljao sudoper.
- Koliko ranije? – pitala je. – Pa nije od sudopera...
- Nije od sudopera, ali nije ni od toga – odbrusila sam. – Hoćeš njegovu kavu? Sad sam skuhala.
Primila je šalicu, pa smo se šutke zapiljile u Marijana ispruženog na podu. Mucko mu je sjedio pored glave, također napeto piljeći. Nakrenuo je debelu glavu, narogušio brke, i šapom ga tresnuo po uhu. Odskočio je uz obijesni mrnjauk, otrčao u kupaonicu i stao grebati po posipu u svojoj posudi.
- A išli ste do kraja?
- Ma daj, Tina, ne gnjavi me! Evo, stiže Hitna.
Ustala sam da preduhitrim Staru, ali ona ih je vidjela kroz prozor i već je urlala “Staankaaa!”
- Idem, idem, čula sam te!
- Hej, Stanka, jesi li mu zvala ženu? – dobacila je Tina dok sam se spuštala niz stepenice. Zaboga, još mi i ona treba!
Stara je već bila na vratima i nešto blebetala liječniku i bolničarima.
- Ovamo gore! - doviknula sam. – Kisik vam neće trebati. Gotov je.
Liječnik je slegnuo ramenima, otrgnuo se od Stare i krenuo za mnom. Iza njega se vukao visok lijen bolničar. Ušli su u sobu-kuhinju, bacili pogled na Marijana ispruženog posred linoleuma ispred sudopera, nosom nadolje, prema otvorenom ormariću, i polusvijenih nogu i ruku.
- Što se dogodilo, gospođo? – pitao je liječnik pipajući mu puls na vratu.
- Popravljao je sudoper, i trebao je nešto zašarafiti, ja sam mu dodala francuza, i samo ga je ščepalo... nije ni ustao, evo, ovako kako ga vidite, nije ga stigao primiti... samo je tako ostao. Sad, prije deset minuta.
- Dođi, Božo, pomozi mi da ga okrenem! - pozvao je liječnik bolničara, već zaokupljenog Tininim nogama, kojima je mlatarala sjedeći na kuhinjskom stolu. Znala sam da moraju pokušati oživljavanje, ali da nema smisla. Čim sam ga danas vidjela, znala sam da je gotov. Ali nisam mislila da će baš kod mene...
Prošli su kroz cijelu proceduru: pumpanje, šokovi, igla u srce. Tako je bilo i sa Starim. Vjerojatno voda u plućima. Ili je srce naprosto stalo. Tko će to sad znati?
Odustali su nakon petnaestak minuta. Ispunili su obrasce i rekli mi da pozovem mrtvozornika.
- Slušajte, on ne stanuje ovdje. Što ću s njim dok mrtvozornik stigne? Možda da ga vi prebacite doma, pa da mu ga žena pozove?
- Ne, žao mi je, gospođo, mi to ne smijemo, već nas čeka sljedeći poziv. Možemo ga jedino smjestiti negdje u krevet da se ne mučite sami.
- Ne, gledajte, ja imam samo jedan krevet, neću moći, ne može u moj krevet...
- Ti dođi spavati kod mene. - umiješala se Tina.
- Tina, ne zajebavaj! Dosta mi je!
- Onda kod Stare, kat niže. Ona ima kreveta i kauča na pretek.
Isuse Kriste, ovo mi zaista nije trebalo, pomislila sam, zdvojna, ali to je bilo jedino rješenje.
- Dobro - rekla sam - idem joj reći, a vi ga stavite na nosila i idite odmah iza mene, inače ništa od toga.
Stara je već zirkala na vratima kad smo se stali spuštati u koloni: prvo ja, pa lijeni bolničar, pa Marijan na nosilima, pa liječnik, pa Tina, a iza nje nakostriješeni Mucko. Otvorila je usta, ali još nije imala riječ, pa sam je samo odgurnula i krenula u djevojačku sobicu, pobacala veš za peglanje s kauča i stala u stranu da propustim bolničara, nosila i liječnika.
- Stanka, što ti je, što će on tu, ne može, ne, čekaj...!
- Donesi tatinu deku! - dobacila sam joj preko ramena. Nespretno su ga navalili na kauč. Desna ruka mu je zveknula o tvrdi rub. Glava se klimatala. Nešto su promrmljali i izašli s Tinom. Nisam ga htjela taknuti. Ali nije mogao ostati takav. Primila sam još mlačnu hrapavu šaku i polegla je na kauč. Pogladila sam mu svježe obrijan obraz. Dragi obraz. Bila sam na pragu prvih suza, ali ne još, ne još, ne, ne, ne još.
Stara mi je šutke dodala deku. Prekrila sam mu prvo noge, pitajući se ima li smisla skinuti mu cipele – nema, zaključila sam – pa prsa, do vrata, ali nisam mogla prekriti lice, pa sam ga ušuškala i pustila ga, dok još nije ukočen, neka izgleda kao da spava. Ali nije tako izgledao. Ni jedan mrtvac ne izgleda kao da spava. Točno se vidi kad život izađe iz lica, kad nestane izraza, kad pogled izgubi vid. Tu uspomenu nisam htjela. Navukla sam deku do kraja.
- Mama, daj nazovi Ružicu. Molim te. Ja zbilja ne mogu.
Pogledala me iskosa, ali je progutala osudu. Valjda je vidjela da samo što nisam počela.
- Dobro, što da joj kažem?
- Reći će ti Tina. Neka ga što prije makne odavde. Ja idem gore pospremiti. U dva mi dolazi mušterija.
Izgubila sam se prije nego što su počele komplicirati i čvrsto zatvorila vrata. Uzela sam travaricu iz kredenca i natočila si malo, uz obećanje da ću uzeti samo još malo. Dolazi mušterija, moram biti pri sebi, ne smijem vonjati. Iskapila sam prvu porciju uz Marijanovu jaku cigaretu, pa natočila drugu i malo otpila. OK, prvo u spavaću sobu.
Pobacala sam posteljinu s kreveta i odmah je stavila prati. Stavila sam svježu, novu, još nekorištenu, bez uspomena. Otvorila sam prozor. Pokupila dva kurtona i odlučila poslati Tinu da ih baci van, što dalje od kuće. Ništa drugo nije ostalo. Cigarete ću popušiti. Alat će odnijeti Ružica.
Trgnula sam još malo travarice i stala trpati alat u ofucanu torbu. Je li ovo moje ili njegovo? On je to uvijek znao. On mi je složio komplet najnužnijeg alata, koji nikad nisam koristila. Hm. Sad ću morati. Nema smisla da se zeznem. Valjda je moje. Ona guska i tako neće znati.
Htjela bih njegov upaljač. Da ga uzmem? Ne, to će primijetiti. Ma, vratit ću joj i cigarete. Joj, samo da je se riješim prije mušterije. Ili poslije nje. Neću moći otrpjeti i jednu i drugu istodobno. A nije dobro ni za dojam.
- Hej, doći će odmah! - trgnula me Tina s Muckom u rukama. – Jesi li sve dovela u red? Zvučala je histerično.
- Jesam. Daj, odnesi smeće van prije nego što dođe.
- A što je to u smeću, pitam se, pitam, hm? Tragovi grijeha? Dokosurala si ga, priznaj!
- Tina, zauzdaj svoju pubertetsku maštu! Sad zaista nemam živaca za nju!

Ma, nisam vam ja tu nikakva stručnjakinja, ali sam imala sreće proputovati nešto svijeta, upoznati nešto ljudi, što meni sličnih, što drugačijih od mene, neke od njih (iz obje kategorije) zavoljeti, neke ne zavoljeti... I tak sam si stvorila neku predodžbu o pojmovima iz naslova.

GRAĐANSTVO: Upućenost u življenje u velikom konglomeratu ljudi. Otvorenost prema različitostima. Spremnost da se novo nauči i usvoji ili odbaci. Sklonost razgovoru, razmjeni mišljenja, debatiranju i polemiziranju te finijim nijansama značenja. Razumijevanje ironije.

MALOGRAĐANŠTINA: Lokalizirani ponos na činjenicu da se živi u velikom konglomeratu ljudi, od kojih su većina mrske im pridošlice. Zatvorenost prema različitostima i nespremnost, pa i nesposobnost, da se novo nauči - zato se odmah odbacuje. Funkcioniranje po sistemu "tak su to naši stari", ali će prihvatiti novotariju koju ima netko iz susjedstva i/ili "višeg" društvenog sloja (visinu sloja određuju po dubini džepa; tek ponekad po zamršenosti titula). Sklonost oblajavanju, razmjeni tračeva, unisonom neodobravanju. Imuni na finije nijanse značenja, osobito ironije. Vole kič.

PALANAČKI MENTALITET: Stid zbog činjenice da potječu iz malog mjesta, koje su istovremeno spremni gorljivo veličati u svim njegovim stvarnim i izmišljenim prednostima. Vječna težnja prema većem - gradu, regiji, naciji - i ogorčenost na one iz tih većih (gradova, regija, nacija, kontinenata...). Žarka želja da svoj svjetonazor i način života presade u to veće, sasvim nepromijenjeno, a da im to veće skine kapu čim se pojave. Velike ambicije, ponekad i velika postignuća, ali i veliki bijes kad izostanu. Sklonost okrivljavanju drugih, a razgovoru samo ako koristi njihovom probitku; tračevi mogu biti korisni. Imuni na finije nijanse značenja kad im ne koriste. Ironiju ne kuže, ali pod stare dane nerijetko postaju cinici. Vole Rolexe. Čak i imitacije.

SELJOBERSTVO: Nema veze s lokalitetom porijekla. Jednostavna mentalna ograničenost koja rezultira vječnim napadačkim stavom prema svemu što se ne shvaća, jer bi, eto, moglo biti neka ugroza. Sklonost praćenju vođe, pripadanju udrugama s jednostavnim i razumljivim sloganima, neizmjerna potreba za pripadanjem i navijanjem za "svoje". Oslanjanje na tzv. "provjerene vrijednosti", koje najčešće već stoljeće ili više ne vrijede ništa, ali štaš, tolika je brzina protoka misli kod ove skupine. Imuni na većinu značenja većine riječi, ali kuže humor tipa "razbij njušku negativcu".

I tak, ima nas svakakvih... I ovdje, na Iskrici. Nekih više, nekih manje.

Još sam u spavaćici, još pijuckam kavu, još nisam prošetala pse, još ne ganjam majstore, još ne pospremam staklovinje... Gleduckam oko sebe, i mislim si, ima taj moj način života velikih prednosti, i koliko god veliki bili i nedostaci, paše mi: nema presinga. Da mi je majka živa, već bi me izludila, pa daj ovo, pa daj ono, pa požuri, pa natjeraj, pa nije dobro, a sve iz kreveta, ne mrdajuć dupetom, čak ni onda kad je mogla mrdnuti dupetom; eventualno bi se mašila telefona. Jesemti, kad se sjetim, imala sam neki paket s 1500 besplatnih minuta i ne znam koliko prijateljskih brojeva, a svejedno bih svakog mjeseca doplaćivala 400-500 kuna. Za fiksni.

Strefilo mi se tak da se ne oslanjam na ljude i da sam skeptična prema njihovoj dosljednosti. U stvari, ta me promjena najviše pogodila nakon tragedije s mužem, to bježanje od nas glavom bez obzira ili pak parazitiranje na našem jadu, ti ego-tripovi "prijateljskih savjeta" (npr. da ga skinem s terapije koja je koliko-toliko djelovala i prebacim na neku alternativu od dva soma maraka ili švicaraca, više se ne sjećam; ili silni čudotvorni medovi i bljutavi napici i tsl., užas jedan što su ljudi sve u stanju smisliti, pa i povjerovati!) i/ili nametljivog trpanja u kuću, ali ne da nam olakšaju, nego da svoj jad pridodaju našem, da nas ugnjave svojim - moja je sveki, npr., došla na briljantnu ideju da mi uvali na njegu svog muža, mojeg svekra, jer ja "i tako već njegujem bolesnika, a tko će njoj hraniti kokice na selu?"!

Pa si sad i ja dopustim slobodu da se jednostavno maknem kad me netko počne gnjaviti, da se udaljim od tuđeg jada, a da se upetljam samo kad sam jako dobro i kad mi to nije teško. Možda sam zato pretjerano zahvalna kad mi netko pomogne, a ja ni ne tražim, naprosto nemrem bilivit, i znam da jednostavno ne kužim tu logiku altruizma, pretpostavljam da je proizvoljna, a onda i ja proizvoljno budem altruistična, bez očekivanja uzvrata, onak, nek kruži malo ničim izazvane dobrote svemirom... Stići će već do nekoga; a i do mene će stići neka.

I tak, sad me pomalo žifcira malograđanština koja mi se uvlači u misli, potaknuta novim stvarima i čistim podovima i zidovima, jest, žderem se pomalo što će neprošetani psi ostaviti traga, odvagujem je li mi važnije imati tu komociju zabušavanja tu i tamo ili besprijekornu čistoću, a kao što se vidi iz priloženoga, zabušavanje odnosi pobjedu, i drago mi je zbog toga... Neki dan mi boža rekla, onak, kritički, da neke stvari "radimO" (mislila je na mene) iz čiste komocije; a ja sam se zamislila i zaključila, naglas, da je upravo tako i da je to potpuno ispravno: sva tehnologija, kompletan način života suvremene civilizacije, sve je to ishod inherentne ljudske komocije. Samo, ne dopadne svakome ista količina.

A meni je za danas dovoljna. Sad ću ja, polako...

Teku otprilike ovako:

JA: "Od ove stare karniše se može napraviti polica."
ON: "Hm. Ne znam. Možda. Bit će vam preuska. Ne isplati vam se to."
JA: "Sastavite mi ormar iz podruma."
ON: "Hm. Ne znam. Sigurno je oštećen. Zašto ne ostavite stari?"

Poanta je da se njemu ne da raditi, ali mu se da uzeti. Poput ove krtice na slici, on ne vidi niš, ali jako dobro osjeti što se isplati zgrabiti. Drugim riječima, poslovi koje nemre bogznakak naplatiti (a dovoljno je bistar da zna da i ja to znam) njemu jednostavno "nisu izvedivi". On bi meni radije napravio novu policu ili novi ormar, ili ne bi radio apsolutno ništa... A ovo je samo primjer jednog takvog, koji me aktualno nervira.

To su zboksani ljudi, ljudi koji funkcioniraju isključivo po špranci i ne vide dalje od ruba svoje kutije, pravila koje su jedva nekako ulupali u glavurde, a sad su ondje nepomična za sva vremena... Kad je ovaj isti kojeg sam citirala vidio kak izgleda moja kuhinja u nastanku, nije mogao suspregnuti divljenje, unatoč početnom neodobravanju: pa kakva je to kuhinja bez gornjih elemenata (zbog kojih bi koštala bar 30% više, a imam predivnu masivnu kredencu), te bez kuhinjskog stola, nego ja vadim neki prastari, iz strojobravarske radionice, i sad će to biti stol + kuhinjski otok, a gotovo se sasvim slomio kad sam jednu policu koja bi mogla razvaliti krhki zid odbila podbočiti metalnim nogicama, koje su "jedina mogućnost", jer tip nije u stanju mrdnuti od pojma "noga", a ja jesam pa sam lijepo uzela dva stupa za ograde na stepenišnim rukohvatima, i naravno da se može ono što ja hoću, ali on to ni u bunilu ne bi mogao smisliti; a pride i košta manje.

A takvih sam se nagledala u ovih mjesec dana majstorisanja u mojem stanu... Srećom, ima i pametnih, ima i kreativnih, ima i poštenih. Doduše, takvi će vam uvijek staviti bubu u uho da zašto ne bih još nešto, ne bi to puno koštalo; i odradili bi oni to, i ne bi puno koštalo, ali moj budžet nije fleksibilan, hebga... A ja onda patim.

I tak, predozirana uzaludnim trošenjem glasnica, meni neshvatljivim neshvaćanjem, niskim strastima, lijenošću, zabušavanjem i neskrivenim nepoštenjem, zapitah se zašto me to sve skup podsjeća na Iskricu. Odgovor je očigledan, zar ne? Manje je očigledno zašto ja onda dolazim na Iskricu, a jasno je da sve to skup ne volim. Hm. Mislim da sam to došla konzumirati u malim i kontroliranim dozama, valjda da bih ojačala, valjda da bih naučila odjebati od sebe, valjda da si dam oduška podjednako glupim i podjednako nekontroliranim reakcijama... Valjda.

Ove glupake trebam, hebga! Vas, ovdje zastupljene, ne. Bar ne pragmatično. Međutim, vjerojatno vas trebam da bih samu sebe sagledala iz onog kuta koje zrcalo ne pokazuje, straga, nelaskavo, da bih uvidjela koliko je vama ono što ja jesam neshvatljivo i neprihvatljivo i koliko vam ide na živce, pa da bih onda i ja samoj sebi dala za pravo odrezati meni antipodnim primjercima točno ono što ih ide, jer zašto bi ti i takvi imali pravo ne samo na doživljaj, neshvaćanje, nego i reakcije, a ja ne?

Nisam ja ko boža pa da velim "premali ste mi". Ja ponekad s guštom zgazim gmizavce, plizavce, žohare i ine. Osobito kad se razbahate i razmile ondje gdje ja sama volim biti svoja na svome.

I da, imam i ja razne pikanterije o kamenjarskom klubu. Samo je pitanje vremena kad će me dovoljno ižifcirati pa da ih prostrem.

Može se to; ali je poželjno NE znati koliko je teško. Iako uvijek slutimo da lako nije, kad ne znamo, kad imamo iluzija, kad se nadamo, kad jako želimo konačni cilj, onda krenemo, i ustrajemo, i taman kad bismo odustali već smo toliko odmakli da nema natrag. Možemo samo ostati u novoj vrsti kaosa, ili završiti svoju strukturu. Koja, u konačnici, nikad nije savršena, i nikad nije točno onakva kakvom smo je na početku zamislili.

Ne pišem ja sada samo o preuređenju svojeg stana, pišem i o preuređenju svojih razmišljanja, svojih reakcija na osjećaje, na raznorazne okidače, pišem o mukotrpnom procesu koji započinje dugo prije bilo kakve vidljive akcije, a to je prebiranje mislima, niz malih odluka što hoću, što neću, što (još uvijek) trebam ili želim, a što je definitivno za otpis.

I najgore je to što nemreš započeti bombastično, nego opet je tu niz maleckih predradnji, mukotrpnih pomaka, otkopavanje starudije da bi se napravilo mjesto novome... I ne, ne pišem samo o svojoj borbi sa stvarima koje su u moj stan nanijele tri generacije, pišem i o tome kako sam započinjala svoje pripovjetke i romane, kako sam se morala pročistiti od naučenog, zavoljenog, navika, šablona i koliko sam se puta morala pomiriti s imperativima pragmatike, jer nisam imala snage, sredstava, imaginacije ili mogućnosti da prednost dam estetici ili bilo kojem drugom idealu. Pišem i o tome kako još uvijek ne znam voljeti drugačije nego na svoj stari, prošlostoljetni način, jer tu, eto, još nisam zasukala rukave; i možda nikad ni neću. Možda tu svoju starinsku ljubav zadržim poput starih fotografija svoje familije, kojima ću ispuniti cijeli jedan zid u dnevnom boravku. Bili su; jesu; neka budu tu.

I sad, kad me prošao bijes na roditelje koji u pola stoljeća življenja u ovome prostoru nisu smogli snage riješti najbanalnije nepraktičnosti, kojima se nije dalo povući pet metara cijevi da olakšaju kuhanje i bolje iskoriste nemali prostor kuhinje, nego jock, sudoper na jednoj strani, štednjak tri metra dalje, u sredini stol koji samo smeta i za kojim se ne može sjediti dok se kuha... Na primjer. A ima toga mali milijun. I sve je mene dočekalo, sve neriješenosti. Koje sam i ja htjela izbjeći jednostavnom prodajom stana, a zapravo volim taj stan i ne ide mi se; doduše, ni ponude nisu bile baš prihvatljive. Anyway. Oprostih starcima. Jer vidim koliko je to teško; jer kužim da popravak jedne sitnice inkomodira kao i kompletan zahvat u sve sitnice, a za sve nikad nisu imali love, živaca, organiziranosti, hrabrosti, pa ni ideja.

A o ovome pišem i zato jer vidim i kako je vama (i meni, povremeno) teško, zašto nemate volje za generalku, zašto izmišljate sve moguće izlike i kitite ih zvučnim nazivima (npr. "duhovnost", "inteligencija vakva/nakva"), zašto vam je toliko važno odobravanje, a toliko mrska logika, zašto tako jako trebate taj svoj furnir na ormaru u kojem je naizgled nesavladivi kaos ne baš kratkog življenja i ne baš zanemarivog iskustva, grozomornog straha i razbahaćenih navika, od kojih sebe više ni ne vidite, od kojih se ne (pre)poznajete, koji drsko tvrde da ste to zapravo vi i da taknuti u njih znači zatrti vaše vlastito biće.

Teško je, znam. I nikad kraja. I uvijek neka frka. I kad pomisliš da si sve sredila kako treba, eeee, onda ustanoviš neki previd i neku štetu, ali vjerujte mi, ipak je lakše, ipak se može, popizdiš i prevladaš, naučiš smišljati rješenja. Može se.

Dajte!

Kod starenja je najgore to što se usadi a da ga uopće ne primijetiš: još sve možeš, još si zgledaš čeče, još te ni ne brine, a tu je - svi ga vide osim tebe. I šute, iz pristojnosti, iz nemoći prema tvojoj nesvjesnosti, ili - najgore od svega! - iz čiste ravnodušnosti.

Moj prvi simptom je bio kad sam pred jednim gorljivim udvaračem, 10+ godina mlađim od sebe, otkrila datum rođenja. Kao rukom odnešeno! Do te rečenice me pilao da idemo na kavu, poslije nje - nikad više. OK, nisam se zabrinula, čovjek ima svoje dobne barijere, a ja očito "dobro starim" kad nije skužio koliko sam ih premašila.

Sljedeći put je bilo puno teže: ja, 40+godišnjakinja u društvu 25-30godišnjaka, sve štima, lijepo se zabavljamo, uključuju me u sve aktivnosti, ali hebga, jedino meni govore "vi". I teško im je na "ti". Nejde! Nisam im "ti". Onda sam napisala ovu pjesmu:

VI GOSPOĐO
Treba naučiti potpuno novi osmijeh
Kad postaneš
Vi gospođo
Izbaciti iz ormara šašave zaborave
Namirisane slutnje i uvrijeđene pokušaje
Neka ostanu samo
Mekane stare cunje
I one ravne cipele u kojima
Vi gospođo
Manje žulja
Treba naučiti sve kutove svjetlosti
I smjestiti se u najtopliji
Zatvoriti prozor kad susjed klimne
Vi gospođo
Uz svoj novi polagani uspravni osmijeh
I pozdraviti zahvalnost ako se javi
Čvrsto zatakni najdraže ja
Pod kapke
I priznaj
Sad ste na redu
Vi gospođo

A svejedno u glavi ne kužiš taj "vi", niti taj "gospođo", iako ne padaš više na "gospodična" uz ljigavi osmijeh koristoljublja, još voliš, još žudiš, sve i dalje štima, svi zagrljaji su glatki, strastveni, ali postaju dragocjeni, osjećaš da su na izmaku, takvi, osjećaš da su po sjećanju.

A onda te tijelo obavijesti: migrene; vrtoglavice; promjene raspoloženja. Doktori vele, bubrezi. Razbijaš bubrežne kamence, ali i dalje muka. Tek nakon tri izostale menstruacije ginekologinja shvati - menopauza! Hoćete hormone? Ne znam.

Nisam imala s kim razgovarati o tome. Zaista. Imam nekoliko prijateljica koje su sve ovo prošle, niti jedna da bi zucnula: to ti je tak, to je prirodno, to se mora, ne, ja nisam u klimaksu, ja sam super (a znoji se kao svinja i nije spavala tjednima)...

Uzela sam hormone. Zato jer moram još dugo raditi i jer još dugo moram biti ljubazna prema ljudima koji me plaćaju. Ali i zato jer moja majka nije, a isto ju je rano spopalo (usput, ako niste znale: u menopauzu ulazite otprilike u istoj dobi kao vaše majke, to je nasljedno), samo što se onda hormoni nisu dijelili poput bombona, i etoga, žena tri mjeseca prije smrti, u 80. godini života, morala na kiretažu. Jer, to je frka s tim ranim menopauzama: endometrij zadeblja. Pa lako dobiješ rakčinu, koju ni ne skužiš, jer se kod starijih žena sporo razvija, ali podjednako ubojito. I zato jer stare žene ne odlaze giniću. Osim kad je već bolno i kasno.

Hormoni. To vam je kao da vas boli zub, a onda vas odjednom prestane boljeti: u roku odmah ste svoje! Normalne. Onakve kakve ste navikle biti. Sve prošljaka, um, raspoloženje, nagoni, koža se zategne, ten pročisti, dlake uvuku... Zbog nekih pretraga sam jednom morala prekinuti terapiju na 4 mjeseca - sve se vrati: migrene, vrtoglavice, zlovolje, dlake, bore, noćna znojenja. I onda opet sve nestane, samo tako, nakon nekoliko jutarnjih tabletica.

Naravno, starimo i dalje. Ali manje boli. Tijelo manje boli. Imamo force sljubiti svoje nekadašnje ja s ovim neizbježnim. I vremena pomalo ga i voljeti.

Iz te ljubavi napisah ovu pjesmu:

okrutnost travnja će nam krckati pod zubima
reći ćeš lijepe su djevojke dok to ne znaju
omotane čarolijom nemoći
večeri su hladnije nego što izgledaju i duže od sjećanja
svijet bridi pod tabanima neku svoju melodiju
koja dugo i nemirno putuje do uha i stane
nepodatna jeziku
reći ćeš naše zime su postale okrutnije od proljeća
djevojke su lijepe dok to ne znaju i samo prolaze
kao dani koji su duži nego što izgledaju i brži od sjećanja
omotani čarolijom nemoći
ja više nisam lijepa rekla sam lani
ali me kiša više ne može otjerati s trijema
sve više volim njene bubnjeve i bitke vjetra s granama
koje su borbenije nego što izgledaju i žilavije od sjećanja
omotana čarolijom nemoći
znam što ćeš reći

Ovak, uz kavicu, rezimiram svoja dosadašnja iskustva, a sad sam negdje na drugoj polovici puta... Prvo mi je došao jedan zgodan, svesrdno preporučen, uz napomenu da je on naš, Zagrepčanec, štoviše, dečko iz mojeg kvarta. Ajd, rekoh, radije povjerim posao nekom "svojem", i tak sam ga pozvala. Ugodan, uglađen, ogorčen na Hercegovce, napravio mi je predračun na koji sam vrisnula. Pa ga skresao za desetak tisuća kuna, ali sam ja i dalje stenjala i otvoreno mu rekla da od tog posla ništa, ali bi mi mogao obaviti jedan manji i nek izračuna kaj to košta. 10.000 kuna, veli on.

Taj isti posao mi je jedan Zagorec napravio za 1.200 kuna. Pride je ubacio i rušenje starog kamina, za koje je zagrebački dečec tražio 700 kuna. Zagorec zna da bi mi to svatko srušio zabadaf ako na Njuškalu oglasim da poklanjam. Pa je zato dobio 100 kuna. I još posla, i preporuku kod susjeda, i sad dečko radi i zarađuje.

Za razliku od onog prvog, koji me ogorčen nazvao, da što ga ja ne zovem. Pa, ne zovem ga zato jer mi je novac važniji od lokalpatriotizma; i jer je glup: zar zbilja misli da njegovo Zagrepčanstvo vrijedi deset puta više od moje pragmatičnosti? Zar ne kuži da ako nekoga uvjeri da se određeni posao ne može napraviti s manje troškova ta osoba morti odluči da uopće ništa neće raditi, a posljedično, ni on sam neće niš zaraditi? Ili da bi mogla provjeriti kaj to zapravo košta. A onda opet neće raditi, ne samo kod te osobe, nego ni kod koga koga ta osoba poznaje.

Ista priča s čišćenjem nakon radova: raspon od 3.500 do 1000 kuna. U tri agencije. Ajd pogodite koju sam angažirala? Sve da ne očiste dobro, ja uvijek stignem potrošiti još; a morti i bude dobro. Radije eksperimentiram s manjim ulogom.

Ma, mogla bih još - izredali se kod mene plinari, električari, zidari, maleri, keramičari, stolari i stručnjaci za grijanje na struju - ali nemrem. Umorim se od same pomisli! Stan mi je svinjac, psi su izgubili svaki red, pišaju i kakaju gdje se sjete, donose mi komadiće šute, žica i nekakvih ljepljivih traka u sobu, ja se ne usudim pomesti da ne nanesem smeće na svježe obojane zidove, zauger crkne nakon 10 minuta, zaštopa mu se filter, koji moram prati i onda čekati da se osuši, jer sam rezervni izgubila... Nemam volje ni otići na plivanje.

Uh, jedva čekam dan kad vam budem pisala iz svoje suncem obasjane sobe, uz kavicu koju sam skuhala u novoj, sunčanoj kuhinji, sa sunčanim pločicama na zidu, a uz pločice su povezana samo dobra iskustva, dobra cijena, dobar rad, nimalo komplikacija...

Eto.

(uslikao/la Lymaris Roman)

Sjećate se onog doba kad smo osjećali promjenu, u kostima, u osjećajima, u pomaku razmišljanja? Nadam se da smo to svi osjetili, čak i oni koji su završili s mijenama u prvoj velikoj hormonskoj bujici (pubertetu) i onda spokojno okoštali do sljedeće (klimakterija, koji dramatično uzdrma žene, a manje dramatično, ali ipak, muškarce).

Ja sama sam svoje mijene najčešće doživljavala naživo, pri punoj svijesti, okrutno bolno, strastveno uporno, ili očajno bespomoćno. Iznenadila me jedino tjelesna, jer ta mi se prišuljala zrcalu unatoč, prikrivena navikama, ljudskom uljudnošću i manjkom volje da je priznam. I zato znam, bila preobrazba voljna ili nevoljna, uvijek boli. Uvijek je grozna, a nikad ne znaš je li na bolje.

I tak, sad je opet osjećam... Krenulo je od preobrazbe mojeg životnog prostora, što je uistinu mukotrpan, skup, dugotrajan i prljav proces, a zaista ne znam hoću li time postići svoj cilj: ekonomičnije i istodobno udobnije življenje. Naravno, promjena je već premašila moja očekivanja, u svakom pogledu, jer nemreš ti zmrdati 80 kvadrata stana da ne takneš u preostalih 50 - evo, upravo praznim jedan ormar s knjigama iz djevojačke sobice da bih u njemu udomila knjige koje su promjene zbogradi ostale beskućnice. Što pak podrazumijeva generalku djevojačke, jer je zatrpana svim i svačim čime sam se svojedobno kanila pozabaviti "kasnije". E hebga, sad je to "kasnije". Danas. Htjela ja ili ne htjela. A jučer je bila lođa. Po istom principu. O špajzi ne smijem uopće misliti, a podrum me užasava, moram u njega, po ormar koji je ondje u dijelovima, ja već naručila majstora da ga zmontira umjesto onih starih koje sam zlifrala.

U međuvremenu, svugdje oko mene stvari, stvari, stvari, razasute navike, odgode, inercije, važnosti koje postaju nevažne, preobrazbe nedužnih predmeta od kojih sam satkala svoje biće, koje sad prerađujem.

Dok sam još pisala (mislim na priče, pjesme i romane), uvijek sam si zadala da ključni likovi MORAJU doživjeti preobrazbu - moraju se pomaknuti iz gledišta A u neko drugo gledište, što abecedno udaljenije, to važnije; ali bar od A do B. Jer mislim da je to smisao života: taj pomak. Preobrazba. Prilagodba. Odrastanje koje prelazi u sazrijevanje pa starenje. Da, zato sam i prestala pisati - to je bila moja preobrazba ovih zadnjih godina. Prilagodba. Možda prođe, možda više nikada. Nekoć sam crtala, i nikad se tome nisam vratila. Tko zna! Vele ljudi, šteta... Pa i nije, za mene nije: ako ne mogu pisati tako da to proživim i izkatarziram se, čemu? Za zadovoljstvo površnih čitatelja? Jock ja.

A vidim, i na blogu je nekakav rusvaj. Prljavo ko kod mene doma. Samo, meni u ponedjeljak stiže spasonosna ekipa za čišćenje! A ovdje - hm. Nije ovo mjesto za gadljive.

Ajd, bok, idem sad odvesti knjige. Da, odvozim ih, u putnoj torbi, do ne baš bliskog mi kontejnera za papir. Ovo mi je već treća vožnja, a bit će još najmanje dvije.

A ručkić je iz zamrzivača.

Sinoć mi je ptičica ipak umrla. Zvala sam ga "on", iako nisam ziher, mijenjali su poze, malo on gore, malo ona, a oboje su sjedili na jajima. Malo me grize savjest što nisam više žalosna, ali hebga, žalostiš se koliko možeš, isto kao što se veseliš koliko možeš... Više sam vezana za krznaše. Ali, nije samo to: ptičice su bile par i zato me nisu osobito šljivile - ja sam njima bila catering i kvit.

Sad je udova dobila novu krletku (jer ne znamo zašto je gdin epilogizirao pa bi staru trebalo kompletno dezinficirati, što je nemoguće, a i već je napukla ne nekoliko mjesta, pa rekoh, ajde..) i nekak mi se čini da ni ona nije odveć shrvana. Istražuje svoj novi dom, baš kao što ja istražujem i čistim svoj stari, svako toliko svratim do nje i malo si pospikamo. Čitam na netu da su mi sad bolje šanse da me zavoli. Bumo vidli. Mogla bi ona i umrijeti od usamljenosti.

Danas sam si malo mozgala o onima za koje znam da su bili ovdje, a sad ih već dugo nema, ili ja ne kužim da ih ima. Uglavnom o onima koje sam upoznala i uživo. Mili blože, al je tu bilo polupanih lončića!!! Ono, zgodni ljudi, pametni, šarmantni, ali totalno fiju-briju među ušima! Kakvih sam se tek urota od njih naslušala, kakvih praćenja, uhođenja, petljanja s privatlukom, s poslodavcima, s djecom, rodbinom...! I sad si mislim, valjda smo mi preostali ipak ovdje najnormalnija škvadra; ili najžilavija, najotpornija na rizike umreženosti.

Mislim da smo se mi žilavci naučili igrati. Znamo rizike, zato donekle poštujemo i prešutna pravila: sve će postat blogodano i zato se ne prtljaj u ono što ne želiš ugledati na naslovnici.

Kakve sad to veze ima s mojom pokojnom ptičicom? Pa, nekakve ima, jer sam razmišljala o njemu kad mi je ovo palo na pamet. Razmišljala sam o članku u kojem sam pročitala da je dobro kad druga ptičica vidi da je ova fakat mrtva, da onda shvati da ga nema i da ga nisam ja jednostavno nekamo maknula pa onda stalno iščekuje povratak. Ne. Moja je sve vidjela, i da sam mu pokušavala pomoći, i da sam ga odvela veterinaru, i da sam ga vratila živog, i da sam ga pokušavala oživjeti kad je umro. I ostavila sam joj ga neko vrijeme, neka se oprosti.

A ovdje ljudi samo nestanu. I zato, valjda, stalno iščekujemo njihov povratak. I uglavnom ga dočekamo, jer virtualne smrti nisu konačne. Ali, kad se ne vrate, tko zna što je s njima - je li to zbog tih urota, jesu li pronašli sreću i zanimaciju negdje drugdje, ili su, nedajblože, doslovce umrli? Poludjeli možda? Brrrr!

Eto, toliko u ovom javljanju. Idem sad malo popričati s udovicom, a onda dalje na radne akcije. Ili ručkić krčkić, za koji baš i nemam inspiracije. Vidimo se kasnije!

Ma, čitam ja vas, ali nikak uloviti cajta za uključiti se onda kad je aktualno... Čistim kramu iz stana i usput opraštam roditeljima, jest da su nakupili toga za 16-ak prosječnih života, ali nisam ni ja bolja: prije dvije godine sam ispraznila većinu, a sad opet imam što prazniti. No, u ponedjeljak sve to odvozi Reto centar i sad definitivno raskidam sentiš spone s nepotrebnim. Osim u djevojačkoj sobici. Za nju, jednostavno, nemam snage. A doći će Reto opet kad pozovem.

A tu je i Duška. S njom stalno neke peripetije. Jučer se igrala u travi i ubola je pčela u nos! Srećom, nije alergična, nos je ostao isti kao i prije, crn, malen, sladak, vlažan i radoznao. Ali, danas ga nije gurala u procvalu djetelinu. Stari šaponja je uz Dušku razvio želju za šetnjama, iako ih vodim odvojeno, za nju je on prespor, a za njega ona prebrza. I tak ispadne da dobar dio dana prošetam. Vjerojatno baš onaj dio koji sam inače provodila s vama. A hebga! Falite mi, ponekad.

Vidim, Mimsy ustanovljava isto što sam svojedobno i ja, nije da joj želim oteti radost otkrića, štoviše, vjerujem da je svoje zaključke sasvim samostalno oblikovala, a ja se sad s njima slažem, jer su podudarni mojima: mai sve svede na svoju pičku. Što je prilično degutantno s obzirom na maine godine i kulturološku kondicioniranost - nepravedno je to, znam, mladi pičići su apetitlih, a stari unapetitlih, ali tak je kak je. I zato bi mai trebala razviti neke druge strategije privlačenja pozornosti i simpatija, a mogla bi, jer je ona, u osnovi, simpa: pribedasta, prostodušna, otvoreno jalna na sve kojima ide ono što njoj ne ide, iskrena u onoj mjeri u kojoj je sposobna biti iskrena prema samoj sebi, što će reći, ne baš, ali maksimalno koliko može.

Meni je nekak žalosno to što bilo koja žena svojim glavnim životnim uspjesima smatra udadbu, višekratnu, jebačine, višekratne, ili učestalo jednokratne, ukratko, sasvim biološka postignuća, koja s njom dijeli npr. moja mentalno zaostala susjeda, koja je dvaput živjela s frajerima (prvi joj umro, drugog otjerala), djecu nije imala jer joj je mater još zarana podvezala jajnike da njeni nagoni ne bi imali zavisnih posljedica, ali vjerujem da bi R. i to sasvim solidno odradila da je mogla, živjela je sama godinama, iznajmljivala sobu, čistila po kućama i sve u svemu, proživjela jedan častan i ispunjen život. Sad su je sestre (obje žive u inozemstvu) smjesile u dom, jer je postala rastresena, više puta je zamalo uzrokovala požar i/ili poplavu. Ali svrati ona u stari kvart, ima tu prijateljica, sjedne u naš kafić i gušta... Simpa žena. Išlo mi je na živce to što me u mojoj 50. žica da joj pokažem slike sa svoje svadbe, jer njoj je to bilo "nedavno", ali sad više ne zgiljam kad je vidim, stanem i popričamo malo.

S druge strane, ima nešto i u tome što primjećuje mai, a to je da "sretno upareni" zapraf nemaju kaj raditi u "kupleraju". Možda se ponetko i sjeća da sam i sama prije nekoliko godina pokrenula temu zašto smo ovdje, zasnovanu na premisi da smo svi mi ovamo došli potražiti nekoga za ovo ili ono, uglavnom seksualno-ljubavne naravi, pa smo našli ili nismo našli, a ostajemo i dalje iz tko zna kakvih sve ne razloga, iz kojih ne možemo isključiti ni rajc mogućnosti da se opet pojavi netko zanimljiv, da mi sami opet nekome budemo uzbudljivi, da ovdje, osim bloških spački i zluradosti, ima i flerta, i stvarnih razumijevanja, i stvarnih veselica... Pa su baš one koje proziva mai graknule da jock, one su ovdje iz poslovnih razloga, ili literarnih, iliti kajaznam kakvih sve ne, ali nikako iz seksulano-ljubavno-utilitarnih! Jebga, ja im nis povjerovala. Ni tad, nit im sad vjerujem, iako tavorim ovđekarce ignorirajući sve mogućnosti mimo bloške ventilacije. Kad-tad, ja bum poskočila, i znam to. Ili ću jednostavno potiho epilogizirati.

A onda, opet, s treće strane, ne stoji to da se sretni ljudi nemaju potrebu pohvaliti svojom srećom - naprotiv! Je, slažem se s mai da je sreća rijetka i, nažalost, kratkotrajna pojava, ali baš zato, kad te počasti svojom nazočnošću, poželiš svima reći "Gle! Došla je! Tu je!". Od sreće postajemo velikodušni, želimo je podijeliti, ne sebično, ne zato da bismo pobudili jal, nego jer je to osjećaj stran usamljenosti, od usamljenosti kopni, kad smo sretni, trebamo druge sretnike da nam potraje... I najradije bismo sve oko sebe podučili kako je nama uspjelo, pa nek se i oni usreće, pa da skupa sretnujemo... Za ozbač vam kažem. Meni je trenutno tako. I fale mi ljudi s kojima bih to mogla podijeliti.

A kad bih vam ispričala što me usrećuje, vjerojatno mi ne biste povjerovali... A hebga. Bolje će mi biti da konačno skuham ručak!

...je živjela moja majka da je tri vitrine uspjela nakrcati kristalnim vazama, zdjelicama, zdjelama, zdjeletinama, bokalima, čašama i čašicama, pladnjevima, tanjurima, tanjurićima, tanjuretinama, cukerijerama, bombonijerama, vrčevima, vrčićima, bokalima, pepeljarama, posudicama za led, za kompot, za sladoled, za svaku jebenu životnu i društvenu prigodu, a figurice da ni ne spominjem?! Mislim, kakve je ona to ideje imala o svojem životu?

U kojem joj, znam to iz prve ruke, niti jedan od tih predmeta nikad nije zatrebao, a vadili bi se samo za moj rođendan, za moje društvo koje ih uopće nije cijenilo. A ja bih onda psovala sve po spisku, jer ako ste ikada trebali oprati komad kristala, onda znate i zašto. E, pa ja sam te silne kristale prala i prije svog slavlja i poslije, a onda cukljetala natrag u vitrine.

A sad mi žao sve to baciti. Prije svega, ima to neku svoju materijalnu vrijednost, a i sentiš sam prema toj njezinoj promašenoj viziji života... S druge strane, presretna sam što sam jednu od vitrina uspjela plasirati nekome tko je cijeni, susjedima, oni su oduševljeni što je takva masivna i starinska, a meni je već zlo gledati je. Imam još jednu, istu takvu, i zadržat ću je, a u njoj i nešto nepotrebnog staklovinja, ali u djevojačkoj sobici, u koju rijetko ulazim. Treću vitrinu odvozi Reto centar. Eh, da, tu je i mali bife, ajme meni, još i to treba isprazniti, riknut ću!

S druge strane, ne pada jabuka daleko od stabla: imam i ja svojih promašenih investicija. Nisu kristalne, ali su također voluminozne. Upravo sam samu sebe ulovila kako ih spremam u kutiju, za pohraniti negdje, e blogme neću, ide i to u Reto centar! Odjeća. Knjige još nisam ni taknula, a i tu će biti itekakvih rezova. Jesam li spomenula da su mi podrumi krcati? Jesu. Sasvim iskoristivim, pače lijepim predmetima. Tavan nije, jedan sam čak i prodala, jednostavno zato jer mi se mrsko pentrati do njih.

Skladište promašenih vizija. Eto, u to mi se pretvorio dom. I nije se meni toliko teško odlijepiti od predmeta, koliko od tih vizija. Mojih, majčinih, očevih... Nekak mi se to čini prostački, bez respekta, jednostavno pobacati te njihove zamisli, točnije, tragove vjere u ostvarivost zamisli. Čuvam ih kao mali spomenik moje (ipak!) ljubavi za njih, moje zahvalnosti za vrijednosti kojima su me naučili i koje cijenim, ali čovječe, guše me, ne mogu više, trebam prostora za sebe, za svoje vizije, ma koliko bile promašene! Jer, njihove više ni ne gledam. Tu su, smetaju, ne znam što bih s njima, isto kao što to ni oni nisu znali. A teško ih je odbaciti.

Hoće netko kristala?

Moje psetance je najpametnije u svojoj vršnjačkoj skupini! A blogme, i među puno starijima. Ajd, posrećilo mi se da je pametna, ali sebi u zasluge pripisujem što tu njenu pamet nisam zanemarila zbog ljupkosti i zabavnih fora, tipa, proširit ću se na tvoj teren, točnije, tvoju fotelju. E neš - zasluži, pa je možemo dijeliti!

No, danas smo bile u jednom nama novom parku i upoznale novu ekipu: moja Duška dolazi na poziv, čeka kad joj kažem, daje šapu, svi se čudom čude, ona tri mjeseca, ostali po nekoliko godinica... A ja cvatem! :-)) Sviđa mi se Duška: pametna je, srčana je, ali nije ludo hrabra, poslušna je, ali prigovara kad joj se nešto ne sviđa, spadalo je i zna ispitivati granice tolerancije, a u samo dva slučaja moja nije zadnja: kad je u pitanju minceza-princeza (pojurit će je makar joj to bilo zadnje) i šaponjina klopa (izvadit će mu iz usta ako je fizički ne obuzdam). Doduše, ima trenutaka kad minceza-princeza i Duška sasvim miroljubivo sjede jedna pored druge (kad se dijele poslastice); jednom su čak podijelile i povlasticu dolaska u moj krevet.

Znam ja da je ovo dejting sajt, a ja o štenetu, ali kaj me briga, evo, ako netko ima dobro odgojeno i zdravo štene manje pasmine, možemo dogovoriti dejt u nekom parku... Ma, ne mora bit ni štene, malog peseka koji se voli igrati bez nasilja i nije sklon odlutati na cestu. Ili smetlariti.

U stvari, mislila sam tu mudrovati o tome kako zanemarujemo nečije osobine zbog neke dominantne, i kak sam ponosna što se nisam dala ufatiti na Duškinu ljupkost i pustiti ti je da bude preslatki neodgojeni pas, što je zapravo pravilo kod tih malih, ljupkih pasmina, i kak je to zapraf velika falinka nas ljudi, ono, očara nas izgled, sve drugo nam je nebitno, sve dok se malo ne zbližimo pa baš to drugo ispadne presudno, ali znate kaj - ne da mi se.

Za ručak su krpice sa zeljem, a onda Duška i ja opet idemo u park. Prvo ide šaponja u ophodnju užeg kvartovskog kruga, a onda ona i ja, u nove pustolovine, nova poznanstva i malčice taštine.

Zimus, negdje u krajem siječnja, početkom veljače, nazovem ja frendicu, ženu s kojom se poznajem 20-ak godina, i pozovem je da odemo na kavu; veli ona, može, negdje za Uskrs, kad budemo imale nekoliko slobodnih dana. Žena živi sama, radi isti posao kao i ja, ima staru majku, koja živi u drugom gradu, odraslu kćer, koja živi sa svojim momkom, a ona sama nema ni kučeta, ni mačeta. Što da vam kažem, nisam je više nazvala; ni kad sam ustanovila da je ona mene fakat zvala negdje oko Uskrsa.

Jutros izvedem ja prvo šaponju, on je spor, dva-tri koraka pa stane i mora promozgati kam je ono krenuo, ako povedem Dušku, ona, sirota, onako strpljiva i poslušna, legne dok on mozga, ali cijelo vrijeme nešto broji na svojem psećem jeziku, zvuči to poput grlenog, ali suzdržanog mijauka, a kad se stari konačno pomakne, ona bi brzo, ajmo vidjeti ovo, ajmo ono, gle tam prek puta... Zajedno ih vodim samo kad zaista nemam vremena. I tak moj stari i ja s noge na nogu uz bezbroj zastajkivanja junački prevalimo 50-ak metara, kad evo ti našeg malog društva - točnije, Duškinog malog društva - jedna havanezerica, jedna jazavčarka i jedna mješankica. Igrao bi se i on s njima, ali u slow-motionu. Ajd, malo se poigra, velim ja, jel se žurite, idem ja po Dušku. Ne žure se i pričekaju me.

Naravno, padne igračina i maksimalno upetljavanje u lajne, nemreš ih pustiti, ipak smo u centru grada, a svaka od nas zna bar jednu priču o tome kako je cuckić nastradao baš kad uopće nije bilo prometa, frka nas je... U to, evo ti Maxa, 7-mjesečnog haskija od dobrih 25 kila i inteligencijom, svojom i vlasničinom, obratno proporcionalnom masi. Nas tri cuknemo svoje, koje su već tak i tak podvile repove, a haskijeva "mama" će "Pa on je beba!!!". Je, velim ja, ali vaša beba ima 25 kila, a naše oko dvije i pol... Al jock. Ne da se ova krstiti. On je beba i on se treba igrati s bebama. Ne znam kak bi njoj bilo da se s njom želi poigrati netko 10 puta veći, a totalno razuzdan i blesav. Još bih ja Dušku i pustila, treba mali pesek naučiti kako izbjegavati nespretnost velikih, ali nemrem kad je na lajni...

I tak padne dogovor nas malih da odemo u Maksimir. Samo tako, odmah sad, ne treba čekati sljedeći vjerski ili državni praznik. Haskić je ostao u kvartu, tražiti bebe svoje veličine; ili će ga gazdarica odvesti nekamo gdje će se izdivljati bez društva. Šteta! Mislim, simpa su meni i pas i vlasnica, ali hebga, daj skuži da nemreš sve sa svakim! Ako to ne kužiš, stvaraš antipatiju i na koncu ostaneš sama. Uostalom, zna se gdje se u kvartu skupljaju veliki psi; i jebga, ja znam da smo vlasnici simpatične mi s malima, ali i mi volimo svoje pse, i to više nego što simpatiziramo nju; i sigurno više nego ona svojeg, jer svojim psima dopuštamo da oni izaberu društvo koje im paše kad smo u šetnji. Jer šetnja je prvenstveno za NJIH.

Pa smo mi bile u Maksimiru. I bilo nam je bajno! Upoznale smo puno malih psića, a niti jedan veliki nam se nije nametao. Bilo je raznoraznih pustolovina, istraživanja, kopanja, kupanja (fala blogu, ne Duška!), jazavčarka nam se u jednom trenutku izgubila, izgleda da je već puca pubertet pa istražuje samostalnost, vlasnice su se fino napričale, razmijenile recepte i nekoliko životnih mudrosti, a vjerovali ili ne, iako smo sve susjede, uopće nije bilo tračeva!

Duška je sad okupana i pospana, upravo je zaspala grizući svoju košaru, s komadićem šibe u zubima, starkelja dežura u kuhinji, gdje krčka punjena paprika, ja čekam ostale slike s provoda, a ima ih puno boljih nego što je ova moja, i mislim si, da, život je zapravo pseći jednostavan i pasji život je zapraf idealan... Život u trenutku, u guštu trenutka, spontan i izravan.

Ma, ne očekujte nikakve životne mudrosti od ovog zapisa! Krčkam dva ručkića, jedan za danas, drugi za sutra, paščad pozaspala, mačad isto, papige potiho cvrkuću... Ja tražim stolara. I malera. Ali neću bez preporuka.

Ali ipak, mrvičak spoznaje mi se uvukao u misli s Duškom: ljubav prema životinji te otvara prema svim mogućim ljubavima; osobito ljubav prema psu. Jer, oni od nas uvijek očekuju nešto lijepo, zabavno i dobro, a loše ne zlopamte, osim ako se jako, jako često ponavlja. Eh. Da, moj šaponja nikad nije zaboravio batine koje je dobio davno, prije 15 godina, kad sam ga ostavila da me čeka pred dućanom i tek sad, kad je krezub, spor i ne može dobro procijeniti udaljenosti, jer ne vidi na jedno oko i ne čuje na jedno (ono drugo) uho, ne atakira na ruku ispruženu prema svojoj glavi. Ali Duška, to kilo paščetine koje mi je došlo u kuću, ona uopće ne pomišlja - ni sad, kad ima 2,5 kilice - da bih joj ja ikako mogla nauditi. Danas je sažvakala podložak za zapiškavanje, onaj veliki, ljudski, i kad sam ja počela šiziti zbog toga, maše repom i donosi mi igračke, ma jel da sam to super sredila, komadići po cijelom stanu, baš je fora, ha?

I ta njena vedrina je prešla i na mene. Neki dan je netko pisao/la o tome kak bi trebala biti vedrija i otvorenija da privuče ljude, a ne zna kak bi to postala, jer nije, i evo, nisam ni ja bila, shrvana svim tim smrtima, boleštinama, neimaštinama i nerješivostima u svojem životu, sve dok se nisam odlučila za Dušku, svemu unatoč, i manjku love, i prečim troškovima, i vremenu koje bi trebalo konstruktivnije uložiti... Ma, niš bolje nisam mogla učiniti za sebe! Fakat ništa. Dovela sam si ljubav i vedrinu. Kaj ima bolje od toga?

Danas smo Duška i ja išle u namjensku šetnju, malo u park, da se ona poigra, a onda u dućane u koje smiju psi. Usput smo prošle pored nekoliko kafića, a te Duška voli, jer uvijek je netko primijeti i pomazi. I točno vidiš, tako hodajući krkljancem na ulici, kako tko živi, jer oni koji žive bolje, koji su sretniji, ti primijete maloga psića, pripaze da je zgaze ili gurnu, primijete njen vrtirepić i bar joj se osmjehnu, a oni drugi, ah, ti drugi je gledaju smrknuto, rekla bih čak sa zavišću, kao, stvor koji živi bez napora i zasluga, voljen, mažen i pažen samo tako... Ima ljudi koji namjerno pokušavaju proći kroz nju, tako da je moram cuknuti, a nije da je ne vide, nego su inatljivi i zli.

Takva je i naša The Baba. Jučer sam je srela prvi put nakon našeg raskida ljubavi i prijateljstva, bila je na biciklu, nisam je odmah primijetila, nego sam vidjela bicikl i vidjela sam da ne kani usporiti ili skrenuti zbog psa, a oba su bila sa mnom, i tek kad sam odmaknula Dušku, pogledala sam tko to istjeruje pravdu biciklističke staze i ugledala smrknutu facu kojom je mjerka, ono, neš ti meni po mojem, to je nama naša borba dala i tsl.

E jebga... Ima u tom prijeziru prema kućnim psima i tog tradicijskog, seljačkog nasljeđa po kojem životinja treba biti od koristi, a kad nije, kokni to i preradi u nešto ili se bar riješi brige. Ja zaista vjerujem da je potreban prilično visok stupanj urbanosti da bi se životinje voljelo na ovaj moj način, kao neutilitarni ukras životu. I kao biće od kojega učiš, o sebi prije svega.

A ja sam naučila da kad voliš zaista ništa nije nesavladivo, iako je teško: ni bolest, ni umiranje, ni stalna briga, ni trošak, ni napori. To me naučio moj šaponja, stari. I sad vidim da svoju majku nisam tako voljela, pa ni muža, jer za njih mi je sve bilo teško, a odrađivala sam to kako o sebi ne bih loše mislila. A nije bilo niš teže nego ovo sad za njega. Naprotiv! Za ljude dobiš puno institucionalne i ljudske potpore, za životinjce jock, možda malo dobre volje ljudi koji razmišljaju na sličnim titrajevima. I zašto mi je tako lako voljeti psa, ili mačku, ili ptičicu, a ljude toliko teže? Ja bih rekla, zbog te njihove vedrine; zbog tih njihovih vječno optimističnih očekivanja; zbog nezamjeranja; zbog zahvalnosti, čak i za gestu koja je sasvim svakodnevna. Npr. kad ga podignem za rep, jer mu otkazuju zadnje noge pa se nemre sam pridići na parketu; ili zato jer mu pridržavam porciju da je obliže, jer mu je to teško kad se mora sagnuti. Valjda i zato jer nema onog ljudskog ja tebi - ti meni. On će meni sve što može. Bez uvjeta. Pa onda ja tak i njemu. Nemrem drugačije!

Ah, idem pogledati te svoje ručkove...