Ručkić krčkić

Danas si mislim, "Ti vrapca, mogu na WC kad god mi je sila!". Milina! Inače ne mogu, stvarno ne mogu, imam takav posao da nemrem ostaviti 20-ak duša i trknuti na piš ili kak sam tak; nego moram uvijek u rezervi imati neki tihi rad za koji nisam nužna kako bih obavila nuždu onda kad i ako postane neodgodiva, a ja na radu, otuđenom do zahoda.

GO. Najdivnija kratica!!! Evo, danas sam do 10h obavila sva svoja "moranja", a sad ispijam crno vince, i baš me briga - ako me lupi, napravim brunch (to je ono nekaj između doručka i ručka, marenda, kak bi se reklo u nekim našim krajevima) i izvalim se poleđuške, potrbuške ili pobočno, kak god mi paše, i cijeli svijet je moj!

U stvari, moj prirodni ritam je očigledno prilično različit od onoga reguliranog moranjem: rado se rano probudim, nakon sat-dva krmeljanja uz kavu (a još uvijek je rano, i svježe!) puna sam energije, obavim čudesa, npr., dok mi se isplatilo, a onda i dalo prevoditi, ljeti bih prevela po 2 prosječno duge knjige, a pride i odradila kućanske poslove, šetnje sa psima i tsl. Ogladnim negdje u ovo doba, ali ako mi je sudoper pun suđa od jučer, nemam se volje suočiti s njime pa prepržim tost, malo putra i marmelade, to me drži do okršaja s pranjem i kuhanja novog; ali, kad sam mudra, kao što bijah jučer, pa unaprijed skuham glavno, a pride i operem najgadnije lonce i tave, eeeee, onda može brunch: pofrigam neki komadić mesa, podgrijem postojeće, a nakon toga čista, nepatvorena slobodica da radim ili ne radim što god me volja.

Prije sam mislila da su ljudi poput mene strašno dosadni i da se zasigurno strašno dosađuju. A kajaznam, vjerojatno jesam dosadna, ali ja sama se uopće ne dosađujem. Baš guštam! Neki dan me spopala neka likica iz prošlosti da jel pišem, pa zašto ne pišem, pa što je tome krivo... Niš, velim ja, više mi se niš ne da raditi za druge - vjerojatno još uvijek mogu napisati nešto što bi drugima bilo zanimljivo i zabavno, ali MENE to više ne zanima, ne osjećam potrebu za takvom zabavom, sebe, a naročito ne drugih... Osim ovako, bloški, dok donosim vrlo složenu odluku, meso na plinskom žaru ili u tavi na maslinjaku i putru...?

Da, mijenjamo se... Točnije, JA se mijenjam. U stvari, rijetki ljudi se mijenjaju... Hm, možda se čak ni ja ne mijenjam, nego nešto što je nekoć bilo sporedno, ali oduvijek prisutno u meni, postaje dominantno; a kod drugih, za koje mi se čini da se ne mijenjaju, to njihovo dominantno postaje još izrazitije, nerijetko do nepodnošljivosti, za mene barem. Evo, već nekoliko mjeseci imam nekakvu komunikaciju s bivšim, onim THE bivšim od cijelog desetljeća važnosti... Čuli smo se zbog jedne neizbježnosti i bilo je zapraf jako ugodno, meni ziher, a valjda i njemu; pa sam ja rekla "Javi se", on nije, ja jesam, pa ništa, onda nazove negdje iza ponoći... A ja ustajem u 5 ujutro! Popizdim, ne javim se, ali mislim si, ajd, nazvat ću ga i objasniti mu da to više nije dobro vrijeme... I potpuno na to zaboravim. Više se ne sjećam je li opet zvao ili nije, ali sretosmo se jednom, ja na posao, on s posla, nemamo cajta, čut ćemo se... Stiže mi SMS, da jel mi još ista email adresa. Je.

Nakon par dana, očito velikog predumišljaja, stiže tašti link na neko njegovo prepucavanje na nekom meni nepoznatom forumu, na kojem nitko nije odreagirao na njegovo veleumlje pa bih to, valjda, trebala ja. A uopće nije bio u pravu! A meni se fakat ne da post festum komentirati neku raspravu u kojoj tak i tak nisam sudjelovala, a još manje mi se da staroj kljusini otvarati oči. Pa ga izignoriram.

Zadnjih par dana, tri-četiri, naziva on. Vidim da cilja vrijeme, ali svaki put promaši: ili imam goste, ili radim nešto, ili mi se već spava... Uostalom, nebitno: stvar je u tome da se meni NE DA javiti. Nije mi mrzak, ali sad ga vidim drugačije nego prije, iako je i ranije vjerojatno bio ovakav kakvim ga ja sad vidim: staro ceketalo. Nemam volje za to. Nemam volje prekinuti pranje suđa, razgovor s frendicom ili se razbuditi da bih vodila jalovi uvodni razgovor, pa onda nešto prtljala, i onda možda doživjela 20-ak sekundi pravog-pravcatog razumijevanja, i to ne zato jer ga SAD ima, nego zato jer smo slučajno dotaknuli nešto povijesno, već riješeno... Life's too short.

Na žaru, odlučila sam. Sad odmah. A u buću danas ubacim croutone s aromatičnim travama.

Vidjeh neki dan krajičkom oka da (neke od) vas srde moji zapisi. A hebga! Potrpite malo! I mene srdi štošta pa kaj onda? Riješim to sama sa sobom ili s onim koji me srdi, kad mogu i ako mogu...


Nego, kad se potrudim, a to nije jako često, ustanovim da vi, blogeri, niste sasvim beskorisna čeljad: eto, od malog Perice sam naučila kako se čisti zahod, npr. Jedna (još uvijek mi jako) draga blogerica mi je pomogla da si nađem idealno mjesto za ljetovanje, samo kaj sam u međuvremenu, hebga, prestala ljetovati na takav način; jedna druga je pomagala s liječnicima kad je trebalo; jedan mi je zbrinuo olupinu auta, kojeg mi je, parkiranog, stotalirao pijani klinac; jedan mi je sasvim lijepo postavio pločice u kuhinji; od jedne, narcisoidne, blesave do bola i isto toliko naporne, naučih nekoliko dobrih recepata, a jedan od njih upravo kuham (filane paprike)... Od svih vas/nas naučih ležernost, toleranciju i neizbježnost čvrstih granica kad ležernost i tolerancija ne vode ničemu.

Kaj se tiče kokoši, naučih da zbilja nema smisla povjerovati u ono kaj netko deklarira o sebi, jer moj dojam o njoj je dijametralno suprotan od predodžbe koju ona nastoji plasirati o sebi - ja ju smatram jednako blesavom kao npr. sajberušu, samo kaj ova valjda ima više zicflajša pa je završila neke škole. Glede jezikoslovnih primjedbi koje mi je uputila, može se slikat: sve moje uporabe su ispravne! Postoje cjepidlake koje se ne bi s tim složile, ali takve me ne zanimaju. Nek ona fino malo pospremi svoju pikslu (kak se govori u mojem kvartu, a taj je bolji od njenog).

Nego, novice iz mojeg svjetića: 3 godine nakon "izgradnje" nove kuhinje u prostoriji koja je nekoć bila soba, konačno kupih napu! Eh. Milina, ne? Jest, kad ju se sjetim uključiti. A ne sjetim se, naviknuta da je nema. Sad radi i ruži pomalo, ali hebga, bolje malo buke nego stalno prati sve s polica, a sve je na policama, jer ne podnosim zboksane kuhinjske elemente: ljepše mi je sve imati nadohvati i potruditi se da to oku-ugodno izgleda.

Napu sam kupila u Ikei, i sad, kad sam je nakon godine dana posjetila bez većih kupovnih potreba, vidim koji je to šrot za ne baš male nofce - to je za mlade kad jedva nekak skucaju za stan, podstanarski ili vlastiti, i sad ga treba opremiti da funkcionira, a ne za nas, koji već svašta imamo i veći nam je problem višak nego manjak. Je, ima u Ikei zgodnih stvarci, ali njima je primarna svrha odvući pozornost od nekvalitete. A to si zapraf nitko ne može priuštiti; tj., moš si to priuštiti kad ti je osnova dobra, pa ajd, kupiš te pametne žarulje ili neki šareni detaljčić...

Bila sam s frendicom, 15-ak godina mlađom od sebe, ali već dugo živi sama, duže nego ja, iako je razmjerno nedavno uselila u stan u mojoj ulici; slaže se s ovim mišljenjem. I tak smo nekak došle na spiku o kristalu, kojeg obje imamo na izvoz, a niti jedna od nas ga nema srca baciti, jer se još uvijek sjećamo koliko je vrijedio našim majkama, i da vjerojatno još uvijek nešto vrijedi, takav nepraktičan kakav jest. Ja sam jedva odoljela nekakvim raznobojinim čašama u Ikei, koje ne trebam, isto kao što ne trebam kristalijeru krcatu kristalom; samo kaj bi mi ove iz Ikee bilo manje žao razbiti.

No dobro, neka nama Ikee, bolje s njom nego bez nje... Duška mi se tjera, već 2 tjedna, i sad je totalno uspaljena! Štoćereć, nema parka, nema ophodnji po kvartu, nego izolacija u dvorištu, a ona, jadna, uzdiše kad čuje/nanjuši nekog dasu na ulici. Neki dan se zamalo spetlja s nekim fakat jadnim maltezerom, a znam da ju pale veliki i stariji. Ah...! Blogufala da mi više nije tako!

I zato kaj se ja više ni pod razno ne bih spetljavala s ofucanim maltezerima, zato vam ja baš ne šljivim niti ovaj blog, niti mišljenja "muškadije" s bloga. I zato zapraf sažaljevam ove mijaukalice-dodvorljivice, koje će loš seks sa škrtim mlitavcima platiti javnom prostitucijom svojih stavova (ako ih imaju), a nerijetko naplatiti javnom bloškom defamacijom škrtih mlitavaca, koji će ih odbaciti kao zmazanu krpicu, jer to je njihova tipična, hrvatsko-katolička percepcija žena koje ljubav (ili nedajblože seks) traže u javnim medijima.

Mislim da su filane paprike gotove. Dok se prohlade, odvedm Dušku u dvorište. A vi - cmoksili!!! Ajd, ima i gorih od vas. Uglavnom sjede u upravnim odborima ili u Saboru.

I tak, spavam ja preksinoć, kad odjednom me obuzme neki tjeskobni polusan, a u tom polusnu bljeskovi muških i ženskih genitalija, nasilna kopulacija, prijetnja... Probudim se, proškiljim na sat - 01:33 - i onda shvatim da to moj nemogući susjed psuje nekoga kroz prozor.

- Još jednu riječ!!! - začujem, prijetećim tonom. I niš više.

I mislim si, ma pizda ti materina, taj koji je imao riječi viška me NIJE probudio, ali ti jesi, idiotu jedan, pa kaj ne siđeš dolje pa mu veliš kaj misliš nego urlaš s prozora, majke ti kukavičke, je, da ne urlaš i da siđeš, mogao bi dobiti po piksli i možda bi onda tvoja pokojna majka posthumno doživjela čašćenje genitalijama nepoznatih ljudi u neblagonaklnom kontekstu.

I sad nemrem više zaspat. Popušim cigaretu, popijem vode, mrknem malo čokolade, provrtim TV programe... Niš. Vruće mi je. Bijesna sam. I umorna, ali ne mogu zaspati. I odlučim idiotu reći kaj ga ide, prvom prilikom.

A idiot i njegova familija su glavni proizvođači buke u ovom dijelu moje ulice - oba ova nova lokala zajedno im nisu ravna kad ih krene! Bar 2x tjedno kći im dobije napadaj histerične razmaženosti pa im (vrlo kreativno, a sad sam čula i zahvaljujući kome) psuje sve po spisku; bar 1x tjedno idiot-glava porodice odluči familiji objasniti da je on tu glavni, i to ne argumentima, nego dernjavom; bar 1x tjedno sin upadne u sevdah, vjerojatno od očaja što je s njima, pa pušta stalno jednu te istu stvar od Abbe, nemrem se sad sjetiti naslova, odvrnutu do daske, i to satima. Pas im laje iz svega glasa na svaki šušanj, a ne čuješ ga samo kad ga odvedu u šetnju, ali onda ga neki drugi slušaju, jer nemam spoznaja da je taj LOVAČKI pas ikada izašao iz urbane džungle npr. u neku šumu. A pride imaju i podstanare, u podrumskom stanu ispod svojeg, koji se katolički uredno množe, svake godine jedno, pa dok najmlađe urla od kolika, starije urla od nervoze, a najstarije lupa po ksilofonu.

I sad bu taj nekome mamicu s prozora???

Međutim, svi mi to dobrosusjedski šutke podnosimo godinama... Samo jednom im je netko pozvao policiju kad je mala urlala, ali to je jedini put, koliko ja pamtim. Jel im netko drugi ikad išta rekao - ne znam, ja sam nježno par puta spomenula, upitavši ide li mala na neku terapiju i jesu li sigurni da sin nije u višegodišnjoj plitkoj depresiji, ali TO oni jednostavno nisu čuli; sve drugo, međutim, čuju. I vide. Npr. u mojem stanu, u koji besramno godinama zure i nije im neugodno pitati što mi je u onom za njih mrtvom kutu...

I tak, jučer je bio grozan dan, nadrkana sam bila od zore, neispavana, ukuhana, ispižđena nekim nepredviđenim troškovima i obavezama, i zapravo sam samo čekala da mi netko naleti pa da se fino ispucam... Niš sve do večeri, kad me prozorski idiot sačeka pred mojim ulazom, željan pohvale za noćnu intervenciju.

Na njegovo izbečeno čuđenje, ja mu velim, "Čuj, molim te da se ubuduće suzdržiš od urlanja s prozora: noćas me nije probudio nitko iz ovih lokala, nego TI." Zbunj!!! Pa kak, pa ovo, pa ono... Lijepo mu objasnim da su meni ti lokali bliže nego njemu, ali da ih ja ne čujem baš toliko da bih bdjela, a ono jednom kad se neka ekipica baš glasno zabavljala na terasi, i to izvan radnog vremena, ja sam fino pozvala policiju pa su umuknuli i odonda se nisu obezobrazili.

(Digresija: ljudi nisu svjesni koliko je akustična moja ulica. Da, naravno da povremeno čujem nečije mobiteliziranje, razgovor ugodni ili ljubavno gugutanje, ali ne shvaćam to kao namjerni bezobrazluk - upozorim ih da sve čujem kao da su mi u sobi i to je praktički uvijek bilo sasvim dovoljno da prestanu ili odu nekamo.)

Pa kaj da on radi, frustrirano i s nevjericom me upita. "Zatvori prozor", velim ja. "Ili si čvakni normabel. Kaj bi bilo da ja urlam kroz prozor svaki put kad tvoja kći dobije napadaj, ili ti sin ofrlji Abbu, ili pas začuje neki šušanj?"

"Pa i ti si potpuno otišla na kvasinu!", zaključi ovaj, i pokupi se pokunjeno.

E, baš mi je prijao taj razgovor. I zahladnjenje. Danas s voljom čistim stan i kujem planove za navečer.

A kajaznam, ljudi se na raznorazne načine anestetiziraju protiv boli od nemoći pred svijetom: od droge ("drogs", što bi rekla preobrazovana blogerica "men'sesereai"), alkohola, kockarskih i inih rizika, do blogtepita kakvih sve ne storija, koje svima osim njima zvuče suludo ili su pak sasvim lude.

A ja imam te nemoguće susjede, koji su mi nesnosni, ali u svojem ludilu ipak pomalo zanimljivi: njihova je storija "urota protiv nas". Ta urota podrazumijeva sve što im se ne sviđa, od toga da ja zarađujem više nego njih dvoje zajedno (žena ne radi za stalno nego povremeno honorarči), jer to, narafski, nije stvar mojih sposobnosti ili njihovih nesposnobnosti/lijenosti, nego bjelosvjetske konspiracije da ih se sjebe u korijenu, preko toga da su im djeca očajno loši đaci ("dogovorili su se protiv njih jer smo mi "ti-i-ti", moš mislit kak važni, a ne neodgojene ljenguze koje roditelji nisu naučili voljeti učiti, što nije ni čudno, jer to ni sami nit znaju, nit vole), do toga da su na početku naše ulice niknula dva ugostiteljska objekta pa nije više tak tiho kako je bilo zadnjih 100 godina, od kojih muški član žrtava urote i ja pamtimo 56 (gđa je iz nekog zagorskog sela, prava pravcata malograđanka, jako nesigurna u cipelama, neudobnima nakon opanka, a ja takve zovem "palančanima", te su joj puna usta "građanstva", o kojem ima isključivo malograđanske, tj. palanačke predodžbe - nerealne, dakle).

Jedan od spomenutih ugostiteljskih objekata je osvanuo čak na nekoj listi top svjetskih (!) destinacija, štoćereć, okuplja urbanu i prilično podnošljivu ekipu, a drugi će riknut za godinu dana, vidim po prometu. Čujem ja klijentelu oba, uostalom, meni su bliže nego žrtvama urote, ali mi uglavnom ne smetaju: ovaj uspješni radi do 11h, dakle, ja taman još nešto gledam na telki, a kad mi se prispava, oni umuknu, ovaj drugi je koliko-toliko prometan tijekom dana, ajd, ponekad ih se čuje po noći (rade do 2), ali još me nisu uspjeli isprovocirati do bijesa. Međutim, žrtve popizdile! I sad ih nemreš sresti i pozdraviti bez tirade protiv spomenutih!

Priznajem, oba ugostitelja sam prijavila komunalcima i zaštiti spomeničke kulture zbog prefarbavanja spomenika 1. kategorije kak im se sprdnulo (a nije onak kak treba), postavljanje klima uređaja na fasadu (i ja bih!) i proširivanja terasa na prostor koji čak i nije u vlasništvu grada, nego suvlasnika zgrada, od kojih sam i ja jedna, a nitko nije tražio moju suglasnost. Nisam još dobila odgovor, o čemu sam obavijestila upornog gradonačelnika, od kojeg također nisam dobila odgovor; sad sam konzultirala i odvjetnika, pa kad istekne zakonski rok za očitovanje, idem dalje... Jer ja sam GRAĐANKA, informatički pismena, pa prvo ispucam građanska sredstva borbe, jel tak? (Moram napomenuti da sam vječnog gradonačelnika podsjetila na činjenicu da je on ZAPOSLENIK građana, a ne monarh koji proizvoljno dijeli milosti.) Iste metode sam preporučila i žrtvama-malograđanima, tj. palančanima koji se deru kroz prozor na goste spomenutih ugostitelja te efektivno proizvode više buke nego korisnici obaju objekata zajedno.

I tak, sinoć se ovaj bjelosvjetski malo opustio pa na svojoj nelegalnoj terasi ugošćivao još sat vremena nakon službenog radnog vremena, tj. do ponoći. Pozvala sam policiju (a to ću učiniti apsolutno svaki put kad se obezobrazi), policija je došla, kad evo ti nesnosnog susjeda na prozoru, sad ON instruira policajce što im je činiti!!!

Ma pizdek jedan kukavički! Ne usudiš se nazvati čak ni anonimno, a onda se pred ne znam kime, valjda ženom i nesposobnom nejačadi, praviš frajer i ričeš nakon što je netko drugi obavio ono što sam zagovaraš, ali ne činiš!!! Fućka se meni kaj tko misli tko je pozvao policiju (uostalom, ja sam se policiji predstavila) i hoće li ovi to prenijeti vlasniku kafića ili neće, mene se vlasnik ne tiče, njegovo mišljenje me se ne tiče, nego marim za svoj mir i poštovanje reda i zakona.

Moja storija za obranu od nemoći pred stvarnošću je humor - dakle, ne jedinstvena i dosljedna priča, nego niz doskočica kojima bijes, jad, umor i strah pretvaram u smijeh. Ne bum se ja samo tako riješila svojih nemogućih susjeda, ni ovih komercijalnih, ni nekomercijalnih, osim ako odselim, a onda tko zna tko me i što tek čeka... I zato se smijem. Zamišljam te tipove ovdje, na Iskrici. I kak su važni. I moćni. I jadni za utješiti i prigrliti i nesebično voljeti. I kak broje svaku pinku na čvenku (ugostiteljski) i/ili "zaboravljaju" novčanik doma ili u autu, a došli su - trendovski! - na biciklu.

Svejedno, nekim stvarima se nemrem smijati: kolapsu građanskih institucija, na primjer. Ili gradonačelniku, koji je istinski smiješna pojava, ali je predugo tu da bi me mogao nasmijati.

Onda se smijem sebi, zamislim se kao Alicu u zemlji čudesa, i fakat sam si smiješna, ovak matora i podebela i kostoboljna, a naivna i začuđena... I nekak se samoj sebi smilim. I budem si draga. Iako sam ludača.

Ali nisam ludek. (Dodaj "j" iza "l", i svejedno me ne dobiš!)

Je li micek isto što i picek?
Je li žena isto što i bena?
Je li puška isto što i šuška?
Je li Duška isto što i njuška?
Je li droga isto što i noga? Ili druga?
Je li nož isto što i nos? A nos isto što i sos?
Je li ruka isto što i muka? A muka pak fuka?


A kad fuka, rec'mo neko muško, (a muško = mučko)
Sasvim je isto kao kad kuka, a kukati je isto kao kuhati,
Prati isto kao trati, a ovo pak isto što i srati...?

Nek svatko zaključi sam jel' baš bitno slovo
sim il' tam, ili nekog ipak treba biti sram.

Moj svijet je oduvijek nepodudaran s onim u kojem žive drugi; ne doslovno, nego su moji prioriteti drugačiji, drugačije biram što ću vidjeti, što gledati, čime se baviti, što mi je vrijedno, protiv čega se zauzeti... A to je, pretpostavljam, prirodno, svatko ima taj osjećaj da živi u svojem mjehuriću, bar donekle. Možda je moj mjehurić malo drugačiji od ostalih po tome što je uglavnom namjeran, uglavnom svjesni izbor i napor puhanja da bude točno ovakav kakav jest, da ne dosegne točku raspuknuća, a da bude komotan.

I valjda zato jer ja znam da je moj svijet najbolji mogući od svih svjetova, ali samo za mene i samo relativno mojim sposobnostima i mogućnostima (ovo je parafraza Voltaireovog Candidea, za neupućene), znam da je dobrim dijelom ne-stvaran. Tj. da je meni stvaran, ali ne i svakom drugom, a da možda ni meni ne mora biti stvarnost, nego je jednostavno ishod tromosti opažanja, razmišljanja ili djelovanja.

A sad konkretno i banalno: ni ovog ljeta, kao niti jednog do sada otkad sam na Iskrici, a to je sad već valjda njih 9, ne znam trebam li zaista klimu!!! Ovak:

U boravku, koji je najosunčaniji, jučer je po onom paklu bilo 27 sparnih celzijevaca; u srednjoj sobi, koja je postala kuhinja i u kojoj su se jučer kuhale filane paprike, 25 sparnih celzijevaca; u spavaćoj sobi, hodniku, staroj kuhinji, djevojačkoj, špajzi, starom zahodu i td. nisam ni mjerila jer je bilo prohladno, ali jezivo sparno. Problem je, dakle, sparina, a ne temperatura: ako je jučer vani bilo između 34 i 36 celzijevaca, a kod mene u najtoplijoj prostoriji 27, pa to je idealno, ni klimom ne bi trebalo rashlađivati na manje! Ali, sparina me ubija: mislim da sam jučer imala lagani toplinski udar, i tu u 25 celzijevaca ugodnoj kuhinji: tresle su mi se ruke, nisam mogla fokusirati pogled, duša u grlu...

Imam ja pokretnu klimu, ta fakat odradi posao, ne samo hlađenja nego i odvlaživanja, ali buči do bola, valjda preko 75 decibela, nemrem biti s njom u istoj prostoriji! Pride je odvratno ružna, a trebalo bi je i rastaviti, promijeniti filter i isprazniti vodu, a ja pojma nemam kak se to radi, niti gdje mi je knjižica s uputama. I moraš to sobu po sobu, jer je učinkovita na cca 25 kvadrata, a kod mene je praktički svaka prostorija toliko. Dok napravim krug, mogu ispočetka.

Razlozi ZA klimu:

- samo jednom se živi i svaka patnja koja se da izbjeći treba biti izbjegnuta;
- puno vremena provodim doma, ne idem na more, radim od kuće već od početka 6. mjeseca do početka 10. mjeseca;
- imam visoki tlak i artrozu, kojima bi zasigurno laknulo u hladnijoj i sušoj atmosferi.

Razlozi PROTV klime:

- kod mene nije vruće, nikada; sve dok je vanjska temperatura oko 30 celzijevaca, kod mene je ugodno, pod uvjetom da ne dopustim ulazak sparini (štoćereć, zatvoreni prozori, a to ne volim);
- trošak nije proporcionalan benefitima: trebam bar 3,5 kW, a to kak god okreneš, akcije vake-nake, s montažom ispadne oko 4000 kn, i to ako montaža prođe bez komplikacija, za koliko - max. 25 dana u godini?! Jer grijanje ne trebam.
- povećava mi se potrošnja struje, koja je sad, s obzirom da se zimi grijem na struju, taman da ne brinem; hm... Ali crkla mi je škrinja za zamrzavanje koja je ziher zaugala više struje nego osrednji inverter... hm.

I evo, ja fakat ne znam što je u ovoj dilemi stvarno ili nestvarno: živim na ovoj adresi već 52 godine, i da, svakog ljeta mi par dana bude vruće, i svako ljeto prođe i ja pomislim "falablogu kaj se nisam uvalila u trošak za klimu!", ali isto tako svakog ljeta manično tražim akcije za klimu i nikad ne pronađem nešto što bih bila voljna platiti... I znam da to nije objektivno, nego subjektivno, da je samo stvar porihtavanja mojih prioriteta... Ma, zapraf i nije! Da mi je standard bolji, što bi mi značilo 4 soma kuna?! Prolazno inkomodiranje. Međutim, objektivno gledajući, meni nije tako: meni je to odricanje od nečeg drugog što trebam i/ili volim.

A tu je i svjetonazorski aspekt: sjećate se onog vremena kad je asortiman dostupnih roba bio skučen? I nismo blogznakoliko patili zbog toga; ako smo mogli mimo i povrh ponude, super - ali, kad nismo, opet nam je bilo super, zbog nečeg drugog i unatoč onoga što NISMO MOGLI riješiti! Sjećam se, udala sam se 1988. godine (valjda, ne sjećam se točno) i te je godine u drugoj polovici travnja bilo 27 celzijevaca! Leon i ja smo krepavali u svečanoj odjeći za svadbu. Ali nije nam ni palo na pamet da TREBAMO klimu, ma kakvi, niti jednu jedincatu misao joj nismo posvetili! Mojim starcima je, pak, trebalo oko 3 desetljeća života u ovome stanu da kupe ventilator, jedan jedini, koji bi se onda seljakao iz sobe u sobu; ja ih sad imam 3, za svaku važnu prostoriju 1, a pride i tu pokretnu klimu, koju sam kupila umjesto zidne uvjerena da ću stan prodati, a neću, sve dok ga mogu plaćati, jer mi je lijepo ovdje i jebe mi se za sve one racionalce koji to ne kuže, jer, valjda, nikad nisu imali gušt prostranosti, familijarnosti, dobrog kvarta i ugodnih susjeda, da budem precizna: minimalnu količinu seljoberstva i/ili snoberaja. Ili su mi jednostavno jalni. I trebaju biti: treba umješnosti za život u 132 kvadrata od jedne plaće koja je dobra, ali ne impresivna. I znam ja da mnogima taj trošak ne bi bio vrijedan truda. Ali u mojem mjehuriću jest.

Sad je samo pitanje: treba li tu još klima ili fakat ne?

Kad sam prvi put završila kod psihologa i psihijatra, s 14 godina, izmjerili su mi jako visoki IQ i napisali dijagnozu u kojoj se spominju "autistične tendencije". Bilo je to jako davno, s obzirom da sad imam 56 godina, pa pretpostavljam da bih danas ispala nekakva aspergerovka ili tak nekaj... (To su oni genijalci koji donekle funkcioniraju u društvu, ali su "čudni".)

Ja naizgled čak i nisam jako čudna: roditelji su svim mogućim sredstvima, uglavnom nasilnima i po moju sreću štetnima, poradili na mojoj socijalizaciji, jer nikak im se nije htjelo imati "čudno" dijete: naizgled sam obična, dobrodušna, punašna ženica skučenog repertoara tema. Ta mi maska daje mira. Oni koji bi da ja zbilja budem takva pobjegnu glavom bez obzira čim naslute da nisam, a oni koji odmah naslute da nisam i nekak ne mogu povjerovati da jesam (a jesam, i to sam!) uživaju otkrivati što sve još jesam; ili nisam.

I sad ovo pišem zato jer se oko mene zbiva nešto u što bih se željela uključiti, ali mi ljudi idu na žifce: nisam team player! I nemrem biti, jer ja vidim bar 50 koraka dalje od članova tima, i ZNAM da sam u pravu, i ZNAM da oni to NE MOGU povjerovati i da MORAM pričekati da i sami skuže... A to traje li ga, traje... A život je prekratak. I ne da mi se.

Ljudi mi općenito idu na živce. Znam da sam kušnja svojim prijateljima, osim ako i sami nisu pomalo uvrnuti, ili bar toliko isfrustrirani da kuže da je povlačenje ponekad apsolutni prioritet, da se ne moraš uvijek javiti na telefon ili odazvati nekom pozivu, koliko god primamljiv bio, i da to nije osobno, nije PROTIV nekoga, nego za mene/njih same.

Zašto smo mi, tzv. aspergerovci/genijalci, tako teško shvatljivi drugim ljudima? Zašto ne mogu naše idiosinkratičnosti jednostavno prihvatiti, kao što npr. prihvaćaju prevrtljivost svojih bogova ili političara? Valjda zato jer nas osobno shvaćaju (trebali bi i bogove, a bogme i političare, ali štaš, najveći mafijaši su najveći katolici i najpouzdaniji pokrovitelji najmoćnijih političara, i to iz UVJERENJA, ne samo (očekivane) koristi...). Ja se zbilja trudim i znam da površni odnosi s drugim ljudima tim ljudima uglavnom donose ono što očekuju: korist, zabavu, pouzdanost... S druge strane, ja to ne dobijem: najčešće mi nije korisno, gotovo nikad zabavno, a na pouzdanost uopće ne računam. I onda obično ja pobjegnem iz tih odnosa, jer fakat, kaj će mi to, osim ako sam prisiljena...? A uglavnom nisam. Jer sam svoj život posvetila tome da ne budem. Jer mi je neizdržljivo.

Žao mi je što ovak pametna kakva jesam nisam istovremeno i psihopat, ili sociopat, ne znam više što je aktualni termin: ukratko, osoba koja ne suosjeća s drugima. Jer, kao što vidim 50-ak koraka unaprijed svakog poduhvata, tako vidim i većinu lica koja neka osoba ima, čak i kad ih sama nije svjesna. Ono što mi aspergerovski manjka jest sposobnost pravovremenog uviđanja kojih svojih lica osoba nije svjesna, ili ih ne priznaje, ili ih se, štoviše, srami: ja besramno (i uzaludno) komunicirama sa svima njima - ne samo s onim koje mi se nudi.

I tu je zajeb. I zato mi se ne da. Čak i kad bi bilo korisno.

A hebga... Life's too short. I sve je u omjerima.

Veli meni jedna moja "Tebe zanima samo haj lajf!". E, neš ti haj lajfa kad ti trećina plaće ode na kredite, druga trećina na režije, a od preostale trećine trećina na ljubimce, trećina na klopu i ostane ti trećina trećine NE menadžerske plaće... Ali da, u pravu je, pa sam odgovorila, "Eh, da je više love, bio bi taj lajf i hajer...".

Nije ona to zločesto mislila, nego se nespretno izrazila: htjela je reći da je meni uživancija najvažnija. I da bi to i ona voljela naučiti. A uživancija je moguća i s malo love, ali poprilično mudrosti te ponešto domišljatosti.

Mudrost je potrebna da bismo razlučili ono što nas uistinu i dugoročno veseli od onoga što nas trenutno izvlači iz lošeg raspoloženja; ono što trebamo od onoga što bismo željeli, a unutar onoga što bismo željeli, ono što želimo jer simbolizira nešto čemu stremimo od onoga što nas istinski veseli. Dugoročno.

A domišljatost zato da bismo si svaki dan priredili neko veselje s malo love. Ili s onoliko koliko imamo.

Vjerojatno bi sve ovo skupa trebalo malo pojasniti... Evo, uzet ću za primjer motocikl, tzv. "pilu" (valjda su to oni bolji): moš to kupiti zato jer ti fakat treba za česte odlaske od točke A do točke B (onda ti treba i veseli te zato jer si rješavaš neki problem), ali moš to kupiti i zato jer si s 20 godina željela/o tako nešto, a onda ti zapraf ne treba, nego te spopada nostalgija za mladošću i frka od starenja - onda je to simbol. I taj simbol te može veseliti, zakaj ne, ali onog trena kad spoznaja o razlikama između vožnji "pilom" s dvajs' let i vožnji "'pilom" s 50+ stigne iz (nažuljane) riti u glavu, veselje prestaje, a nastupa tuga. I "pila" sve češće ostaje u dvorištu.

Mene, recimo, trajno veseli nešto potpuno nematerijalno: maksimalno pojednostavljivanje mojeg življenja. To sam naučila od svojih dlakavica - odsutnost taštine, zalaganje za bitne užitke, dovoljno spavanja, klope uvijek malo više nego što fakat treba, ali onda je ne pojedu, jednostavno vole da je tu... Tak i ja: taj moj haj lajf se sastoji u tome da namirim svoje važne potrebe (hranu, odmor, zdravlje, zabavu), a sve drugo je podređeno tome. Štoćereć, neću ustajati ranije da bih se našminkala, neću lijegati kasnije da bih šminku skinula, neću se družiti s nekim tko mi nije zanimljiv i zabavan zato jer je, ajmo reć, popularan ili perspektivan glede nekih usluga... A potrpjet ću umjerenu količinu patnje (ranog ustajanja zbog posla, npr.) da bih si omogućila ono što je najvažnije; međutim, ne više od UMJERENE količine - radije smanjim svoje prohtjeve (npr. škarpine i teletina nisu tak često na jelovniku).

I tak, danas je moje veselje bolognese koji kuham po novom receptu... U stvari, ne po receptu, nego po smjernicama. Novima. Jer mi se ne da u neki pokus ulupati odlazak u trgovinu po namirnice koje nemam i pride provesti 3,5-4 sata pored lonca... Vjerujem da je takav bolognese bolji, ali ne MENI. Ja sam sretna ako je ukusan uz umjereni trud i minimalni trošak.

Veselje mi je i to što je vrijeme lijepo, baš ugodno, i što sam slobodna sve do sutra navečer... Je, nekoga to ne bi veselilo, nego bi pizdio kaj radi petkom navečer! Eh, tu je potrebna domišljatost: ajd malo okreni sliku pa ćeš vidjeti da već imaš mini-vikend, i to kad sve radi, a nema gužve. Tak to ja gledam. Pa me veseli.

Veseli me i to što niš ne moram, a mogu što želim, evo, danas, po ovom lijepom vremenu, u ovom dugačkom danu... Mogu prileć poslije ručka, koji je već skoro gotov, a mogu i u park s Duškom, mogu gledati novu epizodu "Sluškinjine priče" ili je ponovno čitati, ako je uspijem naći negdje na visokoj polici, hebga... Mogu i pospremiti ako mi baš dođe, ali i ne moram, nije još katastrofa, neće ni biti, jer svakoga dana ponešto sredim tako da me nered nikad ne ubija u pojam. Mogu si banjati stopala, ili isprobati novi šampon za kosu, mogu se naći sa susjedom i ispiti butelju crnjaka, ili je zamoliti da mi promijeni zavjese, ili ništa, mogu od Kineza naručiti još neku bezvezariju za 2 dolara, kao što neki dan jesam, jedan češalj za raščešljavanje dlakavica i gaće za Dušku, kad dobije mengu... Ima još takvih jeftilena, i zbilja te veseli kad posluže svrsi, a ako ne, nije mi žao ni truda, ni novaca.

A sve ovo pišem zato jer a) ručkić krčkić i b) zamalo naručih klima uređaj koji ne trebam samo zato jer sam bila umorna i mrzovoljna. E pa NISAM GA! Pa me sad TO veseli. Povrh svega nabrojanoga.

Moj "haj lajf"!

Nezaboravna mi je priča jedne moje prijateljice iz mladosti: Jako se bojala poroda. Skrpali ona i otac joj djeteta neku lovu i dobro podmazali ansteziologa u bolnici u kojoj je trebala roditi da dobije epiduralnu. Međutim, kad je kucnuo čas, nije stigla na vrijeme i epiduralna više nije bila moguća opcija. Svejedno, ansteziolog je odradio svoje: toliko ju je nafilao svim mogućim sredstvima za opuštanje i smirenje da je ona između trudova doslovce SPAVALA. "Znam da je jako boljelo", pričala je, "ali se zapravo ne sjećam".

I kad me obuzmu trenuci sreće i spokoja, sjetim se te priče: znam da je prije toga jako boljelo, znam da će opet, ali se zapravo ne sjećam... "Pamtim samo sretne dane", zapjevala bi Gabica.

Nerijetko se sjetim i jedne druge pričice, maksime, štoviše, prijatelja koji jako voli patke. Zašto voli patke: zato jer se čini da klize kroz život nevjerojatnom lakoćom, a zapravo cijelo vrijeme frenetično rade nožicama ispod površine. Tak i ja, valjda: stalno mi netko veli da kak ja ovo ili ono s lakoćom, da kak sam opuštena, da kak ja to samo skliznem... Vraga! Radim i ja, ne samo nožicama, nego i ručicama, ali ne zamaram okolinu time. Pa čak ni samu sebe, čim prođe - zašto bih? Prošlo je!

Jučer je bio jedan takav spokojan dan: započeo je nekim ranojutarnjim imperativima, trebala bih/morala bih ovo-ono, a onda je splasnulo na "niš ja ne moram". Pa sam fino cijeli dan proljenčarila, nisam ni kuhala, uzela cheeseburger u susjedstvu, dobar i sočan, smazala ga, i samo samoj sebi i menažeriji ugađala... Bilo nam je bajno!

Danas sam ipak odradila ponešto od imperativa i osjećam se dobro zbog toga. Pogledam oko sebe, i vidim, imam ja svoje utočište; napokon postoji to mjesto gdje sam doma. Nije ni tu "sve po mom", ali - zar bi moralo biti?!

A zapis je eklektični jer osim referenci na moje prijatelje sadržava i osvrt na aktualije, koji se, pak, nadovezuje na ovo posljednje pitanje: mora li biti sve po mom? Moj je odgovor NE. Sve dok postoji mjesto na kojem sam suverena i samostalna, sve dok postoje ljudi koji me takvom doživljavaju i kao takvu poštuju, ne mora. Meni su ovi molitelji i hodači SMIJEŠNI, iskreno govoreći, a kad i ako uspiju isprovocirati neku moju misao, onda je to da vjerojatno žive neki njima samima nesnosan život. Jer kad si zadovoljna svojim, nekak ti je normalno uvidjeti da tvoji normativi nisu uvijek i ne moraju biti primjenjljivi na druge. Međutim, kad ti je život nesnosan, kad ti je ravnoteža, ako i kad je uopće ima, krajnje krhka, onda moraš kontrolirati što više toga, cijeli svijet po mogućnosti, i da, onda te jako zanima kako se tko ševi, rađa li ili pobacuje, jel šljivi tvoje dogme, ili nedajblože ne, a ako ne, ubi-udri, da ne bi bilo udri-ubi po tebi pa onda tebi još gore nego što jest.

Treba gledati seriju "Sluškinjina priča"; još bolje, pročitati roman Margaret Atwood, objavljen još 1985. godine. Strašno je kad se predviđanja, u ono vrijeme karikirana i poprilično paranoična, počnu ostvarivati. Za one koji ne čitaju i ne streamaju i nemaju HBO, sažetak: u nekoj distopijskoj budućnosti (našoj vrlo bliskoj sadašnjosti, ako se ne trgnemo) čovječanstvo je pretežno nereproduktivno zbog zagađenja, a na vlasti je totalitarni, fundamentalistički režim koji Bibliju čita doslovno. Ugledni a sterilni parovi dobiju tzv. "sluškinju", neku od rijetkih još uvijek reproduktivno sposobnih žena, koju onda muž ševi u ceremoniji kojoj prisustvuje i njegova supruga, pače, i služinčad, a ako ova ne zatrudni, onda je ona kriva i plaća to životom. Jer, premise su sljedeće: ženin pristanak na seks je nebitan (dakle, te sluškinje se može silovati do trudnoće, onda malo pošteda, a onda opet, kod nekog drugog uglednika); užitak u seksu je nepotreban (štoviše, sluškinjama koje nekaj zgriješe lijepo uklone klitoris - i dalje su plodne, a ne kompliciraju); začeće je ženina odgovornost, a nezačeće ženina krivnja. I sve to uz molitvu i krajnju bogobojaznost.

Pogledajte si to! Seks je monoton i mehanički kao u pornićima. Razlika je u raskoši konteksta, ali manjku prikaza genitalija.

A druga serija koju toplo preporučujem je "The Good Place" (slijedi spoiler!): jedna potpuno plitka, egoistična, amoralna osoba pogine upravo zbog tih svojih "odlika" i paz vamo, kad dođe svijesti, sjedi pred Tedom Dansonom, koji je uvjerava da ne mora brinuti jer je stigla na "dobro mjesto", ilitiga u raj. Ova zna da to nemre biti i tijekom 10-ak epizoda sve ukazuje na to da je njezina neprilična prisutnost uistinu okidač entropije tog "dobrog mjesta"; međutim, pokaže se da ona nije jedina kojoj baš i nije mjesto u "raju"; a na kraju se nametne zaključak, koji Ted Danson i potvrdi: to uopće NIJE raj, nego pakao - mjesto neprestane strepnje, mjesto gdje nigdje nemreš biti doma i ni sa kim nemreš biti iskren, gdje sve oko sebe moraš izregulirati tak da se ne skuži da ne zaslužuješ "dobro mjesto", gdje ti je, zapraf, jedina opcija pretvoriti raj u pakao da se nekak uklopiš; bar malo raskomotiš.

Bumo vidli kaj bu dalje u sezoni 2.

A meni ručkić gotov.

Moja ideja obilja mutno vuče korijenje iz romana Virginije Woolf "To the Lighthouse", vjerojatno potpuno pogrešno shvaćenog, ali doživljenog u tom multiplicitetu djece, prijatelja, aktivnosti, dvojbi, izbora i neizbora, vremena, hrane, zapleta... (Prerano sam čitala taj roman; premalo sam znala i o sebi, i o drugima.) Ne čitam ga ponovno, jer nekak mi se sviđa ta moja iluzija; važna mi je. I premda je to pogrešno shvaćanje romana, gorkog i zapravo sasvim suprotnog od onoga što bih ja htjela uzeti iz njega, neka meni mojeg poimanja obilja. Jer: dobro je.

Moje obilje je samo vrhom repića materijalno. Ono je prije svega moja sposobnost da utonem u sebe, da satima sjedim nepomično, a da mi pri tome uopće nije dosadno: ne trebam ja ni mobitel, ni novine, ništa... Imam sve.

Ne, nemam sad volje za inventuru iskustava, razmišljanja, spoznaja, zabluda, boli, nadanja i kajtigajaznam čega sve ne koji mi to omogućavaju... Sad ću ja o materijalnom, zapravo.

Ali ovo nematerijalno mi je pomoglo kad je moja Duška jako oboljela i kad sam provodila sate uz nju, privezanu uz infuziju, s grdim dijagnozama na vidiku. Je, preživjela je i više se uopće ne sjeća da je bila jako, jako, jako bolesna... Iako još uvijek nije sasvim zdrava. Ni to ona ne zna.

Zna samo da više nema obilja igračaka s ove slike: lakše ih je baciti nego dezinficirati. A ne zna da ćemo mi prikupiti nove: prijatelji već donose; i ja sam kupila; a najdraže sam mukotrpno raskužila.

Ima i ona svoje unutrašnje, nematerijalno obilje: veselje, razdraganost i selektivni zaborav. Ponekad se ušvercam u njeno kad uzmanjka mojeg. I zato moja Duška nije nesretna, iako više nema toliko igračaka, ne dobija poslastice kad god mačketina zatraži (a zatraži bar 20x dnevno, i još uvijek ih ONA dobije) i jer nema igre s pesekima iz susjedstva... Ne zna da su joj opasni; i da bi ona mogla biti opasna njima. Duška se sad veseli zalogajčićima kuhane piletine, kratkoj šetnji oko kvarta, bacanju loptice u dvorištu i spašenim/novim igračkama. Veseli se; ne tuguje za izgubljenima.

Eh... kad bih počela nabrajati SVOJE gubitke, ispala bi tragedija. A nije! Nevjerojatno, ali nije. Jer, valjda, imam i ja tu Duškinu razdraganost u sebi: prijatelja je malo, ali ih volim; i oni mene. Vino je jeftino, ali prija. Stan je trošan, ali je dom. Posao ponekad mrzim, ali me podjednako često ushiti; šefovi su po defaultu idioti, ali ih mogu shvatiti, pa i nisu, valjda... Plaća jedva pokrije što trebam, a ne dostaje za ono što želim, ali ja ponekad zanemarim utilitarnost i priuštim si što želim, i eto, malo-pomalo, uvijek je neko obilje.

Trenutno, obilje suđa u sudoperu. Koje treba oprati da bih uopće počela kuhati. A ne da mi se. Zato ste vi dobili ovaj zapis. A ja odgodu. I svi mi skupa jedno malecno obilje vremena i volje bez cijene i namjene.

mene bi samo zanimalo kako bi reagirale ikone liberalne misli (šatro) ladona i mai kada bi na primjer ja zastavom duginih boja obrisao dupe na sred trga. I to u ime nekog velikog umjetničkog performansa. Unaprijed znam reakcije. Bosanac, hercegovac, kamenjar, hadezenjara, nazadnjak, homofob, i mislim da su to samo neki od naziva kojima bi me častili. A to bi bio samo jedan lijepi preformans. Oduševljavaju me ljudi od linije, ljudi bez dvostrukih mjerila, a one to svakako ni u bunilu nisu.
Autor: krelec 25.04.2017. u 20:03 opcije

Jesam li ja ikona liberalne misli? Po krelecu, mislim da jesam: svojedobno je rekao (nije ovdje napisao) da sam ja toliko liberalna da kod mene sve prolazi... E, blogme, grdno se prevario!!! Možda je tako mislio jer sam ja dovoljno tolerantna da svakoga upoznam, da PROVJERIM prolazi li ili ne; međutim, jako rijetki prođu.

Što se tiče blogerica koje je apostrofirao u ovom komentaru, zabilježenom na blogu s naslovom "Crkavela", ne cijenim njihovu pamet, premda su nam opredijeljenja zajednička, tj. liberalna. Možda krelec misli da njega cijenim više, jer sam se s njim družila, a s ovima nisam niti bih, ali u krivu je: on je dobio šansu zato jer njegov soj ne poznajem; one nisu, jer njihov poznajem - liberalnost, deklarativna, promišljena, stvarna ili nestvarna, za mene su kućni prag i poznati teritorij, zato na njih primjenjujem dodatne kriterije - inteligenciju, na primjer.

O Frljićevoj predstavi, koja je potaknula kako zapis, tako i krelecov komentar, ne znam ništa, nisam gledala, ne kanim gledati, pretpostavljam da mi se ne bi svidjela, jer mi se vulgarnost nikad i ni u kojem kontekstu ne sviđa. Meni bi trebali malo "jači" autoriteti od bloških da me nagovore izložiti se predstavi i onda iz prve ruke ustanoviti je li vulgarnost opravdana provokacija, ili jednostavno provokacija zbog provokativnosti, tj. plitka. Ako je opravdano provokativna, vulgarnost prestaje biti vulgarnost i postaje nešto što je najjasnije prispodobiti Sartreovom "Mučninom". OK. Onda bih dopustila da mi bude mučno.

Ali, meni već JEST mučno: muka mi je od tog domoljublja iz guzice, pičke, usta i ušiju!!! Riga mi se od domoljublja, i već sam se toliko narigala da ga više u meni ne bi trebalo biti niti na subatomskoj razini! Dosta mi je toga da to svoje domoljublje dokazujem iz novčanika, kupujući "hrvatsko", iz pičke, rađajući hrvatsko topovsko meso i kreditne robove, iz guzice, serući po svima koji "mrze sve hrvatsko", a sve što normalan (po meni) čovjek ovdje ima za mrziti je lopovluk, korupcija, zadrtost i tsl. "vrednote".

Jutros sam se rasplakala gledajući ovaj link: Link

Glečte ovak: ja, liberalka, nikad se ne bih usudila nekome PROPISATI svoj svjetonazor; ja, liberalka, nikada nikome ne bih ZAPRIJETILA vječnim mukama zato jer ne dijeli moja uvjerenja; ja, liberalka, nikad ne bih PRETPOSTAVILA da netko tko ne dijeli moj svjetonazor neće poštivati tuđi (kao npr. moji prvi susjedi, katolitalibani, koji su mi - ajd, to im ide u prilog - čestitali što sam majci priuštila katolički pogreb, iako sam ateistica); ja, liberalka, nikad ne bih dovela u vezu najintimnije dijelove ičijeg tijela - dakle, genitalije i guzicu - s političkim opredjeljenjem, a kamoli domoljubljem! Dakle, ja, liberalka, najvjerojatnije ne bih cijenila Frljićevu predstavu.

Ali još manje cijenim one kojima je dupe-glava-domoljublje sasvim logična veza.

Danas Duška slavi svoj treći rođendan. Točnije, JA slavim njen rođendan, a ona svakog dana ponešto proslavi. Takav je to pas - uvijek nađe razloga za veselje. Mislim da sam to naučila od nje. Nikad ne zlopamti. To tek učim.

A jučer nam je u posjeti bila jedna gospođa, sasvim nova u našim životima, i veli ona meni "Tebi je uglavnom bilo dobro u životu, zar ne?" Zbunj! Otkud joj to??? Pa tak sam nekak smirena, ugodna, objasni mi.

I jesam. Fakat jesam!!! Do jučer to nisam uopće primjećivala. OK, koliko sam ugodna drugima ne mogu znati bez drugih, zar ne, ali sebi jesam; i smirena sam. Uglavnom. Šiznem tu i tamo i nekak si to odmah otpišem, jer znam da se mora i tako, i onda to prođe, bez one bjesomučne, šiznute vrtnje u krug šize. U stvari, te svoje šize ili otpišem, kao npr. preskupe hlače koje sam danas odjenula za parkić, a kad sam ih kupovala, baš sam si mislila da će biti za posao (nisu: jako su ugodne, ali mi ne pristaju) i zato sam ih platila daleko više nego što bih platila išta za parkić - danas je zdrav razum odradio svoje i zaključio da je nešto skupo bolje nositi u parkiću nego ne nositi uopće. Otpis! Ili te svoje šize riješim, uljudnim prigovorom ako ide, ili graknem, ako ne ide, u svakom slučaju, ne šizim nego rješavam. Npr. koma raspored: prigovorila, nije išlo, otpisala 4 sata, pomirena s financijskim gubitkom, kad gle čuda, odjednom se otvorila tri nova puta, neko dugovanje prema meni za koje nisam ni znala, i jedna mogućnost dugoročnog zarađivanja i jedan poslić koji donosi sasvim pristojnu dobit od nekoliko tisućica. Kokoš bi rekla "karma". Ja velim jock, nije karma, nego rješavanje: da sam pristala na onakav raspored, jednostavno ne bih imala ni volje ni vremena za ikakve druge opcije.

I tak sam ja jučer s tom novom osobom u našim životima popričala o tome kak mi je sve bilo i kak smirenost i ugoda nisu uvijek stanovale sa mnom, a kamoli u meni. Prisjetila sam se nekih jako važnih momenata: npr., kako sam postala učiteljica. Jer mi je išlo. Jer je 7 razreda sastavilo pisane zamolbe da im baš ja predajem, i to kad sam bila tek praktikantica na 3. godini faksa - izabrali su MENE između nas 19 koji smo hospitirali u toj školi. I zato jer sam mogla. Jer me to veselilo. Jer je to veselilo i moje đake. Jer je bilo tako puno radosti u našim suradnjama. I još uvijek ih ima, primijetih, jer zaista je divno nekome malo propuhati vijuge, nekoga naučiti nešto, i jer je golema pobjeda kad to uspiješ čak i kad to učenik neće ili ne vjeruje da bi mogao.

Prisjetila sam se i kako sam znala biti oštra, koliko puta sam odbrusila baš onome i onda kad je trebalo, kako sam se izborila za podosta toga važnoga... Počela sam zaboravljati da se to može. Da i JA to još uvijek mogu. Previše sam se sravnila s onim sitnim dušama koje vječno zlopamte u samoobrani svojih zaborava i/ili iluzija o vlastitoj važnosti i modusima postojanja. To su "Lotus Eaters", s kojima sam zamalo i sama zaspala.

Je li jedan mali pas od šest i pol kila zaista bio presudan u ovome? Vjerojatno. Trebamo podsjećanje na radosti. Trebamo nekog sasvim novog na ovome svijetu; trebamo njihovu naivnost i povjerenje da bismo se upogonili u njihovu obranu; pa onda i svoju vlastitu.

Nadam se da će živjeti najduže što može; i da ću je ja nadživjeti, kako bi cijeli svoj mali pseći vijek provela sigurna, vesela i puna povjerenja.

Ne za plaću, jock, nažalost, uloženi trud se nerijetko ne izražava u monetarnom povratu, nego po doma, u svakodnevnici, i to ne za luksuziranje, ne za namjensku štednju, nego za malo lufta, malo udobnosti, ili za višestruku iskoristivost postojećeg "kapitala".

Primjer: sad dođoh doma sa špecerajem. Prije sam imala veliku škrinju u koju bih lijepo pobacala kupljeno meso, skup sa stiroporskim kadicama, a onda vadila kad mi zatreba. Crkla škrinja, nemam novu, nego samo dvije ladice u prastarom hladnjaku. I ne kanim kupovati niš novoga sve dok staro šljaka. Štoćereć, nema više komocije ubacivanja, nego em prvo dobro razmisliš što će se jesti sljedećih dana i koliko toga moš ugurati u te dvije ladice, a onda fino doma vadiš iz kadica, premještaš u vrećice, na koje uredno zapišeš sadržaj. Nije neki težak posao, ali uzme ti bar 10 minuta. Ili motanje cigareta - još uvijek mi je to čista tlaka, ali hebga, ušteda je stvarno velika pa istrpim... A i finiji mi je ovaj duhan. Nedavno sam kupila svoj ljubljeni Marlboro i jock, niš, nije me oduševio, sad mi je ovo fino. Pa onda, čičci: imam neke cipele s remenčićem na čičak, koji više ne hvata pa cipele ne nosim, a nikak da ih odnesem postolaru da mi to promijeni. I jučer, ne znam ni sama kak, dok sam prala Duškine kišne kabanice pa mi se močo, kojeg sam prala s njima, nahvatao na njihove čičkove, sine mi da ih očistim onom četkom s tankim, kukastim iglicama za iščetkavanje mačke. I fakat, super se očisti, a čičak hvata kao novi! Pa krenuh redom, uključujući i cipele. Ziher bar 100 kn uštede, ali pol sata zajebancije.

E, to je jedna tema koju sam htjela podijeliti s vama. Druga je moja ponovna konstatacija da su moji jezivi susjedi stvarno grozni ljudi. Ne mislim tu na SVE svoje susjede, naprotiv, većina je stvarno draga, nego na one koji su me već izluđivali, te jedne jedine koji svima zjakaju u prozore pa se onda groze, "Pazi ti ovo, oni nemaju zavjese nego sjednu za stoli i JEDU, a mi gledamo!!!". Sjećam se, pitala sam, "Ček, JEDU ili JEBU...?" Ne, jeDu. A ovi gledaju. Zgroženi. Dakle, neki dan sretnem njihovu kćer, 19-godišnjakinju, u psećem parkiću i tak, krene razgovor o pesima, u kojem ja spomenem jednog psa, jedinstvenog u kvartu, i njegovog vlasnika, kojeg identificiram a) pomoću jedinstvenog psa, b) adresom i c) zanimanjem. A mala veli "Aha, onaj pederčina." Ma jebemtimater mentalno skučenu!!! Pa kakvog TI to imaš iskustva s homićima da bi ti bili "pederčine"?! I otkud taj ton superiornosti u toj konstataciji od jedne balavice koja u životu nije postigla apsolutno niš osim maksimalnog roditeljskog angažmana da je upišu na fakultet, koji joj, pazi čuda, ne ide kao ni ijedna druga faza školovanja do sada???

OK, prošla me huja na balavicu dok sam stigla do doma, ali još uvijek se ljutim na njezine roditelje, te napuhane mediokritete kojima nikak ne paše vlastita osrednjost i stalno misle da ih izdiže nešto što s njima samima, njihovim svojstvima, radom, zaslugama, postignućima, nema ama baš nikakve veze. Npr. adresa. Oni misle da su bolji od 99% Zagrepčana zato jer žive u ovoj našoj uličici, u kojoj jest lijepo živjeti, ali ni oni, kao ni ja, nismo stekli tu adresu svojim sposobnostima zarađivanja i kupovine stana u elitnom kvartu, nego smo lijepo naslijedili; a oni se, kao i ja, fakat muče da tu opstanu, s tom razlikom da sam ja spremna otići, ali oni jock, oni će radije kruha biti gladni nego izgubiti tu trunčicu totalno iluzornog "prestiža", u koji vjeruju samo oni sami. I tak, ak ne mogu biti bolji od tipa koji jest homić, ali i vrhnunski profesionalac, pa ima skupoga psa i skupi stan na skupoj adresi, onda će mu zamjeriti upravo ono što je potpuno nebitno... A tome podučiti i svoju djecu; od kojih je muški potomak, dam lijevu ruku u vatru, također homić i već godinama u plitkoj depresiji zbog toga; a ako se ikada oženi, pod pritiskom dragih roditelja, kladim se u desnu ruku da će mlatiti ženu. Od čiste isfrustriranosti.

I za kraj, jedno pitanje: u nekom ranojutarnjem blogu netko je spomenuo "kvazi feministikinje koje svoj egoizam pravdaju feminizmom" (citat nije doslovan, mrsko mi sad tražiti taj zapiš u novom prozoru) - može li mi netko ovako sažeto i precizno poput ove kvalifikacije "kvazi feministkinja" podastrijeti definiciju "prave feministikinje"? Ili mi bar pomoći da samu sebe razvrstam u "kvazi" ili "prave", jer ja, eto, ne bijah niti svjesna podjele... Ja sam oduvijek cijenila svoje vrijeme, i smatrala da na to imam jednaka prava kao i muškarci, smatrala sam da u nekim životnim poduhvatima postižem bolje rezultate od muškaraca i da mi se to treba kako priznati, tako i isplatiti, nikad nisam zapazila da sam genetski programirana za vještije baratanje kuhačom, partvišem, zaugerom i inim kućanskim pomagalima nego muškarci pa sam ih odbijala koristiti češće nego oni s kojima sam suživjela, ali isto tako nisam zapazila niti da su oni u nekoj genetskoj prednosti glede francuskih ključeva, bušilica i sl., pa to nisam od njih niti tražila, a očekivala sam da se za našu genetsku eventualnu "zakinutost" zajednički pobrinemo plaćanjem kompetentnijih od nas samih.

Što se konkretnih primjera tiče, evo, ja ovakva feministkinja kakva jesam (a ne znam točnu kvalifikaciju) nikad nisam pristajala na duplo radno vrijeme, tj. rad na poslu za plaću i obavljanje kućanskih poslova u kompletu za (valjda) ljubav svojeg suživotnika; niti sam ga bila spremna proglasiti "emancipiranim" ako tu i tamo iznese smeće, opere suđe ili skuha nešto kad mu je baš ćef. Odbila sam se baviti sinom svojeg muža kad bi nam dolazio vikendima kad sam ustanovila da je ta briga u potpunosti prepuštena meni, a otac (sud je NJEMU dodijelio viđanja, ne meni, maćehi) lijepo nestane nekim svojim putovima zabave i muškog druženja, i OK, mali više nije dolazio, ali ja sam u prilično brojnim i gustim krugovima proglašena "groznom" (feministkinjom, valjda, i to onom egoističnom, ali ne znam jesam li i "kvazi"). Bez imalo oklijevanja ili grizodušja priznajem da volim spavati popodne, čitati ili gledati telku navečer i da mi je druženje sa psom zanimljivije od suživotnikovih prijatelja, te da njegov nogomet, politiku ili ispijanje pive za šankovima ne smatram važnijim (ali niti MANJE VAŽNIM) zanimacijama od mojih ovdje nabrojanih, te mi nikad nije bilo ni nakraj pameti da svoje podredim njegovima. I nije mi bilo nimalo neugodno kad bi se pokazalo da zarađujem više od nekog svojeg "potencijalnog", ili da sam obrazovanija, ili pametnija ili snalažljivija, ali bih redovno popizdila kad bih ustanovila da ON to smatra problemom. E, onda bih graknula iz svog svojeg feminizma, vakvog ili nakvog! Jer, niš meni nije palo s neba, a ako i jest, blogme sam se uvijek svojski potrudila da to i zadržim.

Samo takve muškarce nikad nisam zadržavala. Niti bih.

*Uslikao Mohammad Rohem

VoIP je kratica za "voice over IP", tj. internetsku telefoniju, u kojoj se naš analogni glas digitalizira, komprimira i šalje bespućima interneta da bi se potom dekodirao tak da ga primatelj poziva može čuti. Budući da je internet prilično divlje i nepredvidljivo mjesto, naša glasovna poruka se pakira u supermale podatkovne paketiće od samo 30 milisekundi - jer, ako neka od njih strada i izgubi se, tak mali gubitak nitko ni ne primijeti.

I to vam radi naša Boža (aha, sad čitate!!!): pakira svoj život u supermale paketiće, od kojih svaki može izgubiti bez neke velike štete. Kod nje je sve banalno, trivijalno, nevažno, nebitno, usputno i izlječivo uz malo seksa. Tako bar sinoć reče, a ja sad jako pazim da u ovaj zapis NE uvrstim nešto što ne bih mogla znati isključivo iz njenih zapisa pa se zato držim ovog friškog.

OK, mrvljenje života u beznačajnost... Ja sama tvrdim da ljudski, pojedinčani život i nema nekog većeg smisla na evolucijskoj razini, ali ipak, nama je taj pojedinačni - naš! - život jedini, i jedino smisleno što ćemo ikada proživjeti. Ako ga smrvim u trivijalnost, hoću li ga ikada moći dekodirati u išta smisleno? Ili važno? Smisleno i pride važno?

Očigledno, ja mislim drugačije, ja sam svoj život istranširala do zadnje koščice i rekreirala u smislene cjeline svojih priča, romana, pjesama i ovdašnjih zapisa; i sasvim osobnih, intimnih stavova; a posljedično i postupaka. I znate kaj? Sad prvi put mogu reći da sam sretna: ne stalno, ne bez nezadovoljstava, ne bez strahova, ne bez dvojbi, u stvari, uopće ne drugačije nego onda kad bih na iskreno pitanje "Kako si?" najiskrenije morala odgovoriti "Loše; nesretna sam!".

I mislim da je to stoga što sam svakoj sitnici, svakom paketiću od 30 milisekundi, dopustila MOGUĆNOST da bude važan: nisu svi bili. Ali, kad se pobrineš da stigne svaki od njih, tek onda dobiješ cijelu poruku; a kad ne mariš ni za jednoga, ne mariš ni za poruku. Koja si TI SAMA. Nevažna, dakle. Trivijalna. Banalna.

Malo dijete manjega boga.

Zahaklana za Iskricu, za njen blog, da budem precizna, gdje svi mogu biti onoliko mali (trivijalni, banalni, nevažni) koliko ti paše. I gdje nema poruka; gdje nisu važne. Nego trkeljanje; POKUŠAJI komunikacije; PATVORINE komunikacije.

U filmu "Djeca manjeg boga" na jezivo sladunjav, ali ne kompletno glup način, razmatra se upravo medij komunikacije: jesu li gluhi ljudi "oštećeni" zato jer ne komuniciraju poput većine? Ili je većina "oštećena" zato jer ne kuži kako komuniciraju oni izvan mainstreama? Je li dovoljno pokušavati komunicirati, ili bi se komunikacija uistinu trebala i dogoditi da naši susreti budu smisleni?

Ja mislim da se komunikacija treba dogoditi da bi susreti bili smisleni. Ako je nema, onda su besmisleni. I treba ići dalje. Jer svaka milisekunda našeg života NOSI ZNAČAJ; i ne da se nadoknaditi. Čak i kad netko misli da nas shvaća i bez 30-ak njih.

Svašta premećem po mislima: patnju, žrtvovanje, altruizam, sreću, zadovoljstvo, blagostanje... Nemrem to sve razlučivati baš u jednom cugu; zapravo, kad bolje promislim, protekao mi je život razdvajajući jedno od drugoga.

U mojem domu je žrtvovanje bilo zadano kao vrhunska moralna vrlina, a posjedovala ju je isključivo moja majka, dok smo otac i ja bili nezahvalni učenici. Tu i tamo bismo se i mi pokušali žrtvovati za nju, ali jock, nije išlo, uvijek je tu bilo neke trgovine, nekakvog oduživanja, otkupa ili potkupljivanja...

Preskačem 30-ak godina do sadašnjosti, a danas odgovorno tvrdim: žrtvovanje je samo ambalaža za manipulaciju! Altruizam ne postoji: to je jednostavno jedna od brojnih strategija preživljavanja. I ne vrijedi ništa ako drugi ne znaju za nju.

(Je, čitala sam ja evolucijske psihologe i neuropsihologe i znam za slučaj npr. one neke vjeverice koja se namjerno izloži grabežljivcu kako bi njezina svojta i rod ostali sigurni u krošnji, ali zato znam da ta vjeveričica zapraf brani svoje gene i da ne bi podjednako postupila za tuđu svojtu i rodbinu.)

Međutim, nisam to oduvijek znala pa sam povremeno postupala uistinu altruistično, u svim aspektima, pa i onom manipulativnom: negdje u nekom zakutku svijesti očekivala sam uzvrat istom mjerom kad zatreba. Začudo, gotovo nikad mi korisnici mojeg čovjekoljublja nisu uzvratili kad mi je trebalo, nego neki sasvim drugi; ali ni ti nisu odreagirali sasvim nasumično - znali su oni da sam ja sposobna za podjednake geste, ili su me htjeli obavijestiti da oni jesu, pa kad njima zatreba...

I glečte, to je sasvim u redu. Nemam ja tu zamjerki. Smeta mi jedino zbunjujuća nomenklatura, tj. to da kakti trebaš sve to samozatajno, a zapravo je sve čista promidžba, no kužim i to, živimo u kulturi koja nikak da se odmakne od vjerskog (utješiteljsko i prokreativno promidžbenog) svjetonazora, kojem su stoljećima trebale samozatajne "vjeverice" e da bi nas se namnožilo 7 milijardi; ali sad nam "vjeverice" fakat ne trebaju an ženeral, što bi rekla ex-doajenka, nego samo partikularno i sasvim osobno, i to samo ako nemremo platiti profesionalce, kojima je to posao, a ne žrtva, tj. nije žrtva u onoj mjeri u kojoj svoj posao rade s voljom.

(Sjećam se kad me šrinkica pitala zašto nisam ostavila muža kad je obolio, a htjela sam ga ostaviti dok je bio zdrav; odgovorila sam: "Nisam htjela o sebi misliti kao o osobi koja ostavlja ljude u nevolji". Eh... Ajd, valjda je to onda bilo neizbježno. Sad izbjegavam ljude u nevolji; jer svejedno ne mogu ostati ravnodušna kad ih snađe a ja sam tu.)

I tak, meni se sad uopće nimalo ne pati, osim higijenski, jer mora se i to, ali zbog sebe, tj. zbog svojih vlastitih razloga. Ne tuđih. Još uvijek tu i tamo postupim altruistično, ali uz znatnu dozu cinizma, tj. spremna na sasvim izvjesno razočaranje i otvorena za malo radosti ako se dobro djelo "primi" i osamostali korisnika. Baš neki dan rekoh studentima: "Pa što ste tako prestrašeni?! Razočaranje je samo osjećaj, a osjećaji su prolazni...".

Eh, viš, zamalo sam zaboravila: zato ove lokalne "uzvišene", "dobronamjerne" "dobrice" redovito čitam kao manipulativne beštije. Što i jesu. Bez imalo sumnje. I dokazano.