Ručkić krčkić

Moram priznati, trebalo mi je nekoliko godina da u zrcalu primijetim da sam se udebljala; i da imam previše sijedih za običan preljev, da bi valjalo prijeći na trojku, trajnu boju. Nepouzdana su ta zrcala, predugo zadržavaju staru sliku. Ili je oko sporo?

A ja mislila da sam pozorna. I bila sam, jako sam pazila na to da samu sebe ulovim u nekom pradavnom obrascu ponašanja ili razmišljanja, nekom koji je odavno trebalo prerasti, i da si opalim packu, zatim se malo potješim i onda prionem promjenama. Možda sam baš zato tako dugo u ogledalu zadržala svoju stazu slonova?

Ako i jesam, nisam jedina. Ovaj blog mi je glavna tješionica, jer ovdje vidim slonove i slonice kojima uopće ni ne pada na pamet da bi mogli skrenuti sa svoje utabane staze, da postoje i izdašniji krajolici, da nema smisla pamtiti sve što stane u slonovsku lubanju i da bar podjednaku pozornost valja posvetiti i onome što nas sad okružuje, kao i onome što je ispred. A ispred je groblje, to je ziher, i svaki slon, kao i svaki čovjek, uvijek može spokojno znati da ide u tom smjeru. Pa bi baš zato možda bilo fora i malo vrludati. Kajaznam. Ja zavrludam. Ne znam kak bi mi bilo da uvijek idem ravno, na slonovskom autopilotu.

I tak, sve mi se više čini da je ovaj blog zapravo neka vrst jalovog vremeplova, da se ovdje svi vrtimo ukrug unatraške, poput onih hrčaka na mojem jutarnjem blogu, na koji su najslonovskije bloške pojave odreagirale upravo slonovski, srećom, bez staklovinja u blizini. Ma, ne brinite: ne govorim ja vama što smijete ili ne smijete, ili što biste trebali ili ne biste. Ne govorim vam to, jer što god ja rekla, vi ćete pročitati samo ona slova koja znate pročitati, pomisliti ono što možete pomisliti, i nećete uzgojiti krila i postati mali leteći sloneki. To ja mrmljam sebi. Bez ikakvog osuđivanja, a kamoli instruiranja drugih: je, glupost koju nalazim ovdje i nigdje drugdje, bar ne u tako žestokoj koncentraciji, dugo me zabavljala, a sad me iritira. Vaš problem? Jock. Moj.

Jutros sam si baš mislila, viš, dugo sam bila jedna od onih koji među prvima naslute rupu u trupu broda i zbrišu na vrijeme, jer uvijek prvi zbrišu ne oni koji se najviše boje, nego oni koji imaju najviše mogućnosti i izbora, a ostaju najtromiji, a sad vidim da brod jedva pluta i svejedno ne mrdam, hm, i to me zabrinjava... Pa si mislim, OK, možda je to takav brod, oduvijek olupina, koju sam fascinirano istraživala dok sam još bila sigurna u svoje plivačke sposobnosti, a sad ga znam, uzduž i poprijeko, izvana i iznutra i zato mi je nezanimljiv, ne znači to da ja sad lošije plivam, ali zašto onda jednostavno ne otplivam...?

Možda zaista lošije plivam. Teže mijenjam navike. Više cijenim rutine. Volim poznato. Iako ne volim vas, koje ovdje poznajem. Većinom. Možda mi je udobnije vas ne voljeti, nego potražiti neke koje bih lakše voljela? A da hodaju na dvije noge.

Hvala blogu, ne živim tako. Živim vrludavo, ponekad vrckavo, i još uvijek smjerom naprijed, snagom vlastitih zamaha. Ali, i ovo je dio života. I zato me zabrinjava.

No, ručak je gotov, Duška se probudila, valja se pokrenuti... Do groblja, nadam se, ima još dosta.

Moje ljubavi su oduvijek male. Toliko normalne, toliko svakodnevne, toliko rastočene u raznorazne sitnarije da djeluju trivijalno, a nisu, moćne su one, poput izvora Žepe, koji nikad neću zaboraviti, počinje kao končić vode, a stotinjak metara dalje - dere kanjone.

U usporedbi s Velikim Ljubavima ili, nedajblože, Sveljubljem, moje su sitničave i samoljubive, sebično zahtijevaju uzvrat, također u sitnišu, jer nikad nemam dost za krupne valute. Ili novčanice. Štoveć. Nemam pojma. Jer ne trgujemo mi novcima, nego poljupcima, pažnjama, ugađanjima...

Moje male ljubavi su najčešće četveronožne. Je, voljela sam ja tako, pomalo, i dvonošce, ali tu je uvijek bilo neke sputanosti, joj, nemrem preveč da se ne poplaši, nemrem prejako da se ne razbahati, joj, nemrem tražit ovo ili ono da mi se ne obije o glavu, a obijalo se, a glava se onda otrijezni i zapita koliko maksimalno može tog dvonošca voljeti, i kad bismo stigli do mogućnosti onoga što već doživjeh - bolesničke postelje i čišćenja fekalija - zaključila bih da možda i mogu toliko, ali baš i ne bih htjela. Ne namjerno.

Neka me zatekne.

Načistila sam se ja ljudskih izlučevina, i znate kaj, svaki put mi je bilo odvratno i teško; svaki put bih otrgnula golem komad sebe da to izduram. I nisam to htjela, ali... Kajaznam. Uvjeriš samu sebe da nemaš izbora. Izduraš. S gađenjem. I lakne ti kad prođe. I veliš si "Nikad više!". A onda ti slijedi nagrada: je, ti si te ljude jako voljela. Bile su to Velike Ljubavi. Moš mislit.

Ma, tko ih jebe! Meni su male bolje.

Jer su hranjivije. Velike te iscrpe i na kraju kaj dobiš, tu neku jebenu "slavu" do koje ti uopće nije stalo. Male se uvlače pod kožu, osnažuju te, uspravljaju, razvedre, kao vitamini su, i moš biti svoja, moš biti pospana, neraspoložena, lijena, ali kad ti prostruje tijelom, ne možeš im odoljeti i digneš se, dignu te, i niš ti nije teško: ni drekovi, ni pospanost, ni suočavanja s bolešću i smrću.

I tak ja jučer pomislih "Daj poživi još bar godinu!". Za svojeg šaponju. Jer sad imamo Dušku, svoju malu vrtirepušku, i sad je život opet radostan i vrijedi. A vidi se to: odjednom mi se da pričati sa susjedima, i odjednom onaj pogled kojem oduvijek težim, onaj najblagonakloniji, najnježniji za sva bića i sve njihove slabosti, odjednom je taj pogled nešto sasvim prirodno, a ne stvar napora volje i čvrste odluke. A tijelo više nije izvor boli i smrt, nego snage i ugode.

Od nečega - nekoga! - treba početi. I zapravo, Beatlesi su bili u pravu: All we need is love.

Ah! A zakaj vas svrbi? Od češanja je samo privremeno lakše, znate. Evo, popizdičica se češe o mene i moje društvo već godinama, a niš joj se stanje nije popravilo. Zakaj misli da smo joj baš mi simptom i/ili terapija, nit znam, nit me osobito zanima. Pretpostavljam da je to zato jer ona kuži da ja (za druge nemrem govoriti) svih tih godina mislim da je ona nezanimljiva, a kad se nameće, i dosadna osoba. Ali, ako joj očešavanje o mene i meni drage bar malo olakšava svrab, neka. Ne smeta to meni. Nit ne primijetim, uglavnom, a kad i vidim, bude mi smiješno, ko međedica o šljivu, pa se čudom čudi kad je neka strefi u glavu.

Inače, kaj se tih njoj izrazito bolnih kava tiče, pa normalno da su nam simpatičniji oni s kojima smo ih ispijali od onih s kojima nismo: da su nam ti naši kavopijci bili nesimpatični i/ili nezanimljivi, ne bismo uopće ni stigli na kavu (osim, iznimno, kad nam se netko nepozvan nacrta, a bilo je i toga, ali onda ovo pravilo ne vrijedi). Eh, sad, čistim kavopijskim privatlukom znam da je ona jednog brodovoznog i ribolovnog blogera zvala na kavu, istinablog nekoliko stotina kilometara udaljenu, a ovaj je nije smatrao dovoljno zanimljivom da ostavi brod, ostavi ribu, odjene majicu i hlače te sjedne za volan i ushiti se njenim očito nedovoljno intrigantnim društvom. Pa valjda zato pati kad god netko spomene kavu. Iskričarsku. Za ostale valjda ne mari toliko, sirota? A hebga... Ali, da je taj otišao, fijuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu, gdje bi joj kraj bio! Ni Australija ne bi bila predaleka, zar ne?

A kaj se ove zarazno dosadne tiče, ove s dva bloga svakodnevno u pravilnim razmacima, ko da je antibiotik, ti bloga, ali ne liječi nego ti pozli od sadržaja, ta nikak da se s nekim uklopi pa stalno traži neprijatelja kojeg bi s nekim zajednički mogla mrziti. Jer joj ljubav ne ide, ni od nje, ni prema njoj. Viš, nju više primjećujem, zato jer mi je vulgarnost u kombinaciji s glupošću zaista odbojna, pa pripazim da ne ugazim u to, kao u drek. Mislim, znam ja da svatko mora srati, ali mili blože, daj to podalje od mene!

I tak, svi si mi tu nađemo nekog gušta, inače ne bismo dolazili. Ako nas i dalje svrbi, onda očito nismo potrefili kaj nam zapraf treba. Ali, tko traži, taj i nađe: svrab je neugodan, ali izlječiv.

Haug. Idem ispeć faširance.

A ne biraš pesa zbog dreka, iako ga drek može eliminirati iz izbora: ako nećeš skupljat velka govna, izabereš malog pesa; a ako ti je važnije da pes bude velik i jak, e hebga onda, računaj i na moćnu gomilicu.

I ne očekuješ da pes savlada zahodsku dasku, školjku, vodokotlić, čak ni dopuštena i zabranjena mjesta u stanu, bar ne odmah, točnije - prvih pola godine-godinu, pa ako uzgaziš, kao ja jutros, ne ljutiš se na psića, nego na sebe kaj ne gledaš kam ideš. Ne očekuješ čak ni da će nezgodacije sasvim izostati onda kad se sasvim upoznate, kad psić odraste, a vi srastete u svojoj simbiozi: nezgode su uvijek moguće. A psi su drugačiji od nas. Pa čak i mi pišnemo kad jako kihnemo, zar ne?

I zakaj nam je to tak kristalno jasno kad su u pitanju pesi, a potpuno neshvatljivo kad su muški?

*Drek je, naravno, metafora

Kajaznam, ja ne volim kad me vole oni koje ja ne mogu voljeti... Ono, nemreš se otresti na nekoga tko ti nudi nešto što sam cijeni, ali nemreš to ni prihvatiti kad ti nije po volji. A najgore je kad taj neželjeni ljubitelj ili ljubiteljica još uvrti u glavu da bih mu/joj trebala biti zahvalna što me blagoudostojao zavoljeti. Uff!

Napisah u naslovu elitizam, a sad shvatih da će to mnogi pročitati kao "snobizam". E nije vam to isto: snobizam je kad se prenemažeš da si nešto što nisi, što ti zapraf nije dostižno, kad si otrgneš od zuba za neku vidljivu robnu markicu, koja bi te, nadaš se, mogla uvesti u "bolji" svijet. Moj ljubavni elitizam nema nikakvih mjerenja gore-dolje, potpuno je horizontalan i sastoji se od davanja ili uskraćivanja prolaza u skladu s mojim potpuno idiosinkratičnim preferencijama. Koje za nekoga mogu biti loše, idiotske, vakve, nakve, ali meni su nezaobilazne - kad bih iz zaobilazila npr. zato da lokalno bloštvo o meni stekne neko ciljano (ajmo reć "bolje") mišljenje, onda bi to bio snobizam.

I tak, meni nikad ne fali nečija ljubav; može mi manjkati ljubavi općenito, ali ako npr. neka bloška pojava, čija bi mi ljubav, kad bi je bilo za mene, tak i tak ne bi bila prihvatljiva, izjavi da me ne voli ili da me ne voli VIŠE, ja si mislim, eureka, gnjavež manje, ili to čak uopće ni ne primijetim. Faliti mi može jedino ljubav kakvu mogu uzvratiti i/ili osoba koju mogu voljeti.

Eh, sad, ta učestala opraštanja... Ma, kužim: voljeli bismo nekome nedostajati jer bismo onda mogli pomisliti, pa i povjerovati, da nas vole. A možda nas netko i voli, ali čemu se onda udaljavati? Ne, ne, ne, ne, ne...! Nije štos u tome: mi bismo da mlaka simpatija postane žestoka bol uskrate pa da onda ovi mlaki simpatizeri zapraf ustanove da nas zapraf vole. Jel to?

Nije. To je općenita glad za ljubavlju, za važnošću, za potvrdom vlastite prisutnosti, koju usamljena osoba sve rjeđe uspijeva osjetiti. Ova sirota koja razvlači po dva glomazna bloga krupnih bedastoća po naslovnici, to je urlik gladi, i da je darovita, da je artikulirana, mogla bi napisati poemu poput Ginsberga, opredmetiti tu svoju glad i onda uvidjeti da to ni pas s maslom ne bi progutao. Glad, naime. Pjesmu bi vjerojatno mnogi poštovali.

Glad guta, proždire i ljudi je se klone. To je ta kvaka koju usamljenici ne uspijevaju okrenuti. Zato su za njih vrata vječno zatvorena, iako je ključ u bravi.

A kako otključati ta vrata... Ah. Duga tema. I opet idiosinkratična (guglajte ak ne znate što je to, meni se ne da objašnjavati). Ali, važno je znati da se uvijek može otvoriti ta vrata. Ali da se ne može ući svakome u srce. I da (nam) to ni ne treba.

...ovi katastrofičari i upozorivači; skoro pa isto onoliko koliko i šljaštaši, vječno optimistični. Mislim si, neš ti mudrosti ustanoviti da je život sranje, ljudi blesavi, budućnost neizvjesna, a narod uglavnom nemoćan. Kao ni obratno od toga: svi se mi rađamo dobri, a onda... mi i dalje dobri. Valjda. A svi drugi živi užas. Ajd nek jedni i/ili drugi smisle kak da ne bude tako: kak da bude uravnoteženo, ono, sranja ima ali se da prevladati, ljudi su malo zli, malo nisu, a mi se znamo čuvati, i tak to... Ha?

Ma, i ja obraćam pozornost na gluposti! Katastrofičari tak bare komade - ono, čuj, mala, sutra bu smak svijeta, čemu odugovlačiti, ugrabi dan, ugrabi moje žezlo, ajmo uživati... A šljaštaši isto: pogle kak je svijet grozan, okrutan, pokvaren i gadan; a gle mene! Zgrabi me dok me ima!

Ali SVEJEDNO mi idu na žifce! Valjda zato jer sam već iscrpljena borbom protiv tog osjećaja nemoći i nevažnosti, tim svakodnevnim trudom da si življenje osmislim srećicama kojih IMA, da ih uočim i odnjegujem, da ne potonem u omaglicu frustriranog gnjeva od kojeg niš konstruktivnoga neće ispasti, da se usredotočim na stvarne i rješive probleme i da živim kao da me uopće ničega nije strah i kao da budućnosti ima, jer vjerojatno je ima, a sad, jel bu bila po mojem ukusu, ne zna se, isto kao što se ne zna da neće biti.

Jeste li znali da pesimisti postižu manje, iako svijet vide točnije? A da optimizam treba svesti na razumnu mjeru ako mislimo išta postići, jer je sam po sebi nerealističan? Depresivne nacije upadaju sve dublje u ekonomske i političke krize; optimističnije se iz njih ipak iskobeljaju.

A razboriti ljudi ne preuzimaju na sebe više odgovornosti nego što im pripada i što mogu podnijeti.

I tak, ručkić se iskrčkić. Sljedeće nedjelje vjerojatno neću gledati kaj tko ovdje reklamira i na koji način: stići će mi moje malo pseto. Moja dostižna, ostvariva srećica i svi problemi koji idu s njom. I voljet ću je kao da će živjeti punih 15 godina, kao i šaponja, a možda i više, možda i sretnije, možda uz manje teškoća. I ja skup s njom.

Evo, (opet) su došla vremena kad se moraš pravdati ako ne želiš zaraditi lovu na neki način koji ti nikako ne odgovara. (Opet) je postalo normalno prodati sve i biti sretan što to netko uopće hoće kupiti. Nije bitna vrijednost, ona osobna, ona koja ovisi o vlastitom moralu, svjetonazoru i prioritetima - netko ti hoće platiti? Pa o čemu ti mozgaš onda, ženo?!

A ja sam odbila zaraditi tri tisuće eura. Odbijam se cjenjkati da zaradim i više od toga, jer potencijalni kupac je jako zagrizao i moje pozicije su jake. Osim toga, zaista jako, jako, jako trebam novac. Svejedno, u meni raste bedem otpora: nemreš me mjesecima tretirati po APP načelu, a onda očekivati da ti vjerujem. U bilo čemu; za bilo što. I da te pustim u središte svojeg bića, u svoj vlastiti dom, na tri tjedna, da u njemu snimaš nešto, da mijenjaš, premještaš, odvoziš, dovoziš, gacaš, da ideš u moj zahod, inkomodiraš moje susjede, da mi iskorijeniš staroga psa iz njegove rutine, i mačku isto, i mene, da mi novoga psa premjestiš nekamo gdje neće naučiti ono što želim da zna kod kuće, ukratko, da izjebeš moju kuću i platiš mi za to neku lovu koja nije ogromna, ali koju ja zaista drugačije ne mogu očekivati ni od kuda, i zbog koje bih trebala biti sretna i presretna, usred svojih adaptacija, neriješenog grijanja, sanacija dimnjaka i odljeva novca u bujicama.

Rekla sam NE. Bez "hvala". Jednostavno: ne.

A onda je krenula navala: pa ja nisam normalna! Pa zašto ne???

Zato. Jer sam cijelog svojeg života radila i živjela mimo novca, koji trebam, ali ne volim - novac je sredstvo koje mi omogućava pristup onome što volim i trebam ga točno onoliko koliko je potrebno da priskrbim ili zaštitim ono što volim: a to je moj mir. Sa sobom i u sebi.

Kad sam birala što ću studirati, izabrala sam komparatistiku, jer volim književnost, i engleski, zato jer ga volim, ali i zato jer sam znala da se od književnosti neću najesti. Bio je to prihvatljiv kompromis. S 18 godina sam znala, i bila sasvim smirena u toj spoznaji, da nikad neću biti financijski bezbrižna. I to mi je bio prihvatljiv kompromis. Imala sam sreću desetljećima raditi posao koji sam istinski voljela, u kojem sam uživala, koji me obogaćivao zanimljivošću, razmjenom mišljenja i znanja, kroz koji sam ponekad ljudima uistinu pomogla da se mijenjaju, da mijenjaju okolnosti u svojem životu, da uvide nešto važno o sebi, da se osnaže, koji je povremeno silno zabavan, a u svojem rutinskom aspektu meni osobno lak, i zato mi nije smetalo što je plaća osrednja.

Ali, eto, ponekad me preispituju i zbog tog posla, pa zar si ja, tak pametna, nisam mogla naći nešto bolje, pa zašto se natežem s balavurdijom, pa mogla sam ja i više zarađivati, ili sam mogla nešto prestižnije... Hm. Zar MOĆI znači isto što i morati? Fala blogu, sad više ne mogu; pa onda i ne moram. Konačno me više nitko ne proziva zbog ovog izbora.

No, zbog ovog najnovijeg me prozivaju: potencijalni kupac se uspio dočepati mojih prijatelja, kolegica s posla, organizirati nagovaranje, zivkanje, raznorazna obećanja, uvjeravanja u čast i poštenje... ČAST I POŠTENJE??? Od nekoga tko me u prvoj rundi pregovora nagovarao da mu ustupim svoj dom na DVA MJESECA za 10 tisuća kuna i "novo iskustvo"?!! Je, kužim ja kak me oni vide: babac s mačkama i pesima u zapuštenom stanu i učmalom životu. I ne smeta to meni, naprotiv, prednost je kad te ljudi potcijene. Prednost je, naime, ako nešto zaista namjeravaš ugovoriti. Jer je to test. Koji nisu prošli.

Međutim, ipak su mi pokvarili nešto u životu: doveli su me do toga da sve gledam sa skepsom, da tražim kvarnost u svakome i svačijem postupanju, doveli su u moj život nepovjerenje i strah, probudili su i moju vlastitu dvoličnost.

Moram se oporaviti od toga. A platit ću cijenu od ovih tri tisuće eura koje neću zaraditi i koji, uostalom, nikad nisu ni bili moji; na koje uopće nikada nisam računala. Pa se zato, valjda, nikome ne moram ni ispričavati što ih nisam pospremila u džep.

Znam da je Hesse napisao "staklenim", iako se romana ne sjećam, morala sam pogledati u guglu da se prisjetim: Igra staklenim perlama je jako komplicirani način života koji, u nekoj dalekoj budućnosti, vode (ili igraju) vrhunski intelektualci, pošteđeni životnih praktikalija. Glavni lik romana, Knecht (= sluga) savršeno igra, postiže najvišu razinu, postane Magister Ludi, ali onda uvidi da je sve to skup besmisleno i da će radije na praktikalijama vježbati svoju pamet, i to za opću dobrobit, tj. korist nepametnih.

A mi, ovdje na Iskrici, kotrljamo plastikanjere... Igramo se kao da je sve moguće, kao da nas niš ne sputava, kao da su nam svi putovi prohodni za sva vremena, a vremena ne manjka. Igramo strastveno, odrješito, kao da su rizici pravi, a dobici poželjni.

Moram sad u svoje prvo lice. JA znam da se igram; kad sam došla ovamo, također sam to znala, ali sam u međuvremenu promijenila (SVOJA) pravila. Ono što nisam znala, a pomalo mi sviće, Iskrici zahvaljujući u dobroj mjeri, jest da sam ovamo POBJEGLA, a ne došla, jer dolazimo voljno i samouvjereno, s ciljem i odredištem: utočište ne biramo. Daj što daš: još malo iluzije; još malo utjehe.

Drage moje (a može i dragi, ako se u ovome prepoznajete), je li vama ikada sinulo da za sve postoji neko pravo vrijeme, a kad ono prođe, onda je vrijeme za nešto drugo? Jeste li ikada pomislili da bi vam život mogao od sada pa nadalje proći bez ljubavi, bez seksa, bez traganja za njima, i da biste tako mogli biti zadovoljni?

Meni jest. Ta pomisao me poput srha zdrma još od polovice tridesetih, ali onda se ukaže neko potencijalno, potentno ili prepotentno muško pa je zaboravim, onda on epilogizira, ja se vratim toj pomisli, gledam je s užasom, gledam je kao tempiranu bombu, gledam kako je razmontirati, demantirati, detonirati bez posljedica, gledam je, i što je više gledam, to se više privikavam na njezino prisustvo i sve mi je normalnija, svakodnevnija i prihvatljivija.

I mislim si (u prvom licu), da sam drugačije zaista htjela, onda bih prepoznala taj pravi trenutak, onda bih otpisala što mi smeta, onda bih se potrudila, i onda mi ne bi bilo nemoguće teško, a bilo mi je, nemoguće teško, jel' zato jer sam imala pehove, ili zato jer sam bila nevješta, ili zato jer sam JA bila prepotentna, ili sam se zaigrala perlama, koje su onda izgledale kao dragulji, a bile su staklene, i sve sam ih razbila, a sad mi se ne kotrlja plastikanjere, nije više ni najmanje važno, nego je važno jel se meni igra ili ne igra... Jer, sad kad više nema rizika, mogla bih se poigrati; ali - nije više zanimljivo.

Ljubav je za mlade. Točka. Ljubav samo mladi mogu preživjeti i onda nastaviti dalje, uronjeni u praktikalije, a veseli kad se tu i tamo mogu igrati. Evolucija još nije dostigla našu plastiku, ona još uvijek poštuje samo prirodne materijale, ravnodušna prema našim plastičnim, pa čak i staklenim, željama za pobjedom u svijetu koji nije igrarija i u kojem se, zapravo, nitko ne može igrati čim stasa za samostalno hranjenje. I da, ima smisla trgovati pristupom svojoj vagini, ako nam to osigurava više hrane. Kad se same namirujemo - nema. Onda je smisao u našem samopoštovanju: ne dam nešto za ništa. Pokaži mi svojeg pa ću ja tebi svoju.

Shvaćam ja sve vas koji ne znate što biste sa sobom ako ne igrate dalje, sve vas koji se bojite zjapećeg vremena bez pravila, koji se užasavate sagledati svoje propuste, razgnjeviti se zbog tuđih, koji ne znate oprostiti nepravde i ne želite upoznati osobu koja jeste: bivši igrači.

Ali, ako sam to mogla ja, vjerojatno mogu i drugi. I ne, oprost nije stanje blažene smirenosti, jock majci, oprost je snaga prihvaćanja neravnoteže i nepravednosti kozmosa, oprost podrazumijeva puno bijesa, koji će vremenom prijeći u tugu, a zatim u (samo)sažaljenje, oprost je nježnost prema sebi i ponos jer smo preživjeli život do ove točke, koja nam se možda uopće ne sviđa.

Jer, dalje ima. Uz prisilu praktikalija, zapravo sve ovisi o nama. Bez suigrača, bez njihovih smicalica ili izazova. Bez podrške pravila. Treba li zaista biti Magister Ludi da bi se tako živjelo?

Pitam ja vas...

Ne znam više što je ovdje aktualno, nemrem to pratiti... Vidim da teme Dobra i Zla nikad ne izlaze iz mode, a ja sa zavišću čitam te kategorične i čiste podjele, koje meni nikak ne uspijevaju i nikad ih ne susrećem. Svi ljudi koje poznajem su i jedno i drugo, ponekad dobri, ponekad nedobri, tu i tamo fakat zli, po mogućnosti, ne prema meni.

Meni je lako ljude podijeliti na zanimljive i nezanimljive, kako ovdje, tako i svugdje. Ne brkam zanimljivost s potrebom da reagiram, ne, to su različiti pojmovi, ljudi koji su mi krajnje nezanimljivi mogu izazvati moje žestoke reakcije, ali ne pobuđuju ni najmanju želju da ih bolje upoznam i "otkrijem". Zanimljivi ljudi su oni kod kojih slutim neku složenost, neočiglednost, a istovremeno podudarnost s mojim vrijednostima, ili iskustvima, ili trenutnim preokupacijama; ili neko znanje kojeg sama nemam, a voljela bih naučiti.

I tak, ja bih radije bila zanimljiva nego popularna. Uvijek.

Ručkić mi se krčkić, a ja mozgić: koliko su premise mojeg življenja realne? To je vrlo ozbiljno pitanje. Proživjela sam desetljeća ne mozgajući o tome, iz dana u dan, iz duga u dug, iz improvizacije u improvizaciju, a ispalo je OK, moglo je biti puno gore. Ne znam je li moglo bolje: proživjela sam desetljeća u optimističnoj iluziji, u benignom, savladivom svijetu. Sad vidim da nije bilo tako, ali hebga, ja sam se nekak izvukla, možda baš zato jer nisam kužila stvarne parametre, možda baš zato jer se nisam bojala, možda baš zato jer sam bila toliko bedasta da me zlikovci nižeg reda nisu imali srca zlorabiti, a onima višeg nisam bila zanimljiva. A oni koji su me zlorabili, kao da nisu, jer ja to, zapraf, uopće nisam kužila; ili sam mislila da su jako jadni kad moraju pribjegavati takvim psinama. Čije sam si posljedice ja, očito, ipak mogla priuštiti.

Sad mi je ta iluzija postala prozirna, ali još uvijek ne podnosim uzemljenje: nemrem smisliti prizemne ljude, one koji svršavaju na čitanje računa, koji se ne daju zajebati, koji ispod tri sloja farbe vide dvajs' godina staru fleku, one vječno u ugovorima, ili na sudu, one premazane svim mastima, a istovremeno uvjerene da je svijet ljigav od iste takve masnoće... To ja nemrem biti. Ja se iskreno začudim svaki put kad me netko pokuša preveslati. Ajd, sad sam napredovala do spoznaje da takva mogućnost zaista postoji, unilateralno, ilitiga prema meni, ali da ja sama to ne znam; i zapravo NEĆU.

Ali, moram nešto priznati: u mojem su životu, sve do sada, postojali ograničavajući čimbenici; ilitiga ispričnice. Zbog kojih sam mogla misliti da sam "Dobra" i isto tako se prezentirati svijetu. Sad ih nema. Sad Dobra trebam biti svojom voljom i izborom, hrabra isto, a izbori su puno veći. I sad me trta. Lakše je živjeti donekle skučeno, lakše je odluke donositi na temelju više odrednica... Lakše je reći "morala sam tako, zbog stare, zbog posla, zbog psa...", nego odlučiti "želim tako, zbog sebe" i onda izjest govna, zbog sebe. Ako fulam.

A vidim da sam do sada prilično puta fulala. I izjela govna, kivna na odrednice, ali ne na sebe, ili puno manje na sebe.

I mogla bih ja sada dugo ovako... Nema koristi! Mislim da si treba otvoriti više putova, a izabrati onaj koji nas instinktivno mami. Evo, nedavno mi se ukazala prilika da zaradim osjetnu lovu na način koji nije lak, ali nije ni osobito težak, a ja sam odmah usnila san da moram poljubiti frajera kojem smrdi pokvareni zub... Tri mjeseca kasnije, stvarno se ustanovilo da je ponuda kvarna. I sad se ja grizem što sam tri mjeseca satrla na tu analizu! Ma, ne bih se trebala gristi, kako bih inače bila sigurna?! Ali, grizem se i zbog toga što sam u svojim godinama toliko naivna da sam to uopće razmatrala... I ide mi živce spoznaja da svijetu izgledam kao netko tko vodi učmali život i jedva čeka malo razmrdavanja, kao netko koga je lako preveslati, kao netko kome je svaka promjena dobrodošla.

Jer nije tako. Moj život je svjež i krajnje bolan zbog toga. Promjene su kozmički pomaci u mojem mikrokozmosu. Preveslat me se može, ali ne baš lako, osim ako upadnem u hipomaniju, ali čak ni onda nije sasvim jednostavno, jer ja znam da sam sklona hipomanijama i što ih pokreće.

I zato vam ja nemam neki upečatljiv ili bitan profil na Iskrici: jer bih mogla povjerovati da je zaista tako. I čudom se čuditi raskoraku između stvarnosti svojih iskustava i mogućnosti mojih umišljaja.

I još bih mogla... Ali, ručak je sad spreman, a ja gladna.

Danas mi je bio potencijalni izvođač adaptacije stana, mlad čovjek, Zagrepčanec. Kad sam mu otvorila vrata i kad je ugledao silne kvadrate uludo utrošenog prostora (20 kvadrata hodnika, a odmah pored sasvim nepotrebno predsoblje), raširile su mu se zjenice, a iza njih uključio kalkulator za viši cjenovni razred. No, mic-po-mic, uvidio je on stvarno stanje stvari: predivan stan s presiromašnom vlasnicom. I odjednom je počeo davati realnije ponude.

Je, mogao bi moj stan biti dvorac, da imam onoliko love koliko bi mi bilo dovoljno da si kupim manji, praktičniji i primjereniji mojim samačkim potrebama; mogao bi postati dva stana, da mi se ne čini nelogičnim dizati kredit kako bih udomila podstanara koji će jednostavno vraćati taj isti kredit; prije samo 7-8 godina, ovaj stan se moglo prodati za 50% veću cijenu i mogla sam si kupiti manji, praktičniji, primjereniji i još pride biti doživotno financijski osigurana... Sve bi to moglo, sve je to moglo, ali sad nije tako.

Teško mi je to uvidjeti i pomiriti se s činjenicama. Ne samo kad razmišljam o stanu, nego i o ljudima: zaljubim se u potencijal. Ali, zapravo je ono što se nudi netko zapušten, neostvaren, profućkan, s nekim stvarno divnim dijelovima, i to je to. Niti jedan razuman kupac neće nasjesti na priču o potencijalu: odmah će kontrirati potrebnim ulaganjima i neospornim ograničenjima.

I sad se ja pitam, kad bismo ljude plaćali novcem, kad bismo im mogli prikvačiti cijenu na svaki kvadratić raspoloživosti i podudarnosti s našim željama, koliko bismo bili spremni plaćati nečiji POTENCIJAL? Koliko bismo ga MOGLI platiti?

Od sada, ljude gledam kao stanove koje bih eventualno poželjela kupiti: je, OK ti je raspored, ima svjetla, energetski razred dobar, ali... I odmah se zapitam koliko će me koštati taj "ali".

Jer, ljudi koje ja SAD razgledavam imaju slabe šanse postati isplativa investicija: takvi su kakvi jesu. Možda su s dvadeset mogli biti udobniji, možda su s trideset još uvijek mogli biti topliji, ali sad će me svaki celzijevac topline, svaka minutica udobnosti i užitka opaliti po srcu, a možda i po džepu, a svakako po vremenu, kojeg ni sama nemam na bacanje. A neće nastati ništa bitno drugačije.

I ne treba im to zamjeriti. Kao ni meni što više nemam samostojeće sise. Potencijal je trebalo iskoristiti dok se još dao oblikovati i oploditi, dok nije koštao, dok je bujao poput kvasca... A sad se ukvario. Stoji, pljesniv, negdje na polici i nikad ničemu neće pridonijeti.

Osim ako... Osim ako ne bude sreće da ga aktivira netko jako bogat, netko jako rastrošan, netko jako optimističan, ili netko silno naivan; možda čak glup. Netko tko nema pojma da je to potencijal. Nego jednostavno dere svoje, a potencijal se, budući da jest to što jest, ipak malo potrudi... Možda.

Ali ne vjerujem.

Budna sam od 5.30. A zaspah - hm. Oko 2? Plus jedno buđenje oko 4.

U pol jedanaest sinoć mi se popišala vešmašina. Malčice, ne jako, ali zabrinjavajuće: nemreš je pustiti da radi i otići na spavanje. Pride neoprezno otvorih filter, podmetnuvši samo lavor. E pa, nije bio dovoljan. Niš. Pod u kupaonici blista i miriše po Arielu. Ponovila pranje - niš ne curi. Zašto je ono iscurilo pojma nemam. (Nova perilica: između 2 i 6 tisuća kuna, srednja klasa, energetski razred A.)

Oko 4 ujutro: pas laje i stenje. Zavukao se pod pisaći stol i upetljao u kablove. Ispetljah ga, a onda se zavukao između fotelje i stolića.

5.30: pas vrišti! Pokušava se izvući između fotelje i stolića, ali ne ide! Ne zato jer nema mjesta, nego zato jer ON ne može. Nešto ga ukliještilo. Boli. Boli ko vrag. Mazim ga, tješim, smiri se (ostane gdje je i bio), zaspi. Ja ne.

Tako je sad s njim sve češće. Znam, nitko mi ne može reći kad ga treba eutanazirati, ali to sad postaje bjelodano: dobro je samo kad je pod analgeticima. A tako ne može dugo. Ti analgetici se daju tri dana zaredom, onda tjedan dana ništa. Zadnjih dana te pauze imamo ovo. Više ni ne čekam tjedan dana: kad ga zaboli, dam mu. Ima snažno srce (iako i ono slabi, vidi se to po kašljucanju i kihanju), neće moći sam. Moram ja odlučiti.

I tak, odlučim... Kad potrošim hranu i lijekove koje sam mu kupila, cca 500 kn. Ranije ako mu bude jako loše, jako bolno, ovo se valjda da nekome pokloniti, nekome tko treba, a nema. I odma novog psa! Jorkširca.

Dok šaponja spava, ja na Njuškalu tražim nasljednika/cu. I nađem, predivno pseto (Vidi sliku! To je mama.)



a košta 500 eurića. Kao, npr., meni sasvim prihvatljiva kuhinja iz Emmezete, a trebam kuhinju, jer preuređujem stan i nemam niš prihvatljivog, zapravo planiram kreativno iskoristiti staru kramu. Ili kao novi televizor, jer mi je sadašnji postao premalen za ćorave oči. Ili kao nove naočale za te ćorave oči s astigmatizmom i posebnim potrebama glede prevođenja s dva monitora, dakle, intervjuice, a najbolje bi bilo progresivke (no dobro, kvalitetne progresivke su između 6 i 8 tisućica kunica).

I ne, ne kanim udomiti napušteno pseto! Jock. Psa imam iz egoizma, a iz egoizma želim točno znati značajke rase, koliko može narasti, koliko prosječno živi, od čega najčešće obolijeva... Želim psa kojeg mogu bez napora nositi u torbi, bez naprezanja podići, oprati, s kojim me puste u svaki autobus pa i avion, i to ne u prtljažnom prostoru, nego meni u krilu. Želim društvo po svojoj volji, jer sa mnom će biti cijelog svojeg života, a možda i mojeg: male pasmine dugo žive.

I voljela bih da iz tog egoizma, iz kojeg sam ga zapravo i nabavila, sad mogu koknuti šaponju. A ne mogu. Iz ljubavi. Iz sebične ljubavi. I zato jer vidim da se njemu itekako živi, čim prestanu bolovi.

I sad, na kraju ovog zapisa, opet više ništa ne znam.

Eh, upravo sam se sjetila svojeg prvog Uskrsa kao udate žene! Vječno obuzete grizodušjem zbog domaćinskog nemara, nehaja i nerada... I čopilo me oprati prozore. Perem ja, a susjedi, svečano odjeveni, prolaze, ja pozdravljam, oni šute. Pitam muža što smo zgriješili. Nema pojma. Tek sutradan smo skužili da je bio Uskrs. Ne baš idealan dan za pranje prozora.

Ali, nisam se ovoga sjetila zbog prozora, nego zato jer sam odlučila ispeći šunku u kruhu. I sad se, uz pomoć internetskih savjeta i svojeg cca 25 godina zanemarenog iskustva, pokušavam sjetiti kak to ide. Ne preveć kvasca, da se ne osjeti, dobro premijesiti... Je, za to sam imala muža. Sad imam mikser. Ali bolje su ruke, tople.

U to vrijeme je došlo u modu peći vlastiti kruh, svi smo nešto kemijali, iako smo svi imali isti osnovni recept. Znam da smo mi stavljali maslinovog ulja. I bio je dobar, držao se par dana i nije se jako mrvio. Bez pekača i kerefeka. Koje nemam ni dan-danas, a sumnjam da ću ikada nabaviti.

Ovih dana sam se snuždila zbog toga što ne znam obilježavati blagdane. Pa kakvi smo mi to divljaci, pitala sam se, moja cijela familija i ja, da to nismo naučili? Nego uvijek ofrlje i otprilike: malo počistiš, skuhaš nešto prigodno i praviš se da slaviš. A onda se još i udam za istoga kao što sam i ja.

Doduše, sviđa mi se to što za blagdane nisam pod presijom, ne ludujem s krpama danima unaprijed, ne pečem noću, ne uzgajam u špajzi šest vrsti protvana za kolače, pečenke, kruhove, peciva i slične delicije, ali, eh, ja bih da ih imam! Te delicije. I da mi je čisto i mirisno, a da nisam sve sama odradila.

Nije mi. Noćas iza dva probudio me pas: jauče. Doslovce. Pa šetkara. Pa povraća. Pa proljev. Pa ajd to čisti. Pa ajd ga mazi i tješi, on misli da sam ja svemoguća, da sve mogu ukinuti, od kiše do njegovih bolova. A sve zato jer sam obilježavala Uskrs ribom, škarpinom, koju najviše voli. I prejela ga, meni nekak nije išlo. S puno finog, domaćeg maslinjaka. Nije to za stare pse, hebga!

Jajca ne bum farbala. Mislila sam obojati papagajska, ali oni su svoja izlegli u ožujku, a ja ih nisam sačuvala. Sad nemaju ništa. Šunku sam skuhala, ako mi tijesto za kruh ne uspije, ona je ziherica, dobra je. Uz nju ću punjena jaja - malo vrhnja, malo hrena, malo paprike pomiješam sa žumanjcima pa vratim u bjelanjke i milina! Rotkve imam, mladog luka ne, od njega mi pozli. Janjac spreman za soljenje. Samo rebarca, tek toliko, za pod zub, uz mlade krumpire. Pa sve prelijem maslacem sa začinskim travama. Mljac!

Pijuckam žuti muškat, a za sutra imam neku butelju crnog, ne znam ni ja kakvog. Iako ću najprije peptoran i mineralnu.

I falit će mi muž koji je sve to odradio sa mnom, ofrlje i nevješto, da se kucnemo, uzdahnemo, i kažemo: Ajd, nešto smo smundrali! I uopće nije loše.

Pasemi, stvarno nisam znala ni da si pušila, ni kome, ni da si prestala pušiti, a ni zašto. Kad sam ispalila tu strelicu, pojma nisam imala da će te tako opako pogoditi, jer ja sam te htjela samo štrecnuti. Evo, Boža mi je svjedok da sam je nazvala i naglas se kajala zbog insinuacije.

Međutim, ti si dalje sve razradila SAMA. I za to se ja ne ispričavam, a mislim da se niti itko drugi treba ispričati. Mislim da bi ti trebala naučiti jednu važnu blošku lekciju: ne zezaj se ovdje s temama koje nisi spremna izvrgnuti ruglu.

Što me potaknulo da te ovako piknem, tj. pogodim? Ne sjećam se točnog povoda, ali znam da je razlog bila n-ta po redu optužba da te cimam(o) preko nekog desetog profila. Gle, NE cimamo te: nisi nam zanimljiva. Ne volimo te. Ne u smislu "mrzimo te", nego "ne volimo te jer nam nisi zanimljiva, a povremeno si iritantna". Ako nisi u krugu, to ne znači da se ne vrtiš ukrug.

Ako ti je ovo bilo fakat prvo pušenje, žao mi je što se izrodilu u traumu. Jer svako "prvo" bi nam trebalo ostati u lijepom sjećanju. Nadam se da se nećeš obeshrabriti i da ćeš se još puno, puno napušiti. Do jaja!

Pitala je jutros Tajana postoji li neka jednostavna, obična ljubav... Postoji. Ja je upravo osjećam: za svojeg starog psa, svoju razmaženu mačku, za nekoliko prijatelja; a sad tek uviđam da sam je osjećala i za onih nekoliko muškaraca s kojima sam stigla do ljubavi.

Jer, kako reče netko negdje gdje sam ja to zapazila, a ne sjećam se konteksta, to je ljubav u kojoj ti je tuđa sreća važna. Pa se trudiš da bude sretan. A ako baš treba odmjeriti koliko sretan, nije važno, što više može, nije bitno je li sretniji od mene, ali je isto toliko važno da sam i ja sretna.

Možda me zato rastanci nikad nisu raspigavali kao ovdje lelečeće: izgubi se ta zajednička svrha pa jednostavno pustiš. Jer nema smisla držati. I jer ti je njegova sreća i dalje važna; ali ne važnija od tvoje. Pa samo tuguješ.

I vidite, na takvim titrajima, takve ljubavi, dođoh ja na Iskricu. I na blog. Na kojem je i onda, davne 2008. godine, bilo fajtova, potkajlavanja, ismijavanja i najgrubljeg zamislivog vrijeđanja, na koje ja uopće nisam obraćala pozornost: meni je tu sve bilo bajno, pa valjda smo svi ovdje da bismo se usrećili, da bismo se međusobno razveseljavali, a tih nekoliko što mahnitaju, a jadni... Ja sam uživala u porukama, pozivima, susretima, nadanjima, pisanjima svojima i tuđima. Mislila sam, ah, konačno skupina ljudi koja kuži pisanu riječ, koja može iščitati čovjeka iz nje...

A onda skužiš da tip koji te oduševio svojim zapisima tog prvog ljeta iskričarenja SVAKOG ljeta stavlja iste zapise, jer svakog ljeta traži nekog za prekratit si godišnji; da je ovdje upravo nevjerojatno gusta koncentracija muškaraca na rubu razvoda ili sa suprugama u mentalnoj instituciji; da se najemotivniji dopisnici gotovo nikad ne daju vidjeti uživo, bilo zbog silnih obaveza, bilo zato jer žive u inozemstvu; da bi ovi iz inozemstva uvijek ispijali kavu u nekom motelu uz cestu, a ako ne ondje, onda baš u svojem hotelu...

I titraji se promijene.

Nikad me neki ljubavni brodolom nije uistinu raspizdio, čak ni s onim kojem sam hodočastila u Bileću dok je bio u vojsci, a onda ga ugledala u Zagrebu, obavijenog drugoj oko ramena, pa ni onaj koji je kulminirao razbijenim tanjurima i ćuškom na mojem licu, ali ovi ovdašnji tipovi, taj jeftilen, ta glupost, taj bahati prijezir prema mogućnosti da žena može imati osobnog integriteta čak i ako joj se malo prijebalo, eeee, to me jest! U svim drugim slučajevima, ako je bijesa bilo, bio je usmjeren prema meni, prema mojoj lošoj procjeni. Ali ovdje - ljutim se na njih. Jer su odvratni.

A ljutim se i na žene koje stalno iznova padaju na iste fore. Padnu pa se raspizde. Ja ne padnem, raspizdim se unaprijed. Na te muške pičkice, prepune bahatluka jer ovdje ima slabih, nedojebanih, ispraznih i emocionalno pregladnjelih žena. A onda se raspizdim na te žene.

I eto, to su sad moji titraji. Dablogda se promijenili!

Idem jesti. Skuhala sam što pas voli.

Joooj, ne da mi se biti pametna i raditi korisne stvari! Ne sad, ne danas...

Ovak: za zabit gol, trebamo znati gdje je. Treba imati ekipu, treba imati protivnika, treba imati želju. Ja vam nisam sportašica - više sam ko ova mica:



I zato mi jako ide na nerve kad se netko zaleti u mene i optuži me za faul, s kojim nemam blage veze, jer uopće ne igram. A takvo zaletavanje je tipična bloška fora za zabavljanje publike: kad nemreš zabiti vlastitom vještinom, eeee, onda fino spomeni vegu ili božu i reci da su te potčkaljile. Nema veze kaj uopće nisu na terenu, sudac će zazviždati, publika ustati na noge, bit će "buuuuu" i "auuuuuuu", a svakak će biti i manje dosadno.

I tak vam ja jednog dana, mirno pušeći (viđ slike:)



čituckam o tom fauliranju i odlučim malo šutnuti loptu. A simulatorica je zgrabi i počne manijakalno driblati! I kak se nećeš zabavljati? Ma kak??? Pa nisam od kamena!

Prvo obavijesti cijeli komšiluk da je ona uistinu pušila i to nezaslužnom pušeniku. Pa onda obavijesti i bivšeg muža da je ona, aha, pušila, doduše nezaslužnom pušeniku, ali jest i sad to svi znaju, aha. Pa onda još malo o tome kako ona dugo nije pušila, a kad je spušila baš joj je bilo gud, ali psmtr nezaslužnom pušeniku, pa onda malo o njemu i po njemu, ali neka, i pušenja i njega, sveljublje će sve pomlatiti što ne uspije pozlatiti... Pa onda kak drugi (valjda) puše, jer u društvu je ljepše...

Eeee, a onda i se i drugi zalete za loptom (viđ slike:)



pa krenu psihoprofili, te ivil i apsajd daun, te bespućima povijesne zbiljnosti, te traume iz djetinjstva i trajni ožiljci, osim na dupetima i obrazima runastih divotica.

Glečte, ovak, nogometaši i nogometašice: nismo na sudu. Ne zanima me kakvi ste bili prije i što ćete postati kasnije, a većina vas me ne zanima niti ovakva kakva je sada. Nije to ni mržnja, ni osuda, ni ikakva uskrata, jer, dragi moji, nisam vam ja niš dužna (kao ni vi meni) da bih morala navijati za vas. Prema tome, nema ni olakotnih ni otegotnih okolnosti. Ponekad me zaokupi igra, ponekad i ja zaurlam "FAUL! UA!!!", a ponekad samo bacim pogled i zgasim monitor.

Ali, blogme, ako sljedećeg dana pročitam u frckavo iskričarskim novinama da sam faulirala nekoga tko si je zabio autogol sveljubeći svaku travku blatnjavog terena, eeeee, onda možda napišem pismo uredništvu i zahtijevam da se objavi demanti:

SVE ŠTO HTJEDOH REĆI JEST DA VAM PUŠENJE MOŽE NAŠKODITI (viđ slike:)