Ručkić krčkić

Troše se emocije, nade, troši se optimizam, vjera u sebe, u druge ljude... Pička ne. Ona je tu, naša, dio nas, čak i kad je penetrira strano tijelo koje baš i nije onakvo kakvo smo željele/očekivale/trebale/procijenile. Jebavasblog, pa žene se oporave od silovanja, a vi se nemrete oporaviti od nekog loše procijenjenog i nedosljednog kurčića??? Ma, vi ste sramota za sve one muslimanke i Hrvatice koje su u ratu jebavali svim raspoloživim sredstvima, od pištolja, preko drška metle, do odurnih im kurčeva: sramota za globalni ženski rod, za Somalijke koje privežu na raskrižjima usred nedođija da ih može pojebati/popišati/posrati svaki kreten koji se ondje zatekne, sramota za sve žene koje su se nagutale spreme/pišake/sranja doslovnih i metaforičkih i ostale žive, unatoč želji da umru, nestanu, zatru se... Ostale žive; preživjele; i žive.

FUJ VAS BILO!!!

Vaši mali, pizdunski egići ne mogu podnijeti kap poniženja, jel'? Jerbo, ovamo ste došle biti savršenije nego što jeste, a onda ste u svoje sasvim normalno, sasvim svakodnevno, i sasvim RAZUMLJIVO nesavršenstvo ufurale likove koje ste TREBALE očekivati, seksualno-emocionalne oportuniste i predatore, ali nisu vam oni krivi, jock, niste si same krive, ma kakvi, krive su vam DRUGE ŽENE. Vi, kojima je sve jasno, koje imate uvide nedostupne skepticima, štoviše, nedostupne ikome tko nije vi ili bar vam približna preslika, vi ste svojom vjerom, sveljubljem, "duhovnošću", nadrastanjem imperativa vlastite vam pičke, zaključile da vas NE vide onako kako vas vide - kao ranjivu zvjerad za odstrijel, kao žene željne svega, od kurca nadalje, kao lako iskoristivu skupinu pičaka koje će se podmazati na najmanju naznaku pozornosti, kao, ukratko, idealne ŽRTVE - a kad vas je realnost demantirala, odbijate išta naučiti, nego svoj dokoni kažiprstić upirete u one koje s tim nemaju ama baš nikakve veze: one koje su ili bile pametnije od vas, ili opreznije od vas, ili manje pizde.

Jer, ako su se i kad su se zajebale - a mnoge jesu - one su preživjele. I žive. Punim plućima, pri punoj svijesti o prisutnosti i potrrebama svoje pičke. Koju ne stavljaju na blog za svaku kap uludo prihvaćene sperme. Jer, mudroj ženi ništa nije uludo; niti se mjeri svojom pičkom. Ali je, blogme, ni ne nadograđuje njoj potpuno stranim i nepotrebnim "pilozopijama" da bi joj bila prihvatljiva.

Ima trenutaka kad se sa svojom pičkom možemo i trebamo apsolutno poistovjetiti. Ali, blogme, puno je više trenutaka kad je ne treba pobrkati sa srcem, dušom, identitetom ili bilo kojim drugim zvučnim terminom: sve smo to JA. A ja se smijem zajebati; pojebati; jebati; prejebati; ili odjebati.

Haug!

Predobra mi ova maca! Iako sam zamalo stavila neku pticu-zlogukicu, jer to bum sad bila ja: ne bu vam bilo niš od onog kokoškinog frajera! (Puj, evo, pljucnuh, dabogda mi se ovo ureklo, jer ne, nisam zlurada, niti zlonamjerna - neka njoj ljubavi i sreće!)

A zakaj mislim da ne bu bilo? Pa, prvo zato jer nemreš suditi frajera po skijama. To je osnovno. Ali još više zato jer je njoj (kao i meni, kao i bezbroju nas) veći gušt zamišljati kak je on dobar, nego provjeriti je li dobar i kako i koliko. Je, taj gušt zamišljanja je neodoljiv, daleko čarobniji nego većina ljudi oko nas, a kad malo emocionalno pregladniš, bude više nego dovoljan, gozba pače, i uopće te ne zanima nikakva provjera. Pa se upustiš. I za koji mjesec nađeš se uz frajera koji ima fora skije, ali rijetko na njih staje, a kad stane, nemre ostat uspravan, a kad tresne, popizdi na tebe što si to vidjela, a ti popizdiš na njega jer je trapav i zapravo silno dosadan...

Ne mora biti tako. Ali, valjalo bi provjeriti.

A to me podsjetilo na jednu moju situaciju, kad su mene "pročitali" na osnovu nekoliko indicija, ono, neudata žena viših srednjih godina živi sama s pesom, mačkom i papigicama... Pa mi ponudili neki poslovni deal, u kojem bih ja trebala izvrnuti svoj život naglavačke u razdoblju od nekoliko mjeseci, a sve to za minimalnu lovu, i poslali mi neku zgodnu mladu ženu, može imati 30-ak godina, da me obradi. Veli ona, eto, pa pruža vam se prilika za novo iskustvo, malo uzbuđenja... A ja je gledam i mislim si, pile moje, dao bog da tebi usfali u životu ono što mi sada nudiš kad budeš bila mojih godina: jerbo, ja sam pokopala muža, pokopala ljubavnika, pokopala svu svoju familiju, pokopala više prijateljica nego što si ti, vjerojatno, do sada stekla (njih devet), preživjela pola tuceta ljubimaca, preživjela raspad države u kojoj sam se rodila i živjela, preživjela galopirajuću devalvaciju i rat, preživjela novu državu, preživjela raznorazne lopovluke u njoj, promijenila 15-ak radnih mjesta, četiri struke, tri adrese i brojeve garderobe u rasponu od broja 34 do 48 (sad sam manja od ovog najvećeg broja, na znanje i ravnanje i taštine zbogradi!), a o svojoj plaći pregovaram tri puta godišnje - i sad bi ti da ja nešto učinim zbog UZBUĐENJA? Ma nemoj me zezati!

Rekla sam joj samo ovo o plaći, na što je ostala bez argumenata, a kasnije bitno poboljšala ponudu. I sad ona misli da sam ja pristala, jer eto, oni su svoje poduplali i nekaj još malo uskladili s mojim željama, i kaj bih ja sad drugo nego pristala, ne? Ne! Zašto bih? Pristat ću kad budem potpuno zadovoljna, uz kompromise koji to zadovoljstvo ne narušavaju u njegovoj bitnosti. I pri punoj svijesti da ću se svejedno grdno naraditi za svaku lipu i svaki ustupak koji će mi učiniti.

Ili ću jednostavno odbiti. Može se i to, znate? Nije svaka prilika sevap. Bez obzira što o tome misle drugi. Sve dok sami plaćamo svoje račune, zaista je nebitno što itko drugi misli. Bitno je da nas ne ometa u našem mišljenju; i našim interesima. A kad ih treba ispreplesti, da naše poštuje otprilike koliko i svoje.

Ha, kak bi bilo dobro da smo ovak rezolutni u ljubavnim pregovorima? Da ne posrljamo zbog para skija, ili dobro uciljanog komplimenta, ili zato jer je netko pogodio neku našu stvarnu potrebu? Da uglavnom možemo misliti "Pa kaj meni fali ovako?"...

Balkon. To bi bio moj odgovor. A to nitko ne nudi.

...zbog koje ruža zaista drugačije miriše nazovemo li je drugim imenom. Ali nije ZATO neman, nego zato jer svaku trivijalnost pretvara u "news", u polemiku, kontraverzu o kojoj se danima raspravlja. Jer sve sravnjuje u nevažnu važnost i zapravo stvarno više ne razlikuješ bitno od nebitnoga.

Ovak vam ja mislim: Ime je važno. Nadimak je manje važan. Ime nas u cijelom nizu situacija zastupa kao cjelovitu osobu, nadimak imenuje neku našu skraćenicu, osobinu, uspomenu na okolnosti u kojima smo ga stekli, ili naš vlastiti izbor kad smo ga, npr., smišljali za Iskricu. Pa ako postoji izbor ime ili nadimak, u redu je taj izbor poštivati. I nije u redu osloviti imenom nekoga tko zna samo naš nadimak - jer iza imena stojimo cijeli, a iza nadimka reducirani. I ne, nemre me nitko tko se društvu nije isto tako predstavio imenom uvjeriti da je u društvu nadimkaša tuđe ime upotrijebio DOBRONAMJERNO. Jer nije. To je igra moći. Možda samo u onoj trunčici prevlasti, aha, ja tvoje znam, a ti moje ne; svejedno.

Što se zlosretne FB grupe tiče, valjda nigdje nego na internetu ne bismo toliko dugo prežvakavali njeno kratko postojanje. No, bila je, zakuhalo se i postalo internetski (ne)važno. Kužim ja da su imenovani frknuli na nadimkovane, ali ne kužim kako oni nisu kužili da ako žele neku zamjenu za Iskricu da IME nije dobar izbor - jer Iskrica NIJE Facebook.

Facebook ovak funkcionira: netko nekoga poznaje i onda tu osobu pozove da budu "frendovi" i jedan drugome škilje u događaje. Ja sam možda među prvima bila na FB-u, pozvala me jedna bivša studentica, koja je živjela u inozemstvu, kao ono, dajte, tak bumo si bile bliže... E pa nismo bile: je, saznala sam kad je ona nekamo putovala, vidjela sam slike, vidjela sam s kim se još druži, bar na FB-u, ali za mene to nije bliskost, nego kad ona sjedne i napiše neku poruku baš meni, uz osvrte na te svoje doživljaje, uz onu trunčicu povjerenja koje ima baš za mene. A "vijesti" o promjeni slike u profilu, ili s kim je sad prijateljica, ili da joj se sviđa neka stranica, ili da ju je neka njena pedeseta frendica negdje spomenula... Pa, meni to nije zanimljivo. Niti važno. I tak sam zaključila da FB nije za mene.

Dakle, osnovno je da se na FB-u ljudi poznaju, imenom i prezimenom, ili žele pronaći, imenom i prezimenom, neke ljude koje poznaju ali su ih izgubili iz vida.

Na Iskrici se ljudi NE poznaju, nego žele upoznati nekog NOVOG, nakon određenog filtriranja. Kad nekog "upoznaš" na Iskrici, moš ispiti i 10 kava, a prešutjeti ime. Uostalom, većini onih s kojima sam ispila jednokratne kave ime uopće ne pamtim, nego pamtim nick.

Razlika je i u tome što dijelimo s ljudima na FB-u, a što ovdje: mislim da smo ovdje puno intimniji, bar u privatnoj prepisci. Na FB-u je, rekla bih, važnije gomilati događaje, te status vakav, te nakav, te slika, te link, glavno da je stalno nešto novo na tom zidu ili kak se već zove. Ovdje ponekad zaista otvoriš dušu, i onda ti netko da do znanja da o tebi zna npr. tvoje pravo ime, što će reći, možda zaista već sudjeluje u tvojem životu, a ti pojma nemaš; a ako sudjeluje, onda očito nisi imala povjerenja toj osobi otvoriti dušu, što će pak reći da se dojmovi iz RL i virtuale ne poklapaju, a to je, ono, brrrrrr!

A mi ovdašnji nismo internet-generacija. Moji studenti, koji jesu, vrlo jasno razlučuju svoje internetske "frendove" od svojih pravih prijatelja. Čak i jezično. Ono su "frendovi". A zato jer mi nismo odrastali uz ovaj medij, više griješimo, ne znamo se zaštititi, i mislim da je svatko od nas ovdje otkrio nešto zbog čega se kasnije pokajao. Čak i kad uvidiš da je internet neman koja će sve sravniti u podjednaku (ne)važnost, nije ti drago: jer onda i sama moraš svoje važnosti odmjeravati tim mjerilom.

I ruža više ne miriše jednako. Čak ni kao ime; pa ni kao nadimak.

Uslikao Alpay Erdem

A vidim da su me dolje istrashali u cca 60 komentara; ajd, nisu svi o meni, malo su se i međusobno počupale. Zaista sam ugodno iznenađena što se toliko ljudi potrudilo iscrtati moj psiho-profil, istinablog, po špranci svoje trash literature, ali neka - trude se koliko mogu. Treba to cijeniti.

Zapeo mi je za oko jedan komentar, pitanje bih li ja svojoj prijateljici boži priznala kako sam sinoć provela večer. Bih! Evo, i svima ovdje ću prepričati ne samo kako sam provela večer, nego cijeli dan:

Ujutro sam stavila sličku na blog i krmeljala uz kavu kad je zazvonio telefon i pozvalo me na kavu u kafiću, i to za samo sat vremena. Ubacila sam u veću brzinu, očistila što je šaponja uneredio, oprala sebe, spakirala se i na kavu. Poslije kave sam kupila friški kruh, vino za kuhanje, vino za popiti i dvije vrste džema.

Zatim sam pristavila ručak (komad odojka) i malo pospremala, zirkajući na blog usput. E, da, i psa sam izvela van! Kad mi je pospremanje dosadilo, napisala sam tekst za blog. (Odojak je mirisao, ali nije bio spreman, pa sam još malo prečitavala blogeke.) Onda sam poručala i prošetala s cuckom, kraće nego što sam htjela, jer on nije mogao. Uzrujala sam se zbog toga, jer se lakše uzrujati nego rastužiti: vidi mu se kraj. Ah!

S obzirom da je pas uneredio hodnik koji sam ujutro oprala, ponovno sam ga oprala. Nakon toga sam, mislim, ne sjećam se, opet malo hopsala po blogu, a zatim sam se uvalila u krevet i gledala neki film koji sam snimila neki dan. Bio je tako zanimljiv da sam ubrzo zaspala.

Kad sam se probudila, odgovarala sam na mailove, podijelila hranu životinjcima i sebi, ponovno oprala hodnik jer ga je šaponja ponovno uneredio, i ponovno ga izvela van, čisto zbog kondicije. Pospremila sam viškove hrane, nešto za danas, nešto u zamrzivač, skinula veš sa štrika i složila ga, objesila svježe opran, zalila cvijeće, obećala mu da ću ga presaditi u svježu zemlju, igrala se s mačkom skrivača i vukla joj špagicu, izmazila cuckovinu, popričala s papigicama i opet stavila sličku na blog. Jesam li? Ne sjećam se. Vjerojatno jesam.

I na kraju sam se opet ispružila, uzela Franzena, nije mi zadržao pozornost, ostavila ga, pregledavala kaj ima na telki, niš zanimljivoga, a svejedno je bilo već skoro jedan kad sam ugasila svjetlo. Mislim da sam odmah zaspala.

Između svih ovih doživljaja, vrtila sam po glavi pitanja života i smrti, zbog šaponje, jer se bojim da ću tu ja morati presuditi, a teško mi je to; teško mi ga je i gledati ovakvog. S ljudima znam na čemu sam, većina ljudi želi svaku minutu svojeg života, ali razlog je to što oni zapravo žele nadu da će im biti bolje, da će život ponovno biti onakav kakav ih raduje. Za psa ne znam. Mislim da psi nemaju dugoročne projekcije, da oni žive od navike do navike, od radosti do radosti, a kad ih shrva beznađe, onda im se čini da je to zauvijek. Zato moj stari pas sad, pod stare dane, čini ono što nije nikada prije: doslovce rida kad nekamo odem bez njega. A nema kraja radosti kad se vratim. Jer nije mogao zamisliti da ću se vratiti.

Vrtila sam po glavi i neke druge odluke, financijske naravi, a mislila sam da je to već odlučeno, no sad su mi ponuđeni bolji uvjeti. Pokušavala sam odrediti koliko na moju neodlučnost utječe nevoljkost da poremetim svoju udobnu rutinu, a koliko činjenica da čak ni nova ponuda nije onoliko dobra koliko bih ja htjela.

Na ljubav, seks i blog uopće nisam mislila, osim u onim razdobljima kad sam bila ovdje. A čak ni onda nisam o tome mislila s nekom dubinom i strašću, jer iako volim i taj dio svoje udobne rutine, iako volim odvojiti dio misli za ovo što se ovdje piše, to vam je, mili moji, za mene čisti trash. Mala neukusna navika poput kopanja nosa ili čohanja guza kad sam potpuno opuštena.

Sve u svemu, jučer mi je bila baš ugodna nedjelja. Unatoč oblačnom vremenu. Zapravo mi je baš pasalo, ono preuranjeno sunce me nekak ošamuti i umara.

Ne znam kako moji psiho-profiličari zamišljaju moje življenje i moje sreće, srećice i srećurde, ali evo, ovak izgleda srećica. A srećurda je kao na priloženoj slici ;-))

Hvala vam na brizi, pozornosti i uvažavanju!

I tak, danas sam malo pričala s frendovima o Iskrici, o tim ženama koje lude jer se nikad nisu udale, ili jer se ne mogu ponovno udati, ili zato jer ne mogu same sebe smisliti u zrcalu pa se i ne gledaju, nego laprdaju kao da je sve isto kao i prije dva-tri desetljeća, o toj muškadiji koja je kronično, desetak godina, u nekim vezama koje samo što ne puknu, ili su grozne ali ih neki "ALI" sputava također desetljećima, o onima kojima desetak i više godina nije dovoljno da prebole traumu posljednjeg raskida, o onima koji nikad nisu ni raskidali, jer nisu imali što, o cijeloj toj našoj menažeriji prepunoj samoprijezira, toliko očajnoj da ovdje traži čuda, alfe koje su nas čekale više od pola života i onda - WOW - dočekale, izliječenja travkama s prosječne livade, razmjene energije koje će nam pokrenuti naše vlastite ugasle naboje, prosvijetljenje, oživotvorenje, ostvarenje...

I zaključim, zapraf mi nećemo ništa od toga. Jer, da hoćemo, onda bismo to i postigli. Bar bismo pokušali, a kad nešto pokušavaš, uvijek se usput sluči i nešto drugo, i onda te to zaokupi, i - pazi čuda! - nerijetko i usreći. Ovdje su žene (ne pišem sad o novakinjama, te možda imaju neke stvarne nade) koje su digle ruke od sebe i koje traže fantaziju, malo muške udvoritosti da im potvrdi fikciju koja živi s druge strane zrcala, onu neku našu drugačiju "ja" koju još uvijek naziremo kroz lik koji nemremo pojmiti kao vlastiti, koje traže potvrdu da su muški gamad, svi odreda, i da su zapravo u pravu što su se izdigle iznad tog kala i sad ih samo zavitlavaju, a ne treba zanemariti ni gušt odjeba, koji se ovdje svakodnevno pruža, jer kad bi za to inače imala prilike...? Ovdje su muškarci koji love u mutnom, jer mogu, jer smo mi takve, jer želimo njihove izmišljotine, i oni to znaju, tako dobro znaju da ih godinama ne mijenjaju, nego recikliraju unatoč riziku da će se susresti neke njegove dvije-tri bivše i razmijeniti dojmove, i znate kaj bude kad se to desi? - Niš. Aktualna jednostavno ne želi povjerovati. Jednostavno - ne čuje. Ne. Nije tako. Nije to taj. S NJOM je drugačije.

A svatko od nas bi mogao drugačije. Stvarnije. Uz kompromise koji nam se sad ne sviđaju; uz uviđanje pravog stanja stvari. Evo, ja sam uvjerena da bi mai zaista imala na svakom prstu po dva udvarača kad im se ne bacala pod noge, uvjerena sam da bi kokoš našla kompića za loženje vatrice kad mu ne bi prvo objasnila kako se to radi, koliko puta je ona to radila, kakvu energiju treba i kamo bi ta energija trebala otići i pride ga obvezala za depilaciju međunožja sjekirom, ma, i ja ću se kad-tad opet zaljubiti, samo da malo izguštam biti sama i skužim koliko mi to zapravo (i) loše ide, i ne, naše godine, naš izgled, naše povijesti, niš od toga nije prepreka, nego manjak volje, manjak kuraže, manjak samopoštovanja, a najvažnije - manjak spremnosti da prihvatimo nekoga tko je sasvim sličan nama: faličan. I s golemim paketom na leđima.

E, sad ja "umirem od smija". A dalje pišem ono što mislim o ljubavi, a ne o The Babi. Dakle - stara, ne brini, nije napad na tebe. Sigurna sam da voliš onoliko koliko možeš: mrtve, nepostojeće i nedostižne. I to je više nego ništa, a može se rastegnuti i na 9 (bivših) života.

A o ljubavi mislim da zaista ovisi o mišljenju koje imamo o sebi; i mislim da volimo utoliko manje ukoliko lošije mislimo o sebi. Istovremeno, što lošije mislimo o sebi, to više žudimo ljubav, onu ljubav koja će nas prožeti, izvući s dna, prosvijetliti, obasjati, natjerati nas da se protegnemo u bolje sebe, u one koje bismo i mi sami mogli voljeti. Tražimo da netko drugi počne, jer mi bismo tako rado nastavili.

I mislim da uvijek volimo najviše i najbolje što možemo. Samo što to u nekim kozmičkim mjerilima baš i ne mora biti niti puno, niti dobro. Ali, za nas jest. Za nas je to opasna žudnja.

Opasna, jer nije lako od "ja" prijeći u "mi". To zaista ne može svatko. Izgubiti to krhko ja, koje još toliko treba rasti, toliko treba da bi se osjetilo prisutnim, a kamoli važnim, zaslužnim ljubavi, to "ja" koje sluti da nema što pridonijeti nekome "mi", jer je kljakavo, nepotpuno, a prilično nepodnošljivo. Takvom "ja" se čini da je najveća ljubav ako se ukloni iz potencijalnog "mi".

I ne, ne pišem ovo o The Babi, nego o sebi - bijah takvo "ja". A prerasla sam ga ne zahvaljujući nekom muškarcu, nekoj zaljubljenosti, nekome tko mi je nesebično davao sve što bih ja sebično htjela uzeti, a onda se kajati što nemam ništa za uzvratiti, ne, izliječila me od tog "ja" jedna prijateljica, tako slična meni ondašnjoj, u prolazu, usput, kad je pozdravila mene i jednu drugu prijateljicu, sva zgrčena od straha hoćemo li je primijetiti, hoćemo li je pozvati da nam se pridruži, a nismo, jebga, vidjela sam na faci ove druge da neće, i kad je ova zgrčena prošla, ta druga prijateljica je rekla "Isuse, ja tako poniznu osobu nikad ne bih mogla voljeti!".

I da, onda sam se sjetila svih poniznosti ove zgrčene, i svih njenih lakomosti, i počela sam malo zbrajati i oduzimati, i shvatila sam da zgrčena nikome ne daje apsolutno ništa osim svoje naporne zgrčene poniznosti, i da me zapravo umara, i da ni ja takvu osobu ne mogu voljeti, iako je mogu shvatiti, i da takva ne želim biti. Pa sam prestala. Biti takva.

I onda se preda mnom otvorila zjapeća crna rupa, koja sam bila ja: grotlo bez osobnosti, osim one koju mi iscrtaju tuđi uvidi i postupci. I onda sam se zapitala jesam li ja ikada ikoga voljela, i na svoj užas, zaključila sam da nisam, da sam uvijek zapravo voljela neku sebe koja bih mogla biti kad bi me ta-i-ta osoba zavoljela... A kad me ta-i-ta osoba zavoljela, onda sam mislila da je budala, jer je mene takvu zaista glupo voljeti. Ali, jebiga, drugačije nisam mogla! I TO je ljubav. I ponekad bude sasvim dobra. U mirkokozmičkim razmjerima.

Nažalost, mislim da nikad nisam dobila dovoljno ljubavi da bih je velikodušno dijelila: moram je tanko razvući preko ovog svojeg životića. Nisam od onih ljudi koji pobuđuju ljubav samom svojom pojavom i zato misle da je to normalno, da oni to zaslužuju, da ljubavi ima napretek i da je mogu davati šakom i kapom, jer nikad ne uzmanjka, čak i kad ne bude uzvraćena na jednoj strani, zaspe te s druge tri, i tak uvijek imaš, uvijek dobiješ, nikad ti nije teško dati... Meni je teško. Ja dobijem hrpu drangulija koje ne trebam (poštovanje, divljenje, fascinaciju, strast...), ali to toplo, uporno pristajanje da budem kakva jesam i dio neke malo veće cjeline nego što sam samo "ja", to mi se jako, jako, jako rijetko posreći.

Od drugih. Samoj sebi to sad znam dati. Znam se osjetiti kao prisutnost koja ima pravo na svoj prostor i svoje postojanje, bez isprika, opravdanja, tuđeg odobravanja ili dozvole. Tu sam. Ima me. Koliko me ima. I ne, ne čekam da me netko "uzme", ne čekam ništa, osim vlastite smrti, tu sam jer imam život, nešto života što struji u meni. I to je dovoljno. Taj komadić života u meni i obilje života što bruji oko mene. Nisam manje ili više živa kao "ja" nego kao "mi"; nisam virus ljubavi u hibernaciji.

Vrijeme za "mi" mi je prošlo, i da, "mi" vrijedi više, jer život traži prokreaciju, mutaciju, eksperiment. Ali biti neki "ja" također nije beznačajno. Životu. Ili meni samoj. MENI je najvažnije.

A ručak miriši iz kuhinje...

I kaj, na koncu se niste uspjeli posvaditi? Ili jeste, ali je sad zbrisano?

Priznajem, ujutro se i meni digao živac, ja sam prijavila onu rastegnutu blesavoću, i ovdje, i mailom. Poslije mi bilo čak i pomalo žao, mislim si, stvorenjce nema mentalne infrastrukture za bilo kaj shvatiti... S druge strane, blesavoća nije isprika da njen gordi nositelj čini što god ga/ju je volja: ne mora shvaćati; ali ne mora ni činiti.

Ma, sve je to od straha. A strah je od nevidljivosti. Iako golemi postotak Iskričara u svojim profilima, u onoj rubrici "koje bi svojstvo junaka iz stripova željeli imati" navodi baš nevidljivost. Špijali bi, ha? Možda nešto i drpili, potčkaljili šefa, "nestali" kad je frka...? Je. Nekoć davno, pisala sam o toj nevidljivosti koja nas sve čeka: prebrojavala sam kome sam sve nevidljiva, a svakom godinom života broj ljudi i broj kategorija ljudi se povećava. Ne mojom voljom. Iako mi je ponekad drago.

Međutim, većina nas voli biti primijećena. Volimo kad nas ljudi zapamte. Evo, jučer naletjeh na bivšu susjedu, već gotovo cijelo desetljeće ne živi u mojoj ulici, ali da, zapamtila me, primijetila me, zaustavila me, pričekala da se sjetim otkud se znamo, i baš smo se od srca jedna drugoj razveselile. No, izgleda da sam ja jedna od onih primjetljivih i zapamtljivih sretnica - ne moram se truditi oko toga, jednostavno se dogodi. Po dobrom ili lošem, kako kad.

Moja je sreća što ne moram učiniti ništa što inače ne bih da bih bila primijećena. Pamte me prodavačice, iako ne trošim puno love, hm, možda baš zbog toga jer mi nije neugodno reći da mi je nešto preskupo, ili da mi se sviđa, ali ne za toliko novaca, evo, danas sam kupila Birkenstock sandale, a ova (prodavačica) pita hoću li i ovog ljeta na bazen, majketi, pa kak je to zapamtila, a bila sam u toj trgovini samo dvaput, lani, i evo danas...? U stvari, kak smo nas dvije uopće počele pričati o bazenu? E, to je, valjda, to: lako izlazim iz okvira situacije. Ako kupujem sandale ili natikače, ne znači da ne mogu popričati o bazenu, ili o njenom djetetu koje ide logopedu (je, i ja sam se onda prisjetila), ma, ja vam po cesti razmjenjujem recepte s neznancima, neznanci za mene mole jer im je žao da mi duša propadne, neznanci me ne mogu smisliti jer se negdje usput u nečemu s njima radikalno nisam složila, bilo riječima, bilo izrazom lica... Imam ja tu dosta sreće. I to usputne. Bez predumišljaja.

A oni koji nemaju, eh... Što će, jadni? Daviti blog svojom ginekologijom, otužnim (zamalo!) ljubavnim pričicama, nedarovitim pričicama, katastrofalnom poezijom, jezivim sličurdama... Valjda. Moram priznati, dugo mi nije bilo jasno da oni sve to zaozbiljno. Evo, priznajem, izrugivala sam se poeziji seksualnog bogeca jer mi jednostavno nije palo na pamet da to netko zaistača: mislila sam da nas zeza. Časna bloška! (Doduše, da sam znala da se ne zeza, ne bih bila ništa milostivija, jer, kao što rekoh, ako nemaš mentalne infrastrukture za shvatiti razloge zašto nešto ne valja, to ne znači da trebaš činiti baš sve što te volja.)

I tak, raspisah se ja... Preumorna za kuhanje. Ajd, danas ću rižoto s kozicama, to ne traje. Ali treba ustati. Ne da mi se. E, da, ujutro sam zapraf htjela napisati nešto o tim vječnim radnicima "na sebi", koji de facto uopće ne rade na sebi, nego bi puno radije radili na drugima, i to zato da ih ti drugi primijete... Kao što rekoh, nevidljivost je, zapravo, nepodnošljiva. Da, htjela sam zapitati te marljive radnike jel oni ikad sebi priznaju svoje slabosti, svoje loše, svoje neprobavljive osobine? Ja da. Evo, sad mi pas umire, i ja žarko želim da on to već jednom obavi, bez moje intervencije, i žarko si želim štene, i kad mi ga je grozno gledati onako letargičnog, dementnog dupeglavca, onda po Njuškalu tražim jorkširce i spremam oglase, i znam da to nije lijepo, da bih u nekom romanu, npr. meijnom (ajme, sigurna sam da to djelce već piše i da ima četverocifreni broj stranica!) nikako ne bih smjela tako, ali isto tako znam da to ne umanjuje ljubav kojom ga volim, i da ga volim pri punoj svijesti i čvrstom odlukom i da ću tu ljubav privesti kraju vjerojatno dosljednije od velike većine radnika na sebi i drugima i nedarovitih aspiranata na pisanje više-manje dopadljivih djelaca, koji bi možda i mogli stvoriti nešto bar sebi vrijedno kad bi maknuli tu silnu žudnju za dopadljivošću i bili ono što jesu, alapače, kritizeri, slabići, osamljenici, nevidljivci, žicari pozornosti, zbunjeni, neatraktivni, u nekakvom životnom ćorsokaku, nemoćni da smisle, nemoćni da upravljaju, jalni, potišteni, nemaštoviti, gadni kad se jako ne potrude, da, kad bi si to dopustili, mislim da bi ispali bolji, čitljiviji, primjetljiviji, zapamtljiviji i zapravo svima nama dragi.

Idem kuhat!

Uvijek me podsjete da vani buja život potpuno drugačiji od mojeg; ali i vrlo sličan. Jučer začujem "Ja te volim!", onako, od srca, bez zadrške; pojurim na prozor da vidim tko to tako, jedan mladi momak na biciklu djevojci na drugom biciklu, ova šiba ispred njega i smije se, također od srca, i sasvim bez zadrške. Je. Vole se.

Sad mi misli sinkopira neka sprava koju koristi novopečeni vlasnik kafića iza ugla - nešto čisti, preuređuje. Doći će i dani otvorene terase, i ja ću sjediti baš na njegovoj, na kasnom suncu, pomalo zubatom, jer ovo novo, nadobudno, još nije za mene: omami me. Za mene su ovo dani otvorenih prozora: sjedim u svojem i slutim tuđe. I jesam i nisam s njima. Kao Suzanne Vega u Tomovoj zalogajnici:

Link

Ta pjesma mi je važna. Presudna: Ona me ohrabrila da prihvatim svoju ulogu u životu. Ja sam PROMATRAČ. Zanimljivo, nisam si to znala reći, ali sam slutila, a spoznaja je došla u najneobičnijom trenutku: predavala sam razliku između engleskih glagolskih prezent vremena, a izabrala sam baš ovu pjesmu, jer Vega u njoj koristi Present Simple za izvještavanje o događajima koji joj se brzo smjenjuju pred očima, kao da prenosi nogometnu utakmica, i da, Present Simple se koristi u sportskim prijenosima, jer je kraći, brži, zapravo i aktualniji od razvučenog Present Continuousa. I ovi moji slažu te neke kartice s komadićima teksta koje sam im dala, plešući usput, gurkaju se i smiju, ja ih gledam, i pomislim, majketi, pa JA sam Vega.

I jesam :-))

Ja volim prisluškivati, volim primijetiti, volim znati, i onda to volim utkati u nutrinu svojeg svijeta, u kojoj mi se ponekad čini da sam najveća patnica, da nema gorih nevolja od mojih i da su sve odreda nezaslužene, a drugi put bahato vjerujem da sam toliko drugačija, toliko izvan svega, da me ništa lošega ne može dirnuti, ali ni dobro baš ne dopire... I onda dođu ovi dani otvorenih prozora, i svijet postane cjelina, i ja njen dio, u njoj, usred nje, i ima puno izbora, i ja zapravo nikad ne znam koji će biti moj, unatoč tome što svake godine ponavljam isti; ali ne moram ga ponoviti. Nikada ne moram.

I ne, više me ne muči grizodušje što ne obuvam tenisice i ne izlazim van, na sunce, koje me omami i od kojeg mi pred očima skaču žuto-narančasto-modre pjege. Otvorim svoje prozore, otvorim svoje Windowse, naćuljim uši, prepustim se...

I bude mi lijepo. U tom obliku moje sreće.

Čituckam ovo dolje o zaljubljivanju, srce vako-nako, i mislim si, svi to pišu po sjećanju ili nekom teoretskom uvjerenju: ne stječem dojam da je itko zaljubljen. Nisam ni ja. Doduše, tu i tamo mi se učini da jesam, ali ako si dam fore tjedan-dva, ispadne da nisam, da sam se zaželjela zaljubljivanja, ili da mi je netko jako seksi, ili da mi je dosadno, ili da bih rado promijenila neke praktikalije u svojem životu, a za to nemam love, snage, upornosti ili ideja... Pa me prođe. Samo tako. Bespatnički.

I tak, rezuckajući svašta za ručak (dinstani kupus zapečen u pećnici s polpetima), prostruji mi glavom "Voljela bih da me netko voli onako kako ja volim sebe". I malo se trgnem od toga. Štoviše, porezala sam se, po desnom kažiprstu, vraški neugodno kad sjeckaš luk!

Hm. Svašta je začudno u toj pomisli. Prije svega, viš, ranije sam razmišljala o tome kako bih JA htjela voljeti, a ne kako bih htjela da drugi voli mene... Ali, čini mi se, uvijek sam htjela da me voli onako kako ja volim samu sebe.

A to je stroga vrst ljubavi. Baš namćorasta! Jer, ja uvijek želim biti bolja nego što jesam, uvijek bih nešto u sebi popravljala i ispravljala, i taman kad svladam neku svoju prepreku, bila to neka predrasuda, vještina, komadić spoznaje, eeeee, odmah ja sebi nađem novu slijepu točku, pa udri! I zaista, najviše sam voljela dvojicu koji su me voljeli na takav način: kritički; zahtjevno; neumoljivo. I što jest - jest: narasla sam uz njih. Odrasla. Sazrela. Možda i prezrela.

A sad bih ih lijepo sterala u p. materinu.

Dakle, više ne bih tako. Ono sam pomislila iz navike. Ne znam ni sama kako bih, jer ne znam sve o ljubavi, ne znam sve o sebi, i premda mi je sad tako normalno reći "Darling, what you see is what you get", doista nonšalantno i potpuno uvjerena da se ne kanim mijenjati zbog drugih, osim u malecnim pomacima, tipa ajde, evo tebi daljinski, ili OK, danas ti kuham kao tvoja mama, nekakve dubinske zahvate u svoju osobnost DRUGOME ne bih dozvolila: Nisam ti dovoljno dobra? Produži dalje! Svejedno, ja se mijenjam. Sama od sebe. I zbog sebe.

I zbog te navike da sebe sagledavam tako kritički, neblagonaklono (Mislite da sam okrutna prema VAMA? Ma, prema vama sam mica-macica!), racionalno, pa i pesimistički, mislim da sad od DRUGOGA trebam sasvim drugačiju vrst ljubavi: protutežu ovoj mojoj. Onakvu kakvu ja sama očito mogu dati, jer jesam, onim namćorima više nego samoj sebi: blagonaklonu; nasmijanu; strpljivu; pa i šlampavu; onak, neku koja uopće nema potrebu težiti savršenstvu.

A dok se ne zaljubim u nekog takvog, pokušavam samu sebe tako zavoljeti. Hm, nije vam to lako, znate? To vam je kao u onoj epizodi Seinfelda kad je S. odlučio dokazati da može plakati; a kad je dopustio plaču da se pojavi, navrle su sve moguće emocije koje ima, a ne voli pokazivati. Tak vam je to i meni. Nedavno sam se zamalo zaljubila. Ajme užasa! Ta strepnja, ta ljubomora, ta neizvjesnost, ta neutaživa potreba da me se stalno uvjerava da bu sve dobro bilo...! Nemrem ja više tako. To je za mlade. Ja bih se zaljubila u snu. Ili pod hipnozom. Pod anestezijom. Bezbolno.

Teško je to... I to su ti bedemi, koje neki priznaju, a neki ne. Ja ih jasno vidim, a jasno vidim i da se preko njih može. Svejedno, ne pomaže. To je ono što sam o ljubavi naučila od djetinjstva pa nadalje, i jebga, nisam imala sreće da me demantiraju, da mi pokažu prečace i tajne prolaze, ne, ja sam uvijek morala preko bedema, naslijepo i najstrmijim putom.

Sad sam za to već zaista preumorna. Sad mi je lakše uopće se ne zaljubljivati nego se s nekim naslijepo dovikivati preko zida, u nadi da će ga ON znati prijeći; a da se ja sama pentram, ma ajte, molim vas, ne dolazi u obzir!

Hm. Ali, kajaznam, nikad zapraf nisam gledala ima li nekoga na mojoj strani... Možda ima.

Eh, stvarno smo se zaželjeli bloga! Pogleč ti sad ovog obilja, nema čega nema, ha? Nadam se da će Iskričin Weblog opstati sve do kasnih godina moje pemzije, jerbo, znam, ne bum mrdala od monitora, otvorit ću si 50 profila, u svakome druga dob i drugačije želje i pozdravi (bit će i muških!) pa ožeži po blogu! Nema veze budem li morala otrgnuti od zuba da platim Premium bar za dva-tri, tak da mogu pevetašiti i prašiti cijeli bložji dan.

No, ovo je onak, usput. Zapraf nam pvt ni ne treba, tračbabe sve prenesu na blog, najgore kaj ti se može desiti jest da malo kasnije saznaš. Kao ja danas. Fakat nisam bila ovdje u gluho doba noći, fakat nisam znala da se netko kani ubiti kamionom, a još manje tko, zašto, zbog koga i uz čiju pomoć. Sve dok one s rifljačama nisu izvukle prljavi veš i počele jedna drugoj "psssss, pssss, znaš, nemoj, jooooooooj, jadan, pazi, grozno, ajmeeee...".

Naravno, nije dugo trebalo da pronađem parkirani kamion i skinute gaće te zbrojim aktere i sve to ubacim u vešmašinu zvanu Google Cache - sve izašlo van, čisto i jasno kao današnji dan.

I tak, danas čestitam samoj sebi što nisam u The Grupi, ni u The Felliniju, što ne hodam digitalnim svijetom s imenom i prezimenom na prsima (iako to ne znači da ga ne znaju i oni koji ne bi trebali, ili oni kojima to ne znači ništa)... I koliko god mi je smiješno psikanje nad rifljačama, toliko mi je i otužno što se stvarno pokazalo da treba biti cinik; jer, ljepše je biti idealist. Budalasti idealist. Kao što smo uglavnom i bili sve dok nismo naučili:

- Da je virtualna prijateljstva teško presaditi u bujniji svijet, s jačim suncem - krhke su to biljke, lako uvenu, ili se pak razgoropade u frendožderke, osobito kad nanjuše jajca u blizini;
- Da lijepe riječi lijepo izgledaju na monitoru, ali postaju neuvjerljive kad se izgovore i da im zaista vrlo rijetko treba povjerovati;
- Da o čistoći najviše pričaju oni s najprljavijim pobudama;
- Da je većina nas digitalnih svedena na karikaturu, ali da većina te većine I INAČE jest karikaturalna;
- Da ništa pod kapom nebeskom nikad nije sasvim jednostavno i da valjda tak i treba biti.

Sad čekam pranje veša na potoku iz čagerske skupine. I trzam se na svaki psssst, u napetom iščekivanju!

Već mi jedno 6 puta nije prošao zapis, a taj je bio repriza jednog ranijeg zapisa u kojem sam rekla sve što i sad mislim, a mislim da se ljute oni kojima ne podržavamo sliku koju žele imati o sebi, kako u vlastitim, tako i u tuđim očima; i o tome kak točno moš skužiti tko nešto NIJE po onome što ga ljuti; iako nemreš točno skužiti što JEST - a to otvara mogućnost da je bolji/a nego što misli da jest, ili nego što drugi misle.

No, nema veze, mi ovdje tak i tak stalno ponavljamo jedno te isto, i - začudo! - nikad nam ne dosadi. Do ove bloške apstinencije nekak sam podrazumijevala da sam malo, hm... - finija nego što jesam: točnije, da me nešto poput Big Brothera nikad ne bi moglo privući. E pa, nisam. Finija.

Jer, ovo je Brother, the Big, ali bez slike i tona. Blogu fala! Da vas moram gledati i slušati, mislim da ipak ne bih, jock, ne bih to mogla, kao što ne mogu ni televizijskog BB-a. Ali ovako, napismeno, iako nerijetko nepismeno, ne samo što mogu i želim pratiti, nego volim i sudjelovati!

Iako su prostakluk, spletke, prljave igre, opanjkavanja, otimačine ljubavnika i ljubavnica i špijanje glavne atrakcije ovakvih programa. Hebga, očito ima nešto u ljudskom biću što ga vodi prema blogićiću... Međutim, kao i u TV BB-u, tak i ovdje sami određujemo do koje mjere ćemo se upustiti i prepustiti, koliko sebe ćemo namjerno pokazati, a namjerno zakukuljiti; s druge strane, samim dolaskom na blog pristajemo na cijeli ovaj reality, takav kakav jest. I kakav ispadne, s obzirom na sudionike. Ne možemo zanijekati TU vrst radoznalosti i užitak u TAKVOM sudjelovanju.

Kad bih mislila da bi me primili u TV BB, možda bih se prijavila, za dobre nofce. "Možda" je ključna riječ, jer nisam sigurna koliko daleko bih mogla ići da zabavim publiku i navedem sponzore da me nagrade. Ajd, recimo da me prime i da sudjelujem: što mislite, bih li bila onakva kakva jesam u kompletu, ili onakva kakva jesam kad se borim za nagradu u emisiji koja nagrađuje najgore oblike ljudskog ponašanja?

I bi li uopće ikoga zanimalo kakva ja jesam izvan tog konteksta?

Vjerojatno nekoga bi. Kao i ovdje. Međutim, kao i Big Brotherovci, tako i mi ovdašnji imamo izbor nekome dopustiti ili uskratiti pristup svojoj kompletnijoj i kompleksnijoj osobnosti. Nitko nema nekakvo difoltno pravo da nas naziva, bilo za dana, bilo iza ponoći (seksualni bogec me JEST zvao u to doba, ali se nisam javila, jer isključim zvono kad mi se više ne komunicira, a znam da je to bio on jer je boža imala zabilježen taj isti broj i javila mu se), da od nas traži promjenu karaktera (žalim, ako se nekome ne sviđa naša osobnost, bilo parcijalna, bilo kompletnija, nema zakona koji bi nas prisilio na lobotomiju, ali ima zakona koji zabranjuje da nas zbog toga uznemiravaju), a mislim da se nitko nema prava niti ozbiljno ljutiti zbog toga, jer, blože moj, nemreš svakome biti zanimljiv ili po volji...

Dok zla krv ostaje na blogu, sve 5, svi imamo podjednake izbore, a ultimativni je onaj iksić gore desno. Kad zla krv poteče izvan bloga, eeeeee, onda nemamo svi iste izbore, jer ne raspolažemo svi jednakim brojem informacija, niti smo svi spremni uložiti podjednak trud i vrijeme, niti smo podjednako umreženi, niti postoji neki vrli Admin/Producent koji će ograničiti svinjarije. Zato ponavljam: ja iz virtuale nikad nisam izašla, osim s onima koji su htjeli istupiti izvan monitora - nikad nisam nazvala nekoga tko mi sam(a) nije dao broj, nikad se nisam nepozvana pojavila u nekom društvu, nikad nisam kontaktirala prijatelje ili poslodavce ljudi iz virtuale i opanjkavala im virtualce, ili obratno, u virtuali opanjkavala te nevirtualce. Međutim, sve to sam doživjela zahvaljujući našem blogeku, a dobar dio takvih akcija potječe upravo od onih koji se zaklinju u neovisnost o virtuali, u neki bogat i ispunjen život izvan nje, ili pak u krajnju korektnost svojeg virtualnog i inog življenja.

A svejedno sam tu. Opreznija, zatvorenija i da, BEZOBRAZNIJA nego prije. Jer nisam finija od toga. Nitko od nas nije. Očito.

Neki dan me izbacilo iz jedne FB grupe (u koju me prvo pozvalo) jer se nisam htjela pridružiti svojim "pravim" FB profilom i pravim imenom i prezimenom. Oni koji jesu smatrali su da je anonimnost nefer. Iako sam obećala obznaniti svoje ime onome tko bez toga nemre, ali nek me pita privatno. Jer ga ne dam Sveznajućoj Gugli; ne dam svakom putniku-namjerniku koji gugla nekog drugog pa se popikne na mene. Ne dam ni svoje FB "frendove", ni svoju FB kronologiju, ni preglupo lajkanje... Ne dam, eto!

Međutim, ruku na srce, nije mene strah Sveznajuće Gugle, nije stvar u tome što nemam povjerenja u te ljude (A nemam - zašto bih ga imala? Nečije ime i prezime ne govore ništa o značajkama osobe.), niti u tome što to smatram bezobrazlukom, jednako kao što bih bezobrazlukom smatrala da me neki, bilo koji, gost mojeg kvartovskog kafića poželi legitimirati ili da se uvrijedi zato što ga ne pozivam sebi doma, ne, u pitanju je nešto drugo: ja na internetu ne tražim PRIJATELJE. Nije mi do kurtoazije, do tzv. "pristojnosti", do "obzira", do "taktičnosti", ne želim ih jamčiti neznancima svojim imenom i mogućnošću da mi dođu na vrata nešto prigovoriti ili (što je daleko vjerojatnije) priprijetiti mi jer sam im rekla ovo ili ono... To čuvam za prijatelje. Jer, prijateljstva opstaju na prešućenom možda čak i više nego na izrečenom; na neučinjenom sasvim sigurno isto onoliko koliko i na učinjenom.

Ne, ja sam na internetu kad mi se hoće funkcionirati po svojem, bez susprezanja, bez munjevitih proračuna eventualnih budućih transakcija ("Aha, ako ja sad susjedu prigovorim jer čekića od 7 ujutro, što će biti kad ja budem rušila onaj zid, i OK, ne čekića on iz zlobe i zluradosti, nego jer mu je potrebno, i ako ga pustim na miru, brže će odčekićati svoje, ali ako se ne pobunim, možda mu prijeđe u naviku...") dok zapravo želim izreći sočnu psovku ili jednostavno otfikariti svaku komunikaciju; želim glupost nazvati glupošću kad mislim da to jest, ili pamet pameću kad mi se (rijetko!) ukaže prilika da je ugledam, i ne želim zbog toga vući repove u 15 različitih sfera života i ispijati kave kad mi ih se ne ispija i gledati slike koje mi se ne gleda i hiniti zanimanje kad ga nema, a sve zato jer smo si prikvačili nekakvu oznaku zajedništva.

"Zajedništvo" na internetu je okrutno objektivno: nekoga zaista zanima ono što pokazujemo ili ne. Pa se onda želi s time poigrati, upustiti, opustiti, napasti ili pohvaliti. Ovo zadnje rijetko, a uvijek je sumnjivo: "Ja te lolim, ajd i ti loli mene, ostavi mi kom!". Ako itko ovo čita i ako itko osjeti poriv da se oglasi, kladim se da će to prije biti neki prigovor, neki zahtjev da bude drugačije, neko traženje slabosti (naizgled u tekstu, ali zapravo u mojoj još uvijek skrivenoj internetskoj personi), pa i otvorena uvreda; i ja ću to protumačiti upravo onako kako i treba: kao poziv na igru. Koji ću prihvatiti smatram li da bi igra mogla biti zanimljiva. Ili kratko i neuvijeno odbiti ako mi se ne sviđa.

Jer sam 99% sigurna da mi nitko od igrača ne plaća internet, ne daje plaću, ne vodi računa o mojoj sigurnosti i udobnosti, niti planira brinuti o meni u trenucima moje slabosti. Jedini zajednički plan koji možemo ovdje imati jest da se ponovno čitamo. Pa vidimo jel nam se da išta reći o tome - o tom pročitanom, ili o personi koja piše.

Što ne znači da je razvoj osjećaja - simpatije, antipatije, privrženosti, čak i čežnje ili strastvene netrpeljivosti - nemoguć. Štoviše, vrlo je izgledan. Ali, ovdje znamo da po tim osjećajima NE MORAMO POSTUPATI. Ispucat ćemo ih komentarom ili jednostavno dovesti miša do onog iksića u gornjem desnom uglu zaslona.

Ovdje su odnosi jeftini. Nerizična investicija viška vremena. I meni to odgovara. Ovdje.

Jer nigdje drugdje ne mogu biti, ne želim i nisam ovakva.

Znala sam da je bila tu, od samog početka: čim sam ugledala svjetlost dana, svi su zagrajali "Sretna li djeteta! Rodila se pod sretnom zvijezdom!". Iako mi se za tu zvijezdu fućkalo (predaleko je bila), bilo mi je drago što negdje gore sja za mene: mislila sam si, stići će njena svjetlost jednog dana, baš kad je jako budem trebala.

A moja sreća i ja smo se lijepo družile, veselile, bezbroj puta smo razdragano zapjevale. Ali, onda je postupno nesreća postala zanimljivija. A ta se trudila iz petnih žila nadmašiti moju sreću. Malo-pomalo, počela sam zamjerati svojoj sreći: Pa kakva si ti to sreća kad mi se takve stvari ipak zbivaju? S druge strane, pomislila bih, tko zna što bi bilo da nemam sreće, ha? Sve u svemu, činilo mi se da sreća mora ići uz nesreću, ako jedna miruje, druga se uspava, a to uopće nije zanimljivo. Uz nesreću, bar je uvijek napeto.

I ne znam točno kako, ali jučer sam shvatila: sreća me napustila! Kako, kad, nemam pojma... Ni poruku nije ostavila. Nesreća se razvalila uzduž i poprijeko mojeg života, to znam, ohola, samodopadna i drska. Stalno nešto gnjavi, traži, zanovijeta, i u snu me mori, legne na mene svom težinom i ne da mi mira.

Gdje mi je sreća? Zašto me napustila? Što je s onom sretnom zvijezdom, koju bih, eto, baš trebala?

Nesreća mi ubacuje hladno, migoljavo grizodušje za vrat: "Pa da, nisi je cijenila - kad si joj rekla "hvala", kad si joj zapjevala, kad si je potražila, kad si je uopće PRIMIJETILA? A ja, ja sam te mogla ubiti već sto puta da nje nije bilo. Mogla sam te osakatiti, zgaziti, ugušiti, rastrgati, osramotiti, pritisnuti toliko da te ni smrt više ne može izbaviti. I da, draga moja, nemaš ti mene, nego sad ja imam tebe!"

A sad kad je nema, sad vidim gdje je sve bila; osjećam gdje sve nedostaje. SVUGDJE! U svemu. I vidim, da, moglo je biti puno, puno gore. Sad bih joj skuhala kavu, onu najbolju, koja se dugo i umješno kuha, i odrezala komad najboljeg čokoladnog kolača, i sjela bih uz nju, tiho zadovoljna, kao uz bakinu mirišljavu pregaču, i pustila je da mi jednolično mrsi kosu, mrsi misli, mrsi snove i čarobira recepte za odagnati nesreću.

Znate kaj sam radila dok nam nije bilo blogeka, a ja ručkić krčkić? RADILA! Za istu plaću, ja radila VIŠE! E, neš majci, ajte vi lijepo vritić, ručkić-krčkić je moje vrijeme za mene i kvit!

Kaj sad da napišem, blogati? Ajd, neš prigodno. Vidim, dolje Nezreli Đuro supstituira, projicira, što li već... Uh, kak mi ide na žifčeke! On osobno, bez obzira na ime ili nadimak - bila i ja nekih sat vremena na tom FB surogatu, i baš čitajući njegove komentare (a bilo ih je, jupi-huuuuuuu!), mislim si, fakat je grozno od dečka koji obećava prijeći u dečka koji razočarava i onda odjednom skužiti da si matori blentavac od kojeg više nitko niš ne očekuje...

No, danas mi ne ide on osobno na živce, nego ta slika koju je stavio, točnije, ono što ona znači: drage dame, a što vi očekujete dobiti od muškarca? Kurac ćete dobiti!

I ja se pitam, a štaš više? Novce, eventualno. Danas mi baš zahofirao jedan, ono, u stilu "tak lijepa gospođa a nema muža, pa nemre to tako...", a ja si mislim, ti blogca, pa kaj bih ja s mužem??? Evo, sad odmah i na licu mjesta mogu nabrojati što bih pored seksa, točnije, što bi on tak da ne moram ja: skidao i stavljao zavjese i mijenjao žarulje (ja se bojim visine, a bez muža ovisim o milosti gostiju-namjernika da mi to zbave kad zatreba), otvarao konzerve i boce (doduše, i sad ih nekak otvorim, ali treba mi domišljatosti i vremena), donosio i odnosio teške predmete i premještao krupni namještaj (to sad uopće ne radim, uz izuzetak špeceraja), preuzeo odgovornost za popravak kvarova (To mi je silno mrsko! Kad nešto crkne, nerijetko radije kupim novo nego da se zezam s majstorima; ili jednostavno naučim živjeti bez toga.) i, naravno, pridonosio našem zajedničkom materijalnom blagostanju.

Naravno, voljela bih ja da se mi i družimo, da nam je zabavno skupa, da cijenimo mišljenja koja razmjenjujemo o svemu, svačemu i koječemu, da smo jedno drugome uzemljenje, ali i odskočna daska, drugim riječima, da se međusobno korigiramo u pretjerivanju, ali da se možemo osloniti jedno na drugoga kad nam je pretjerivanje baš ono fest važno, da jedno uz drugo budemo slobodni, nesputani, raskomoćeni, osim u izboru da smo si najvažniji i da nema važnijeg od toga, dakle, da nas sputava jedino TAJ izbor, izbor da se ne povrijedimo, ne razbucamo i ne razgnjevimo kad baš i ne bi trebalo... iako može malo.

Međutim, što meni muški nude? Kurac. OK, bolje i to nego ništa, ponekad prihvatim. Je, al se onda oni uvrijede, "kurac sam ja tebi važan", vele, i zapravo uopće ne griješe. Ne jednom sam bila optužena za objektivizaciju, pa i seksualnu eksploataciju muškadije. A kajaznam, valjda zasluženo... Ma, sigurno zasluženo! Jer neki su fakat samo zakurac i niš više, ali u tom aspektu nisu loši, ili sam ja jako potrebita, ili frivolna, ili tak samodovoljna da mi jednostavno niš drugo nije zanimljivo, ni ne sjetim se pogledati jel ima.

Međutim, najčešće se ipak sjetim. Jer mi kurac nije tak prebitan. U stvari, to je jedna divna strana postklimakteričnosti: taj spokoj. Nema više onog "Moram, pa makar bio zadnji idiot!" - ne moram; mogu; ako poželim. I zato mi je sad smiješno kad mi netko gordo nudi kurac na batini. Da, jer to mi nude - kurac, ali i batinu. Naime, loša strana postklimakteričnosti jest to što muškadija smatra da se trebam prekobicnuti od sreće što su mi se uopće kurčevito obratili, bez obzira je li kurac krut poput batine, ili je batina kruta kao što nekoć (ili nikad) bješe kurac, ili netko drugi, što bi rekao Kaspar Hauser. Sad bi oni meni uvalili kurac, ali da ja budem po njihovoj mjeri, kakva god ona bila.

Uglavnom je mala. Oni bi da sam i ja mala; u smislu "skromna"; ili "povodljiva"; ili "podatna", ali mentalno. Kore me poput očeva, ali bez njihove stvarne brižnosti za MOJE dobro, nego za njihovu mjeru, koja je, odmah vidim, premalena. I uopće ne kužim zašto trate vrijeme na mene, kad malih, povodljivih, podatnih i skromnih ima uvrh glave?!

Ma, zapravo kužim: ja sam im sublimirana viagra. Negdje u primozgu oni vrte nadu da će porasti ako mene smanje, točnije, da će biti onoliko veliki koliko ja jesam, a koliko bi oni voljeli biti. I istovremeno strahuju da me ne mogu doseći, a kamoli premašiti (što im je ultimativna želja!), pa me onda pokušavaju smanjiti.

A meni to nije ni za kurac.

Radije ću čokoladu.

Ili vlastitu sarmu.

Pričamo sinoć boža i ja o tome zakaj smo mi, Iskričarke, tak zapraf odbojne, ili - blaže rečeno - oprezne prema ovdašnjoj muškadiji; koja je, pak, puno otvorenija, više se druži, više se zabavlja, manje mozga u svakom slučaju.

Paaaaa, kaj se mene osobno tiče, glečte vak: u zadnjih nekoliko godina imala sam dva bliska susreta sa smrću - majčinom, i mogućnošću da sama imam metastazirani rak. I sad, tko živ - tko mrtav, poslije toga više cijenim svoje vrijeme. Ako ga već treba tratiti (a treba, i to je dio života), onda ga radije tratim sama, po svojoj volji, nego da dopustim da mi ga netko drugi trati. I zato mi se uopće ne da započinjati neku priču koja nije pregledna od samog početka: nemam ja ni volje, ni vremena istraživati jesi li ti uistinu onaj i onakav kakvim se predstavljaš; nemam ni vremena, a još manje volje, provesti više od sat vremena s nekim od koga mi se zijeva i gleda na sat. Niti imam bilo volje, bilo vremena, ulaziti u neku ulogu koju mi je netko unaprijed odredio, došavši ovamo prepun želja i nadanja - ja sam to već prošla. I prošlo me.

Drugi je razlog, rekla bih, u nesukladnosti tih želja i nadanja s kojima ovamo dolaze muškarci, odnosno žene. Koliko sam uspjela pobrojati, muška motivacija je prvenstveno zabava, koja uključuje i seksualni avanturizam, s time da je kod nekih svedena ISKLJUČIVO na seksualni avanturizam, a kod nekih otvorena za sve opcije, pa i neku trajniju vezu u konačnici, bila ona ljubavna ili prijateljska; zatim traženje nekog stalnijeg odnosa, koji je vrlo često PARALELAN s nekim već postojećim - dakle, traženje ljubavnice; pa onda ono kaj ja zovem "emocionalna masturbacija", ilitiga, oni bi malo zavodili, fali im toga u životu, u kojem zapraf imaju sve i niš ne bi ni mijenjali, a kamoli izgubili - to su oni koji zakažu spoj i nikad se ne pojave, ili kronično "žive negdje daleko"; i na kraju, ego-bilderi, neki muškići zgaženi ženama, životom, okolnostima, tzv. podbacitelji, kojima anonimnost digitalnog svijeta daje vjetar u slabašna krila.

Kod žena mislim da ovu rang listu možemo obrnuti, uz dodatak da golema većina želi LJUBAV; i da velika većina čak i nije jako izbirljiva (unatoč bloškim i/ili profilnim deklaracijama) u pogledu forme i manifestacija te LJUBAVI. I mislim da možemo reći da su žene, sve u svemu, ipak iskrenije: većina zaista želi neki full-contact, većina je zaista onoliko slobodna koliko i kaže, a slagat ćemo za poneku kilicu, godinicu, boricu ili socio-ekonomsku razinu.

Treći je razlog što nas je iskustvo iz reale ipak podučilo nečemu kontradiktornom internetskom upoznavanju: prava roba plane još i prije nego što se pojavi na tržištu. Ti vrapca, sjećam se kad se razvodila moja prijateljica, koja je jagma nastala za njenim mužem, koji čak još uvijek nije ni bio bivši, samo se preselio u svoj momački stan: te koja će mu kuhati, te koja će prati i peglati, te koja će ga tješiti... Ono, besramno, žene koje su joj inače frendice, čak i bez pitanja "Jesi li ti sigurna da ga više nećeš?"! Taj se stigao prošetati špicom maksimalno deset puta i već je bio bezec. I nije se ni sjetio da postoji nekakvo internetsko dejtanje.

I kad sve to skupa zbrojimo i tome pridodamo nesputanu izravnost, sirovost i vulgarnost internetske komunikacije, kao i njenu totalnu nerealnost (mislim, a zašto bi mene palilo to što neki tip drka zamišljajući neku ženu koja definitivno nisam JA, jer o meni ne zna ama baš ništa, ili se oslanja na dvije-tri fotografije dorađene svojim žudnjama?), a onda i zajebancije patoloških tipova, a la ova koju nam Anerak opisuje od jučer, pa drage moje, dragi moji, ajde me uvjerite da se trebamo ponašati otvorenije, toplije, izravnije i nesputanije nego što se ponašamo! Ajde: da čujem argumente.

A što je najgore, ni u RL se više nemam volje ponašati drugačije nego ovdje: kad mi neki tip slatkorječivo uputi možda sasvim spontan kompliment, prva mi je asocijacija "Aha, da, ali i ti u glavi imaš iste one bedastoće koje mi se na Iskrici ne da ni pročitati...".

Patologije bujaju u tome. Vjerujem da je takvima, kojima se da 2 tjedna zavoditi neku ženu samo zato da vide koliko daleko mogu ići, a osobito ako su pride i same žene, zaista GUŠT pročitati da su nam pokvarile gušt; da su nas obeshrabrile u avanturizmu. Jer, takve nisu sposobne ni za što drugo, ni za avanturizam, ni za druženje, ni za prijateljstvo, a kamoli za ljubav; duboko sam uvjerena da su i u seksu frigidne. To su, zapravo, ženski silovatelji. I muški. Samo kaj su prevelike kukavice za izravno, fizičko nasilje (Hvala blogu! I neka su: taj kukavičluk psihijatrija ubraja u tzv. "zrele kompenzacije".).

S druge strane, fascinira me tračerski potencijal ovako malog sajta: otkud sad sumnja pada na mene, koja fakat u životu imam preveč važnijih preokupacija nego što je cimanje neke meni sasvim periferno poznate blogerice? U 7 godina staža na Iskrici, samo sam jednom imala muški lik i samo sam tri (3) osobe navlačila njime, i to ukupno tri ili četiri dana, svakog od tih dana po maksimalno pola sata vremena. I jebga, nasjele su! Jesu. Do daske. Fakat je jedna htjela djecu sa mnom.

Vjerojatno ne zato jer sam ja tako zavodljiva u muškom liku, nego zato jer je ona tako ŽELJNA muškarca nepodudarnog gornjim opisima.

I sad bih ja najradije napisala "ali to nije moj problem"; međutim, jest. A problem je i ovdašnjim muškarcima.

Haug. Idem ispeći janjeće kotlete.