Ručkić krčkić

I tak, jučer se ja pol dana smijuckam onoj dehidriranoj erockoj pojeziji naše Precjednice Blogoslovije, a onda se pomalo i zastidim zbog toga: žena se trudi. Fakat se trudi. Godinama. I nemremo reći da nema napretka: skratila je, sažela je, evo, čak na format pjesmuljka, eeeej, pa nije to mala stvar za kompulzivnu rječiteljicu!!! A to kaj je dehidrirano...

Pa, uživim se ja, nije lako živjeti život posredno, isključivo iščitavajući tuđa svjedočanstva, verbalna i neverbalna, i onda sve to prevoditi na sebi shvatljivu ukočenost; sigurno postoje razlozi zašto, zašto nemre otpustiti kočnice, upustiti se, prepustiti se, proživjeti, vidjela bi da se to da i preživjeti... Ali, ne može. Očito.

I kad uzmeš u obzir taj čimbenik "ne može", kad ga prepjevaš u "čini što može", onda su joj postignuća nemala. Pa se ja sjetim nekog dugoročnog istraživanja školaraca, pratili ih od osnovne škole do poslije fakulteta (ako su studirali), pokazalo se da je za uspjeh presudno - ajd pogodite što! - ne darovitost, ne inteligencija, ne iskustvo, nego UPORNOST. Suhoparna, monotona upornost. I svijest da mora biti teško, pride, mislim si ja, navikla na to da mi bude lako, pa stalno očekujem neke dodatne motivacije ili prisile kad se treba potruditi oko nečeg što mi je teško. Razmaženo. A ova upre. Svaki put. I uvijek.

I tak se ja zapraf sva raznježim prema Precjednici Blogoslovije, upišem joj peticu iz zalaganja i prepravim dvojku iz znanja u trojku (dobar), uvjerena da će ona za nekih 6-7 godina dogurati i do vrlo dobrog, a izvrstan je izvjestan u daljnjoj perspektivi. I prestanem misliti o njoj, a počnem misliti o milosrdnom pogledu, o opraštanju, o onome kako je Isus, vele, sve gledao tim najsućutnijim pogledom, punim razumijevanja, i uvijek opraštao, stalno... I mislim si ja, bio je on sretan čovjek. Vjerojatno jako umoran, ali sretan. Jer, nije lako tako gledati, aktivan je to pogled, trebaš se potruditi uvidjeti zašto netko misli da je nešto po tvojem loše zapravo za njega najbolje, zašto misli da ne može zaraditi pa krade, zašto misli da ne može nikoga uvjeriti u zaslužnost svoje istine pa laže, zašto misli da ne može bolje pa odustaje, i kad to uvidiš, usporediti tu spoznaju sa svima onima koji su proživjeli slično, ali postupili drugačije, i onda oprostiti, jer zaključiš afirmativno, ne "ne može/ne zna/neće", nego "čini sve što može".

A nagrada za sav taj trud je sreća: jer, ljepše je živjeti u afirmativnom svijetu; ljepše je živjeti bez zamjeranja.

I taman ja odlučim, je, tako je, isprobah, živa istina, ali valja se potruditi, ne samo kad smo motivirani vlastitim jadima, kad se trebamo osloboditi nekih sputavajućih bjesova, nego uvijek, za svakoga, svaki put, uporno, monotono, bez očekivanja lakoće, tak se to radi, i držalo me to nekih dva-tri sata, kad eto ti ga na, kugla iza ugla: zato jer ja imam neku dodatnu sposobnost, pride onima zbog kojih sam zaposlena, moj poslodavac odlučio da ja krpam svoj dohodak neizvjesnim poslovima za koje je potrebna ta dodatna sposobnost, a ne izvjesnim poslovima za koje nije, nego su potrebne one zbog kojih me i zaposlio. I popizdim!!!

Ček malo, kažem ja, imaš tu xy ljudi koji u životu nisu učinili niš više nego dovukli tijelo na posao i odradili tekućice po tuđoj, npr. MOJOJ, recepturi, i sad je njihova plaća izvjesna, a moja nije?! Gle, ja to ne mogu gledati kršćanski; ni samilosno; ni s razumijevanjem, opraštanjem i prihvaćanjem. OK bi bilo da neka varijabila ovisi o mojoj dodanoj vrijednosti, ali ne osnovica. Jer, po toj logici, zaista je najbolje biti nedarovit, neinteligentan, nenaučiv iskustvom, ali uporan. Uspjeh zajamčen!

Nažalost, tako je. I zaista bi mi sad trebao taj Isusov pogled, ali jock, nema ga... Nakon tog razgovora sretoh znanca, pita me on, jesi li ti cuguš? Nisam, kažem, ali sam bijesna, zašto pitaš? Veli on, oči ti tako blješte, imam osjećaj da ćeš me ubiti pogledom.

I mogla bih. A jednom vjerojatno i hoću. Nekoga. Tko to zaslužuje, nadam se.

Moj pokojni muž je rođen polovicom 1952. godine. Danas bi, dakle, gazio 62. godinu života. (Da, neki dan sam pogrešno napisala, nije bio 11, nego 9 i pol godina stariji od mene - eh, ja i računanje, živi užas!) A moj djed je postao udovac sa šezdeset i nakon toga se još dvaput ženio i jednom zaručio, te bezbroj puta ljubavao neformalno, sve do svoje smrti, u 72. godini života. A mi se svi smijali kak je stari prpošan.

Sad mi više tak stari uopće nisu stari. Ali nisu ni mladi, jebiga! Moj najnedavniji bivši isto je prevalio šest banki, i časno i pošteno nije više mlad. To mi se sviđa kod njega. Doduše, još uvijek ne zna biti star; ili stariji; ili ne više mlad. Muči ga to, toliko da više nismo skupa mogli. A priznajem, ostavila sam ga kad je ta njegova "ne više mladost" postala nedjelatna u seksu.

Hm. Ja, koja se nikad nisam isfuravala na seks, osim kad jesam? Ja sam strastvena osoba: i zato mi seks nije primaran. Za mai i društvo, u tom pogledu nemam ama baš nikakvih problema, svaki moj seks završi vrhuncem, čak i više njih, pa čak i bez dodira, na čistu napaljenost. Ali, ta napaljenost nije nešto što se zgodi s bilo kim i samo tako, bez pokrića. Nju lako zamijeni bilo koja moja druga strast, kuhanje, pisanje, poučavanje, sjajna knjiga, dobar film, živa i inteligentna rasprava s nekim koga poštujem, uskrsnuće otpisanog kućnog ljubimca, bilo što i puno toga može biti moja sreća, moja strast, moja svrha, moj razlog, moj užitak, moje sladostrašće... Pa i ova ribica koja se sad pari.

Ali, nešto je ipak nenadomjestivo: taj pogled kojim te muškarac guta; spoznaja da mu se sviđaš. Baš sviđaš. Skroz-naskroz. I da možeš uzvratiti istom mjerom. Da nam nije dosadno, da nema praznog hoda, mučenja da smislimo kako ispuniti komunikacijsku prazninu, kako se dokopati površine za hopa-cupa, gdje znamo da je uvijek dobro, ali opet, za mene, ne toliko dobro da bi bilo nezamjenjivo i neophodno, vrijedno raznoraznih usupaka, žrtvovanja ili rizika. I ne, nije to ljubav: to je organsko, tjelesno privlačenje. Do daske.

Jer, onda mi nije teško laprdati o svojim sisama, njegovim guzovima, dlakama ovdje ili ondje, o temperaturi pojedinih dijelova anatomije ili dodirima koje jesmo ili nismo još razmijenili. No, bez toga, meni je to smiješno. Osobito u ovim godinama.

Nemam pojma što je moj dida pričao sa svojim curama, ali znam da su se žestoko palile. Ali, znam da nije lagao, njemu su se one, svaka za sebe, uistinu sviđale; iako je lagao bez zadrške, uvijek je istovremeno vrtio više njih, i uvijek je smišljao kako zbrisati od viškova, i svaki dan je plakao za mojom bakom. I zato sad, kad je djed već gotovo moj vršnjak, razmišljam o ovome:

Je li se dida jednostavno prekenjavao? Jednostavno nije znao živjeti svoje godine?

Na koncu se oženio ženom koja ga nije voljela, koja je htjela stan i dobru mirovinu, a on se nekak uspio uvjeriti da je sve to iz ljubavi, pa je iz ljubavi i izdahnuo: sumnjičio ju je da ga vara s mesarom (mesara, naravno, niotkud, kupovalo se u Konzumu); pa se, izjeden rakom, odjenuo, spustio dva kata i krenuo obračunati s konkurentom. Nije stigao dalje od klupe ispred zgrade. Umro je od srca.

Bolje nego od metastaza, zar ne?

Pravila su za prvobitno snalaženje. Po meni. Kad ih savladaš, onda ih ponekad poželiš mijenjati, ignorirati, ili su ti sasvim nepotrebna. Mislim da samo prilično ograničene osobe stalno trebaju pravila, i to nepromijenjena pravila. Bistriji se snalaze, u novima, bez ikakvih, kako im dođe.

Je, pravila nekak usklađuju koegzistenciju vrlo različitih ljudi. U stvari, rekla bih da ih usklađuju granice, i to krajnje, ono - oš-neš, ako zabrljaš, cvak! - a ne neki popis propisa o ponašanju. Osobito kad se neka skupina različitih ljudi dobrovoljno svakodnevno okuplja na istom mjestu - ma kaj će ti tu pravilnik, zabloga??? Jel ti dobro? Super! Nije ti dobro? Pa kaj sad, oćemol prisiliti xy ljudi da promijene svoje ponašanje, ili ćemo mi prilagoditi svoje, ili ćemo - najjednostavnije - potražiti bolje nam društvo?

Za mene je krajnja granica onaj iksić u gornjem desnom kutu zaslona.

Nedavno mi je stiksa rekla da bih vam češće trebala reći da vas volim. Pa, volim vas, ovak, uđuture. Rijetke bih usvojila izvan okvira monitora, ali ovak, svi skupa, sa svim tim dinamikama i inercijama, da, dragi ste mi, ugodna ste mi relaksacija, pa i korektiv u mojim osobnim shvaćanjima; ili medij u kojima ih samoj sebi, u nekom zamišljenom razgovoru s vama, jasnije artikuliram. Evo, pišući neki dan o starcima, konačno sam oprostila svojoj majci što nije bila idealna. I otarasila se tereta bijesa koji me sputavao godinama.

Ne, nisam imuna na raznorazne popizditise i zamjeranja, ali kod mene vam to ne potraje: ne shvaćam ja to ozbiljno. Za istača! Zašto bih? Tko je ovdje neki čimbenik u mojem životu? Imam li ovdje uzora? Ne. Uđuture ne. Pojedinačno, znate i sami tko jest.

Mislim da povremeno izgubimo dar zahvalnosti: za udobnost koju nam pruža ovaj medij, za zaštićenost od posljedica, bar od onih egzistencijalnih, za vježbanje komunikacijskih vještina s ljudima koje inače nikad, ali baš nikad ne bismo upoznali s ovih strana koje nam ovdje pokazuju, za potpuni komunikacijski egoizam, u smislu "ovo je sad moja tema i ja ću reć do kraja što mislim, a vi kuš dok ne završim", za izbor, koji nije samo iksić u gornjem desnom uglu ekrana, nego i "Dodaj komentar" ili "Ignoriraj korisnika", ili reci što misliš da nekoga ide... Reci kako god te volja. Reci.

Gdje drugdje imamo to sve?

Ah, više ne držim korak s bloškim aktualnostima... Vidim ja gotovo sve, ali krajičkom oka i bezvoljno za repliku. No, evo, sad imam volje i dovoljno vremena, pa ajmo!

Kak je počelo? Mislim da sam napisala nešto o svojem psu, a mai meni da jednom stavim nekog drugog ispred sebe, a ja se onda sjetila njenih samohvala kak je ona sama sebi jako bitna, djeca usput, mater u domu, ona u Fellini, aha, da, a kad god ne zna što bi mi pakosnog napisala, onda mi spomene da sam se satrala njegujući majku. A ja si mislim, ček malo, tko je ovdje lud??? Jel ja, koja brinem o svojim bližnjima, ili ona, koja brine o svojem provodu?

Nebitno je sad tko je ona, mogla je to biti bilo koja osoba: činjenica je da me mnogi smatraju blesavom što sam ostala uz majku, koja pride i nije bila neka idealna majka, kao i zbog toga što imam četiri kućna ljubimca. A jedno je povezano s drugim: da nisam u nekom trenutku shvatila da baš i neću voditi neki bjelosvjetski život, ne bih niti majku bedinala, niti usvajala tolike ljubimce. Ovak, znajući da sam pretežno doma, zašto ne?

To s kućnim ljubimcima je prethodilo odluci da brinem o majci - bilo nas je više i svi smo bili pokretni ljubitelji životinja. Ali, onda su drugi poumirali, a preostali postali manje ili nimalo pokretni. I kaj sad? Životinjci žive i dalje. Doduše, jedan je uginuo baš u nekom prijelomnom razdoblju i ja sam si mislila, ne, neću više, dosta je, ali vraga, shvatim ja da se ponašam kao da je još uvijek tu, da fali to krznašce, i naravno, dovedem novo.

A to prijelomno razdoblje je bilo te jedne grozne zime, kad su nam porikavale tri peći, love za sanaciju dimnjaka i uvođenje centralnog ni u tragovima, mene muče bubrežni kamenci, stara se ukočila od gihta, obje smo nepokretne i pride u vraškim bolovima... I velim ja njoj, znaš kaj, ne bu to tako išlo, ja se jedva dovučem do vrata otvoriti hitnoj, bez obzira je li za tebe ili za mene, na milosti smo susjedima i plaćenicima, jel bi ti išla u dom? Veli ona da bi. Super! Čak mi prošljakala i neka vezica, našla ja dom u blizini, subvencioniran, financijski podnošljiv, na dobrom glasu. Idemo ga vidjeti. Odvedoše nas u neki sobičak veličine naše djevojačke sobice, u kojoj se nikad nije spavalo, dok sam studirala bila je moja radna, kad sam se udala mamin pegleraj, a kasnije rusveraj - i tu bi sobicu moja majka trebala dijeliti s još nekom nepoznatom gospođom. Je, čista je, uredna, bezlični namještaj, ali sve funkcionalno, međutim, maleno, skučeno, institucijski, bezlično. Umiraonica. Čak i u mojim očima. Ćelija za osuđene na smrt.

U to je vrijeme stara još uvijek hodala pomoću hodalice. Bez riječi je sve to pogledala, ali u autu su krenule suze. Nijeme. A ja si mislim, kak bi meni bilo da mi netko veli "Evo, ovo je sad tvoj dom, ovdje stanuješ"? Užas. Nikako! Tak da stara niš nije morala ni reći, ja sam rekla: "Nećemo mi to. Izdurat ćemo nekako". Jest, potiho sam joj zamjerala, i još uvijek zamjeram, što se nije prijavila za apartmanski smještaj na Iblerovom, ili u Klaićevoj, ili bilo gdje, dok je za to bilo vrijeme, a vrijeme je bilo čim je stekla zakonska prava. Međutim, nije. I kaj sad, jel ju treba ubiti zbog toga?

Mislim da sam tada imala 46 ili 48 godina, ne sjećam se točno. Dakle, izdurale smo još nekoliko godina. Od kojih je grozno bilo samo 4 mjeseca njenog umiranja, niš više. Od ta 4 mjeseca, većinu vremena je provela u bolnicama, a nešto i u domovima, prvo u nekom jeftinijem, po preporuci patronažne sestre - živi užas, odlagaonica za starce - zatim u nekom skupljem, koji je bio proporcionalno bolji ali ne i dovoljno dobar, a na koncu sam joj zabezecirala plaćanjem i skupi, u koji nije ni kročila, jer je umrla u bolnici, i to zahvaljujući lošoj skrbi u tom srednje jeftinom (4 i pol soma + doplata za sve i svašta): nisu je podizali, nisu okretali, nisu pasivno vježbali (iako sam ja plaćala ekstra za fizikalnu terapiju) i dobila je trombozu, koja je bila kobna.

I da sad sve te odluke trebam iznova donijeti, svaku bih ponovila, osim one za dom na kraju: nekako bih smogla 8 tisuća kuna i dala je u dom s dobrim stacionarom. A ona bi vjerojatno ipak ubrzo umrla, jer eto, došlo joj je vrijeme za to. Činjenica da smo živjele zajedno nije nimalo utjecala na moj ljubavno-seksualni život, koji je onda bio neusporedivo aktivniji nego npr. sada, kad sam kakti "slobodna". Da, utjecalo je na posao, točnije, na moje odlaske u inozemstva i na raznorazne višednevne konferencije, ali iskreno govoreći, nije moralo, bila je to izlika, meni se zapravo nije išlo, a imala sam ispričnicu.

I zato vam ja ne kužim te vaše spike o tim groznim starcima koji samo smetaju, crpe energiju, novce i vrijeme. Fakat ne kužim. Ja sam to odradila sama. Nije uvijek bilo lako, ali blogme, nije bilo ni teško. Moglo se. Da nas je bilo više, braće, sestara, muža, kajaznam, da je bilo više love i više ljudi, bilo bi još jednostavnije. U svemu tome bilo je grozno samo ovo što sam rekla: kraj. Umiranje. Raspadnuće autonomne i suvisle osobe na fiziološke funkcije, koje su pak potpuno hirovite.

A bilo je i korisno: suočiš se sa budućom sobom. Unaprijed empatiraš sa svojim slabostima; uvidiš prioritete. Prestaješ biti "svemoćna", nisi više kontrolfrikuša. Smekšaš. Razviješ smisao za (crni) humor. Manje si gadljiva. I ta tvoja ne baš idealna roditeljica postaje obično ljudsko biće s kojim suosjećaš, koje shvaćaš, koje prihvaćaš, bez očekivanja. Odradiš razgovore za koje nikad niste bile spremne; mi to nismo uspjele izravno, nego bi ona "nešto sanjala" ili bi joj netko "nešto rekao" o meni; a ja bih onda objasnila kako to izgleda iz mojeg kuta gledanja.

Ne znam, meni su starci uvijek bili dragi, rado sam se njima družila odmalena. Sviđala mi se njihova baršunasto smežurana koža, njihov starinski štih, u govoru, odijevanju, shvaćanjima. Nisu mi bili dosadni, čak ni kad su bili repetitivni, a jesu, osim kad su bili glupi i repetitivni. Ali, glupani mi se nikad ne sviđaju, bez obzira na dob.

Taj zazor od starosti, od starih ljudi, ta okrutnost koja nas čeka čim nam istekne rok uporabe, ili čak ni to, nego "best by" datum, meni je to nešto prestrašno, smatram to najvećom kretenarijom suvremene kulture. Tu nesposobnost da starce uvrstimo u svoje življenje. Mislim da je to stravičan gubitak, za sve.

I pitam se, zašto raznorazne tupavuše i tupavci smatraju korisnijim za sebe, a valjda i za mene, trošiti vrijeme, emocije, pa i resurse, na neke neznance, na neka uglavnom iluzorna nadanja, na nekakvo održavanje "kondicije", tj. ambalaže oko stare krame, koja jesmo, bez obzira na napore, jednostavno jesmo, takva je priroda, nego na svoje starce, na ljude koji su nas oblikovali, na ljude koji su nam bili važni i nikad nam neće postati nevažni, odbacili ih mi ili ne - jer, takva je priroda. I tu smo nemoćni.

A pri tome nemaju kuraže jednostavno pojebati mlađariju koja se nudi, jer ako je to taj eliksir mladosti, ako je to potvrda da još uvijek nismo za odbaciti, pa toga ima u izobilju i uopće nije komplicirano, može se. Nego traže komplicitnost u održavanju svojih snatrenja o potentnom vršnjaku s ružama u ruci, prstenom u džepu i hrpom raspoložive love na računu, pride besmrtnog i sućutnog kad njima kucne čas nemoći.

Ja vam nemrem vjerovati u to. Ja sam kao i moji ljubimci: meni je bitno SAD. Ovdje. TU želim radost, tu želim ugodu, tu želim komociju, tu mi je potrebno prihvaćanje. I zato prihvaćam i ono što ne želim: starenje svojeg psa, na primjer. Umiranje. I pružam onoliko koliko mogu, dajem što bih i sama voljela dobiti. Ne više nego što mogu; ali ni manje. Što će mi rezerve?

Eh, da, P.S. SVE naše odluke su ishod i naših snaga, i naših slabosti. Baš sve. I uvijek. Glupo bi bilo zaboraviti na jedne od njih.

U mojem kućanstvu, svi smo vremešni: i pas, koji je fakat star (15 godina!), i mačka (na ljeto će 9), i papige (nekih 6 ili 7 od ukupno max. 17), i ja, 53 od tko zna koliko... Dugo smo bili veseli dom, živjeli smo na sav glas, ludirali se, smijali, lajali, mijaukali, cvrkutali, kreštali, vikali, derali se, zavijali, valjali se, skakali, prepadali, svađali, mirili, grlili, mazili, a još uvijek se cmačemo svaki dan.

Ali, sad smo stariji. Sad je češća tiha sreća. Tinjajuća. Žao mi je što ih nisam uslikala neki dan, najeli smo se, izmazili, obavili sve nužde, osladili se oblizekima, ja na blog, pasonja briše masne brke o tepih, mačkonja se razvalila sa sve četiri uvis, trbuh na gotovs, ptičeki tiho cijuću... Niš naročito, ali, to je sad to.

Pas mi je loše ovih dana: posenilio je. Tjelesno je još uvijek uglavnom OK, uz hrpu staračkih tegoba, ali za svaku imam lijek, niti jedna ne potraje, no u glavi - vakum. Dupe-glava. Izgubi mi se u stanu: krene nekamo i zaboravi gdje je pa stane tuliti. Rida kad radim popodne ili navečer, susjeda mi veli, od minute kad sam otišla sve do one kad se vratim. Ujutro se teško pomakne: gluh je kao top, i kad mu viknem u uho "Arnie! Doručak!", onda se trgne, zbunjeno me pogleda, ja mu rukom pokažem smjer u kojem treba, a onda se on još 5 minuta osovljava na noge, a kad je uspio, opet ga moram odvesti, zaboravi gdje je kuhinja. Ali, onda mrdne repom, mljacne, podrigne, zahvalno me pogleda, i do šetnje je OK. Uglavnom. Ne uvijek.

A jučer, jučer je bio posve letargičan: kakav doručak, kakva šetnja! Ni sarma ga nije uspjela razvedriti. Smazao je sve, naravno, mehanički, po navici, i onda došao žicati još. I tak me gleda u pol zjene oka i posere se na tepih. Pojma nema što je učinio! Ni gdje, ni zašto. Došlo mu.

U šetnji, na koju sam ga jedva odvukla, susretnem razne ljude, vele mi, postarao se; jako. Ja ga vidim svaki dan pa i ne primjećujem: smršavio je, a jede za dva psa dvostruke veličine; teže se kreće; nije više za svađu, tu i tamo druženje, ako je neki miran, manji pas. Drugi psi ga ne napadaju. Više ne miriši na muško. Nego na starčeka. Puste ga na miru. Osim blentavih štenaca, koji još ne kuže što je to deda.

I skužim, morat ću ja presuditi. Otvorim internet i tražim, na engleskome, više je linkova, kad treba upokojiti psa. Uglavnom vele, kad jako pati (on ne pati, osim povremeno, a nikad jako), ili kad izgubi većinu svojih radosti: šetnje, maženje, prepoznavanje vlasnika, igru, hranu. Još zna tko sam (iako ne zna gdje stanuje, jučer se za susjedom zaletio na gornji kat) i voli jesti. To je to.

Ali ti trenuci te tihe sreće, oni su tako "glorious", hrvatski nema dovoljno izražajne riječi... I još ih ima. Evo, danas zajedno kuhamo. Stalno zvuk psećih šapa po starom parketu, "Pa kad ćeš, miriši na gotovo!?". Znam, bit će pomalo razočaran, nije njegovo omiljeno jelo (kupus ili kelj s mesom ili škarpina), ali svejedno će mljackati, podrignuti, provaljati se po tepihu da obriše masne brkove. A ja ću već biti spremna, u cipelama, da ga izvedem van prije nužde. Svoju postručkovnu cigaretu ću ispušiti usput.

A zamalo ga nisam voljela: jer je bio veći nego što sam htjela, jer je bio tvrdoglav, agresivan, svadljiv i jer mi je izgrizao dobar dio susjedstva. Ali, onda sam rekla, moj je i ne dam ga! Svoje moraš zaštititi; i voljeti, kakav god bio. Jer, ja sam ga izabrala. I on mene - bilo je 12 štenaca. A on mi je prišao. I legao na stopala. I pogledao me uvis. I dao mi trbuh.

A hebga!

Ma, nemam vam ja niš protiv zaljubljenih! Ni protiv njihovog dana... OK, komercijala mi ide na jetricu, ali kaj onda, može se zanemariti. Lijepo je nekome iskazati ljubav, onak, malo drugačije nego svaki dan, uz malo više truda, uz lijepo pakiranje. Inače, za Valentinovo se može darivati i prijatelje, znate to? Nije ovo dan samo za zaljubljene.

Ali, ja ću ipak o zaljubljenosti. Danas sam susrela osobu koja je za moje zadnje (hm... možda i posljednje) zaljubljenosti imala jednu ne baš sasvim sporednu ulogu. I odjednom me zapljusnulo! Sve. I znate kaj? Bilo je GRO-ZNO!!!

Ajme, ta strepnja, oćel-nećel, taj gubitak identiteta u onoj meni tako jako, jako bitnoj komponenti - nezavisnosti - ti napadaji čemera kad ga ne vidiš, ushita kad znaš da budeš, a kad se nađemo, ah!, je, bude ekstaza, ali već sam tak umorna od čemera i ushita da bih ga najradije ekspedirala doma.

Pa onda onaj umor na poslu, jer, naravno, nije otišao doma, taj um neprestano u overdrajvu, jer, naravno, nije glup, ali je dovoljno blesav da mi stalno postavlja neki izazov, težak, zaista težak, nije me potcjenjivao, ta opsesivna tema ON i sirote frendice koje to jedva trpe... Pojma nisam imala koliko je to naporno, čak i u tzv. "zrelim godinama", sve dok se moj frend nije tako zaljubio: pa mi opisivao u tančine svoje oh, tako jedinstvene osjećaje, a ja, već spokojno otrežnjena i uhodana, prepoznavala vlastite rečenice i vlastite zablude, zijevajući u čašu, jer hebga, nije red.

Ja vam sad ovo pišem "na hladno", vidim da sam već zajedljivo duhovita, da je sjećanje prošlo. A zaljubljenost, je, to je zbilja nešto posebno: svijet u oštrom kontrastu; ja u svijetu, tako prisutna; i sve je važno. Baš sve. ON najvažniji, ali ipak - sve. Što bez toga nije.

I zato mislim da je zaljubljenost za mlade. Oni to mogu podnositi. Oni znaju da im nije posljednje i da će moći opet. A iznad svega, sve je to skup zato da bi pravili djecu. I kvit. Privremeno ludilo zbog reprodukcije.

Ja bih sad onaj drugi dio, onaj spokojniji dio. Ne, zaljubljenost mi nikad nije bila po volji, uvijek sam bila poput mačketine u ovom gore istetoviranom zagrljaju: spremna za skok. I nikad mi nije bilo onak kak na filmu - to držanje za ruke, poljupci pod kišom i ine kerefeke, je, dešavale su se, i blogami nikad u njima nisam uživala sve do prerade u medijski prihvatljivu priču. Ali, dok je trajalo, jock: pusti ti mene; i ajmo mi na toplo i suho.

Ja bih sad s nekim podijelila ovaj moj ručak, koji je prefin i gotov. I zalegla popodne. I pokeckala se zbog nečeg bezveze, onak, čist dobroćudno. Ja bih frenda, cimera i ugodnog dodirivača. Nekoga tko je gotovo sasvim svoj, a posve malo moj. Mislim da bih se onda opustila i sasvim tiho, ali uporno i dugo, prela.

Dakle, nemrem smisliti naslov, jer nemam pojma što ću napisati. Danas sam razmišljala o tom svojem zazoru od bavljenja trivijalnostima, ali hebga, ne baviš se njima pa ih se nakupi i onda prestanu biti trivijalne. Npr. ne sjećam se kad sam zadnji put prala vrata, i gle čuda, kad sam ih pogledala bez navike, tj. pozornim pogledom, ajmeeeeeeee!

Onda sam prevrtala po mislima san koji sam usnila pred jutro, da sam otišla na posao u krivom turnusu, a onda kad sam zbilja trebala doći nisam otišla uopće, pa me nazvalo i prijetećim glasom reklo "Dođite odmah!". Je, neke stvari sam na tom frontu razvukla, ali, s druge strane, mislim da radim više, temeljitije, uz manje prečaca nego većina. I da se to posljedično vidi u tome što moji studenti znaju/mogu. Ali ne odmah. I sad možda netko zbilja misli da moram "doći odmah", jer ovaj moj starinski način, postupno i natenane, eh, ne cijeni se to, a nema ni cijene...

Pa onda ona ponuda za ekstra lovu... Odbila sam, ne definitivno, ali u načelu, i pao mi kamen sa srca! Sad se pitam, jesam li zaista odbila zato jer su ponudili premalo love za previše gnjavaže, ili sam odbila zato jer mi se ne izlazi iz moje zone udobnosti? Nije ta lova koju nude baš beznačajna, moglo bi se svašta s njom, ali nije onoliko koliko sam si ja zacrtala, a gnjavaža, da, gnjavaža je povelika. Hm.

A sad si mislim što bi npr. naša mai rekla o tom mojem življenju, ona tak aktivna, a ja sjedim i mozgam. Ma, kao da ne znam što bi rekla! I kao da tu ima usporedbe: kao prvo, ja mogu mozgati. Ona ne. A ja mogu biti i aktivna, na njene načine. Mislim da ona na moje ne može. I meni je mozganje gušt, pretežno. Iako je ponekad baš gnjavaža!

I sad razmišljam o Iris Murdoch, koja je egzistencijalizam malo drugačije definirala od one klasike, vidljivi postupci koji su moralni... Ona je pisala o RAZMIŠLJANJU kao moralnom činu, o misaonoj evoluciji, o sposobnosti da svoje i tuđe postupke, stavove i razmišljanja sagledamo što cjelovitije, o moralnosti TRUDA da ih tako sagledamo, i na kraju, o moralnosti promjene vlastitog mišljenja i stava kad uvidimo da bi trebalo - čak i ako nema vidljivih posljedica. Objašnjava to na primjeru svekrve koja razmišlja o svojoj pokojnoj snahi - znači, to njeno razmišljanje nema više nikakvog utjecaja ni na snahu, ni na njihov odnos - a čitatelj uviđa kako kroz male promjene u tumačenju snahinih postupaka (od egoističnih, do razigranih, mladenačkih, poletnih, spontanih) svekrva raste u našim očima: doživljavamo je kao bolju osobu što je širi njen zahvat razumijevanja.

I tak, u toj sferi ja prilično intenzivno živim. A mislim da ni u postupcima nisam baš loša. Nemreš loše postupati ako razmišljaš o svojim postupcima. Ali možeš upasti u katatoniju: ako o njima predugo razmišljaš.

Ručak gotov.

Postala je to tako lako: jedna usluga, ponuđena, njena, kava, brbljanje, smijeh, puno smijeha, britkog smijeha, prvo sebe režeš, onda i druge, poštovanje, uviđanje razlika, i opet smijeh, i zbog poštovanja, i iz poštovanja, i zbog razlika, a blogme i sličnosti...

Ona je puno mlađa od mene; ona je ja koja nisam bila, i ja koja jesam bila, a ja sam ona koja bi ona mogla biti, ili već pomalo jest. Ona još nije naučila neke lekcije koje ja jesam, kroz poduku sličnu onoj koju ona ima, ali blažu: viči "Upomoć!". Pa ja viknem, ona pomogne. Ali ona niš. Muk. I ne znam joj pomoći. I ponekad se strašno razljutim zbog toga: i na nju, i na sebe.

Mlada je ostala bez majke. Otac joj je nepokretan, njeguje ga već više od 10 godina; ima bolesnog brata; kronično i neizlječivo bolesno dijete. Ima za sobom brak, neuspio po svim pitanjima, i posao kojim otplaćuje dugove iz tog braka; na poslu vrti milijune, u eurima, šarmantno i s prividnom lakoćom. Ali, često je zaboli glava i bude jako, jako, jako umorna.

Onda kupi neku preskupu krpicu. Ili cipele s vratolomnom petom. I šiba dalje. Zastajkujući usput da pita "Trebaš nešto?". Ne samo mene.

Za nju "real life" nije ispijanje iskričarskih kava za pola sata komplimenata i mjesece nadanja da će "nešto biti", kao našoj veleuvlaženoj; njena tuga nije iznikla iz ljubavnih brodoloma s pametnjakovićima koji su tankerice zamijenili odijelima; ili konfliktnih ideologija konfuznog svijeta koji ne zna opravdati svoju pragmatičnu grabežljivost višim ciljevima. Ona je tužna kad ne može sve što bi htjela. Kad ne može pomoći. Ni sebi, ni drugima.

Ona je Hercegovka.

Prava-pravcata, ondje rođena.

I gorda zbog toga. Ne, nije joj cilj biti purgerica, nije joj cilj biti hercegovačka Zagrepčanka, niti Hercegovka u Zagrebu... Mislim da joj je cilj dobar život. Za nju, za njene, za sve nas. Ona je pragmatična. A nije grabežljiva. Ona se snalazi u konfuziji ovog svijeta.

Ona je građanka ovog svijeta.

Tko me tjerao da kuham vinski gulaš? Nitko. Bilo mi žao krumpira koji je već pomalo proklijao, pa rekoh, ajde... Ali zapravo vam ja volim ta svoja beskrajna nakuhavanja: volim otići u dućan i kupiti ovo za danas, ono za sutra, ovo za nek se nađe, ono jer je na akciji, ili pak zato da probam.

Tijekom većeg dijela života prezirala sam žene koje su se furale na kuhanje... U stvari, ne, te nisam, o njima nisam razmišljala, nego žene koje su stalno pričale o kuhanju. Ja sam se furala na seks ili ljubav, ovisno koje je bilo aktualnije, a kad je bila ljubav, naravno da je uključivala i seks, i voljela sam o tome pričati. Puno. I voljela, i pričati. A viš, ipak, kao da sam slutila, jako sam dobro upamtila usputnu primjedbu svoje vremešne kolegice (Je li ona tada bila mojih sadašnjih godina; a ja negdje oko 35?), koja je rekla "Pojma nemate kako vam lakne kad vas sve to prođe, ti muški, taj seks, to moranje...!".

Je. S 35 fakat misliš da ti se netko mora sviđati i da nekoga moraš željeti, inače nisi normalna. A ako ti se baš nitko ne sviđa i nikoga ne želiš, onda moraš uprijeti iz petnih žila da nađeš nekoga tko bi ti se mogao svidjeti i koga bi mogla poželjeti, jer ako to ne učiniš, eeeee, tek onda nisi normalna! I moraš imati svoje razdoblje sreće, što duže - to bolje, i moraš povesti računa o tome što ljudi o tebi misle, i moraš imati svoje mišljenje, o drugim ljudima i o svemu i svačemu, i svašta moraš, zapraf, praktički sve moraš...

I moraš. Jer onda još uvijek gradiš život. Kajaznam, možda ako si se dobro udala, u smislu sretno, u smislu imali ste i nešto sreće pa ste priskrbili osnovnu materijalnu infrastrukturu, ili si fakat imala ludu sreću i udala se za nekoga tko je vješt, okretan, pouzdan i dobar priskrbljivač, možda onda moraš manje: ili je izgrađeno, ili neka on gradi, a ti uređuješ. Kajaznam. Ja sam morala graditi.

No, kako god bilo, hormonski ili zbog sretnih okolnosti, dođe ti neki "klik!" i skužiš da zapravo skoro niš ne moraš: da je tvoj život tvoj, tvoj vlastiti, samo tvoj, da su ti pomogli da se rodiš, ali da ćeš umrijeti sama, bez obzira koliko njih naricalo i držalo te za ruku, i da je sve ovo između doista uglavnom za tebe, a nekim malenim djelićem za ljudsku vrstu, koja neće ni primijetiti ni tvoj život, ni njegovo ukinuće.

I da je puno ljepše živjeti po principu MOGU. Ili želim.

Stvar je u tome da nemreš jedno i drugo; nego jedno pa drugo. Ako ti se uopće skače.

Čitam danas ovu našu mai, i fakat je kužim, ono, ne samo da empatiram, nego simpatiziram. Dođeš tako do jedne točke u životu kad spoznaš da si posve nemoćna. I uplaši te to. Evo, ja do te točke još nisam stigla: ja sam se uplašila gledajući svoju majku. Uplašila sam se više nego moja majka, jer ja sam bila ta koja joj je u nemoći pomagala, a shvatila sam da ne, nemrem pomoći, ne mogu dati ono što uistinu želi: živjeti po vlastitoj volji.

Iako nikad nije tako živjela. A udata do udovištva.

I zato sam se ja uplašila, jer sam shvatila da nije frka to što tuđe pomoći nema, ili neće biti baš onda kad treba, iako je i to prilično zastrašujuće, nego da mi nitko do sada nije uspio pružiti ono što sam zaista htjela, a to je bilo, kao i s mojom majkom: živjeti po vlastitoj volji.

I da, dobro je onaj dycobraz primijetio, kad bismo manje mozgali o onome što nam drugi uskraćuju, a više se radovali onome što sami možemo pružiti, kako drugima, tako i sebi, možda bi nam životi bili veseliji.

Sigurno bi bilo manje važno jesmo li još uvijek lijepi (bezveze - uvijek ima netko ljepši!), mladoliki (još bezveznije - uvijek ima netko uistinu mlad!), umni (bezveze - uvijek, fala blogu, ima netko umniji, a ako i nije, onda borbeniji i glasniji), napaljeni i napaljivi (i u tome nas uvijek netko može prešišati), nego bi bilo važno jesmo li se smjestili u svijetu po svojim dobrim djelima, ili po onima ne baš dobrima. Jer, dobrota ozaruje sama po sebi. A meni je iskreno žao što tako rijetko imam prilike biti dobra.

Jer ja još uvijek skačem. Zgrčku. Raznoška mi je lakša, ali me zato manje veseli. Zgrčkom uskratim sebe, uskratim sve, i dobro i loše, pa si vi mislite, aha! Em me tak nitko nemre zaribati, em se uvijek dočekam na noge. S raznoškom, ak ne uspije, blogme boli gdje je najosjetljivije.

Ma, serem! Kad sam počela ovo pisati prekinuo me jedan važan telefonski poziv. Sad, zapravo i iskreno, razmišljam o nečem drugom. Ovo tipkam da mi prođe vrijeme dinstanja kiselog kupusa. Pa onda pečenje pljeskavice.

Ali to ne znači da sam išta lošeg napisala. Nisam. Mislim da je točno. I mislim da je poanta u tome da stvarno, koliko god to raznorazni imbecilni priručni samopomoći profanirali, naša sreća ne ovisi toliko o drugima, nego o našoj sposobnosti da je uvidimo, podijelimo ili damo.

A u tome nema ni zgrčke, ni raznoške. Niti raznoraznih košulja. Moš to samo tako, gola-golcata ili napirlitana ko sajberuša. AKO možeš.

Ako ne možeš - e, jebga! Ovisiš o drugima. Možda bude sreće. A možda i ne.

Dan 131.

Napokon sam dobio potvrdu o nekažnjavanju! Poslikao sam je uz današnje novine, Večernji, Jutarnji, 24 sata, tako da se dobro vidi datum, i javio joj na pvt da sam spreman. Gotovo odmah stigao je broj njenog mobitela. BROJ NJENOG MOBITELA!!! Konačno! Poslao sam slike i uzbuđeno stao smišljati svoju Prvu poruku.

Dan 146.

Kako vrijeme brzo prolazi kad si zaljubljen! Nevjerojatno. Mislim da sam danas spreman poslati svoju Prvu SMS poruku. Lektorica je rekla da je sve u redu, a i naš PR-ovac kaže da je Poruka odmjerena, a istovremeno srdačna i topla. Sjeo sam, skupio hrabrost i pritisnuo "Send": "Kako si?", napisao sam. Za "draga" ipak nisam imao kuraže.

Dan 178.

Već imamo svoju malu ljubavnu rutinu: ja joj svakog jutra pošaljem SMS "Kako si?", a onda ona meni uzvrati "Dobro, a ti?". Onda ja napišem da sam dobro, pa je pitam što radi, a ona radi, marljivica moja, ne stigne glavu dići od posla, tako da je poslije 9 više ne gnjavim. Pred kraj radnog vremena je opet pitam kako je, a ona je, jadna, umorna.

Dan 253.

Natuknula je da bismo se mogli naći na kavi!!! Ne mogu se pribrati, ne znam čime sam to zaslužio, ali cijeli dan pjevušim od sreće!!! Jedino, nisam siguran koga će ona smatrati "uglednim građanima". A trebam ih troje. Za preporuke.

Dan 300.

Moj direktor mi je napisao krasnu preporuku, zaista krasnu. Zašto je onda dao oglas za moje radno mjesto? Susjeda Winterblumen je uz svoju preporuku priložila i svoje obiteljsko stablo, mislim da će to ostaviti krasan dojam. Međutim, Gradonačelnik se još uvijek ne javlja... Očajan sam!

Dan 312.

Gradonačelnik me ljubazno primio u svojem uredu. Rekao je da se još nije stigao pozabaviti mojim predmetom, ali da uviđa njegovu žurnost. Zato je na licu mjesta izdiktirao tajnici kratki dopis u kojem je sažeto preporučio susret sa mnom na kavi i preda mnom ga potpisao i stavio Gradski pečat. Jupiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii!

Dan 362.

Želio bih da se naša kava dogodi točno na godišnjicu naše prve Poruke na Iskrici. One sudbonosne, kad me ljubav pronašla i prožela od glave do nožnih prstiju. Međutim, nastali su problemi: s obzirom da sam sad nezaposlen, sram me predočiti joj bankovni izvadak. Ne, za kavu imam, može i sa šlagom, posudit će mi mama, ali na tekućem je pustoš.

Dan 378.

Propustili smo Godišnjicu. Bilo je nekih teškoća oko pronalaženja pravog mjesta za kavu: ja sam predlagao onaj krasni mali kafić u mojem kvartu, ali ona je ustrajala da to bude u središtu grada i na otvorenom. Pristao sam, naravno, ali omela nas je snježna mećava, koja traje već danima. Bojim se, ništa do proljeća. Tužan sam.

Dan 405.

Svako zlo za neko dobro! Zaposlio sam se i nabavio potvrdu o mentalnom zdravlju. S medicine rada, nadam se da će ta biti dobra, za privatnog psihijatra trenutno nemam novaca, a pregled sam i tako morao obaviti zbog posla. Za mjesec-dva i moj bankovni izvod će izgledati sasvim pristojno. U međuvremenu, naša ljubav raste, sad si SMS-iramo i za radnog vremena, napiše mi što je za gablec, ja njoj što kuham za ručak, ma, sve je divno!!!

Dan 478.

Kakav divan proljetni dan! Sretan sam! Za tjedan dana idemo na kavu!!! Na kavu!!! Mama mi je posudila nešto novaca da obnovim garderobu, moram se pripremiti za sve eventualnosti, kiša, sunce, vrućina, vjetar, u proljeće nikad ne možeš znati, a znam koliko je njoj važno da muškarac bude primjereno i uredno odjeven. Jučer sam bio kod zubara, sve je u redu, nema straha od zadaha, prekosutra idem na pedikuru i manikuru, a šišanje sam ostavio za dva dana prije kave, tako da bude svježe, ali ne previše.

DAN 485.

MOJA LJUBLJENA JE DIVNA!!! UŽIVO JE JOŠ ZANOSNIJA NEGO ŠTO SAM IZ PORUKA MOGAO NASLUTITI, JOŠ, JOŠ, JOŠ ZANOSNIJA!!! Ona tapka nožicama, ljuljka cipelicu na vrhu nožnog palca, trepće okicama, zabljeskujue zubićima, plješće ručicama s pajserićima na prstićima, ne ljuti se čak ni kad joj iz torbe ispadne elektrošoker, a ja, budaletina, pitam što joj je to, uh, da mi je bilo u zemlju propasti kako sam neuk i indiskretan!

Dan 609.

Slavim! Danas smo se našli NASAMO! Ona i ja, sasvim sami, na Trgu, pod satom, u 19 sati! Zadobio sam njeno povjerenje! Prošetali smo Gornjim gradom, rame uz rame, zaljubljeni i sretni.

Dan 1002.

Osjećam da smo ostvarili istinsku bliskost. Danas je zatražila moj liječnički karton i natuknula da bismo se mogli naći kod mene doma, da je zanima kako živim... Ljubljena moja! Još samo da obavim proktologa i da mama ulašti parkete, i ja sam spreman, spreman, spreman!!! Nadam se samo da neće biti jako hladno, rekla je da sva vrata i prozori moraju biti otvoreni kad dođe.

Ne sjećam se da mi je to itko izrijekom ispričao, ali uvjerena sam da sam iz ozračja nekak upila očekivanje da će muškarci doći sami, bez mojeg poziva i/ili truda: ja se pojavim, i ako ima neki kojem sam OK, a on nekim vrhunaravnim uvidom kuži da bi i on meni mogao biti OK, eto ti njega. And we live happily ever after...

Vjerovali ili ne, uglavnom je tako i bilo, sve do mojih ranih 40-ih. Bar sam ja mislila da je tako bilo. Dobro, znala sam im malo pomoći izazovnom oblekom, nekim pitanjem za koje sam znala da znaju odgovor, blistavim osmijehom i manje-više spontanim širenjem zjenica dok mi pričaju nešto njima očigledno zanosno. Čudila sam se ženama (u stvari, onda su to još uvijek bile djevojke) koje bi priznale da "ničeg ne bi bilo da one nisu uzele stvar u svoje ruke". Kod mene je bilo svašta i bez ruku. U kojima, s 40+, nisam više imala ništa. Točnije, imala sam nešto (nekoga, sorry!) što mi više nije služilo ničemu.

I onda sam počela mozgati i skužila da sam uistinu uvijek ja bila izabrana, ali da sam sama rijetko birala, osim unutar onog izbora nastalog od onih koji su birali mene. Jesam li zato nekoga propustila, zapitala sam se. I ustanovila da jesam. Propustila sam onog malog slikara koji me mjesecima pratio doma u sitne sate, a onda prespavao na Ribnjaku, jer više nije imao prijevoza doma, propustila sam onoga koji je među prvima poginuo u ratu, jer je već imao curu, ali ipak me nazivao i s njim sam doživjela svoj prvi telefonski seks, propustila sam... Uffff. Puno njih!

Jer sam nuđenje smatrala neukusnim.

Bezveze! To je kao da kuhaš ono što se drugima sviđa, a živiš sama i sama jedeš ono što samoj sebi skuhaš.

Međutim, ima to svojih dobrih strana: kad ti se ne sviđa, nisi kriva ti, nego je recept loš. Ili je, drugim riječima, frajer progrešno izabrao (mene), a ja sam samo bila uljudna, sve dok nisam skužila da ON griješi. Uzeti stvar u svoje ruke predstavlja rizik da se nađeš s nekim ustobočenim penisom, oči u glavić, i shatiš da si se grdno zaribala. I kaj sad...? Hvala, ali ipak ne bih. Pa, može i to. Nisu svi muškarci ni silovatelji, ni droljani. Neki zaista poštuju "Ne", čak i u takvom trenutku.

Dakle, nakon nekoliko pogrešnih "stvari" u mojim rukama, stvar sam preimenovala u "inicijativu", uglavnom bez ruku. I ustanovila sljedeće:

Nemam ukusa. Ne, nije to isto kao "imam loš ukus" - ja ukusa jednostavno nemam. Nemam pojma što hoću.

Moj bivši, najvoljeniji, najtolerantniji, najkompatibilniji unutar onog izbora koji je nastao biranjem drugih, nerijetko bi mi rekao da sam ja poput evolucije, neizmjerno spora. Vjerovali ili ne, ja svoj ukus tek izgrađujem, a proživjela sam više nego što mogu proživjeti unutar ovog jednog života. Trebala bih ih više. Života. Kao i evolucija. Za sve pogreške, mutacije, nepotrebnosti i uzgoj optimalnosti.

Ali, još uvijek, meni je ispod časti nuditi. Ponos mi ne da. Mislim si, ako sam dobra, onda ni ne moram. Valjda. Možebit je to zaista predrasuda. No, moj ponos nije. I zato ja pregledavam to što se nudi, te koji se nude, i ponosno odbijam. Jer, nudi se sve manje, a blogme i lošije. Pa onda zaključim da je dobro dok ponude još uopće ima...

I ponosno kuham. Za sebe, po svojem ukusu. Bacim kad zaribam. Čudim se kad ni sama ne znam jesam li pogodila ili nisam. Ali, sita sam. Evolucijski, znači, napredujem. Možda jednom i spoznam što zaista želim.

U međuvremenu, znam što ne trebam.

Ispriča jednom jedan vrli Iskričar, od one civiliziranije i uljuđenije sorte, kak je on masu ovdašnjih povalio već na prvom ili drugom dejtu. Ono, s laganim gađenjem na licu: drolje.

Eeee, da je vrli Iskričar kojim slučajem upotrijebio pasiv ("bio sam povaljen") umjesto gordog aktiva ("povalio sam") te da nije spomenuo "masu" (zbirnu imenicu koja označava veliku količinu - paz'te, ne broj, količinu, bezličnu grudu!), ja bih njegovo gađenje smatrala časnim i opravdanim. Ovako, on je droljan. Niš više. Ni manje.

I nije uljuđen, nego je zatucana tradicionalistička seljačina poput svakog muškarca koji ženi eksplicite ili implicite uskraćuje pravo na seksualnu raspoloženost i dragovoljnost bez eksplicitne ili implicitne ucjene "Ja bih, ali (moraš me izvesti još dva-tri puta; moraš uložiti u mene bar ćevape; moraš mi obećati da ćeš me voljeti; moraš mi kupiti prsten, bundu, auto, kuću...)". Međutim, ovaj uskraćuje, ali aktivno: i dalje ševi takve. Njih masu. Takve drolje. Koje mu se gade. Pa tko je onda veća moralna dubioza? Te dragovoljke, ili masovno zgađeni aktivni moralistični povaljivač?

Droljan jedan!

I tak, već dugo se spremam napisati ovaj zapis, ali nekak mi se uvijek učini prekompliciranim, jer nedvojbeno je da drolje postoje, ali kak ih sad razlikovati od dragovoljki, a koji muškarac nije droljan ako ne znamo točno što je drolja, tj. ženski predmet za jednokratnu uporabu koja ne zaslužuje niti ono "hvala" iz tradicionalne američke izreke kojom se takve časte, a glasi "Wham Bam Thank You Ma'am!"... Evo, upravo definirah drolju: promiskuitetna žena koja ni ne očekuje drugo nego gađenje i jednokratno korištenje. Zašto je takva, o tom - potom, sigurno postoje razlozi, stoga ja ni takve ne osuđujem, ali je, gadnjikave su mi. A drolje pak razlikujem od kurvi, koje definiram kao žene koje razmjenjuju seksualne usluge, obično višekratno, za osnovnu životnu infrastrukturu, bez obzira čine li to prstenovane ili ne, dok bih prostitutkama nazvala one koje to čine na mahove, kako bi si osigurale ponešto luksuza, a osnove su već nekak sredile same.

Odlutah... Nije ovo o ženama. Nego o droljanima. Koji mogu biti očevi, braća, supruzi, prinčevi ili kraljevi, ali ženi, dakle, uskraćuju pravo na seks iz čistog užitka, bez odgode i računice, te takvu koja ispolji neproračunatu brzopletost pojebu s gađenjem, a odbace brže nego jednokratnu britvicu, i još se pride hvale kak su pametno postupili. Što su masu takvih iskoristili i odbacili. Je, da.... Nisu im nasjeli. Nego su ih povalili.

Naravno, njihove kćeri, sestre, supruge, princeze i kraljice nisu takve; sve dok to ne postanu. A onda su SVE žene takve.

I zašto ja baš danas pišem o tome? Zbog onog jutarnjeg spominjanja nasilja na blogu. Zato jer droljane smatram perfidnim silovateljima koji nikad, ama baš nikad neće završiti na sudu, bez obzira koliko (s)jebali neku ženu; zato jer mi je takvo nasilje možda čak i gadljivije od tjelesnog; vjerojatno zato jer te povaljene ni ne slute da su bile silovane, nego tko zna koliko dugo mozgaju u čemu su pogriješile i čime su otjerale svojeg vrlog droljana...

Ničim niste, drage moje. Plaćate ceh za buduće generacije žena, koje će se smjeti jebati bez ljubavi i/ili infrastrukturalne ucjene, ali i bez poniženja.

Stvarno pijem pivo. Što je rijetkost, ne volim ga, nije mi fino. Ali, ostale neke limenke od rođendana i dovelo me u napast... Zapraf, uopće nije loše!

A ovo za jebanje... Na doslovnoj razini, ma kakvi, uopće ne! Nevjerojatno kak mi je Iskrica ubila volju za tim. To postvarenje seksa, ta amputacija osobnosti i svođenje na funkciju, na fetiš, na komadić, ta lijenost, ta vulgarnost, ta trapavost, taj uzmak sponatnosti, otvorenosti, pa i radosti... Jock! Išlo mi je dok je moj um bio toliko željan noviteta da bih na sve ove manjkove dogradila što mi treba, ali mislim da meni ipak treba puno više, a da ne spominjem DRUGAČIJE, nego što mi se ovdje ponudilo; i ne da mi se sve graditi sama. To je onda okolišna masturbacija.

Na metaforičkoj razini, isto mi se ne jebe. Iako počesto mislim da mi se jebe. Ono, pogledam, aha, ova(j) sere to i to, očekivano, ajmo dalje, viš, s ovim bih se mogla i složiti, pa da, to je ta(j)-i-ta(j), nije ni čudno... I stvarno mi se prcucka, onak, ovlaš i usputno, sve dok je tako kako sam navikla, pregledno, očekivano, rutinski udobno.

A onda sebe uhvatim kak sve to skup omalovažavam; a svejedno sam tu. Hm. Onak, teoretski gledano, rutinski seks bi mi bio prihvatljiv jedino ako postoji neko veće i važnije dobro koje bi se uzdrmalo njegovim prekidom ili postraničnom dopunom. Znači, ako prihvaćam blogersko rutinsko jebuckanje, štoviše, ako mi je važno da bude baš TAKVO, onda zasigurno postoji to neko veće i važnije dobro.

Mislim da sam u početku vjerovala da tu rutinu mogu razbiti svojim angažmanom... U stvari, u samom početku početaka, to mi uopće NIJE bila rutina; ali, kad sam shvatila da jest, mislila sam si, bahato, ma daaaaaaaaaaaaaaj, tko se može miriti s nečim ovakvim, ajd da ja to razbucam! A nisam razbucala - uklopila sam se. Prihvatila sam poziciju koju ste mi dodijelili u tom našem grupnjaku, a na privatluku zalupila vrata, ako s nekim uopće prozborim, onda je to kroz špijunku, i sad dahćem u zajedničkom ritmu.

Je li sve ovo skupa opuštanje? Korekcija iluzija koje imamo o sebi i svojem življenju izvan digitalnih svjetova? Verbalna onanija? Repić nade u mogućnost drugačijeg bilo čega? Uzmak pred nerutinskim mislima? Maćehino zrcalo iz bajke?

Nekome, pretpostavljam, ponešto od toga; meni osobno, sve spomenuto, ali ne odjednom, nego kako kada.

Na osobnoj razini - onoliko osobnoj koliko to ovdje može biti - nitko od blogera mi nije važan. Oni koje sam upoznala osobno i zadržala se s njima više za mene tak i tak nisu blogeri, nego osobe s osobnošću, opipljive i s nekim drugačijim imenom, čak i kad ih oslovim onim pod kojim sam ih upoznala. Ali mi je važno imati tipove, nekoga tko će uvijek izvaliti neku glupost ove ili one kategorije, nekoga tko će se praviti pametan, nekoga tko jest pametan, nekoga kome nemam ništa reći, nekoga kome bih ili jesam rekla svašta, sve te antipatikuse koji me upozoravaju da je ljudski rod sposoban biti zaista gnusan i sve one simpatikuse koji podsjećaju na slatkoću i lakoću življenja, čak i kad su karijesno slatki i nepodnošljivo laki... I uzvrpoljim se kad isti nick bude u obje kategorije. Ne, ne, ne, ne - preglednost, dragi moji!

Jer, kad ima preglednosti, nije ponižavajuće i odiozno biti samo zaslinjeno stopalo o koje se spopiknu neoprezni, ili crna rupa u koju očajni sipaju svoj jad, a ova ne uzvrati, uzme, oteža i zamrači. Lijepo je to, štoviše.

Iako za mene krivo. Svjetonazorski.

Ma, ne kuham ručak. Prevodim. Nešto o školovanju, obrazovanju, Bolonji, trebal'-ne trebal', tko/što ne valja, profesori, studenti, institucije, politike, ovo-ono... I spora sam. Zato jer ne samo što prevodim, nego i mozgam o tome. Ili moram domozgati ono što sročitelj određene rečenice nije, a u prijevodu se sve vidi, svaka besmislica, ne da se to prevesti, nego moraš ti osmisliti i držat fige da se sročitelj ne pobuni.

I cijelo vrijeme mi se po mislima vrzma pitanje zašto svaki mali Cigić (pardon za politički nekorektan deminutivčić!) koji jedva da je škole primirisao, a ako i jest, odmah je zbrisao, računa bolje i brže nego li većina studenata (a možda i profesora) ekonomije i ima bolje razvijene komunikacijske vještine? I čini mi se bi svima ovima koji neumorno produciraju tone bolonjske papirologije trebalo prikazati jednu scenu iz serije "Žica":

Mala dilerica droge, stara 8 ili 10 godina, ne zna riješiti školski zadatak iz matematike - ono, bus, uđe toliko i toliko putnika, na sljedećoj nekoliko ih izađe, ali nekoliko novih uđe, pa opet stanica i tak nekoliko stanica, i koliko ih je na kraju u busu? Nemre to nikak izračunat. Pa pita starijeg dilera, taj ima 16 godina, ali školu nije vidio od svoje 12. On joj sad daje sličan zadatak, ali nije bus, nisu putnici, nego je droga, razne vrste, po različitim cijenama, i mušterije: koliko love mora imati nakon 5-6 transakcija? Ova to sračuna k'o iz topa. I sad je ovaj stariji pita "Pa kako onda ne znaš ovaj zadatak iz škole, ovaj koji sam ti ja zadao je puno teži?" Mala odgovara "S drogom, ako zajebeš - najebeš".

A školska djeca ne najebu. Ne odmah, i ne onda kad bi trebalo pa da iz toga nešto nauče. Oni najebu s dugogodišnjom odgodom, životno, kad puno sporije shvaćaju razloge i kad su korekcije teže, skuplje i sporije. Predajem već 27 godina, iskusila sam raznorazne metodičke i didaktičke mode, procijenila koje su više, a koje manje učinkovite za stjecanje znanja, ne mojeg, nego učeničkog, a sve se da svesti na jednu jedincatu rečenicu: "Ako zajebeš - najebeš!" Toga već desetljećima nema u školama. Nema čvrste sprege između postupaka i njihovih posljedica, bez obzira na pristup i na stupanj fokusiranosti na učenika i njegovo tzv. "iskustveno učenje": ono uvijek ustukne pred posljedicom. Zajebu, i nikom niš, ponove i ponavljaju sve dok ne pogode ili se netko ne umori, oni ili ispitivači.

A štos nije u tome da pogode, nego da ZNAJU. I ne moraju znati od prve; ali moraju ZNATI.

I sad bismo mi da ti naraštaji s produženim djetinjstvom, koje faktički traje sve do njihovog ulaska na tržište rada, grizu, snalaze se, stvaraju nove vrijednosti, reformiraju i pri svemu tome budu ODGOVORNI, za sebe, prema sebi, prema društvu i prema okolišu... Ma, besmislice! Pa oni su navikli da odgovornost imaju DRUGI: roditelji, profesori, društvo, okoliš... ili cigići; homići; oni Drugi; i drugačiji.

Bit će rata, kažem vam ja... C, c, c, c.