Ručkić krčkić

"Želim nekoga tko me shvaća i prihvaća onakvom kakva zaista jesam..."

Jel'da? Hm. Je li to točno? Možda je ipak ovako:

"Želim nekoga tko me shvaća i prihvaća onakvom kakva bih željela biti..."

I ne, neću elaborirati. Poželjela sam i jedno i drugo. Jedno sam dobila. I uvidjela da želim ono drugo.

A svako ima svoju cijenu; i nagrade.

Još se uopće nisam pomaknula iz kuće. Koja je svinjac. Pas i tak nemre suspregnuti porive, čim vidi da se laćam lajne, tj. čim pomisli na probavu, ona krene iz njega, tak da mi pranje hodnika ne gine, žurila ja ili ne. Pa ne žurim.

Kad se ujutro protegnem, oni su već tu, on i mačka: čekaju da upalim komp, izvadim iz hladnjaka njihovu klopu za doručak da se malo temperira, sjednem uz Iskricu ili pasijans i počnem dijeliti oblizeke. Kad dobiju koliko očekuju (prilično), zalegnu opet, naćuljenih ušiju: kad ću u kuhinju. Jer onda je klopa za istača.

Stari šaponja ne čuje dobro, čak ni bat za meso kojim razbijam inače meni prepisanu tabletu (jeftinija i učinkovitija od pseće!) za artrozu, ali minceza-princeza glasno komentira svaki moj pokret, sve dok joj ne serviram njeno. Na stolu, naravno. U posebnom tanjuriću. Onda on skuži da nas nema pa se polako dovuče do kuhinje; ili ja odem po njega. I njemu moram posebno servirati, ali na podu. U metalnu porciju, koju rola po cijelome stanu, ovisi koliko mu je fini sadržaj.

Danas niš od toga. Došli, ogrebli se za oblizeke, zalegli. Mačka uopće nije došla po doručak, staroga sam morala posebno pozvati. Zabrinem se za gđicu micu i odnesem joj u njenu sobu (je, prisvojila je jednu) i serviram na stol ondje. Eeee, onda može! Sve je smazala.

Ja u polusnu (još uvijek!) pristavim neke suharke za kelj i vratim se kartama i Iskrici. Bljak! Karte mi ne idu, Iskrica još manje: sve same teme koje mi idu na iznutrice otkad znam za sebe, te muškarci vaki-naki, te djeca, te roditeljstvo... Moš misliti! Muški su nam dobri i predobri, izvrsni pače, samo ako nam se oće s njima petljati, koja od nas pita "Jel znaš skuhati i jel spremaš robu u ormare", pitam se ja, a ako neka pita, onda je bitch nad bitches, mislim si, to je nekaj kaj rješavaš u hodu, ili ne riješiš i patiš, ili riješiš raskidom pa patiš još malo više. I kvit.

A djeca? Da ih roditelji mogu vidjeti bez onog svojeg DNK uloga u njih, plus vrijeme, plus trud, plus nofci, zanimala bi ih isto koliko i mene, a voljeli bi ih možda i manje. U stvari, kad bolje promislim, nije da ja ne volim djecu, ali ne podnosim roditelje. Kao i moja frendica, docentica veterine, koja obožava životinje, ali nemre s vlasnicima. Pa si je izabrala disciplinu u kojoj je kontakt s vlasnicima sveden na minimalu. Tak i ja. Iako nepodnošljivi roditelji uspijevaju naći načina da se nametnu čak i kad njihovi punoljetnici krenu na studij. Pa čak i kad "malome" od 43 godine nikak ne mogu naći posao (copyright by krelec za ovu zgodu).

Ukratko, ja još uvijek u pidžami. Koja izgleda kao trenirka, za svaki slučaj, ako netko pozvoni. Iako, kad pozvoni, ako mi se ne da (a ne da mi se), ja ne otvaram - tko se nije najavio, ne mora ni doći. Surfam netom i gledam cijene za spremanje stana. Puno! Ali, odlučim, platit ću, međutim, ovog puta tražim i preporuke i potvrdu o nekažnjavanju. Te točan popis sredstava za čišćenje i načina čišćenja. I nema da rade bez mog nadzora.

Iako ću svakodnevno morati čistiti hodnik. Zbog starog šaponje. Zbog kojeg ću, možda, spušiti velike novce, nudi mi se neki aranžman za koji bi bilo najbolje da na 2 mjeseca iselim iz stana, ali ja si mislim, pa kak bi on to podnio, ovako star, dementan, drže ga uglavnom rutine...? I kad stavim na vagu tu lovu, vjerojatno dovoljnu za planirane adaptacije, i 15 godina našeg suživota, ljubavi, prilagođavanja, neslaganja, komplikacija, i sad konačno udobnog prijateljstva - nemrem! Mislim, uzeti lovu pod uvjetima koji bi mu mogli naškoditi. Iako crvek sumnje svrdla rupicu da se zapravo ni meni ne da inkomodirati.

Jer sam lijena.

Mislim da zaista živimo u pričama: da nas naš narativni ja (je, to je stručni, neuropsihološki termin za onaj unutarnji glas koji nas neprestano kontekstualizira, koji uspostavlja uzročno posljedične veze [npr., gladna sam, zato kuham ručak] i ucjelovljuje nas u kontinuirani identitet povezujući sadašnje s prošlim i budućim) usklađuje sa zakonitostima uvod-peripetija-vrhunac-obrat-rasplet; i nerijetko gura u šablonu koja nam ne paše.

U stereotipnu priču. Npr. "Usamljena sredovječna žena". Je, jesam. I najčešće se ne bunim kad me tako netko prepriča sebi. Mislim si, OK, tak sam ti preglednija, a uostalom, nije netočno, neka bude... Iako mislim - možda pogrešno! - da ne pripadam sasvim ovom stereotipu, jer iako sam i usamljena i sredovječna, imam osjećaj da je to ishod mojih izbora, a ne neke otužne nužnosti. Samo sam ponekad tužna zbog toga; bilo zbog usamljenosti (rijetko), bilo zbog sredovječnosti (češće).

Pokorim se zakonitostima priče, koju je moj sugovornik/ca već doveo do kraja, u sekundi, onog trena kad joj odredi žanr, već me vidi okruženu mačkama, mrtvu i usmrđenu, s krznastim repovima po mojoj prašnjavoj imovini, i pogledam se takvu, s nevjericom, nasmiješena jer se zbilja ne vidim u toj priči, koja nije nevjerojatna, jer nije ni neistinita, jer pretpostavke imaju temelja, i jer je možda samo moja nevjerica nežanrovska i nerealistična.

Valjda ja mislim da živim neku bolju literaturu od žanrovske. Neku s manjim stupnjem očekivanosti.

Međutim, to je nebitno za ovaj zapis, koji je o manjku volje za objašnjavanja. MOJEM manjku volje za objašnjavanja. Jer mi se već toliko puta dogodilo da me pogrešno iščitaju da mi se ne da. A znam da je pogrešno ne samo zato jer sam ja mislila ili mislim da je tako, nego zato jer bi se ti moji "čitatelji" i sami iznenadili i rekli, viš, pojma nisam imao/la da si ti, kajaznam, rockerica, ovakva, onakva, ili neopisiva... Da zapraf nisi iz te priče. Ili da je u priču uletjela i neka druga.

Čak i kad pišem priče, nastojim čitatelju ostaviti dovoljno prostora za vlastita učitavanja, dajem mu mjesta da se smjesti u fabulu, koja je tak i tak sasvim proizvoljna, meni osobno nevažna; a kamoli kad si pričam o vlastitom životu, u kojem zaista nemam kontrole nad tako bitnim stvarima kao što su dob ili zdravlje, ili pak moja emocionalna potka, satkana davno i prerađena bezbroj puta, trošna ondje gdje se najviše popravljala, sasvih ishabana ondje gdje je nekoć bila najizdržljivija. A slijepe točke da i ne spominjem! Znam da ih ima(m), ali ne znam ništa o njima; samo podrazumijevam da su negdje. I da moja priča nikad nije i nikad ne može biti sasvim točna. Samo možda malo više ili manje istinita.

Voljela bih da si mogu pretpostaviti nekog pozornog čitatelja/čitateljicu: nekoga tko zna da neće sve vidjeti, ali će vidjeti dovoljno da dotakne tu moju istinu; i tko se trudi učitati svoju istinu, koliko god se opirala žanrovskim zakonitostima. Kad naslutim takvog čitatelja/icu, osjetim suludu glad, osjetim potrebu za fanatičnom vjerom, osjetim sav onaj manjak koji se nagomilao godinama viškova dosadnih ljudi, dosadnih situacija, dosadnih predvidljivosti, dosadnih nerazumijevanja, dosadnih ljenčarenja, dosadnih podrazumijevanja, dosadnih nasilja da se uklopim(o) u žanrovske pričice, tih predosadnih priča s predvidljivim uvodima/peripetijama/vrhuncima/raspletima i krajevima, dođe mi da se raznesem eksplozivnim objašnjavanjima, da se sasvim razorim u nešto sasvim novo, ili ukinem u komadičke elementarnih čestica koje će neka meni nepoznata sila ucjeloviti u nešto što uopće ne mogu naslutiti da bih mogla biti...

U međuvremenu, ja sam i dalje sredovječna. I bezvoljna. I zato sve usamljenija. I sve više živim baš TU priču.

Luk je zagorio, riža se prekuhala, stavila sam previše vrhnja i moj crni rižoto od sipe izgleda kao hrpa sivoga blata... A jebga! Možda je okus ipak dobar.

Nego, sanjala sam neki dan znakoviti san: sjetim se da imam još jedan stan. Manji od ovog mojeg, krcatog problemima, stalno nešto moraš krpati, popravljati, a za kompletnu adaptaciju fali kinte. Taj moj drugi stan je manji, i malo dalje od ovog mojeg, a dugo već nisam bila u njemu, ondje je podstanar. Ni tog podstanara se nemrem baš sjetiti kak spada, ali znam da mi se sviđao, zaškaklja me u međunožju kad pomislim na njega.

I tak odem ja jednog dana pogledati taj moj stan. Pristojno pozvonim, zbog podstanara, nitko ne trza, otključam, uđem i - oduševim se! Stan je prekrasan: prozračan, prepun stare krame u odličnom stanju, sasvim funkcionalne, sve autentični shabby chic, prolazim iz prostorije u prostoriju, sve je zapraf bolje nego kod mene, manje, ali uščuvanije, štosno, radi, više je svjetla, manje nepotrebnih stvari, a na kraju me oduševi to što ima otvoren izlaz na park s fontanom s jedne strane, a na ulicu sa žardinjerom s druge... Eh, ta druga me zabrine, zbog psa, mogao bi izletjeti na cestu i stradati, ali svejedno, taj stražnji izlaz presuđuje i ja odlučim: selim se u ovaj stan!

U to dolazi podstanar i vidim, nema pojma tko sam. "Vlasnica stana", objasnim, na što me on prilično drsko prekori što sam došla i ušla bez najave. I sad se počnem prisjećati, s tim tipom nešto ne štima, dala sam mu da tu stanuje jer mi se svidio, ali ček malo, kak to da on pojma nema tko sam ja i ponaša se kao da je sve to njegovo, a ne moje...? I dalje je drzak, ne prestaje rogoboriti i želi me istjerati. E, sad se ja raspigam i velim mu da mora iseliti, da ja dolazim ovamo, ima 10 dana. "Ali ja si moram naći nešto drugo!", bijesno se pobuni, meni je već navrh jezika da mu produžim rok, a onda se sjetim, ček-ček malo, pa je li on meni ikada platio stanarinu??? I shvatim da nije. Da se bahati u mojem, on, niškoristi, i pride bezobrazan.

Stanovi u mojim (i ne samo mojim) snovima predstavljaju život, stražnji izlaz podsvijest, voda osjećaje, ulica društvenost. Dakle, ja naslućujem da mogu živjeti drugačije, da moj život može biti svjetliji, radosniji, manje zakrčen, otvoreniji prema osjećajima i ljudima, ali usred tog mojeg potencijalnog života ustobočio se (znam, srbizam, ali odlično paše!) ON, podstanar, od kojeg nemam nikakve koristi, nit me zna, nit me želi znati, nit mi plaća, a zauzima mi prostor; a pustila sam ga ja sama, zato jer mi se, nekad davno, i tko zna zašto, eto, svidio. I zbog tog davnog sviđanja, ja sam još uvijek obzirna i pristojna. Dok ne popizdim. A na kraju sna jesam. Znam da sam se samo sekundicu dvoumila, izbaciti ga odmah ili mu dati fore da plati zaostale stanarine? A onda sam odlučila, jebeš lovu, van, van s njim, što prije!

Imate li i vi takve podstanare u svojim životima? U glavi, u srcu, u novčaniku? Možete li pregorjeti njihove dugove i uzeti što je vaše, jednostavno uzeti, jer jest vaše?

U snu, mogu. Ali, u snovima je uvijek ono što se stvarno dogodilo; što se događa.

Mislim da mogu.

Prošek je dobar i za popiti, ne samo u iću. Što sam provjerila jučer, a danas utvrđujem.

Što više jedeš, više ti se jede. Isto važi i kad promijenimo jedno slovo.

Rođendan mi je danas, i danas slavim. Jučer nisam, noćas nisam. (Ovo za mai, koja je vjerojatno pol noći mozgala o tome tko je sve od blogera kod mene, uvjerena da baš zato nisu došli na čagu.) Kad sam bila mala, nije mi bilo drago što je baš za Novu, starci bi se uvijek prošvercali s jednim poklonom za sve prilike, ali onda su se domislili jadu i objasnili mi da cijeli svijet slavi moje rođenje - baš kak da sam Isusek! Ajd, to sam pušila neko vrijeme, a kad sam se zaposlila, skužila sam da je fora uvijek imati slobodan dan za svoj rođendan. Iako ga dijeliš s cijelim svijetom. I opet su pokloni 2in1, čak i 3in1.

I kaj bih sad mudroga mogla reći...? Niš: sve je tak kak more biti. Sudeći po mojim kulinarskim poduhvatima, u novu godinu ulazim otvorena prema eksperimentima, uspješnima, sudeći po patki, s kojom sam se zezala gotovo četiri sata, ali je fakat DOBRA. Šteta kaj nisam malo veću uzela... A hegba! Za kolač ne znam, reći će gosti; ako ja odolim i ne načnem ga prije njihovog dolaska.

Za sutra imam kelj. A onda kupus. Pa ribu. I tak do Uskrsa.

I veselim se novome: početku novoga. Što god to bilo. Jer, loše sam isprobala, pa i grozno, a nadam se da gore nemre biti. Danas slavim još malo šansi i još malo nadanja.

Sretno!

A ja mozgam: kako je život mali, nezamjetan. Kao otpalo puce na ulici. Kao razglednica koju smo dugo čuvali, ali rijetko gledali. Kao reklama usred napetog filma. Kao slastan zalogaj, koji mislimo zauvijek pamtiti, ali iščezne, poput boli od koje je ostao samo strah.

I možda je sve ovo što činimo, moja sarma, vaše plesanje, svi ovi zapisi, samo način da nam prođe vrijeme bez spoznaje te nezamjetnosti. Bez saznanja da osobu nikad ne pamtimo, nego pamtimo predmet - dinamit, žarulju, telefon - ili njen utjecaj na naš život. Ne, besmrtnost nije u tuđem sjećanju: sjećam se ja mnogih, i našeg Drle, ne blagonaklono, i svoje majke, svakodnevno, i jednog momka koji je htio da narišem njegov portret, a ja sam ga izigrala, nije mi se dalo, i onda je on umro, ne iznenada, ali mene je iznenadilo, jer nisam pojma imala da je smrtno bolestan. Sjećanje na njega je intenzivnije, kad se javi, od svakog drugog. Takvo grizodušje!!! A imala sam 14 godina; on je bio maturant u mojoj gimnaziji. I potpuno mi beznačajan po svemu, osim ovoj krivnji.

Jesam li sad mudra zato jer mi spoznaja o nezamjetnosti mojeg, kao i svakog drugog života, donosi olakšanje? Zato jer mi se život razbio na niz podjednako (ne)značajnih postupaka, OK, neki strše, neki su važniji, neki traže puno drugih da bi se zgodili, ali sve je podjednako (ne)važno, nema više agonije zbog prištića na bradi, iako ću ga sasušiti kako god znam i umijem, nema više junačenja jer znam nešto reći i napisati i jer je to svježe, tako sročeno, iako prastaro, pomišljeno otrcanom mišlju koja je jebanjem cijelog niza mojih predaka, i tuđih predaka, nekako stigla i u moj um. I okus sarme je podjednako bitan.

I možda je samo malo važnija spoznaja da sve ovo znam cijelog tog svojeg tako nezamjetnog života: od onog druženja kod Lili, kad je njen napušen brat pričao o kozmičkoj povezanosti i ciklusu prah-tkivo-zametak-osoba-smrt-prah-energija, i kad me to, također napušenu, utješilo za sva vremena mojeg svakolikog života.

Utješna je i pomisao da sam evolucijski ćorsokak, zadnja od svoje loze, duge-duge, loze zabavljača, pripovjedača, glazbenika, glumaca, zavodnika i zavodinica s majčine strane, a majstora, rukotvoraca, iscjelitelja i vjernika s očeve: ne ide više tako; nismo potrebni. Prekidam agoniju zadnjih naraštaja. I valjda je u tome neka moja mala evolucijska zasluga.

I sad mi pada na pamet smjena prestižnih zanimanja: kako nekad žene nisu smjele raditi moj posao, tj. biti učiteljice, jer su bile neobrazovane, a takve su bile jer se smatralo da obrazovanju nisu dorasle, zatim su ipak mogle, ali samo dok su neudate, da nedajbože trudnoćom koja neumitno slijedi udadbu ne bi uvele mračne pomisli na mračna međunožja i njihove spojeve dok šetkaraju po razredu, a onda je muškima dopizdilo zajebavati se s dječurlijom, tak i tak to nije za testosteron, kraj je definitivno nastupio s mješovitim razredima i zabranom fizičkog kažnjavanja, i eto, sad je moje zvanje prepušteno uglavnom ženama; kao i pisanje. Dok se moglo dobro ševiti zato jer znaš pisati, dotle su to radili muškarci; mi žene se ne ševimo više (dapače, rekla bih da se ševimo manje) ako znamo pisati, a možda se ševimo bolje, kajaznam, nemrem uspoređivati... Sad je bolje biti glazbena zvijezda. U stvari, medijska zvijezda. Selebriti. Nebitno po čemu. Što se seksa tiče; pa i zarade. I u tome su i muškarci i žene ravnopravni.

I sad si mislim, je li uopće važno koliko sam se ševila, koliko sam uspjela podučiti, koliko sam toga rekla kad bih nešto sročila... MENI nije. JA sam iz svega toga iscrpla onoliko gušta za koliko sam baždarena, ni manje, ni više. I tako je sa svakim: mislim da smo genetski baždareni za neku svoju dozu sreće i nesreće. I uvijek dobijemo - potrudimo se dobiti - točno toliko. Ni manje, ni više. Neki kažu da sam im promijenila život... OK. To je važno NJIMA. A samo kap u mojoj kapi, koja je puna svega. Točno onoliko koliko može sadržavati. Ni manje, ni više.

A sad me najviše vesele nesebične odluke. Valjda zbog svega ovoga. Valjda mi je kapa puna. I valjda si konačno priznajem da sam pomalo i mudra.

Bijah u kupovini. Poklona. Za prijatelje. Je, tek sad, jer Božić ne slavim, osim gastronomski. Možda ne bih ni Novu, ali tad mi je rođendan, a nekoliko zadnjih godina mi se fakat čini primjerenim proslaviti što sam, eto, doživjela i proživjela još jednu, manje-više čitava. I onda mi dođu prijatelji, razmijenimo darove, malo iće, malo priče, malo piće, i bude nam baš lijepo.

I tak, nemreš drugima kupovati a da nekaj ne daruješ i sebi. Po običaju, totalne besmislice: žlicu za kavu u obliku prekrasne, male polukugle! Zdjelicu za sol s pasent keramičkom žlicom i lavanda-uzorkom! Slatkiša punu torbu, nek se nađu, za podijelit, za izjest, za imat, za zaboraviti na njih i onda biti ponosna kad ih u nekoj krizi otkrijem!

Je, i frendovima sam štošta kupila, valjda sam potrefila... Ja sam rekla što hoću, ali oni meni nekaj u stilu "sve bu dobro", a znam ja da može biti dobro, bolje ili najbolje, a ja bih najbolje, unutar budžeta. E hebga! Bumo vidli. U svakom slučaju, vrećice su veeeliiiikeeeeeee.

Sad sjedim uz otvoren prozor, zahvalna što nisam grijala pola dana, križobolna, rukobolna, nogobolna, i SRETNA, i mislim si, je, zamisli da sam se zveknula onih nekoliko puta kad sam to poželjela, ne bih OVO doživjela, a onda pojma nisam imala da je to TO, a da jesam, mislila bih da nije dovoljno, ovako prepričano. A zapravo, jest. U životu sam doživjela samo tri (3!) trenutka savršene sreće, a maloprije je bio jedan od njih. Sad već prolazi, sad već mislim na ribu koju treba očistiti, na prozore koje moram pozatvarati, na pečenku za goste koju nisam kupila, na psa kojeg moram izvesti... Više nisam tu.

U svakome od ta tri (3!) trenutka savršene sreće, bila sam tu: u sebi; u Zagrebu; u svemiru. Prisutna; prožeta; povezana.

Nema orgazma koji se s tim može mjeriti. A blogme, znam ja što je orgazam, samo mi neumjesno o tome pisati. U prvom licu. Kad znam da me čitaju lica meni skrivena i nepoznata, a njima moje znano. A u trećem sam već napisala.

Idem sad očistiti ribu.

1. Kad se prvi put slavio Božić?
a) One godine kad su razapeli Isusa
b) Oko 100. n.e.
c) U 4. stoljeću
d) 1935.

2. Otkud potječe tradicija božićnog drvca? Iz:
a) Njemačke
b) Izraela
c) Nove Engleske
d) Skandinavije

3. Zašto Božić pada na 25. prosinca?
a) Jer se tada rodio Isus.
b) Jer su se tog dana slavile i neke poganske svetkovine.
c) Zato jer ima borova, jelki i smreka.
d) Zato jer tako piše u Bibliji.

4. Kako je nastao običaj ljubljenja pod imelom?
a) Jer ti se od jela napuće usnice.
b) Ima neke veze sa skandinavskom božicom ljubavi.
c) Druidi su je koristili u bračnim obredima.
d) Nekad se koristila u spravljanju ljubavnih napitaka.

5. Koja je uloga božikovine u božićnim svetkovinama?
a) Njezini šiljci predstavljaju Betlehemsku zvijezdu.
b) Pobrkali su je s imelom.
c) Crvene bobice pašu bojom.
d) Rana crkva je zabranjivala imelu pa su uzeli božikovinu.

6. Iz koje zemlje potječe cvijet "božićna zvijezda"?
a) Amerike
b) Kube
c) Meksika
d) Brazila

7. Tko je vjerojatno prvi ukrasio božićno drvce svijećama?
a) Aleksandar Veliki
b) Papa Ivan I
c) Martin Luther
d) Papa Joso II

8. Slavljenje Božića nekad je bilo protuzakonito u...?
a) Holandiji
b) Indijani
c) Massachusettsu
d) Japanu

9. U kojoj zemlji je rođen Sveti Nikola?
a) Na Sjevernom polu.
b) Nizozemskoj
c) Njemačkoj
d) Turskoj

10. Šećerni štapovi bijele i roza boje potječu, po predanju, od slastičara iz...?
a) Indijane
b) Meksika
c) Njemačke
d) Turske

Točni odgovori prije nego zagsim komp!

Što se mene tiče, ovakva zima može ostati do proljeća. Ostavila sve otvoreno i otišla po špeceraj, cca 2 sata dok ja po okolnim dućanima skupim sve što hoću po optimalnim cijenama, i opet nešto zaboravim (granny smith jabuke!), a u stanu još uvijek ugodno. Milina!

Opet me spopalo da bih pravu jelku, ali hebga, ima lijepa, može i cijenom, a nema podnožja - kak da je onda namontiram? Veli ovaj meni, u stalak za suncobran. E hebga, nemam ni stalak, ni suncobran. Dakle, nemam ni pravu jelku. Koju sam i tak najviše htjela zato da se mačka ima po čemu verati. Okitila bih je narančama, mandarinama, limunima, bombonima, isključivo jestivim ukrasima. Možda i pokojom mrkvom. No dobro, nisam još sasvim odustala, nakon Božića će vjerojatno pojeftiniti, a ja tak i tak više slavim Novu nego Božić - em što je nova, em što mi je rođendan.

Sad bi trebalo skuhati sekeli, ali još mi se ne mrda, iako sam gladna. Ispijam čašu plavca, od koje ću se ziher napiti, ali kaj onda, lijepo se uvalim u krevet i baš me briga! Sutra bakalar, preksutra janje i lički krumpir, kolača nema, osim ako me ne spopadne nadahnuće, jer sastojke imam, treba samo volje. Ili ću odmrznuti kesten pire.

I u duhu blagdana, svodim ja svoje bilance, financijski katastrofa, ali po ovome, ovoj opuštenosti i slobodi - nikad bolje! I sad opet nisam sigurna želim li se udati... Zato da mu pričam ovo, umjesto što zapisujem ovdje? Hmmmmmmmmmmm... Ne bi to bilo loše. Iako me, nekoć mladu i udatu, strašno žifciralo što su se naši nekoć umni razgovori sveli na upravo ovakve. Ma, suvremeni brak nije za suvremene mlade, napumpane iščekivanjima vječno ugodnih uzbuđenja i iznenađenja, nego za mene, na primjer, predoziranu svim mogućim uzbuđenjima i iznenađenjima, ja bih ugodna i sigurna očekivanja, a ne neka tam iščekivanja... Drugačije je bilo dok ljudi nisu ni znali što ih čeka, pa bi bogu hvalili što nisu batine.

Pogle sad ovo, gotova sam! Rekla svoje. OK, mogla sam još ponešto o tome da sam si na mobitel spustila krasni wallpaper, interaktivni, kak ga pipkaš, tak on svašta radi, a sve nešto lijepo, i baš me veseli, i da me neka glupača optužila da sam joj dijete odalamila po glavi kolicima za plac, što je fizički bilo neizvedivo, ali u njenoj glupavoj glavurdi sasvim moguće, jer dijete uopće nije gledala, nego je blenula u nekakvu robu na policama, ne trzajući na moju uljudnu zamolbu da mi napravi malo mjesta da prođem, pa sam podigla kolica i kotačem zakvačila ručku njenih, s djetetom u njima, neozlijeđenim i tihim; rekla sam joj da će dijete vjerojatno biti ista mater, nek ne brine. Štoćereć, glupo. Ali, ona je preglupa da bi to shvatila.

I da, čitajući danas meiju i hornyja zajedno, on čak ispada koliko-toliko pametan. Nemreš bilivit!

A sad idem kuhati.

S nepunih četrnaest progutala sam sve tablete iz ormarića za lijekove i smireno očekivala svoje ukinuće. Koje se nije dogodilo; i nije; i nije. Pa sam prijavila mami da ne ide.

Poslali me psihologu; izmjerili inteligenciju; zadivili se. Moja psihologinja, propisana zakonom za maloljetne samoubojice, odjednom postala udvorita do gađenja. Počela me oponašati. Čak je kupila i istu bluzu kakvu sam ja imala. Prezrela sam je. Dali me drugoj. Ta se izderala da što zajebavam roditelje, a ja joj odgovorila da tak mogu razgovarati i doma pa nek se lijepo ona jebe. Konzilij u sastavu nje i bivše zaključio da ne komuniciram sa ženama i poslao me muškarcu. Psihijatru.

Taj je bio zabavniji. Nije ga impresionirala moja inteligencija, koju, usput budi rečeno, nisam saznala, samo sam čula kak se majka zabrinutim i istovremeno ponosnim glasom hvali prijateljici da sam "genij" i da mi je mentalna starost za nešto više od 50% veća od kronološke; što me prilično zbrkalo, inteligenciji unatoč, ali sam vremenom uspjela dokučiti kak je to moguće. No, dakle, ovaj je uporište svoje terapije za moj prvi napadaj kliničke depresije našao u činjenici da sam žena i da seks liječi praktički sve kad su žene u pitanju. Kad je saznao da imam dvojicu muških prijatelja koje jako volim, a da mi se jedan sviđa više od drugoga, preporučio mi je da se poševim s tim koji mi se više sviđao. Bez obzira na to što mi niti jedan od te dvojice nije bio feromonski kompatibilan, tj. nije mi dobro mirisao, štoćereć da sam ih uistinu doživljavala kao braću i da mi je seks s njima bio teško zamisliv. Ali ne nezamisliv. Pokušala sam, s obojicom, i nisam mogla: miris je presudio.

Tek sam nedavno skužila da je i mog zabavnog psihijatra (ipak!) impresionirala moja inteligencija, izražena kao zrelost nesrazmjerna dobi, jer je sa mnom razgovarao kao s potpuno zrelom, formiranom osobom. I da sam to bila, vjerojatno bi mi pomogao. Ali nisam. Zato me zbrkao.

Naučila sam sljedeće:

Puno sam drugačija od svojih vršnjaka. To je premisa koja objašnjava većinu naših nesporazuma. Krivo! To objašnjava NEKE naše nesporazume, ali ne sve. Jer, ja JESAM svoja vršnjakinja, nisam netko drugi tko raste u tijelu one koja izgleda kao 13,5-godišnja djevojčica. Uostalom, tko je vidio locus odgovrnosti stavljati IZVAN osobe u nevolji? To znači osuditi je na bespomoćnost!

Ljudi koji imaju moć utjecati na moje življenje i raspoloženja uglavnom su mi inteligencijom inferiorni, zato JA imam odgovornost oblikovati naše odnose tako da zadovolje i mene i njih. Glečte, s 13,5 godina praktički SVI imaju neku moć nad nama, bilo zato jer su odrasli (roditelji, nastavnici...), bilo zato jer ih želimo (prijateljice, prijatelji, dečki...). Bez autonomije, kakve-takve, nemreš nekome dodijeliti odgovornost. To znači da tu osobu osuđuješ na podatnost. I kronično nezadovoljstvo.

Najbolje je biti prosječan. Ergo, s obzirom da to nisam, mimikrija: prav' se da jesi, a kad skuže da nisi, već će te voljeti! Jel? Koga će to voljeti? Nekoga tko izgleda kao ja; ali nije ja. Ergo, mene je nemoguće voljeti.

Tak vam je izgledala psihologija/psihijatrija '70-ih.

S 40 i nešto dosta godina rasplakala sam se dok sam gledala dokumentarac o transsekualnim osobama: to njihovo nepripadanje, neshvatljiva "neodređenost", odbačenost i totalno rizična izloženost najgorim osobinama najbliže okoline - sve sam to proživjela. Iako sasvim straight po rodnim i spolnim pitanjima.

Danas sjedim za kompom još od 7 i pol, u pidžami, puštam psa nek zapišava hodnik i ne dižem sjenilo, jer jednostavno nemrem ući u konvenciju koju nikad nisam prihvatila (aha, da, još jedno naravoučenije dr. S.: konvencije su provizorne i prozirne, ali olakšavaju komunikaciju), a to je blagdanovanje: toliko sam se napenalila na 20. kao dan D svoje slobode od robovanja zarađivanju da sam bakalar namočila danima prerano i valjalo bi ga danas skuhati da se ne usmrdi; i trebalo bi pospremiti, ne samo zato jer su blagdani, nego prvenstveno zato jer se već zbilja ni sama ne snalazim u neredu; htjela bih pravu jelku, s mirisom, ali da je montiram, trebam pospremiti, preurediti i preorganizirati, inače do Uskrsa neću znati gdje je što; a sve je to previše za mene, shrvanu umorom i zimskom deprom, koja nije klinička, nego sasvim uobičajena za ovo doba godine, ravna mrzovolji sasvim običnih ljudi, a i ja sam obična, u većini svojih manifestacija, ali svjesna da u nekima nisam, a zbog te svijesti prepuštena razumu da to saniram, ako procijenim da treba sanirati, u što danas uopće nisam sigurna.

I smiješno mi je što sam još uvijek mala, još uvijek zabrinuta i zblenuta 5-godišnjakinja s ove slike, bez instrumentarija psihologije i psihijatrije koji sam stekla 8,5 godina kasnije, a koji, inertno, i dan-danas koristim, iako vidim da nije učinkovit. Učinkovito je svima reći "jebite se" i misliti točno to, doslovno i metaforički. Reći svima "vi i vaši rituali me umarate, ne koristite mi, niste mi zabavni, a svaki put kad se u njih pokušam uživjeti, dajem vam dram svojeg mesa, naživo i pri punoj svijesti, a za to biste trebali biti itekako zahvalni, jer ja ZNAM da od vas niš korisnoga neću dobiti, osim ako vam se zalomi da mi izaberete blagdanski dar koji stvarno priželjkujem".

I zato, mai, ne prozivaj za svoje čage: to je za tebe i tebi slične, koje mi, uostalom, niste vršnjakinje, jer ste starije od mene; a ja sam starija od vas. U smislu zrelija. I drugačija.

A ti, pornografski seronjo horny, svoju "njegu" usmjeri na plitke posude s malo sadržaja koji bi se od nje zaista mogao uzbibati.

Jer, kužim ja vas: tražite, a povremeno i dobijete, isto što i ja: potpunu usmjerenost na sebe; i zaborav. Ne znam zašto vama treba, ali za sebe znam: zaborav da vremenom samo nevažne stvari postaju lakše; i da smo uvijek bespomoćni.

Oni s više moći oduvijek su se više seksali: udvoje, utroje, ugrupno, kako im se htjelo. Obična raja nije, nit je imala prilike, nit je smjela, nit joj je bilo do toga: seksali su se po dužnosti, da sebi i društvu rode radnike, da osiguraju imanje, i da, ako su imali sreće, i iz gušta, ne nužno s onima s kojima su imali dužnost, a to bi onda bilo potajice.

Seks (ili odricanje od seksa) je odavna sastavni dio vjerskih obreda i političkih poteza. Gušt u seksu se oduvijek preimenuje u nešto drugo, svrhovitije po općem mišljenju aktualnih kultura. Seks kao općenarodna veselica i simbol osobne slobode pojavljuje se s društvom obilja, s djecom stasalom poslije 2. svjetskog rata, razmaženom tehnološkim napretkom, dobrim perspektivama, predoziranom roditeljskom skrbi i dovoljno sitom i dokonom da mozga o smislu pojedinačnog opstanka, smišlja krilatice tipa "imati ili biti" i kreativno otkrije užitak kao neupitan cilj vlastitog življenja.

A danas, u mraku recesije, političke, obrazovne, zdravstvene krize, evo, neki sasvim obični smrtnici dolaze na ovaj portalčić i piskaraju o svojim seksualnim vragolijama, onak, s visoka, uz moralnu superiornost "oslobođene" seksualnosti, a valjda i moralnosti i svijesti uopće.

Glečte, ja u nečijem stilu seksanja, ako je s pravno, intelektualno, ekonomski i emocionalno ravnopravnim osobama, štoćereć - dobrovoljno - ne vidim moralno pitanje. Vidim izbor, koji se može, a ne mora, poklapati s mojim ili bilo čijim preferencijama. Ne vidim strah od spolnih boleština (HPV se, npr., može prenijeti i uz zaštitu, jer boravi i na bedrima, i u ustima, dakle, SVI smo izloženi riziku, osim ako se ne ševimo uopće), ne vidim urušavanje nuklearne obitelji (koja se već tak i tak raspala, a šlingeri joj, po mojem, daju umjetno disanje i masažu srca, kako god znaju i umiju), ne vidim nikakvu naprednost, nego naprotiv, traganje za sredstvom koje će začepiti zjapeću crnu rupu gladi:

Za moći; za važnosti; za prepoznatljivošću; za zadovoljstvom. Vidim odsustvo sublimacije. I ponavljanje tradicijskih receptura u suvremenom kontekstu.

Nemrem odmjeriti razinu užitka koji pruža određena seksualna praksa, meni nepoznata ili odbojna, bio to šlingeraj, BDSM, pornjava, ili kajtigajaznam, nisam baš upućena... Možda je ogromna. Možda je znatno veća od moje. S druge strane, kaj onda ako je meni moja dovoljna? Ali mogu odmjeriti ispraznost koja zrači iz hvalisanja: jer, to je siguran znak da nešto fali. Moje odobravanje? Divljenje? Zavist?

Međutim, čak ni to nije moralno pitanje. Nego je metafora. Naime, uvjerena sam da je suvremena seksualnost uvelike izmanipulirana, uvelike zamjensko sredstvo za niz drugih oblika samorealizacije pojedinca: za stvarno sudjelovanje u bitnim odlukama, bile one političke, ekonomske ili potpuno osobne naravi. SEKS nam još uvijek nisu uzeli, mislimo si mi, do tjemena zaduženi, s jednim od najlošijih sveučilišta u svijetu, s kastinskim društvom u kojem djeca neobrazovanih nemaju praktički nikakve šanse skočiti u višu obraznovnu, a onda i socioekonomsku skupinu (vidi Jutarnji od neki dan), mi zarobljeni manjkom love, snage, moći, važnosti, osuđeni na šljaku do posljednjeg daha, muljažu i neizvjesnost, mi zadovoljni maleckim da manje ne može biti, mi stegnutih remena, mi debeli od krumpira sa zeljem, mi ograničeni neznanjem, neiskustvom, kukavičlukom, pesimizmom i neinteligencijom, e jebiga, mislimo si mi, jebat još uvijek znamo i možemo, i to više i duže od susjeda, i možemo zaboraviti sve što nismo, jer u jebanju smo to što jesmo.

Što god to bilo.

A to već JEST moralno pitanje.

Popizdičici: Jest, blogami, i mi smo davili. A reakcije su bile daleko gadnije nego što su aktualni udavi ikad doživjeli.

Mai: Ne smeta mi tvoja radost, nego tvoja tupost. A ta je očigledna u svakoj rečenici. Kao i potreba da te drugi vide i potvrde onakvom kakva bi htjela biti. E pa ja te vidjeh i nemrem potvrditi. Što sam elegantno prešutjela, sve dok ti nisi počela LAGATI o mojoj pojavi, uz autoritet činjenice da si me vidjela uživo. Onda sam ti ja napisala kak ti zapravo izgledaš i kakav dojam ostavljaš. Fizički, intelektualno i društveno: okamina. Neprilagodljiva vremenu općenito, a kamoli trentuku. Jer, nije svako društvo za tebe, niti si ti za svako društvo.

I da, meni trebaju ljudi da bih bila bolja: bolji ljudi nego što si ti i velika većina ovih koje ovdje čitam.

Što se tiče mojih gušteva, pa gleč vako, krkanluk i pametovanje zahtijevaju zaista puno vremena i energije - nemre to svako! A osim navedenih, imam ja i još neke, ali ne bih njima gnjavila bloški puk. Da mi opet netko ne namontira govno na glavu iz čistih govnarija u vlastitoj.

Haug!



(Nemrem ni ja naći onu sliku koju traži popizdičica, izgleda da je izgubljena u prijelazu na novo računalo.)

Cijeli članak OVDJE: Link

Ima još:


Cijeli članak OVDJE: Link

Kak sam došla do toga? Pogledala u guglu:

Rekoh da sam protiv. Jer ne vidim kako me povećanje tuđih osobnih prava ugrožava u mojim osobnim pravima. U stvari, ovo partikularno pravo me definitivno manje ugrožava nego npr. pravo glasa osoba u dijaspori. Stvarno ne vidim kako stil nečijeg seksanja može utjecati na moju svakodnevnicu, a još manje zašto bi moja ravnodušnost prema tuđem seksu odeđivala npr. razinu mojeg domoljublja. I ne vjerujem da odhrvaćenje ima ikakve veze s oralnim ili analnim seksom, navodno preferiranim seksualnim praksama homoseksualaca (iako omiljenim i među heteroseksualnom populacijom, čak i ortodoksnim katolkinjama koje čuvaju "nevinost", izjednačenu s intaktnim himenom, za brak): mislim da ima veze s katastrofalnom ekonomijom, još katastrofalnijom politikom koja nema ama baš nikakvog pojma o ekonomiji i svodi se na feudalno ubiranje poreza od gladne raje, da ima sve moguće veze s mizernim naknadama za porodiljni i roditeljski dopust, neizvjesnošću zapošljavanja i nesigurnošću radnog mjesta; mislim da smo svi mi skupa za dom potpuno nespremni.

Jer, hajde sad, da nam netko da posao (i to dobar!) na "trulom Zapadu", uz sve potrebne dokumente i dozvole, koliko bi nas ostalo ovdje? Vidite, ja domoljublje mjerim ovim pitanjem. A svoje dokazujem svojim ostankom. Jer, mogla sam. Pa nisam. Moj dom nije bio savršen, ali takav je dom, to je mjesto koje ne mora biti savršeno, u kojem smijem biti nesavršena, u kojem sam prihvaćena, i ja, i svi moji, baš onakvi kakvi jesmo, i kad smo grozni, i kad prdimo-smrdimo, i kad smo neuspješni, i kad se ševimo onako kako mama i tata nikad ne bi, bar ne bi priznali da bi, i kad se svi međusobno izbogaramo, ali hebga, na kraju pakla koji se zove "obiteljski ručak" ipak se zagrlimo; i smislimo kako da ovaj otplati kredit, kako da onog spasimo zatvora, kako ovoj naći muža, kako da onaj preboli ljubavnika koji ga je zamalo izbo nožem i pride mu drmnuo lovu koji smo mu dali zadnji put da otplati dug, kako malog odučiti od psovanja u školi, tutnemo si diskretnu šušku, opalimo još diskretniju šljagu, upozorimo na važnost kondoma, dogovorimo abić kod tog-i-tog... I kažemo, uffff, prošlo je, a znamo da ćemo doći opet.

Nisam još nikad čula da netko ne želi živjeti u Hrvatskoj zato jer se neki postotak populacije ševi ovako ili onako, ali stalno slušam da ljudi, ne samo mladi, nego i moji vršnjaci, žele otići, jer: ovdje nema perspektive, nema posla, nema zdravog razuma, nema planova koji bi držali vodu, nema sugovornika, nema pametnih jer su svi pametni besplatno završili školovanje i onda otišli, nema poštovanja za pojedinca, nema sigurnosti za one koji odstupaju od nečije ideologije, a SVI imaju nekakvu ideologiju, i onda nemreš ne odstupati... Nema nikakve sprege između uloženog rada i znanja i životnog standarda. Ima sprege između lukavog umrežavanja bez obzira na znanje, rad i svjetonazor i životnog standarda. A razumnom čovjeku je sve to skup prekomplicirano; razuman čovjek će iznajmiti dio svojeg života zato da bi u ostalim dijelovima bio svoj i živio onako kako mu se sviđa. To ovdje ne ide. I u velikom dijelu svijeta ne ide. Ali, mi smo si nekak mislili da mi NISMO dio TOG svijeta u kojem to ne ide. I ZATO nismo za dom spremni.

Upotrijebih množinu... Ta množina, čini mi se, nije većina. Jer, sudeći po medijskoj eksponiranosti, većina je za dom spremna, ali ako taj dom ne treba financirati, održavati, popravljati, uređivati i financirati. Čini mi se da je većina spremna za neki dom u kojem nema smetnji, nema različitosti, koji se samoobnavlja, koji ne traži nikakvu domišljatost, nego egzistira na čistom hrvatstvu, definiranom kao selektivno katoličanstvo, tj. ono koje heteroseksualnim Hrvatima dopušta preljub, razvod, krađu i koliko-toliko neizravno ubojstvo ako ne ide drugačije. A nikad ne ide drugačije. Jer nam se ne da razmotriti bi li išlo drugačije. I zašto bismo to uopće razmatrali?

Znate da ja pišem u prvom licu, čak i kad to naslov ne ističe... Dakle, u prvom licu, reći ću vam ovo: kad neka kreatura kamenog lica, kamene kuće negdje u "domaji", koja definitivno nije na teritoriju koji se u npr. vodiču Hrvatske turističke zajednice PONOSI svojom raznolikošću, kako zemljopisnom, klimatskom, tako i običajnom i kulturalnom, počne MENI, ovdje rođenoj, ovdje odrasloj, ovdje školovanoj, ovdje opstajućoj unatoč svim nedaćama koje su zadesile moju generaciju (smrt Tita, raspad SFRJ, Markovićeve marke, galopirajuća inflacija, domovinski rat, privatizacija, protokapitalizam manufakturno-feudalnog tipa, globalna recesija neviđenih razmjera) govoriti da NISAM domoljub, a to zapravo znači da nisam HRVATICA, zato jer mi se jebe kako se tko jebe jer me jebe to kak bum preživjela od plaće do plaće, onda mi zbilja dođe da velim "Ne, za TAKAV dom nisam spremna, idem u neki drugi dom, starački, ubožnički, plaćenički, stranjski, kakav god", ili da kreaturi jednostavno nacrtam: ROĐENA SI S KRIVE STRANE CRTE I KAJ TI JA SAD MOGU, JEBE MI SE ZA TO TKO TI JE KRIV. ALI TI MENI JESI. I ZATO: GONI SE. U TRI PIZDE MATERINE HETEROSEKSUALNE, S DUBINOM POGLEDA U MRAK TUĐIH ANUSA. JER JA U NJIH NE ŽELIM ZURITI S TOBOM.

Haug. Slobodno prijavite. Jebe mi se. Na sve moguće načine.

Zadesila me sreća, ali istovremeno i nevolja, da živim u stanu koji je prevelik za moje potrebe i standard. U stvari, ljeti mi je taman, predivno je otvoriti sva dvostruka vrata i pustiti neka kola svjetlost, premještati se prema dobu dana, temperaturi i raspoloženju iz jedne prostorije u drugu, krasno je imati toliko prostora da možeš gomilati uspomene, garderobu koju si prerasla, ali se možda u nju vratiš (jesam!), predmete koje još nisi spremna otpisati... Zimi, međutim - koma!

Svedem se na svoju sobu, kupaonicu i predstoblje, uz povremene (što kraće!) izlete u kuhinju, do koje moram proći kroz četiri prostorije. Grijem samo ono što moram, a svejedno puno platim. Osvjetljavam što moram. A sad moram sve, jer je pas inkontinentan. Neki dan sam kupila neku malu ledicu, onu za bebe, da daje tek toliko svjetlosti tijekom noći da se dijete ne prepadne mraka ako se probudi, i uštekala je u sobi kroz koju moram proći na putu do hodnika (onu drugu sobu, najveću, jednostavno sam izbacila iz uporabe), zatim predstoblja (u kojem je uvijek uključeno svjetlo) da bih konačno stigla do kuhinje. I sve pet, osvijetli to, ne bubetam se o namještaj, ali hebga, ne osvjetljava dovoljno pod, na koji se moj starkelja junački iskrcao; a ja ugazila. I razgacala. Prije spavanja, kad više zbilja nisam bila raspoložena ni za kakva čišćenja, a nakon šetnje, koja je očito bila isključivo rekreativna.

I tak ja danas odem u Žaruljicu, noseći sa sobom stolne svjetiljke koje namjeravam upotrijebiti za nekakvu nužnu, a minimalnu rasvjetu prolaznih prostorija, jer mi je žaliblože kuriti kilovate iz lustera za tih nekoliko sekundi prolaska, ali mi se ne šljapka po šaponjinim iskrcajima, a i frka mi je da ću se popiknuti o životinjce, mačka ne mrda iz prinicipa, šaponja jer je gluh i poluslijep, a vole me, i čim ja mrdnem, evo njih i daju sve od sebe da ih ne bih propustila primijetiti... A prekidači uvijek tek negdje na pola puta, razbijemo se dok do njih stignem.

U Žaruljici moj susjed: kupuje desetke starinskih žarulja. Nisam odmah prokužila kakve kupuje pa mu velim, aha, susjed, i vi šparate... Na što me prostrijelio ubilačkim pogledom: ne! On ove kupuje za svoje starinske lustere i stvara zalihe, jer će nam ih EU zabraniti nakon 1. 12. Uffff! Pita on mene, pa kak si ja osvjetljavam stan? Lampicama, velim, već godinama, ne samo zbog potrošnje i propisa, nego mi je takvo osvjetljenje ugodnije. Pogleda me još prezrivije. I onda se sjetim, aha, pa da, njemu je jako važno da svi znamo da on IMA novaca... Iako vjerojatno nema. Bar ne koliko je prije imao.

A i ja sam prije imala više. Više nego dovoljno. Da, imala sam gotovo desetljeće financijskog spokoja, kad mi je plaća dostajala ne samo za neizbježne troškove, nego i za investicije. I zato sam optimistično utrčala u kredite, koji su me sad sveli na jednu sobu. A hebga! Događa se. I boljima od mene. Pa i cijeloj državi, koja, smatram, nije bolja od mene. Međutim, u razdoblju tog blagostanja meni je fakat bilo neugodno nabijati ga na nos manje solventnima od mene: uvijek sam se potrudila zakukati zbog nečega, pazila sam da ne odjenem nešto napadno skupo kad bih se družila s frendicama skromnijih mogućnosti, zapravo, svoje pravo financijsko (blago)stanje sam otkrivala samo onima koji su uživali slično ili bolje; po kvartu sam uvijek hodala apa-drapa, jer mi je tako najudobnije. Hehe, valjda mi je zato nedavno susjeda rekla da sam ja jedna od rijetkih "normalnih" koji su ostali u ovom kvartu. Koji više nije za nas "normalne". Blogme, za živjeti ovdje, nešto treba biti nenormalno, inače nemaš dovoljno.

Naravno, prodaja je opcija koja bi riješila viškove, kako prostora, tako i troškova. Ali, evo, pročitah jučerašnji blog seksualnog bogeca, veli on, u Zagrebu moš kupiti stan za bagatelu... E, pa ja NE DAM za bagatelu! Jer vrijedi više i jer mi se gadi pomisao da se u prostor kojim se rasprostiralo tako puno mojeg života useli neki bogec, bagatelaš, "nenormalan" vako ili nako, a pride i vjerojatni kandidat za državnu skrb u Remetinecu. Uostalom, moje je skupo i po bagatelnim cijenama, jednostavno zato jer je veliko. Dakle, bloški bagatelaši nemaju šanse. Aleluja!

Druga opcija je iznajmljivanje. Eh, za nju sam bila prilično zagrijana sve dok mi se sinoć nije upalila žaruljica da bi mi mogao useliti netko poput našeg seksualnog b(l)ogeca: namjeravala sam odvojiti dvorišni dio stana, cca 35 kvadrata ilitiga 1,5 sobni stan, i to iznajmljivati da mi pokrije režije. Ali, svejedno, iako moj stan s tim "novim" dijelom ne mora imati nikakvu komunikaciju, tj. daju se potpuno odvojiti, čak i ulazima, ipak je to moje; i nije mi svejedno TKO je u mojem. Jesu li neke usrane režije vrijedne toga? Pa plaćam ih i sad, kad natprosječnu hrvatsku plaću izdvajam za kredite, zašto bih riskirala kad se riješim dugova??? A riješit ću se sljedećeg ljeta.

Hm. Vjerojatno ću ipak iznajmiti. Nekom toliko mladom da vjerojatno nije Iskričar(ka). Iako roditelji možda jesu. Kaj me briga, glavno da uredno plaćaju! I bit ću zmaj-stanodavka, u stalnim nenajavljenim inspekcijama i sitničava oko troškova. Pa tko izdrži, taj ostaje. I nije me briga što susjedstvo misli o mojim financijama ili "normalnosti": ja volim svoj stan; volim svoj kvart; i meni se odavde ne mrda. Iako od viška boli glava.