Ručkić krčkić

Osjećam se kao gost u svojem životu: stalno nešto čekam. Čekam nalaze, čekam da mi isplate neku lovu, čekam da otplatim kredite, čekam da se s nekim posavjetujem u što ću investirati, čekam da vidim hoću li stan prodati ili adaptirati, čekam da mi pas umre, onda opet čekam nalaze da odlučim hoću li uzeti neko novo štene, čekam ratu za plin, čekam nekaj zanimljivog na televiziji, čekam vikend, čekam olakšanje, čekam naviku, čekam snijeg da što brže prođe, čekam proljeće, čekam nove probleme, čekam da stari prođu, čekam da mi postane svejedno, čekam da ručak odstoji, čekam da mi ovdje opet bude zanimljivo... Ljubav više ne čekam, dost mi je čekanja, i previše. Nikak se raskomotiti.

Eto, toliko za danas od mene.

Već danima ujutro škiljnem na blog, pročitam što je bilo prethodnog dana, malo pratim što se zbiva dok ne ustanem, i puni mi prsti komentara... Ali, onda ustanem. I odem. I kasnije mi se ne da više. Međutim, danas kuham šarenu juhicu, pečenje je od jučer, ustala sam, obavila sam, imam vremena, i da mi se. Samo sam već pol toga zaboravila. I ne mogu ići redom.

Počet ću od jučer. Pita meija pašemku jel bi ona pomogla nekom teško bolesnom koga ne poznaje, s obzirom na pašemkin način razmišljanja, valjda sveljublje i sve što ide uz taj svjetonazor; a ova veli, jock, ne treba takav mene, ja ni samoj sebi ne mogu pomoći (ili ne znam, ne sjećam se, a izbrisano je, nemrem cepejati), uostalom, teški bolesnici su ljudi koji sve znaju, koji su se odlijepili od nebitnog i žive samo bitno... Kaže pašemka. Ako se ne varam. Tako nekako. U biti, točno ovo: ne, neću, jer ne mogu i ne znam, a oni mene ne trebaju, jer znaju što ja ne znam. Tak sam ja to shvatila.

I htjedoh onda napisati da nije tako: teško bolesnim ljudima postaje bitno ono što im je bilo nebitno dok su imali kontrolu nad svojim tijelom, a posljedično i dobrim dijelom života - bitno im je na koju stranu su okrenuti, bitno im je da znaju da će netko doći i dodati im ono što ne mogu sami dohvatiti, da netko brine, da je netko tu; a uglavnom, da ih ne boli. I da, bitni su im ljudi koji su tu, oko njih, i kojima mogu vjerovati, na koje se mogu osloniti. Svi drugi - nebitni. Jer gnjave. Jer donose sa sobom svoje strahove i svoje brige. A to je previše. Za nekoga tko je teško bolestan. Tko umire.

Svejedno, oni zbog toga nisu ništa mudriji nego dok su sami grabili na zahod i plac, dok su jebali mater bitnima i nebitnima kad bi ih ovi razočarali, dok su kovali planove za život, a ne smrt. Točnije: umiranje. Jer smrt, vjerujem, ni oni ne mogu spoznati. Sve dok ne dođe. A znaju da hoće. Kao i svi mi. Njima izvjesnije uskoro.

Trebaju li oni nekoga nepoznatog sveljuba? Možda. Znam po svojim teškim bolesnicima, pa i po sebi, iz ona tri tjedna kad je bilo sasvim moguće da ćemo se smrt i ja sljubiti za koji mjesec, da nam trebaju ljudi sa svim svojim svakodnevnostima, nimalo mudri, nimalo duboki, nimalo drugačiji nego inače: cijene; tračevi; serije na telki; knjige. Svom umirućem mužu sam naglas čitala Bulgakovljevog "Majstora i Margaritu". Mislim da nikad nismo bili toliko bliski.

A kad teško obolimo, kad izgubimo kontrolu nad najjednostavnijim pokretima, uvijek je netko tu. I, koliko sam ja vidjela, najčešće netko na koga nikad nismo računali. Ljudi su OK, u načelu, iako većina zbriše. Od straha i težine. Ali netko uvijek shvati, pa nemreš pustiti čovjeka u nevolji...! I ostane. I pomogne. I zapravo te spasi. Jedan tio tebe, onaj dio koji najteže umire. I koji je, vjerujem, najbitniji: onaj sasvim obični, nemudri, svakodnevni.

Moja majka je umirala pola stoljeća. Koja godina plus/minus. Cijelog mojeg života je bila na rubu smrti, potrebita i teška. Cijelog ovog tjedna se pokušavam sjetiti neke lijepe uspomene na majku, neke u kojoj je bila sretna, ili, još bolje, neke u kojoj smo bile sretne skupa; bliske. I ne mogu. Noćas sam je sanjala, nju i pokojnog mačka Marka, vodimo ga veterinaru na injekciju da može još ševiti, jer htio bi, a ne ide mu; i tu ona bude uspješnija nego ja, veterinarka kaže da ne može, da upravo zatvaraju ordinaciju, ali stara se založi i ova pristane. A zatim sanjam Besku, našu davnu spremačicu, pokvarenu, lažljivu i kradljivu do srži. I shvatim, da, to je ta uspomena: dok je stara bila živa, netko drugi je spremao... Zar to nije strašno? Ne samo to što nemam uspomenu kakvu bi svatko trebao imati na svoju roditeljicu, nego još više to što je toliko dugo umirala da je sasvim propustila život. I mene u njemu.

I ne, nije se ona bojala smrti, ona se bojala života. Nije htjela odrasti. Nije htjela odgovornost. I bila je dobra, prepredena, uspješna u izbjegavanju onoga što ju je plašilo: ali zato nikad nije bila sretna. Valjda se to ne može bez rizika. Nešto zaista moraš uložiti da bi nešto zaista dobila. Moraš odrediti cijenu svoje sreće i reći, neka, nek ide ovo, mogu bez toga, jer ono što želim vrijedi više. Inače je sve kao ova naša virtuala: beskrvno. Donekle zabavno. I ništa više od toga.

Pamela. Kič i šund. Medijski trash. Tijanić. Cinizam. Ufff, bit će ovo dug zapis, ali hebiga, i ja sam cinik, ljudi kratkog roka pozornosti nisu moja ciljna publika. Pamela je meni draga, vjerovali ili ne, iako mi se gadi sve što piše: podsjeća me na moju majku. Koja je također stremila šunderskom životu. I za to platila golemu cijenu, kao i svi mi koji smo svoje živote, htjeli-ne htjeli, povezali s njenim: moja je majka htjela odživjeti priču, suvislu, lijepu priču, s nesretnim početkom, napetim obratima, i sretnim završetkom. Tražeći naznake ovih ključnih momenata, propustila je sve stvarno ključno: udala se za frajera s kojim je 7 godina ljubavala dopisno, a doslovno se poljubila samo jednom, e da bi doznala da je homić, i to kad je policija došla da ga hapsi, jer je to onda bilo kažnjivo; udala se za mog oca, koji definitivno u njenom svjetonazoru nije bio peder jer je psovao i šaketao i rodila mu dijete, kao u priči, a to dijete sam bila ja, i onda ni on, ni ona nisu znali što bi sa mnom počeli, jer eto, puno sam tražila, a nisam im preobrazila život... Kao i sebi, i meni je majka izmišljala smrtonosne bolesti i dramatična umaknuća pogibelji, ali jebga, redovito je fulala, i najgore što su mi liječnici ikada našli u djetinjstvu bila je neuhranjenost; na što se ona smrtno uvrijedila i potpuno obezvrijedila medicinsku struku, jer ako nečega u našoj kući nikada nije manjkalo, to su bili kolači.

Svejedno, moja je majka uspijevala ostvariti nešto što meni nikak ne ide: svaki dan završiti pobjednosno - bilo je strašno, ali još sam tu. I pameli to ide. Nadam se da je njoj dovoljno. Mojoj majci nije bilo. A meni pomalo fali.

Tijanić. Gotovo smo vršnjaci. Pisala sam u vrijeme kad i on, i sad se pitam, kak to da meni uvijek promaknu ta zlatna vremena, ali, blogme, i mračna? Kak to da je meni uvijek kriza s kratkim odušcima vjere u bolja vremena, a bolja vremena dođu i prođu prije nego što sam ih iskoristila? Je, kasnih osamdesetih, kad sam ja bila novinarka, nije bilo gugle, ali je navodno bilo cenzure, svi smo znali da je ima, pa smo pisali tako da nas ne skuži, a mene nikad nije skužila, čak ni kad sam se sprdala s njom izravno, dokumentirano upornim kopanjem po arhivama ne samo svojih, nego i tuđih novina, sve olovna štampa, prljavi, otrovni prsti, tekst pismen ali lektoriran na istočnu varijantu, koja je onda bila službena. I čitalo se to, ne samo lokalno, nego u cijeloj Jugoslaviji, i polemiziralo, Milena Dravić i Ljuba Tadić me napali svom silinom svojeg autoriteta, a onda doznali da imam samo 18 godina, a usuđujem se napisati "jebati" u tekstu koji je trebala napisati Silvija Luks, ali nije, jer je urednik htio jebati mene, a ne nju. Mene nije uspio. Za nju ne znam.

Dok se pisalo za 20 milijuna čitatelja, moglo se pisati trasherski, a moglo se i ozbiljno; moglo je žuto, crveno, crno, ružičasto ili bezbojno. Znalo se koje je boje koja tiskovina. Ali, sad je sve u žutom celofanu, i tu je Tijanić u pravu: novinarstvo se svelo na mediokretenizaciju masa, namijenjeno je kretenima, služi uvaljivanju, smirivanju i iskorištavanju kretena i stvaranju uvijek novih kretena; kvalitetno je tek onda kad namiri kretene, ali ostavi nešto i za one koji to (još uvijek) nisu. Kreteni pišu za nešto manje elokventne kretene, a lektoriraju ih priučeni i kretenizmu skloni kreteni u usponu. Koji vjeruju da su face, ali nisu face sve dok neki kreten ne odluči da imaju facu koja bi mogla privući više kretena nego neka druga kretenska kreatura, a onda njihov osobni doprinos postaje sporedan, sve je to industrija, samo staviš facu na kreteneriju i dobiš Dana Browna ili Rowlingsicu i svu prateću robu uz masne ugovore u kojima i on profitira, usput i manje od kretenotvornih glavešina.

I što sad? Pajkovsko-mmmmdački cinizam je privlačna opcija, zar ne? Sve mi to kužimo, ali nam se ne da; jer nema smisla; jer nemremo sami. Pa se najbolje dobro sprdačiti, osobito s kretenima koji ni ne kuže sprdačinu. A mi lebdimo iznad njih, cinično iscereni, nadmeni smijehom. Bolje to nego laženkin lelek. Bar je instantno, a ne kronično. A i meija kaže, a ona sve zna, možda ne najbolje kao pogni, ali šire i uljuđenije, niš nemreš sam(a).

Nemreš. Osim pokazati da je i drugačije moguće. Da nije zatrto. Malo otškrinuti žuti celofan i pokazati Čarobnjaka iz Oza, moćnog, iako malenog. Apsurdnog, ali tako sugestivnog. Jer, konstatirati da je život sranje zna i Zoran Ferić. I od toga si je sagradio bazen. Drag čovjek, ali jebiga, nemrem ja to čitat. Jer ne moram čitat da bih stigla do tako dubokog zaključka. Mene zanima kak se isplivava iz dreka? Kako da JA budem sretna?

I, znate kaj? Ispada da moja sreća ili nesreća nemaju blage veze s politikom i ekonomijom; da je to sasvim osobna stvar. Stvar svjetonazora.

Juha skuhana!

Ja nisam apolitična. Ja sam apatična. Politički. I aproksimativna. Politički. Štoćereć, ne čitam političke kolumne, niti reakcije na njih; ne čitam političke programe, niti reakcije na njih. Nekoć jesam, ali više mi se sviđa znanstvena, nego politička fantastika. Ne pamtim imena ni aktualnih, a niti neaktualnih političara. Čitam samo novinske naslove, i to online, dok sam pospana.

I tak vam ja prištedim dnevno bar pol sata, a to je godišnje 182 i pol sata, plus x sati reakcija na reakcije, plus x sati za aktivno politikanstvo. Računam da na tih tjedan i pol dana nekonzumiranja politike mogu dodati još bar mjesec nebavljenja politikom ni na koji način. Nije da mi je zbog toga stan uredniji, plaća veća, društveni život dinamičniji, ili ljubavni napetiji, ali ajd, godi osjećaj da sam si nekaj prišparala. Zato sad mogu odvojiti pola sata. Zašto ne? Imam ih.

Iako ovo naizgled nije politička tema, u korijenu je moje političke apatičnosti: ja vam ne volim seljake. Onako, predrasudno i apstraktno. Jerbo konkretno nikad ne upoznah seljaka koji bi mi se svidio, osim jednom, a taj susret je trajao 10-ak minuta i ne smatram ga reprezentativnim. Nikad nisam uspjela povjerovati u Seljaka iz ruske i domaće literature pod utjecajem ruske, koji neznancu donosi svježe izmuženo, i zato toplo mlijeko u drvenoj šalici i smješta ga na konak u vlastiti krevet. A i da jesam, ja vam to mlijeko ne bih popila, jer bi u njemu plivala dlaka, jer bi mi vonjalo na gnoj, jer bih se bojala tko zna kakvih sve ne virusa i bakterija nataloženih na šalici, a krevet bi garant bio pun buha, stjenica i smrdio na Seljakov časni znoj.

A ove asocijacije se temelje na nekih sedam-osam godina ljetovanja na selu, kod moje bake po ocu. Beštija, ta baka! Nikad je nisam zvala baka, jer to je bila moja zagrebačka baka, nego baba Kata. Koja je rodila mog oca u nekom hercegovačkom selu, obudovjela kad je mojem ocu bilo tri godine, uvalila ga baki i djedu i preudala se za nekog Bosanca s čoporom vlastitih sinova, e da bi mojeg oca, kad su hercegovački djed i baka umrli, pretvorila u siroče pored žive majke i posljedično u vječno bijesnog dječarca sklonog šaketanju slabijih, jer se jačih panično bojao. Valjda zato jer su u toj familiji, koja mu nije bila rod, svi bili jači od njega.

Ali zato je on izrastao u bolesno ambicioznog momka, i bolesno frustriranog, jer ambicija zahtijeva i nešto hrabrosti, ali svejedno, naprednog za seoske pojmove: postao on građanin. U metropoli. Oženio građanku, stekao stan veći od njihove kuće, struja, voda, plin, televizija... Jedna od prvih čak i u glavnome gradu! Al što će sve to njemu ako selo ne zna? Pa on natrag u selo, majci s kojom desetljećima nije razgovarao, neka vidi, u vlastitome autu stiže sin i donosi gradske darove!

A selo palo ničice. I tako moj otac toj familiji koja nam nije bila ni rod, osim babe Kate, izgradio dvije kuće i sve instalacije za obje, prvima u selu. Baba, blogme, bila zahvalna, uz onaj ljigavo falični osmijeh koji imamo za nevoljene, a korisne. Slala pakete izvrsnih kobasica, šunke, dimljene "ribice" i škripave sireve. A mi njoj novce. Hrpe novaca. Za centralno u našem stanu (za koji ima vremena), za novi namještaj (što fali ovome?), za naša farbanja, za naše pločice, za naše parkete... Sve otišlo na selo! Jer ondje je publika: ondje je pljesak za uspjehe. Ovdje treba, doduše, pokoja tehnička novotarija, kad seljaci dođu na preglede, da jave dolje onima što se sve ima... Pamtim hrpe oznojenih faca sa živom peradi pod miškom, koja nija bila za nas, nego za liječnika, koji mi mutavo stoje pred vratima ili kažu "Poslao me taj-i-taj (meni sasvim nepoznat) da se ovdje okupam".

Pamtim tu seljačku dječurliju, koja je bez straha mokrila i srala gdje bi ih spopalo, iako je u visokoj travi bilo zmija otrovnica, i smrdljiv zahod jer nisu održavali septičku jamu, i njihove sakate noge i ruke, jer svakome je falio bar jedan prst, koji bi izgubili nepažnjom ili za okladu, i jednu jedinu curicu koja mi je bila draga, jer je bila pametna i trebala je doći k nama na školovanje, ali na kraju je i ona poseljančila i odustala, možda ne svojom voljom, nego zato jer je baba Kata umrla, a moj otac se galantno odrekao obiju kuća i cijelog imanja, svega osim jedne krave, Miljenke, koju sam ja tražila za sebe: ne da je dovedem u Zagreb, niti da je pojedem, nego da je ne zakolju i ne prodaju, da bude ondje kad ja dođem. I onda nas više nisu trebali.

Što su nedvojbeno dokazali kad je otac otišao obići majčin grob: Miljenke nema, prodali je; nema paketa za Zagreb. A jedva su nekako našli i krevet da prespava.

OK, stari je shvatio poruku, a naš zagrebački standard se nagla poboljšao. Odjednom smo imali novi auto i vikendicu na moru, a ja sam umjesto Miljenke dobila novi namještaj za svoju sobu. Svejedno, stari je patio. I zato bio još nasilniji nego inače: stara i ja nismo nikad uspjele zapljeskati dovoljno glasno. I nije nas bilo dovoljno za njegovu glad za divljenjem. Neiskrenim ili istinskim, njemu je bilo svejedno. Nama nije.

Ponovno su nas se sjetili kad je zaratilo: velik je taj naš stan u Zagrebu. Mogli bi se oni skloniti. Ne sjećam se više tko je točno obavio razgovor, ali se sjećam vijećanja: ne, zaključili smo. Začudo! Oca je to slomilo. Zauvijek. Postao je sitničav, ali uglavnom pitom. Kasnije smo saznali da su svi preživjeli i da su im djeca i unuci stasali za školovanje na zagrebačkim fakultetima - još jedan atak laskavim pismima i pozivima. Ni to nije prošlo. Valjda zato jer je stari napokon shvatio da je običan zagrebački penzić koji jedva spaja kraj s krajem i plaća svaku vezicu peršina, svaki kubik plina, svaki kilovat struje toliko da ne ostaje dovoljno za seljački aplauz; da više neće dobiti divljenje. Iako bi volio mesnate pakete.

I sad ja, zato jer znam da je moje antiseljačko raspoloženje predrasuda utemeljena na jednom sasvim osobnom i pojedinačnom iskustvu, jednostavno ne mogu povjerovati da je takvo eklatantno, drsko i prozirno licemjerje zaista još uvijek moguće, i to u mojem vlastitom gradu, jedinom hrvatskom velegradu. I zato mu i sama nasjednem. Jer nemrem vjerovati da je zapravo; jer želim vjerovati da je dio prošlosti. Ili urbana legenda. Ili nesporazum. Ili da me napumpala majka, kojoj je, naravno, bilo krivo što dobar dio našeg budžeta odlazi nekim seljoberima koji nam čak nisu ni rod. Jer bahato građanski mislim da nemrem nasjesti na nešto tako jeftino. I jer građanski skromno smatram da se nitko kod mene nema za što ogrebati. Jer živim sasvim skromnim, građanskim životom i plaćam sve, ali baš sve, svaku potrebu, svaku udobnost, svaki mali luksuz, i nikad mi ništa ne ostane.

Nasjednem. Nasanjka me jedna druga baba. Valjda zato jer nije izgledala bapski; jer je, štoviše, izgledala urbano. Jer sam je propustila zamisliti zabrađenu i u crnini. I jer mi je godilo svako toliko čuti da učinih nešto "genijalno". No, neka. Nemam pojma što je ta baba dobila od mene, novce sigurno nije, ali ja od nje nešto jesam: za sva vremena raščistih sa svojom babom. Onom Katom. I svima njima sličnima.

Zapravo vam želim pokazati svoju novu frizuru: boja najbliža mojoj prirodnoj što može biti, cijena 99 kunića, za razliku od 500 kn, koliko drapaju prestižniji frizeri. Jest da je akcijska, ali kaj me briga, meni je po volji.

Nego, krenut ću od prve asocijacije koju mi je pobudila današnja naslovnica, a to su učitelji. Ovak, ja to radim i mislim si, učitelju treba biti svejedno kako je učenik naučio, glavno da jest. Ne funji se ako nije od njega; i ako se odmakne od njega čim nauči. Jer, to je u naravi učenja: next level. Ako želimo biti učitelji, veseli nas činjenica da nas učenici kad-tad prerastu. I malo prezru zbog toga. I tek puno kasnije se raznježe prema nama.

Dobar učitelj ne ističe da je najpametniji, najiskusniji i najupućeniji u razredu. Iako vjerojatno jest, bar nešto od toga. Ali, to mu je u opisu radnog mjesta. A učenike ima zato jer je takav; a učenici znaju manje, imaju manje iskustva i manje su upućeni baš zato jer su učenici. Da nisu, ne bi se ni sreli. A pri tome, dobar učitelj stalno ima na umu da učenici uče i jedni od drugih, ne samo od njega; i da su neki, vjerojatno, darovitiji i pametniji od njega samog - fali im samo upućenosti; ili svijesti da sve to već znaju, samo trebaju artikulirati.

A kad takav odnos preselimo u neki drugi prostor, digitalni, na primjer, odnosi ostaju isti, samo nedostaje učionica. I ne zna se točno tko je učitelj, tko učenik. Ponekad se netko želi predstaviti kao učitelj, a učenici ga ne šmirglaju pol posto, i štaš sad, nema disciplinskih sredstava, nema ocjena, osim osobne procjene... Ili obratno, neki te proglase učiteljem i silno bi željeli učiti od tebe, a tebi poučavanje nije ni nakraj pameti, ne da ti se, a kad bi ti se i dalo, birala bi samo najdarovitije, ili one koji nose svježe zaklane pajceke.

Najgori su učitelji koji mogu poučavati samo uz učenički muk i poslušno klimanje glavama. A priznaju samo "znanje" iskazano ponavljanjem njegovih/njenih riječi, doslovce, uključujući i znakove interpunkcije, ako ih ima. Oni koji stalno ponavljaju "JA znam, JA sam vam rekao" ili "daleko ste vi još od MOJIH spoznaja". To su lažnjaci. I pride budale, uglavnom. I osobito iritantni kad svoj prestiž nastoje izgraditi opanjkavanjem drugih učitelja, bez obzira jesu li ti drugi dobri ili loši - njima jednostavno smeta što drugih uopće ima. Zapravo, njima smeta bojazan da će učenici kad-tad naučiti. I onda postupiti po prirodi stvari - next level, adio tebi, uz "hvala" ili "jebiga, potratih vrijeme uz tebe, sva je sreća što ima i drugih".

Ja osobno više volim biti učenica nego učitelj. Izabrala sam rad u školi jer sam bila sentimentalna prema cijeloj toj atmosferi lebdećeg znanja: imala sam osjećaj da ga mogu upijati, bez obzira s koje strane katedre stojim. I to je istina: mogu. Iako ne mogu birati što ću točno naučiti.

A naučila sam da je bezlična, bezosobna ljubav laka: je, lakše mi je voljeti učenike kao pojam, nego kao pojedince. I tu nastaje ugnjavna neravnopravnost, jer oni se osjećaju pojedincima, a mene vole ili ne vole sasvim osobno. Štaš, to im je u opisu učeničke prirode. I trebalo je vremena dok shvatim da je ta laka ljubav (s moje strane) i ta njihova osobna (jer vole me, uglavnom) zapravo prepreka istinskom procesu učenja: ako se usredotočim na nju, postajem sebična, i hoću je više i jače; a trebam se usredotočiti na njihovu dobrobit, kolektivnu maksimalno, pojedinačno koliko ide uz postojeće uvjete. I samo to. I ništa više. I zapljeskati im kad mi vele "Učiteljice, pa ja to ZNAM - jel' vi znate (nešto drugo)?" A ja ne znam. I moram ih pustiti. Tužne i srdite. Ili vesele što su me prerasli.

Ah! Dobra zurka za male novce, jel'da?

Ja vam imam ljubavni PTSP. ČP! Imam crno na bijelo, samo ne piše "ljubavni" ispred, ali je zbog toga. I vjerojatno nisam jedina, ali eto, ja sam otišla pa saznala...

A taj PTSP zapravo znači da me ljubav previše koštala; da se od mene tražilo - i uzelo! - više nego što sam mogla dati. Iako uvijek misliš da možeš i želiš dati sve, sve za ljubav, zar ne? Ipak je to prazna fraza... Jock! Nemere sve. A nešto trebaš i dobiti. Nečim se trebaš osnažiti za dalje.

Netko je dolje, u onom raspričanom zapisu, u koji se ne upisujem jer mi je nepregledan, napisao da u ljubavi trebaš imati CILJ. Hm. Valjda. Nikad nisam artikulirano razmišljala o tome, ali da, priznajem, svi mi imamo neka uporišta za ljubav, svi nešto želimo: seksualno ispunjenje, zaštitu, oslonac, važnost... Valjda. Mislim da različiti ljudi intuitivno odabiru različita uporišta, ovisno o tome što im treba i kako vrednuju značajke svojih izabranika. Na primjer, ja znam da trebam zaštitu, ali ne monetarnu, nego intelektualnu: trebam čovjeka koji je dovoljno razuman da me nerazumno ne povrijedi i da me svojim intelektom štiti od "vanjskih neprijatelja", pa bila to i neimaština, ili društvena marginalizacija, što već. I ne treba mi da bude velik i jak, jer mislim da um caruje. Tak sam baždarena.

Ali najviše trebam da ne traži previše. Valjda je to ta moja "samodovoljnost" koju je jučer spomenula gera... A zapravo i nije samodovoljnost, nego negativna definicija danas spomenutog cilja. Jer, znam ja da prije ili kasnije prestajemo biti samodovoljni, kasnije sigurno. Sutra idem na biopsiju te izrasline u svojem koljenu i definitivno nisam samodovoljna: nemam pojma hoću li poslije moći hodati, hoću li moći uključiti plin, jer je gumb nisko, obično kleknem kad ga palim, i bojim se, bojim se boli, bojim se nalaza, bojim se da bih mogla ostati bez noge, bojim se da bih mogla postati posve ovisna o drugima... I priželjkujem nekoga da mi rasprši taj strah. Da, imam prijateljicu koja ide sa mnom, koja će mi pomoći s praktikalijama, ali nekak mi je neugodno što je opterećujem time, mislim da to nije u jurisdikciji prijatelja, da sam si trebala priskrbiti nekog muškog zaduženog za takva moja stanja i sranja.

Iako ja sama više ne bih bila spremna za to. Proživjela sam to (i još puno gore!) s mužem i majkom i dosta mi je za cijeli život. A kak mislim da je (i) to jedna od svrha uparivanja, nekak nemam obraza ulaziti u parne odnose s figom u džepu, je, ja bih da ti meni, ali ako tebi zatreba, odoh ja. Čini mi se da više nikad nikoga ne mogu voljeti baš TOLIKO. A manje mi je manjkavo. U stvari, čini mi se da nikad nikoga toliko nisam ni voljela; ali sam odradila. Iz osjećaja obaveze; zbog srama od te fige u džepu. Valjda.

A valjda se treba akumulirati ljubavi, vremena u ljubavi, da to ne bude teško. Iako je uvijek teško. Dakle, da bude normalno. Podnošljivo. Da ne uzrokuje PTSP. Kajaznam. Danas samu sebe sažaljevam što mi se zalomilo onda kad te akumulacije još nije bilo. A još više zbog toga što mi je u ljubavi cilj postalo izbjegavanje, a ne traženje. I zbog tog straha da više nemam dovoljno života za drugačije ciljeve.

Razljutim se i pomislim "Krajnje je vrijeme da i ja nešto dobijem! Nešto što stvarno trebam." I mislim da bih onda mogla promijeniti svoj osnovni cilj, to izbjegavanje. Mislim da bi ga zahvalnost mogla nadjačati. Jer, ti osjećaji su jako slični. Mislim da ih u zrelim godinama i nije tak loše malo pobrkati.

Za mene je ljubav, ona muško-ženska, oduvijek bila usputna zanimacija - ne cilj, ne sredstvo, nego dragi hobi za koji ponekad imam vremena. I snage. I strpljenja.

Zašto je tako, zapravo nisam sigurna: Je li zato jer sam jedinica pa se nisam imala prilike naviknuti na ljudske različitosti i uporno voljeti čak i kad su mi neprihvatljive? Ili zato jer sam puno čitala pa stekla neku idealiziranu predodžbu prije svega o tome kako neka osoba (ja) treba časno živjeti i časno voljeti? Jesam li imala peh, upoznala premali broj zanimljivih muškaraca, ili su mi muškarci jednostavno nedostatni za osjećaj zadovoljstva, zadovoljenosti, a sreću da ni ne spominjem, jednostavno zato jer ja nisam unutar nekih općeprihvaćenih standarda, a oni su uglavnom ispod mojih, tako idiosinkratičnih? Ne znam, a mislim da nije ni važno: ponekad bismo se usrećili; puno rjeđe unesrećili.

Zanimljivo mi je kako su ljudi skloni moju sklonost da živim drugačije i usrećujem se drugačije osuđivati kao manjkavost, bahatluk ili agresiju prema njima i njihovim načinima. A uopće nije tako! Naprotiv: ja sam svjesna toga da većina ljudi iz svojih međusobnih odnosa izvlači više zadovoljstva nego ja i pomalo sam im zavidna. Ali, ja ne mogu tako, za mene nije tako, i sve što tražim od njih jest da ne napadaju moju potrebu da s njima budem manje nego što oni međusobno jesu jedni s drugima.

Jer meni je silno naporno stalno se uživljavati u nešto što me ne zanima; a protivno je mojem kodeksu časti, bio on realan ili nerealan, ispravan ili pogrešan po tko zna kakvim kriterijima, pretvarati se da mi je gušt prežvakavati teme koje sam davno apsolvirala, ako sam se uopće ikada njima poželjela baviti, ili tvrditi da volim npr. nekakvu novopečenu blogericu, koja je za moj pojam samo replika replike silnih replika koje me ne zanimaju još od 13. godine života. Ali, kad npr. takvoj lijepo kažem, OK, curo, svaka tebi čast, tebe to zaokuplja, ali mene ne, produži dalje, i ne, ja smatram neprirodnim iskazivati "ljubav" nekome koga uopće ne poznajem, bila to ti, prolaznik na ulici, moja studentica na prvih 10 sati nastave ili neka holivudska glumica, ova se smrtno uvrijedi, shvati to kao napad na njen osobni integritet i onda ispali rafal na moj. I kaj očekuje? Da se predomislim? Da je zavolim? Hmmmm... Ne bi išlo, zar ne? Nikome. Ni prosječnoj većini.

Odlutah od teme - muško-žensko voljenje. Nakon jučerašnjih zapisa doživjeh niz napada muškadije koja se našla uvrijeđena. Jer em su cijepljeni na ironiju, em su bukve bukvalne, em su zapise shvatili kao nekakav poziv na power-play, em ne mogu vjerovati da ITKO o njima može misliti drugačije nego što oni smatraju da bi o njima trebalo misliti, em im je nepojmljivo da bi ikome mogli biti dragi AKO ih tako vidi. A ja ih vidim. Kad oduzmem ironiju, provokaciju i zafrkanciju, stvarno su mi uglavnom beskorisni, tek povremeno zabavni, ali unatoč svemu DRAGI. I smatram da bi mi zbog toga trebali biti zahvalni. Jer, lako je voljeti nekoga tko ti stalno unaprjeđuje život; a puno, puno teže nekoga tko ga komplicira, otežava, a ponekad čak i unazađuje.

Zato je za mene ljubav kolažne naravi: u nekoj etapi svojeg životnog puta želim/trebam nešto što neki muškarac zaista ima i zaista želi podijeliti; i onda se s njim namirim, dam mu što hoće od mene, a uglavnom neće sve, neće cijelu mene, bilo zato jer me ne može spoznati u cjelini, bilo stoga što mu se cjelina ne sviđa, nema veze, pustim ga nek bira i ne frnjim se, i kad je svatko od nas uglavnom zadovoljan i zadovoljen, kad procijenim da daljnje razmjene neće biti podjednako uspješne, produžim dalje. Do nekog drugog, do nečeg drugog, do drugačijeg... I tako slažem svoju sliku. Sebe. I svih drugih.

Nikad ta slika neće biti potpuna. Ne može biti, jer ne volimo globalno, nego lokalno. I da, prosječna većina to lako smetne s uma: sretni su ljudi koji vjeruju da su dobro prošli. Svi oni koji misle ili vjeruju da bi mogli proći i bolje, a misle to i vjeruju jer nam suvremena tehnologija omogućava uvid i u druge i drugačije izbore, jednostavno nisu. I zato im veze propadaju. Isto kao i meni. I vidite, ja si mislim da ja u tome imam trunčicu prednosti: jer ne krivim nikoga - ni sudbinu, ni trenutnog izabranika, ni zeitgeist, ni internet, ni političare, pa ni sebe samu. Tako je kako je, a ja se - kao i svi oko mene - snalazim najbolje što mogu. Meni je bitno da je muškarac dorastao mojem umu i da shvaća tko sam i kako funkcioniram; a bitno mi je i da ja shvaćam njega. Ako takvih nema dovoljno na mojem lokalitetu, e jebga, bad luck, a ne bad men. Je li mi muško-ženska ljubav TOLIKO važna da postanem svjetska putnica u potrazi za The Pravim? Nije. Jednostavno - nije.

A ako mi nije dovoljno važna da jezdim bar internetskim putovima, zašto bi mi ijedan lokalni bio toliko važan da zbog njega pristanem na lobotomiju? Ma, čak ni ne zbog njega, nego zbog njegove predodžbe o sebi? Da sebe i SVOJU predodžbu o sebi prilagodim gabaritima koji su mu prihvatljivi? MENI to nije potrebno. I zbilja mi je žao ako ikome jest.

A to nije čin agresije. Nego osobni izbor.

Pričala mi moja terapeutica za nepušenje (zasad neuspješna - evo, baš danas pušim bez cenzure; ma, nema veze, škljocnut će meni, kad-tad, a svaki dan kad ne pušim je bar ušteda love) kako im je profesor na faksu (studij psihologije) objašnjavao ljude poput mene, tj. nas koji se ubrajamo u 2% najpametnijih na svijetu: "To vam je kao da imate ovoliko godina koliko imate, a najbolja prijateljica vam ima 12. I svi su gluplji od vas."

(Već čujem graktanje, pogleč kak se preserava, ona nama da smo mi glupi, ovo-ono... Nije. Ja jednostavno konstatiram da sam ja pametna. Koliko ste vi (ne)pametni ne znam. Al' mi se čini da fakat nemate više od 12 godina. U prosjeku. Koja više ili manje, kako tko. I ne, nije mi neugodno, ako vi možete hvaliti svoje sise, međunožja, oči, kose i tsl., mogu i ja svoj mozak.)

I glečte, odlično je on to njima objasnio! Baš tako se osjećam. I sad ja vas pitam, kak da se ja zaljubim u 12-godišnjaka? Jerbo, iako tih 2% čovječanstva iznosi dobrih 14 milijuna ljudi, a ja čak nisam ni među najpametnijima od njih, ja vam fakat poznajem samo jednog jedincatog koji je pametan bar kao ja, a vrlo vjerojatno pametniji od mene. Što se da zaključiti isključivo po tome što nikad nisam primijetila onaj staklasti pogled nerazumijevanja kad razgovaramo (to znači da me kuži, tj. da je pametan koliko i ja), a pride je naučio držati jezik za zubima, tj. malo priča, puno sluša (po čemu zaključujem da je pametniji od mene). Eh, sad, možda je za mene dodatna komplikacija i to što sam kreativna - naime, moš biti natprosječno inteligentan i nekreativan, koliko god to bilo teško zamisliti. Možda takve i jesam upoznala, čak slutim da sam s jednim bila u dugogodišnjoj vezi (ni tome se oči nisu baš često zastaklile od nerazumijevanja), ali taj je ostavljao dojam otprilike 16-godišnjaka. Supeeeer!!! E, njega sam baš najvećma voljela :-)). Eh, da, ima i još jedna kvaka: Rvati su po nekim istraživanjima ispodprosječno inteligentni, europski i globalno uzevši, iako se dičimo dvojicom koji su u samom vrhu najpametnijeg dvopostotka.

Eh, sad, kak izgleda ta moja pamet u svakodnevnim situacijama? Ne baš osobito. U načelu me usporava. Naime, ja nikad nisam sasvim uvjerena da sam u pravu i da ne bi moglo i drugačije nego što ja mislim. Pride uvijek multitaskam i teško mi se usredotočiti na jedan poduhvat. U stvari, rijetko me zanima samo jedan: kad dođem u fazu vježbanja pameti, ili me zaokupi puno toga, ili mi je jednostavno dosadno. Neke banalne stvari uopće ne kužim, jer zapravo ne kužim banalnost, uvijek utonem kroz površinu i pročačkam do njenih uzroka. A taj jedan jedincati pametniji od mene je isti takav: ne, nemamo Nobela, ne, nismo slavni i utjecajni, ne, nemamo hrpu love... Kao ni ona dvojica najpametnijih Rvata u samome svjetskom vrhu. Ajd, ovaj moj frend i ja smo bar građanski situirani, a jedan od te dvojice je kronično nezaposlen. Žena koja je dugo vodila u tih naših 2% s kvocijentom inteligencije od 170+ radila je kao tvornička radnica na traci. I tak... Za prestiž, izgleda, treba biti malo bedastiji. Osobito ako si žena.

Jer muškarac, bez obzira na IQ, želi biti vođa čopora. Bar svojeg čopora. Zato pametni muškarci lakše i brže skupe dokaze da su fakat pametni, jer njihova pamet uvijek ide na van, ne zato jer mora, nego zato jer muškarci cijeli jesu za van, kao što jutroh objasnih u slikovnom blogu: nije njemu dosta to što ON zna da nešto zna ili može - jock majci, ima da mu to i drugi potvrde. A zašto? Da bi lakše i više jebao. E, u tome je ključna razlika između pametih muškaraca i pametnih žena: oni žele jebati više, a mi se želimo jebati kvalitetnije. I gadi nam se seks s 12-godišnjacima. Mi bismo bar punoljetne.

Glečte, nije meni problem nositi haltere (jesam), hodati bez gaćica u samostojećim mrežastim čarapama (jesam), klatiti se na štiklama (jesam, iako sa znatnim poteškoćama): meni je problem biti zadivljena. I glupavo se hihotati. I praviti se da i ja imam 12, ajd, 12 i pol godina. Ja vam muške volim kao cucke: bez divljenja, uz puno humora i jako, jako malo očekivanja.

I to je bilo čist dovoljno, jer 12-godišnjacima u principu imponiraju starije cure ako su seksi - nije meni manjkalo muškića. Manjkalo mi je muževnosti. No, to je već druga priča... Ukratko, gnjavilo me i bilo mi je strašno naporno praviti se da vjerujem da bi neki haski mogao promijeniti žarulju ili da bi pudlić mogao usmjeriti moju budućnost. Da su oni pristajali na to da mi budu zabavni i zgodni za žnjaranje, kao pravo, čestito pseto, sve pet; ali, ovako, jednostavno su me umarali. A što je najgore, ne samo što su me oni okrivljavali za taj moj silni umor ("prije ti se to sviđalo, cendr!"), nego sam i ja okrivljavala samu sebe - mi pametni uvijek preuzmemo preveliki dio odgovornosti za uspjeh SVIH naših odnosa; i tako razmazimo dječurliju.

Vjerujte mi, laknulo mi je kad sam ušla u klimakterij, natukla kile i odlučila se posvetiti umirućoj majci, iako to ova nimalo nije zaslužila: mir, napokon!!! I znate kaj? Sad su moji odnosi s muškadijom puno, puno lakši i donose puno, puno više zabave i koristi. Ne, još uvijek im nije svejedno jesu li mi superiorni ili nisu, ali sad bar vjeruju da bih im trebala biti zahvalna što me uopće primjećuju. I jesam. Fakat jesam. Konačno imaju pol koraka prednosti!

Dakle, dragi moji pred-pubertetlije i pubertetlije Iskričari: slušajte pozorno! Znam o čemu govorim: žene žele zabavu i korist. Muškarci žele divljenje i lakoću. I to je sve. Halteri i štikle su samo jezik kojim žena priopćava muškarcu da može biti laka, ako on bude zabavan i/ili koristan; muškarac plaća večere samo zato jer mu je to lakše nego biti zabavan i/ili koristan. Ali, istina je i ovo: žene muškarce NE TREBAJU. Sve možemo bez njih. I orgazmirati, i djecu roditi, i platiti račune. Ali, oni ne mogu bez našeg divljenja i naših zahtjeva. I zato je stvarno tužno vidjeti roktavu, zapuštenu, beskorisnu svinju uz prekrasnu ženu, samo zato jer je ona to odgojem i društvenim pritiskom zaboravila. Ili se prepala da će ostat nejebena i pride nepoštena ako ne oglupavi. Srahota! I sramota!

I da, možda se sad netko zapitao kako to da ja nisam u sretnoj vezi s mojim pametnijim frendom: zato jer toliko pametni nismo. Pokušali smo biti, ali si nismo dobro mirisali. Preveč pameti, očito, evolucijski nije probitačno.

Haug! Idem kuhati.

Upravo sam pola sata slušala nekoga tko je kukao kako je agencijama za posredovanje pri prodaji nekretnina teško: te ljudi nemaju novaca, te je zakonodavstvo nestimulativno za tu vrst kupoprodaje, te su kupci neetični, povežu ih s prodavateljem, a onda oni časnoj agenciji iza leđa sklope ugovor s prodavateljem na neko drugo ime, a ne na ono koje je na agencijinom ugovoru o zastupanju i pif, ode provizijica od 4-5 tisuća eurića... Ma najte me zajebavati!!!

A što agencija nudi za te tisućice eura? Niš. Oglas na svojoj web stranici. I printanje ugovora. Ajde da mi stan bar jednom mjesečno oglase u tiskanim medijima, koje, uostalom, čita više ljudi, i to više ljudi s više love, a to su stariji i manje skloni surfanju po netu, još bih rekla, nakupi im se troškova... Ali ovako, sjede ljudi i čekaju da im se netko javi. Pa kad se javi, nazovu, jel bi oni mogli doći u roku odma, da se dragocjeni kupac ne bi predomislio. Pa ako se ne predomisli, uberu proviziju i od njega i od mene. Od svakoga nekoliko somića eurića. Za sate i sate sjedenja i jadikovanja. Ma baš im je teško, jel'da?

E da, a ako ih slučajno ti, njihov klijent na prodajnoj strani, nazoveš i priupitaš što rade za tebe, obrecnu se da bi ti trebala SAMA štošta poduzimati, npr. plaćati oglase, loviti ljude po cesti i preporučivati njihovu agenciju; jer prodaja danas ne ide. N-E I-D-E.

Je, kužim ja da ne ide, pogotovo ne prodaja stana kao što je moj, prevelikog i preskupog za prosječnog Rvata, a odveć zapuštenog i neelegantnog za lovaše. Baš zato bi mi dobro došla neka dovitljiva, prodorna, angažirana agencija. I onda mi ne bi bilo žao platiti proviziju. Ali, za ovakvo ponašanje kakvo sad doživljavam, pride uz drske jadikovke, nisam sklona platiti ni centa, a kamoli tisuće eura. Jer sjediti i čekati znam i sama. Besplatno pride.

E, a da se više agencija poveže i udruži, da si nađu strane partnere, da malo lobiraju kod zakonodavaca, da se usmjere i na drugačije oblike promidžbe, od tiskanih medija do letaka, to oni ne bi, jer ne znaju kako bi se dogovorili, i koliko bi tko kome platio, i bi li platio, i jel bi prodavatelji i kupci podnijeli još veću proviziju za takve nadljudske napore, pa je onda bolje sjediti na rukama i kukati. I kotiti se unedogled, osobito nelojalna konkurencija, a to su agencije na divljaka, bez obučenog osoblja i ikakvih radnih standarda i etike. TE su isto krive. Itekako!

Sve me to podsjeća na škole stranih jezika prije desetak i više godina: dvije najveće, koje su izvrsno poslovale u doba socijalizma, zahvaljujući nepostojanju konkurencije, ali - priznajem! - i visokoj kvaliteti usluge, spale su na niske grane čim se tržište otvorilo i čim su dobile konkurente, i lojalne i nelojalne. Odjednom ih je u Zagrebu bilo nekoliko stotina, a Zagreb nije New York i ne treba ih toliko. Nove škole su obarale cijene tečajeva, ali i njihovu kvalitetu, a klijenti su birali prema nekim svojim kriterijima, blizini, cijeni, usmenoj preporuci... I na kraju je sve bilo lošije: cijena i dalje razmjerno visoka, tečajevi kraći, programi slabiji, izvedbe upitne, a nakotio se blogme i broj stupnjeva koje je trebalo upisati da bi se kako-tako naučilo ono što ti treba. I onda su dvije najveće postale dvije omanje, a masa malih je jednostavno propala. Profesori(ce) bez posla se snašle instrukcijama i prijevodima, ili iskoristile priliku da odu u mirovinu dok još uvijek mogu stajati na nogama i tu i tamo podnijeti nekog privatnog đaka na crnjaka. A Rvati i dalje natucaju.

Naravno, i tada je netko drugi bio kriv, od zakonodavaca (koji nisu obranili monopol postojećih), nelojalnih konkurenata, do blesavih i neupućenih klijenata. I nitko se nije sjetio promijeniti način poslovanja, oglašavanja ili educirati te sirote, bedaste klijente od kojih bi htio živjeti. Jock majci: uvijek je lakše sjediti na rukama. Jer, ako nemreš dobiti lovu koju oćeš, uvijek ti je bolje ne raditi ništa. I čekati. Da se neki faktor X promijeni. Ili da stekneš pravo na državnu lovu, bilo u obliku naknade za nezaposlenost, bilo pemzijice. Pa onda opet malo sjediš i kukaš, da ti vrijeme brže prođe.

Znate kaj, nismo vam mi Rvati za kapitalizam... Ma, ni za manufakturu nismo! Dajte vi nama feudalca da nas goni bičem, ali i brani mačem kad navale barbari, bilo s istoka, bilo sa zapada. E, onda bumo i mi ustali i vikali "Tak je!" I junački ginuli na čisto povjerenje. Radije neg da zasučemo rukave i potrudimo se više za nešto manje nego što bismo htjeli.

2 : 0 za cigarete. U drugom pokušaju izdržala 4 dana, tri posve lako, četvrtog luda od jutra: ujutro bauljala po susjedstvu tražeći pušače da se ogrebem za dim, nigdje nikog, svi nekam zapalili za produženi vikend. Ajd, malo se smirim, poslije ručka uzmem pseto pa sve okolo-naokolo prema kiosku koji radi 24 sata. I uspijem proći pored njega i vratit se čedna kući. U krevet, natjeram se spavati, jer kad spavam ne pušim, ali i u snu mi se puši. Navečer izvedem šaponju, naletim na konobaricu iz svojeg kafića, jooooj, susjeda, imate pljugu, vrisnem, ajooooj, nema, i ona čeka da joj ih donese frendica i lagano ludi... U parkiću neki par sjedi, mrda po mobitelima i puše. PUŠE! BLAGO NJIMA, ONI PUŠE!

Ma, neugodnjak mi spopadati nepoznate ljude za pljuge. Pa sam otišla do onog kioska, ipak... I tak usrkala da mi se zamantalo, zamalo sam tresnula. I sad imam pljuge. I dok ih ne popušim, još uvijek sam pušačica. Ah! Ufff.

Ima li smisla prestati pušiti u pedeset i nekoj? Šteta je već uvelike počinjena, što je - tu je. Hajde, manje se potroši za dim i pepeo, ali većina bivših pušača kaže da baš ne primjećuju osobite financijske učinke. Zašto sam baš toliko zapela, iako mi je fakat teško?

Pa, zato jer s 50 konačno sebe voliš; i konačno ti je život OK, takav kakav je; i konačno shvaćaš - i prihvaćaš! - vlastitu smrtnost. Jer si konačno odradila većinu toga što se mora, na poslu više nećeš biti bolja i trebaš se samo potruditi da ne postaneš loša, familiji i prijateljima si dala dram mesa, svakome ponaosob, uplatila si dovoljno u državni budžet da sad očekuješ i neki povrat ulaganja, voljela si koga si mogla i koliko si mogla i bila si voljena koliko si mogla primiti, ako je bilo viška, sad ga nema, a manjak te više ne muči. Sad si na redu TI. Tj. ja. Sebi. U prvom licu. Najvažnija.

A promjena navika nam ogoljuje življenje: odjednom vidiš koliko vremena "nisi tu"! Pripališ i nema te, raspršiš se u dimu, izvučeš se iz trenutka, pet ili sedam minuta si odsutna mislima, ali te misli i nisu neke, nakon tih pet ili sedam minuta pojma nemaš o čemu si razmišljala... Ili obratno, pet ili sedam minuta si potpuno usredotočena na svoj tijek misli, a nemaš pojma otkud ovaj opušak u pepeljari. Znači, opet nisi bila tu.

A ja želim biti tu. Želim iskusiti svoj život. Jest, rado bih izbjegla njegove bolne i neugodne trenutke, ali hebga, nemrem, život je paket-aranžman, dobiješ sve skupa i sve skupa platiš, htjela ili ne. S pet banki znaš da rijetko kad možeš išta kontrolirati, ali, kad možeš, trebalo bi. I to mudro. Meni je laknulo od te spoznaje - ukinula je cijele lance moranja! A ostalo je HOĆU. Ne moram, ali želim.

I zato je lijepo imati 50+ godina. Ljepše nego 40+ godina. Iako smo manje lijepi i premda se na nas lijepi manje lijepih, i ljudi, i prilika, i događaja. Ali smo više svoji. I ljepše se imamo. I puno smo si važniji nego ikad prije. I znamo si ugoditi. I manje druge za to trebamo. Ali ih trebamo. Ne grčevito. Drago nam je kad su tu. I zahvalni smo. I u tome tinja srećica.

Čak i kad gubim bitku s običnim, malim, pišljivim čikom! Svejedno, veselim se sljedećem okršaju. I znam: na kraju ću JA pobijediti. I samo će ta pobjeda biti važna. Sve ove izgubljene bitke - nebitno!

Kad nešto ne razumiju, ljudi su skloniji lošem nego dobrom tumačenju. Pronađoh taj zaključak u knjizi eseja jedne autorice (nemrem se sad sjetiti imena) koja je umrla od raka pluća; a knjigu mi donijela frendica koja je znala da strahujem da i ja sama upravo umirem od raka pluća. Eh, sad, kak bih si ja to trebala protumačiti...? Ma, ja nisam loše, jer ponešto znam i razumijem o toj svojoj frendici.

Autorica je pisala o stidljivosti. Ona je, naime, bila stidljiva i zato se klonila susjeda; a ovi, ne znajući njene razloge, zaključili da je bahata i da ih ne voli, štoviše, da ih prezire, da ih gleda "s visoka" i svašta nešto, sve jedno gore od drugoga... Sve dok ova (autorica) nije bila prisiljena više kontaktirati s jednom susjedom pa joj ova (susjeda) ispričala kako je ogovaraju, a onda joj je ona (autorica) objasnila svoje razloge. Pa im je bilo neugodno. Svima.

U tom istom eseju autorica spominje da je većina ljudi bar u nekom razdoblju života bila stidljiva, a da su virtualna druženja prava blagodat za takve; ja bih dodala, možda i prokletstvo, jer im omogućavaju komunikaciju bez rizika, a ne pružaju priliku da svoju stidljivost uistinu prevladaju. I ja sam bila jako, jako stidljiva, a uspjela sam to prevladati tek negdje oko punoljetnosti, kad sam se zaposlila kao novinarka i odjednom sa svih strana čula da sam "jako komunikativna" - ja??? komunikativna??? A meni muka nekog nazvati, po sat vremena bih se pripremala za takav poduhvat. Ali, onda duboko udahneš i praviš se hrabra. I mic-po mic, više nije takva tlaka.

Ipak, i dan-danas mi je lakše druženje s razlogom - npr. zbog posla - nego iz čiste društvenosti. Iako nemam hemunga započeti razgovor dok čekam u nekom redu, ili popričati sa susjedima, razmijeniti (ne)ljubaznosti s drugim šetačima pasa, mene to prilično umara. I nije moj prvi izbor. Najčešće nije. Više neka pomirenost sa sudbinom, mimikrija, onak, ajde, budem malo tak da imam više mira i manje problema.

I tak, mozgajući o početnoj tvrdnji - da su ljudi skloniji lošem nego dobrom tumačenju kad nešto ne razumiju - zapitam se koliko je nas ovdje zapravo jako, jako stidljivo? I nije li to pozadina mnogih naših sukoba - bilo stidljivost, bilo sklonost lošim tumačenjima? I zašto su ljudi spremni pomisliti da netko tko im ne prilazi o njima prije misli nešto loše, nego da je, npr., toliko njima impresioniran da se ne usudi? Ili da je jednostavno umoran, shrvan svojim problemima, zaokupljen nečim drugim...? Da ih ne ignorira, nego ih je jednostavno PREVIDIO?

Hm...

A možda sve to skup uopće nije važno.

Kao dijete bila sam često bolesna. I dugo - jednom cijelo jedno polugodište. Mislim u trećem osnovne. Onda sam pročitala sve Dickensove knjige. Čitala sam i druge, ali Dickens me najviše obilježio: ti njegovi dječaci, jadni a srčani, nježni i željni ljubavi, ambiciozni bez podmuklosti, odani... Postali su moja paradigma muževnosti.

Svi stvarni dječaci bili su grublji, dosadniji, nedosljedni i zbunjeni. Nisam imala razumijevanja za njihove slabosti. Zapravo, nisam mozgala o njima: još uvijek puna nade, očekivala sam svojeg Olivera Twista negdje u budućnosti. (Šteta što se nisam više zahaklala za Matu Lovraka, bolje bi me pripremio za stvarnost; ali, meni ta ruralna dječurlija nije bila toliko bliska i shvatljiva kao urbani sirotani 19. stoljeća.) Imala sam dvojicu muških prijatelja uz koje bih povremeno osjetila srh čulnosti; ali, bili su odveć svakodnevni. Odveć blizu. S jednim od njih sam doživjela svoj prvi poljubac: tijelo je reklo "da", ali um ga je odgurnuo. Incestuozno, povikao je um! Ali, mislim da nije bilo to: mislim da me bilo strah. Da sam se bojala prići mu toliko blizu; i izgubiti ga. Zbog razočaranja? Zbog njegovih slabosti? Zbog mojih?

U gimnaziji sam već bila "opaka igračica", cinična i uplašena. Iako je onda još bilo dječaka koji su se zaljubljivali, koji su patili, koji bi sve... Nisu to bili oni koji su se meni sviđali: ja sam htjela prekaljene. S 14 godina mi se prvi put uvaljivao jedan "prekaljeni", otac momka za kojim sam patila, koji je također činio sve što može da se što prije "prekali". Uspio je.

Moj drugi prijatelj, onaj s kojim se nisam poljubila, cijelo to vrijeme je bio pravi-pravcati zagrebački Oliver Twist. Njega sam izravno zamolila da se poševimo i tako upropastila sve. Zauvijek. Možda čak namjerno, jer nikad mi nije dobro mirisao: odabrao ga je moj um, ali tijelo ga je (moj um) - opravdano! - izmanipuliralo.

Faks... Novinarčenje uz studiranje. Sve kako je sinoć napisala Pam. Baš tako. Hrpa roktavih, pohotnih, bahatih, glupavih muških svinja. S 18 sam još bila naivna, na nekom putovanju za novine se spetljala s prekrasnim muškarcem, romantika kao iz ljubića, ali stvarna, sve da ne povjeruješ, i naravno, nije ni trebalo povjerovati, predzadnjeg dana dolazi on skrušen, dijete mu je bolesno, mora kući, ne može sa mnom... Dijete od mjesec dana! Siromaček, nije mjesecima jebao. Uh, kako sam ga izgadila!!! I neka sam. Onda sam još za to imala volje. I znate kaj? Zaljubio se u mene! Godinama (jel 8? - tako nekako) mi pisao pisma i razglednice, nakon raspada tog braka, nakon odlaska u Indiju i "traženja sebe"...

Oko 25. me čopila ta kolektivna histerija oko udaje pa sam se udala. I neka sam. To ti je kao neka iskaznica, potvrda da nisi izgubljen slučaj. Dan-danas ne znam što bi bilo od tog braka, ali stjecajem okolnosti, dobih i ispričnicu: udovištvo. Pa kad netko krene srat, fino ih pokažeš i mir bložji!

Ali, ja zapravo JESAM izgubljen slučaj: većina muškaraca mi se uopće ne sviđa. I zapravo uvijek mislim da je greška u meni, da sam ja previše čitala, i da sam čitala pogrešnu literaturu, i da sam propustila uočiti stvarnost, i da se nikad nisam aklimatizirala na nju... Da sam prerano odustala od nje, te stvarnosti i tih stvarnih, da sam netolerantna, da želim pogrešne stvari... Maltene kao što pedofil želi pogrešne stvari.

(Je li čudno što sam u zreloj dobi, u svojim tridesetima, voljela Nabokova?)

A na kraju sam najviše voljela jednog tako slabog... Nisam ga odmah pročitala, naravno, onaj moj pedofilski ja je u njemu odmah detektirao Olivera Twista, ali uz njega sam odrasla, prerasla Dickensa, "pročitala" Nabokova, potvrdila Fowlesa i zaljubila se u Iris Murdoch - i onda ga zaista prigrlila, sve slabosti i sve vrline, sve njegovo mi je bilo drago. Ali, on nije mogao podnijeti da ga tako dobro znam; i da budem tako slobodna od njega.

Uz njega sam naučila da nemreš željeti "pogrešno", želiš što želiš, možeš POSTUPATI pogrešno, a možeš biti i u zabludi: vjerovati da želiš nešto što ti je odavno postalo nepotrebno.

Danas znam da mi je jako malo toga zaista potrebno - sve te vjernosti, statusi, rituali s ružama i srcolikim čokoladama za Valentinovo, nakiti, romantični izleti s guzicom na hladnoj, vlažnoj travi, čitalačko suglasje... - ali ono što jest, to je nezaobilazno: časna opredijeljenost da smo si od svih ljudi na svijetu nas dvoje, zajedno, najvažniji.

I bez toga ne ide.

Iako može početi. Kad sam omamljena od gladi.

Eh, ovisnosti... Iskričarenje kao jedna od njih.

Blogme se ja na ovom dejting sajtu nisam neznamkoliko nadejtala - mogla sam više, ali minula me želja. A svejedno, ufatim se ovdje i kad treba i kad ne treba, a uglavnom ne treba, jer ovdje ne ispunjavam niti jednu jedincatu svoju stvarnu potrebu, npr. za kvalitetnim razgovorom, za izlaskom van, na sunce, za upoznavanjem s nekim s kim bi se moglo i emocionalno upustiti... Jock. Niš od toga. Uglavnom odgodim nešto drugo što mi se ne da raditi, ili ispunjavam vrijeme dok se hrana krčka, ili piskaram da usredotočim misli na nešto što me zbilja zaokuplja. Slično kao s cigaretama - štaka! Ajd, valjda je ova manje štetna...

Sad bih ja, zapravo, van, na sunce. Pogledam svoje "Contacts" u pametnom telefonu, i vidim, ima tu faca s kojima bih rado provela sat vremena u ćaskanju, ali: sad su na poslu; ili usred nekog drugog posla koji nije na poslu; ili oni bi, ali kasnije, a ja ne bih kasnije, nego sada, pa onda niš od toga, ali ajmo se dogovoriti za neki drugi dan, a do tog drugog dana tko živ - tko mrtav, i meni se to tako neće pa ili odem van sama i slučajno naletim na nekoga za druženje, ili se družim sama sa sobom. Ili ostanem doma, u prohladnom stanu i tipkam ovo.

Zapravo sam već desetljećima u organizacijskom, preokupacijskom i vremenskom raskoraku s ljudima s kojima bi se bilo ugodno družiti. Počelo je s bolešću mojeg muža, ah, razbježala se raja, gadno je to, em vidiš da se i našoj generaciji mogu dogoditi gadne stvari, em ne znaš koliko se svečanim tonom trebaš obraćati unesrećenima, em je sve to skup baš teško gledati... Ajde, neki su ostali, svaka im čast, i uspjela sam ih podučiti da mi je svečanog tona pun kufer, ja bih cijene na placu i cerekanje na tračeve, ali... Nikad više nije bilo isto. Ja više nisam bila ista.

Onda sam promijenila posao, otišla u privatni sektor, e hebga, time sam promijenila i radno vrijeme, ja uglavnom popodne i navečer, a ujutro mi nije ni do čega, a njima poslije 10 navečer nije ni do čega, ostaju vikendi, ali budem tak smoždena da ako zabava nije zbilja vrhunska, radije ostanem doma, raskomoćena, raspamećena, raščupana i razodjevena.

Eh, da: djeca! U međuvremenu se ljudi rasplode i razmnože. Pa gledaj slike i pravi se da te zanimaju; te slušaj priče i pravi se da te zanimaju... Ma, kužim ja to, i prihvaćam, ili bih prihvatila kad bi bilo imalo reciprociteta, ali jock, nije bilo, sve što bih ja imala za reći i što je mene zanimalo vrlo bi brzo sišlo s dnevnog reda i uporno je gubilo bitku sa zanosom majčinstva.

I tak, mogla bih ispisati trakavicu tih naših raskoraka, koji su povremeno bivali manji, povremeno veći, a ishod im je da sam počela više cijeniti površne i usputne odnose od bliskih, jer su mi manje naporni i zahtijevaju manje licemjerja i obzira. Nadala sam se da ćemo se u 50-ima približiti. Pogrešno! Ne, moje frendice još nisu stare i neće to ni biti sve do 3 dana pred smrt! Ili su već jako stare i kaj ćemo sad, čemu uopće o ičemu mozgati, daj Sulju i slike unučadi. Da, unučad sam smetnula s uma, jesemti!

A kaj bih ja zapraf štela? Ma, niš posebno, evo, kavicu na suncu, popričati o nečemu što je i meni poznato (Suljo nije), npr. jel se isplati potrošiti više love za kuhalo za vodu ili je svejedno, kaj radi netko koga oboje poznajemo, razmijeniti poneko štivo, ne preglupo, ali opet ni jako genijalno, nisam sad u tom raspoloženju, malo se izjadati o cijenama, boljeticama, poslu, kvarovima po kući... Malo ja, malo on(a), naizmjence. No, ispada da je komplicirano doći do toga. Kad jednom ispadneš iz štosa i/ ili kruga.

I onda je ovo štaka. Iako me ne zanimaju čežnje za ljubavima prošlim ili budućim, ni što muškarci ili žene žele/trebaju/moraju i tsl. Ipak, netko je uvijek ovdje. I nešto ima za reći ili pokazati. Anerak remontira kuhinju, Bellica šije jastučnicu, juicy je nekaj skuhala... Meni je to simpa. Ne zanosno, ali simpa. I baš šteta što nije na suncu.

A možda je štetno baš zato jer je tak simpatično, ali nije na suncu. Pa samo odgađa, a ne pogađa. Hebga...

Potaknule me malo one sleepingičine "morbidne misli", malo moja muka s cigaretama i svim ostalim... Dakle, još uvijek sam pušač. To mi je moja "trenerica" rekla iako sam se pohvalila da 2,5 dana nisam uopće pušila, a onda neki stres, pa sam samo dvije... Je, veli ona, tak većina dogura do "samo dvije" (s 40, kao ja, npr.) i zato ima osjećaj velikog postignuća. Ali to nije prestanak pušenja: prestali smo onda kad NE MORAMO pušiti; i kad to ne samo znamo, nego i osjećamo. A onda možemo IZABRATI da ćemo popušiti kad nam je gušt, ili da ćemo još neko vrijeme pušiti, jer znamo da MOŽEMO bez toga. I da ovisnost nije u tijelu (koje se u roku od 72 sata potpuno očisti od nikotina), nego u glavi. Ma, puno toga zanimljivog mi je rekla, i sve je točno. Ali, što sam ja najbolje čula? "Smijete pušiti. Smijete pušiti koliko god vas je volja, zato jer će doći dan kad nećete pušiti uopće. U međuvremenu je sasvim svejedno pušite li dvije, deset ili četrdeset. Pušite! Jer ćete prestati kad vam dođe takav KLIK."

Eh, sad, zašto bi se netko uopće mučio s odvikavanjem od nečega što mu pruža užitak? A i nepušači obolijevaju od raka pluća ili kronične opstruktivne plućne bolesti, ili od neke druge boleštine, umiru, stradavaju... Nepušenje nije jamstvo niti dužeg, niti kvalitetnijeg života; pušenje nije jamstvo kraćeg i/ili nekvalitetnijeg. Stvar je samo u procjeni vjerojatnosti i rizika. Ali, uglavnom je sve to skupa Velika genetska lutrija.

Odviknuti se treba zato jer cigareta NE PRUŽA užitak - užitak je situacijski, a ne nikotinski. Na primjer, veli moja "trenerica" (ne znam kak bih je imenovala, po struci je psihologinja), ovisniku o duhanu je sasvim dovoljno 10 cigareta dnevno da namiri svoju ovisnost - sve preko toga je, tjelesno gledano, čisti višak. A i nije gušt, ne zapravo. Kad razmislim kad i zašto pripaljujem, u 95% slučajeva je to čisti automatizam ili neka druga potreba, a ne želja za cigaretom ili nikotinskim šutom. I tak zapravo propuštam pronaći taj užitak koji trebam, točnije, u 95% slučajeva se ni ne potrudim, jer sam svoj um navikla na pomisao da je cigareta dovoljna; a nije. Kad sam zbog nečeg nezadovoljna, cigareta rijetko dovede do zadovoljstva, ali može pružiti predah, fokusiranje ili odgodu. Međutim, kad NE pripalim - sada, dok sam još uvijek pušač - u 95% tih slučajeva doživljavam veliki stres, shrva me tuga, istinski patim, nadrkana sam i ne znam što bih sama sa sobom: dakle, opet ne nalazim to što trebam, bio to užitak, ili rješenje nekog problema, ili bilo što drugo.

Možda ovo ne važi za sve, ali kod mene je motivacija za prestanak identitetska: kakva ja osoba želim biti? Odgovor glasi: osoba koja ima izbora. Na tome zasnivam svoje samopoštovanje. I da, osoba koja brine za sebe, koja si priušti ono što ZAISTA treba, koja se pobrine za svoje potrebe i rješava svoje nevolje. Osoba koja se sposobna mijenjati - to mi je oduvijek bilo izvor enormnog ponosa, ta moja sposobnost ne samo prilagodbe, nego i neoportunističke promjene, osoba koja ima volje mijenjati ne samo sebe, nego i okolnosti i okolinu u kojoj živi. A sad sam, onak kao pravi junkie, prvo počela nabrajati tko mi je sve kriv za to što živim ovako kako živim, točnije - za loše strane mojeg življenja, s pušenjem na vrhu piramide nezadovoljstva. Je, nekaj su i drugi skrivili, ali kao što uvijek kažem djeci i The Babi, nije više bitno tko je prvi počeo, nego tko će prestati.

Želim biti osoba s kojom se može pripaliti, koja se može - ali ne mora! - pridružiti pušačkom ritualu, koja neće nikome soliti pamet i promicati neku nabiflanu "spoznaju", koja prima goste pušače i ne tjera ih u ružni mali kut za prljavu naviku, kojoj će opsesivna cigareta biti daleka uspomena, ali će možda, ponekad, obilježiti neki lijepi - isključivo LIJEPI - trenutak punim plućima finog dima najdražeg mi duhanskog brenda. Kao što se sad počastim žutim muškatom kad nešto prebrodim ili postignem. A uopće ga se ne sjetim, uopće ne mislim na njega, sve dok se ne sluči nešto uz što zaista paše.

Želim biti osoba koja se NE zadovoljava manjim od onoga što želi i treba: automatizmom navika. Kao one žene koje same sebe uvjere da im se sviđa neki skromno dopadljiv čovo, samo zato jer je dostupan, a one bez samopouzdanja da pronađu onakvog kakvog zaista trebaju i žele, ili da budu same sebi dovoljne. To prezirem. A nije da se i meni nije nikad omaklo. To s frajerima. S cigaretama - eto, stalno. Još uvijek.

Velik je to projekt. Ali, nekima uspije. Postoci su poražavajući, zato ih neću napisati. Kad uspije, molim svoje buduće kolege, bivše pušače, neka nama novacima ne prodaju junačke priče, a to je zapravo samo kraj priče, onaj koji glasi "Jednog dana sam jednostavno prestao/prestala" - ne, gospodo i gospođe bivši pušači, molim da nam ispričate i sve ono što je bilo prije toga, i što vas je potaknulo, i koliko puta NISTE uspjeli. Jer, tek onda će vaša priča biti uvjerljiva; i poučna.

Prestajem pušiti. Ne, nisam prestala: uspjelo mi na otprilike 50-ak sati, a onda me shrvalo ponovno. Kupila sam kutiju onih koje najviše volim i odmah se preporodila - preplavio me neslućeni spokoj! Mislila sam, neka njih, možda je dovoljno da su tu, možda je uopće ne otvorim... Ali, otvorila sam. Ispušila dvije. Prva mi uopće nije pasala, zavrtjelo mi se u glavi kao onog davnog dana, prije 38 godina, kad sam pripalila svoju prvu, plavi Astor, a kupila sam ga jer mi se sviđala kutija, svijetloplava s glavom nekog baroknog aristokrata s perikom na glavi. Druga je već bila gušt. Danas 5, niti jedna od njih gušt, ali svaka spokoj i dišpet. Sutra idem na rehabilitaciju za tvrdokorne pušače. Da, to postoji i dobih to na uputnicu.

Mislim da više nisam ovisna o nikotinu. Doduše, još uvijek se čisti iz tijela, a od niza mogućih nuspojava, mene je zapala društveno najnepoćudnija: vjetrovi. Čim nešto pojedem, krenu duhači, užas jedan! Dobra je strana to što hrana u meni ostaje najduže pola sata, a onda se progura van, potisnuta vjetrom. Uhhhhhhhhhhhhhhhh.

Tijelo bi moglo bez cigarete. OK, sad malo luduje, ali nije ni čudo. Glava ne može bez tog čarobnog štapića - kao da je cigareta izvor predaha, spokoja, smirenja, prekretnice, lucidnosti... ZNAM da nije; znam da su to moje sinapse tako zapamtile, sasvim proizvoljno, ali tako to pamte 38 godina i sad svaku od njih treba odlijepiti od te fiks ideje i utrti neku novu. Očito nije dovoljno razumno si objasniti "Čuj, cigareta ti uopće NE TREBA ni za jedan od ovih osjećaja"... Ne, nešto fali. Nešto TREBA. A to nešto nemam.

I to ne smije biti hrana, alkohol ili šoping. To nešto novo čime ću obilježiti kraj posla, uspjeh, neuspjeh, frustraciju jer nemrem naći nešto što trebam, stanku za razmišljanje, čime ću odaslati signal okolini "ne smetaj, zaokupljena sam", čime ću izmjeriti koliko još imam vremena do ovog ili onog bez gledanja na sat, čime ću prkositi svim mogućim trtarošima za život i zdravlje, jer život je rizik i imaš ga koliko ga imaš i ne da mi se stalno brinuti jel imam dovoljno, tko te pita jel ti je dovoljno, još nisam upoznala nikoga tko je mislio da mu je dovoljno, bez obzira koliko star ili bolestan bio, ali starima i/ili bolesnima nije bilo dovoljno DOBROG života, a ne onog koji su imali... Iako jesam upoznala nekoliko samoubojica. Koji uopće nisu mjerili koliko. Jednostavno, nisu htjeli ono što su imali. Vratili u tvornicu.

Počela sam pušiti zbog ove slike i ove pjesme:



Link

Zbog nje sam naučila engleski.

Sve u svemu, isplatila se ta cigareta, jedina riječ koju sam razumjela u pjesmi. Moja prva rock ploča. Imala sam ja drugih, uglavnom klasiku... Ovu sam kupila jer je omot izgledao točno kako sam se osjećala. I onda ta cigareta. I "suicide", riječ koju sam našla u starom, debelom Filipoviću. I tak sam naučila engleski. Samouka 2 godine. Obožavala sam i Bowieja, i engleski i cigarete: otvarali su mi druge, alternativne, zanimljivije, podnošljivije, razumljivije svjetove. Čak i kad bih ponešto pogrešno shvatila.

I sad te moje sinapse treba priviknuti na nove asocijacije. Pokušavam zamisliti da učim novi jezik, jezik koji će mi pružiti ushit, slobodu i rasterećenje kao nekoć engleski. Zasad mi ne ide. Osjećam samo tugu. Dugi rastanak. Gubitak. I te proklete vjetrove!

Jeste li ikada doživjeli smrtni strah? Ono, kad ne znate hoće li sljedeći trenutak biti ŠKLJOC i više te nema; kad je nebitno hoćeš li iz sadašnjeg trenutka izaći čitav, ili u kakvom stanju, kad se samo usrdno nadaš da će sljedećeg trenutka BITI? Ja jesam.

Doživjelo je to i 80 putnika i članova posade aviona koji je oteo Zvonko Bušić. I proživljavalo to 30 sati. Je li to terorizam?

Jeste li ikada ostavili upaljenu cigaretu u pepeljari, u najboljoj namjeri da se vratite po nju i dopušite je, ili ugasite, ali niste, nešto drugo vas je zaokupilo, npr. na 30 sati, pa je cigareta ispala iz pepeljare i progorjela stolnjak, baš onaj koji je izvezla vaša baka, dragu uspomenu? Ja jesam. I nisam rekla majci "Nisam kriva, nije mi bilo ni nakraj pameti da će cigareta ispasti, uostalom, zašto si TI baš taj stolnjak stavila baš na TAJ stol, a znaš da ja ondje držim pepeljaru?".

A naša laženka, pod skupnim nickom agentica_tajne_sile, kaže vako:

"Tako pročitam da je Taik terorist jer je ostavio minu koju je policajac nestručno deaktivirao i na žalost, pri tom poginuo, a istovremeno se zaboravlja na mine koje je ostavila jugo-četnička banda od kojih i dan danas stradavaju hrvatski ljudi, hrvatska djeca."

Pa da... Zaigro se momak. Čak je pristojno javio da je bomba na jednom od najprometnijih mjesta u New Yorku, a ovi, budale, ti glupi Američani, poslali nestručne ljude da je maknu - taj koji je poginuo, Brian J. Murray, imao samo 6 godina iskustva na takvim poslovima, nije ni čudo što je poginuo. A onaj drugi oslijepio, a ne znam što je bilo s trećim i četvrtim, o njima se baš ne piše, očito nisu neke face.

Nije Zvonko kriv. Znam ja iz vlastitog iskustva: eto, jednog dana, šetamo šaponja i ja, a na travnjaku ostavljena vrećica. U blizini nigdje nikoga, tj., samo neki čovo, leđima okrenut vrećici, dva-tri metra dalje. Pa šaponja digo nogu, što bi drugo, i zapišo vrećicu, kako se već šika u psećem svijetu. A onda taj leđima okrenut pogledao i grozno me ispsovao, da kako sam mogla pustiti psa...! A ja mu lijepo kažem: sami ste si krivi. Vrećica se ne ostavlja na travnjaku bez nadzora. Sve što se s vrećicom dogodi onog trena kad je ispustite iz vida nije više vaša stvar. I kvit. I čemu sad toliko uzrujavanje?

Eh, sad, da je iz vrećice isplazio npr. udav i pridavio mi upišanog psa, mislim da bi razgovor ipak malo drugačije tekao... A čovo bi najvjerojatnije tvrdio da on ima pravo ostaviti udava na prometnom mjestu i očekivati da će prolaznici biti toliko pristojni da je se klone. A ako je se ne klone, da će bar biti stručni u ophođenju s udavima.

O minama i bombama iz rata nemam što reći, osim da NE SMIJU biti zaboravljene. I da moraju biti UKLONJENE. I da pri tome ponekad stručnjaci ginu; ali još nisam pročitala da je netko poginuo jer nije bio stručan.

Međutim, ima nešto o hrvatskoj djeci i bombama. Npr. onoj na zagrebačkom Trgu, koju su postavila zaigrana dječica u dobi između 27 i 30 godina, a piše u članku:

Jedan od Vodičana uhićenih zbog eksplozije na Trgu rođak je Zvonka Bušića
Link

E, a prije nego što se stručno pozabavila definiranjem terorizma i bombama, napisala naša laženka i ovo:

"Pljuvanje po nacioonalnim simbolima, naivni agit prop koji ponavljanjem laži postaje istina ( vrhunski majstor bio Milošević), zatvaranje očiju pred vlastitim zločinima, pljuvanje po crkvama ili bilo kojoj jačoj društvenoj organizaciji suprotnog predznaka, selektivna demokracija."

Tu me žacnulo ono "zatvaranje očiju pred vlastitim zločinima". Onak, baš kao u crno-bijelim kaubojskim filmovima: ako imaš bijeli šešir, OK je upucati svakoga s crnim, a ako pride strada i neko tele, a hebga, baš je tele...

A i ovo "agit prop koji ponavljanjem postaje istina" u kombinaciji s njenim teoretiziranjem da se Zvonko Bušić nije samoubio, nego da je ubijen. Paaaa, OK, ajd da ja onda isto teoretiziram, možda se ponovi dovoljno često da postane prvo agit prop, a zatim istina:

Možda je čovjeku koji je veći dio života proveo u zatvoru, s netipičnim ljudima, s netipičnim i vjerojatno sasvim nerealnim idejama u glavi, bilo teško živjeti u sasvim običnom, svakodnevnom svijetu krpanja kraja s krajem, idealizma reduciranog na otplatu kredita, u zemlji koja je postigla baš ono što je on htio i zbog čega je iz nje izbivao 32 godine, sa svim stvarnosnim mukama tog ostvarenja... Možda mu je žena s kojom je 32 godine bio u dopisnoj vezi bila nepodnošljiva uživo, kao što se i nama, Iskričarima, dogodi grdno razočaranje kad se napokon sretnemo s nekim s kim se bilo divno dopisivati i o kome je bilo krasno maštati... Možda mu je sinulo da je učinio golemu glupost i maestralno si zajebao život. Da je moglo i bez toga. Da je bio glupi pomodar, da je imao peh biti mlad i poduzetan baš u vrijeme zamaha terorizma u svijetu...

Pa ako sam ja sada po laženkinoj terminologiji i ideologiji "mrziteljica Hrvatske" i "kukavelj", neka sam. Jer smatram da državu koja tolerira terorizam treba prezirati; i jer kukavno i skromno opstajem U TOJ DRŽAVI cijelog svog života, bez velikih gesta koje siju teror i smrt.