Ručkić krčkić

Pišem da ne pušim. Znam, znam, marljivije i bolje domaćice od mene sad bi vjerojatno svaku pločicu u stanu dovele do visokog sjaja, izmanikirale nokte, počupale sve dlačice viška, presložile svu odjeću u svim ormarima, organizirale plesne vjenčiće, dobrotvorne hekleraje patchwork prekrivača za krevete, napisale topla pisma svim zanemarenim prijateljima i znancima, obišle groblja i uredile grobove, isplanirale Božić, Novu godinu, Uskrs i sljedeće ljetne praznike, poštucale ispucale vrškove kose, oplijevile svoje i tuđe biljke, pokupile papiriće s ulica u susjedstvu, ispekle pet vrsta kolača i odnijele ih potrebitima i zaslužnima, ali ja nemrem niš od toga: sjedim i patim. I pijem puno vode. Pa onda puno pišam.

Nikoga ne nazivam jer se grozim pitanja "Što ti je odjednom došlo?", ne da mi se objašnjavati, ne želim ni s kim u kafić, jer tu su rizici ogromni, iako sam prekjučer uspjela odsjediti sat vremena, s netaknutom kutijom cigareta pored sebe i pred praznom pepeljarom, OK, poslije ručka ću u šetnju, pokušat ću odgonetnuti kak se zove ona susjeda koja nudi mačku, znam gdje stanuje, ali da me ubiješ nemrem se sjetiti imena, možda ga prepoznam kad pročitam prezimena na zvoncima. Naime, javio se potencijalni usvojitelj. I baš bih voljela nekoga usrećiti. Mislim da bi me to motiviralo da ustrajem, taj komadić srećice usred ove grozote od apstinencijske krize.

A pazite što je najgore: ja još uvijek pušim! Ali neusporedivo manje količine, neke micine-macine, kraćušne-tanušne cigaretice. A pušila sam one 100s, jake.

Nekad sam mislila da patnja oplemenjuje. A sad mislim da sam oplemenjena onoliko koliko mogu podnijeti i više mi se nimalo ne da patiti. Kaj sam to gledala neki dan (da, gledam telku do iznemoglosti, jer za to zbilja ne treba nimalo koncentracije, koje uopće nemam), veli neki lik "Sreća je iluzija ljudi skromnog raspona emocija". Odlična definicija! Eh, sad, kad bismo mogli znati gabarite po kojima se mjeri raspon emocija, onda bismo vjerojatno lakše odredili i svoju ciljnu sreću i lakše je postigli; ili se jednostavno pomirili s time da je za nas nema. U ovom drugom slučaju, ja glasam za odsustvo patnje kao dostojnu zamjenu.

OK, ručak je gotov. Još se peku paprike, ali one su za sutra. Pseto pošandrcalo jer sve miriši, a ja ne mrdam. I njemu je, valjda, kao meni gledat cigarete na stolu, a nemat niš u gupcu. Začudo, nisam gladna. Nemam potrebu tu oralnu fiksaciju zamijeniti nekom drugom, aleluja, a već sam smislila da ću žvakati olovke ili čačkalice ili tak nekaj. Žvake ne podnosim.

I da: homeopatske kapi NE DJELUJU!

Hehe, dobra je boža... Veli (ne znam više na čijem blogu pa nemrem cepejat) "U stanju smo konobaru iskopati oko zbog prljave čaše, a pola sata kasnije polizati genitalije potpunom neznancu".

I zapraf je tak... OK, nisu svi podjednako skloni lizanju neznanaca, kao ni kopanju očiju, ali masovno smo skloni intimiziranju s potpuno nepoznatim ljudima i ljutnji zbog većih ili manjih prljavština koje se zgode u takvim prigodama. Npr. prilično bismo pozvizdili kad bi ovdje netko napisao da smo izgadili konobara na Jarunu, a onda se lizali s nekim od jarnunskih iskričarskih kavopija, zar ne?

Ma, i sama sam takva: puknem ovamo nešto što nisam ispričala npr. prijatelju kojeg poznajem još iz pješčanika, a ljutnem se kad mi na posao stigne zločesto anonimno pismo; u međuvremenu smatram da je potpuno svejedno što o meni misle ti neznanci koje sam objašila svojom intimom, a nije me briga niti za podatke koje o meni prikuplja Google. Točnije, nije me bilo briga sve dok nisam saznala koliku otprilike novčanu vrijednost takvi podaci mogu imati - između četiri i devet tisuća kuna! IZVOR: Link

Ne znam... čini mi se da je došlo do neke inverzije intimnosti, privatnosti... Priznajem, velike i teške tajne mi je uvijek bilo lakše povjeriti ljudima koji su manje upleteni u moj život, ne baš potpunim neznancima, ali površnim znancima; valjda zato jer su oni manje skloni uplitanju, prosuđivanju, osuđivanju, promjeni stava prema nama kad doznaju nešto većini zatajeno. Valjda. Ne znam. Mislim da zato. Pedeset posto zato; ostalih pedeset, vjerojatno iz straha da ću one prisnije i važnije izgubiti ako se bitno promijenim u njihovim očima.

Sada svoje velike tajne povjeravam vama, blogerima, ili blogerima s kojima se družim, ali izvan bloga. Njima zato jer su stalno u tijeku, više nego moji drugi prijatelji. Imam dvije prijateljice koje su mi jako, jako drage, ali potpuno nesposobne podnositi ičije tajne, čak ni svoje. Obje su bolesne i obje su se strašno naljutile jedna na drugu kad je ova druga doznala za tu bolest, a jedna još više (toliko da je prestala razgovarati s onom prvom) kad je ova tu tajnu rekla osoblju hitne pomoći, s pravom i razlogom, ali hebga, pred još nekim ušima. Pa što je trebala učiniti? Pustiti ih da je tretiraju za nešto pogrešno sve dok se svi svjedoci ne maknu? I kak da ja sad njima išta povjerim? (Naravno, ove njihove tajne sam doznala u komadićima, malo od njih samih, izravno, malo od one druge o prvoj i obratno, malo od posve neutralnih, a stalno se moram praviti da nemam pojma i živo se iznenađivati kad mi nekim čudom povjere neki novi detalj.)

Zašto je postalo važnije napisati nego podnijeti izravno slušanje? Zašto nam je utješnije jednostavno reći, nego primiti zagrljaj ili pljusku? Zašto NE ŽELIMO saznati što će biti ako nama važni ljudi o nama nešto važno znaju?

A to znaju anonimci, botovi, reklamne kompanije, dokoni hakeri, Jutarnji list, susjedi koji su nam se uvalili u wireless... I nije nas briga. Sve to damo, samo tako, za badave, ili uvjereni da pridonosi našoj i nacionalnoj sigurnosti, da je neizbježno pa je valjda donekle i korisno.

Možda jest. Ali, možda nam je baš ZATO tak jednostavno konobarima kopati oči za bezvezarije, a neznancima lizati genitalije.

Od roditelja svašta možemo naslijediti: fizičke značajke, karakterne, novac, nekretnine, nakit, umjetnine, kućne ljubimce, dugove, bolesti, pizdarije, a ja sam, očito, naslijedila gđu P. - udava neslućenih razmjera.

Nemam pojma kako nam se ubacila u život, ali ja sam je ondje tolerirala jer ju je moja majka, po svemu sudeći, htjela i trebala. Ali za novce - 50 kn da se ode po uputnicu, 100 za čekanje na komisiji, 300 iz čista mira, jer joj fali... Moglo se, dalo se, a ova obavljala ono kaj se meni nije moglo ili nije dalo. Čim je stara umrla, točnije, na putu iz bolnice, u koju je stigla koju minutu prije mene pa tako prije mene i doznala da je majka umrla, veli ona meni "Čuj, ona šivaća mašina, ti to ne trebaš, jel'da?"...

Popizdim, ali dam, samo da je konačno otpravim iz kuće: šivaći stroj, prsten po njenom izboru, nešto odjeće, nešto love. Čak sam u njeno ime kupila mali vijenac za pogreb, jer ona "nije imala, a kako će bez njenoga". Ma za popizdit!

Eh, naravno da to ne ide tako glatko. Evo ti nje opet svako malo, i svako malo nešto treba. Za lovu sam je definitivno otkantala prije nekoliko mjeseci i više se ne usudi tražiti, ali danas zove, jel ja imam neke naočale za sunce, ona je pala i razbila svoje, sva je jadna, dobro nije oči izgubila... Nemam, odrežem kratko. A jel bi njoj u Ghetaldusu mogli...? Otkud znam, odrežem kratko. A jesam li doma sutra, ona bi svratila... Ne. I nisam raspoložena. I neću uskoro ni biti.

Ali sad sam baš NERASPOLOŽENA. Evo, ako je netko hoće, to moje neželjeno nasljedstvo, ja je dam. Nek je netko nosi! I nek se nosi.

Liječniku uvijek idem oboružana knjigom i jako pazim pored koga ću sjesti: neke doživljaje jednostavno ne želim slušati, ne želim razgovarati o njima, ne želim o njima niti misliti. Ako budem morala, morat ću jer će me se izravno ticati. Ako ne budem morala, aleluja, što manje znam, to se bolje osjećam!

Danas nisam bila u čekaonici s grozotama, tak da nisam čitala knjigu, nego naš blogek. Eeeee, viš, kad ti je dosadno, stvarno svašta moš pročitati, ali meijine umotvorine ne. Komentare ipak da. (I gle, sad sam pripalila cigaretu kao da nisam odlučila prestati! Ajd, nisam smislila kako točno prestati, dala sam si fore za postupno uništenje onih preostalih kutija, mislim da imam još tri i pol, a onda niš, cold turkey, ali ovo pripaljivanje stvarno nije u skladu niti s jednom mojom odlukom, taktikom i općom strategijom.)

No, da se vratim temi. Koliko razabrah iz tih komentara, očešalo se o moj jučerašnji blog i protumačilo ga se kao vapaj za... čime ono točno? Simpatijama? Razumijevanjem? Ogoljavanjem vlastite boli?

Ma dajte, najte me zezati! Kaj ste zbilja tak bedasti? Ozbiljno pitam: naime, ja istinski glupe ljude zaista ne poznajem, ne krećem se u krugovima gdje bi ih bilo moguće sresti. Dakle, ako ste zaista toliko glupi da vam je potrebno neko tumačenje mojeg zapisa, a ne naprosto razlog da me ne podnosite, što je ipak puno pametnije od prve mogućnosti, onda evo ovako:

Zapis je nastao zato jer me tištao. I zato jer znam da će ga zapisivanje na Iskrici profanirati. I da će onda to iskustvo, još uvijek, očito, donekle opasno po moju psihičku stabilnost, postati nešto obično, tema više ili manje ozbiljnog razgovora, štoviše, trača, pa i zajebancije. A to je DOBRO. Za mene DOBRO.

Ako pride nekoga potakne da pročačka po vlastitim iznutricama, da izvuče na svjetlost dana nešto što mu se, ili njoj, ondje gnoji i postupno ga truje, utoliko bolje. Ali, ne dolazim ja ovamo da bih nekog prosvjetljivala ili preodgajala. Kad i ako mi se omakne, super, to je bonus. Ako postanemo "braća/sestre po suzama", kako lijepo reče mai, isto super, nimalo lošije nego braća/sestre po kavama/peveteima ili ševama (Uf, hebate, ovo zadnje ni dobro! Ali se zna zalomit.).

Nastao je i zato jer mi je stvarno dosadan blog krcat superjunacima u svim mogućim životnim područjima. Ma, i u stripu biste bili neuvjerljivi, kvrapcu! I zato jer me hvata groza od onakvih zapisa koje u sebi zovem "plastičnim cvijećem", a podsjećaju me na smrt: duha, osobnosti, životnosti, životvornosti... A i zato jer se to meni HTJELO.

Napisati taj tekst. Od vas mi se niš nije htjelo. A svejedno sam dobila. Puno lijepog. I nešto očekivano ofucanog. U svakom slučaju, svakome tko se potrudio nešto dati, od srca i iskreno HVALA.

Ovo sam ja. Ovo sam ja, još uvijek. Ne izgledam ovako, ali to sam ja. Ovakva. Mala pred velikim.

Nekoliko puta me se ovdje izravno, neizravno, provokativno, zajedljivo ili začuđeno pitalo zašto više ne pišem, zašto ne pišem priče, eseje, pjesme... Zato jer sam naučila reći drugačije. Jer sam ovakva, mala pred velikim, naučila izgovoriti.

Nije mi pisanje bilo iz zabave, ili za dopadljivost, ili za novce, ili za kajaznam zašto sve ljudi pišu... Meni je to bila terapijska tehnika: bila sam u teškoj depresiji i jedan od načina da se njome nosim bilo je svaki dan pisati pola sata, bilo što, o bilo čemu. Ispočetka su to bile bljezgarije, iste one koje sam stalno prevrtala po mislima i jeziku, ali onda su se izlizale, postale očigledno bljezgave, i postalo je očigledno da nešto drugo želim pomisliti, nešto drugo moram izreći, a ne usudim se, ne znam se usuditi, i zato ne mogu i ne znam reći.

Sve dok nisam otkrila priče. Koje su i meni samoj bile priče, stvorile bi mi se u glavi, čitave, praktički dovršene, zaokružene, trebalo je samo oteti dovoljno usredotočenosti i vremena od svakodnevice da se zapišu, točnije - PRESLIKAJU, prenesu u linearni medij slova koja tvore riječi, a ove rečenice, a rečenice odlomke, i da se putem ne ispuste pojedinosti, one iz pozadine, one nečim prekrivene, one za koje nemam riječi i za koje riječi uopće ne postoje.

I njih sam smatrala terapijom, i bile su to. Pomogle su. Istovremeno sam počela (i završila) roman, veliko prozno tkivo ispisano razumljivim, svakodnevnim riječima i razumljivim, svakodnevnim događajima, od kojih se većina nikada nije dogodila, ali je poput nosača aviona nosila one koje jesu, i one osjećaje koji jesu, a ispitivali su onu istinu u koju je valjalo posumnjati ili je potvrditi sa stanovišta stvoritelja koji se zabavlja, uglavnom dobroćudno, uvijek inteligentno, a nerijetko bezobzirno i nepravedno, ali uvijek na vlastiti račun.

I roman je bio terapija. Pomogao je.

Ali onda to vide i drugi i bude im zanimljivo i hoće još i ti dobiješ neki dodatak svojem identitetu, odjednom te ozbiljno shvate u svemu onome što ranije zapraf i nisu htjeli znati o tebi, taj višak informacija, višak prisnosti postaje prihvatljiv, čak i omiljen, i ponese te to, a svrha, ono traženje izraza u kojem jesam ono što ne znam biti, eh, to se gubi... I na kraju shvatiš, dobiješ nešto nevažno; postaneš si nevažna; zanese te trenutni zanos nepoznatih i zato nevažnih čitatelja. Nema to smisla. Za mene. Koja pišem terapijski.

Bila sam ovako mala pred ovako velikim kad se dogodilo ono što me odredilo zauvijek, što nikad nisam uspjela promijeniti: (UPOZORENJE! SLIJEDI VIŠAK PRISNOSTI!) Kad sam se usred noći probudila, bunovno krenula za nekim jezivim, piskavim jecanjem, i naišla na svoju majku, ispruženu na podu predsoblja u vlastitoj mokraći, i oca, koji je jednom rukom drži za grlo, a u drugoj ima šrafciger usmjeren u njeno čelo. Zaplakala sam i on je spustio ruku, a moja majka je zaplakala još jače od mene.

I nikad mu više nisam vjerovala, osim kad bi zaprijetio, meni ili njoj, "Ubit ću te!". I nikad više nisam vjerovala da me majka može zaštititi. I uvijek sam se više bojala za njen, nego za vlastiti život.

I zato mi je majka uspjela oduzeti život. Možda čak doslovno, možda mi silne cigarete koje sam ispušila da se smirim zbog ovog ili onog, a prije svega zbog nevažnosti koje imaju moja dobrobit i moje zdravlje, sad konačno dođu glave, a ako ne sad, vjerojatno će kasnije, poharačila sam se gadno. Zato je nikad nisam ostavila; i zato nikad nisam spokojno zaspala niti uz jednog muškarca. Jednostavno, nisam imala pametnijeg posla nego brinuti za majku. Pa jesam. I neka sam. Dobro je to bilo. Mogla sam izabrati i gore razbibrige.

Da sam bila malo veća pred velikim, možda bih se sjetila pobjeći, ili se pobuniti, reći da sam i ja tu, da sam i ja važna. Ali, nisam. Kad sam se toga sjetila, oni su - moji otac i majka - već i sami bili jako mali pred velikim i uopće nisu shvatili što sam rekla. Pa sam im oprostila.

Ali se povremeno opet razljutim. I rastužim. I rasplačem.

I sad to znam reći.

Evo, pocrvenila sam, nenamjerno i spontano, sinoć, ali valjda me neka energetska sila pripremila na današnji postupak, a to je izjava:

BRAVO, SARA_TERA!

(A stvarno nije fer kaj me stalno drži u podrumu, a ja nju pustim da se vrzma po mojim odajama. Inače bih joj došla doma i fino rekla "moj naklon, gospoja".)

A čestitam joj na ovom komentaru (c/p):

"i zar im nije važniji odnos koji bi gradili, postigli..nego li postojeći? koga zanima moj bivši brak? nikog! čak niti mene...koga zanima oženjeni muškarac? uglavnom neke udate žene? dakle, rekla bih da 80% populacije ovdje nije zainteresirana za ljude koji su u vezi, braku etc...zanima ih kao sastaviti dan sa večeri, noći etc...kako osmisliti svoj život...samca! no, mnogi se boje i izgovoriti tu riječ!"

Postotke iz komentara ću zanemariti, jer ih ne možemo znati niti ona, niti ja - sigurna sam da ima ljudi kojima jako odgovara samo djelomična raspoloživost partnera, a razlozi nisu uvijek sasvim prizemno-pokvarenjački, možda jednostavno nemamo energije i volje za tumbanje svojeg života kako bismo ga uskladili s još jednim, možda nam u vezi štima puno važnoga, ali ne štima samo jedan dio i taj bismo onda negdje drugdje namirili, možda samo jako samodovoljni, ali tu i tamo se zaželimo društva, seksa ili krakog privida zaljubljenosti, možda smo u sretnom i potpuno funkcionalnom braku, ali nam fali flerta... Tko zna!

Ali, ako smo sami i samci, a ne želimo to biti, onda je mai u pravu: ne zanimaju nas bivši, ne zanimaju nas sadašnji i problemi koje zauzeti imaju s njima, zanima nas kako osmisliti svoj dan, svoj život, kako da sami sebi pružimo radosti koje ne pruža nitko drugi; ili, kako naći nekoga tko će nam ih dati, ali tako da i mi želimo i možemo uzvratiti.

A prstenovanje...? Kajaznam. I ja sam se udala za muškarca koji se zbog mene razveo. Bilo je vrlo jednostavno: flertovali smo, zgriješili jednokratno, on je htio još, ja sam rekla "Čuj, ti se meni jako sviđaš, ali ja sebe ne vidim u ulozi ljubavnice oženjenog muškarca. Imam 26 godina i sigurno još puno drugačijih izbora". I to je bilo to. Za dva tjedna me nazvao i rekao da je odselio od doma. Je, priznajem: jako mi je to imponiralo. Ali danas mislim da je sve to skupa bilo naopako, da sam pogriješila, da sam se udala ne samo zato jer sam bila u njega zaljubljena, nego i iz osjećaja obaveze, jer on je, kakti, "podnio žrtvu" zbog mene. Trebala sam ja njega pustiti na počeku dvije-tri godine, nek se on razvede zato jer mu brak stvarno ne štima, a ne zato jer može računati na udobnu tranziciju. I ne vjerujem da bih ga toliko čekala. Jer sam imala 26 godina. Onda se svašta događa, puno ljudi ti prođe vidokrugom i puno ih je sasvim dopadljivo, vrlo poželjno. A pride bez komplikacija.

Međutim, ako se ovdje već dijele i savjeti, ajd da se i ja osmjelim jednim: bez obzira koliko imate godina, ako ste u vezi s nekim tko je već u nekoj drugoj vezi, mislim da se isplati reći ono što sam ja rekla - ne vidim se u takvoj ulozi. Pa da vidite što se još nudi, ako se nudi. A dobro je saznati i da se ne nudi, da ste i dalje samci i da i dalje sami morate smišljati kako ćete provesti dan i kako ćete si pribaviti radosti.

I zapitati se jel vam to zbilja baš nepodnošljiv bed, osim za taštinu. Jer, možda i nije. Osobito nakon sto godina samoće, jer uvijek to izgleda kao sto godina, u kojima smo naučili biti svoji i brinuti za sebe i ne mariti osobito za ultimatume ili crno-bijele slike svoje (pa i tuđih) stvarnosti.

A to tko je u takvim višestranačkim vezama svinja, tko guska, tko magarac ili bilo koja druga živina - mačku o rep! Jer svako zašto ima svoje zato i jer svi mi živimo uglavnom onako kako možemo, a samo ponekad onako kako želimo.

Ajd, da ne budem posve iracionalno racionalna, zaključit ću da ljudi nekak "iznjuše" kad ih trebamo. Ne znam kak to izvedu ovim elektronskim putovima, ali evo, danas pozivi i mailovi od ljudi koje sam zanemarila, pa i zaboravila, a baš mi sad pašu, u stvari, oduvijek mi pašu, kak sam ih onda tak zametnula, ti vrapca...?

Ne znam, možda je to ona sklonost samotnom škrgutanju zubima, onaj strah da ćemo ljude odveć opteretiti svojim brigama, ili - a to mi se čini najvjerojatnijim - jednostavno želja da sve neko vrijeme bude po mojem, mojem ritmu, mojim zanimacijama. Hm. Tko zna, možda su se oni javljali i ranije, a ja jednostavno ignorirala? Nažalost, i to je moguće. Sigurno ima takvih, i sigurno su neki digli ruke od mene. Vrijeme je da proučim svoje raznorazne imenike.

Čudno je to kak "pokupimo" ljude, bez popisa uvjeta koji moraju biti ispunjeni da bismo ih udostojali svojim društvom... Svakog dana prolazim pored jednog kafića i tak, malo-pomalo, počeh se pozdravljati sa stalnim gostima, među kojima sam zapazila jednu gospođu od 85 godina, koja uvijek donese neku elektronsku spravicu - mobitel, diktafon - i onda okupi oko sebe mlađariju da joj objašnjavaju kak to šljaka. Je, i mene bi ona, ali njoj se otimam, iako uvijek crkavam od smijeha.

Na primjer, pozove me ona jedne večeri da joj se pridružim za stolom, a ja velim, jooooj, oprostite, zaboravila sam i novčanik i cigarete, drugi put... Vi pušite, zgrozi se ona, eeee, sad ću ja vama reći, i udri po grozotama. Prekinula sam je usred treće i pobjegla, uzevši cigaretu od jednog mladca koji je sve to slušao, smijuljeći se. Drugi put, idemo šaponja i ja, on se jedva klati, ja sva izbezumljena, jel pseto skončava, ajme, gutam suze, a ona će meni, budete ga dali na injekciju, ako da, nemojte ga tamo ostaviti, da vi samo znate što im rade, sad ću vam ja reći, i udri po grozotama, koje sam smjesta prekinula i sjela za drugi stol, među omladinu, koja me tješila i dijelila mi adrese psećih holističara i akupunkturista.

Al meni babac sve u svemu simpatičan. Je, šteta je što joj je um tak krcat grozotama, mislim, za nju šteta, ne vjerujem da za 85 godina nije mogla skupiti i ljepših spoznaja, ali ta njena posvemašnja egoistična netaktičnost je toliko trapava da ti se nekak umili. Budem jednom i s njom sjela. Kad čvaknem normabel. Ili kad mi se začepe uši.

Morat ću joj otkriti Iskricu. Vidim da je tehnološki navudrena, hoće ona to, a ovdje je nitko ni u jednoj grozoti neće moći prekinuti, sve će nam ispričati do kraja, a pride će je bar netko ozbiljno shvatiti. Pa se nadovezati. Pa onda bitka tko zna bolje, više i groznije. Ajme! Pa onda satelitski blogovi na istu ili sličnu temu. Pa kad nauči stavljati slike... Divota, osobito preko zime.

I eto, ja očito vremešnu gospođu već na neki način imam u svojem svijetu, bez uvjeta, bez upitnika kompatibilnosti, u stvari, unatoč svakom realnom očekivanju. Kao i većina ljudi s kojima se družim, nitko nije "iz uzgoja", nitko nije polagao prijemni, nitko nije savršen, niti za svaku moju potrebu ili prigodu, ali eto, tu su, dragi su...

Ovdje je lakše zamjeriti. Zbog pisanja. Kad napišeš, brisala ili ne, to dopre do svijesti drugim kanalima i nekak se brže, odlučnije, trajnije ugnijezdi. Teže se predomisliti. Točnije, mogu se JA predomisliti, al je, onda ti izroni netko i veli, "Aha, a ljeta gospodnjega 2009. napisala si...", i jesam, i ja se sjetim da jesam, i onda se pokolebam i više ni sama ne znam što da mislim. A kakti, cijenim dosljednost... Hm.

Ma, sve je to za ljude... I sve se svodi na to da stvaramo odnose s ljudima. Grozne ili divne, kako kad. I kako god znamo i možemo.

Ljutnja je očito luksuz koji si možemo dopustiti kad nas ne muče važnije stvari. I ja je do sada zaista nisam osjećala. Kao što nisam osjetila niti injekciju analgetika dok me morio bubrežni kamenac koji se sporo i okrutno spuštao prema izlazu, a inače nemrem dva stata hodati kad mi spraše iglu u debelo meso.

Ljutnja je luksuz koji si dopustimo i onda kad nam je, zapravo, svejedno: kad racionalizacije ne pridonose ničemu, jer im više ne vidimo nikakvu svrhu - znamo da je stanje nepromjenjljivo. Pa zašto onda ne bismo i sebi dozvolili malu nerazumnost? Jer, baš godi. I dugo smo je odgađali.

Ovaj mail su razmijenila dvojica blogera u veljači 2012. godine, taman kad je moja majka izašla iz bolnice, u kojoj je bila od Božića. I kad je postalo jasno da vjerojatno neće doživjeti kraj te godine. Pet dana nakon njenog rođendana, a dan nakon što je i sama shvatila da ne može bez pelena. Na susret opisan u dopisu (koji uopće ja nisam inicirala, štoviše, iznenadila sam se, ne baš ugodno, novome licu, jer bi mi bilo draže da sam se "starima" mogla izjadati o čišćenju zasranog kreveta i tijela moje majke), a cijeli sam provela brinući o tome što će me dočekati kad se vratim, jesam li trebala uopće doći, koliko je s majkom loše, jesu li je prerano otpustili... I zato nemam pojma o čemu se pričalo. Ne znam što sam rekla, ne znam što je tko meni rekao. Pričali smo o blogu, sigurno jesmo, i ja sam to sigurno odradila, opuštajući se malo pri tome, kao od one injekcije koja uopće ne boli, jer drugo boli neusporedivo više.

(Usput, nemam ama baš nikakve veze s gdinom Renićem, ne čitam tuđe prepiske, osim kad mi se poput ove pošalju na mail, i općenito sam vrlo nezainteresirana za izvanbloški život blogera s kojima nisam kliknula, pa onda i ostvarila neki izvanbloški odnos.)

Možda sam tada, a možda i nekom drugom prilikom, zaista ne znam, blogeru koji je na taj susret došao u ulozi ne balkanskog, nego balkansko-bloškog špijuna, rekla da su za mene ostali blogeri likovi iz priča koje sami pričaju, ne baš realne pojave, i zato irelevantni na osobnoj razini, da me zato ne mogu povrijediti, iako me mogu iznervirati, i da ih stoga ne kanim povrijediti, iako ću rado iskritizirati taj njihov lik; da mi se neko stvarno zamjeranje čini uistinu djetinjastim. Još uvijek tako mislim. Za sve one koje poznajem SAMO s bloga, ili koje sam susrela jednom, bez ispreplitanja naših opipljivijih (i važnijih!) života.

Jer, blog je za mene kao šund dok čekam kod doktora; kao macina trava da ublažim potencijalno opasniju nervozu; kao kamilica prije spavanja; kao sticky note na kojoj piše "Svijet nije samo u tvojoj glavi!".

I nije. Drugi korespondent iz ovog maila se uporno nastoji ukrcati u taj moj svijet, godinama, pod raznim nickovima, pomoću, eto, i ovog balkansko-bloškog špijuna, a nakon majčine smrti i raznoraznim ponudama u vezi mojeg stana, od kojih sam na prvu nasjela, misleći da je možda kupac ili zna nekoga, a kasnije jednostavno ignorirala. Ljutim li se na njega? Zapravao NE. Takav je kakav je, ne sviđa mi se, nemam ga volje mijenjati, dakle, jednostavno ga ne želim. Može li me povrijediti? Ne. Iznervirati? To da.

Eh, sad stižem do luksuza ljutnje... I zašto se ne ljutim na njega (vidi prethodni odlomak), nego na njegovu prijateljicu C.C. i balkansko-bloškog špijuna. Na C.C. zato jer ZNA. Jer je znala i onda, u veljači 2012. godine, a ako nije znala SVE, mogla je zamisliti, nije ni nemaštovita ni glupa, i jer se s blogerom kojeg ne želim kreveljila na račun ove spačke, što znam od Anđe iz navedene poruke, kasnije preuzete u društvo sklonije kreveljenju nego što je moje, od Anđe koja me jest ugrizla kao bijesan pas, što mi je Gera davno lijepo rekla da će se dogoditi, a ja onda otpisala Geru i prigrlila ovu još prisnije na njedra, revoltirana "predrasudom"... Eh. A Gera ZNA. Da, ta Anđa je provaljivala u profile i čitala tuđe prepiske. I ako je nešto iz moje tipkovnice procurilo ovamo, a nisam to mogla drugačije znati nego čitanjem tuđih poruka, evo, otud sam znala i zaboravila otkud znam: ona mi je rekla. Ali mi nije rekla otkud ona zna. Nit sam se ja pitala. Pitala sam se važnija pitanja.

I ljutim se na balkansko-bloškog špijuna, iako znam da ne bih trebala, površan je, plitak, povodljiv i sve u svemu blesav. I nemre si pomoći. Ljutim se jer je godinu dana bio u mojem životu, sporadično, ali ipak u nekim važnim trenucima: na majčinom pogrebu, na mojem rođendanu. Meni su to važni događaji. Anđa veli da nisu. OK. Ali, prijatelji trebaju poštivati važnosti svojih prijatelja, čak i kad ih ne shvaćaju. I koliko god on sam u tim događajima nije imao nikakvu vodeću ulogu, pokupio je nešto od njihove važnosti. A kad je njegov lik osvijetljen i iz ovog drugog rakursa, nije se imao pristojnosti (ili petlje?) čak ni ispričati.

Da, sad sam se sjetila: balkansko-bloškom špijunu sam rekla da NIKAD ne demantiram objede s bloga! Da mi je to bezveze, uzaludno trošenje energije... A jebga, smetnula sam s uma da nekome to nije bezveze i nije uzaludno trošenje energije iskoristiti za neke svoje spačke i neko svoje kreveljenje.

I više nisam ljuta. Sinoć me baš puknulo, onako, žestoko, za sve ono preko čega sam prešla, za sve što sam otpisala, za sve nezamjereno, ali zamijećeno... Svejedno, nije mi žao što sam reagirala. C.C. možda i nije sve skrivila, ali je u tom društvu najsuvislija osoba. I zato treba biti odgovorna. Ne meni, nego sebi. Zato mi je drago što konačno ZNA. Jer može naučiti.

I jer ćemo svi, prije ili kasnije, isto ZNATI.

Moja sućut. Iskrena. Jer znam kako je to. I drago mi je što sad i ti znaš kako je to.

Očito nisi znala dok sam ja saznavala. Jer, onda mi je tvoja ekipica u onih nekoliko kratkih trenutaka predaha od smrti, umiranja i svih njihovih praktikalija u kombinaciji s neopisivim osjećajima - poslala špijuna. U te trenutke. U moju kuću. Na pogreb moje majke. Da, i ondje je bio, ne znam je li svojom voljom ili po zadatku.

Zato jer "inteligencije i potencijala imamo", kako ste zaključili.

I zato mi je drago što sad znaš kako je to. A istovremeno i žao. Nadam se da ti svojeg špijuna nisi imala.

Ovak, mogu vam reći da su sir i vrhnje, bar oni iz mojeg frižidera, posve neustrašivi: nemam prijenosni EEG, ali sam im izmjerila temperaturu i tlak nakon prijetnje da ću ih pojesti - nepromijenjeni. Doduše, riža se popišala, a njoj sam onda rekla da ću je dati psu pa se smirila. Jogurta nemam. Možda je jogurt osjetljiviji od sira, vrhnja i riže? Pojma nemam!

Godinama ovdje čitam raznorazne munjare (sorry, ja ih takvima smatram, bez ikakve želje da im munjenost bilo osporim, bilo uskratim), a već davno me minula volja da o njima o bilo čemu raspravljam. Jer to nema smisla s ljudima koji rigidno prijanjaju uz neku svoju istinu - njima je istinita, OK, možda i ja u tome pronađem zrnce-dva istinitosti koji bi se dali ugraditi u moj svjetonazor, zašto ne, moj je fluidan, promjenjljiv i, neskromno bih rekla, prilagodljiv iskustvenim okolnostima.

A temelji se na uvjerenju da je individualna sreća sporedna u usporedbi sa stabilnošću eko-sustava u kojem pojedinac živi. Dakle, ne dajem si pravo na sreću, ali je priželjkujem. Pri punoj svijesti da će je tzv. "kolektiv" ko ništa dokinuti ako smatra da mu je to u interesu. Čemu se ja mogu, pa i trebam, žestoko opirati ako smatram drugačije; čak i ako ne smatram drugačije, ja imam samo sebe, a "kolektiv" ima puno sebstva i zakaj bi baš moje stradalo? Međutim, to vam je ona logika koja ide na ruku naoružanog nasilnika koji drži u pokornosti 50 nenaoružanih: svaki taj nenaoružan se boji da bi baš on mogao popiti metak i zato ne mrda, iako njih 50 s lakoćom pregazi naoružanog nasilnika, vjerojatno uz nekoliko žrtava. Pa zato ja malo procijenim kad ću dati da me ugroze, a kad neću, procijenim ozbiljnost opasnosti i cijenu hrabrosti, i tak, ponekad riskiram, ponekad sam zaista neustrašiva. Kao sir i vrhnje: iako znam da će me na koncu pojesti.

Jer od zajeba nemreš pobjeći. A men' se čini da je sva ova silna pilozopija koja se ovih dana ovdje eksponira zapravo umatanje glave u amortizer za zajebe. Iliti utjeha. A ne učenje vještina kompenzacije. Drugim riječima, to vam meni sve izgleda kao očekivanje da gluh pjeva kolorature, slijep slika šarene akvarele, a paraplegičar pleše tango. Bar u glavi. Pa, hm, zakaj ne? Ali, po meni, bilo bi dobro da zna da je to SAMO u glavi. Inače bu ispal lud.

I još mi se čini da su zagovaratelji tih utjeha zapraf silno ustrašeni od svih životnih neugodnosti i nedaća, od stajanja u dugačkom redu pred blagajnom do tjelesnog invaliditeta ili emocionalne uskrate, a najviše od toga da će ispasti blesavi i posrljati ravno u neku pogrešku, koja će onda biti kažnjena teškim energetskim neuravnoteženostima, a ove će pak rezultirati tjelesnim boleštinama, koje će pak dovesti do emocionalnog dizbalansa, pa će uzmanjkati ljubavi na svijetu i eto ti ga na, kompletna katastrofa ne samo za pojedinca, nego globalnih razmjera!

Ko da je život pravedan i uravnotežen! Ma dajte, molim vas! To mogu biti samo pojedinci i samo povremeno. Sve drugo je čista laž. Jer, život nije pravedan i niz naših dobrih procjena može rezultirati jednom pogrešnom, npr. kad prelazimo ulicu, a onda sve one prije više ne važe. I što onda? Plesati, slikati, pjevati u glavi? Da, ako nam pomaže. Ako smo uopće preživjeli. Ali, prije svega naučiti kako živjeti nepovratno i nepopravljivo oštećeni. Ne, JOŠ PRIJE TOGA, uvidjeti da i takvi možemo živjeti. I biti sretni. Drugačije sretni nego što smo se nadali; drugačije nego ostali, čitavi ondje gdje smo mi osakaćeni.

Evo, ja danas imam dva zajeba: kupila sam karnet ulaznica za bazen, a sudeći po prognozi, neću ih uspjeti ispucati; kupila sam neku rižu za 30 kuna, misleći da je zapraf mješavina 4 vrsta žitarica, a ono jock, samo slično pakovanje, obična integralna riža kakvu sam mogla kupiti za upola nižu cijenu. I kaj sad? Niš. Rižu mogu zamijeniti za nešto drugo, imam račun, a ulaznice za bazen trebam jednostavno preboljeti. Je, mogla bih ja tvrdoglavo ići unatoč vjetru i nedovoljnoj temperaturi pa onda vlastitu nefleksibilnost dodatno platiti upalom sinusa... Ili jednostavno zaključiti, a hebga, pogreške su dio života, a ima i takvih koje su potpuno beskorisne, iz kojih niš nemreš profitirati, čak ni neku spoznaju za ubuduće, jednostavno ih treba što prije pregorjeti.

Ali ima i pogrešaka koje su korisne, koje ulaze u kolektivnu svijest, u sve one priče "Bila jednom jedna djevojka koja nije slušala majku...", ali i one "Bila jednom jedna djevojka koja je uvijek slušala majku...". Naši životići su naše pričice, ali zajedničke legende. Zato ih treba ispričati. Čak i frizirane, jer drugačije je, zapravo, pripovijedanje nemoguće. I dopustiti da ih drugi prepričavaju, po njihovome promijenjene. I ne vjerovati bezrezervno u legende i raznorazne istine. Jer znamo kako nastaju. I da nitko nije zasukao rukave i proživio NAŠ život, iako je o njemu imao štošta za reći.

Ja se veselim kad mogu reći MOJ život; MOJA pogreška; MOJ uspjeh; MOJA sreća... Kad ih zaista, istinski osjećam SVOJIMA. I onda ih, ponekad, dam i drugima, nek rade što žele s njima... S tim pričama. Jer priča prestaje biti moja onog trena kad mi sklizne s usana ili s tipkovnice.

I da, ošišala sam se.

Moj je pokojni muž jako želio da imamo zajedničko dijete - on je imao sina iz prvog braka, ali je htio i dijete sa mnom. A ja nikak! Čim on to spomene, stisnem noge, zgrči mi se želudac i obuzme me mučnina, vjerojatno slična trudničkoj. Pa zašto, čudio se. Kaj ako ne budem mogla voljeti svoje dijete, pitala sam ga, što ako mi se ne bude sviđalo, ako posrče sve neke meni antipatične gene? Ma, ne brini, veli on, znanstvenik-prirodnjak, ti buš tak bila napumpana hormonima da nećeš imati izbora, jednostavno ćeš ga voljeti.

I tom neopreznom znanstveničkom izjavom je izgubio bitku, pa i rat, koji je možda, uz malo više sreće i strpljenja, mogao i dobiti. Jer, za mene je ljubav uvijek bila stvar IZBORA - ne bezumne biologije, ne nagona: izbora. Od svih koji me nagonski i biološki privlače, biram TEBE. To.

(Iako mogu osjetiti zahvalnost i opčinjenost jako sličnu zaljubljenosti kad mi netko bude dobar nakon dugo, dugo vremena; kad pogodi neku moju žudnju, dugo zanemarenu; kad me izvuče iz škripca, misaonog i/ili emocionalnog ćorsokaka. Ali to nije TO. Jer nije izbor, samo impuls.)

A kod mene tog biološkog, nagonskog izbora da se razmnožim jednostavno nije bilo: nikad nisam istinski poželjela dijete. Da, u jednom razdoblju sam nešto radila na tome, ali zapraf samo zato da mi poslije ne bi bilo žao, da se ne grizem pod stare dane i da samoj sebi i ostatku svijeta mogu reći da sam pokušala - ali bez stajanja u svijeći, hormonskih injekcija i čuda suvremene medicine. Onak, fatalistički: ak me hoće, bude i onda i ja hoću. Ako ne - još bolje.

Još bolje zato jer sam za svoje možda-dijete htjela sve najbolje: najbolju sebe (a to nikak postići), najbolje uvjete (nikad idealni), najbolji svijet (ajme, a svijet sve užasniji i užasniji!). Još bolje i zato jer je roditeljstvo tak vraški teško, a ja nisam tupava da to ne vidim, iscrpi ti zadnju česticu snage, proguta te, progura se ispred svih prioriteta, a ako se ne progura, onda ja o sebi ne bih mogla misliti kao o dobroj majci, ukida onaj izbor "ne, neću se žrtvovati, dobiš onoliko koliko mogu dati i ostati čitava"... I uza sve to još ta vražja genetika, tko zna što će nam donijeti i koliko ćemo se tako - nagonski i biološki, apstrahirajući sve potrebitosti i hormonske napumpanosti - jedno drugome uopće svidjeti.

Ali imam životinje. Naravno da je to kompenzacija, oduvijek je i bila, u djetinjstvu za roditeljsku pažnju i braću i sestre, društvo uopće, kasnije - sada - vjerojatno za roditeljstvo. Izgleda da sam životinjcima dobra "majka", jer većina ih doživi duboku starost i premine od nje, ponekad uz malo pomoći da ih poštedim boli. A ja sve ovo pišem zato jer sam danas odlučila urediti krletku papigama.

Koje sam kupila na kredit, nisu to tigrice, nego neke skuplje, pa trebaju veću krletku, zanimljivije igračke i skuplju hranu. I viš, tu je ta bitna razlika između djece i kućnih ljubimaca: za ove druge se ne moraš žrtvovati - moš im se posvetiti kad ti je zgodno. Oni nas žele, jako, ali nas trebaju manje (i kraće) nego djeca. I tak ja svoje papige, bračni par, puštam na miru dosta dugo, a oni ne zamjeraju, naprotiv, presretni su što danima mogu piliti štapiće od svojih klipića sa sjemenkama i svaku drugu drveninu koje se dočepaju, stalno si pokušavaju napraviti gnijezdo, seksaju se redovno i redovno imaju jajca, koja ja okrutno kradem, jer oni i tak ne bi znali brinuti o malcima nego bih ja, na koncu, bila papagajska majka. I tak je ispalo da im nisam pospremala tjednima.

A kad sam krenula, nikad kraja! Nasmećili su kao pas, mačka i ja zajedno, a sve nešto sitno, pa leti, pa se zavlači posvuda... Što da vam kažem, završilo je generalkom kupaonice, u kojoj prebivaju, "jer je tu najlakše počistiti". Ma vraga! Trebalo bi i veš mašinu pomaknuti da dohvatim ljuskice njihovih sjemenki, ali to, blogme, ne bu išlo. I tak ja čistim još od 10 ujutro, vjerovali ili ne, sve dezinficiram, preslagujem, bacam, stavljam novo. I nisam otišla na plivanje. OK, budem, TO ipak neću žrtvovati, ali najljepše mi je kad odem ranije, i eto ti ga na, ipak je ispalo žrtvovanje...

A ovo izdrndah jer čekam da se posuši pod i da konačno sve - i njihovu krletku na pokretnom stalku - vratim na mjesto. I ne, neću se tuširati, ovak oznojena idem ravno u buć i baš me briga! Ajd, njih bar ne moram školovati i zapošljavati... Iako moram podučavati. I ide mi! Uče. Fakat uče. Moj matori pas, već s dvije i pol šape u grobu, konačno naučio pišati na podloške toj svrsi namijenjene i precijenjene na 44 kune za 15 komada! A vele, nemreš starog psa naučiti nove trikove... Većinu starih ljudi nemreš, ali cucki su neusporedivi.

Aleluja!

Slika nije današnja, ali i danas se tako osjećam: radosno. Odvježbala svoje na fizikalnoj terapiji, i vidim, ide nabolje, fakat se mogu više istegnuti, manje boli, zapravo uopće ne boli, tek povremeno osjetim nelagodu u tom zmrdanom koljenu; bila na plivanju, eh, nije mi se išlo, ali bila sam karakter, kad tamo krkljanac, danas je Dan mladih i svi mladi do 30 godina imaju besplatan ulaz. Zapravo, i nije ih bilo puno, ali ja sam se razmazila, navikla se na praktički prazan olimpijski bazen. Svejedno, otplivah ja svoje i bje mi dobro, što bi rekla stara majka koja se tjera.

I ne da mi se niš pametnoga reći, iako mislim da bih mogla kad bi mi se dalo pametovati, nego čekam da Zepter odradi svoje za kasni i lagani ručak... Mogla bih, npr., o toj dobnoj granici mladosti i iluzornosti utjehe da smo mladi onoliko koliko se osjećamo, ma šipak jesmo, evo, trideset i basta, kaže Holding, a ja kažem, možda više, ali možda i manje fleksibilno, mladi smo sve dok nas zaista mladi (valjda ti do 30.) smatraju koliko-toliko mladima; ili bar ne (jako) starima. Mogla bih i o tome kak mi je beskrajno komično, a često i otužno, čitati i/ili gledati ovdje 50+, čak 60+ godišnjakinje s furkom sponzoruša, i to ovdje, gdje sponzora uopće nema, a kad bi ih i bilo, one im zasigurno ne bi bile ciljana investicija, što ne znači da sponzorušom nemreš biti dok si živa, ali valja imati na umu da to podrazumijeva znatnu ne samo ekonomsku, nego i dobnu razliku - dakle, ako ja sad imam 52, moj potencijalni sponzor je u kasnim 70-ima, a vrlo vjerojatno i stariji. Pa tko voli, nek izvoli...

Sve češće i u RL doživljavam ulete momaka koji traže sponzoricu. To je ta "izgubljena generacija", nezaposlena mladež puna gorčine i pesimizma, i moram priznati, uistinu sam polaskana. Zaista. To su mladići mladi čak i po Holdinogovim kriterijima, a obojica su zgodni, artikulirani i simpatični. Jedan crni, drugi plavi. Imam i jednog starijeg kandidata, ali taj iz tjedna u tjedan ima sve veći pivski trbuh i sve manje gorljivosti. I sad, da sam zbilja emancipirana onak kak bih voljela misliti da jesam, odnosno, da sam manje samokritčna i sklona suočavanju s istinom, prihvatila bih - zašto ne? Ono što sam kanila i mogla realizirati u svojem životu već sam obavila, moja samosvijest, društveni status i imovina ne ovise ni o kome, dakle, niti o nekom muškarcu s kojim bih se tu i tamo mogla seksualno proveseliti, zašto, zabloga, ne? Zašto radije svoju imovinu ostavljam prijateljici? Tko mi jamči da će njena naklonost biti postojanija od ove momačke? OK, ona me vjerojatno ne bi koknula zbog nasljedstva, a za njih, hmmmm... Nemrem bit sigurna. Ali, ako mi ta imovina može dobaviti nešto lijepo, ponavljam - zašto ne?

A ja velim ne. Nemam taj čip u glavi, nemrem se toliko odmaknuti od ideala, koji je, očito isto kao i ja, ostario i prestario svoju funkciju. No, možda se to i promijeni, tko zna...

Uglavnom, ručak je vjerojatno gotov, a bloškim babetinama i zlobnjikavcima na znanje i ravnanje, oba moja mlada potencijalna sponzoraša su me vidjela u badiću. I odmjerila ZADOVOLJNIM pogledima ;-))

"Vrijeme je na našoj strani" - konačno svježe jutro! Ja ušla u svoje savršene traperice (a rekla sam si na početku novog poretka, ilitiga prehrambeno-životnog režima, "kad uđem u one Brax traperice, onda znam da sam odradila dobar posao"), ne samo što sam ušla u njih, nego su mi i udobne, čak i malo poširoke, neka, neka... Raspištoljila se i kupile Birkenstock klompe i šlape za po doma, ajd, na masu rata i za visoke kamate, ali hebga, fakat je to najzdravija, najudobnija obuća koju sam ikad imala sreće obuti. Raskrčila sam nered u srednjoj sobi, zadovoljavajuće sve počistila, čitam dobru knjigu i mozak mi radi na sasvim ugodnim titrajima.

Danas vrijeme JEST na mojoj strani. Kratkoročno, zna se dogoditi. Ako mu oprostimo dugoročne erozije. Od kojih nam se više ništa ne da postajati, nego nam je lijepo samo biti; iako uvijek nešto postajemo, htjeli mi to ili ne, vrijeme odlučuje, a ne mi sami. Vrijeme, tako ravnodušno na sve naše ambicije.

Sjećam se jedne Vande, pametna i zgodna cura, malo konjasta faca, ali tijelo k'o Madonna, ona je ovu moju današnju "mudrost" imala s nepunih trideset, niš se njoj nije dalo, ona bi više love, ali se ne bi odrekla ni minute svojih gušteva. Ne znam je li bila pametna (OK, glupa baš i nije bila), je li odrastala u zaista zdravoj obitelji i tako rano odredila ispravne prioritete, ili jednostavno nije imala mašte pa je odrađivala sve po špranci, posao, aerobika, dečko koji postaje muž i zatim otac, gušt je "sve što vole mladi", a kasnije i manje mladi... Pojma nemam. Ali često je se sjetim, baš zbog ovoga, zbog tog njenog zdravog egoizma i zdrave lijenosti, zbog nevoljkosti da postaje i nepomućenog zadovoljstva onim što jest. Nadam se da je vrijeme i na njenoj strani: da još uvijek jest upravo ona koja želi biti.

A opet, lijepo je imati neku ambiciju i onda je ostvariti... Kao meni danas ući u ove hlače. Ambiciju koja nije opsesivna, koja pridonosi raznoraznim područjima našeg življenja, koja je, dakle, multifunkcionalna, a ne u monomanskoj službi ega. Takozvanog "uspjeha". Fala ti blože što sam taj pojam oduvijek sasvim idiosinkratično definirala! Iako je malo šteta što nisam obratila više pozornosti na njegove konvencionalnije značajke i odradila nekoliko uspjehića i na taj način, dobro bi mi došli, pokatkad. A hebga! I tu je vrijeme na mojoj strani: zasigurno se neću gristi da sam nešto propustila zbog toga. Iako jesam.

Svi propuštamo. Slušam danas nekog krkana kako urla na mobitel (neki ljudi nikad neće iz sebe izbaciti brdo s kojeg se moraju derati na susjedno), priča nešto o svojoj ženi i obavezama, aha, kladim se da je i razmnožio svoj krkanluk, a ja baš čitam o pogubnosti prenapućenosti našeg svijeta i veselim se što je, eto, i u tome vrijeme na mojoj strani, jer vjerojatno neću biti živa za 35 godina kad postane zbilja gadno, svima, čak i onoj šačici bogatunskih mudrijaša koji zaista, ali zaista mogu uživati u kratkoročnim benefitima dugoročne devastacije našeg planeta, i mislim si, ljudi odrađuju život potpuno bez mašte, bez ikakvog uvida u sebe i svoje želje, bez imalo dvojbi, potpuno nesvjesni da je evoluciji svejedno koja će vrsta preživjeti, eto, on sve ima, ženu, djecu, mobitel, prijatelja za urlanje i neki plan koji treba omotati oko žene i njenih planova za subotu... Ljudi ODRAĐUJU život.

I onda vrijeme nije na njihovoj strani.

Idem zgotoviti ručak; imam još ponešto za reći, ali nije hitno. Bumo vidli. Vremenom. A možda i ode. Vremenom.

Ode nam Mimsy... Uz finu, britku, štoviše, prilično točnu bukvicu! (Prepoznah se u onoj s viškom kila i sive mase koja ne obavlja posao, a zahvaljujem na pohvali i želji da ne bude prekasno, iako ne znam što je točno Mimsy imala na umu, za masu toga je prekasno, al hebga, stalno stižu i neki novi vlakovi, onak, starinski, kakve ja volim, ču-čuuuuu bodri vlakići.)

Mimsy me podsjeća na moje brojne susjede, na koje nikad ne pomislim dok ih ne ugledam, a kad ih ugledam, mutno su mi poznati; a ovi pak znaju štošta o meni, što nije ni čudno, godinama šetam šaponju po kvartu, a nisam ja baš ni ovak neljubazna i nedruštvena kao ovdje, s nekima sam, valjda, ponekad i popričala, ali onda zaboravim, osobito ako dugo-dugo nema susreta. Sad mi je malo neugodno zbog toga, mislim, i glede Mimsy i tih mojih zanemarenih susjeda. Sa susjedima stignem (hehe, viš, već joj se želja ispunjava!) popraviti stvar, s njom - tko zna? Mogla bih sad unatrag pregledavati što je do sada pisala, ali neću danas, nemam volje, a sutra tih zapisa više neće biti ako obriše profil. I onda je prekasno. Još jedan u nesagledivom nizu gubitaka... I kaj sad?

Niš. Pa nije mi život skladište da baš sve i svakoga moram pohraniti. Iako ponekad dobro dođe, kao npr. jučer, pronađoh najmanje 18 godina staru ormicu za psa, a sad mi treba jer šaponja posrće niz štenge, da mu ne slomim vrat kad ga cuknem kako bih ublažila pad. I njega ću izgubiti. Vjerojatno još ove godine.

Nego, htjedoh baš u vezi s Mimsynom oproštajkom prokomentirati taj koncept sreće koji nam je shračkala, ili koncept uspješnosti, i to povezivanje tih koncepata s konceptom ljubavi... Mislim da je to varka. Je, većina nas je valjda ovamo došla misleći da bi bilo dobro pronaći nekoga za voljeti, ali danas mi je sinulo da je to najčešće samoobmana: dolazimo ovamo jer smo u nekoj tranziciji.

Ja sigurno jesam. Došla sam na kraju veze koju nisam imala srca okončati, kao ni sad šaponju, na početku razdoblja u kojem više nije imalo smisla misliti o sebi kao o "mladoj", u trenutku kad sam spoznala da više nemam toliko idealizma da bih učila neki sasvim novi posao i da u mojoj tzv. "karijeri" više neće biti prevrata, dakle, onda kad sam shvatila da se neka vrata zatvaraju, da su neka već odavno zatvorena, samo što ih ja nisam pokušavala otvoriti, a sad više nemam ključa i nemam pojma gdje bih ga tražila, čak ne znam bi li to imalo smisla, jer sam zaboravila i što je, zapraf, iza tih vrata, i da sve u svemu vrata i nema baš tak puno kak mi se činilo dok sam bila na početku hodnika...

Sad bih rekla da su uspješni Iskričari oni koji prebrode svoju tranziciju, što god ona bila: raspad braka, veze, svjetonazora, samopoimanja, starenja... A neuspješni oni koji u njoj zapnu pa ni makac: sve stare recepture su isprobali, a ne ide, pa ne ide! I onda im je Iskrica kriva. Ma, nije! Ne sasvim: čovjek u tranziciji je poput države u tranziciji. Ni Hrvatska se baš ne oslanja na Rumunjsku, zar ne? A ovdje sve sami tranzicijski...

Eh, da, još mi je nešto zapelo za oko: gledanje. Promatranje. Neki dan je netko tu njurdao protiv susjeda koji sve gledaju i kak je to iritantno... Pa i nije: zamislite da nas nitko ne gleda. Jel bi nam se to svidjelo? Mene to negledanje ponekad isprepada, mislim si, ajme, sve sam nevidljivija, što ako mi zatreba pomoć, što ako me jednog dana budu primjećivali jedino ako u ruci držim broj koji govori da sam sad ja na redu...? Srećom, za sada, bar mene, još uvijek netko uvijek pogleda; najčešće ne baš netko čiju bih pozornost rado privukla, ali sad sam skromnija, sad mi je drago kad gleda tko god gleda.

A ponekad mi se čini da me previše gledaju pa spuštam sjenila u stanu, zastidim se pred tim zamišljenim, nevidljivim očima, ili se naljutim na njih, što te briga ako ja po kući hodam gola, ne gledaj ako ti smeta, pa kaj onda što je u srednjoj sobi sve razbacano, kad mi vi budete plaćali režije moći ćete i izvoljevati red... I onda samu sebe uhvatim u nekom netipičnom postupku, nekom postupku za druge, za te nevidljive koji možda gledaju, a možda uopće ne.

Jer, drugačiji smo pred publikom. A ovdje nas može vidjeti tko hoće, i zato sve dok smo ovdje, nismo sasvim svoji. Možda zato i jesmo ovdje, zar ne? Ajmo dobrohotno zaključiti da je u pitanju nesebičnost, jer ponekad zaista jest; i ajmo pretpostaviti da nije uvijek strah (od nevidljivosti, od samoće, od bespomoćnosti, od neuspjeha ove ili one vrste...), a ako jest, da će proći. I da ćemo jednog dana svi biti uspješni Iskričari.

U nekoj drugoj tranziciji.