Ručkić krčkić

Ovo mi je prvo ljeto nakon nekoliko desetaka ljeta u kojem ne moram ništa. Ama baš ništa! I ništa ne radim, točnije, ne radim ništa za lovu, ništa za ugled, ništa za roditelje ili prijatelje, ništa što mi se ne radi. Mislila sam da će mi dosaditi, ali jock, još uvijek mi napeti takvi dani razatkani na niz malih hoću li-mogla bih-budem-neću.

Zašto sam ranije toliko radila? Hm. Ponekad zato jer je to imalo smisla; ponekad jer se nisam znala obraniti; ponekad iz straha od dosade. Od dosađivanja s ljudima kojima je također dosadno pa onda mi, eto, posjednemo svoje dosade jednu uz drugu da budu, kakti, manje; a one još veće.

Ljudi su, zapravo, jezivo dosadni: većinu nas je lako posložiti u tipove, a tipove u kategorije u kojima je svaki pojedinac lako zamjenjiv bilo kojim drugim. Shvatila sam to davno, ali se nisam usuđivala samoj sebi priznati: na svojem prvom poslu u školi. S osnovnoškolcima. Doduše, bila sam na praksi, ali jedna je bila u osnovnoj školi za djecu s posebnim potrebama, tako da njih nisam doživjela kao neko mjerilo budućih mi iskustava, a druga u elitnoj gimnaziji, što, nažalost, jesam, ali sam imala sreće zaposliti se u toj istoj gimnaziji odmah nakon vatrenog krštenja i zaboraviti pouke iz prosjeka, tj. onog osnovnjaka.

U kojem su sva djeca bila na dlaku ista kao odrasli, samo izravnija, bučnija i smrdljivija. U svakom razredu po nekoliko udvorica, prevaranata, bedaka, bahatnjaka, bezbroj glupsona, a na 5-6 razreda možda dva-tri uistinu pametna djeteta. Tada sam jedini put u životu popušila foru i pristala biti razrednica, tak da sam imala prilike upoznati i genetske izvore svojih učenika: sličnosti su bile neosporne. Neke od njih (mislim na učenike) sretala sam i kasnije u životu, i premda ih ne bih prepoznala po faci (jer bi u tim prilikama imali 10-ak ili 20-ak više godina nego tijekom ona 2 tjedna kad sam ih podučavala i upoznavala), ali čim zinu - znam tko si! Jer su ostali isti. Samo su nabacili malo uljudbene politure. I to ne svi.

Sad će opet čistunci zavriskati da ja ne volim svoje učenike. Pa, zapravo, ne, ne volim ih, nemam ih potrebu voljeti, a ni oni ne trebaju moju ljubav, iako ljubav trebaju, a ako je nisu dobili ondje gdje bi ih namirila, žicaju gdje stignu. Ja ih trebam poznavati i prihvaćati takvima kakvi jesu. Što i činim. Sada. Onda ne - onda su me uplašili.

Toliko da sam zbrisala u svoju elitnu gimnaziju, gdje su sva djeca već bila što starija, što uljuđena, a pride i uljuđenija od prosjeka, osim toga vjerojatno i pametnija od prosjeka, s obzirom da su prošla oštru selekciju (na 100-ak mjesta, 600-700 prijava). No, i tu mi se omaklo da sam pristala biti zamjenica razrednice, a ova oboljela, tak da sam opet upoznala dio izvora genetskog materijala, i opet isto kao prije, samo sad roditelj pruža zorniju sliku nepatvorene ljudskosti nego dijete, jer dijete upravo prolazi humanizirajući proces puberteta, kvalitetnog obrazovanja i socijalizacije, pa je manje "svoje", manje se opušta i manje si dopušta. I te sam susretala kasnije kroz život. Politura je ostala, ljudska brutalnost ju je samo malo stanjila. Onak, da zgleda ko patina istinski uspješnog čovjeka.

I tak, kasnije sam morala otići iz te gimnazije, zbog bolesti muža i 8-mjesečnog bolovanja koje je bilo razlog zašto mi nisu produžili ugovor (da, i tada je bila recesija, galopirajuća inflacija, Markovićeve marke, a ja sam zamjeničarila), a i meni je pasalo raditi negdje bliže doma. Dobila sam djecu iz sasvim drugačije sredine, ne tako "elitnu", i tu mi je opet počelo svitati ono isto što i u prvoj školi, onom osnovnjaku, a baš u tome sam našla smisao i vokaciju: nabaciti polituru; spasiti od brutalnosti; "uljuditi" u onom sasvim idealističkom smislu razvijanja altruizma bez računice izravnog uzvrata. I ponekad bih uspjela. I to je bilo lijepo. To sam voljela. (Učenici su mislili da volim njih kad bi uvidjeli da sam sretna zbog nekog njihovog postupka; i to im je bilo jednako dobro, možda čak i bolje nego ljubav.) I te učenike sam kasnije u životu susretala. I da, isto kao i prije, ali vidjela bih i nešto sebe u njima. Pa bih ih zbilja voljela, onak, na mahove.

Onda je moj muž umro, a ja se vratila u elitnu gimnaziju. I skužila da mi ti elitni, uljuđeni klinci sve češće idu na jetra; da im je politura traljava, da su prozirni kao i svi drugi, samo umišljeniji, a nerijetko i bučniji. Da, prošlo je već cijelo desetljeće mojeg boravka u razredima i taj neprestani žamor mi je počeo lupati u živce. Istovremeno sam nešto tezgarila s odraslima. Eeeee, to je bio oporavak: oni presretni što opet nešto uče, zahvalni što se netko bakće s njima, zahrđalima, crveni tepih na svakom satu, a pride i dobro plate. Pa sam ostavila klince i prešla k njima. Ma, kaj da vam velim, opet sve isto. Svi smo uvijek djeca. Osobito u kontekstima koji nas podsjećaju na djetinjstvo. I onda plaćanje postaje bitno; i čini se da je smisao.

A nije.

Smisao je malo pogurnuti svijet svojim prsima. I pomiriti se s činjenicom da si vjerojatno samo malo gurnula ustajali zrak. Iako svatko od nas stvara brazdu, brazdicu ili brazdetinu svojim prolaskom. Što ostaje u toj brazdi pitanje je na koje rijetko tko od nas zna odgovoriti: možda tu padne neko sjeme, a možda samo nastane kaljuža.

Eh, i zašto ja sve ovo pišem? Zato jer mi se ne kuha. Ali i zato jer me ovaj blog podsjeća na klince iz onog mojeg davnog osnovnjaka u kojem sam se prvi put kalila. Ne, ne volim vas i ne želim vašu ljubav, kad bi je bilo, zbilja ne znam što bih s njom počela... Ali vas (u)poznajem. I prihvaćam. I mislim da je to dovoljno. Korisnije nego ljubav svakako.

A mislila sam da bum prošla bez šišanja do jeseni... Hm. Nego, htjedoh reći svima vama koji imate neku vodu veću od kade u dosežnoj blizini, a ne brčkate se u njoj, da ste doista bedasti. Tak sam i ja bila bedasta lani i zato padala u depre, zbog deponiranja serotonina, škrto izlučenog u zamračenom stanu, koji je, blogu fala, ugodan, ali hebga, sama činjenica da ne mrdaš iz njega nije neka veselica. A onda ti dođe par prekrasnih dana babljeg ljeta i finito!, moš upalit grijanje i opet si u depri.

Evo, ja sam danas već bila u gradu, u nabavci, na kupanju - i to dobrih dva sata! - skuhala ručak, sad pijuckam neki čisto dobri merlot iz Latinske Amerike za 25 kuna (doduše, mojem neprofinjenom nepcu je svako pomalo slatkasto vino dobro), prošetala cucka dva puta i kad poručam, kad se prohladi do ugodne jestivosti, eeee, onda mogu zaleći i fućkati na ostatak svijeta dokle god me volja. Dobre volje. Samo tak.

A lani, preklani i zapravo svih prethodnih godina, ljeto mi se svodilo na onih tjedan-dva mora i dalje koma: noge otiču (ne muče me vene, iako na lijevoj, totalno zmrdanoj nozi, imam jednu izbočenu), nego kapilare, a to je još gora veselica, niš nemreš, samo pucaju i izgledaju kao da me netko izbubetao po nogama, a pride su i opasne, svaka može stvoriti kobni ugrušak, zato maži Hepatrombinom, omotavaj vlažnim zavojima, drži ih na povišenom, a tlak luduje, uglavnom prenizak, a meni stalno liječe previsok, čim smanjim terapiju, opa!, etogac, opet visoko, pa pazi što jedeš, moram puno piti zbog bubrega, a to mi onda sjebe tlak... Ma, kaj da vam pričam, strava, stvarno sam pobrala najgori obiteljski genetski materijal (osim intelektualno, ali sve si češće mislim, i to je najgore što sam mogla pobrati).

Ove godine, niš od toga: zavoje stavila samo jednom, onog dana kad nisam stigla na plivanje. Tlak OK, ne savršen, ali u granicama normale. Raspoloženje blago manično, e hebga, nemreš desetljeća deponiranja serotonina poništiti s mjesec dana plivanja (mi s traumama iz djetinjstva, naime, deponiramo preveč serotonina, to je hormon ne veselja, nego osjećaja kontrole nad životom, tj. spremamo ga za kasnije, jer smo iz loših iskustava naučili da sreće ima malo, a nesreće obilje pa kad nam se posreći, treba si spremiti za poslije - zato smo skloni ekstremnim raspoloženjima, ili nam je sve bajno i super, ili totalna koma; ukratko, nama je sredina gotovo sasvim nepoznata i zapravo nezanimljiva). Kako bih spriječila negativne posljedice svojeg blago maničnog raspoloženja, izlazim van bez novčanika, eventualno s max. 30 kn u džepu, što je sasvim dovoljno za sve usputne ili urgentne potrebe. Inače bih već vjerojatno kupila jahtu, dvorac, 36 badića i bar jednog tigra.

Osim toga, javno svlačenje u rublje koje zovemo "kupaći kostim" liječi sve komplekse učinkovitije od bilo kakve knjige samopomoći ili autogenog treninga: ljudi su nesavršeni. Čak i prelijepi ljudi su nesavršeni. Na mojem bazenu gotovo i nema mojih vršnjaka i vršnjakinja, uglavnom su to pubertetlije i mladi odrasli, ili bapci s presađenim kukovima, stariji od mene, i nešto roditelja sasvim male djece koja tek uče plivati. Eh, trebao bi doći jutarnji pa da vidi prirodnih sisa na prirodnim curama, koje ih, pride, još uopće nisu svjesne! Niti njihovih moći! Neki dan me pitao krelec kak mi je na kupanju, velim ja, "Nekak mi čudno kak me muški niš ne gledaju", a on će, taktično, "Zato jer si vjerojatno najstarija na bazenu". Ma, nisam, ali tko bi mene gledao pored tih prekrasnih djevojaka??? Taj bi stvarno morao biti bolestan u glavu. Svejedno, svi mladići su jako ljubazni prema meni, već me znaju kao "stalnu", lijepo pozdrave, pobrinu se za moje potrebe, hlad, vodica, klinci koji mi smetaju jer bi izvodili kerefeke, njih zlifraju u manji bazen za brčkaraše... Imam i dva udvarača, ne znaš koji je ružniji/stariji, a hebga, siročad, jedan je ružan od rođenja, drugi od starosti, ali bolje i to nego ništa u takvoj konkurenciji, zar ne? Onda dođu dvije gospođe, brat-bratu 15 godina starije od mene, a super građene, još i u dobroj kondi, a jedna pliva ko zmaj... Eeeeee, njih nitko ne šljivi! Em su prestare, em su predobre!

Ma, bazen vam je živa Iskrica! Časna riječ! :-))

U ushitu i crnjacima. Danas ću o tome. Valjda.

Zajedno o njima, jer idu zajedno, što veći crnjak, to veća potreba za ushitom, a kad se zgodi, onda je ushit zaista ushitan. I prolazan, kao i svi ushiti, kao i oni sasvim neuvjetovani, iz srca još neprignječenog brigama i zloslutnjama.

Povijest svojih crnjaka mogla bih ispisati inventurom svojih ormara, u kojima su tisuće kuna u trenutnim ushitima - predasima; ili svojim radnim životopisom, u kojem su ushiti uspjeha odgađali crne misli duboko u zabiti neradne intime. Moja smočnica i hladnjak, osobito škrinja za zamrzavanje, sve donedavna su svjedočili o mojem nesnalaženju u novim navikama, jer "dobre navike je teško zadržati", kako reče neki lik iz filma koji sam nedavno gledala, a kupovinom zdrave hrane imaš osjećaj stjecanja, ma, šipak!, kaj da vam velim...

U nekom drugom filmu, zapravo jako dobrom lošem i ugnjavnom filmu, kroz koji sam cijelo vrijeme psovala "Jebo te art film! Jebla te pop-art i američki hiperrealizam kamera! Ma jebi se ti sa svojom stiliziranom glumom!" ("This Must Be the Place" Paola Sorentina, sa Seanom Pennom u glavnoj ulozi), glavni lik ima niz izvrsnih rečenica, jedna od kojih glasi: "Dođe trenutak kad više ne mislimo 'Moj život će biti takav', nego 'Takav je život'". Je, takav je: malo ushita, puno crnjaka, nikad ravnopravan omjer.

Zabrinjavajuće je gomilati ushite. Odmah znam da nekaj ne štima kad se nakote. I onda pustim te crne mislim, prepustim im se, dam im se, preplave me, ponesu, ali - glečte! - NE odnesu: odu. ONE odu. Ovo pišem za doricken, čiji sam crnjak neki dan pročitala, ali nisam imala vremena, pa ni volje, za razgovor, štoviše, pobojala sam se da će ispasti da joj nešto pišem kak bih ja ispala pametna, a ne da njoj bude bolje; a ja bih zbilja da joj bude bolje. Ja bih zbilja da svima nama zaista bude bolje. Sasvim sebično - zadovoljstvo je zarazno. Kao i nesreća. Malo manje infektivno, doduše.

Ovak su mene učili, a ovo što prepričavam doista i pali:

- Ograničiti crnjak. Vremenski i prostorno. Osobito je važno uvidjeti da ima rok trajanja, a da ovaj donekle ovisi i o nama: odgađanje crnjaka zapravo očajničkim ushitima ga produžuje; prepuštanje ga skraćuje. Jedna od mojih najvećih pogrešaka u životu bilo je 10 godina poslovnih ushita nakon smrti muža; jest, povećala sam si prihode, pronašla si posao kojim sam zadovoljna, doživjela laskava priznanja, ali sve to u prostoru koji mi je bio manje važan, ne ondje gdje je zaista boljelo. Ondje sam propustila 10 godina prilika da opet volim, da opet zasnujem neku zajednicu, da opet budem sretna i da budem sretna drugačije. Poučak: sreća u jednom prostoru ne poništava nesreću u drugom, a važi i obratno. I sasvim je OK biti nesretan npr. u uredu, a sretan na tržnici: crnjaci su vremenski i prostorno ograničeni i ograničivi.

- Nove navike. Svima nam se događa da neka etapa života završi, neprimjetno, ni ne skužiš da je više nema, a mi i dalje sve po starom, kao vlak koji je preskočio skretnicu i šiba dalje iz čiste inercije, sve dok se ne zabije u drugi. Eh, taj sraz bi valjalo izbjeći... I to tako da budemo pozorni, da budemo svjesni svega, sebe, svojeg izgleda, svojih postupaka, što je pak vraški naporno. Nešto je lakše uvidjeti što nam donosi zadovoljstvo, ono pravo, koje nas prožme od glave do pete; jer, takvo obično nije lažnjak, nije onaj očajnički ushit/naličje crnjaka. Pa se pomalo mijenjamo prema tim zadovoljstvima: ako ustanovim da mi šetnja od 5 km više nije gušt nego tlaka, skratit ću je, zar ne? I treba si dati vremena; treba si opraštati pogreške (tu silnu hranu koju, ajd, sve manje često bacam, tu odjeću koja je prekrila sve raspoložive površine u dvije sobe kad sam je krenula sortirati, ma kome treba toliko, i zar se meni zaista da toliko presvlačiti???), jer iz pogrešaka se isto uči, a naprečac zaključiti "Sad je tako i moram ovako" može isto biti pogrešno, zar ne? Evo, meni zaista nije bilo lijepo uz umiruću majku, ali prošlo je više od godine dana, a ja još uvijek tražim te svoje nove navike, nove načine življenja... Sve češće pogodim. Sve češće sam stvarno zadovoljna. Ponekad i zaista sretna.

- Prihvaćanje. Ono "that's life", ali i ono "that's me". Nije to isto kao i odustajanje, uopće ne! Nego realna procjena stanja. Unutar kojeg si možemo priuštiti poneki ushit, onaj pravi, neuvjetovan zabludama/zaboravom. To je najteže. Ja bih uvijek i stalno popravljala, kako druge, tako i sebe; uvijek nasjednem na potencijal neke osobe ili situacije i prelazim preko stvarnog stanja, a nitko nam zapravo nikada ne nudi potencijal, nego sebe, takve kakvi smo, i zato trebamo znati kakvi smo, ali i kakvi su drugi, ne popravljati, nego uzeti ili odbiti, a uvijek, uvijek, uvijek se vratiti blagonaklonoj, toploj i prisnoj SEBI.

Ah, došlo mi da vam nešto napišem, ovak poslije ručka... Ali ne znam što. Nedavno sam kolegicama i kolegama s posla ispričala kako mi je sisa izvirila iz haljine, dvaput, ista sisa iz dvije različite haljine, usred dva različita dana, usred dviju različitih ulica... Dobra je ta priča, očito, jer danas ju je ponovila jedna slušateljica, s užitkom u prisjećanju, a vjerojatno i zamišljanju. A znam da je mnogi znaju, jer često mi zure u sise i smijuckaju se, oni hrabriji i spomenu tu lijevu, sklonu egzibicionizmu.

Priče su, zapravo, smiješne i pomalo ponižavajuće, a imaju i zrnce mudrosti. Naime, u oba slučaja sisnog ispadanja, ja tog ispada uopće nisam bila svjesna, nego sam mislila da su ljudi silno ljubazni, tak, iz čistog mira, i jako fokusirani na druge, štoćereć, u ondašnjim okolnostima, na mene; i da ja valjda nešto pozitivnoga zračim kad su mi tak susretljivi, jer samokritična kakva već jesam, znala sam da ja sama baš i nisam toliko susretljiva prema neznancima i usredotočena na njihove tjelesne i/ili misaone pokrete.

A hebga! A ono, zapravo, čisti seksualni jeftilen, pokažeš, oni misle da ponudiš i još pride misle da si jeftina. Štaš... Svejedno, lijepo ti je dok misliš da je svijet lijep, da su ljudi dobri, a da si i ti sama takva.

Vama, međutim, te priče neću ispričati, jer, kajaznam, nekak mi se čini da bih tako izdala ove svoje s posla: sad su njihove. Vi ste dobili mnoge druge.

U stvari, danas neću ispričati nikakvu priču. Nemam ih još, tek sam na samom početku zapleta... Što će biti, ne znam, ali kad bude (ili ne bude), reći ću vam istinu. Kao što svima govorim istinu, da sam pocrnila u Zagrebu, a mogla bih im izvlačiti zazubice i malo jala da spomenem, kajaznam, neku skupu ali dostižnu destinaciju. Ma, čemu?

Kad postoji lubenica; i kad ništa ne moram; i kad ne znam što me čeka, a nešto čeka sigurno, a moglo bi biti sasvim dobro.

Haug!

Svijet oblikuju skorojevići. Oduvijek. A starosjedioci, oni glavešine, plavokrvci, ukorijenjeni, eh, oni imaju povlasticu manjka ambicije; lijenosti, otmjene i civilizirane, ako su je zaslužili upornim ostajanjem na mjestu, skorojevićima unatoč i uz njihovu pomoć, u zamjenu za malo naklonosti i poneku kćer udatu za lovu i svježu krv.

Svijet oblikuju i malograđani, ah, toliko slični skorojevićima-dođošima, sa svojom dubokom sviješću o tome tko je doktor, tko sudac, tko predsjednik ovoga ili onoga i o svemu otmjenom i skupom i taman izvan dohvata.

Svijet oblikuju svi oni kojima nije dosta, koji imaju nešto za dokazati, ne samo sebi, nego i selu, kvartu, susjedu, ocu, majci, svi oni s diplomama uokvirenima u dnevnom boravku i titulama ispred imena na poštanskom kasliću. Počevši s dipl. + nekaj. Na što se ukorijenjeni prezrivo smijuckaju.

Ali, ukorijenjenima su dani odbrojani, a skorojevići neumitno stižu na njihovo mjesto. Uz malo sreće, i oni će postati dokoni, otmjeni i civilizirani. Ili će ih smaknuti vlastita glad: izgorjet će od nenamirenosti. Precijenit će se. I zato neće potrajati. Kao ni ukorijenjeni, nenaučeni na neimaštinu, nenaviknuti na gladovanje, bespomoćni usred svojih krasnih drangulija, među kojima su, negdje, i njihove izgužvane diplome. Kojima se nikad nisu ponosili, zašto bi, pa to je nešto sasvim prirodno... A nije, ne svakome.

I meni to nije niš čudnoga. Ta svijet se već toliko puta promijenio za mojeg života, ponekad i dopadljivo, češće nedopadljivo za moj ukus, da bi se zbilja bilo blesavo čuditi. Ja nisam od onih duboko ukorijenjenih, bliža sam malograđansko-skorojevićkom porijeklu, ali eto, dio familije je imao prilike iskusiti obilje i otmjenost pa sam i ja, čim smo se malo potkožili, naučila zaključiti da mi je dosta; i ne satirati se ambicijom. Ili sam tako zaključila jednostavno zato jer sam zbilja pametna? I jer mi je zaista bilo dosta. I jer mi mišljenje drugih nije moglo dati ništa što bih jako žudjela ili trebala. Uostalom, svi me poznaju oduvijek: valjda već nešto misle o meni. Dobro ili loše. I teško da će se predomisliti.

I drago mi je što me nije preuzela ta skorojevićka crta, koju je imao moj otac, ali je istovremeno bio i strašno lijen i zato vječno konfliktan i nadrkan. Ja nisam toliko lijena, potrudit ću se da mi bude dobro, ali dobro mi je kad mi je dovoljno, ne žudim za obiljem, ni u kojem smislu, čak ni ljubavnom. Iako trebam više nego samozatajni i skromni.

I moja je jedina ambicija bezbrižnost; a to nikad nisam iskusila. Ni u djetinjstvu. Jer je sve uvijek bilo tako neizvjesno, u kući, izvan nje, u cijelome svijetu... A nisam tak tupava da to ne vidim, da povjerujem da će ono što mi se sviđa potrajati, da će se netko pobrinuti da mi bude dobro, da će sve biti dobro. Ah! Ali, naučila sam povremeno zaboraviti, kao između trudova, kažu mi frendice koje su to iskusile, ili grčeva kad izlazi bubrežni kamenac (to znam i sama), kad me preplavi blaženstvo, kad uronim u trenutak i ne mislim ni na jedan drugi, ni prijašnji, ni budući, kad predahnem za plutanje po valovima, kad skupljam snagu za zamah ako se razulare.

Nažalost, moj mali crni badić je trenutno u pranju, a na plivanje ne nosim ni mobitel, ni fotkić, a blogme ni novčanik. Ali evo, pokušat ću rekreirati doživljaj:



I nek laženka uslikava svoja škrbava koljena iz svih mogućih rakursa, moja su bolja, osobito lijevo, jer u njemu je cista, aha, ajd da je čujem sad, imal' ona tako nešto ili nema?

Ma, nema, kao što nema ni smisla za humor koji bi nasmijao ikoga tko je prerastao tankerice i autoritet gdina Budiše, a i genijalnost joj se, blogme, uvelike oslanja na ostarjele, zastarjele, klimave i mršave autoritete.

Međutim, neka ona bude ljepša od mene; ma i pametnija; ma i obrazovanija. Neka bude u svemu bolja od mene. Neka bude kakva jest, kad već nemre biti kakva bi htjela. Meni pravo. Samo nek njoj ne bude krivo.

A kad poručam, možda napišem i neš pametno.

A evo i malog crnog badića, upravo izašao iz vešmašine (bilo mi ga mrsko mokrog oblačit):

Ma, nešto sam si mislila danas, a vjerojatno ću zaboraviti kad plivanje i plavac odrade svoje... Pa rekoh, da napišem dok nije skliznulo u kanalizaciju dubokih misli. Ovako:

Meni je uvijek draže biti čovjek u govnima, nego govno od čovjeka.

Ako ima izbora. A nema ga uvijek, tako da se većini nas zadese oba sranja. Ali mislim si ga ja, svatko od nas uvijek zna jel to smrdi on/a sam/a ili se pas posr'o; čak i kad se iz petnih žila upinjemo uvjeriti i sebe, i ljude, i bloga da nit smrdimo, nit mirišimo. Ili da samo smrdimo, ili samo mirišimo.

E, a sad idem poručat. Haug!

Ujutro sam taksijem otišla naručiti se za MR koljena, koji će mi jedan utjecajni znanac vjerojatno isposlovati ranije nego što je ovo službeno. Prošetala sam se do tržnice, uzela lubenice, trešanja i jaja, a onda usput sjela u Zlatnu školjku, u koju zalazim desetljećima, ali već dugo nisam jer je promijenila vlasnike i postala kakti jako otmjena - paaaaaaaa... kaj da velim? Neloše, ali niš naročito. Ajmo reć da je omjer cijene i kvalitete zadovoljavajući.

Bila sam na svim hrvatskim otocima, osim Lastova i Dugog, i jela u svim najboljim restoranima na svakom otoku. U nekima od njih, dan-danas, kad svratim, ne jedem s menija, nego se kuha "za mene". U svakome od njih sam račun najčešće podmirila sama, ali nerijetko je i kuća častila, iz čista mira, samo tako, jer časte "kad netko zaista uživa u jelu", ili zato jer sam "lijepa žena", ili zato jer sam "dobra gošća". U mnogima od njih sam, naime, bila sasvim sama.

I nikada svoju vrijednost, ili privlačnost, ili bilo što svoje, nisam mjerila time koliki je račun netko spreman platiti da bi bio u mojem društvu. Puno se više ponosim činjenicom da ja sama mogu podnijeti neke izdatke nego time da nekoga mogu navesti da me časti. Onaj drugi, muškarac, taj treba pridonijeti užitku u jelu i piću. Kako može; ako ne može podnijeti račun, ili činjenicu da ga ja plaćam, a hebga, onda ću ja solo, a s njim na pivu.

I glečte, nije to bogznakakav luksuz: luksuz je svakog dana hrdati po finim restačima. Moje frendice i ja smo godinama jednom mjesečno obilazile zagrebačke gastronomske zvijezde i klasike i uopće to nije bilo nešto što npr. profesorska ili novinarska plaća ne može podnijeti. Prestale smo kad su u restoranima zabranili pušenje; da nisu, još bismo se tako družile.

A uslikavanje kave... Pa, zakaj ne? Uslikavaju se friško ispečene pite, pripreme za kotlovine, plićaci u kojima smo se netom brčnuli... Zašto ne i piće s nekim tko nam se svidio? Sjećam se halabuke koju su izazvale slike s kjeletovog rođendana na kojem sam i ja bila i dan-danas mi nije jasno kakvu je to tankoćutnost povrijedilo u iskričarskim blogerima. Pa ovdje se paragoni ispravnog blogerskog ponašanja bar jednom tjedno pohvale svojim izvanbloškim druženjima, zašto ih onda netko drugi također ne bi imao, pa i dokumentirao?

Meni je to daleko manje neukusno nego uslikavanje droljasto odjevene maturantice, koja nema pojma da joj je slika na sajtu gdje se svako malo nekoga optuži za pedofiliju i ine seksualne devijacije. Djevojka nije ništa skrivila, ali njena je teta, po mojem mišljenju, tipičan primjerak suvremene (posredne) roditeljice koja hiperseksualizira dijete, a onda kriči iz petnih žila (danas nije, koliko sam vidjela, dakle, ovo je hipotetski primjer) kad je neki vremešni muškarac, naviknut na dress code, tj. na činjenicu da se žena izazovno odijeva onda kad je spremna prihvatiti izazov, odnosno, koji njenu pojavu shvaća u smislu "što je pokazano, to je i ponuđeno" poželi poševiti. Kad pogledam svoje studentice, stvarno ne znam jesu li mi kolegice ili učenice, ne mogu im odrediti godine, a blogme ni namjere... Jer, u moje vrijeme se znalo kako se odijeva za fakultet, kako za babinjak, kako za lov. I nisu bezveze ona silna upozorenja kojih sam se naslušala, "skupi noge", "presvuci ovu suknju, nećeš mi takva u školu", "nema šminkanja prije šesnaeste"... Ima to smisla. I za cure, i za sve oko njih. Sve su to signali koji i muškarcima i ženama olakšavaju snalaženje.

Naravno da ne mislim da je takve djevojke sasvim OK dovesti u neugodnu ili čak nasilnu situaciju... Ne, ja bih prva vrisnula da se cura ima pravo odjenuti kako god želi bez strahovanja hoće li je neki uspaljenko napastvovati, bio star ili mlad. Ali, budimo realni: to je onaj feministički štih koje smo upile više apstraktno nego konkretno. Jer, konkretno, muška percepcija je takva kakva jest i staran je napisao istinu: malo ih je koji bi pitali za godine. Čak i mene, definitivno staru koku, kad mi spadne broš i otkrije nesankcionirani komad poprsja.

I tak... Ja vam zapraf više nemam love. Imala sam nekoliko perioda u životu kad sam imala više od prosjeka, i nekoliko kad sam imala manje od prosjeka. Sad imam dovoljno za platiti sve namete i onda mi ne ostane više ništa. Današnji ručak podrazumijeva ustezanje u nečem drugom, još ne znam čemu... I ne pada mi na pamet tražiti frajera koji bi svojim bonitetom promijenio situaciju. Jock. Ja imam plan, provodim ga, i za manje od godine dana, opet sam ja među imućnijima. I to cijenim kod sebe. Bilo bi mi silno mrsko određivati gastronomsko-hotelijersku cijenu svojeg međunožja.

Haug!

U prvom licu pokušavam samu sebe uvjeriti da i nije neka katastrofa kad niš ne ide po planu, a ti tak i tak nemaš neki čvrsti plan: ustala ujutro, ponijela sve svoje uputnice, snimke i dijagnoze i otišla dogovoriti termin za fizikalnu terapiju, ali ne u Božidarevićevoj, u kojoj bih na red stigla tek na zimu, nego u jednu, meni čak i bližu bolnicu, gdje to imam šanse zbaviti dok još ima sunca. E, nemere! Fizijatrijski pregled moram obaviti kod njih, onaj iz Božidarevićeve mi ne vrijedi. Znači, opet na opću praksu, po novu uputnicu, pa na pregled, pa tek onda termin. Ajd, štaš sad...

Opća praksa radi popodne, a prognoza kaže da je danas zadnji dan bez pljuskova. Nova dilema: uputnica ili bazen? Bazen, zaključih, uputnicu mogu i sutra ujutro, fizijatar je tek sljedećeg tjedna. E, da, u međuvremenu mi se prispavalo, pa sam prilegla, i taman zadrijemala, kad evo ti, telefon, tih cijeli božji dan kad mi se priča, ali naravno da zvrnda onda kad ne bih... No dobro. Digoh se, premazah uljem za sunčanje, obukoh badić, spakirah ruksak, frotirno haljinče na sebe pa put pod noge. Taman na prve kapi kiše! Mislim si, nema veze, pa tak i tak bum bila skroz mokra... Hm. Grmi. A kapi postaju kapljurine.

Niš, okret na peti, povratak doma, presvlačenje u gradsku haljinu, idem po uputnicu. Aha, moš misliti, po OVAKVOME pljusku... Hebga! Sad se malo smiruje, ajd, možda bar nešto korisnoga danas zbavim. Dat ću pljusku fore još 15-ak minuta.

A usput, uopće me nije briga kakav ćete dojam steći o meni iz ovog zapisa. Bilo bi me briga da imamo nekakve funkcionalne odnose, i to točno onoliko briga koliko mi je važan naš odnos, ali ne više nego što mi je važno biti u dobrim odnosima sa samom sobom. Baš sam jučer pričala s frendom o tim svojim boljeticama zbog kojih trebam fizikalnu, i zaključim, uffff, baš nekak starački zvuče, ali činjenica je da idu s ovim mojim godinama. Zapravo su tu već neko vrijeme, samo se ja nisam njima pozabavila. I sad me zaokupljaju. Eto, važne su mi. Važnije nego koketiranje s nevidljivcima, pa čak i s vidljivcima, ako ovi žele neku koja bu im glumatala curicu. Jock, ja sam babac i oću nekog tko oće bapca! I ne bum se ja sad odbabljivala zbog tu nekog dojma, jer meni paše biti babac, udobno mi je, a sve još mogu, samo drugim ritmom. Sporije.

Izgleda da je prestalo padati. OK. Bar nešto po planu.

Kao mala bila sam alergična na jagode. A moja majka ih je obožavala i bilo joj je nezamislivo da njeno rođeno dijete proživi život bez uživanja u njihovom okusu. I zato mi ih je ipak davala, malo-pomalo, sve dok nisam prevladala alergiju. Danas ih jedem bez ikakvih problema, iako mi nisu omiljeno voće, valjda je ostala neka doza opreza; ili ove današnje nisu (a rekla bih da uistinu nisu) onako slasne i slatke kao jagode u mojem djetinjstvu.

Tak vam i ja mislim, većina onoga što kod nas izaziva neku lošu reakciju da se prevladati ako se postupno izložimo tome, osobito ako nemamo izbora: tako ćemo saznati, aha, zbilja mi ne paše i neću, ili viš-viš, pa da se to podnijeti; možda nam se čak i svidi.

Kad sam prvi put došla na Iskricu, prije desetak godina (da, i ja sam jedna od pionirki, ali taj boravak je bio toliko neupečatljiv da se time ne hvališem), bila sam alergična na vulgarnosti u izričaju, kako verbalnom, tako i slikovnom. A od toga se nije dalo obraniti, nije bilo opcija "Ne želim primati slike iz privatnih galerija članova", a sve mi se čini da privatnih galerija nije ni bilo, nego klikneš nečiji nick, a ono, opsa!, dum u oči neka uspravljena kurčina. A 95% poruka koje primiš su o uspravljenoj kurčini i njenim potentnim djelatnostima u mojim intimnim dijelovima. Plus prateće ilustracije. I meni to zbilja nije pasalo - ni nakon dva dana, ni nakon dva tjedna. Pa sam otišla.

Danas su moje alergije na vulgarnost blaže, a definicija vulgarnosti šira: ne obuhvaća samo seksualni sadržaj, nego sve što vrijeđa moj osjećaj javne pristojnosti. Npr. i korizmine blogove, koje uvijek prijavim. Ali Pilipov nisam, iako mi je njegov zapis pobudio lagani mentalni osip, jer ga smatram čovjekom s kojim se može razgovarati. U stvari, već sigurno godinu dana nisam prijavila nikoga osim korizme, valjda zato jer mi je taj izbor - aha, ovo je javno mjesto i tu će uvijek biti nečega što mi ne paše, a meni se baš i ne da uređivati javni trg po svojem ukusu - postao sasvim nedvojben. Kao i izbor da ignoriram i/ili prijavim svakoga tko se osmjeli doći u moj privatni prostor, ilitiga pe-ve-te, sa sadržajem i/ili izričajem koji smatram opscenim i uvredljivim, kako za mene osobno, tako i općedruštveno uzevši. Bez obzira što je ovo tzv. "dejting sajt" - nije "faking sajt". A takvih ima. Prema Enciklopediji Britannici, zauzimaju 10% interneta.

Moj osjećaj javne pristojnosti vrijeđa puno toga, npr. davanje izravnih medicinskih savjeta ljudima o kojima ne znamo gotovo ništa, u vezi s bolestima o kojima ne znamo gotovo ništa, ili u vezi s bilo kakvim važnim osobnim izborima o kojima ne znamo gotovo ništa; vrijeđa ga svaka tvrdnja da nešto znamo, a svaka praznina između naših (ispraznih) riječi vrišti da nemamo pojma, iako smo uvjereni da imamo, a u to smo uvjereni baš zato jer smo neznalice, nerijetko i budale, a pride često i arogantni, jer takvi se zapravo najlakše uvjere u netočnosti; vrijeđa ga i kad netko tko je po mojem mišljenju akrap tvrdi da je zgodan/na, i kad reumatični bapci i dedeki počnu raspredati o svojim seksualnim vratolomijama; kad poltroni i poltronke počnu deklarirati svoju nezavisnost mišljenja i postupaka; kad se krene u linč na osnovu pretpostavki, ili u afirmativne kampanje utemeljene na točno istim pretpostavkama... Ma, zapravo, svi me vi, svatko za sebe, uvijek nečim povrijedite, ali svi vi skupa, skupno uzevši, za mene ste još uvijek neodoljiva zanimacija i sredstvo za jačanje imuniteta.

Ipak, reakcije su mi sve slabije. Kad mi postanete normalni, kao jagode, vjerojatno vas više neću htjeti. Ali dobro je to što mi od vas više ne može pozliti, niti ste mi opasni.

Želje, smisao, živjeti, ne živjeti... Dvaput u životu sam bila suicidalna - s 14 godina i uoči 40. Iako sam uvijek trudim biti upućena u to kak se koknuti bez prevelike patnje, sad više o tome ne razmišljam kao o želji da me nema, nego o obliku kontrole kvalitete života koji živim. I uopće nisam sigurna da bih se koknula čak i kad bi ta kvaliteta jako podbacila, jer - ne znaš. Nikad ne znaš, a dok si živa, možeš se i ugodno iznenaditi. Svejedno, voljela bih kad bi u RH bilo moguće naložiti liječnicima da te ne mrcvare na aparatima ili da me humano dokinu kad bolovi postanu jedino čega mogu biti svjesna.

No, zato jer sam dvaput ozbiljno razmišljala o dokinuću, a jednom nešto i poduzela (u 14. godini svojeg, ah, tako friškog, tako neiskusnog življenja!), ozbiljno sam razmišljala i o željama i smislu svojeg postojanja. Želje nisu isto što i smisao, naime. A lako ih je pobrkati.

Mislim da neću ovdje napisati što je moj smisao, jer nema smisla, to je jako, jako osobno i vjerojatno drugačije za svaku osobu, ali želje, njihovo ispunjenje ili izjalovljenje, njihovo razlikovanje od smisla, viš, to bi već bila tema koja bi nekome možda mogla pomoći da drugačije vrednuje svoje življenje i da si druge, drugačije i neočekivane šanse.

Vidite, masa želja je kulturalno uvjetovana: vjerovali ili ne, u nekim drugim dijelovima svijeta ljudima naše sasvim uobičajene želje - ljubav, veza, djeca, vlastiti dom, uspjeh na poslu - uopće ni ne padaju na pamet. Odrade njihovo ostvarenje sasvim usput, nimalo ponosni ili nimalo posramljeni ako se ne ostvare, jer uopće nisu tema njihovih razmatranja. Ali, nešto drugo jest. U nekim pak drugim kulturama su se skloni koknuti za puno manje promašaje nego što bi nama uopće stvorili nelagodu, i tak, sve vam je to relativno, prostorno, ali i vremenski ograničeno.

Nije ni smisao sasvim samostalan: u nekim kulturama, to je biti dobar vojnik, ili dobar građanin, dobar radnik, dobar roditelj, ilitiga, skraćeno, dobro se uklopiti u sustav vrijednosti koje ta kultura cijeni. Osobne želje su pri tome sporedne, ako ide, dobro, ako ne, frigaj ga, one su više, onak, ukras pojedinčevog života, pa kad ga hvalimo, reći ćemo "On je dobar menadžer, ali i lijepo pjeva, bio je treći na festivalu tom-i-tom..."

Javni smisao, naime. Intimno, naš smisao može biti nešto sasvim deseto i možemo ga subverzivno profuravati ispod tog javnog, koji treba ispuniti tek toliko da bismo imali mira za svoj vlastiti; jer, hebga, nemreš se baš smisleno osmišljavati u kaznionici ili mrtva. Bar mislim... kajaznam... Neki su u zatvoru cijele karijere izgradili i onda vodili narode... hm.

No, rekoh da ću o željama... Vidite, i one su vremenski i prostorno ograničene. I ako si daš šansu dovoljno dugo poživjeti, uvidiš da je tako, uvidiš da neke od njih moraš pustiti, a da je život i dalje good, štoviše, čak i bolji kad naučiš živjeti bez njih, kad odustaneš od nečega što ti ne ide ili što jednostavno ne možeš ostvariti i posvetiš se nečemu što ti ide i što možeš. Jer, uspjeh je lijep. Veseli. A nije nužan. Možda je najljepše jednostavno otkrivati što ti je sve dobro, u čemu si sve dobra.

A mudrost... hm. Jučer sam sanjala da je uz mene leglo neko biće, prelijepo i dobronamjerno, ali polumrtvo. I ležeća ja sam se sledila od straha, od tog polumrtvog bića pored mene, a uspravna ja, koja je sve to gledala, dograbila je neku alatku, svijećnjak, što li, i stala divljački umlaćivati to polumrtvo biće, koje nikako da izdahne do kraja, i u jednom zamahu, shvatim, ajme, pa sve sam to ja, pa to biće uopće nije loše, zašto si to radim???

I od toga sam postala mudrija: ne umlaćivati svoje želje. Dati im mjesta pored sebe. Neka ih. Ne moraju one živjeti punim životom, ali čemu ih ubiti? Tko zna, možda još mogu ogrijati, razveseliti.

Ako ih nema, nikada nećemo saznati. Ako nas nema, kako ćemo znati?

Sve mi je teže izabrati sliku za ove moje zapise u prvom licu: ni na jednoj se ne smijem. Ne zapravo. Nemreš to kad samu sebe slikaš. A možda nemreš uopće ako u tom trenutku i nisi blogznakak vesela.

Trebalo me je slikati danas u Deliicijama - eh, onda bi to bila moja prava vesela faca! Ovu već pomalo korodira grizodušje zbog slatkiša, iako ne zbog love, ne, danas sam bila stvarno šparna: prvo u Cekin, jer je ondje voda s okusom kruške, koju najvolim piti, manje od 4 kn, za razliku od Konzuma, gdje je 8 i pol, ili Mercatora, gdje je 7 i pol kuna; onda Mercator, jer ondje kupujem kukuruzni kruh iz neke pekarnice iz Grosuplja, koji se fakat super drži nekoliko dana, ali je mali i skup, iako jeftiniji od Pan-pekovog, koji je isto jako fin, a u Mercatoru imaju i jako dobru graševinu za lipu manje od 18 kn, koja je odlična u svakom jelu i bijeloj bevandi; i tek na kraju Deliciije, gdje se opskrbih jako dobrom tjesteninom po jako dobroj cijeni i svojim omiljenim grijehom, nougat prutićima, koji su poput koke, stvaraju ovisnost već pri prvoj konzumaciji, ali evo, ja ih nisam ni takla ima tome dobrih mjesec i više dana...

O čemu je današnji zapis? Ma, ni o čemu, zapravo... Zapravo odgađam odluku što ću za ručak. Kuha mi se nešto fino, jede mi se nešto fino, ali mi je teško mrdnuti. Evo, odoh po čašu vina, zlatnog muškata kojim se počastih jučer poslije fizijatrijskog pregleda, jer uvijek se počastim nakon spoznaja koje mi nisu ugodne: imam artrozu kukova. Nije katastrofa, ali ako tu činjenicu ne prihvatim i ne pozabavim se njome na odgovarajući način, postat će, a ja ću završiti na operaciji, ili u kolicima. U kojima ću vjerojatno završiti poživim li dovoljno dugo. Jer, ta je boleština progresivna, degenerativna i nasljedna. I zato molim konzilij da joj ne liječi uzroke, ne, nije to zbog toga jer me jesu ili nisu dovoljno voljeli u djetinjstvu, nego zato jer sam naslijedila majčinu tjelesnu konstituciju, skup s boleštinama, a pride i sklonost sjedilačkom životu (od oba roditelja), i da me ne znam tko ne znam koliko volio, elegantno bih ga odjebala ukoliko bi ta ljubav podrazumijevala veranja, pentranja, istezanja i naprezanja koja su mi oduvijek mrska.

Moj pas ima artrozu od svoje 3. godine, otkad ga je lupio auto, a sad ima 14 i pokretan je isto onoliko koliko i svaki drugi pas njegove starosti; pripisivala sam to Canivitonu, koji mu kupujem već 11 godina, a košta 500 kn i traje otprilike 2-2,5 mjeseca, elem da bi mi jučer fizijatrica rekla kako adekvatni humani lijek ima 20% izgleda da mi olakša tegobe, a košta 110 kn za 20 dana, ili oko 1000 kn ako ga odlučim primati injekcijama ravno u kritično mjesto, što boli, gadno boli, brrrrrrr!, ali ima 50% šansi za dobar učinak.

Ove zime sam krizirala zbog toga, stvarno sam se jedva kretala, pred liftom sam se potužila kolegici, godinu dana starijoj od sebe, zapitala se je li to reuma, a ova se zgrozila, "ma kakvi, još smo mi premlade za to...". Pitam se sad, koliko je ta njena izjava laž koju servira sebi, jer je premršava, izvrsna kandidatkinja za osteoporozu i rani klimakterij, ali ona o tome ni zuc, nikada, jedino primjećujem da se u zadnje vrijeme počela jako dotjerivati, šminkati, farbati i napokon po svojoj skeletalnoj pojavi vješati i nešto boja, za razliku od dosadašnjih tonova neboja, što može značiti prisutnost značajnog muškarca u njenom životu, ali isto tako i strah od starenja i dokinuća izgleda da izgledom privabi ikoga... Ta moja kolegica je, po mojem, jedna od najružnijih i najdosadnijih žena koje poznajem, iako sam je ja zaposlila, jer je izvrsna radnica, čisti junkie o tuđem mišljenju i zato uvijek voljna uložiti 110% u sve što radi, pa bilo to i nešto što nitko drugi ne bi, i da, ne volim je, ali je poštujem, i da, to je moguće, i baš zato je smatram poučnim primjerkom.

Eh, da mi je biti mai na godinu dana, pa da se odmorim! Ili juicy, s njenim problemima od kojih ne spava, jel bi smanjivala sise ili izbjeljivala zube ili oboje, i kako će preživjeti istarske mace bez njene skrbi i gdje su ti humani alfe sad kad ih stvarno treba...? Da mi je biti ona stara koja se naprči kad se slika jer joj pamet postavlja neprobojnu granicu spoznaji da je moguće podići foto-aparat, i vjerovati da sam zbilja privlačna svakom oportunističkom kretenu koji mi pošalje poruku, navabljen očiglednom glupošću moje face, poze ili izjava o čvrstovalutnoj solidnosti u profilu...! Da mi je biti The Baba ili smrdljivica aktualno i otkrivati genijalnost u svakome tko je prema meni ljubazan dok traje kava, točnije, dok se ja urokavam na ovaj ili onaj način, i zaista, od srca vjerovati da su svi oni genijalci koji su mi bili genijalni dok im nisam prešla neku njihovu granicu, idiotsku, očito, zapravo licemjerni kreteni ograničenih svjetonazora, koji su, u osnovi, uvijek pogrešni, jer samo sirotinja ovisna o jeftinoj žestici može biti poštena i ispravna... Eh, da mi je odgoditi spoznaju da starim, da nisam onakva kakva bih voljela bit, da više baš i nemam izgleda takvom postati, da moram poželjeti nešto drugo, da moram biti drugačija, i da se grdno oko toga moram potruditi, a da mi se ishod ovakvoj kakva sam sada ni najmanje ne može svidjeti, a to je najgora muka, zavoljeti to što moram i jedino mogu biti, zavoljeti tu svoju facu bez iskrenog osmijeha, naučiti tu svoju facu da se zaista smiješi, i onda ću je voljeti, hoću, onda ću to moći...

I to vam je to, za danas... A ja još uvijek ne znam što ću kuhati.

Ugodno mi je ovo razdoblje: ne moram svakodnevno na posao, iako još imam nekih obaveza, ali, pročitah sve seminare, sastavih sve ispite, administracija obavljena (bar se nadam - ako nije, onda je to zato jer moj mozak jednostavno ne prima i/ili ne pamti tako dosadne zadaće), i tak... Sad sam svoja.

Nekim ljudima je dosadno kad im obaveze ne strukturiraju vrijeme. Meni nije. Dobro, ponekad pomalo jest, dok ne smislim što bih... I kad svratim na Iskricu pa ugledam uvijek isto. Ali, nije štos u tome da je to samo po sebi dosadno, jer onda bi mi bilo dosadno i svih ovih godina ranije, nego je stvar u meni, u tome što me sad (ne) zanima.

A ono što me, po svemu sudeći, sad zanima, jest ugađanje. Samoj sebi. Ljenčarenje. Nenaprezanje. Odem na plivanje kad je lijepo vrijeme (idem i danas), uživam u dodiru vode i laganom razgibavanju, vratm se doma, istuširam, uživam u ulju za tijelo koje se zove "Mirisi Kvarnera" (Dok sam ga kupovala, iz obližnje veže je izašlo nekoliko policajaca, svaki s tri-četiri puške u rukama, koje nisu imali kad su ulazili, kako mi je rekla ljubazna vlasnica dućana; ali nikoga nisu izveli u lisicama - možda je netko našao artiljeriju u novokupljenom stanu? Znam da u toj zgradi izvode nekakvu adaptaciju.), žvaknem smokvu, lubenicu, dinju ili popijem kavu bez kofeina, izvedem šaponju, izvalim se pred telku, pogledam nešto nezapamtljivo, zapeče me savjest jer niš pametnoga ne čitam, a onda si pomislim, ma, koga briga, taj nek si čita...

Ponekad mi se čini da je ambicija ishod neke spontane i globalne urote kojom nas vlasti, počevši od roditelja, zatim učitelja, onda poslodavaca, političara i svih mogućih moćnika, jednostavno drže u njima isplativoj pokornosti. Jest, volim novac, ali kad bih mogla dobiti ono što mi novac omogućava na neki drugi način - robnom razmjenom, altruističkim postupcima, ili jednostavno zato jer mi treba - ne bih prstom mrdnula ni za koga, osim za one koje volim, tj. za sebe, prije svih.

Pitam se kakvi bismo svi mi bili kad bismo ono "moram" maknuli s repertoara već negdje oko punoljetnosti i zamijenili ga s "hoću": ali bez potpore dobrovoljnih sponzora, npr. roditelja. Što bismo uistinu morali da bismo ostvarili ono što zaista hoćemo? Kad pogledam sebe, da, dosta toga bih i dalje morala, jednostavno zato jer sam to uistinu htjela, ali bar 70% onoga što sada moram ne bih, jer to sada moram da bih namirila cijenu prijašnjih utjeha kojima sam nastojala nadoknaditi nemogućnost da ostvarim ono što sam zaista željela. A to je, najkraće rečeno, oduvijek bilo nešto sasvim jednostavno: biti svoja.

A opet, nemreš tak retrospektivno špekulirati... Tko zna! Za ono prije... Znam za sada: ne volim morati. Osim kad nekoga volim, npr. svojeg starog šaponju, ne, čišćenje njegovih drekarija, koje mi neki dan spočitnu smrduša, zaista nije niti mirisav, niti ugodan posao, ali mi je draži od npr. slušanja/čitanja pijanih bljezgarenja. Mogla bih ja humano koknuti psa, uostalom, naživio se, već premašuje normu, ali jebiga, to je osoba koja mi je ne samo dosljedno, cijelog svojeg psećeg života, donosila radost, nego to još uvijek čini: još uvijek se raznježim kad ugledam taj njegov trapav, krznasti oblik, kad nemre dići stražnju šapu da se muški ispiša, kad me okruži lopticama dok buljim u monitor... Kad mi lizne nogu iz čistog mira. Dok hrče. To je zvuk mojeg doma.

Moja šrinkica ima teoriju da sam se uvalila u kredite zato da bih samu sebe motivirala da dignem dupe i odem na posao svaki dan... Sve više mi se čini da je u pravu. Sad mi to dizanje dupeta omogućava da otplatim ono što sam "morala" i ono što me tješilo jer to "moram". Ali, za 10 mjeseci i tome dolazi kraj! Eeeeee, onda bumo vid'li...

A u međuvremenu, uživam u ovakvim danima, kad nema dizanja, kad je dupe vrckavo u vodi, a plaća sjeda... A ja moram samo ono što hoću.

Točno u 11:17 prijateljice Ela, Stela, Nela i Marcela sjedaju za svoj stol, a za susjednim ostavljaju vrećice: nove sandalice (Ela), malo organske i ekološke kozmetike (Stela), ljetna haljinica i pareo (Nela), priručnici za samopomoć i tri vrste lubrikanta (Marcela). Ela i Stela su upravo stigle iz kozmetičkog salona - egipatska depilacija (Ela), botoksiranje čela i usnica (Stela) - a Nela je bila kod svoje duhovne savjetnice, dok si je Marcela priuštila francusku manikuru na pariški. Konobar spremno donosi svakoj njeno, bez narudžbe, one su stalne - i cijenjene! - gošće.

Nakon međusobnog odobravanja kupljene robe i usluga te divljenja već vidljivim i budućim rezultatima, prijateljice kreću u analizu skučenog, primitivnog i razočaravajućeg svijeta u kojem žive.

"Pogle onu debelu", pokaže Ela diskretnim nagibom glave ženu za nedalekim stolom, "i ta ima frajera! Nemreš bilivit..."
"Možda joj je brat?" optimistično upita Stela, koja u svakome uvijek vidi sve najbolje, pa tako i u privlačnom muškarcu koji je debeloj upravo spustio poljubac na čelo.
"Ma kakvi", odmahne Nela, upućena u sve tajne života, svijeta, vremena, a osobito aktualnosti. "To joj je muž. I vrti ga oko malog prsta!"
"Pa da...", reče Marcela. "Znam ja takve..." (Marcela uvijek ima iskustveno znanje, za razliku od Nelinog općeg.) "Lijena, debela, prljava, smrdi po znoju... a on... ulovila ga na neku foru..." (Marcela nikad ne završava rečenice - njeno pregnantno iskustveno znanje teško se uklapa u riječi.)
"Možda je doktor?" opet će optimistično Stela, "Možda je bila kod njega zbog, kajaznam, štitnjače? I onda se on zainteresirao, bilo mu je žao što je tako mlada i tako debela, i onda ju je pozvao van, na kavu, da joj pokuša objasniti, znaš Marcela, kao i tebe onaj doktor onda kad si se probala ubiti tabletama, pa ti je on htio dati volju za život, i onda su oni pričali i tako se on zaljubio, a ona je bila presretna i tako..."
"Ma daj, saberi se", reče Nela. "Znam ti ja takve muškarce - papci! Badave mu doktorska titula kad doma mijesi salo u krevetu."
"Čula sam da su debele jako dobre u krevetu", ubaci Ela.
"Znam ti ja takve parove..." nadoveže Marcela, "on je sigurno peder... i ševi dečke... a nju za po doma... za paravan.... Ne mora mu ni spremati... ništa... glavno da je oženjen... za one na poslu... doktore..."

"Meni su pederi odvratni", reče Ela. "Mislim, ima ih zgodnih, ali zakaj su onda pederi? Može i žensku ševiti u rit."
"Zbog mame", zaključi Stela. "Mame su ih previše gnjavile pa više ne vole ženske. Osim ako ne nađu pravu, kasnije."
"Ma daj, otkud ti to?" razljuti se Nela. "Znam ti ja takve, to su ti kukavice, boje se da bu ih ženska otkantala, jer ili imaju malog, ili im se ne diže, ili prebrzo svrše, ili nemaju nikakvu spiku, ili su previše drkali kao mali. Nisu uvijek mame krive za sve."
Marcela je dugo šutjela. Tri točkice su prethodile gutljaju kave, a onda je izrekla: "... ... ... . Treba im prstom... prostatu... zagrijati lubrikant... prije toga led... i da vidiš... kakav peder! Znam ja takve... onaj moj..."
Sve tri su šutke zaklimale, svjesne da Marcela zna što govori.

Tišinu je prekinuo mali Cigić koji je žicao sitno. Stela je već kopala po torbi, dok je Ela nešto trtljala da nema sitnog, ali Nela se snašla i prosiktala "Bris! Znam ja takve! Neradnici! A vuku dječje doplatke!"
"Ma daj, nije mali kriv..." zamucala je Stela."Sigurno ga starci tjeraju..."
"Neradnici, i oni! A vuku staro željezo, djeca im prosjače, i još dobiju socijalnu pomoć i sve moguće naknade, na moj račun, i tvoj, i Elin, i Marcelin! A mi vučemo i vučemo, za sve njih, ljenčine!"
Marcela je opet ucrtala tri točkice u zrak. "... Znam ja takve... madraci im krcati... love... devize... zlato... sve... a neće raditi... ni u ludilu..."
"Pa dobro, jel bi ti zaposlila Cigića?" odvaži se Ela. "Ja ne bih."
"Ne bih ni ja," složi se Nela.
"Zašto ne?" začudi se Stela. "Pa kako će zaraditi ako ih nitko neće zaposliti?"
"Ma daj, saberi se!", razljuti se Nela, "ne znaš ti Cigiće..."
"Ja znam..." klimne Marcela. "... Cigići su... Cigani..."

"Ne znaš tko je gori, Cigani ili dođoši..." tužno zaklima Ela.
"Da," složi se Nela.
"Zašto?" začudi se Stela.
Sve tri nestrpljivo zakolutaju očima. Marcela udahne tri točkice. "Jesam vam pričala... moja vozačka... krkan...? Ne...? Neki dan... idem... ko i uvijek... vozim... razmišljam... mobitel... posao... znate...? I parkiram... ko i uvijek... bio je znak... veliki... ali nisam gledala... znam ulicu... kakav znak... nije za mene... i evo ti njega...! Mali... debeli... svinja... dinaridski naglasak... veli... ne može tu... invalidi... i da se maknem... a ja mu... onako... lijepo... objasnim mu... ja tu uvijek... i sve znam... svi me znaju... i konobar iz kafića... farbao mi stan... i svi... samo kratko... Ne... on meni... onako... seljački... a ja ... i svi mi... njegovoj djeci plaćamo... dječji doplatak... i državni vrtić... moji u privatni... i riječ... po riječ... vozačka... a ja službeni... auto... i sad... otkaz. Meni! ... a on... i svi ti njegovi... na proračunu... i neće raditi... lijeni... debeli... prljavi... mali..."
Nakon čak četiri točkice duboke šutnje, Nela zaključi: "Pa da! Znam ja takve. Moja je baka uvijek govorila, najgori su mali ljudi! Znam, dobro ja to znam..."
"Zašto?" opet će Stela. "Pa Aleksandar Veliki je zapravo bio mali... i Napoleon je bio mali... i Tito..."
"I svi su bili prljavi, debeli, diktatori i tukli su žene!" otrese se Ela, povlačeći rukav preko svježe modrice, koja NIJE bila ljubavni ugriz.
"Znam ja takve," složi se Nela, "kompleksaši. Svi oni. Mali."

I onda prijateljice uglas zalamentiraju nad svijetom u kojem žive, primitivnom i zatucanom, svijetom u kojem žene još uvijek misle da vosak služi samo za izradu svijeća i depiliraju se upaljenim novinama, ali samo po nogama, svijetom u kojem se krkani-dođoši šepire u službenim opravama i oduzimaju kruh profinjenim, botoksiranim domaćinima, a ni ne znaju što je botox, misle da je to neka boleština, dok ovi, botoksirani, profinjeni domaćini financiraju školovanje njihovom neodgojenom podmlatku koji mlati pare prosjačenjem i otimačinom starog željeza i uznemirava domaćine dok na miru piju kavu, bahati jer im je otac u uniformi i na budžetu, a svi su mali, debeli, prljavi i lijeni i onda im još popale najbolje frajere, bilo manipulativnom tehnikom ulova na sažaljenje ili pederastijom, i to zato jer su domaće, nebotoksirane žene odveć zatucane da bi nabavile prave lubrikante i naučile stimulirati im prostate... i tako... i da... i što više reći o tome...

Točno u 13:21 minutu Ela, Stela, Nela i Marcela plate svoj račun, uz izdašnu napojnicu konobaru, koju je svaku od njih štipnuo, kušnuo, zašlatao ili poševio, kako koju, i krenu svaka u svojem smjeru, sa Stelinim horoskopom u torbici, vesele jer im uvijek neka kuća ulazi u neku dobru konstelaciju, jer će biti ljubavi, ljubavnika, love, sreće, veselja, i onda se lakše živi onako kako se živi, od danas do sutra, u epizodama, epizodično, s epizodistima... Glavne uloge još nisu dodijeljene... Oscari su tek nagodinu... Bit će...

Ako se slučajno dvoumite između sataraša i ratatouillea, izaberite sataraš: neusporedivo jednostavnije, a podjednako ukusno. Zapraf, stvar je samo u tome što Hercegovci (jer to je njihovo jelo) nemaju tak dobar marketing kao Francuzi pa samo zato globalno selo misli da je ratatouille neznamkakav specijalitet, a za sataraš nije ni čulo. Međutim, ako vas, kao danas mene, neki kreativni zloduh natjera na pokus, i to spajanje 4 recepta, onda se ipak odlučite za čorbasti ratatouille - opet, jednostavnije, brže, podjednako ukusno, a rekla bih i ukusnije od onog na gusti umak. Znam što govorim, jer sam ratatouille (čorbastu, ilitiga pomodnije rečeno, "ragu" verziju) naučila kuhati prije nego sataraš.

I tak, ja sam već sita trebala dremuckati i ponovno čitati Faulknera, što sam si obećala ovog ljeta, ali jock, klopa još uvijek krčka u pećnici, ja gladna, Faulknera nemrem natašte... I zato se ovdje rječkam s ovdašnjima. I krivo mi je zbog toga, ali već mi je dugo na vrhu jezika odrezati ovo što sad jesam, i skresati da mi je dosta tolerirati tuđe zadrtosti zato jer mi stalno serviraju svoje zadrte, konzervirane i ukiseljene povijesti: sve je to marketing.

A kad ga spušim, dugoročno ili nakratko, uvijek se naljutim, na sebe prvenstveno: zar mi nije dosta toga da me netko/nešto gnjavi? Zar sam doista toliko tašta da si moram dopustiti gnjavažu e da ne bi ispalo kako sam srca nesmiljena i nesposobna za povijesnu empatiju?

Ne, nisam nesposobna; ali nisam voljna. Ljude procjenjujem ne po tome tko i kakvi oni misle da jesu, nego po tome kakvi su prema meni i kako se osjećam kad sam s njima. Svatko svakome povremeno prijeđe granice ugode, a to je ponekad jako dobro, izvuče nas iz učmalosti, samodovoljnosti, samodopadnosti, ili zatvorenog kruga iluzija; ali povremeno je simptom neke opće i neizlječive boljetice, najčešće bezobzirnosti. Jer, zašto bi u nekom odnosu jedan stalno potirao svoje da bi drugi svoje rasprostirao? Ne ide to tako; ne dugoročno.

Ili, netko te povrijedi onako samo, usput, kakti, nešto važno zaboravi, i jako, jako, jako joj je žao poslije, ali jebiga, ja znam što taj zaborav znači, može značiti samo dvije stvari: ili sam ja nevažna, ili je ta osoba sama sebi toliko velevažna da smo svi nevažni. A to opet ne ide, ne dugoročno.

Kad god sam nekoga ekspedirala iz svojeg društva i života, ti ljudi, ili čak i neki drugi, nametali su mi osjećaj krivnje: kao, nisu oni loši. Vjerojatno nisu. Ali meni jesu: škode mojem raspoloženju, mojem samopoštovanju. Ipak, dio krivnje moram preuzeti: svoju pogrešnu procjenu. Svoju nadu da se odnosi mogu fino ugoditi i baš onak dobro škljocnuti, unatoč razlikama. Ponekad mogu; najčešće ne. Ako su se obje strane svesrdno potrudile, nema krivca; ali, ako nisu, onda to nisam ja.

A sad bi ratatouille trebao napokon biti gotov. I fin. Ali hebga, previše je to truda za ishod koji i s mnogo manje napora može biti podjednako dobar.