Ručkić krčkić

Eh da... Ovo je moja ideja ljeta: svi prozori otvoreni, navečer se ogrneš laganom vesticom, po noći prija poplunček, ptičice su raspjevane i jebežljive, i ja sam, ovo drugo, jer pjevanje mi ne ide, ali pjevam u sebi, glasom kojeg nemam, sluhom koji je izvrstan kad je nečujan. Za ručak je nešto iz hladnjaka, sataraš ili pečene paprike s jajima, danas krpice sa zeljem, nešto lagano, i čaša sauvignona s dvije velike kocke leda.

I nebitno je kako izgledaš: obješena kosa, jer popodne i tako opet ideš na plivanje, izgužvana haljina iz ormara "rijetko nošeno" zato jer si je se, eto, danas sjetila, a bolje hladi kad je ne dodirne pegla, hladi odmah, tako da odmah ideš van sa psom i obiđeš sva četiri parkića u kvartu, je, sjela bi na kavu sa susjedom, ali već ti se jako piški, a tvoj vlastiti, prisni, najmiliji zahod je iza ugla. Svježe opran po iskričarskom receptu (hvala još jednom!).

I virtuala ti je simpa, nije neki sumorni kontrast onom "drugom svijetu" u kojem bi valjalo biti, jer taj je pravi, taj je bolji, u njemu je sreća, ne, sreća je tu, širi se posvuda, kao izvor Žepe, koji počinje - jeste li znali? - kao dvije-tri tanke trakice vode, a pola kilometra dalje dere kanjone... Ne muči te bijeg: danas se možeš opustiti. Dobro je danas.

Danas je dobro imati pola stoljeća i pamtiti da su nekoć sva ljeta bila ovakva; da je 30 celzijevaca bila nevjerojatna vrućina; da si se zblenula kad je ljeto u UK dosegnulo čak 27 stupnjeva, a ti ponijela samo duge rukave; da nitko nije imao klimu, a rijetko tko je investirao u ventilator; da je noćna sparina bila isprika za spavanje na terasi, na moru, ili na duge šetnje po plaži i poljupce koji su se ujutro vidjeli. Da su čiope najglasnije ptice koje poznajem zorom. A vrapci najlukaviji.

Virtuala je vraška stvar kad postane nadomjestak nečemu što bi trebalo - a vjerojatno i moglo! - biti stvarno. Ili ne bi moglo, ali nema veze, zašto bi moglo biti sve što poželimo ili što netko misli da bi trebalo? Život je pun promašaja, čak i kad nam CV izgleda sjajno... a tako ga rijetko trebamo, taj CV, zar ne? Ajmo živjeti bez njega! Zbilja. Vjerujte mi, kad zatreba, uvijek se nađe nešto što ga poboljšava.

"Još uvijek si lijepa", kaže meni neki tip na ulici, naizgled ničim izazvan... Sve dok nisam skužila da mi je otpao broš i da mi dekolte ovak izgleda:



Što objašnjava njegovo zadovoljstvo mojom pojavom; ali ne može poništiti ono nelaskavo "još". S koliko godina prestajemo biti lijepe? Ili "lijepe za svoje godine"?

Iako nemrem baš povjerovati u lokalnu spiku o tome kak prpošni mladići trče za 60+ godina starim bakicama mašući razgolićenim spolovilima, iskustvo me podučilo da ljepota žene u očima (prosječnog) muškarca najviše ovisi o tome koliko smo a) spremne pokazati kože i b) spremne petljati s njim. Dakle, nije to neka objektivna kategorija: lijepa žena može doživjeti tretman za nelijepe ako nije spremna a) ili b), ili nijedno od toga; i obratno, nelijepa može sve što i lijepa, samo ako hoće i ako se malo više potrudi.

Moja seksualnost je uvijek bila prigušena, diskretna, nesklona oglašavanju... Uostalom, malo je muškaraca koji su mi doista privlačni, stoga nemam potrebu zavoditi sve, počevši od prolaznika na ulici, sve do sinova svojih kolegica - naprotiv, njihova pažnja mi zna biti nelagodna, čak i odbojna. Ipak, voljela bih kad bi mi se nudilo više muškaraca po mojem ukusu; a izgleda da od toga niš ne bude ako ne primijenim a) ili b), možda čak i obje taktike u kombinaciji. Jer, stiglo je ono "još".

A to "još" znači da valja jako, jako, jako pripaziti da a) i b) ne prijeđu granicu dobrog ukusa do vulgarnosti i/ili apsurda. Iskreno, nisam sigurna koliko mi se da baviti tako delikatnim zahvatima, osobito zato jer sam se ovih zadnjih godinu-dvije, tijekom kojih se uglavnom bavim preživljavanjem, kako tuđim, tako i vlastitim, odvikla od koketiranja i našla si drugačije izvore zadovoljstva, manje ovisne o drugima. Zapravo, opet sasvim iskreno, postala sam nespretna: jednostavno se zblenem kad mi netko pokuša uletjeti. Ne ovdje, nego u opipljivom svijetu, ovdje jednostavno ignoriram.

Sjećam se, već sam jednom bila u takvoj fazi: uopće nisam primjećivala da bi netko sa mnom, jel'te... Ali, onda sam se silom prilika našla u društvu triju uspaljenica, mojih učenica na ljetnom tečaju na moru, koje su me stalno upozoravale: gle, ovaj te gleda; ovaj bi; ovaj ti je uletio, ženo, što radiš??? I tak je to išlo sve dok se zbilja nisam spetljala s jednim kojeg su one dijagnosticirale kao potencijalnog. I blogme bila s njim tri godine! Točnije, sezone. (To je onaj koji me zaprosio ključem svoje kuće.)

Zahvaljujući tim curama, nisam morala a), ali sam prihvatila b). A onda mi je i a) postalo nekak prihvatljivije. Ne, nisam se razgolićivala, osim na nudističkoj plaži, ali nisam se više prekrivala odjećom, nego sam se njome ukrašavala. I paz' ti ovo, i onda je netko (taj prosac) rekao "još"! A bila sam u srednjim tridesetima, jesemti...

Hm. Mislila sam da će mi pisanje ovog zapisa malo razbistriti problematiku. Ali nije uopće. Po svemu sudeći, "još" je uvijek moguće; ljepota je relativna; nekom smo uvijek prestare; netko uvijek bi... Znate kaj, JA više ne bih! Mislim, ne bih mozgala o tome. Ja ću kak mi dođe. I kad mi dođe. Ako mi uopće dođe.

A ako ne, odoh ja na plivanje!

Neki dan sam srela svog starog udvarača - udvarao mi je u osnovnjaku, pa onda opet u gimnaziji, na faksu smo konačno otišli na neuspješni dejt, a kasnije jednom i na potencijalno preljubnički (s njegove strane), i sve to skup nikamo nije odvelo, točnije, nije nas odvelo u istome smjeru.

Imala sam na sebi ovu istu haljinu koju imam na slici, ali nekako drugačije privezanu (ah, te haljine na preklop, uvijek lutrija!) tak da mi se stalno rastvarala na poprsju; zaokupljena svojom (ne)čednošću, nisam ga ni primijetila sve dok energično nije stao pred mene i objasnio mi da me već minutu doziva. Nemam pojma što je pričao, valjda nešto standardno, starci, posao, lova, besparica... Zaokupilo me njegovo lice, tako usredotočeno na mene, a bez trunčice kritike, taj pogled koji me sagledava iz svih tih godina tihe i tek ponekad glasnije žudnje - to potpuno i bezuvjetno sviđanje.

A ja, ja sam na njegovome svašta primijetila: da mu godine dobro pristaju, konačno ne izgleda balavo i djetinjasto, konačno je urastao u svoju najbolju dob; trunčica cinizma, tako glasna na jeziku, nema šanse protiv gorljive želje da sve bude dobro i da svi budemo sretni; u stvari, on je još uvijek onaj isti dječak koji mi se nastoji svidjeti, psuje ko kočijaš da bi bio veći, a meni to smeta, uvijek mi je smetalo, iako kao mali uopće nije psovao... U stvari, mi smo još uvijek djeca: pospremljena u međusobne uspomene.

Na kraju, bila sam zaista umorna, velim mu da moram ići, da se ne mogu koncentrirati zbog te haljine koja samo što nije spuznula s mene, a on se - konačno! - frajerski nasmije i veli mi "Ma dobra si, baš si dobra!"

A jučer sam (opet!) čistila ormare: dvije police s đinđuvama (ma, nađoh super stvari, a ko nove, tim prije što sam ih posve zaboravila!) i fotografijama. Bacih trećinu, ostalo ostaje. Na nekim drugim policama, do sljedećeg kruga pospremanja. Ah, koliko nam, zapravo, trebaju te uspomene? Iako ih se gotovo nikad ne sjetimo; ali ne možemo ih odvojiti od sebe...

Još sam u šlafroku. Pseto je obavilo svoje u hodniku, dakle - nema žurbe.

Čitam ovo što je napisala bracoiseka, čitam komentare, komentiram u sebi, komentiram sebe... I ja sam zakoračila u tuđi brak, u kojem su papiri razvrgnuća već bili razmijenjeni, e da bi se onda ponovno promišljalo, smišljalo i predomislilo. I ja sam sebe smatrala budalom, naivnom, nemoralnom, jadnom, zatim predobrom, nasanjkanom zbog vlastitog idealizma, pregladnjelom za ljubavlju i zato psihotičnom, a onda sam se razbjesnila, on je slabić, on je kenjac, on je budala, on je predobar, žrtvuje nešto dobro (vezu sa mnom) za nešto autodestruktivno (brak s njom) zato jer me cijeni, zna da ja mogu bez njega, a ona ne...

I tako u krug sve dok nisam razvila smisao za humor. I napisala nekoliko priča na svoj i njegov račun, ali prije svega - za svoj račun.

Ne znam kako je s drugima, ali moja iskustva su uvijek tako silno mješovita, nikad čiste sreće, nikad samo nesreće, uvijek se tu nađe svega i svačega, niskog stila i visokoga, kiča, sentiša, prljavštine, slabosti, zloće, nesebičnosti, ideala, kuraže, gluposti, mudrosti, računica, srljanja, nepromišljenosti, kajanja, ushita... i na kraju, uvijek ja to nekak povežem u neku epopeju koja mi se svidi. Jako je malo iskustava koje bih sasvim zatrla. Ako ih je i bilo, valjda sam ih uspješno zaboravila. Dakle - nema ih.

I ne, ne bih rekla da sam ikada kupovala ljubav: a davala sam nesebično, sve je bilo ponuđeno, i materijalno, sve opipljivo i neopipljivo. Jer tako se voli, rekla bih. Sve do one srži koja mora ostati moja, nepovrijeđena, uvažena i poštovana; i koju treba prepoznati, uvažiti i poduprijeti onaj drugi. Do te granice sve dam, a dam i dalje, ako to moje najvažnije od toga jača. Ako ne, nema dalje; a malo-pomalo, nema više.

Svi mi ovdje pišemo svoje epopeje, one o koje smo oslonili svoje postojanje tako da nam bude udobno. Nitko od nas ne piše istinu i samo istinu, a rijetki sasvim namjerno i sasvim zlonamjerno lažu.

Na svoj način, svi smo mi ovdje pripovjedači.


Zbogom, ljubavniče!
ili
PRIČA O GLADI I POHLEPI

Nekada davno, još za vrijeme vladavine Starice, moj pokojni muž i ja držali smo jedinu gostionicu u našem Selu. Bili smo nadaleko poznati po škampima, i ljudi su odasvud dolazili da ih kušaju, ili samo vide, jer oni ne žive u našem riječnom, brdskom kraju, ali moj muž je bio čuveni stručnjak za uzgoj škampa u kontinentalnoj klimi i slatkovodnim uvjetima.
A onda je moj muž umro, a gostionica malo-pomalo zamrla. Iako ja i dalje sjajno kuham, svi su htjeli škampe, a ja ih ne znam sama uzgojiti. Moja specijalnost je svinjetina, svinjski mozak na pogači, svinjska rebarca s aromatičnim travama, jetrica s gljivama, jabuke punjene svinjskim ušima, artičoke s papcima...

Ali Selu je to dosadno, svi imaju svinjce pred kućama, svima je dosta roktanja, svi bi nešto rijetko i fino, svi su već prežderani. I tako moja gostionica gubi klijentelu, tu i tamo netko navrati radi dobrosusjedskih odnosa, zbog svađe u kući, na čašicu razgovora, iz dosade...
Postupno ostajem bez osoblja, odlaze u Grad, žene se i udaju, započinju vlastite poslove, softverske tvrtke, izdaju novine, a ja ostajem sa svoja dva-tri čudaka koji još dolaze uglavnom iz navike i oskudice drugih mjesta gdje bi mogli na čas pospremiti svoj jad.



Jednoga dana u Selo stigne Filozof. Njegova slava ga je pretekla. Čak smo i mi, na kraju svog brdsko-riječnog svijeta, čuli o njegovoj slavnoj Teoriji impotencije i kozmičke nepravde, o Ustroju čuvstava na rubnim područjima senzornog svijeta, o Potenciji i ukrasima energetskog sustava (ništa od toga nismo čitali, naravno, ali je zvučalo VAŽNO i DOBRO); svi smo znali za njegove tragične ljubavi, s Nevjernom Ženom, zatim s Opakom Ženom, i na kraju s Ludom Ženom. Svi smo bili radoznali i polaskani njegovim dolaskom.

Prvi put sam ga vidjela ovlaš, pred Hotelom u kojem je odsjeo, navodno u namjeri da u miru završi najnovije Kapitalno Djelo i preboli Ludu Ženu, koja je ostala u Gradu mahnitati i zagorčavati svima život, a koje se ne može riješiti jer je luda, a ne može s njom živjeti jer treba mir za svoj rad i razmišljanja. Dirnula me njegova mladost, mršavost, neuhranjenost, slabost. Izgledao je kao netko tko tek otkriva život, tko još ne zna da vatra peče, trn boli, a voda može progutati. Izgledao je kao netko tko još uopće ne poznaje Bol.

Pristojno je pozdravio, očigledno ne znajući tko sam, ali iz poštivanja naše seoske navike da se pozdravljamo bar jednom na dan. Glas mu je bio pametan, kultiviran, bez narječja, i nekako sjetan. Odmah sam ga zavoljela. Poželjela hraniti.
Po Selu se pričalo da je čudan; da odlazi u duge šetnje, da se razumije u gljive, ali ih nikada ne jede, da krasno slika ali slike spaljuje, da ponekad telefonira u Grad ali ništa ne govori, da se iz njegove sobe nikad ništa ne čuje, da sobarica nema što pospremiti, kao da ondje uopće ne živi... Ponekad bi sjeo sa starim seljacima na klupicu ispred Crkve i počeo pričati o klimi, o njenom utjecaju na usjeve i ljudsko raspoloženje, ali unatoč svojoj obaviještenosti, nikada nije shvatio da seljaci o tome pojma nemaju, jer u njihovo vrijeme o tome je brinula Starica, oni su samo ubirali i spremali...

Svi su ga nekako voljeli i prezirali, svi su znali da nije odavde, ali im je bio simpatičan sa svojom voljom da se prilagodi i nekako saživi sa svima nama.



Jednoga dana, nakon gotovo tri mjeseca, evo ga u mojoj gostionici. Pristojno pozdravlja i sjeda za stol, osvrće se, ja bolno vidim prazne stolove, prašnjave police, odsustvo mirisa iz kuhinje, svoja tri čudaka u stalnimćoškovima, i kaže:
“Čujem da vi imate najbolje škampe na svijetu; nikad ih nisam jeo, i već dugo nisam gladan, ali danas imam tek i čini mi se da me ništa ne bi moglo najesti bolje nego vaši škampi.”

Srce mi stane, doslovce prestane kucati: ovog čovjeka MORAM nahraniti, on bez toga ne može, on propada i umire od izgladnjelosti, od bezukusnosti, od oskudice; ali nemam to što traži, kako ću mu to reći, kako ga zaustaviti da ne ustane i ode gladan, da ne usahne, zamre, odustane... S druge strane, tko zna što sve može biti, on je slavni Filozof, ako ga nagovorim da ostane, možda gostionica oživi, gosti se vrate, glas se pronese, kuhinja zamiriši...

“Pričekajte trenutak, gospodine,” kažem mu lukavo, “da provjerim u kuhinji.”

Otrčim u predsoblje, pogasim svjetla, uključim glazbu, stavim vodu na štednjak i ubacim prstohvat mirodija da puste miris, telefoniram susjedi i kažem da odmah dođe i povede prijateljice u najboljem izdanju, da moraju sjesti kod mene i izvrsno se zabavljati, kuća časti vinom, zagladim kosu, nabacim najčišću uštirkanu pregaču, provjerim hladnjak i vratim se:
“Žalim, gospodine, ali danas škampi nisu osobito svježi, ulov je bio loš. Mogu li predložiti svinjske papke u umaku od zmijanca, to je također specijalitet kuće, ili svinjski jezik punjen siječanjskim jagodama, to je izvrsno smrznuto jelo i može se odmah poslužiti, ili krmiće s jajima lastavice, izuzetno rijetko jelo i poznato samo u našim krajevima...”

“Ne, gospođo,” reče on, “ samo škampe bih mogao pojesti, ništa drugo me ne privlači, i premda vjerujem vašem sudu, bojim se da je glad privlačnija od svinjetine, na nju zaista ne bih mogao usta otvoriti...”

U to uđu moje susjede, smiju se, već su pripite, čudaci se promeškolje, voda s mirodijama zamiriše, gostionica podsjeti na dobre stare dane, sve je ugodno, i ja vidim da on ne želi poći, da se želi najesti, i ostati, i smijati se, i biti naš.

“Dobro, gospodine,” kažem mu, “ne jamčim da će jelo biti vrhunsko, nemam prave sastojke, ali za vas, učinit ćemo najbolje što možemo,” i krenem u kuhinju izmađijati neko jelo. Prekopam po hladnjaku, nađem smrznute svinjske testise, nekoliko pačjih jaja, smrznute oči kunića, slatke korijene azaleja iz Istanbula (vjenčani poklon mojih roditelja), uključim mikrovalnu pećnicu, odmrznem, smućkam, ispoham, garniram, donesem i kažem:

“Evo: škampi na buzaru. U slast!”

Ne vjerujem da je itko ikada ijedno moje jelo pojeo s takvim tekom.

Isprva je žvakao oprezno, jezikom tražio nešto, neku kost ili zapreku, oblizivao usne s čuđenjem, očekivao tko-zna-kakav okus, polagano i oprezno gutao, u strahu od nepredviđenog i nepredvidljivog, a onda je stao mljackati, oblizivati se, rukama je prinosio hranu ustima, stenjao od zadovoljstva, čak je malo i podrignuo, osvrnuo se, svi su se zabavljali, nitko osim mene nije čuo, odložio je pribor i prionuo jezikom, oblizao je tanjur, ni kruh mu nije trebao, a ja sam gledala, uživala i pritajeno se smiješila.
“Gospođo,” rekao je, “nisam ni slutio da škampi mogu biti ovako slasni. Zaista sam se najeo bolje nego ikada. Račun, molim.”
Nisam željela da ode. Htjela sam da ostane i kuša nešto stvarno moje, neki specijalitet kuće o kojem ne moram lagati, htjela sam da probavi ono što je izjeo, da se opusti i počne uživati u glazbi, u društvu, u mirisu, u meni...

“Kad netko ovako uživa u jelu,” rekoh, “obrok je besplatan. Dopustite da vas počastim svojim likerom od nedozrele marelice, to je nešto što nigdje drugdje niste mogli kušati, samo ja znam tajni recept, dobro djeluje na um i raspoloženje i snaži tijelo, a osobito dobro utječe na kosti.”
Prvo je oklijevao, mašio se novčanika, ispustio krupnu novčanicu na stol, oboje smo je ignorirali, potom je prihvatio čašicu likera, ispio je ne obraćajući pažnju, čavrljali smo o svemu i svačemu, o gostima, o krajoliku, o klimi, o važnosti škampa u prehrambenom lancu, onda je zatražio još likera, raspitao se kako se još škampi mogu pripremiti, i otišao uz obećanje da će doći opet, ovih dana...

Odlučila sam biti spremna za sljedeći posjet. Potkupila sam susjede jeftinim vinom da dolaze svaki dan, preko interneta naručila meditativnu glazbu, oprala robu svojim čudacima i dodijelila im manje prestižne stolove, napunila hladnjak mekom svinjetinom, što sličnijom škampima, i obnovila svoje recepte opojnih pića. Čak sam svratila do Starice po nužne mirodije, pretrpjela udavne razgovore, okupala se u njenom jezercu, ostavila malo menstrualne krvi za buduće čarolije i ispeglala pripijene haljine.
Moja gostionica je opet vrvjela razgovorom, svjetla su bila prisna i dobro raspoređena, nitko domaći nije tražio škampe, ali svinjetina je dobro išla, čudaci su naglas izgovarali svoje formulaične mantre, a njega još nije bilo, nije dolazio, strepila sam, i prala se četrnaest puta dnevno, više nisam mokrila u kadu, od srama i za svaki slučaj, gutala sam članke iz žute štampe koji su opisivali njegovu Ludu Ženu i najnovije eskapade, pojavljivanja u prestižnim restoranima s prestižnim ljubavnicima, prala kosu u lješnjakovu ulju koje sjedine čini neodoljivima, čistila trnje iz dvorišta i oblizivala krv na zapešćima, čekala i čekala...
I onda je došao, prisno se smiješio, “Škampe,” rekla sam, i otišla u kuhinju po svinjska uha u tijestu od rodinih jaja, servirala ih, sjela s njim, natočila liker od nedozrelih marelica, i gledala ga kako guta, kako probavlja, kako se hrani, kako buja od moje moći, od mojih recepata, kako se osvrće po mojoj lijepoj gostionici, kako prisluškuje žamor, smješka se strancima i potiho zavidi...
Ispričala sam mu sve što znam o škampima, o njihovoj hranjivosti i štetnosti, o mogućim alergijama, lagala da žive u jezercu iza moje kuće, pretražila sjećanje, iščitala muževljeve bilješke, oprostila mu što je umro i ostavio me u nevolji, u nadi da ću je prevladati, da će svinjetina postati jednako dobra, jednako hranjiva. Stalno sam čekala trenutak kad ću Filozofu priznati da jede svinje, a ne morske ljuskavce, da nečeg takvog kod nas nema bez čarolije i vrhunske znanosti, da ja to nemam i ne znam, ali da poznajem sve domaće recepte.
On je dolazio svake subote, potom svaki dan; zatim je prestao dolaziti. Čekala sam i diskretno se raspitivala u Selu, rekli su da planinari, da se iz sobe ponekad čuje škripanje pera po papiru, da sobarica ponekad iznosi opuške iz pepeljare, ali krevet je i dalje netaknut, na internetu sam vidjela da Luda Žena živi svoj život i troši zajednički novac, da mu je posljednja knjiga na listi bestselera a nova se s nestrpljenjem iščekuje, klala sam praščiće i plakala s krmačom, usvojila jedno prase kao kućnog ljubimca i razmišljala o smislu praseće egzistencije, o korisnosti i jestivosti nasuprot simpatičnosti okruglog oblika i relativne inteligencije, praznila ostavu da potkupim susjede koje su svake večeri kikotale u mojoj gostionici, vesele i pijane, slušala čudake izgubljene bez stalnih stolova, učila grčki i latinski da objasnim svoje recepte, izbjegavala Staricu i njezino značajno cerekanje...
Vratio se nakon mjesec dana. Rekao je da je bio u brdima, da je jeo korijenje i napuštena ptičja jaja, da je istraživao rijetke trave, ali da ništa nije niti blizu mojim škampima. Priznao je da ga i dalje muči Luda Žena, da zbog nje nema koncentracije, da njegovo Kapitalno Djelo nije niti blizu početka, a kamoli kraja, da nema novca, nema energije, da ne zna kako će preživjeti i očuvati reputaciju, te da bez mojih škampa ne bi mogao ni postojati.
I ja odem u kuhinju, i skuham svinjsku jetru s bukovačama, i kažem “Škampi na pariški”, i on se najede, i podrigne, i popije moj liker, i popriča s čudacima, i iskomplimentira susjede, i ode sa mnom u potkrovlje, i pojebe me, četrnaestog dana, dana moje plodnosti, ali ne zaspe, ode u zoru, i ja brojim dane do svog djeteta, do smisla, do ljubavi.
Ništa. Bezbroj obroka – on i dalje ne sluti. Nema djeteta. Gostionica živi nekim sablasnim životom, nitko ne spominje škampe, svi jedu svinjetinu, teško mi je kuhati za tako mnogo ljudi, ali nema smisla nekog zaposliti kad je sve to i tako privremeno, do slave, do djece, do ljubavi, do trajnosti...
Filozof dolazi jedanput tjedno, potom jednom u dva tjedna; kaže, “Ne smijem se naviknuti,” odlazi u brda, radi tko zna što, ništa se ne vidi, niti čuje, sobarica je i dalje besposlena, ja mjerim temperaturu i sanjam gozbe s prijateljima, stolove s mojim jelima, prasce s napojem, toplu prašinu pod nogama i miris pečenih jabuka, rakiju iz prvog pečenja, kukuruz iz mog vrta, i Filozofa u mojoj spavaonici, naspavanog i punog dojmova, s laptopom u krilu i glavom punom misli, od kojih su neke o meni. Sanjam težinu djeteta u svojim rukama i napetost mlijeka u prsima.
I kuham svinjetinu s origanom i podgrijavam mit o škampima.
Gostionica kao da živi svojim životom. U jedanaest izjutra dolaze dokone seljanke, piju kavu i pretresaju TV program, ponekad spomenu Ludu Ženu i ja protrnem, zatim dolaze gladni muževi i ljubavnici na tripice sa žestokim travama, potom radnici na rakiju od trijesovine, zatim mladi parovi na sok od oraha i jetrica sa žalfijom, pa onda čudaci na tko zna što, i na kraju Filozof, za kojeg bih htjela da je moj, na škampe u bilo kojem obliku. Pijane susjede stižu ubrzo, a tu je i poneki putnik-namjernik koji nema pojma što bi htio pa dobije časni odrezak i čestito vino.
Odem prileći, ali ne mogu spavati, vrtim u glavi nove recepte, vrtim neizvjesnost i strah, vrtim bijes zbog laganja, vrtim mogućnosti, vrtim varijante, mogao bi tu živjeti, mogao bi tu pisati, mogao bi zauvijek napustiti Grad, ovdje ima hrane, ima širine, ima brda, ima jezera, nikada nije jako hladno ili prevruće, a i škampe ću nekako nabaviti, ako ih već ne nabavim, kuhat ću svinje na najbolje moguće načine, utolit ću nekako njegovu glad, razgalit ću ga okusima, razoružati maštom.
Uvečer, Filozof dolazi, nekako je tih i pokunjen, bezvoljno guta svoje škampe sa žara (marinirana svinjska njuška s orahovim ljuskama i lisičjim brcima), mrzovoljno ispija liker od nedozrelih marelica, izbjegava moj pogled, uzdiše kad sjednem do njega, i napokon kaže da ne može više ovako, da to nije u redu, prema meni prije svega, da se tu ne zna tko pije i da nitko ne plaća, da on ne može biti svinja ali ne zna biti ni bolji, da mora ići, ne u Grad, ne u Hotel, nekamo u brda, smiriti misli, odmoriti se od svega, pa i od mojih predivnih škampa, da već žudi za nekom jednostavnom jestvinom i nekim tvrdim kamenom na koji će naprosto sjesti i u miru žvakati i misliti o Bitku i Bitnosti, i drugim važnim stvarima koje doista jesu njegov posao i smisao.
Niz kičmu mi se slijeva ledena panika.
“U redu,” rekoh, “želiš li da ti ja spremim nešto jednostavno? Može li kajgana, ili sendvič sa šunkom, pečena paprika, svježa lepinja, svega ima, uzmi što želiš!”
“Ne,” kaže on, pronaći će nešto u brdima, i tako se već prejeo mojih slastica, malo posta će mu prijati. I ode.


Pitam se kako ću dalje živjeti ako jednostavno nestane s mog obzora. Ako se ne vrati, ako ode drugamo, ako umre... Hoću li i dalje držati gostionicu, čemu onda svi ovi ljudi, čemu sav rad u vrtu, čišćenje, recepti, krv i mirisi, čija je glad uopće bitna ako nema njegove?
Ali gostionica radi i traži svoje, kuha se i pirja i prži i peče, i toči vino, i ispija likere, ponekad zapleše, čudaci drže čudne govore, parovi se uvlače u mračne uglove, posvađani muževi zure u čaše, razuzdane raspuštenice očijukaju, susjede pokazuju nove haljine, Starica dosadno zavija u svom voćnjaku, sve je više došljaka, a ja serviram njegova jela tuđim ustima koja ih s tekom mlave i gutaju, a ja sam sita svačije sitosti i odlazim u kuhinju prebirati po jelima koja kuham a nemam volje pojesti.

Nakon dugo vremena – gostionica je opet stekla reputaciju, postavljena je kamera za promatranje na vlastitoj web stranici, predstavljena je u općinskom Gurmanluku, uvrštena među najboljih pet u brdsko-riječnom kraju – Filozof se vrati. Nisam ga vidjela, dojavila mi je sobarica iz Hotela, kaže da je došepesao s čvornatom batinom u ruci, ali da dobro izgleda, da nije mršav, da je čak malo i preplanuo, i da u pepeljari opet ima opušaka.
Zaživim u utrobi, zadržanog daha krenem u kuhinju, otvorim enciklopediju recepata, opašem pregaču, ali zaista više ne znam što bih spremila. Sve je već kušao: i marinirane škampe (svinjski bubreg u umaku od vlasca), i rižoto od škampa (svinjski rep s mažuranom i crvenim grahom u riži), i škampe na kontinentalni način (lungić pirjan na luku i vinu sa šafranom i restanim krumpirom), i sve najbolje što znam skuhati već sam mu skuhala, i što sad još imam za spremiti?
I obuzme me očajan umor, sjednem, zaronim lice u šake, i naprosto više ne mogu izmišljati.
Odlučim pričekati da dođe, da čujem što će naručiti. Operem kosu lješnjakovim uljem, uglancam mjed na šanku, ulaštim pod, izbijelim zube, promijenim posteljinu, tu i tamo šmrcnem, i odem među goste iščekivati.
Predvečer, on dolazi. Opet me dirne to njegovo mlado lice, taj pounutren pogled, kao da se čudi mogućnosti sna i boli, to nježno čelo što prekriva pamet, i misli, i žudnje, i strah. Šepesa oslonjen na batinu, stidljivo se smiješi, na ramenima nosi nelagodu, nespretno sjeda za stol u vrtu ispod rascvale glicinije i stane prstima vrtjeti čašicu mog likera od nedozrele marelice.
Pitam “Kako je bilo, što ti se to dogodilo?” On odmahuje glavom i izbjegava me pogledati.
Kaže, “Dugo sam hodao, mislio, skupljao kamenje, korijenje i gušterske repove, spavao sam u vrtačama i pio noćnu vlagu, dugo, dugo nisam ništa jeo, ponekad bih pomislio na tvoje divne škampe, pa bi mi gromoglasno zakruljilo u crijevima, onda sam prestao misliti i sjećati se i samo sam hodao...
Jutro i noć postali su duga traka, nisam ih primjećivao, htio sam biti u sebi, u Biću, Bitku i Bitnosti, prestao sam mokriti, valjda nisam imao što, koračao sam po stijenju, bilju i poskocima, prolazio mimo kamenih zidića i utočišta, i onda sam najednom krivo stao, i pao, i sunovratio se, i obeznanio.
Ne znam koliko dugo sam tako ležao, lice su mi izobličili plikovi od sunca i alergije, noga je sijevala grimiznom boli, zmije su siktale pored mojih ušiju i zasigurno bih ondje umro i postao brdska hrana i trava, da me nisu pronašli Brdski Svinjari i na rukama odnijeli u svoju kuću pored golemog Brdskog Svinjca.
Kći najstarijeg Brdskog Svinjara brižno me njegovala, stavljala mi obloge od svinjske masti, omatala nogu svinjskim kožicama i ljekovitim mahovinama, vlažila mi usne rosom s krovišta, molila me da jedem i osnažim, ali nisam mogao zinuti, živio sam od pukoga mirisa, spavao bez jasnoga buđenja i budio se omrežen čudnim snovima.”
Zastane, promeškolji se, gucne polugut likera od nedozrele marelice, dobaci mi iskošen pogled, pa nastavi:
“Zaista ne znam kako se to dogodilo. Danima sam buncao, a onda se probudim, Svinjareva Kći sjedi na rubu moje postelje i drži tanjur svinjske juhe, miris mi ulazi u nosnice, prodire u grlo, klizi niz jednjak, dopire do želuca, u kojem je neslućena Glad, i ja zinem, i progutam, i rasplinem se i ne mogu prestati gutati i gutati i jesti...
I, nemoj se ljutiti, tvoji škampi su predivni, ali sad tek vidim da ništa bolje od svinjetine nikad nisam jeo, da me jedino svinjetina doista može nahraniti, da ne mogu više živjeti bez svinjskih rebaraca, bez papaka, bez prženih ušiju, bez hladetine od repa, bez Svinjareve Kćeri koja ih tako dobro sprema i bez Brdskog Svinjca punog prisnog roktanja...”
Ja ispustim dah koji je dugo stajao negdje između grla i grudi, zagrlim ga lijevom rukom a desnom podignem čašicu likera od nedozrele marelice, lupnem po njegovoj, i od sveg srca reknem:
“U slast!”
I odem u kuhinju pojesti tanjur bunceka s grahom.

Što ja upravo emitiram? Glad. I mrmhhhhh...

Nerijetko bivam optužena da sam bahata; međutim, rekla bih da je obratno - ja gotovo uvijek PRECIJENIM ljude. I onda, kad se svedu na svoju pravu mjeru, eh, onda emitirnem taj mrmhhhh... I to je, bit će, bahato.

Odrasla sam u obitelji u kojoj se lakoća nije cijenila - bila je sumnjiva, najblaže rečeno, ili opaka, najizravnije zaključeno. Zbog toga cijenim trud, a ne cijenim dovoljno laka postignuća. Svoja vlastita. Pa ni tuđa baš ne, iako me očaravaju. No, kako bilo da bilo, u svojoj lakoći ne uživam dovoljno, ne onoliko koliko bih trebala, tek sad uviđam... Čemu taj osjećaj krivnje ako mi je nešto lako, iako je većini ostalih teško? Čemu komplicirati upogonivši tešku mentalnu artiljeriju samo da bih nekim težim i okolišnijim putom dokazala da je ono što sam mogla odmah i s lakoćom upravo tako kako sam odmah, i s lakoćom, zaključila/učinila/postigla?

Zapravo je fenomenalno koliko djetinjih nesuvislosti otkrivam u svojem mentalnom sklopu, a blogme i postupcima, baš sad, kad se napokon osjećam odraslom. Ne volim kućanske poslove zato jer mi ih je otac utrpavao u koncepciju ženstvenosti, koju sam još odavno s gnušanjem odbila; odbijam štedjeti struju, vodu i plin jer mi se gadi siromaški mentalitet koji moja majka nikad nije prerasla, čak ni kad nije bila siromašna, ali niti onoliko bogata koliko je smatrala da porijeklom i zaslugama treba biti; grozim se štrebera svake vrste, zato jer su me jako, jako davno nekoliko puta uspjeli verbalno nasanjkati, samo zato da bih se kasnije grozomorno razočarala... I ima još puno toga.

Ali, sad shvaćam (i prihvaćam) jednu svoju lakoću: "skidanje" ljudi. Je, i ta potječe iz djetinjstva, iz potrebe da točno odredim raspoloženja, domete i ograničenja ljudi o kojima sam ovisila. (Usput, optužuju me i za manjak empatije, uglavnom ovdje na blogu, rijetko igdje drugdje, a istina je obratna, izvrsno empatiram, ali nisam uvijek sklona simpatizirati.) I onda ja nekoga "skinem", bez ikakve procjene, a kamoli osude, a taj se uvrijedi... E jebga! Kaj je zbilja tak grozno biti TI?

Izgleda da jest. Da je mnogim ljudima njihovo ja zaista nepodnošljivo. Oni bi neko drugo; neko drugačije. I već ga svojataju, iako im ne pristaje. Eh, i sad bi tu dobro došlo malo suradnje, da se ja, npr., pravim da im to drugo/drugačije ja zbilja dobro stoji, a ja nisam kooperativan lik, nego velim, ajme...! Neki dan je tak kolegica došla iz WC-a s vestom utaknutom u hlače. Zaustavila sam je, izvukla joj vestu, još je prijateljski potapšala po guzi. Je, rekla je "hvala", ali joj nisam bila draga. Iako joj zapraf nije bilo drago što je tko zna koliko dugo hodala takva; glasnici su dobrodošli samo s dobrim vijestima; ili onima koje smo spremni čuti.

U zadnje vrijeme se često zabrinem zbog svoje osame. Ponekad sasvim sebično, imam problema s kralješnicom i kukovima, znam što mi se može dogoditi, znam da mogu postati jako ovisna o tuđoj pomoći... Moj mladi kolega mi je jučer rekao da ima rak na plućima, a nije pušio ni trećinu koliko ja... Jako je malo ljudi koje mogu iznebuha nazvati, bez izlike nekog praktičnog razloga, i jednostavno divaniti o nečemu što možda samo mene zanima... Večeras bih mogla, pače TREBALA, otići na čak dva domjenka, a niti jedan poziv nije zbog mene, nego pozivateljima treba body count, i OK je to, ima takvih situacija, empatiram, a istodobno se pitam, što da sam ja tako postupila...? Čini mi se da ljudi prilično bezobzirno postavljaju neke zahtjeve na moje vrijeme, moju pozornost, moju raspoloživost, bez imalo spremnosti da uzvrate istom mjerom. A ja jako, jako, jako ne volim biti iskorištena... Još jedna djetinjarija - zakaj ne bih bila ako me to ne ošteti?

I onda je udobnije biti bahata; emitirati glad; začiniti je s mrmhhhhh; i pustiti druge nek misle što god ih volja. Puno udobnije, a zasigurno pametnije od odmjeravanja potrebitosti ili snaga. Jer, sve je to, zapravo, STRAH. Djetinji strah. Djetinjarija.

Često ovdje pišem o svojim nevoljama. Jesam li ikada o radostima? Valjda jesam, ne sjećam se. Vjerojatno jesam, onda dok su imale veze s iskričarskim kavama, ljubovanjem, bloškim tračevima ili bilo čime što mi se činilo razumljivim općebloški i općenito uzevši.

Sad imam neke druge radosti.



Moj prozor sa sukulentima i ružmarinom. Viš, zaboravila sam ga ubaciti u pečenje! Još stignem... (Kuhanje je, inače, također jedna od mojih radosti, osobito nedjeljom, kad mi se hoće, kad imam vremena). Ček da otrgnem nekoliko listića. Evo, jesam. No, kad ugledam ovog bjesomučno rascvjetanog, odmah dobijem dvije-tri borice-smijuljice. Neka. A onaj mali, eeee, taj je zapelcan od dara jedne naše blogerice, a mama mu je toliko narasla da više nisam imala tegle za nju, nego sam je morala pretvoriti u niz malih potomaka. Kad sam je dobila, bila je tek malo veća od ovoga.




Ovo je prozor srednje sobe, one koju ne volim, jer je prolazna, jer je bila moja dok nisam voljela biti ja, jer je u njoj umirala moja majka, jer je u njoj još uvijek rusvaj kojem ne vidim kraja, ali taj prozor, te skromne biljčice u čajniku, posudici za šećer ili višenamjenskoj posudici iz "Našeg doma", ovako prpošno šarene... Ah! Podsjete me da je sreća uvijek moguća. Uvijek! Bez obzira na sve.



Ovaj prozor mi je najdraži. Do njega ne dopire mnogo sunca, ali ima svjetla, vole ga razmažene biljke kojima izravno sunce škodi. Kupaonski prozor. Tko bi rekao da će mi kupaonica postati jedna od najdražih, najživljih prostorija u stanu? A zapravo je logično: u njoj ispunjavam (ili praznim!) svoje potrebe, opuštam se, uživam... U njoj stanuju i moje papige, bračni par o kojem bi trebalo snimiti poučni film za ljude, neka nauče kako godinama održavati uspješnu vezu unatoč svim mogućim ograničenjima. Ponekad sjednem na zahod, točno nasuprot njihove krletke, i ustanovim da sam tako prosjedila, zapiljena u ta dva mala mudra krilaša, dobrih pola sata, ako ne i više.



Papige me vole srijedom: jedne srijede sam istjerala krznaše iz kupaonice, a njih pustila iz krletke, neka rade što god žele dok se ne vratim s posla. Naravno, zakenjali su što ne treba, ali nije važno. Zapamtili su da je srijeda dan slobode i odonda je nikad ne zaborave: kad sjednem na zahod, oboje mi priđu što god mogu bliže i zavodljivo vrte glavicama, krešteći u sav glas. I pustim ih. Svake srijede. Sad su već počeli žicati i nedjeljom (danas), ali nisam. Doma sam, često moram ući, tu je i mačkina klopa, trava, voda, odveć je rizično. Nek pričekaju srijedu.



Na prozoru moje sobe žive biljke koje ne trebaju puno svjetla, a tjeraju komarce. Moja soba je najmračnija u stanu, ali zimi najtoplija, ljeti najhladnija i uvijek najtiša. Volim svoj mir. Prije sam mislila da ga volim kako bih smišljala nešto za druge, ali sad ga jednostavno volim, za sebe.



Kuhinju najviše volim ljeti, kad je hladnija od ostatka stana, a puna svjetlosti. Miriši po bosiljku i vlascu, koje izdašno koristim u svim svojim jelima. Ne kuham po receptu, osim ponekad, ako mi je prvi put. Ljeti se uvalim u fotelju, koja u kuhinju nikak ne paše, ali koga briga, čituckam nešto i uživam u mirisima finih jela, cvrkutu ptica iz dvorišta, koje se nadvikuju sa susjedinim radiom i brundanju nerazumljivih ljudskih glasova. Ne znam kako će biti ovog ljeta, susjeda je otišla u starački dom, doselili su neki novi... Još ih ne vidim, tek uređuju stan. Voljela bih kad bi i oni slušali radio; iako mi je njen izbor programa uvijek bio neshvatljiv. Ali je bio dio mojeg doma.

Neki dan mi je moja šrinkica rekla da poznaje čovjeka koji se nalazi na popisu 10 najinteligentnijih ljudi svijeta i da ostavlja dojam govna. A ja sam rekla, ajme, jadan on, on vidi svijet drugačije nego itko drugi, čak i onih 9 ostalih, nije ni čudo da ostavlja dojam govna... Ja sama sam po jednoj skali među 2% čovječanstva, što nije loše, imam društvo 1,4 milijarde, ali, avaj, po drugoj mi preostaje samo 0,5%, ilitiga samo 35 milijuna ljudi, od kojih rijetke poznajem, a još rjeđe volim.

I tako negdje početkom 1990-ih dođem ja na razgovor za zaposlenje u jednoj cijenjenoj zagrebačkoj gimnaziji. Primi me direktorica, srdačno, zadovoljavam sve uvjete, a ne bunim se što je samo pola satnice, jer i meni tako odgovara s obzirom na neke moje druge preokupacije. Dogovorimo se da nastupam već popodne. Međutim, na rastanku mi direktorica kaže, odjednom izrazito ruralnim naglaskom: "Znate, ovakva mi nećete ući u razred!" Zblenem se - kakva? "U hlačama", odgovori ona. Hlače su su bile elegantne, klasične, tamnoplave i koštale koliko jedna cijela nastavnička plaća tog doba (jer ja, srećom, nisam morala živjeti od te plaće pa sam je mogla ulupati u hlače). Zabrinem se da su hlače preskupe i kažem "U redu, imam ja i traperice". "Ne", odrješito će direktorica, "u mojoj školi moje profesorice ne predaju u hlačama!"

E, i sad u meni prokuha Zagrepčanka! Ti ćeš meni, s tim svojim seljačkim naglaskom, govoriti "moja škola" i "moje profesorice" i nametati mi svoje seljačke običaje, a kladim se da u tvojem selu nije ni bilo škole! Svejedno, ja sam došla u tu školu nešto tražiti, ona je voljna to dati, dakle, ajmo probati kompromisno. "Daje li škola dodatak za kupovinu čarapa?" uljudno upitam. "Što???" zgrane se ova. "Pa vidite", razložno odgovorim, "ja pretežno predajem u hlačama zato jer je školski namještaj trošan i često poderem čarape pa onda izgledam neuredno, a čarape nisu baš ni besplatne", objasnim. "Osim toga", suknje koje već imam prilično su izazovne, nisam sigurna da bih u njima izgledala ćudorednije nego u ovim hlačama". "Samo vi obucite suknju", odbrusi ova.

Popodne se pojavim, naravno, u hlačama. Jer, ako sam bila dovoljno inteligentna završiti fakultet, valjda sam dovoljno inteligentna i procijeniti odjeću u kojoj ću se pojaviti pred pubertetlijama. Uostalom, ja IMAM drugi posao, na puno radno vrijeme, također u školi, još prestižnijoj od ove, ali mi ne odgovara ondje raditi puno radno vrijeme. Prema tome, jebi se, seljanko! Naravno, nije me pustila u razred: kad me ugledala, odjednom se pojavio "neki bolji kandidat". Slatko sam se nasmijala i upitala je li možda iz istog kraja kao i ona. Direktorica se zvala Ljilja Vokić.

A prošlog tjedna sam pohađala edukaciju o međukulturalnoj poslovnoj komunikaciji. I naučila sljedeće: zlatno pravilo međukulturalne komunikacije glasi "DOŠLJAK SE PRILAGOĐAVA KULTURI DOMAĆINA". Dakle, ako odeš u Kinu, potrudiš se naučiti što je njima OK i tako se ponašaš sve dok ne zadobiješ povjerenje, a kad ga zadobiješ, onda se i domaćini potrude pronaći komunikacijski kompromis. To smo ponavljali 5 sati svakog dana, punih 5 dana. Naša simpatična predavačica, naravno, pojma nije imala da mi svi već živimo u višekulturalnoj sredini, ali da je toj sredini, po svemu sudeći, svojstveno drugačije pravilo: "DOŠLJAK NAMEĆE SVOJA PRAVILA".

Na primjer, prije nekoliko godina sam na moru upoznala jednu ženu, svoju vršnjakinju. Nismo pričale niti 15-ak minuta, kad krene ona: Zagrepčani hladni, oholi, negostoljubivi, nikad te neće pozvati k sebi doma ako nisi Zagrepčanka... "Ja sam Zagrepčanka", kažem joj, jer sam slutila da to nije skužila zbogradi moje štokavice. "I, jel bi me ti pozvala k sebi doma?" upita ova. "Ne", odgovorila sam, "nakon ovih izjava ne bih. Inače vjerojatno bih, kad bi mi bila simpatična". Kasnije sam saznala da ova isto misli i o Varaždincima, Kaštelanima, Osječanima i Puljanežima. I svakog od njih je uspjela izvrijeđati, u kući jedne izrazito gostoljubive Kaštelanke, koju smo obje poznavale.

Pitam se sad, onak najiskrenije, bih li takav bezobrazluk lakše podnijela od neke Njujorčanke, bih li je bila spremnija ugostiti? Vjerojatno bih, jer mi se u New York više ide nego u neku selendru iz koje gđa iz prethodnog primjera potječe, a znamo da čak i na hladnom Zapadu važi ono "ja tebi - ti meni". Iako sam bila i kod nje, u predivno uređenom stanu, njezinom dokazu da nije gora ni od koga, ali svejedno... Kod mene nikad nije bila; ni neće biti. Mislim da ni Njujorčanka ne bi bila - vjerojatno bih pričekala neku ugodniju.

S druge strane, moja gimnazijska kolegica, koja se nikako nije uklapala u zagrebačku sredinu jer je bila kći pravoslavnog protojereja, e, ona se u New Yorku preporodila: ondje je bila samo jedna od mnogih drugačijih. Jer ondje je normalno biti došljak i normalno ne znati sve i misliti si i vjerovati nešto svoje; pa se ispričati kad zabrljaš. Voljela bih kad bi Zagreb narastao da bude takav. Onda se nitko ne bi osjećao zakinutim zato jer je Zagrepčanin, ali niti zato jer nije.

Rekla sam danas "Živio je potpuno sumanuto s obzirom na rizik za koji je znao"; a nekoliko sekundi kasnije sam se ispravila i dodala: "No, živio je kako je htio; sad živi kako može".

Pričali smo o zdravstvenom riziku. Moj frend je znao da ga može snaći nešto grozno jer u obitelji postoje predispozicije; evo, i Vesela Anđa je znala pa je izvukla žlijezde iz grudiju (to nije isto kao i amputacija), a moj frend, on je živio kao da toga nema, neoprezno po svim pitanjima, od financijskih preko prehrambenih do zdravstvenih. I onda ga je snašlo.

Ne mogu zaboraviti rečenicu jedne svoje prijateljice, koja mi je rekla da ako mojim postupcima upravlja strah od neke razmjerno daleke opasnosti, onda gubim svo ono vrijeme između sada i te opasnosti; a s druge strane, 87% izgleda nije isto što i 5% vjerojatnosti da npr. dobiješ rak. Ili stradaš na bilo koji drugi način. A ja ne uspijevam razvezati taj čvor: što je gore? Živjeti oprezno i ograničeno, ili živjeti baš kako hoćeš pa nadrljati, jer su karte unaprijed tako podijeljene?

Hm. Ponekad mi se čini da je najbolje imati stiropor između ušiju, da je najbolje ne samo ne znati, nego uopće ni ne pomišljati da bi te išta moglo snaći. Pa ako te snađe, nevjerojatno ali istinito, svi se sjate da ti pomognu, nitko neopreznu budalu ne ostavi na cjedilu, pa tako nismo ni mi ovog mojeg frenda s početka zapisa. S druge strane, kad je netko pametniji, pomoć je škrtija, nerijetko čuješ "Pa mogla si misliti, trebala si znati".

A kad znaš, nemreš ne znati. I tako ja znam da na Iskrici uglavnom mogu očekivati ulete seksualnih oportunista (ovi koji bi baš htjeli starije), koji bi se olakšali bez napora i uz očekivanje zahvalnosti u raznoraznim materijalnim ili nematerijalnim oblicima, seksualnih devijanata (koji također baš vole starije), koji smatraju da polustoljetna vagina treba biti zahvalna i sretna što uopće dobija ikakav tretman, sviđao joj se ili ne, emocionalnih invalida (koji baš žude za starijima), koji imaju neke emocionalne inhibicije u vezi s majkom ili općenito osobama koje im predstavljaju nekakav autoritet, ili pak najobičnijih pokvarenjaka, koji traže materijalnu korist u skupini emocionalno i seksualno ranjivih žena, a takve smo mi, neuparene 50+godišnjakinje. Ključna riječ je "uglavnom": nasuprot ovim rizicima, postoji malena šansa da naletiš na nekog sasvim OK muškarca bez nabrojanih mana; ali, veliki su izgledi da će taj biti ili neprivlačan, ili dosadan. I onda preostaju vrlo sićušni (ali postojeći!) izgledi da naletiš na nekog zdravog uma u zdravom tijelu sa zdravim nagonima i zdravom željom da se upari s nekim na zdrav i realan način.

Nisam ovo isisala iz prsta. Još dok je Iskrica bila u povojima poznavala sam ženu koja je onda bila mojih sadašnjih godina i ovdje pronalazila mlade ševce. Jako se ponosila činjenicom da su mlađi. Dvojicu sam i upoznala: mladi, sirovi, siromašni, grubi. A ona profesorica s dobrom plaćom. Jedan ju je tukao, drugi je bio seksualno polu-funkcionalan. Obojici je plaćala sve: zajedničke gušte i njihove osobne. S drugim je godinama bila u vezi, možda je još uvijek, ne znam, više ne radimo skupa, izgubile smo kontakt. I sad sve ovo izgleda negativno, ali nije bilo: ona je procvala! Podmladila se, smijala se, veselila se, i što god neki od tih njenih učinio, uvijek bi se utješila činjenicom da ga a) ima i b) da je mlađi od nje. E jebga... Zašto ne? Moja frendica se s 20 udala za totalnog kripla zato jer je bio lijep (a sebe je smatrala ružnom, štoviše, u tom mišljenju nije bila usamljena) i dan-danas su u braku, iako je on noćna mora od muža - lijen, nesposoban, rastrošan, nevjeran i nepouzdan. A ona sretna. I kaj sad? Znam i za liječnicu, šeficu važnog odjela prominentne zagrebačke bolnice, koja si je ovdje priuštila labuđu ševu i onda završila na svojem vlastitom odjelu, u vlastitoj bolnici, na nosilima i okrvavljena, ali je cijelo vrijeme ponavljala: "Vrijedilo je!"

U stvari, meni se ne da skuhati ručak. Ja sam ko Vesela Anđa: ako su omjeri rizika i prilika nepovoljni, ja ću radije srezati nego zaleći. I znam da je to za mene ispravan izbor - takva sam. Nemam stiropor među ušima. Ali, baš zato što ga nemam, ponekad me kopka... Eto, kao danas, kad sam gladna, a preumorna da se nahranim.

Moj otac je imao mečku. I zato znam da je svejedno jel ju čačkaš ili ne: mečka ima svoju volju i može podivljati u svakom trenutku. Ako je ne čačkaš, zašto ne čačkaš, što ne štima, sigurno nešto smjeraš ili si zgriješila... Ako čačkaš, da ne bi ti čačkala, svašta si dopuštaš, e nećeš... I tak stalno. Živjeti s mečkom je kao živjeti s mačkom od 150 kila.

A s mečkom sam živjela zato jer je moja majka valjda prvo mislila da je može naučiti plesati, a kad je vidjela da ne može, naučila se s njom zabavljati; i podnositi je. Dugo sam mislila da je majka mečkina žrtva, ali nije bila, ne TE mečke, nego jedne druge, koju je sa sobom dovela. Da, i ona ju je imala. Skužila sam to tek kad je stari umro i kad se odvažila razbaškariti između nje i mene. I kad sam duboko u sebi osjetila kako ričem, kako se budi moja vlastita. Ali sam rekla jock, nećeš. Nema van.

Zašto moja majka nije otišla? Ha, onda su bila druga vremena... Razvela se, ali se opet udala za mojeg oca. Navodno ju je osvojio ovim stanom s kojim se ja sad borim, a i "dijete treba oca", tj. "zbog mene". Šipak! Imala je dobar posao, dobro je zarađivala, mogla je raditi u Švicarskoj i ostaviti međeda da reži na nekog drugog. A nije. Jer njima je, zapravo, bilo ludo zabavno.

To sam pak uvidjela kad su oboje onemoćali za šaketanje, kad bi ujutro sjeli za stol i natezali se oko kusura od 5 lipa sve do ručka, koji bi zagorio, tak da su se onda oko toga mogli prepucavati sve dok ne počne neka serija na televiziji. Ja sam, naravno, zbrisala od kuće, prvo u brak, zatim u podstanarstvo. I onda sam shvatila da moj strašni otac može biti i slatki medo, kad ga lišiš vlasti. Ah, kako mi se samo ulizivao da se vratim! I ucjenjivao je, nije moglo bez toga. A ja sam se cjenjkala. I vratila sam se, kao i majka. Kakti, glupo je plaćati podstanarstvo a imamo onoliki stan... Ne. I meni je falila mečka. Htjela sam je pobijediti.

Jesam li? Ne znam. Otac nakon tog podstanarstva nikad više nije bio grub prema meni. I jednom mi je rekao da me stvarno voli. Nisam mu mogla uzvratiti istim riječima, ali sam mu dala malo topline. I sad mi je drago zbog toga. Zapravo je uvijek to trebao - samo to. Ali mu nikad nitko nije mogao dati dovoljno. Jer nikad nije dobio od one od koje je trebao: svoje majke. I to je to. Tragično. Kad sam to uvidjela, oprostila sam mu. Iako je počinio stvarnu, nepopravljivu štetu u mojem životu. Ali, nemreš se ljutiti na nekoga koga iskreno žališ; možeš jedino učiti od njih. I osloboditi ih se za sva vremena.

A majka? Htjela sam joj priuštiti sve ono za čime je deklarativno čeznula dok je otac bio živ: mir, materijalno blagostanje, obzire... Nije išlo. Nije to trebala, nije cijenila. Bila je nesretnija nego ikada. Falila su joj uzbuđenja. Za godinu dana me dovela do moje mečke i duboke depresije, od koje sam se liječila dvije godine. Čačkala je i čačkala sve dok me nije dovela do ruba. Kasnije, nisam otišla jer sam joj htjela oprostiti, jer sam htjela raščistiti naš odnos dok je još živa, kako me ne bi proganjala i poslije smrti. Jer, njoj sam zamjerala više nego ocu: trebala je otići. Jedina misija u životu bila joj je zaštiti mene, svoje dijete, a ona me iskoristila kao pijuna u njihovoj igri.

Nisam posve uspjela. Shvatila sam je logički i racionalno, ali još sam kivna; još ne mogu oprostiti njenu grandioznu slabost i sebičnost.

No, sve u svemu, bar sam naučila prepoznavati mečke. Bila sam sigurna da nikad niti jednu neću useliti u svoj samostalni život. Šipak! I meni se jedna ušuljala, u liku predragog, presimpatičnog momka, koji je volio i skupljao plišane igračke, uvijek se smiješio od uha do uha, tepao mi slatke nadimke i bio spreman skidati mi zvijezde s neba, jednu po jednu... Sve dok se jedne večeri nismo porječkali oko nečega u krevetu, pa me dupetom iz sve snage stao nabijati o zid. Hm. Je li to mečka? Ili je samo bunovan?

Bila je mečka. Drugi put je izletjela s tanjurom punim graška o zid i šamarom po mojem obrazu. Srećom, znam ja s mečkama. Zgrabila sam bežični telefon, zaključala se u drugu sobu i doviknula mu da ondje ostajem dva sata, a kad izađem, zovem policiju ako još uvijek bude u stanu. Nije bio. I nikad ga više nisam pustila, unatoč cvijeću, plišanim igračkama i umilnim osmjesima.

Nakon toga sam odlučila da ću radije živjeti s mačkama nego s mečkama. Moja najuspješnija i najduža veza bila je s nekim s kim nisam dijelila zidove. Da jesam, tko zna, možda bi se neka mečka razbudila... Moja ili njegova.

I zamjeram to svojim roditeljima: to sužavanje izbora. Ne, nisam nesretna, prilagodljiva sam i ne treba mi muško tijelo na nekoliko metara da bih uživala u životu. Ali mi je krivo zbog toga što ga se ne usudim pustiti bliže. Što ta međedska prijetnja uvijek stoji na vratima. I što je mečka moja vlastita.

Da sam samu sebe mogla upoznati kao 52-godišnjakinju kad sam imala 42 godine, pretpostavljam da bih si jako išla na živce: grintava, komotna zajedljivica. Jedino bi mi se ta zajedljivost mogla svidjeti, pod uvjetom, naravno, da nije usmjerena na mene, jer to nam je zajedničko. Zapravo, sve nam je zajedničko, samo s 42 godine sam puno manje grintala i bila puno manje raskomoćena. Onda se to još uvijek nisam usuđivala.

Tko će to sad znati... Ipak, u nešto sam prilično sigurna: ne bih se same sebe prepala. Ne bi me plašila ovakva varijanta življenja, razmišljanja. Mislim da ne. Ne jako. I mislim da se ne bih same sebe sramila. OK, bilo bi mi krivo zbog kilaže, ali zasigurno ne bih slušala i mislila si, gle bapca kak valja, ta stvarno nema veze sa stvarnošću...

Ne bi mi se svidjela moja inertnost, ali tada ne bih imala vremena mozgati o tome, zaključila bih, aha, takva i takve je, dosadna mi je, idem dalje - ne sluteći da ću stići upravo do sebe: te sebe.

Pokušavam sad zamisliti susret sebe današnje sa sobom 62-godišnjakinjom, i ne mogu. Mašta mi je prestaje negdje oko 56., ne znam zašto točno, možda zato jer bih tada mogla u mirovinu, kad bih od te mirovine mogla preživjeti. I onda još malo mogu zamišljati, uvijek se vidim na moru, u nekoj toploj maloj kućici malo izvan mjesta, virim kroz prozor, kroz koji vidim pučinu, stazu i naselje, u koje ne bih išla. To je projekcija, ali je točna: mislim da neću postati društvenija; ali ću se približiti svojim osjećajima (voda ih simbolizira). Na moru vjerojatno neću živjeti, a kad i bih, ni u ludilu se ne bih opteretila kućom i okućnicom, ovakva nespretna u kućnim radinostima i neraspoložena prema plaćanju majstora.

Onaj noćašnji san mi je rekao nešto važno: da stojim u mjestu jer sam se prepala. Da, to su te zmije, koje idu iz mora (osjećaja) prema meni, a tuff (koji simbolizira mladost, jer ga takvim doživljavam, kao nekog mladog blogera, iako zapraf ne znam koliko ima godina), on me čeka kod čamca, neugrožen, jer zmije idu mimo njega, i OD njega. Propuštam zaploviti i još malo biti... hm... NE mlada, nego mladenački pustolovna. I tu je onda ta priča s mai, a stvarno me strah da bih u njenim godinama mogla postati poput nje, valjda neću, ali kod nje mi se nešto i sviđa, a to je ta bezobzirna glad za doživljajem, za važnošću, to njeno "ja-ja-ja", voljela bih da je kod mene izraženije, ali udruženo s mojom pronicljivošću. Zato je valjda dobila taj happy ending, ne točno onakav kakvom se nadala, ali jako dobar i zadovoljavajući. Ide ona. Neka ide.

A ja ukopana.

Iako se u snu nisam stvarno uplašila. Samo sam bila oprezna. Mislim da još uvijek učim tu novu sebe; i novi svijet koji me drugačije okružuje, sad kad sam ja nova. Iako ne i mlada. Ali niti stara.

Mislim da bih se mlađoj sebi ipak dopala.

Kaže mi jučer boža "Pusti, ne zna što radi..." Kao da je to isprika, ili objašnjenje. Hm. Sumnjam da bi sud uvažio takvu obranu kad npr. ne bih platila neku dadžbinu: "Časni sude, nisam znala da treba, sorry!".

Uostalom, ja mislim da uvijek znamo. Ne za dadžbine, nego za to što radimo, a kakti ne znamo da radimo. Slutimo, u najmanju ruku. Kad god mi dođe neka loša vijest, neko razočaranje, kad me snađe neki užas, a ja se ne iznenadim, ne zapravo, znam da sam znala. Mislim da uvijek znamo: kad nas netko ne voli, kad nas ljubavnik vara, kad nam se sprema frka na poslu, kad smo potrošili više nego što možemo podnijeti, kad smo bili sebični, kad smo uistinu nekome naudili, kad smo se pravili blesavi.

I kad me tako snađe ono što sam znala da će me vjerojatno snaći, ali nisam ZAPRAVO znala, ja osjetim krivnju. I to je siguran znak da jesam, znala sam. Inače ne bih. Inače bih bila "outraged", nemrem se sad sjetiti boljeg izraza na hrvatskome, ono, uhvatio bi me pravednički revolt, otkud, zašto baš ja...? Ali, kad znam, onda sam kriva. Sama sam si kriva.

I sad dok ovo pišem, znam, to govori kontrol-frikuša u meni, pa što onda što sam znala, malo zaborava, malo neodgovornosti, malo nesvijesti je sastavni dio života, nemreš stalno živjet naživo, moraš predahnuti... Ponekad me to zanemarivanje spoznaje zaštiti, ta namjerna slijepa sebičnost mi koristi, spasi me. Nije uvijek katastrofa. Ne po mene. Ponekad moramo odgurnuti drugoga, uz licemjerno "Joooj, oprostite, nisam vas vidjela!", da bismo sebi napravili mjesta; a ako nam je licemjerstvo mrsko, onda je najbolje da ga zbilja ne vidimo, jel' tako?

Hehe, sad sam se sjetila pseće anegdote u skladu s temom. Šetam ja sa šaponjom uz zelenu površinicu, redovito ukrašenu odbačenm najlon vrećicama. Pored automata za parkirne karte stoji neki čovac, iza čovca vrećica. Učini mi se načas da nije prazna, ali prekasno, šaponja je već digao nogu i prvim jutarnjim mlazom je izdašno zalio. Čovac poludio, pa kako ste to mogli dopustiti, zar ne vidite da je to moja vrećica...? Jock, rekoh, pojma nisam imala, pogledajte koliko je vrećica razbacano okolo, i kaj se sad derete na mene, tko je vidio vrećicu ovako ostavljati bilo gdje. I crkavam od smijeha. Namjerno. Pri punoj svijesti. I osjećam se samo malčice krivom. A šaponja nimalo. Veselo maše repom na moj prigušeni smijeh.

Eto, bolesna sam. Još od srijede sam bolesna, ali nisam htjela znati, za srijedu sam imala lijepi dogovor, u četvrtak puno obaveza na poslu, u petak sam htjela nešto obaviti, zato mi je sinulo tek u subotu, i to tek nakon placa, kad više ništa drugo nisam imala na dnevnom redu. Nisam znala da sam baš ovoliko bolesna, i sad se malo osjećam krivom, što ako je upala pluća ili bronhitis, ajme, bit će belaja, a malo kao varalica, tako se uvijek osjećam na bolovanju, koje još nisam otvorila, tek popodne mogu liječniku. Nisam izvela psa, pustila sam ga neka sve obavi u hodniku, sinoć sam se zbilja jedva vukla, a danas još treba otklipsati do ambulante, koja mi nije baš sasvim blizu.

Negdje u primozgu mi kljucka sumnja da sam si namjerno dopustila bolest, zato jer mi je pun kufer svega, jer sam malaksala, jer trebam odmora, jer se želim baviti samo sobom... Tko zna? Ja još uvijek ne. Ali, znat ću :-))

Istina je obično negdje između prvog i trećeg lica: da, vi me vidite i s onih strana koje su meni nesagledive; ali ne znate, i ne možete znati, što ja od sebe vidim iznutra, ispod kože, iza kapaka, pod ovom haljinom, koja me postara, ali u njoj sam moja baka i sve ono što mi je baka značila, ne znate vi - i ne možete znati - zašto mi je drago odjenuti je...

Zašto biste, uostalom, i trebali znati? Zašto bih ja marila za ono što vi znate, a meni je nevidljivo?

Kad sam počela pisati, mogla sam pisati samo u prvom licu: nisam mogla maknuti iz te osobe koja sam bila, a osjećala sam da tu nešto ne štima, da se stalno isto ponavlja, da to nije sve... Pravi užitak pisanja doživjela sam tek kad sam uspjela iskoračiti u treće lice, kad sam si dala lik koji jesam, ali i nisam, i pustila taj lik, u kojem je najvažnija bila neka moja nedovoljno istražena značajka, neka živi po zakonitostima te značajke, neka joj sve podredi, neka se upliće, uplete, zaplete i onda iskobelja, ako može. I tek kad sam uspjela tako odmaknuti od sebe cijeli svoj svijet i sagledati ga iz ne baš daleke udaljenosti, ali ipak s distancom, tek kad sam ga obišla sa svih strana, tek tad sam uspjela prihvatiti činjenicu da ja sama više ne živim u njemu: da sam ondje samo lik, a ovdje... netko neuhvatljiv u svojim mijenama.

I da se treba vratiti u prvo lice. I saslušati što pričaju kad govore o nama u trećem. Jer možda ćemo tako saznati zašto uvijek gubimo u onoj igri koju nikad nismo do kraja shvatili, ili uvježbali, za koju nemamo pravu opremu ili konstituciju; možda ćemo uvidjeti, kad je shvatimo, da je zapravo ni ne želimo igrati, ne s takvim pravilima, ne uz te uvjete; ili ćemo postati bolji; ili se zadovoljiti rekreativnim pokušajima po svojem. Jer mi iznutra znamo drugo i drugačije nego oni vani. I ne mora nam biti važno pobijediti; i ne mora nam biti važno ostaviti dobar dojam. I ne moramo uvijek mariti za svoj "dobar glas".

(Sinoć sam gledala "Downton Abbey", veli ondje neka služavka "Nemam nikakvog imetka, ali imam dobar glas i zato ga moram čuvati". Uistinu, dobar glas nam je bitan u međuljudskim odnosima, jer ljudi su površni, zaokupljeni sobom, skloni povjerovati glasu ili glasini, svejedno im je, glavno da je njima pregledno kako će s kim.)

Kad odjenem ovu haljinu i postanem svoja baka, jednim svojim djelićem, onim koji treba odmaka - ili odmora? - od mene same, postanem "ona": "ja" je baka, a ja sam "ona". I vidim se pogledom punim toploga prihvaćanja. Zamirišim si na livadu i pileću juhicu i zadovoljan znoj nemarenja. Najvažnija sam si na svijetu. "Ona" ja.

I nije važno što mi druge haljine bolje stoje, i zaista nije važno što će netko reći o meni u trećem licu... U ovoj haljini je starost lijepa, i slobodna, i nesputana žudnjama. Uopće nije važno hoću li se ikad više ljubiti s muškarcem, kao ni to što se ne sjećam zadnje ševe, vjerojatno neke sasvim obične, uhodane i očekivane, nego baš onih koje nisu bile takve, krivo mi je samo što se ne sjećam s kim je bila ta zadnja, jel' s nekim bezveze ili s nekim tko je zaslužio obilježiti nekakav kraj.

I viš, čim počnem tako razmišljati u prvom licu, tu su odluke, e neš majci, nemre zadnji biti neki anonimus, moram opet, i moram svaki put kao da je posljednji, tako da zapamtim... Ali to mi je tak bezveze... Zar ne? Jer uopće nije za mene; ni zbog mene. Onda čak i ja samu sebe vidim u trećem licu, kao smiješnu ludicu.

Dođe vrijeme kad je puno teže živjeti u prvom licu nego u trećem. Zar ne?

Ljudi su lakomi: ne cijene strpljivost, ne poštuju toleranciju, nije im dovoljno simpatiziranje, oni bi Ljubav - velikoslovnu i bezuvjetnu; na prvu i odmah.

I možda je u tome najveća razlika između mnogih ljudi koje poznajem i mene same: ja takve ljubavi ne prihvaćam. Ne vjerujem im. I ne dajem ih. Zato jer mislim da imaju drugi naziv (vidi prvi odlomak). I ne, nije stvar u tome da ja ljubav ne želim (naprotiv!), nego mi je vraški naporno dijeliti prostor i vrijeme s ljudima koji imaju sasvim drugačiju nomenklaturu, a posljedično i pojmove o vrijednosti. Je, OK mi je s nekim razmijeniti primjećivanje, uvažavanje, simpatiju; ali mi nije OK kad netko (najvjerojatnije) prema meni osjeća puku naklonost, a optužujući me gleda gladnim očima kojima govori "Ja tebe volim, ja te hoću voljeti, a ti mene ne!". To je kao da od djeteta kupim kuću za sladoled na štapiću.

I nikak ne uspijevam pojmiti Monolitnu Ljubav, onu bez imalo primjesa ne tako bajnih osjećaja. Npr., neki dan me šef optužio da ne volim studente jer mi idu na živce. Paaaaa, na živce mi ide i moj pas, štoviše, svakog dana ga bar jednom iskreno poželim ubiti, a neupitno je da ga volim; na živce mi je išla i majka, i svakoga dana sam bar jednom usrdno poželjela da već jednom umre, a svejedno sam brinula za nju (i da, na neki način je i voljela); ide mi na živce i moj šef, ajd, njega još nisam poželjela usmrtiti, valjda mi nije toliko važan, a najsrdačnije sam mu naklona, još od vremena dok mi nije bio šef nego (samo) prijatelj. Moj muž mi je pilio živce zato jer se nije znao svađati pa nam je trebalo sto gladnih godina dok dokučimo što kome smeta i što bi se dalo poduzeti, a voljela sam ga, jebga... O svojim važnijim ljubavnicima sam mislila sve i svašta, a svaki je bar jednom izbačen iz moje kuće i naklonosti, ah, a voljela sam ih najviše i najbolje što sam znala.

I počesto se zapitam, je li to moje neshvaćanje, uglavnom popraćeno priličnim negodovanjem, zapravo posljedica mojeg odgoja, a ne neka spontana i razborita mjera, primjerena meni, a vrlo vjerojatno i drugima? Naime, moji roditelji su se sa mnom zaribali: nisu znali da su djeca toliko naporna. Željeli su me, ali onda su se zgrozili: pa ta stalno nešto hoće!

I ne bi to bio neki veliki problem da oni sami nisu imali pun kufer neispunjenih i sasvim dječjih želja: da budu važni, da budu primijećeni, da budu voljeni. Ja sam im pružala sve to, ali ne bezuvjetno - htjela sam isto to od njih. Međutim, oni su u međuvremenu postali puno veći od mene, puno stariji, a u mnogim stvarima i sposobniji, zato sam ja od njih mogla dobiti više nego što sam im mogla dati. Trudili su se, priznajem. Otac bi me nedjeljom odveo u šetnju, koja bi redovno završila na kartanju kod Bednjanca, gdje bih ja u društvu konobara crtala po salvetama; majka me vodila na filmove koje nisam shvaćala, ali je znalo biti golotinje, zato sam se mogla praviti važna pred prijateljicama. Ali, svejedno, znala sam: smetam im. Teško im je. Bolje bi se proveli bez mene.

Osim kad su patili, kad bi se međusobno izranjavali, onda bi me zgrabili i cijedili iz mene sve ono gore, važnost, primjećivanje, ljubav, sve do posljednje kapi i zapravo bezuvjetno, jer me nikad nisu dovoljno namirili, nikad mi nisu dali toliko da bih ja mogla davati bez zadrške. Pa nemreš nikome dati baš SVE, zar ne? Nešto trebaš i za sebe.

I tak sam ja postala oprezna prema tim velikoslovnim Ljubavima, osobito onima Monolitne naravi. S četrnaest godina sam doživjela svoju prvu tešku depresiju i završila kod dječjeg psihijatra. Ideja je bila da dođu i starci, ali oni su to odbijali, prestrašeni, uvrijeđeni, kivni... Šrink mi je rekao da ih odjebem, da ih slušam kad moram, ali da mislim, osjećam i djelujem po svojem. Eh, lakše reći nego učiniti! Još uvijek se trudim; i vrlo često uspijem. Ali ne uvijek. Još uvijek ne uvijek...

Brzo i lako mogu zavoljeti životinje i neku djecu. Iako mi idu na živce svojom zahtjevnošću, koja mi je, kao i mojim roditeljima, još uvijek jako, jako teška. Još nikad od životinje ili djeteta nisam uzela kuću za sladoled na štapiću: uvijek se trudim istaknuti privremenost našeg druženja, osim kad nije tako, kad ih zbilja namjeravam usvojiti (životinje, ne djecu). Mislim da drugačije nije fer, ni prema njima, ni prema ikome tko će doći poslije mene i možda dati više ili duže ostati, postati važniji i zaista imati mogućnost za ljubav. Nedavno sam naslijedila grupu od kolegice koja ne postupa tako i imala vraških problema, što zbog njene nepresječene pupkovine, što zbog svoje vlastite iskrenosti da ne namjeravam ostati: svi smo patili; svi smo platili. A nismo morali.

I ljutita sam na nju - zašto joj je to trebalo? Ima više godina od mene, zar se još uvijek mora hraniti naklonošću bespomoćnijih i bezazlenih??? Prezirem nastavnike koji to čine. To nije TO. Nismo ZATO u razredu. Nikako ne bismo smjeli biti. (Po meni, to je gore nego poševiti studenta/studenticu, jer im sjebeš osjećaje pod obavezno).

Prezirem roditelje koji to čine. Jer to nije TO. Nismo se ZA TO rodili.

I strašno mi idu na žifce blogeri koji to ne mogu prerasti. I ne znaju cijeniti strpljivost, toleranciju, simpatiziranje, nego će ih gnjevno odbaciti jer ne nose etiketu Velika Ljubav, Čista i Bez Primjesa Negativnosti, 100% ekstrakt, testirano na uzorku od 1000 Iskričara, od kojih je 95,6% uzvratilo istom mjerom.

Valjda su me starci sjebali...

Ponekad mi se čini da sam propustila dan ako nisam bila vani, točnije, među ljudima. Bez obzira što s njima nemam ništa, ništa bitnoga, takav dan usrkava vakuum nepostojanja. I ja imam zblenutu facu kao na ovoj fotki, facu identičnu licu moje majke dva dana prije smrti, kad više nije bila sigurna gdje je i što joj se zbiva.

Izgleda da trebamo to razgraničavanje o druge ljude, čak i kad nam se ne sviđa. Valjda nam treba da nas netko odgurne da bismo osjetili nametljivost - i prisutnost! - vlastite mase; ili obratno, da nas prigrli. A ja vrlo često nemam nikakvog praktičnog razloga bilo kamo ići, osim prošetati pseto, koje, između ostalog, imam i zato da bih otvorila tu mogućnost prisutnosti u ljudskoj masi.

I tak, sinoć ja izvedem svojeg šaponju, potpuno nezabrinuta za granice vlastitog postojanja, njegovu bit ili bitnost, i odmah iza ćoška naletim na nekoga tko smatra da ga moje postojanje ograničava u njegovom: čovjek ima fiks ideju da sam, u dosluhu s njegovim bratom, skovala urotu zbog koje je on ostao bez stana. Čovjek je oduvijek imao tako niski IQ da ni osnovnu školu nije završio, a kasnije je, navodno, dobio metalnom šipkom po glavi i proživio u komi nekoliko godina (nije naš Tomo jedini, ali možda je jedini koji se od toga opametio). Što je točno bilo s tim stanom, koji je djelomično ispod mojega, ne znam, a pretpostavljam da ga je brat prevario, možda namjerno, možda i zbog neznanja, jer kad smo konačno dobili pravo otkupa kao i svi drugi građani RH, ovome nije bilo ni traga, ni glasa... Ja sam mislila da je umro. Je li brat znao da nije, pojma nemam.

Ukratko, blentavi brat se pojavio, lucidni brat ga smjestio u zajedničku wasch-kuhinju, otkupio stan, prodao ga i onda nikak se riješiti ovoga, koji je u međuvremenu navukao toliko smeća da je preplavio ne samo wasch-kuhinju, nego i hodnik ispred nje i prilaz svim našim podrumskim ostavama; na što smo svi mi suvlasnici popizdili i odlučili ga deložirati, te wasch-kuhinju prenamijeniti u zajedničku spremu za bicikle, dječja kolica i ostale krupne predmete, koji su zbog ovoga uporno zakrčivali zajedničko stubište. Promijenili smo brave i naručili kamion za odvoz smeća, koji je 7 puta dolazio i odlazio, a svako kućanstvo je to platilo otprilike 100 eura.

Blentavi brat ima socijalnog radnika, kojeg sam ja nazvala, zabrinuta za njegovu dobrobit, a ovaj mi je rekao da ima i smještaj, ali ga ne prihvaća. S obzirom da blentavi brat ima desetak godina više od mene i da nema skrbnika, smatrala sam da se dalje ne trebam uplitati, zato i nisam. Eeee, ali jock majci, neš ti tak olako proći ako stanuješ iznad blentravaca! Brata nemre proganjati, vjerojatno zato jer nema pojma gdje je, ali ja sam još uvijek tu. I zato proganja mene.

Godine dobacivanja, psovki i uvreda svaki put kad se sretnemo, a srećemo se stalno, jer on je ko drek na cesti, non-stop, štoćereć, bar svako treće od mojih pojavljivanja u javnosti popraćeno je mini-stresom njegovog gnjeva. Koji uistinu ničim nisam zaslužila, naprotiv: od djetinjstva mu ja i moja obitelj vidamo rane, koje mu je nanio pijani otac, ili ih je zaradio vlastitom glupošću u okršaju s većima, jačima i bržima, od pamtivjeka je kod nas mogao dobiti utočište, topli obrok, utjehu i strpljenje da saslušamo njegove fantazije o tome kako je upravljao helikopterom, pronalazio teroriste, a usput i naftu, kako je putovao svijetom i ljubio ljepotice... Od pamtivjeka primam njegove darove, npr. strganu lojtru, lopatu bez drške ili odbačeni buket cvijeća. I pomno pazim da ih ne nađe u našem smeću, koje redovito pregledava.

I tak, sinoć me isprovocirao: konačno je doznao da mi je umrla majka. Pa udri po njoj. Pa po meni. Pa da on ima oružje. A da se ja igram životom.

Prošetah psa, promislih treba li to prijaviti, kolebam se, budala se od prijave neće opametiti, dok me fizički ne napadne neće ga sankcionirati, s druge strane, glup je i kukavica, da je hrabar, našao bi brata i obračunao se s njim, možda ušićario kakvu lovu od prodaje stana, a možda i jest, tko će ih znati, pa je sve profućkao... S druge strane, ako ne prijavim, a onda me nađu mrtvu, nema teorije da se ustanovi tko je kriv, iako pretpostavljam da oružje nema, da će mi najverojatnije kroz prozor ubaciti krepanog štakora ili govno, no ni to nije neka veselica ili potvrda moje prisutnosti i važnosti u svijetu kakvu bih uistinu htjela. I zato nazovem lokalnu policijsku postaju. Vele oni, nek dođem danas dati izjavu.

Jutros se pokolebah: OK, sinoć me raspizdio, ali više nisam srdita, samo mi je krivo što plaćam tuđi ceh. I onda mi krelec napiše onaj komentar na slikovnom blogu, i počnem mozgati o tim ljudima koji ne podnose tuđu sreću, koji ih smatraju uskratom vlastite, kojom mašu kao nepostojećim oružjem u nepostojećim okršajima, borbeni u bitkama koje su samo njima poznate, i odem. Prijavim. Ne kazneno, ali ovo je prvi korak.

I osjećam se poput Golijata koji zajebava golog Davida: profesorica, vlasnica impozantne nekretnine protiv mentalno zaostalog beskućnika. Koji mi kvari gušt otvorenih prozora; i šetnji sa psom; i planiranja nastave dok hodam na posao; i koji će me možda ubiti, ali možda uopće ne.

Ali ja definitivno imam4 kile manje nego prije. I life's good, povremeno. A ja točno znam gdje sam i da jesam.

Jučer su mi bile dvije godišnjice: godišnjica udadbe (23. 04. 1988.) i godišnjica majčine smrti (23. 04. 2012.). Ajd, nemojte se prepasti, neću sad upiliti tugovanjem! U stvari, jučer mi je bio baš veseli dan, kratko na poslu, lijepo vrijeme, na plac po cvijeće, donijela za prozore, donijela za vazu, rasporedila u šarene lončiće i šalice koje je trebalo baciti, dobro da nisam, kupila ovu bluzu sa slike u indijskom dućanu, jeftino koliko već može biti, iako mi je druga bolje pristajala, ali ova me ozari uzorkom, isti kao na posuđu, pastirice i pastiri u seoskoj idili, ali nigdje ovaca... A ne, išla provjeriti, ima jedna mala. Čula se s nekim koga, kajaznam, pomalo zavodim, ne znam ni sama, nepoznat netko, a zanimljiv mi, i tak je on dobio te godišnjice u krilo, umjesto vi na blog, ne tužno, iako mislim da se rastužio...

Njemu sam rekla, a možda sam ipak trebala vama, vama bez lica i bez obaveze da ikako sudjelujete u mojem solilokviju, da nemam rituale kojima bih ih obilježila: ne palim svijeće, zaboravim, ne vidim u njima smisla, ali vidim opasnost od požara; ne odlazim na groblje, to mi je tlaka i ne vjerujem da su moji pokojnici na bilo koji način ondje prisutniji nego igdje drugdje... Zapravo, o tome mu nisam pričala, nego o svjetovima, paralelnim i onima u kojima jesmo, mi nevjernici.

Ispričala sam mu kako sam bila sretna što s mužem nisam imala djece i što sam mogla prekinuti sve spone sa životom koji smo htjeli imati, kao i s onim koji smo imali: kako ne odlazim u taj kvart i nemam više nikakve veze s ljudima koji su nas onda okruživali. I kako zbog toga taj svijet, taj život, u meni još uvijek postoji, cjelovit i netaknut, cijeli jedan paralelni svemir i stalno, 20-ak godina nakon muževljeve smrti, ja još uvijek imam taj osjećaj da struji dalje, ondje negdje, netaknut, samo ja više ne mogu do njega. I rekla sam mu, trebala sam godinu dana provesti u koroti, totalna crnina, nema izlaska bez pratnje, i onda se opet udati. I sve bi bilo u redu. A sad nema teorije... Za udadbu, naime. A i nije sve u redu.

S majkom je bilo drugačije: ostala sam u svijetu koji smo zajedno nastanjivale. Nisam ga "očistila" od nje, još uvijek je tu gomila njenih stvari, neke zato jer su preglomazne, druge zato jer su mi drage, treće jer ne znam što bih s njima, nisu mi korisne, ali nisu za baciti... Ako netko treba pelene za odrasle, XL veličine, poklanjam. Kao i hodalicu s kotačićima i mrežicom za stvari. I dvije štake podesive visine. Javiti se na pvt.

Nego, nisam htjela o tim invalidskim potrepštinama, nego o tome kak mi se čini da je bolje ostati: bolje je spoznati da tvoj svijet i dalje postoji, da je uistinu tvoj, i bez pokojnika. Da toj pokojnoj i nekoć tako važnoj osobi možeš dati još komadić svojeg prostora i još malo svojeg života. I svojih misli. Zašto ne? Iz njih će izaći bezbolno i smjerno, kad dođe vrijeme. I onda ćeš ih s radošću opet pozvati. A u tom nekom paralelnom, nedokučivom svemiru, oni su stalna prijetnja tvojem miru, stalni nedokučivi objekt tvoje žudnje, ekspedicija koja nema smisla, svrhe, cilja ili trajanja... Uzmu ti previše. I previše te skuče. Na tvojem. U tvojem.

I vi ste moj paralelni svemir. Ne osjećam mu pripadnost, iako sam već dugo u njemu, ali ne, osjećam se poput astronauta u izviđačkoj kapsuli koji uzorkuje. Iako poželim skinuti svoje nepropusno odijelo i udahnuti vaš zrak punim plućima, pa nek bude što bude, kaciga pod miškom, moja faca potpuno izložena, pluća spremna za šok.

Jesam danas. Skinula sam ga. I zapahnula me lijepa pašemkina pjesma, i ona Cesarićeva koju je stavio Kalimero, i loša drončikina, i bila sam vam zahvalna što postojite sa svim tim svojim poticajima, jer tko zna što bih inače vrtjela po glavi, ovaj svoj klaustrofobično poznat svemir s točkicama šarenih radosti i dupljama nesagledivih žalosti, ili neki paralelni, nedokučiv i besmislen, ili neki moguć, a nesaglediv od blizine...

Htjedoh reći, u prvom licu, vama u drugom: svi ste mi dragi. I svi ste u mojem svemiru. I kad vas počupam, i kad vas pažljivo uberem. I svima vam želim sreću, pravu, da vas prožme od glave do pete, i da je dođete ovamo pokazati. I neka vas ne bude sram kad vas spopadnu tuge. Ako nemate kamo s njima, mogu se rastopiti ovdje. Nikad ne znate što će lijepoga zaliti.

Živi bili i dalje pisali!