Ručkić krčkić

Promjena ili utjeha? Pitanje je sad... i zapravo već dugo. Možda oduvijek.

Nisam baš sklona promjenama, u svakodnevici volim utabane staze i rutine, one mi daju osjećaj sabranosti i oslobađaju me za, hm, kako kad, ponekad kreativnost, ponekad borbu s nedaćama, a ponekad za čistu lijenost. Da, lijena sam. Jako. Nekad davno mi je netko rekao da je to svojstvo inteligentnih ljudi, i eto, utješio me čovjek i dao mi ispričnicu. S druge strane, stalno smišljam promjene, one nabolje, onaj neki jednostavniji i lagodniji život, i kad naslutim da je moguć, hop, eto mene, nema lijenosti, nema otpora promjenama, ma kakvi, može, ajmo!

Izgleda da ih već dugo nisam naslutila, jer vidim, već godinama se tješim. Samo što ja to zovem "nagrađivanje". Nikad nisam oprostila starcima što me nisu nagrađivali za uspjehe - ja donesem doma same petice, i ništa, vele "lijepo", no ako je zalutala neka četvorka iz matematike, ne vele ni to, nego "Kad to misliš ispraviti?", a moj susjed, jedva složi neke jadne dvojčice, eeeee, ali njegovi njemu bicikl, presretni što ima samo tri popravka! I tako ja samu sebe nagrađujem za sve napore, prijegore i neugodnosti, poslije svakog posjeta liječniku priuštim si neku krpicu, poslije gnjavaže na poslu finu papicu, poslije plaćanja računa neku sitnicu za kuću ili sebe, ovisi koliko mi ostane, u stvari, nikad niš ne ostane, ali zato postoje kartice...

I tako utješena uopće ne primjećujem promjene. Sve dok mi odjednom kolega s posla, koji me pet minuta ranije gorljivo pozivao na kavu, ne uskrati taj poziv jer je iz razgovora skužio koliko sam starija od njega; sve dok mi ne prestanu govoriti "gospođice", nego sam odjednom gospođa, a jednoj balavici koja mi je došla na vrata s nekom glupom anketom i "teta", jebla te teta, otkud sam ja tebi teta, odbrusila sam, nauči se komunicirati pa onda ljudima dođi na vrata... Nakon prvog primjećivanja svoje "gospođastosti" počela sam pisati tugaljivu poeziju i priuštila si razbludnički labuđi pjev, i eto, utješila se... Pa garderoba, majketi, ti krojevi su sve uži i uži, niš nemreš kupiti bez isprobavanja, sve su poremetili, nema više nikakvog standarda...

I onda mi ovdje na Iskrici uleti neki tip, ma baš seksi brbljav, a ima ga što i za pogledati, mlađi od mene poprilično, naravno, mulja, nije slobodan, skužim to u roku odma, a on će meni, da kak ja njemu imponiram, da kak sam pametna, zrela, senzualna, on bi od mene mogao svašta naučiti, profiniti se, produhoviti, sazrijeti, a zauzvrat, on bi mene jebao: redovito. Ne usputno, nego s dugoročnim planom i obavezom. A jel? Strašno sam se razljutila, ali danas vidim, s njegovog stanovišta, bila je to sasvim fer pogodba: ja dobim mladog i virilnog komada i redovitu opskrbu, a on moje cjeloživotno iskustvo i izgradnju. I zapraf šteta što ja to nemrem prihvatiti, jer još nisam prihvatila promjenu: činjenicu da sam ostarila; da su prošla vremena kad su mi muškarci nudili cijelog sebe u zamjenu za bar malo mene.

Ima neki navodno kineski psihotest, ideš kroz pustinju i sa sobom vodiš 5 životinja, ovcu, kravu, konja, majmuna i lava; i svako toliko moraš ostaviti jednu od njih jer ti ponestaje hrane i vode. Redoslijed kojim ih ostavljaš pokazuje tvoje životne prioritete. E ja sam, blogme, sebi ostavila lava, a lav simbolizira dostojanstvo. Žrtvovala sam i prijatelje, i obitelj, i osnovne životne potrebe, i strast, ali dostojanstvo ne.

I valjda se zato nemrem utješiti ovakvim ponudama.

I tak, tu je sad ta promjena, i što s njom? Mogla bih ja promijeniti nešto na sebi, smršaviti, više pozornosti posvetiti šminki, frizuri, općenito dotjerivanju, mogla bih se ponašati koketnije i krotkije, ali sve to skup neće promijeniti moj datum proizvodnje i sve što uz njega ide: ljudi imaju svoje, meni ne baš uvijek jasne i poznate, dobne barijere i kategorije, a na njih ne mogu utjecati. Niti smatram da bi trebalo. Uostalom, imam ih i ja. Sve te vanjske promjenice zapravo su utjehe, i neka, treba i njih, zašto ne?

Ipak, mislim da je najveća promjena koja ide uz ovu promjenu prihvaćanje te promjene. Saživljavanje s njom. Još uvijek nemrem pojmiti ovu tak reljefnu facu koja me gleda iz fotki! Vidim na njima svojeg oca, vidim majku, ali sebe jedva prepoznajem, a znam da sam to ja. I vidim, nemrem se više odijevati onak kak sam se odijevala dok sam htjela nešto diskretno otkriti, a ne prikriti, i nemrem više iste boje, ne pašu mi, a trebalo bi i riječi probrati, sve češće mi izlijeću anakronizmi, ajd, sva je sreća što radim s mladima pa skužim kad prasnu u smijeh i onda se nasmijem i ja, ali zapamtim, aha, to više ne... I više nema smisla koketno pogledavati prodavača da mi dohvati nešto s najgornje police ili pridrži vrata, nego treba jasno i glasno zamoliti. Treba se progurati kroz svijet na simpatičnost i duhovitost, a ne zavodljivost, bahatost ili puku nesvjesnu mladost. Treba se više potruditi da me vide, onako kako mi je ugodno da me vide, a ne posprdno ili nevoljko... Treba puno toga promijeniti.

A za nagradu...? Možda palačinke.

Lijepe je lako voljeti, rekla mi je jednom ne baš lijepa žena, onda mojih sadašnjih godina, i ja sam automatski pomislila, ne laje pas zbog sela... Ali snobek u meni nije htio biti perolako voleći pa sam se smjesta prisjetila onih ne baš tako lijepih koje sam (možda?) voljela i ponosno si dala orden zasluga za ružne, jer bilo ih je, ne mnogo, ali tu i tamo neki.

A zaista ih nije bilo lako voljeti... Jednoga od njih zaista jesam, uporno jesam, unatoč svemu jesam. Kad smo se upoznali, lice mu je plamtjelo od prišteva, a on je stidljivo odvraćao pogled od mojega, kao da svojim očima želi odmaknuti moje od svojega lica. Tako otvoreno ranjivog. Pomislila sam da je takav i ispod kože, i da, bio je, usplamtio i ranjiv, bolan. Ali, nije me zavolio, nikada, nikada kao ja njega. Četvrt stoljeća kasnije, kad sam mu priznala koliko me namučio, kad sam mu napokon otvoreno rekla da sam ga voljela, jako, od tog prvog trenutka, začuđeno me zapitao "Zar je prišt moguće voljeti?".

Nekoliko godina kasnije bezobzirno me ekspedirao iz svojeg ljubavništva jer sam se udebljala. A ona nelijepa žena s početka ove priče sad živi s prekrasnim muškarcem, kojeg je upoznala nedugo nakon našeg razgovora.

Hm. Ne, nije ih lako voljeti: ne vjeruju nam. Ne vide dalje od svoje kože. ON nije vidio; ona jest. Valjda. On je sad jebač trubadurske orijentacije, tj. vječni tragač za ljubavlju u njezinom apsolutu, bez kompromisnih međufaza. Lako ga je zavoljeti, ali voljeti dalje... Možda sam ja bila najupornija. Koliko znam, druge ga lako prebole.

A ja nisam, valjda zato jer su ti njegovi prištevi bili oličenje moje "duše" (nemrem ovu riječ bez navodnika zbog silnih zloraba na ovome blogu!), usplamtjele i bolne, a hrabro otvorene. Onda. A sada? Kajaznam... Onda sam bila jako mlada i zato je prišt, ta prolazna nagrda, bio privlačan. Kasnije sam voljela lijepe; ili bi oni voljeli mene pa bih se okuražila i ja njih zavoljeti. Nije ni s lijepima lako, osobito onima naviknutima na lakoću, pobrkaš je s površnošću, a ne mora biti. Ipak najčešće zavolimo one koji o sebi imaju predodžbu sličnu onoj koju imamo o sebi. Na primjer, moj muž je bio stvarno zgodan, ali pojma o tome nije imao; a mislim da sam i ja bila zgodna, ali nisam to znala. I tak smo se našli u toj svojoj skromnosti; pomalo zblenuti što nas ona(j) tako zgodna/an hoće.

Ponekad mi se čini da ispod svih slojeva mene još uvijek živi neka izvorna ja, neka koju je prekrio život, iskrivio je i prigušio, ali ona bi mogla iskočiti, uspraviti se, samo kad bih joj dala malo zraka, malo prostora, bar jednu priliku. Čini mi se da bih mogla objasniti svaku svoju manu, a vrlo je vjerojatno i ispričati, samo kad bih si dala truda. I da bih ih onda mogla ispraviti. I onda bi me, valjda, bilo lakše voljeti. Onda bih se, valjda, mogla lakše voljeti.

Zato pišem u prvom licu i uslikam se svaki dan prije izlaska iz kuće. Ne zbog te potencijalne "izvorne ja". Nego da se vidim, bez njezinog posredovanja. Ona više nije važna. Prištevi su prošli.

A voljeti je lako. Kad znamo što volimo.

Reče jutros

ako čovjek nije ispunjen , znakovito je da je prazan .....

Autor: vuklisicaa | 18.04.2013. u 10:31 | opcije

i ostade živ. Drago mi je ako se čovjek osjeća ispunjenim, a sadržaj njegove ispunjenosit neću analizirati, iako mi je to bio prvi impuls, ma nema smisla, mogu samo zaključiti da toga zaisgurno ima puno i da je vjerojatno lako poput slame, a voluminozno; osim onoga u probavnom traktu.

U prvom licu, mogu reći da je moj život ispunjen imperativima: budim se s "moram", a liježem s "ne smijem". A kak mi se to nimalo ne sviđa, u napasti sam te imperative proglasiti prazninom, ne, to nisam ja, to nije moj život, to je nešto periferno što se naslonilo na njega i nema blage veze s jezgrom, nije ono što me sačinjava...

Hm. A što bi onda bilo to životvorno u meni?

Nadahnuće. Onda se osjećam ispunjenom, onda se kroz cijelo moje biće napinje struna snage, stremljenja pa i strpljenja. Onda ustajem s "danas ću" ili "danas mogu", a liježem s "jedva čekam", ili "želim". I ne, moje nadahnuće nije samo zaljubljenost, iako je svakako jedno od najljepših, može biti radoznalost da svladam neki računalni program, ideja za pripovjetku, radost zbog druženja, recept koji želim iskušati, preuređenje neke sitnice u stanu...

Može biti raznježenost mojim starim psom, kojem svakoga dana zaprijetim eutanazijom (i mislim ozbiljno!), a onda se sjetim da je to biće s kojim najduže živim ako izuzmem roditelje i postane mi smiješno, baš smo kao stari bračni par, svađamo se i režimo, nagazim ja njega, on grrrne "Pazi!", ja se izderem "Pazi ti!", a za minutu je sve po starom...

Može biti tuga: zbog propuštenog života; propuštenih varijanti življenja. Ponekad ih nadahnuto oplakujem, svaku neostvarenu sebe kao dragu pokojnicu. Plačem s olakšanjem, krupnim suzama. I puštam ih u bespuća neostvarenosti, natrag u potencijal koji čeka nekog drugoga.

Bijes me rijetko nadahnjuje, a puno je češći i lakši od tuge, možda čak i od radosti. Svakodnevno sam u napasti proglasiti svoj život jednom velikom nepravdom i silno se naljutiti na sve one koji ga ne olakšavaju i nikad nisu ni olakšavali. Odustanem od toga zbog čiste zdrave logike, jer po tome bi ispalo da ja sama nemam ama baš nikakve kontrole, a nije tako, nisam baš za sve odgovorna, ali za ključne uspjehe i neuspjehe jesam; što bi pak značilo, da se trebam silno rasrditi na samu sebe. Pa i to si priuštim. Treba. Onda si moram oprostiti, i onda se rastužim, pa oplačem, i pustim... U one potencijale. Za nekog drugog; ili za drugi put.

Ali ponekad nadahnuća jednostavno nema, ponekad se sve svodi na grintavo moranje. Ponekad se vrijeme jednostavno gura, dok prođe dan, dok dođe sljedeći, dok i taj prođe i onda s užasom ustanoviš da si tako pregurala dobar komad mjeseca, možda čak i godinu, pa i dvije... Uspaničariš se da će se to nagurano vrijeme preliti u desetljeće; da će preplaviti SVE.

A ako nas ispunjava samo ono što priznajemo, hm... Ako priznajemo samo ono što volimo ili (mislimo da) želimo, hm... Koliko života uopće imamo?

Jesam li živa?



P.S. Slika bez pločica, da se majka starajka ne bi opet bunila.

Ne osjećam se dobro na Iskrici. Ni na peveteu, ni ovdje, na blogu. Pevetaši su stereotipni, a meni su ti stereotipi poznati i brzo ih prepoznam, izostane ono razdoblje zabavnog nagađanja i nade, ah, možda je ovaj drugačiji, možda mu treba dati šansu... Ma kakvi! Svi bi oni nekaj na brzinu. Možda ne nepošteno, ali brzo svakako. Zato su ovdje: u RL im je presporo; prenaporno; pa i skupo.

Na blogu me gnjavi višak pretencioznosti, manjak istinoljubivosti i/ili samokritičnosti: ovdje su svi lijepi, sretni, spokojni, uravnoteženi i zreli. Pa pišu o tome da educiraju ostale. I onda im se povremeno (za moj ukus - prečesto) omakne višak informacija. Evo, ja na primjer, više niš ne želim i ne mogu saznati o mainoj pičci, ili o meijinom sveživotnom savršenstvu, više nemrem podnijeti staranovu nejebicu, a nemrem je ni sanirati, iako mi dođe da odvojim dio svojih prihoda i tako ga namirim bar za mjesec dana (vlastitog) predaha... Vučka nisam mogla ni čitati, a sad ga moram još i gledati, prestrašno, na naslovnici ga nekak preskočim, ali na blogu ipak vidim i grozno mi je to što vidim, ne zato što je ružan, to je kategorija ovisna o ukusu, nego zato jer je to što jest, a kad bih to izrazila riječima, riskirala bih svašta, od baniranja do suda, a (meni) nije vrijedan tolikih peripetija. Ne mogu svariti ni pašemku, ili bilo koju njoj sličnu, koje si mantraju u bradu "I want to love someone, I have so much love to give and no one to give it to", a to je citat iz filma "Happiness" Todda Solondza, jednog od najcrnjih i najhumanijih, najtoplijih, najtočnijih filmova svih vremena, jer me silno rastužuju; ne mogu ni ove koji su sve skužili na Iskrici (opet meija, to joj je u opisu sveživotnog savršenstva, dončika i srodnici), jer vidim kroz to kuženje manjak kontrole u životu i jedan sićušni, pusti otočić snalaženja, jednu točkicu osnaženja, i bude mi ih žao, a istovremeno, nemrem ne prezirati takvu glupost, ma tko može skužiti sve, i kak bi to uopće mogao netko tko u glavu nikad nije smjestio niti jednu jedincatu samoniklu misao, iako msli da jest, ali svakoj se korjenčić proteže do nekog popularnog žutila i/ili self-helpa...? Nemrem smisliti niti ove presvučene i/ili "tajnovite" mudrice koji bi poševili kad bi znali kako, ove pasionirane komentatore ironične orijentacije iza koje sklanjaju tko zna kakve pojavnosti i oblike što misli, što tijela, što življenja, ove perolake, pivoljubne, sportsko-navijačke, uglavnom kukavički nevidljive i neprispodobne oba spola.

Isprike svima koje nisam spomenula, ali svi ste tu. Čak i oni koje volim.

Vulgarne su mi slike s gaćama na glavi, ali i slike s gaćama na guzici, općenito su mi vulgarne slike samo u gaćama, a bez njih bi bile još vulgarnije; vulgarno mi je prenemaganje da trivijalnost beats all, da je uravnilovka važnosti recept za zdrav i sretan život, da su vam trbusi ravni poput mozgova i da je alternativa takvoj sreći vjera u nešto iznad toga (ma ljudi moji, SVE je iznad toga!!!) te da se to čak može nazvati pompoznim imenom "filozofija" ili "religija".

Vulgarno mi je kad me netko optuži zbog nezadovoljstva, kao da je to nešto što sam sama skrivila i nema ama baš nikakve veze s objektivnošću, to mi je isto kao kad me netko ružno iskomentira zbog natečenih nogu, koje imam zato jer imam urođenu deformaciju bubrega pa navlačim vodu (CC, gdje si, kak to da nisi reagirala kad mi se to prigovorilo, ti koja si se zaklela da ćeš reagirati na SVAKU nepradu???), vulgarno mi je kad se usamljenost, tuga, frustriranost tretiraju kao zastarjeli modni dodaci, ili kao retro dodaci za koje treba imati kakti malo profinjenijen ukus (laženka), vulgarno mi je stvarati senzacionalističke vijesti od sasvim svakodnevnih, sasvim razumljivih i sasvim običnih promašenih pokušaja uparivanja među blogerima i ostalima... Sve mi je to jezivo. I ružno. I osjećam se ružnom kad to čitam.

Došla sam ovamo s ovakvim ciljem (c/p poruke nekome odavde, sasvim osobno i u prvom licu):

Uvijek se svodilo na to kako se osjećam u svojoj koži, dobro ili loše, kad sam se osjećala dobro, bila sam i privlačna, a kad ne, badave sva ljepota, jednostavno sam odbijala ljude od sebe. Sad imam 52 godine, prilično muka iza sebe, tko zna koliko još muka ispred sebe, nešto uspjeha, premalo zadovoljstva... Dva su načina da prevladam ovu krizu: jedan je da se prihvatim ovakvom kakva jesam i zavolim se takvu, naravno, uz korekcije potrebne za zdravlje, a drugi je da stisnem zube i stešem se u oblik koji mi je prihvatljiv, tj. koji je i drugima automatski privlačan. Meni se prvi put više sviđa: dosta sam ja svojeg života podredila drugima, a još uvijek ga moram podređivati da bih zaradila za život i postigla neke stvari koje blage veze nemaju s tim kako izgledam, ali izgled ih olakšava... Što se muškaraca tiče, sad ću zvučati kao ame, ali svakome od njih koji je mojih godina ja sam čista premija, samostalna, seksi, izvrsna ljubavnica, duhovita, zabavna, maštovita, topla i velikodušna. A što oni nude? Mlohave trbušine, kao i ja. I onda me odjebu zbog moje trbušine, jer žive u uvjerenju da mogu dobiti ravne + sve ovo što ja pružam. Gle, takvi me uopće ne zanimaju! Meni treba frajer s kojim mi NIJE DOSADNO i uz kojeg se osjećam dobro, poželjno, prihvaćeno. Za to treba zrelosti, ne samo moje, nego i njegove. Ja mogu zažmiriti na njegov trbuh ako se sve drugo poklapa, a za sebe očekujem isto.

A mogu zažmiriti i na bloške bedastoće, kad se ostalo poklapa... A ne poklapa se. I mislim da to nije samo zbog mene.

Hm. Malo me frka fata od najezde angeleka: primjećujem da se češće pojavljuju u doba ekonomskih kriza, epidemija i ratnih prijetnji. Pa malo odmore ljude od briga, valjda. Ubace ih u hipomaniju, u kojoj se sve čini sasvim logično, OK, savladivo i bitno. Kao da imaš kontrolu ne samo nad svojim postupcima, nego i svijetom, ono, niš se lošeg tebi nemre desiti, jer tebe i tvoju dječicu angeleki čuvaju.

Pretpostavljam da se sad svi ovi naši zapadnjački angeleki okupljaju u jednu moćnu frontu protiv istočnjačke devetke, one koja bi mogla ispaliti nuklearne projektile. Ali, jednim okom i budno paze na svoje štićenike. Ako se pokaže da su zapadnjačka krila krhkija od dobro uciljane devetke s istoka, e, onda će angeleki milostivo uzeti k sebi one koje štite, da im se, nedajblože, nekaj lošega ne bi zgodilo. I bit će im bolje i ljepše nego ikada.

I dok tak mozgam o tim našim krilatim čuvarima, i mene polako obuzima stupor općenarodne i sveobuhvatne ljubavi, iz koje je istočnjačka devetka - logično - izuzeta. Ali, i nju bih mogla voljeti, samo kad ne bi bila tako nametljiva. Mic po mic zaboravljam na raskorak između ljudske domišljatosti u smišljanju sprava i objašnjavanju vlastitih postupaka; više mi se ne čini evolucijski logičnim i prosperitetnim više voljeti svoju skupinu, prije svega onu s kojom sam krvno povezana, a zatim onu koja nas štiti, pa potom one koje me ne diraju, ali nimalo ne voljeti one koje me ugrožavaju: ma, svi smo mi proto-angeleki. Samo nam treba dati šansu!

Jer je vječna, sveobuhvatna i krilata ljubav toliko bolja od prizemne, partikularne, obvezujuće, kolebljive, uvjetovane i vremenski omeđene hormonskim koktelom, čije djelovanje traje upraf onoliko dugo koliko treba da se potomstvo a) začne, b) donese na svijet i c) poduči kako opstati na svijetu, bar neko vrijeme. Znanstveno je neobjašnjiva takva škrtost u raspodjeli ljubavnih resursa! Jer, kad se mala krila slože, sve se može - SVE se može!




*What is SWAG?
SWAG is "Scientific Wild Assed Guess"
Link

...sve više nadomješta voljenje. Riječi se trpaju u prazninu, i gle, zaista je popune! Ljepše su, urednije, skladnije, ugodnije, pouzdanije od teme koja ih okuplja baš ondje i baš na taj način.

Možda smo predugo bili ozbiljni i ozbiljno je shvaćali, tu ljubav, posvetivši joj godine izgradnje postupcima, mučaljivo i strpljivo, da bismo se sad ponovno odvažili na takav poduhvat. Nismo više za dugoročne kredite, to moš do 30., pa na 30 godina... Uostalom, tko bi nam ih sad i dao? Tko bi se odvažio uzeti?

Riječi ne dopuštaju da se zagledamo u tu našu nedovršenu, nelegalnu ili urušenu gradnju i zapitamo se jesmo li je uistinu izgradili ljubavlju, ili adrenalinom, jesmo li uopće stigli do voljenja, ili smo nešto započeli dok smo bili high, smućeni seksom, žudnjom, lakovjernošću, optimizmom, opsesivni, hrabri, ukratko, na zaljubljeničkoj koki, a kad smo sletjeli, već su nas oplele obveze i obećanja pa nismo znali kaj drugo sad...? Jesmo li ikada voljeli? Ha?

Od riječi povjeruješ da jesi: da je to što je bilo Ljubav, da se to tako zove. Tko šiša Shakespearea i njegove ruže, bit je u imenu, reče Iris Murdoch!

Pustite me da volim kako JA hoću, neprestano ovdje stenjemo, a ja si mislim, tko nam brani? Zar je dozvola uopće potrebna? Ili odobravanje? Volite! Voljeti je lako... Kad se razgrnu riječi, kad se posveti vrijeme...

Ali, možda je ipak bolji slatkorječivi stih? Brži. Slađi. Prepoznatljiviji.

Sretoh danas svoje simpatične susjede, koji imaju psa rođu mojem, a ovi se pak, kao tipična rodbina, ne podnose. No, danas su oni bili bez svojeg, tako da zastadosmo popričati. I tak, pričajući o cuckima, tj. o tome koje kujice voli koji od njih, stigosmo do svojih djedova.

Ispričam svoju pričicu o tome kak se moj dida udvarao dvjema sestrama iz susjedstva, jedna grbava, druga nepokretna; naravno, stari kurviš je imao još cijeli niz simpatija, a njima je uvalio priču da se nemre odlučiti koju bi oženio, jer da su mu obje baš onak, ne zna koja je bolja. Jednog dana, dok sam prolazila ispod njihovog prozora u visokom prizemlju, zaustave one mene i pitaju gdje je dida... A dida oženjen za neku pedesetu. Ja nešto muljam, velim, neće skoro, otputovao je, a one će meni: one su se dogovorile - nek oženi grbavu, nepokretna mu ipak ne može toliko pružiti. I nek ja to njemu prenesem.

I jesam. Blogme mu je bilo žao što je propustio tu vezu, didi su se one zaista sviđale. Nikad im nije priznao da je zauzet, muljao im je dok su bile žive, a umrle su sretne u spoznaji da su još uvijek poželjne.

Na to se susjed nadoveže, veli, njegov dida je bio isti, šarmer i muljator, ali i iskreni ljubitelj žena: čim bi izašao iz kuće, samo je gledao ima li koja, i bez obzira jesu li se znali ili ne, on bi im prišao i zasuo ih komplimentima. Neka se vesele, govorio je. I jesu, veselile su se. Kad je umro, bila je to cijela procesija, gđa zakonita na čelu, a niz ucviljenih ljubavnica i potencijalnih ljubavnica za njom. Glavna ljubavnica mu je isto bila grbava. Nju je volio možda i više nego zakonitu. A zakonita i grbava su na koncu postale najbolje prijateljice i tješile se do smrti.

A ja bih se, evo, uslikala za blog i da sam grbava. I sigurna sam da bi mi se netko udvarao baš zato jer jesam, a netko ne bi iz istog tog razloga. Što bih ja mislila o sebi, ili o svojoj (ne)privlačnosti vjerojatno bi ovisilo (i) o tome što mislim o svojoj grbi. Kad bih se zagrijala za nekoga i onda uvidjela da ima grbu, ne znam... Ovisi koliko bi mi se sviđao u svemu ostalom; ako bi mi se jako svidio, vjerujem da bih grbu prigrlila skup sa svim ostalim. I jednostavno zaboravila misliti o njoj.

Tak da su - po meni - grbe čist u redu. Međutim, ne sviđa mi se kad se netko pravi grbav. Ali, valjda ima za to neke svoje razloge... Koji ne moraju biti odmah vidljivi, ali su uočljivi baš isto onoliko koliko i prava grba.

Ne vidim te dobro. Parica iz mojih usta te zamagljuje. Ona iz tvojih mi grije uho. Smijem se, uopće ne razumijem što mi šapućeš. Joj, sklisko je! Hvatam te pod ruku. Hvataš me za lakat druge ruke. Privlačiš me k sebi. Šubara mi je spala! Smiješ se, magličastim dahom u moj nos. Toplim. Klizim... oboje klizimo... Pali smo! U snijeg! Veseli meki snijeg! Ljubiš me, nemoćnu, ispruženu u veselom mekom snijegu!
- Opet si tu? Nisi fer! Ovo je MOJ san. Znaš da te ne bih poljubila na prvom sudaru.
Šutnja.
- Ne možeš samo tako upasti u nečiji san. Pusti me...
Povlačiš me za ruku iz snijega. Još se smijem, s tvojim okusom na usnicama. Otresaš mi snijeg s kaputa, malo pretjeruješ, na grudima osobito. Tražiš moju šubaru, otkotrljala se kao gruda. Našao si je, istresao, nataknuo mi je na glavu, ukoso. Znam da sam smiješna. Zato sam ti spremila grudu. Za vrat. Kad se opet nagneš prema mojim ustima.
Ali je nisam... Jer me ljubiš, tako me uvlačiš da ne mogu skliznuti.
- Opet! Ne volim zimu, ne ljubim se na snijegu, ispucaju mi usnice, ne, ne, ne, i ne! Idi u svoj san. Ja sad trebam topli čaj. S rumom. Gore, na vrhu.
Smiješ se, znam.
Rum fino miriši. Još uvijek te ne vidim, zbog pare iz čaja. Sami smo. Hladno je. Svugdje oko nas staklo. Mirišiš na toplu vunu. Svojeg kaputa. A ja na znoj. Potajno. Samo na koži, duboko ispod slojeva šala, kaputa, veste, košulje, potkošulje, grudnjaka... Jedan zapah se podiže kad se nagnem prema tebi, pripaljuješ mi cigaretu.
- Prestao sam pušiti.
- Da, pa što onda? Ja pušim. A ovo je MOJ san. U koji si neovlašteno ušao, i tek toliko da znaš, ujutro ću ga pamtiti po svojem. Ali, neka ti bude, zasad...
Imaš peckavu adamovu jabučicu, loše izbrijanu, i titravu, jer pričaš, pričaš mi brundavo nerazumljivo bezobrazno blago ošamućenu me vrtiš riječima i prstima na bedru me okrećeš k sebi tako da moram uroniti iza tvojeg uha sklopljenih očiju bez riječi ti pipam vrelu kožu trbuha u mojem je struna užitka do vrška jezika napeta.
Zvono. Moram u školu!
Ne. Ne. Škola je prošla. Ovo je san. MOJ san.
- Jesi li sigurna?
- Jesam.
- Pogledaj zid iznad moje glave. Vidiš sat?
- Vidim, pa što?
- Koliko je sati?
- Dva i četrdeset devet minuta.
- Sad otvori oči i pogledaj sat pored svojeg uzglavlja. Koliko je sati?
Protrljam kapke i proškiljim. Dva četerdeset osam.
Zaboga! Ja sam uljez...
- Nisi – kažeš.

Cohena me naučila voljeti jedna djevojka koja se ubila. Imala je 18 godina.

Njen mlađi brat i ja smo ga slušali, naježeni od erotičnosti, pozorno upiljeni u tlo da ne pregazimo niti jedan, niti najmanji šljunčić ljubavi: jer tako smo ga mi shvatili. Cohena. Ljubav je svugdje. I sve može biti ljubav. Usputna. Privremena. Pjesme vrijedna. Bili smo Tragači; htjeli smo biti Pjesnici. Htjeli smo ljubavi.

Četvrt stoljeća kasnije, njen mlađi brat je prestao tražiti: čvrsto se usadio u jednu. Ljubav. Ja sam i dalje zveckala svojim kamenčićima, školjkama, biserima crnima i bijelima, stihovima, krpicama... I sve mi se češće činilo da su to drangulije, i sve sam više vjerovala da ja nisam Tragačica, nego prosjakinja lakomih očiju, u sjaju puceta vidim dragulj.

I sve sam istresla iz vreće: sve. Presložila. Složila drugačije. Poput boga moćna, slagala sam ih u svijet koji mogu sagledati, u kojem nema gubitaka i sve može poslužiti svrsi. Koje nema. Osim radosti, a ona nije u šljunku, nije u biseru, nije u pucetu, nije nigdje drugdje nego u mojoj vjeri da će pridonijeti mozaiku. I čežnji, koja uzrokuje, opravdava, vodi potragu; i onda stigneš, do radosti besmislice, do bljeska vjere, do zahvalnosti što ima još i što ima uopće.

Pitala sam ga kako je to voljeti? Čvrsto i odlučno. Jer tako on voli, činilo mi se. Rekao je, isto kao i ovo drugo, samo iz nekih okolnosti, ili odluka, ili umora, ne ideš dalje i budeš zahvalan što možeš ostati. I draga ti je ta osoba koja te pušta k sebi. I kad ispletete navike, isprepletete ih, i bude vam udobno, zatvoriš oči i učini ti se na trenutak da vidiš mjehurić, kratki bljesak vjere da ljubav zaista može postojati... I odlučiš vjerovati.

Pitam se kako je njegova starija sestra slušala Cohena?

A onda uzdahnem i pomislim, imala je samo 18 godina...



Link

Link

Link

Taman me danas zgrabila malodušnost zato jer opet, ni u 25. pokušaju, nisam uspjela otvoriti spremnik zaugera, kad pif - jaje mudrosti!!! Znanstveno objašnjena subjektivnom impresijom duševne doktorice, koja ispravnost svojih teza dokazuje a) postojanjem impresije, b) autentičnošću impresije i c) subjektivnošću impresije kao nepobitnim znanstvenim metodama dokazivanja teze o tome da su neki ljudi:

1. bez duše za stalno (tzv. bezdušnici)
2. bez duše privremeno (tzv. izgubljene duše)
3. male duše (tzv. malodušnici)
4. sitne duše (tzv. sitne duše)
5. velike duše (tzv. velikodušni)
6. razvijene duše (tzv. duhoviti)
7. superiorno razvijene duboke i teške duše (tzv. duhovnjaci)
8. super superiorno razvijene duboke i teške nad-duše koje skrbe za sve ostale kategorije duša (tzv. dušebrižnici).

Odmah sam se pronašla u ovoj sistematizaciji, sretna i presretna što je moje malodušje korektibilno stanje ukoliko svoju dušu a) nađem i b) razvijem, kako volumenom, tako i masom. Zato sam ko bez duše otrčala susjedu i zamolila ga neka on pokuša otvoriti spremnik mojeg zaugera, puna nade da ću u njemu pronaći bar dio svoje izgubljene dušice. Čovjek zna znanje i od šuba mi ga otvori, uz duhovitu primjedbu u skladu s razvijenošću svoje duše.

Dakle, odmah mi je postalo jasno da mi je duša u nosu, u koji se uselio dobar dio prašine iz otvorenog spremnika. Što je sasvim OK, zdravo je dušu pospremiti na sigurno mjesto, što spoznadoh pročitavši profestsku proklamaciju penetrativnog pere, koju svoju drži u penisu i održava mladom, zdravom i progresivnom nesebično je peterostruko dijeleći unutar maksimalno pet sati; što jamči da mu duša neće među duhove unatoč razornoj moći vremenskog tijeka i protoka, a pride prodire i u druge spremnike duša, gdje se plodi ko u petrijevki, duhovno, objektivno, znanstveno i bez emocija.

Dakle, meni je sad pun nos i samo se bojim da ne kihnem pa ispustim dušu.

Morat ću je nekako otežati i spustiti u dubinu, npr. do želuca, u kojem mi se ugnijezdila vrlo neugodna sumnja da starenje nije subjektivna procjena vlastite duhovne i tjelesne prepotencije, nego objektivna pojava zamora svakog materijala, uključujući i ljudski. A onda mi pade napamet, viš, ako dosegnem krajnje dubine, npr. duhovne patnje iz pete, kako preporučuje ekspertica za kroničnu patnju sizifovsko-kamenjarskog tipa zvanog "kameno lice", mogla bih svoju petu s dušom u njoj amputirati post-umno i -humno te je tako sačuvati za buduće naraštaje, a i osobnu uporabu.

Ili da je recnem ranije? Dok sam još subjektivno mlada? Pa ostanem mlada iz petnih žila.

Moram priznati da mi se od ovih dilema duša već spustila u grlo. Dobro je, bit će nešto od mene! Teška srca (viš, dobar znak!) ostavit ću se trivijalnosti objektivne prirode i udubiti se u subjektivnost svoje još uvijek rastresito sitne dušice: neka se zgruda u krupnu gvalju subjektivističkog smeća, oteža, i onda slavodobitno potone u neslućene subjektivne dubine!

***
jednoga dana majka me poslala na tržnicu i rekla mi uzmi si nešto ljubavi
(loše je stajala sa zarezima i prevertom kojega sam i ja voljela
kao i mrežice s velikim očima i zagrade bez okova) ali nije mi dala dovoljno
a ja se ne znam cjenjkati nikada nisam naučila opčinjena ništicom apsoluta

i ne znam je li bilo proljeće ili ono čudno doba kad se zima rastače mirisima
koje vidim u bojama i pomislim da je cvijeće sakriveno u pukotinama smrzotinama podrumima pored tople mačke bez vlasnika i žudnje za pticama negdje u brbljavim snovima na visokim žicama kroz koje bruje damari ustremljeni drugima

i zato ništa nisam kupila

pokupila sam s tezgi šareno zaboravljeno odbačeno nepotrebno prije umiranja teško u mojoj mreži sa sve većim očima
bit će dobro za gozbu s gladnima
ako upijem sunce obrazima
ako raspjevam škripu koraka

do vedrine

bila sam jako mlada

Ovih dana mi se stalno mota taj naslov po glavi... Zaboravila sam i knjigu, i film - le Carre me oduvijek deprimirao. Zato sam sad morala zaviriti u guglu i podsjetiti se tko je ta mala bubnjarica: osrednja glumica koju dvije zaraćene strane koriste u svojim makinacijama, a koja na kraju zbog svega toga pukne.

Shvatila sam da poznajem takve ljude, a s obzirom da se knjige/filma doista ne sjećam, sad pišem o onima koje osobno znam: kako netko postane mali bubnjar(ica)? Ne znam. Ali svi ih nepogrešivo prepoznajemo, točno znamo, aha, ako želim da se ovo dozna, ali da se ne zna da sam ja rekla, onda ću reći njoj, u najstrožem povjerenju, i voila, etogac, svi znaju u tren oka! Dakle, kad JA nekoga tako iskoristim, zapravo nije riječ o manipulaciji, nego o voljnoj ODLUCI te osobe da izlane: JA sam naglasila da je informacija povjerljiva; ONA je odlučila da nije.

I tako postala izdajica: mene i mojeg "povjerenja", osobe ili osoba kojih se informacija tiče, čak i onih kojima ju je prenijela, računajući (nažalost, često sasvim ispravno) da su isti kao ona te da će "povjerljivu informaciju" odaslati dalje; ali ih je izdala ne samo zbog toga, nego i činjenicom da im je lažno polaskala svojim "povjerenjem", a zapravo se cijeli njihov odnos zasniva na međusobnom nepoštivanju.

Trebam li napomenuti da (fiktivna) "ja" s početka ovog informacijskog lanca također svoj odnos s cijenjenim publikumom, a osobito malom bubnjaricom, zasniva na potpunom preziranju?

Ova simulacija procesa, međutim, samo djelomice objašnjava narav malih bubnjarica i bubnjara: oni, dakle, u biti svakoga preziru, u svakom odnosu se oslanjaju na slabosti, a ne vrline. Po tome su narcisoidni. (Pa da, glumci!) Međutim, još uvijek ne mogu dokučiti kako se nekome DA neprestano biti tuđe potrčkalo, što ima od toga, osim spoznaje da su ljudi uglavnom slabići i da svatko ima nešto prljavog veša koji nije stigao, ili htio, ili znao oprati? Moram se osloniti na le Carrea da bih si to objasnila: valjda zato jer su OSREDNJI. Dobri glumci igraju glavne uloge, zar ne? Dobri glumci znaju razlučiti glumu od samih sebe. Osrednji i loši ne: oni u svojem životopisu navedu, npr., da su statirali u filmu za koji je glavni glumac dobio Oscara. Mislim da ni sami ne vjeruju da bi ikada mogli pošteno odigrati neku važniju ulogu.

Svejedno, nisu nevažni: mogu upogoniti radnju, mogu detonirati bombu, kao ova le Carreova. Mogu počiniti pravu štetu ili donijeti pravu korist. Ne sebi, drugima: oni uvijek ostaju mali.

I zato me, valjda, ova sintagma toliko rastužila.

okrutnost travnja će nam krckati pod zubima
reći ćeš lijepe su djevojke dok to ne znaju
omotane čarolijom nemoći
večeri su hladnije nego što izgledaju i duže od sjećanja
svijet bridi pod tabanima neku svoju melodiju
koja dugo i nemirno putuje do uha i stane
nepodatna jeziku
reći ćeš naše zime su postale okrutnije od proljeća
djevojke su lijepe dok to ne znaju i samo prolaze
kao dani koji su duži nego što izgledaju i brži od sjećanja
omotani čarolijom nemoći
ja više nisam lijepa rekla sam lani
ali me kiša više ne može otjerati s trijema
sve više volim njene bubnjeve i bitke vjetra s granama
koje su borbenije nego što izgledaju i žilavije od sjećanja
omotana čarolijom nemoći
znam što ćeš reći

Fotkao Srdjan Gotovac

E ne smijete vi meni komentirat ako ne kužite što ja pišem, a vi ne smijete pisati ako ja ne kužim što vi pišete ili komentirate, e ne smijete nikom ništa zabranjivati osim onima kojima bih i ja zabranila ili već zabranjujem, i nemojte vi meni neku ekskluzivu na pučkome sajtu, e ne može sad pučka veselica, tko je vidio da svatko sa svakim, uvijek je netko s nekim, a to je onda klan, a klanovi ne smiju...

Ma, SMIJETE. Ono što ne smijemo određuju pravila sajta i važeći zakoni. Pa i njih smijemo skršiti ako smo voljni snositi posljedice.

Kao što fotka pokazuje, stvarno može biti okruglo pa na ćoše. Ovdje je uglavnom ćoškasto, jer svatko od nas, inače okrugao, neki više doslovce, drugi metaforički, dolazi i sagledava sve nas prisutne iz nekog svojeg ugla; a onda iz nekog svojeg ugla, možda ne uvijek istog, a možda i ne iz onog iz kojeg voli gledati, nešto napiše. I nemojte vi sad meni tvrditi da prevladava negativa zato jer prevladavaju ti neki kakti mračni ćoškovi: ajde, pošteno priznajte - kad sjedite s frendovima u kafiću i gledate prolaznike, jel više pričate o lijepima ili o onima koji to nisu, koji su možda čudni, ili neobično odjeveni, ili baš ono fakat ružni? Ha? Mene ljepota uglavnom ostavlja bez riječi; sve drugo se prilično dugo da komentirati.

Zato bih ja radije o tome što ovdje NE MORAMO: ne moramo biti dosljedni; ne moramo biti licemjerni; ne moramo biti iskreni; ne moramo reći sve; ne moramo prešutjeti; ne moramo uvažavati; ne moramo vjerovati; ne moramo biti uvjerljivi; ne moramo uvjeravati; ne moramo biti pametni, ili daroviti, ili obrazovani, ili bogati, ili moćni, a ne moramo ni skrivati da jesmo, ako jesmo, kao što ne moramo skrivati niti da smo siromašni, jadni, očajni, usamljeni, zluradi, zavidni, nemoćni, razočarani... Ne moramo ništa glumatati, a ne moramo ni odustajati od glumatanja, čak ni kad nas razotkriju; ne moramo nikome polagati račune, a nikome ih ni ne moramo plaćati, osim Iskrici, ako baš želimo. Ne moramo flertovati, ne moramo se dopisivati, ne moramo se družiti izvan okvira zapisa, komentara ili monitora, ne moramo nikoga voljeti, ne moramo mrziti, ne moramo osjećati ništa, a ne moramo ni prikirvati osjećaje ako ih ima.

Jedino što moramo jest natipkati nešto. Bar tu i tamo. Ma, zapraf, ni to ne moramo! Možemo samo čitati. I misliti si svoje. Ili ne misliti uopće. Možemo samo provesti malo vremena potpuno neutilitarno. Možemo se odmoriti, od obaveza, od drugih ljudi, od sebe samih, od punine koja nas okružuje, od praznine koja nas plaši... Svašta možemo. Pa znate i sami.

I tak, ja vam ne čitam tu literaturu o intelegenciji vakvoj ili nakvoj - trta me! Kaj ak sad tek, nakon pola stoljeća, skužim da sam vak ili nak glupa? I da sam tih pol stoljeća sve pogrešno činila? Em nemrem uzgojiti intelegenciju ak je nemam, em ak ju imam s godinama opada, em meni bilo zapraf čist OK u tih mojih pet desetljeća neprosvijećene gluposti. Ali, zahvaljujem svima vama koji nas izvještavate o svojim čitanjima, jer tako mi je stvarno lakše shvatiti glupost i sve prednosti glupavosti te joj se spokojno prepustiti u daljnjoj neprosvijećenosti.

Ne kažem da se čovjek ne treba educirati, pa i nakon pola stoljeća života to dobro dođe, zakaj ne, i tak bumo svi živjeli duže neg kaj bu nam se naš život sviđao, osim u slučaju neke fatalne nezgodacije u kadi, na poledici, u prometu ili pogrešnog bivanja na pogrešnom mjestu. Ali, kaj ak ja sad skužim da sam život provela npr. seksualno glupa i da su svi moji orgazmi zapraf manje dobri orgazmi od orgazmičnosti kojoj sam trebala stremiti i svakako je realizirati dok još bijah orgazmotvorno moćna i voljna? Što ak sam godinama dopuštala da me ševe seksualni bedaci, kaj to onda govori o meni, što sam sve propustila, kak ću to sad nadoknaditi? Ovako nefleksibilna. Ja bih radije neki priručnik za svoje potrebe, ne ono pametan-glup, nego ševa unatoč bolu u kuku, pa slika poza, objašnjenje pokreta, popis rizika i zdravstvenih benefita.

No, vele da bedake i sam dragi bog čuva, pa tak sam (valjda!) i ja imala sreće: tijelo me služilo. Odradilo bi svoje uživancije bez testiranja ikakve i ičije inteligencije, štoviše, bez očekivanja dotične u procesu zadovoljavanja: prepoznavalo je užitak i privijalo se uz njega, a od suprotnosti se odmicalo. I nije bilo bitno tko koga voli ili ne i jesu li oba subjekta u procesu tjelesnog uživanja podjednako voleća, ili jedno nije uopće a drugo jest, ili pak nitko ne voli nikoga: znala sam da želim da mi bude dobro; i znala sam da ne želim da mi bude loše. To je bilo dovoljno.

Sjećam se kad sam nakon niza godina susrela davnog ljubavnika i onda s njime obnovila sjećanja, zorno i praktično: točno sam prepoznala što je sve radio, što je sve usvojio u međuvremenu. Malo me povrijedilo što je MENE donekle zaboravio, ali sam kužila, želi se malo i pohvaliti... Popričali smo o tome: jedva je dočekao! Odjednom je izvukao sijaset seksualnih igračaka i pomagala i za svaku mi stao tumačiti čemu služi, uz onaj vragolasti pogled "oš da probamo?". Nekak mi je to bilo otužno, sve te parafernalije za nešto što nam je oduvijek bilo sasvim jednostavno; i dobro nam išlo, i bilo baš po našoj mjeri, njega i mene, bez nekog autoritativnog ideala između/iznad/ispod ili postrance. MENI bolje nije trebalo.

A štaš kad sam glupa!

I u drugim životnim područjima sam imala sreće, a totalno needucirana, osim primjerom drugih ljudi: zarana sam zaključila da ne želim patiti u odnosima koje sama biram. Naučila sam to od prijateljice, koja je imala ljubavnika, puno starijeg od sebe (to nam je imponiralo kad smo imale dvadesetak godina), puno mudrijeg (dokazano titulama) i vrlo poželjnog i drugima (vidljivo u broju bivših i aktualnih ljubavnica). E, tim, dakle, ljubavnicama je ona kuhala kave i servirala ih, da bi onda potiho sjedila u kutu dok njen dragi i neka od njih vode mudre razgovore. Valjda da bi ona nešto naučila. A i da bi ova (ljubavnica) vidjela vitalnost njegovih argumenata. Ne znam je li onda već kružio onaj bradati vic "jebeš seks u kojem samo jedno uživa", ali danas bih joj ga sigurno ispričala nakon opisa nekog od tih poučnih doživljaja.

Tak da ja nikad nisam patila u kutu; iako patila jesam. Plošan je život bez patnje, a ova je, pak, koliko razabirem ovako neuka, zaista neizbježna. Čak i kad biraš, desi se. Valjda je štos u tome da odmjeriš koliko možeš podnijeti, i zbog koga. Daš ljudima šansu, nemreš uvijek biti in synch, misliš si, OK, sad su oni u nekoj svojoj brijačini koja meni ne paše, proći će ih, ili ću je ja skužiti pa će i meni biti dobra... Ili se razbole, pa se upreš u sva svoja dobra sjećanja, u obveze obećanja koja si dala, u svoj moralni kod, i duraš, dok možeš... A možeš dok imaš uporišta; ili pozitivne projekcije u budućnost. I onda više ne možeš. I to je to: makneš se, odmakneš od sebe. Nema tu mudrosti; nema mjernih jedinica - znaš kad je dosta. Kad je TEBI dosta. Drugi ljudi vjerojatno imaju drugačije mjere.

Neki dan sam razgovarala sa studentom koji je bio nesretan zbog "neuspjeha" na ispitu (dobio je četvorku), jer on zna da može bolje, ali ima toliko toga što mu odvlači pozornost, iscrpljuje energiju... Rekla sam mu "Glečte, apstraktno gledano, uvijek može bolje; možda i ja mogu bolje predavati engleski [btw. cijela njegova grupa, dakle i on, za to su mi dali čistu peticu], otkud vi znate što je moj maksimum, otkud znate kako ja živim izvan ovih naših satova i koliki su moji krajnji kapaciteti? Je li to uopće bitno? Ja predajem najbolje što mogu u ovom trenutku i zbog toga sam mirna i zadovoljna." Evo, baš mi se načas učinilo da sam mudra. I on se nekak ozario. Pa sam zato napisala i vama.

Haug!