Ručkić krčkić

I tak, dok sam ovdje malo brbljala s vama i istodobno čituckala nešto za posao, zazvoni mi telefon, susjeda: da bi tu neki nešto snimali u jednoj sobi mojeg stana, koji im je ona ljubazno opisala, te može li doći gdin taj i taj da pogleda? Dobro, rekoh, svjesna razbacanosti i nepozauganosti, ali štaš sad... I tak, čekajući ga, razmišljam o tome kak sam zbilja komotna i samoj sebi ugođena, potpuno zatvorena za mogućnosti nenadanosti i isto takvih procjena mojeg načina življenja; uopće ih ne uzimam u obzir.

Odolim napasti da na brzac nešto pospremim, nego nastavim čitati. Evo gospodina, zastane na pragu i pita "Vi imate psa?". "Otkud znate", pitam ja, jer šaponja je tako gluh da više ne laje na zvono, dakle, nit ga se vidi, nit ga se čuje. "Popiškio vam se ovdje" - pokazuje čovjek na popriličnu lokvu tik uz prag. Jesemti! Kad??? No dobro, pobrišem ja to, prekrijem krpom da se vlaga ne razgacuje, gospodin uđe, gleda, fotka i komentira:

"Da, odgovaralo bi nam... Sviđa mi se samački štih... Jeste li ikad bili udati? Vidi se da ste dugo sami..."

Gulp. Kaj se baš toliko vidi??? U ovoj ogromnoj stančini? Obično si samačke stanove zamišljamo malenima, zar ne? A kod mene, samačke sobetine. Očito. Kaže on. A zašto bi mi lagao? Nema razloga; nema nikakvog pozadinskog interesa.

Naprotiv, savjetovao mi je ponešto korisnoga; i neprestano ponavljao da mi očito treba "muška ruka". Mojem prostoru. A valjda i meni. Podrazumijevam. Ne njegova, on je gay, vidi se na kilometar, ali ja to nisam naglas rekla.

I vidite, nije mi bilo ugodno. A znam da je istina. Čovjek mi je osvijestio jedan uvid u moje postojanje kojeg uopće nisam bila svjesna. Jel se ljutim? Ne. Jel mi drago? Pa i jest, i nije: sad kad znam, imam volje ponešto mijenjati. Pobacati viškove, malo dotjerati, otvoriti se mogućnosti iznenadnih posjeta, procjena... Poštedjeti se neugodnosti da mi neznanci govore nešto što bih trebala i sama znati. Draže mi je ovo nego uljudna laž; ili prešućivanje.

Mogla bih sad odlučiti tvrdokorno prionuti uz svoju samačku komociju i zaključiti da mi je povremena procjena potpuno nebitna; ali, to bi bilo obranaško laganje: da je tako, ne bi mi bilo neugodno. Dakle, nije tako. Što vodi još neugodnijem kopkanju: ZAŠTO mi je neugodno što se vidi da sam dugo sama? Je li samoća nekakva sramota?

Nije. Uopće. Sramotno je to što ja, zapraf, nisam namjeravala i ne namjeravam biti sama. Ali se nimalo ne trudim promijeniti to stanje. ZATO mi je neugodno. Zbog TE lijenosti. Vidljive u nepozauganim tepisima, lokvici na pragu, razbacanim stvarima, nepostojanju šminke na mojem licu, čitanju studentskih uradaka dok očekujem posjetu...

Je li čovjek koji mi je osvijestio sve ovo, onako usput i zapraf jako duhovito, ZAO?

Pitam ja vas... I recite vi meni.

Glečte, ovak: ako vas zbilja muči kaj neki virtualni lik misli o vašim stavovima, izborima, ukusima, anatomiji, ili načinu življenja, onda je, priznajem, VAŠ život zaista neusporedivo dinamičniji i ispunjeniji od mojeg. Ja se nemam snage time zamarati... Ali fakat nemam!

Ja živim na rubu po svakom pitanju: prije nego što ijedan zalogaj stavim u usta, moram izbrojati 6500 HRK fiksnih davanja iz plaće koja nije menadžerska; prije nego što spustim nogu na pod kad se ujutro probudim, moram provjeriti da ondje nije moj stari, gluhi i poluslijepi pas, koji bi mogao škljocnuti zubima od iznenađenja; prije nego što ispustim prvi jutarnji piš, moram pripaziti da ne ugazim u njegov prvi jutarnji piš; dok pišam, razmišljam ima li smisla da takav pas živi i da mu ja omogućavam život, ponekad zaključim da ima, ponekad da nema, ali onda ga pogledam najblagonaklonijim pogledom, onim koji je Isus zagovarao, i sve bude dobro, bar po tom pitanju... Kad se popišam, pometem ljuskice koje su papige razbacale, jer one se bude prije mene, pogladim mačku, skuham si kavu ne mjereć tlak, iako bih trebala, gucnem tablete za regulaciju tlaka i razine hormona, za to vrijeme se moje prastaro računalo diglo, promozgam hoću li kupiti novo i lošije od ovog ili krpati ovo, nekad gornje srednje klase, ne mogu odlučiti, pa pogledam što ima na Iskrici: i onda zaključim, life is good.

Jer moja životna pitanja su uistinu sasvim trivijalna. Uopće me ne muči Dobro vs. Zlo, jebe mi se za njih, osim u vlastitom životu, ali ovdje se velikoslovci ne manifestiraju u svojoj esenciji, nego opet sasvim banalno, kao "moram", "hoću", "nemrem" ili "vidjet ću"; uglavnom u sprezi s računima, obavezama, ponekad zabavom, eee, to je grdo, onda moram procijeniti hoće li ono što se nudi biti zabava za druge, ili zabava za mene, ili možemo zajedno...

Negdje sredinom jutra me shrvaju uspomene na dobra vremena kad sam za malu normu primala veliku plaću, imala spremačice, skupe stvarčice, viška vremena i kreativne nagone. Ma, i sad sam kreativna, ali potpuno neprestižno, onak, da plutam... U tom kritičnom trentuku mogla bih se zapitati o ispravnosti svojih prošlih izbora, npr. da njegujem teško bolesnog muža, ili staru majku, sad istog takvog psa, koliko sam zbog toga propustila, kakve sve prestižne statuse i titulice, jesam li išta dobila, je li to bilo glupo, humano, ili možda kukavički, jesam li to zbog sebe, ili zbog njih, ili zbog sela, tj. svojeg užeg društvenog kruga, jesam li to trebala više oglašavati, bi li me onda više ljudi više voljelo, ili bi me više ljudi smatralo glupačom... Nažalost, nemam se vremena posvećivati takvim mozganjima: treba zaraditi nofce, koliko-toliko srediti 132 kvadrata životnog prostora, izboriti se za nekoliko sasvim slobodnih sati i smisliti što s njima, što mi treba u njima, san, zabava, zaborav ili nešto potpuno nekorisno, ali samo za mene? Vjerujte, seks mi uopće ne padne na pamet! Što je možda i dobro, jer u seksu treba postojati i davanje, ne samo uzimanje, a ja to nemrem: mogu samo uzeti. Ako nemam što, moram pripaziti da se ne uzme meni.

Jer sam na rezervi. Vozim tako već prilično dugo. Jednostavno ne stižem dovoljno natankati. Bit će tako još neko vrijeme, dok se onih 6500 HRK ne svede na podnošljivost, dok se životni prostor ne smanji na primjerenu mjeru, dok je pas živ, dok se ne pojavi netko s puno, puno, puno viška da mi olakša život... AKO se pojavi, samoinicijativno, jer ja ga nemam kad potražiti. No, ako se i ne pojavi, vjerujem da ću i sama ipak zaplivati. Zasad mi je čist OK samo plutati.

I, glečte, ovo su moja životna pitanja; moj život. Nema veze što vi mislite o njemu, zato jer znam da nitko od vas neće zasukati rukave i odživjeti ga umjesto mene, ili bolje od mene. Što ne znači da se bolje ne bi moglo, ili da ja to ne bih željela: jednostavno ne znam kako; ne vidim kako, a da mi to bude OK.

Međutim, s obzirom da vi živite toliko ispunjenije, dinamičnije, zanimljivije i općenito bolje živote od mojega, meni je jako zanimljivo pratiti kako se razvijaju. I komentirati, kao utakmicu ili sapunicu. Ne kužim samo zakaj se vi tak jako naljutite zbog toga? Jer, ja se nikad ne naljutim kad neki lik iz serije veli nekaj što bi se moglo odnositi I na mene, a nije onak kak ja mislim: ma tko ga jebe? Ja ne!

Jedna od njih je sigurno bila Precjednica Razreda u osnovnjaku, i to sve mandate do prelaska u srednju, gdje nije uspjela nastaviti uspješnu karijeru, ali je bila urednica školskih novina, tak da nije ostala sasvim bez utjecaja. Uostalom, dobro joj je došla sprema iz osnovne škole: budno motrenje, bilježenje svakog prekršaja i označavanje prekršitelja točkicama, križićima i njihovim kombinacijama, zatim doma, uz zadaću, pisanje iscrpnog izvještaja za Rasku: Maja opet pokazivala cice dečkima kod kotlovnice, a curama pričala o orgazmu u parkiću; Merima pročitala tuđu zadaću na satu hrvatskog; Luka opsovao majku Karlu, a Ciceku uvukao gaće između guzova; Nikša kroz prozor virio u žensku svlačionicu prije i poslije tjelesnog, Zlatko je Mati oteo sendvič, uzeo veliki griz, hračnuo na ostatak i onda mu ga vratio, a ovaj je plakao sve do 6. sata... Itd.

Jednom tjedno napisala bi i osobni osvrt:

"Draga Profesorice Razrednice!

Ja mislim da nitko iz razreda ne misli o svojim riječima i svojim postupcima, ali ja mislim o svojim riječima i svojim postupcima, a i o njihovim riječima i o njihovim postupcima.

(Slijedi dug opis jednotjednih zapažanja tuđih riječi i postupaka.)

...

Ja prije nego što nešto pomislim, prvo pročitam je li to netko već mislio i je li u redu ili nije u redu tako nešto pomisliti. Ako je u redu pomisliti nešto što bih i ja mogla misliti, onda ja to zapišem u teku i još malo mislim o tome. Ponekad to mišljenje u teki pokažem tati i pitam tatu što on misli o tom mojem mišljenju. Ako se tata složi, onda ja kažem da je to moje mišljenje.

(Slijedi dug popis jednotjednog mišljenja i literature koja ga, uz tatu, podupire.)

...

Onda ja to svoje mišljenje pod velikim odmorom prepričam svojim prijateljicama i onda one sve tako misle. One koje tako ne misle nisu moje prijateljice, a moje prijateljice sve misle kao i ja i slažu se da ja jako dobro mislim. Zato, poštovana Profesorice Raska, ja mislim da i vi mislite isto kao i ja i da bi trebalo nešto poduzeti da i svi drugi tako misle. Predlažem (slijedi dug popis prijedloga i literature koja ih, uz tatu, podupire)...

S poštovanjem,
Precjednica Razreda

P.S. Mislim da moje prijedloge osobito treba primijeniti na Maju!"

Međutim, u srednjoj školi ju je prešišala Ljubica: odlikašica iz svih predmeta, vječna natjecateljica na svim školskim, gradskim, međugradskim, državnim i međudržavnim natjecanjima iz slovkanja, krasopisa i deklamiranja, Ljubica je znala, voljela i primjenjivala sve što i naša Precjednica, ali je, za razliku od ove (koju je to sasvim mimoišlo), bila u pubertetu pa nije htjela ispasti štreberica. Zato si je našla dečka, višestrukog ponavljača, prostaka i prekršitelja, koji ju je spašavao nemilog joj statusa. Zauzvrat, ona mu je pisala zadaće i šalabahtere i ispravljala pravopisne pogreške u pjesmama koje je objavljivao u Školskom listu, na užas bivše Precjednice, nemoćne da to spriječi svojim ipak sasvim ograničenim utjecajem.

Svejedno, ove dvije su radile za istu stvar, svaka na svoj način, Precjednica pamfletima i prosvjedima u Školskom listu, Ljubica dostojanstvenim deklamiranjem programatske proze i poezije na svim školskim skupovima, stupovima i inim okupljalištima. Tako bi Ljubica oštro osudila ironičnu persiflažu perfidne Vande ili Marte, prijeteći oštrim koracima, kako svojima, tako i svojih pobočnica, ali bi se sva raznježila kad bi njen Zločesti Dečko napisao nešto o pilećem izmetu koji oplođuje majke njemu nezanimljivih učenica, diveći se kako silnoj kreativnosti, tako i slobodi njegovog izričaja.

Nažalost, svemu lijepom dođe kraj, pa tako i školi, a kasnije u životu našim junakinjama nije više bilo tako lako pronaći mjesta i prilike u kojima bi se njihovi napori, iskustvo, vještine i prirodne sklonosti primjereno cijenile. Nikad više nisu uspjele pronaći tako jasnu hijerarhiju, tako izričit autoritet, nepobitno razlučeno Dobro i Loše i takvu svrhovitost vlastitog rada. Sve do Iskrice.

I eto, dragi moji subložani, sad ih imamo! Blogo nama!



P.S. Pomalo naprasni završetak zbogradi gladi.

Nisam našla odgovarajuću sliku, zato pišem s proznog profila. Iako imam jasnu sliku u glavi: jato riječi koje puštamo od sebe, kao da su slobodne, a nisu, vraćaju se poput bumeranga i lupaju gdje stignu; dobro je kad nas lupe o glavu. To ostavlja dojam.

Blog nam daje dojam da su riječi nevažne, da ih moš gomilat, razbacivat, bacat kako god te volja; zato jer većina završi negdje izvan našeg vidnog polja. Ali, uz malo sreće, obit će nam se o glavu; a glava će bit dovoljno bistra da nauči lekciju. A lekcija glasi: ako riječi ne misliš podržat, zadrži ih za sebe.

Riječi, kao i mi sami, podliježu gravitaciji: nema teorije da će se izgubiti negdje neslućeno daleko i bestraga.

Ali svejedno, kad im ne vidimo putanju, kad smo prelijeni, preglupi i preneodgovorni da je izračunamo, možemo povjerovati da su se izgubile za sva vremena; a nama lakše - jedna manje na duši!

Šipak! Riječi imaju svoju težinu. Past će negdje bezveze ako ih ne podržimo. Ako se ne zauzememo za njih; ilitiga, frazeološki, "ne stanemo iza njih".

Kukavičluk, kukavnost i kuknjava ovog bloga je u tome što to većina blogera jedostavno ne uviđa: jel zato jer su preglupi, preplitki, prelajtveijt da bi to mogli, ili iz čistog, okrutnog, ogoljenog egoizma - nebitno. Riječi imaju svoju snagu. Samo trećina (šestina, petina, polovica...) te snage ovisi o onome kome riječ doleti, ostalo ovisi o snazi zamaha.

Neki dan je netko napisao neki komentar na mojem blogu, koji sam ja ne osobito blagonaklono, prokomentirala; na što je ta osoba obrisala komentar. Čiča-mića, gotova priča, nema više! Ma nemoj?! Viđeno, pročitano, prokomentirano... Nema teorije da je nestalo! Unatoč žarkim željama nepromišljene lansirne rampe.

Neki dan sam napisala šaljivi blog o iskričarskom raju... Neke osobe su ga smatrale krajnje uvredljivim (navodno, 4 [četiri] osobe); za jednu od te četiri kužim zašto, za dvije nemam pojma jer nemam pojma koje su, a za jednu smatram da je maksimalizirala onu trećinu (petinu, šestinu, polovicu) težine riječi koja je riječima inherentna i neovisna o pošiljatelju. Svejedno, ja preuzimam 100% odgovornosti za njihov učinak, jer - moje su.

Ako ste ikada u životu pokušali napisati išta učinkovitije, odgovornije i važnije od bloškog zapisa, onda znate da nema uzmicanja: napisali ste. Riječi su se postvarile i ostvarile. Kad ostaviš novčanik na stolu u kafiću, isto ti je - tvoj je, za njega si odgovorna; iako što će dalje biti ne ovisi o tebi.

Ne cijenim osobe koje se neodgovorno odnose prema riječima; ne priznajem izlike tipa "napila sam se" ili "nisam znala", iako znam da mijenjaju vizuru. Zasereš, počistiš, to je moja filozofija. Sve drugo je eksploatiranje dobre volje sugovornika, ili čisti egoizam: zašto bi mene trebalo biti briga što si se ti napila; ili što si neznalica? Po čemu ti to daje pravo da me lupetaš svojim riječima?

Zato vježbam umijeće sagibanja. Jer riječi su bumerang. Hehe :-))

Link

...iskričarski raj: niz predivnih bića koja se tope od miline u zvukovima šlagerističkih evergreena, okupani šljaštem a) vlastitih srdaca; b) tuđih srdaca; c) sunca ili d) mjesečine, ovisno o individualnim sklonostima. Njihovi osmijesi bili su tako slatki da su zubi pucali, ali nitko nikada nije imao karijes, jer to je raj, mili moji Iskričari!

Sve je bilo toliko toplo, mutno i šljašteće od Vječne, Prave, Vjerne Ljubavi da sam jedva razaznavala tko je tko... neke čak i nisam uspjela prepoznati. Ali znam, bio je ondje eternis, sa svojom Michelle, koja je naučila reći "Gnjidice!", i to Indrielinim glasom. Vrbica je na vrbi svirala, a ispod nje su svi smišljali kako stići do nje; Korizma je znala kako i svima je objašnjavala, ali je nitko nije čuo, zaokupljen svirkom. Svejedno, i Korizma je bila sretna, jer je konačno prošla pa se fino najela, napila, izvalila, izjebala, zazivajuć pri tom bogove i svece svih vjeroispovjesti.

Vidjela sam i staroginaivnog, koji je naivno stalno vadio po 400 kuna iz nepresušnog bankomata, a nisu mu trebale, jer sve su ga žene voljele i tijelom i dušom. Lutak na napuhavanje se sasvim ispuhao i progovorio svojim svakodnevnim glasom. Vuklisica se, ovjenčan lovorikama za svoje pjesništvo, vjenčao sa svim ženama s bloga, a svaka se osjećala jedinstvenom i voljela ga vječno, zapravo i vjerno, kao i on njih. Ergo je spoznao svoje postojanje i silno se razveselio što ne mora više misliti; stiksa je ispunila sve rokove i čvrsto zaspala, sanjajući život bez roka trajanja.

Mai je u središtu raja žestoko orgazmirala, dok je pognica brojala orgazme, a meija svaki stručno ocjenjivala, po kriterijima trajanja, umjetničkog dojma, tehničke izvedbe i socijaliziranosti, a onda u Wordu tipkala dugačke izvještaje, taman dok mai ponovno ne svrši. Mai je, naravno, svršavala s mladim menadžerima u dvocifrenim plaćama u eurima praćenim mnoštvom ništica, a kad bi je zadovoljio, svaki od njih bi prišao pognici i meiji, naklonio se, rekao: "Hvala, najpametnija i najmudrija", ali niti jedan nije precizirao koja je koja; svejedno, i one bi se ozarile, od nogica do korijena kosice i zatreptale trepavičicama, kao prave curice.

Sajberuša je skinula maske i šminku i sjajem svoje prirodnosti otjerala sve podmukle vukove i ljubavne lovce, koji su pak uživali prebrojavajući svoju prepariranu lovinu, jedan od njih u junačkom desetercu. Andromeđedica je cijelo vrijeme pjevušila glasom sretne sirene, obasuta ovacijama ushićene publike, ne mareći uopće za vječne zaruke, iako su uistinu bile vječne. Tomo je ustanovio da je raj isto što i koma te je, sav presretan, upućivao novajlije. Medo Debeli je smršavio, ozdravio, okajao grijehe i shvatio da u raju nije grijeh biti dosadan; pa je bio. On i Dida (DIES-DAS) bi se slatko izdosađivali s legom i svim njegovim nickovima, uz blještave elektrošokove svakih 5 minuta, koje bi im puštao Tomo Pacijent.

Mmmmka je naučila artikulirati svoje misli i uvidjela da je OK biti dosadno prosječna, tak da im je nosila pečene paprike između šokova, dok ju je Pike jednim okom držao na oku, a drugim pratio da ne odluta. Hrvatski seksualni bogec se spokojno ugnijezdio u utrobi svoje mamekice i ondje sanjao kristalno jasne snove o corbenovom čmaru, uspoređujući ga s Đurinim, koji je svoj nesputano izlagao iza svakog grma na imalo uzvišenom rajskom terenu. Kokoška je imala toliko jaja da ih nije uspijevala prebrojati i zato je prešla u čistu energiju, kojom je iskovala zlatnu sjekiru za savršeno orgazmičku depilaciju te njome obradila europsku picu, koja je na to rodila novi svjetski poredak čistog uvida u bit stvari, a to su jaja na očima.

Joooooooj, mogla bih tako u beskonačnost, jer iskričarskom raju nema kraja, ali ja u tom raju nisam: mi nevjernici smo u čistilištu. Ondje je i marta, koja ni s božičnicom nemre kupiti cipele u kakvima joj popizdičica defilira ispred nosa, ali ova zato mora gledati kako marti gola stopala masiraju kolafjaka i drle, jedan lijevo, drugi desno. Da, drle je uskrsnuo, a svaki put kad zaviče "Skidaj gaće!", pojavi se stopedesetkilašica skajka i fakat ih skine. The Baba je također s nama, s jednog profila mora čitati Das Kapital na njemačkom, ali na ćirilici, s drugog Mein Kampf, također na njemačkom na ćirilici, s trećeg mora raditi bilješke o pročitanom, također na ćirilici, a onda s četvrtim, petim, šestim itd. podnijeti izvještaj u odgovarajućem hramu odgovarajuće vjeroispovjesti, na hrvatskom i srpskom, bez njemačkog, ikavice i psovki. I zatim sve to staviti na Vladinu stranicu na Facebooku, opet na ćirilici.

Krelec mora svima priznati da je inteligentan i potentan, a neće, gad, i zato nemre niš dok se ne opameti. Laženka mora plesati solo tango po Piazollinoj glazbi, iako joj je partner zaista blizu i zna da u torbi ima spavaćicu, ali zlatni Sudac je presudio da niš od toga sve dok ne preboli švicarce i ne počne provoditi Zdravstveni odgoj bez cjenjkanja s Vrhunaravnim bićem. Pašemki niš ne paše jer se deblja, uglavnom u sisama, a to je zato jer usisuje bez kriterija. Pilip mora musti krave mukače sve dok ne umukne i prepusti se mazu, a onda će se pojaviti i sado... Ja sve ovo moram neprestano prepričavati adminima, koji oko mene sjede s povezom na očima ispred praznih monitora, kako bih osigurala njihovu maksimalnu pravičnost i objektivnost.

I to vam je uglavnom to, iako ima još toga, a jebiga, tak je to sa snovima, nikad kraja, nikad niš nije sasvim razvidno...

...prema rodiljama: danas sam samoinicijativno zatražila da se jednu oslobodi obaveze koju mogu obaviti ja sama. Prošla sam onu fazu kad su mi beskrajno išle na živcem totalnim nepoštivanjem MOJEG vremena i MOJIH prioriteta, očekujući neprestane ustupke samo zato jer su u svemir poslale svoj genetski materijal, koji su - po mojoj skromnoj procjeni - mnoge od njih slobodno mogle zadržati za sebe i nitko ne bi primijetio da fali.

To njihovo nametljivo guranje, kolica preko nogu prolaznice koja ih uopće nije primijetila, jer zašto bi, nisu ni one, ni stvor u njima nikakva senzacija, ima takvih 7 milijardi, premda shvaćam da su gđe rodilje zblenute čudom vlastite kreacije, za koju kreativnost uopće nije bila potrebna; fotki pod nos, cijelih albuma, a od sveprisutnosti emaila, svakodnevnih forvarduša na kojima neka bezlična bebica spava, pa opet spava, pa još malo spava, pa se smije, pa se još smije, onda plače, i tak stotine, tisuće okidaja u kojima samo majčino oko raspoznaje razlike... Takva jedna me zanavijeke izliječila od uredskog posla, jer bi mi servirala albumček već uz kavicu, koju je skuhala da me čeka čim stignem, zatim drugi uz gablec, pa mi se prikrpa i za pauzu, i tak punih 8 sati, a vremena je imala jer je a) bila mlada rodilja i b) bila potpuno nesposobna, a ja sam za svoju profesionalnu izvrsnost nagrađena tako što sam morala raditi dvostruko elem da bih zaradila istu plaću kao i ona; i pride trpiti slike, priče o kakicama, papicama, rigotinicama i kolikama. ČETVERO je ta rodila! A zašto i ne bi, jebiga...?

O urlicima u restoranima, kafićima, dućanima, na babinjacima, koji se rastaču u amaterske pedijatrijske klinike i - opet! - foto-izložbe potomstva, uopće nema smisla pisati. Ono što me osobito nabrijalo protiv rodilja jest činjenica da te žene ne mogu pojmiti da osim njihovog roditeljstva postoje i drugačije zanimacije i sasvim drugi prioriteti; da žena koja ne dijeli to iskustvo ne vapi za nadomjestkom u vidu uživljavanja u njihovo i da je sasvim zadovoljna svojim životom, te da ga nije spremna podrediti njihovim potrebama, a još manje potrebama i hirovima njihovog potomstva. Sama si se za to odlučila - sama i potegni! Ni meni nitko nije uskakivao kad bih izabrala nešto meni važno i zahtjevno. (Istinablog, s nekoliko godina odmaka, osobito ako su porodiljni-dva-tri provele doma, neke i same skuže koliko su bile naporne i koliko im je to osakatilo više kognitivne funkcije; i onda ih ponovno mogu voljeti. Ali, neke ne skuže nikad i jednakom upornošću me i dalje izvještavaju o uspjesima svojeg potomstva, koje je meni toliko važno da u pravilu ne znam ni kako se zove, ni što studira ili čime se bavi, a kamoli da bi mi bilo važno je li u tome uspješno ili nije.)

Jedini lijek za sve te nepravde i ničim izazvane okršaje (jer ja ne činim apsolutno NIŠTA protiv rodilja, jedino odbijam raditi ZA njih ili UMJESTO njih!) jest da samoj sebi priuštiš kraljevski tretman, kad god to možeš: ukratko, da se ponašaš kao rodilja i jednostavno očekuješ da to svi oko tebe prihvate. Trebaš biti jako uporna, nailaziš na puno više otpora nego da si stvorila budućeg privređivača za mirovinski fond, čak i kad aktualnim zaposlenicima obogaćuješ prihode i/ili uvjete rada, ali na kraju te prihvate kao "tešku" i jednostavno preskoče, osim kad je maksimalna frka, jer im je tak lakše nego se s tobom objašnjavati...

I zato sam danas, nakon desetljeća ovakvih bitki, konačno mogla biti velikodušna. Jest da mi je rodilja draga, jest da je nenaporna, jest da joj se omaklo u 4. desetljeću života... ali, to je početak! Mislim da sam spremna postati "baka". ;-))

Al što jest - jest, WWW je zaista dosadno "mjesto" - ne samo ovdje, posvuda. Što nije ni čudo, s obzirom da ga napučavaju ljudi koji su ovdje tek dijelićem uma, dok multitaskaju, ili ljudi koji su od uma uglavnom razdvojeni, što izborom, što prisilom, ili totalni dokoličari koji si ne umiju drugačije organizirati vrijeme. A WWW je zapraf zbirka naših doprinosa.

OK, dok si novajlija, bude stvarno zabavno, stvarno zanimljivo: sjećam se, stalno sam ponavljala, ovoliko ljudi - i to ovoliko različitih - ne bih inače upoznala sve da proživim još tri života! Međutim, nakon nekog vremena uvidiš da su ti naizgled različiti tipovi zapravo ogranci već ti poznatih tipologija, a da na stranicama poput ove uvijek vlada ista komunikacijska dinamika: netko naivan se izražava, ono - doslovce - i time zabavlja iskusnije, ovi podjebavaju, hijerarhija je nepokolebljiva kao u drevnim carstvima, ali bitke za tron su češće, iako manje krvave, a na koncu konca sve se svede na slike kolača, malo šljašta i nekolicinu neprobavljivih linkova.

I tako je SVUGDJE gdje sam bila. Osim na rječničkim sajtovima, s izuzetkom urbandictionary.com, gdje je isto ovako. Eksponiranje, dodvoravanje, provociranje, kakti "neutralno" ljigarenje... I to je sve. Na većim sajtovima nepreglednije nego ovdje.

Nije oduvijek bilo tako i nisam ja oduvijek bila ovakva: moj prvi izlazak u WWW bio je prije 10+ godina, kad je sama činjenica da imaš osobno računalo i znanje, volju i financijske mogućnosti da ga koristiš jamčila kakvo-takvo filtriranje sudionika. Bili smo donekle obrazovaniji, rekla bih; i otvoreniji; i jako zadivljeni novim medijem i njegovim mogućnostima, te smo energiju uglavnom trošili na to divljenje, a gluparenja nas je bilo sram - kakti, svi nas vide!

A sad kužimo da vide, ali ne vide. Kao ni mi njih.

U međuvremenu smo se promijenili, i to je dobro, odgovorno tvrdim, potpuno je neprirodno, ili znak zabrinjavajuće tuposti, provesti na mreži, točnije - ovdje, na Iskrici - desetak godina i biti isti kao na početku. Više nemaš što reći, teme se periodički ponavljaju i već sam bar pet-šest puta diskutirala o orgazmu, feminizmu, samopomoći, alternativi, ovakvim ili onakvim uletima, ljubavi vs. zaljubljenosti, ma, o svim licima i naličjima muško-ženskih odnosa i obratno, o prijateljstvima, rodbinstvima, odgoju djece, kućnim ljubimcima, kuhanju, cijenama, idealizmu, šovinizmu, svemu osim nogometu, ma i o tome jesam, iako me uopće ne zanima... A nekak mi ispod časti c/peati stare zapise i stare komentare; za nove nemam volje.

I sad mi je dosadno za popizdit! Nitko nije kriv zbog toga, osim mene same, jer navika je tu, svakodnevno odvajam ponešto vremena za iskričarenje, a za tu investiciju dobijam bijedan povrat. Znam, trebam smisliti nešto drugo, nešto što će me zaokupljati jednako kao nekoć bloger.hr, indexov forum ili Iskrica, nešto za ubaciti između važnijih zanimacija, učenja, rada, privređivanja, ljubovanja, nešto što će njihovu važnost istaknuti u oštrom kontrastu, a neće (bar neko vrijeme) biti čisti odljev energije i vremena. Međutim, trenutno nije tako: dosadno mi je jer sam ja sama dosadna; i jer me ništa ne zanima.

Proći će, znam... Nadam se! Uvijek jest. I zato sam se uvijek vraćala.

Ako me ne vidite više od deset dana, vjerojatno spavam... Jer ne, nisam se zaljubila; kad se zaljubim, onda mi je ovdje banja.

Otvorili jedan tak da ga vidim kroz prozor svoje sobe; a ja danas (napokon!) bacila svoju omiljenu jaknu za šetanje cucka, onu kojoj tkanina više ne puca samo po šavovima nego gdje se sjeti, na orukavlju, posred leđa npr., iz koje već dvije godine curi punjenje, koja nikad nije bila dovoljno topla, ali je (bila) krasna, narančasta, ima divnu kapuljaču skroz podstavljenu krznom (nju nisam bacila), mali milijun komotnih džepova i odličnog je kroja. Pride sam u vreću ubacila i vunene hlače, također razderane i stanjene od nošenja. I sad bih ja nešto da ih nadomjesti; ne nešto što još uvijek, iako možda staro nekoliko godina, smatram "novim", nego nešto čega mi nije žao; i jeftino.

(Usput, takvo teško odvajanje od stvari, a blogme i od ljudi, u psihologiji ima naziv "simbiotika", ilitiga "co-dependency" - prilično gadno stanje emocija i uzrok bezbrojnih jada i nevolja!)

I tak svratih u taj svoj second-hand... Ne! Nemrem ja to! Meni se ondje SVE gadi. Iako ima brendirane robe, koja je sasvim lijepo ostarjela, puno bolje nego moja odbačena jakna - nemrem! Sve u meni je protiv.

I tak, sine mi da je slično na Iskrici: svi bismo mi nekoga koga nam neće biti žao i tko nas nemre puno koštati; i svi smo mi već prošli neke ruke, vjerojatno nevinije do ovdašnjih. A mnogima od nas zapraf se sve ovdje prilično gadi. Čak i oni sasvim fini i lijepo ostarjeli.

Meni se gadi to postvarenje seksa, ljudi, emocija, to svođenje na jeftilen, ma ni na to, na čipove bezvrijedne igdje drugdje osim ovdje, taj vonj na odbačenost i skučenost izbora - Iskrica ili kontejner? - na jaka dezinfekcijska sredstva koja pokušavaju prikriti nekadašnje živote, ali ubijaju boje... Koga god da pogledam, puno bih radije bilo kojeg svojeg bivšeg, kojeg sam dobrovoljno odbacila, ili on mene, nije bitno, može i bol, ali da je netko koga biraš otvorenog srca, iz sve snage, uvjerena da je najbolji, da je baš pravi, da ga hoćeš koliko god koštao.

(Druga je stvar s prijateljima koje sam ovdje stekla: njih sam birala baš ovako kao nekoć ljubavnike; i isto toliko ih volim.)

A, s druge strane, moja susjeda se stalno oblači u second-handovima i sasvim dobro izgleda; i potroši peterostruko manje nego ja; i lakše se odvaja od iznošenoga.

A jebga...

Zato jer ja sad fino, u nedjelju popodne, sjedim, pijuckam liker od borovnice dok ručkić krčkić, sasvim po mojem ukusu, i ne klofam tepihe. Kao što je htio jedan moj bivši, kojem se feminizam sviđao u vidu mojeg financijskog doprinosa našoj vezi, ali ne i u mojoj potrebi da nedjeljom odmaram, a pri tome ne klofam tepihe i ne pečem kolače, kao "prava žena", što reče on, začuvši zvuk klofanja iz dvorišta. Dobar je i zato jer sam tog mirne duše najurila kad mi ga je bilo dosta i jer mi niš nije falilo zbog toga, ni materijalno, ni duhovno, ni emocionalno, ni seksualno.

Dobar je i zato jer se nisam pošto-poto udavala e da bih si osigurala sudbinu potencijalno bolju od služanjstva roditeljima i sramote po susjedstvu te dadiljanja djece daljnjim rođacima. I zato jer sam sve svoje propuste i pogreške sama skrivila, a sebi lakše opraštam nego drugima; doduše, ne oduvijek, ali eto - naučila!

I još sam nešto naučila: gdje mi je plafon. MOJ, vlastiti: ne neki koji mi je drugi postavio, a ja sad moram kriviti vrat ispod njega. Jest da sam mislila da će biti viši, ali nije, tu je gdje jest, ja sam ga smjestila i taman mi odgovara. Sve žarulje mogu promijeniti sama, a nema nepotrebnog sagibanja. Ako skupim snage, ako mi se prohtije, mogu ga ja i pomaknuti. I to bez da ikog pitam, bez da me itko ispituje ili, nedajblože, brani mi.

Koristan je i zato jer su se gospoje koje sad njurdaju protiv feminizma, eto, mogle razvesti kad im je narav muža postala "nepomirljivo" različita, ili kad su se propili, ili kad su švrljali okolo s drugim ženama. Bez feminizma, blogme bi takve gospoje stisle zube da ih ovaj ne razbije kad popizdi od nekog prigovora i bile sretne i presretne ako bi im dao dovoljno love da kupe špeceraj za sljedeći dan; a švrljanje bi ih više žderalo zbog frke da će ta lova završiti nekoj drugoj na stolu nego zbog emocionalne patnje i kivnje zblogradi iznevjerenosti. Svakoj takvoj gospoji bih priuštila bar mjesec dana života u obitelji srednje klase iz sredine 19. stoljeća.

Ali, sve te blagodati feminizma ne znače ništa dok je takvih gospoja, a posljedično i gospode i gospodičića punih prigovora... Jer takve će gospoje selektivno koristiti tekovine feminizma e da bi si osigurale guzice i raširile noge, s računom ispostavljenim u vaginalnim dubinama, a onda dužnike oblajavale kao nedostojne svojih nabiguzičastih usluga, emocionalnih proračuna i ovisničkih "povjerenja". Zbog takvih, kojima mozak još uvijek radi na zastarjelim titrajima, gospodičići i gospoda ne cijene blagodati obitelji, jer im jednostavno ne fale kad ostanu bez njih: uvijek će neka uletjeti da skuha, opere, popegla i pojebe, a sve u nadi, ne... I onda gospoda i gospodičići skuže u čemu je kvaka: ženska pica više ne vrijedi niš, totalna devalvacija; ali obećanje suživota, veze, ozbiljnosti - to da! To otvara sva međunožja. I za to vlada velika konkurencija, uglavnom nelojalna. A što znači obećati? Niš! Nema više (kao u 19. stoljeću) suda zbog iznevjernog obećanja, zbog raskinutih zaruka... Ne moraš ni obećati, uostalom: ona si to zamisli sama.

Kad sam ja ostala bez muža, ili sad bez majke, blogme me nitko nije pitao treba li mi što skuhati, mogu li sama pospremati, želim li da me upoznaju s nekim... A, jock! Blogme su mi se pred nosom zalupila brojna vrata - ugroza bračne sreće na vidiku! Slobodna streljačica samo što nije luk napela! Goni si te lijepo sve dok se nisi snašla i nekome uvalila...

Ajmo sad pogledati što se dešava s muškarcima u sličnim situacijama. Ma, trebam li to uopće opisivati???

Međutim, zahvaljujući feminizmu, čak i onom pojavno najantipatičnijem u svojoj nedotjeranoj varijanti čiste mržnje prema muškarcima ili pomušokobanjenja sasvim zgodnih žena, ja sad uživam u svojoj nedjelji. I niš mi ne fali. I sve mogu; a ništa ne moram. I zato: HVALA IM!

...jer ćeš si svašta dovući doma. Ja već tjedan dana uništavam špeceraj koji sam si tako nanijela prije tjedan dana, a ponešto ću morati i baciti. A imala sam svakakvih ideja: prokulice s vrhnjem, sataraš, sekelji, špikana pečenka... Eh, da - treba to i pripremiti! A za to sam svaki dan preumorna.

Dobro je kad je špeceraj, kad nisu krpe; ili muškarci. Iako, što je ljepše od polagane ophodnje finom trgovinom sa skupom odjećom, osobito kad je sniženje, koje ti daje osjećaj da ne razbacuješ novac, i onog divnog zamišljanja čarobne promjene koja će nastati uspješnom akvizicijom stvarno finog komada robe? O muškarcima da i ne govorim... SVE će biti drugačije; i bolje.

Eh, a onda dođeš doma, odahneš, pribereš se i shvatiš: nova vesta ne paše uz ostalo... Novi muškarac nije onako čaroban kao što se činio, a radi mi rusvaj po kući. OK, ljudi to čine, taj rusvaj, i zato ih trebamo, uredno posložen život je bez zanosa, ali možda nam treba više nego nered, možda nismo trebale muškarca da ga osvježi, nego poneku zahvalnu biljčicu ili malo boje. Možda smo trebale majstora da popravi kvarove; ili jednostavno nekoliko sati predaha. Same sa sobom. Ili neko veselje.

Mislim da najčešće trebamo malo jednostavnosti: kad smo gladne, sve je teško, sve je komplicirano. A zato uzmemo sve što je dohvatno, lakomo, najest ćemo se graha, torte, ljutih papričica, šećerne vate, kruha i masti, svega zajedno, ili bilo čega, i onda će nam biti zlo, i onda ćemo se pitati gdje nam je pamet bila... Nema pameti kad pregladnimo. Ali niti kad se prejedemo.

Zato ja sad pišem ovaj zapis i pijem vodu. Odmaram mozak, pripremam želudac da se zadovolji jednim odreskom uz 25 deka prokulica skuhanih na pari. To mu je dovoljno, znam. Bilo je dovoljno neki dan, kad nisam bila ovako gladna i umorna. Svejedno, putem s posla sam zgriješila, ali ne jako, samo 35 kuna, za mali partviš obješen o miščafl s dugačkom ručkom, svijetlo plavi prugasti, stajat će pored krletke s papigama i možda zaista posluže svrsi. Odoljela sam skupljim iskušenjima, a blogme ih ima na mojem putu od posla do doma.

Muškaraca nema na mojim putovima... Ili ih ja ne vidim? Aha, ima, da, sretoh onog udovca koji bi me htio. Čak sam i razmislila koliko je razborito moje odbijanje, ali ne, prestar je, premda zaista fini, situirani gospodin. Stan mu je u mojoj ulici, malo manji od mojeg i bolje uređen, on je samostalan, nosio je voće iz trgovine i nešto zeleno za skuhati, ne sjećam se što. Možda bi unio red u moj život, ali možda bi tako pokvario ono kreativno u neredu koji sad ne uspijevam ukrotiti. Ne, ne, ne, još nije vrijeme za takva razmišljanja... Još trebam zanose.

Ali ih se ne usudim potražiti ovako gladna.

Namjeravala sam nešto drugo, napisati nešto izvan stereotipa "mačka = gadura, a pas = vjeran prijatelj", a kako imam samo ovu, ne baš dobru fotku na kojoj su oba moja ljubimca, otvorih guglu i slučajno napiknuh zanimljiv članak: "Je li vaš ljubimac emocionalna treća strana vaše veze?". Link

Definitivno, odgovaram u svoje ime, ali i u ime svojih pokojnih roditelja! U članku piše da nam životinjci pomažu prebroditi gubitke i promjene, da stvaraju zajedništvo, kako svojim potrebama, a još više zajedničkim užicima u smijehu koje nam pružaju, da nam omogućavaju malo drugačiji uvid u partnera, razbijaju napetost i nervozu... I sve je to istina.

Kad se sjetim svojih staraca, tvrdoglavih i nedokazanih, bili su se u stanju danima svađati oko jedne lipe, ali bi ih, srećom, uvijek prekinuo neki dlakavac. Ja nisam mogla, ali krznaši uvijek. Kad se sjetim sebe i svojih kriza, sa starcima, s mužem, a usred njih oni trenuci kad s kavom sjedam, a oko mene vesela bratija, nešto krznasto, nešto bodljikavo, nešto pernato, a svi zajedno, svi se vesele, igraju, i paz ovo - nitko niš ne traži: jednostavno, zajedno guštamo. Nakratko. A onda ipak svatko hoće nešto, klopu, igru, maženje, pričanje, a meni to nije teško dati. Njima je UŽITAK davati.

Valjda zato jer uvijek očekuju nešto dobro od nas. Kad se pripitome. Nije s njima kao s ljudima, koji bi uvijek više i bolje i odmah.

Ne mogu zamisliti vezu s nekim tko ne bi trpio ljubimca u kući. Ma, ni pod razno, nema te ljubavi!!! Već u startu bih ga otpisala, mogao bi me dobiti samo na drsku obmanu, a onda što bih? Dovela nešto doma. I ako svejedno ne bi pristao, otišla s ljubimcem ili izbacila gunđalo. Kad bi bio jako dobar ševac, možda bih mu dopustila povremene posjete, i to pod uvjetom da svaki put mojem ljubimcu donese poklon. Eto.

Ne, ljubimci nam ne pružaju "bezuvjetnu ljubav", kako neki dan reče moj kolega - oni jednostavno nemaju koga drugoga voljeti. Bar ovi kućni, koji ne idu van; lunjalice ponekad vole više nas i biraju si s kim će kada i koliko dugo. Ali, s druge strane, nije baš da smo im mi puki špeceraj s nadstrešnicom. Ponekad je dovoljno da im pričamo. Imala sam takvo iskustvo, potpuno divljeg mačka koji mi je dolazio samo zato jer je volio moj glas. I ja bih mu pričala i pričala. I onda mi je konačno dopustio da ga podragam; i sam se iznenadio kako je to dobro! Pa sam mu onda pričala i dragala ga. Koliko puta sam mu ostavljala klopu, ne bi ni liznuo, samo daj pričanje i maženje. Jedan drugi mačak me presreo na ulici i počeo on pričati meni... Ne jednom, vrebao bi kad prolazim i onda izletio iz nekog podruma ili ispod auta. Jebga, naravno da sam ga usvojila! Da, zbog tog mačka sam temeljito zavoljela svog muža... Jer se dao izvući iz fotelje i usred noći tražiti sa mnom brbljavca, iako smo već imali što pitomi, što divlji zvjerinjak.

Nemrem shvatiti ljude koji TO ne vole. Fakat nemrem. Ne mogu shvatiti da je nekome tepih važniji od živog, osjećajnog stvora.

Ali mogu shvatiti da su ljubomorni na našu ljubav za njih. Osobito ako je sami ne osjećaju i ne shvaćaju.

Tak. U ovim silnim mudrijaškim zapisima sa silno prokušanim recepturama za uspjeh, napredak, hrvanje sa zastojima i sprječavanje nazadka svakoga dana u svakom pogledu, znate kaj mi smeta? Nema prvog lica. Mislim, OK, možda sve to netko jest iskušao, netko jest uspio, ali tko? Autor(ice) zapisa ne vele niš o tome i sad bih ja valjda trebala misliti da su one u svim tim silnim mudrostima prekaljene veteranke, a meni to ne ide, ne paše mi uz ponašanje...

Ja nisam mudra. Za druge ponajmanje, za sebe ponekad dosegnem neku pohvalnu razinu dovitljivosti. Eeeee, a kad ja samu sebe pohvalim, to je fakat nešto! Kažu mi da sam odveć kritična, svi mi to kažu, a gđe psihoterapeutice mi objasnile da je to zato jer su mi takvi bili roditelji; pa me onda tješe da ti visoki kriteriji znače i veliku vjeru u sposobnosti njihovog objekta. Valjda. Pokušavam olabaviti, osobito na poslu, sve treba biti po ljudskoj mjeri, ali kojeg ljuda ja bolje poznajem nego sebe, a kad je po mojoj, vele - previsoko! E jebga.

Jesam vam rekla da kuham ragu od junećeg repa? U ekspres loncu, ali svejedno traje, imamo dobrih sat vremena. No, taj rep me potaknuo na podnaslov nadnaslova: osjećam se patuljasto. Kupila sam najmanji repek, mislim, fakat je mali, ili su spakirali samo vrh vrška. Kuham ga u najmanjem ekspres loncu ikad proizvedenom. Narezuckala sam najmanji lukac i sasvim mali češanj češnjaka, a ono malo pakovanje njoka ću prepoloviti. U stvari, sve što koristim je malecko, možda ne samo po sebi, nego kad se usporedi s tzv. "normalnim" pakovanjima, koja su pak manja od "obiteljskih". I sad se pitam, što je to "normalno", a što "obiteljsko", koliko velika treba biti ta obitelj, a koliko velik i/ili gladan jest netko "normalan", za razliku od mene patuljaste?

Istovremeno, da osjećaj apsurda bude savršen, živim u predimenzioniranom stanu: samo hodnik ima tridesetak kvadrata! Sobetine veličine garsonjere, svaka... I ja, ovakva patuljasta, prolazim kroz njih i borim se protiv paučine i prašine, polako posustajući, polako ih sve, osim svoje, pretvaram u rusvaonice, mislim si, ljudi pospremaju jer im stvari inače smetaju, jer nemaju kamo s njima, a ja imam i zašto ne bih...

Kao da mi se spremao neki sasvim drugačiji život, a ispao je ovaj: patuljasti. Jučer mi veterinarka iz veterinrske ljekarne u kojoj opskrbljujem ljubimce priča kak je mislila da nikad neće imati djece, rekli joj doktori da je neplodna, a sad ima troje klinaca i 12 različitih životinja. Niti jednog klinca i niti jednog životinjca nije planirala. A sad si nemre zamisliti da ih nema.

Ja si mogu zamisliti svoj drugačiji život. Ali baš ne i drugačiju sebe, iako znam da je moguća, cijeli niz mene je moguć, neke ja iz niza su i postojale. Sad sam prvi put patuljasta. Svjesno i namjerno. Bile su i druge, ali nisu tako mislile, baš zato jer su postojale perspektive promjene. Mislim da ću biti patuljasta i u manjem stanu. Mislim da mi to paše. Svejedno, nabavit ću si malo viška prostora... Nikad ne znaš.

I tak, u prvom licu, mogu vam reći da sam prilično sretna. Uz hrpu problema i nezadovoljstava. Ali, udobno mi je. Ne fali mi ništa. Malo više dobrih ljudi bi prijalo, doduše. Viš, zanimljivo, osim što mi govore da sam prekritična, povremeno prigovore i da sam "presocijalizirana", štoćereć, odveć se rasprostrem drugima. Zato povremeno uopće nisam socijalizirana. Fino ugađanje mi (još uvijek) ne ide. Svejedno, bolje malo dobrih ljudi nego gomila koja iscrpljuje. Ovak fino furam svoj ritam, furam svoj film, tko hoće sa mnom - može, tko neće - ne mora, kad mi se svidi tuđi, pokucam i pitam smijem li i ja, ponekad me puste, ponekad ne, ali no biggy, ja uzmem nešto svoje patuljasto, a sve je patuljasto osim računala i monitora, i bude mi gušt, bude mi fino, ah, već fino miriše iz onog maleckog ekspres lonca...

Evo, to vam je moja mudrost. Patuljasta.

Rijetko mi je neugodno zbog drugih, mislim ono, kad se počnu blamirati... Uglavnom to relativiziram i mislim si, ne mora svakome biti neugodno ili blamaža isto ono što bi bilo meni. A ipak, ovdje na Iskrici, na blogu, ponekad pocrvenim do korijena kose u tuđe ime: nemrem shvatiti da moji vršnjaci, točnije - moje vršnjakinje - toliko nemaju samokritičnosti, ili pojma o životu, ili iskustva, ili hrabrosti, ili jednostavno srama pa se ovoliko sramote kukakvnim žicanjem, i to čega - nečega što je nemoguće udijeliti, sve da hoćeš - LJUBAVI. Ali, na kraju mi bude lakše, otpišem taj "grijeh" svima mlađima, svima neiskusnijima i svima vjerojatno potrebitijima koji to isto rade, a imaju pred sobom dovoljno života da bi imali i perspektive prestati, bilo zato jer su se namirili, ili stoga jer uviđaju koliko je to besmisleno. Tak da svako zlo bude za neko dobro: manje me žifciraju moji stalni žicari, studenti.

Jednom je stiksa ovdje napisala da ja fakat ne volim nikoga s bloga. U pravu je: ne volim. Zašto bih? Ne volim ni prodavačice u svojem špeceraju, ni stanare susjedne ulice, ni veliku većinu kolega s kojima ne razmjenjujem više od uljudnih pozdrava... Veliku većinu ljudi ne volim. Jednostavno (još) nemam NIKAKVIH osjećaja za njih. Simpatija ili antipatija nastaju kad se nešto desi, neki kontakt koji ih pokrene. S druge strane, zbirno uzevši, svi blogeri su mi dragi, jer mi je drago ovamo dolaziti. Inače, zašto bih? Ali, pojedinačno, samo oni s kojima sam nešto razmijenila, ugodno ili neugodno, imaju povlasticu ikakvih mojih osjećaja izvan okvira sasvim neutralnog prihvaćanja njihovog postojanja.

A ona Ljubav, ona kapitalna, eeeeee, pa nemreš kapitalca dobit sam tak da se pojaviš i čekaš... To pali kad si dvadesetogodišnjakinja, uvijek neki bude radoznao pa priđe, ak si zgodna i/ili zanimljiva priđe ih čitavo krdo, a ti si onda biraš, i to ne za ljubav, nego za frenetično fukanje, jer od toga kreće i kvit, bar u tim godinama. Pa ak imaš sreće, neki kapitalac ti fakat paše, preživite prva razočaranja, trzavice, neslaganja, skužite da ste si važni, u nekim aspektima nezamjenjljivi, onda se osmjelite prići bliže, ponjuškate se po najintimnijim dijelovima, prdnete, podrignete, preživite i to, i nakon dugo-dugo vremena i puno-puno kušnji, više se ne iskušavate, nema više prijemnog, više zapraf ništa novoga ne očekujete, jer to je TO, bolje vam ne treba; iako bolje možda postoji. Ali, ne treba. I onda je to ljubav.

Pojavom, kemijskim sastavom, mirisom, osjetima svake vrste toliko različita od zaljubljenosti, o kojoj neprestano baljezagrite, uglavnom po sjećanju ili šlageristici, željni rusha, tripa u visine, u velevažnost svoju i svoje/njegove svake riječi i svakog postupka... A to NIJE ljubav. Koja je već sasvim, posve pitoma.

I zato je ne možete užicati. Čak ni onu prijateljsku, kolegijalnu ili sublošku: za ljubav se treba potruditi. Sve što možemo jest pokazati se, potruditi se da budemo zapaženi. Ali, pašemka, ako te vidim, a vidim te, ne znači da te moram voljeti. Ne znači to ništa, vidim ja i jumbo plakate, zabranjene i nezabranjene, pa samo produžim dalje ako mi nisu relevantni. I nije jumbo plakat ništa pogriješio, kao niti ova ili ona blogerica ili bloger, nego je stvar u meni, u mojim potrebama: vi ste takvi kakvi ste. Mogu li vas voljeti ovisi o tome kakva sam ja i o mojim potrebama. Hvala vam lijepo što ste se došli predstaviti, najte zamjeriti ako vas trenutno ne mogu primiti; ili ne mogu uopće.

A ova kokoška s njenim silnim čitanjima "duboke" literature... Mislim, kak netko tako plitak uopće može pojmiti dubinu??? Ona se utapa čim ugazi pedalj dalje od svoje utabane stazice. I zato je nikad nitko neće voljeti, garant. A žao mi je. Nije žena blesava, osim životno. Kokoši, kaj ti se još lošega može dogoditi? Niš! Sve već jest, osim neizlječive bolesti. Ne daj da ta bolest bude strah. Nije niš strašno tu i tamo ispasti blesava, uostalom, ti to stalno ispadaš baš onda kad umuješ tuđim mislima, a eto to ovđeka, živa i rječita...

Manje artikulirane ili (samo)svjesne neću izrijekom spominjati, iako mi baš zbog njih nerijetko bride obrazi, a blogme se i ovlaže oči... Žene drage, nismo mi više muflonke u dolini koje šacaju potentni muflonci: takvi će nas opaliti usput, jednostavno zato jer mogu. Nema tu ljubavi, nema dugoročnosti... Ne kažem da ih ne treba pripustiti, zašto ne, ali čemu onda plakati kad se daju u trk za nekom jedrijom muflonkom? Naše ljubavi mogu započeti sasvim skromno, sasvim neuzbudljivo i postati sasvim nezamenjljive u svojoj predvidljivosti.

Bar se nadam... Jer tako još nikad nisam voljela. Uvijek je bilo uzbudljivo u početku. Zato jer su me primjećivali, valjda... Sad sam već pola desetljeća skoro pa nevidljiva pa učim tajne uvlačenja pod kožu. Dvosmjerno. I zato se nadam.

Maloprije sam odslušala onu novu Bowiejevu stvar, Where Are We Now... Zato naslov.

A onda sam otišla u kuhinju i pomislila "Želim sve što imam - koliko se to razlikuje od 'Imam sve što želim'?". Razmišljala sam o namirnicama, narafski... A i šire. Naknadno. Where are we now? U č-č-č- čušpajzu ukuhanom od Ch-ch-ch-changes.

U stanju blage nirvane, rekla bih, usporenog spokoja s odgodom do sagledivog roka, trenutno sasvim bez želja, uz željicu da ručak uspije, vrat ne zajebava i tako to... Niš specijalno. Sve je dobro. Čak i ako bude obratno (ručak ne uspije, vrat zajebe), opet je dobro, ili bar neloše. I ne trebam p-p-p-promjene, osim one velike, kataklizmičke. Zato slušam Aimee Mann, vlastiti izbor, stavila bih vam linkove, ali toliko je nepopularan da bih morala rudariti po Youtubeu. Little Tornado, Lost in Space, The Moth, Invisible Ink, It's Not (ah, pre-pre-pre..ah!), Freeway. Bowie me odveć dira. Nemrem njega.

Jer mi se ne da rezimirati. Osjećala bih se kao računovođa i sigurno bih malo "skuhala" knjige. Kao i svi mi, uostalom. Bezveze! Kao da ih ikome moramo pokazati... Neka bude onako kako je bilo. Plus, minus, moje je. Mislim da nitko neće doći po dugove.

I nitko neće morati ubiti sedmoricu ubojitih bivših, kao u filmu koji je pašemka za 15 sekundi otpisala kao "tinejdžersku glupost", a zapravo je sažetiji i poučniji od većine self-helpova. "Scott Pilgrim protiv svijeta", tak se zove film. Neugledni Scott se mora obračunati sa sedmoricom ubojitih bivših frajera cure iz (doslovce) svojih snova. Krasno! Već kao ideja. A i izvedba je sjajna.

Moji bivši su se pokojno (hehe, frojdovska omaška, fali "s") u(s)pokojili (neka ga onda ovdje) i nisu više ni najmanje ubojiti. Povremeno dragi, povremeno dosadni, uglavnom mirišu na moljce. I topli su. Mislim da više nikome neće smetati. Nemam čak ni njihovih slika. Zanimljivo, viš... Rijetko smo se slikali. Analogno tu i tam. Nemam pojma gdje su.

Pas se posrao u prvoj sobi, a meni se ne da očistiti. Ne dok sva mirišem na finu klopu. Ima proljev, hebga, nisam mu trebala dati da smaže glave onih ribica... Jebigasad.

Gledala sam još jedan zanimljiv film, sci-fi dramu (više dramu, nego sci-f) "Druga Zemlja" (Another Earth). Taj me podsjetio na ono moje kloniranje. Trebaš to (drugu Zemlju, drugu Sebe) kad više nemreš sa sobom; a ne bi se ostavila. I nemreš se voljeti da ga jebeš, Njega ili bilo koga... Volim li ja cijelu ovozemaljsku sebe...? Hm. Ponekad. Danas. Ne uvijek. Ne cijelu, sa svim prošlostima. Još se nisam toliko sebi smilila.

Išla sam na onu jogu grljenja, ne, jogu smijeha, ali tam se puno grliš, i prija, ufff, baš prija... Neki nisu mogli. Odrvenili su. Ja sam se dala. Drugima, sebi... I dajem se, a ne znate me, ne znaju me, uvijek zagrliti. Ni prigrliti. Znam zagrliti samu sebe. Kad ne ide, zamislim da sam svoj klon... Ili na Drugoj Zemlji.

Želim sve što imam, ali nemam sve što želim. Neloše. Dovoljno za čušpajz.