Ručkić krčkić

Da je staramaika fakat umrla, ja bih joj fakat otišla na pogreb. Onoj drugoj - jock! Ono je žaliblože majčinih trudova.

I sad bi valjda ovaj zapiš trebao biti o tome zašto... A mene već prošla volja, ali ajd, potrudit ću se, "doajenke" zbogradi;-))

Napisah ja staramaici ovdje svašta, a sve sam mislila i 98% sam uvjerena da sam točno mislila; čak i kad sam je osobno upoznala, i dalje sam mislila sve isto što i prije, samo sam bila još uvjerenija da je točno: ona je apsurdna, komična, sirova, poluozbrazovana, nepametna, nesigurna, nedobronamjerna i neukusna. ALI! Sve nam je to pokazala, bez zadrške, bez manipulacija, svom silinom kako svojih mana, tako i vrlina. Od kojih je jedna, nesumljivo, usrdna gorljivost.

I zbog te usrdno gorljive otvorenosti, koja je možda ishod gluposti, ali štaš, hebga, i zločinci su možda takvi zbog nekog razloga koji možemo i uvažiti, ali možda i zbog nekog manje simpatičnog, pa su svejedno zločinci, a tako je i naša staramaika simpatična bez obzira na to je li razlog laskav ili nelaskav. Takva je kakva je, i to je to. Koga ovdje baš jako zanimaju uzroci? Ma, ovdje ljudi ne misle ni o posljedicama! What You See Is What You Get. A vidiš ono što možeš i/ili želiš vidjeti.

Drugim riječima, u staramaici ima nepatvorenosti, a to je u digitalnim medijima rijetkost: nataložiše se ovdje projekcije, transferencije, puste želje i silne obmane, tak da kad vidiš da je neka hrđa fakat hrđava, nekak ti milo dođe... Bar meni.

I tak, da je staramaika fakat umrla, a nadam se da još dugo neće, ono - fakat, ja bih joj otišla na pogreb i na grobu zaplesala; na neku pjesmu po njezinom izboru. I potrudila bih se biti neugledna i neprivlačna, a sve mlađe, ljepše i jebozovnije bih natjerala nek se poružne, postaraju i aseksualiziraju, tak da staramaičina slika, a napravila bih ja njoj pravu, poveliku, bude naj-naj-naj po svim staramaici relevantnim kriterijima. I za uha bih dovukla sve naj-naj-naj mužjake ovoga bloga i sajta općenito, jedino što bih vjerojatno trebala šalac od one koja je žaliblože majčinih trudova, jer ja ne znam koji su to njima, a u tome se te dvije, izgleda, slažu.

I naučila bih osnove moronskog jezika i održala sjajan posmrtni govor, koji bi se generacijama citirao na blogu, sve uz Anića i zbirku tekstova za lektiru u višim razredima srednje škole. I Fromma, koji znam da nije u toj zbirci, ali ima super naslove. Ajd, i Rudanicu bih pročitala i onak, baš rudanski bih par puta opsovala. Abecedno. A na karminama bih nazdravljala baylissom (jel se tak piše? - ne pijem to pa ne znam).

Međutim, fala blogu, staramaika nije fakat umrla, a fakat će ubrzo uskrsnuti. Ziher. Zato predlažem da odmah krenemo u postupak njezine kanonizacije: napatila se žena, a mnoge od nas ovdje je oplemenila i nadahnula. Svetica po svim bložjim kriterijima!

Tko je za, molim neka upiše svoj glas.

...svašta. Npr. je li "nije loš" = "dobar je". Mislim da nije. Sigurno nije.

Prisjećam se desetaka crnih suknji, sve neloših, koje sam u doba izobilja kupovala sve dok nisam naišla na onu koja je bila stvarno dobra. I cipela. I torbi. Grudnjaka. Knjiga. Sad flufastih dekica.

Muškaraca.

Niti jedan nije bio stvarno dobar. Niti jedan nije bio loš.

Sve je to imalo (ima) svoju cijenu.

I sad se pitam, najiskrenije, uz orahovac s medom i Aimee Mann, naj-naj-najdraži mi i najbolji njen album "Lost in Space", jesam li se zatvorila u neki svoj mirkosvijet, u kojem sve štima ovako kako jest, od umora i kukavičluka, ili zbog spoznaje; zbog onoga "quit game and finish", jer poteza nema više; pitam se, jesam li ja uopće ikada bila za dvojac, ili za mene ne vrijedi ono Aimeeno "One is the Loneliest Number"?

Jesam li konačno ono biće koje se poklopilo s onim kakvo treba biti? Kakvo mi je POTREBNO biti?

Nije to jednostavno saznati: živim u društvu koje nema tolerancije za odstupanja. Živim u dobu, u kulturi, u kojima su odstupanja znak neprijateljstva, ne znam ni sama prema kome, valjda prema svima koji se smatraju mainstreamom; a ja samo želim biti smirena; i sretna.

I pitam se, nije li zapravo taj mainstream nesretan, te žene koje ovdje nariču za "ozbiljnom vezom" i ti muškarci koji bi "ženu koja zna što hoće", a to zapravo nitko ne zna, tj. nitko ne zna što hoće, jer je jednostavnije povjerovati da hoćeš ono što ti vele da bi trebala htjeti nego se zapitati što TEBI kao (ipak!) jedinstvenoj osobi, jedinstvenoj konstelaciji značajki, odgovara pa si to onda i želiš?

I pomalo nostalgično se prisjećam viktorijanskih romana, tih dostojanstvenih neudatih teta i ujni, celibatnih trendseterica i junakinja, nedostižnih djevica... Imale su svoje mjesto u društvu. Znale su da smiju prekinuti partiju i da će opet i dalje biti u (nekoj drugoj) igri. Prisjećam se i onih koje su se udale za nekoga tko "nije loš" i njihovih fabularnih sudbina... I sve su odreda bile lošije od ovih beskompromisnih heroina.

I pitam se, najiskrenije, nije li u ovim mojim godinama ta opcija "nije loš" zrelija, izglednija i pametnija od beskompromisnog "dobar ili nikakav"? Nije li sad doba za računice i svođenje računa? Za generacijsku solidarnost? Za sitne čarke oko bezvezarija kojima ispunimo dan? Je li takav dan ispunjeniji od niza ovih mojih samoživih dana? I pitam li se ja ovo zato jer se STVARNO pitam ili zato jer me naučilo da bih se trebala pitati?

I dok si postavljam ova pitanja, osjećam se kao na predavanju koje sam već 100x održala, sa svim poznatim odgovorima i varijacijama na odgovore, pa i na pitanja, i neizbježnim zaključkom na kraju. I, kao na takvom predavanju, uvijek se nadam nekom briljantnom, nabrijanom studentu (ili studentici), koji će dići ruku i pitati nešto na što nikada prije nisam pomislila...

Link

...je bakalar. Obožavam ući u kuću ispunjenu mirisom bakalara i finog maslinovog ulja. Nije mi mrsko ni onih nekoliko dana dok se namače pa pazim da se miris ne upije u veš, koji sušim u prostoriji pored špajze.

Danas je isto dobro. Ustala rano, ali kasnije nego kad moram na tlaku-šljaku, uključila lampice na borekima (tri komada ukupno), uključila radio, zasjela za računalo, slažem pasijanse i slušam ljigice "On me voli na svoj način..." pjeva Gabi. Je, mrtav pijan, i onda kad ne ševi druge, mislim si ja. Zakaj te ne voli na TVOJ način, pička mu materina?!

I tak, to me potaknulo... Počeh razmišljati o svojem bivšem. On me volio na "svoj" način, jebemusvepospisku, ali do mojega nikad nije stigao. Na koncu sam ja imala zadovoljštinu okončati sve te načine konstatacijom da ne dijelimo ništa, pa ni "načine" i da dalje nema smisla. Odvukao se kao išutirano pseto i duboko zamjerio.

Ali, voljela sam ja njega. I na svoj, i na njegov način. Znao je on da je voljen; nije morao nagađati; nije morao o tome pjesme pjevati. Ja jesam. Ali, voljela sam ga! I zato je zaslužan.

I tak, bakalar krčka u premalenom loncu, radio još uvijek svira ljigice, ja dovršila onaj merlot od prekjučer i načela novi, i mislim si, fali on meni, ipak je on jedan od rijetkih pametnih stvorova u mojem životu, čemu zamjerati besmislice koje više nikome (nadam se!) nisu važne, jer su prošle, u prošlosti su, čak su i ugodno sentimentalne, pa ga nazovem. Na ručku je kod susjede.

Pasmater mušku! Zašto MENE nitko ne poziva na badnjačke i božićne ručkove, ha??? Zakaj si ja, žensko, moram sama skuhati?! I velim ja to njemu, nešto kao "Znala sam da ćeš se snaći", a on meni uzvrati u stilu "Pa susjeda se snašla, da ne kuha samo za sebe..."

No dobro; razjasnit ću ja to s njim kasnije, ako se uspijemo potrefiti, jer poslije (svojeg) ručka ja lijepo isključujem telefon. Ali, jebemusve! Zašto ŽENE sve moraju same, a da bi si pridale imalo smislenosti moraju pozvati takvog nekog, išutiranog, volitelja "na svoj način", i onda su, kakti, OK? Stvarno bih voljela da je mene netko pozvao: muško ili žensko, svejedno. Vjerojatno bih odbila, priznajem, jer krajem godine sam totalno izljuđena i najviše volim imati sve svoje samo za sebe, ali bilo bi mi drago. Bi. Uistinu!

Da nije bio na ručku kod druge žene, možda bih ga pozvala k sebi. Ne na ručak, na vino, kasnije, negdje predvečer. Iako sam kupila više svega za potencijalne goste. Ne misleći na njega, nego na prijatelje koji su stigli iz Irske, moje drage susjedice 1 i 2, bilo koga na koga sam vjerojatno zaboravila... Jer, ja zaboravim. Stvarno zaboravim da sam povremeno voljena; možda i stalno. Nije to ni loše: stvarno te iznenade i razvesele pokloni koje dobiješ. A ja već dobila nekoliko, poklone ne sluteć...

Bakalar divno diši... Duška je već dobila, iz prve vode, i bilo joj je mljac. Mačketina to neće, ona je dobila industrijske poslastice. Papigica je happy zbog radija i lampica. Ja sam pripita i sentiš.

I life is good.

Evo, očistila inbox i sad me još samo dva predavanja dijele od slobode!

Kajaznam, promijenila sam se: flufasta dekica i vunene čarape sad su mi obećana zemlja, a bude li i čokolade, uh - štaš bolje?!

Smiruje me to; taj moj miran način života. Volim čuti zvuk vešmašine, tiho cvrkutanje moje papigice, prigušena svjetla po kući, moje krznašice uvijek negdje blizu mene, vrijeme koje se sporo rasteže do iznenadne pospanosti... Nikad prije to nisam imala; ili nisam znala da imam, mislila sam da je dosadno...? Hm. Ne, nisam imala.

Neki dan me posjetila žena koju slabo poznajem (treba nešto pa je došla), rođena je ružna, sirota, nikad nije bila lijepa, ajd, možda je bila na neki svoj način privlačna, to ja kao žena ne mogu procijeniti, i žestoko se pobunila kad sam samu sebe, njezinu vršnjakinju, nazvala "bapcem"! Jock, nismo mi to još!

Možda i nismo. Ali ne vidim ničeg lošeg u postajanju bapcem. Ne kužim ni zašto se ova buni, ta fakat niš time ne gubi, a mogla bi puno dobiti: opuštanje; blagost; umijeće umiljate komunikacije sa svijetom koji joj se sviđa, olakšanje odbacivanja onoga što joj se ne sviđa; ili joj ne treba. Ne više.

U ovoj mojoj priči konvencionalni um, a i moj ima takvu frekvenciju, očekuje nastavak: neku novu ljubav, drugačiju, smireniju... Nekak sam neuvjerljiva ovako s jednim parom toplih čarapica i jednostrukom dekicom. A kajaznam... Vele da se mozak može prekopčati, da možemo ne samo razmišljati, nego i osjećati drugačije nego što smo navikli. Ja to (još uvijek) ne mogu: za mene bi neka nova ljubav bila devastacija moje sadašnje sreće, opsesivno ludilo koje nikada nije dovelo ni do čega što bih željela zadržati, osim onih nekoliko tekstova, pjesama i slika, a i to samo zato jer mi je užasno mrsko ostati bez ičega nakon što sam (ipak!) bila spremna ostati bez svega, osim tog nekog kojeg sam upikirala, pitaj boga zašto, jel zato što je fakat dobar, ili zato jer bih dobrog željela, ali zasigurno ne zato jer mi stvarno jako treba.

Ah! Kao da je sve to skup ikome važno... Meni nije. Nije ni drugima, zapravo. Meni je važno da je večeras sloboda; i da znam što ću s njom :-D

Trebam jedan dan u tjednu kad ne moram i kad ne radim ama baš ništa što mi se neće. Obično je to subota. Danas.

Tek sad počinjem uživati u toj slobodi, jer ne ide odmah, em je tu mail pa u njemu svašta što treba ignorirati, em neki dogovori koji se tumbaju iz dana u dan cijelog tjedna pa i to treba ili otkantati, ili bezbolno i na brzaka obaviti (bilo je ovo drugo), em treba iz sebe izbaciti svu onu toksičnost koja se nakupila od prošle subote, i to svjesno i namjerno, iscijediti svaku kap da ne zatruje ovo malo slobode i ne, ne upasti u zamku razmišljanja o tome kako ta slobodica kratko traje...

I što ja onda radim, ovako slobodna? Kaj vas briga! Uživam. ZAISTA uživam. Ugađam si; ne očekujem i ne čekam da mi ugode drugi, ali dopustim (nekima) da to učine, ako se osjete ponukanima.

A pišem ovo jer čekam da ručkić odstoji, ponukana razgovorom sa svojom dragom 40-ak godina starom susjedom, jako lijepom, jako umiljatom, jako dopadljivom ženom, a pride i pametnom. Veli ona, vikendi su joj dosadni, slobodno vrijeme je baca u očaj, traži si neki posao povrh onoga koji već ima da si nekak ispuni to vrijeme. Hm. Rekoh ja, možda bi trebalo potražiti neke načine da to vrijeme bude dobro vrijeme, jer čemu još posla, ajd, još love dobro dođe, ali što s njom ako nemaš vremena...?

(Sad sam se sjetila i svoje nekadašnje prijateljice, ta je radnim danom dreždala na poslu dok je ne izbace čistačice, a vikendom ludovala po nekakvim gostionicama, nakon kojih bi redovito bljuvala i išla ne one neke grozne mesne dijete, a meni je stalno nabijala na nos da kak ona "živi", a ja, kakti, ne. A jebem ti takav život koji se svodi na bježanje od same sebe! Žderanje i bljuvanje, na primjer.)

Kajaznam... Nekad mi je fakat trebalo puno da osjetim sreću, a onda bi sreća bila ushit; sad nekak više tinja, ali stalno grije. Baš sam nedavno pročitala članak o tome da ljudi općenito postaju sretniji starenjem

Link


, ali ne bih rekla da su moji razlozi sasvim podudarni s ovima koji se tu navode. U stvari, prije bih mogla zaključiti da sam UVIJEK bila sretna, ali istovremeno i UVIJEK nesretna: u svakom danu, u svakom životnom razdoblju. Sad je to nekak čišće; u stvari, sad i nisam nesretna - povremeno brinem, povremeno me strah budućnosti, povremeno me netko uzruja... Brže se umorim od svakog stanja, od svakog osjećaja. Puno manje svega podnosim, ali puno manje i trebam.

Ali ova subotnja slobodica mi je neophodna! I da, htjela bih da bude duža... I ne, ne bojim se slobode produžene na dane, mjesece, godine... i nevažnosti koja se pripisuje osobama koje je imaju. Ta nevažnost je ishod nesposobnosti onih koji je pripisuju da uživaju u slobodi.

Jer, kao što rekoh, nije sloboda za svakoga...

Link
Link
Link

Nema dalje. Tko kuži - skužio je.

Ok, nije fer, kužim. Većina ne kuži. Jednostavno me ponijelo moje dosađivanje; moj otmjeni um. Zasigurno neću sad ispisati blogčinu, jer još uvijek se otmjeno dosađujem u asocijativnim improvizacijama mojeg uma. Ali! Reći ću vam tajnu:

Lust for life, ilitiga glad za životom - nije selektivna. Voliš život! Voliš živjeti! Ne, ne trebaš seks, zaljubljenost, neznamkakve vanjske poticaje... Uživaš kad ti je dosadnjikavo. NE uživaš kad je dosada mind-numbing, kad podrazumijeva zatvaranje uma, praćenje zadanih staza, nemišljenje... Takva dosada je NEotmjena. Ova moja, slobodna od stresa prisila - e, ta je otmjena.

A za takvo dosađivanje um treba biti njegovan: treba znati što mu paše, što ne; treba ga odgajati, izazovima, dosadnim dosadama, teškim dosađivanjima, ushitima nepredvidljivo slobodnih dosada, treba ga pustiti neka čini što ga volja, i treba zapamtiti što je činio kad ga je bilo volja...

Za zaista glupe:

Prvi link je Iggy Pop, "Lust for Life". Iggy Pop (pretpostavljam) nije bio toliko glup da bi sex&drugs&rock'n'roll smatrao preduvjetima sreće. Kao naša staramajka, npr.

Drugi link je Paul Simon "You Can Call Me Al" - rezignirana pjesmica o čeljadetu u "obećanoj zemlji", željnome prisnosti.

A treći su Paul Simon "Graceland" i "You Can Call Me Al"... Joj... Objašnjavati nekome "Graceland"... Nekome neukome, grubom, zatucanom, skučenom, "domoljubnom"... Ajojjojojoj! E jebiga... Možda je baš to moja životna misija...

The Mississippi Delta was shining
Like a National guitar
I am following the river
Down the highway
Through the cradle of the civil war
I'm going to Graceland
Graceland
In Memphis Tennessee
I'm going to Graceland
Poor boys and pilgrims with families
And we are going to Graceland
My traveling companion is nine years old
He is the child of my first marriage
But I've reason to believe
We both will be received
In Graceland

She comes back to tell me she's gone
As if I didn't know that
As if I didn't know my own bed
As if I'd never noticed
The way she brushed her hair from her forehead
And she said losing love
Is like a window in your heart
Everybody sees you're blown apart
Everybody sees the wind blow

I'm going to Graceland
Memphis Tennessee
I'm going to Graceland
Poor boys and pilgrims with families
And we are going to Graceland

And my traveling companions
Are ghosts and empty sockets
I'm looking at ghosts and empties
But I've reason to believe
We all will be received
In Graceland

There is a girl in New York City
Who calls herself the human trampoline
And sometimes when I'm falling, flying
Or tumbling in turmoil I say
Oh, so this is what she means
She means we're bouncing into Graceland
And I see losing love
Is like a window in your heart
Everybody sees you're blown apart
Everybody sees the wind blow

In Graceland, in Graceland
I'm going to Graceland
For reasons I cannot explain
There's some part of me wants to see
Graceland
And I may be obliged to defend
Every love, every ending
Or maybe there's no obligations now
Maybe I've a reason to believe
We all will be received
In Graceland

Written by Paul Simon • Copyright © Universal Music Publishing Group

Elem, daklem: Narativni glas putuje u Nacionalno Svetište (prevedi to na hrvatski, može biti kaj god hoćeš, u Vukovar, Međugorje, a možda jednostavno doma). Njegov suputnik je 9-godišnji dječak, sin iz njegovog prvog braka, a cilj im je isti: nekakvo nacionalno svetište. Narativni glas smatra da ima razloga vjerovati da će oboje stići na isto odredište. Osim njih, istome cilju putuju obitelji, raznorazni siromasi, hodočasnici... Ali ti drugi suputnici su "duhovi praznih očnih duplji".

U međuvremenu, tu je strofa o ljubavi: ta cura iz New Yorka (Zagreba, Rijeke, Pule...), koja je "ljudski trampolin", ilitiga svima podloga, ili odskočna daska, i narativni glas uviđa, to je ono što ona misli, svi mi odskakujemo u to nekakvo svetište, "Graceland", i svi mislimo da nam je ondje mjesto, da ćemo biti primljeni...

I onda uvidi, kad izgubiš ljubav, to ti je kao otvoren prozor ravno u srce, svi vide da si rasturen(a)... Ali, je li to LOŠE? Kaže li narativni glas da to JEST loše?

Jock majci! JA KAŽEM da NIJE. Iako i MOJ dijelić želi spas i oprost u "Gracelandu", ja velim da je to dobro, neka je propuh, neka ga svi vide... Nema onda više obaveza, kaže narativni glas, a kažem i ja.

I onda uživam u dosadnoj večeri, petak je, štoviše, i ispečem palačinke, i ushitim se; i bude subota, i ja kuham ono što nisam planirala, i slušam ono čega se mjesecima nisam sjetila, i plešem, plešem, plešem, prestretna, a kad se umorim, pišem ovo, VAMA.

Da sam prostija, ne bih mogla.

Ništa od ovoga ne bih mogla.

Mislim da ne bih mogla biti sretna.

I da, ima razloga zbog kojih vjerujem da nas sve očekuje "Graceland". A o tome, u nekom drugom trenutku otmjenog dosađivanja.

Do sada jest (dobar dan), a valjda će bit i dalje. Jučer... Kajaznam. Ma! Bio je dobar jer sam raščistila neke situacije koje su me morile. Zanimljivo, a propos spike o majkama, kad god me uzrujava nešto protiv čega se ne znam na pravi način pobuniti, ja sanjam svoju mater. Tako i neke noći: uklonila mi monitore i računalo, a ja imam još dva prijevoda! Gdje su - ne zna. Beskorisno se muva, a ja panično tražim gdje je što... Toliko sam se uzrujala da sam usred noći morala ustati i čvaknuti normabel. Koji baš i nije neznamkako pridonio mojem smirenju i odmoru, ali štaš.

Međutim, san mi je ukazao na činjenicu da mene zapravo ne uzrujava pokojna mati, pa čak ni manjak računala i monitora, nego jebeni prijevodi. Naime, ja sam zaposlena kao predavač, a ne prevoditelj - talent za prevođenje je bonus koji moja firma beskrupulozno godinama eksploatira. To vam je, npr., kao da znate peći fine kolače, pa ste jednom ispekli neki i počastili ljude u firmi i sad oni očekuju da ih svaki dan ispečete i donesete. A kad velite da nećete ili ne možete: buka i bijes.

S druge strane, sama sam se uvalila u posao i sad ga treba privesti kraju. I privedem ga ja, iako od početka govorim da je to previše za nekoga tko punu normu ostvaruje na drugom poslu, onome za koji je i zaposlen, te da to valja podijeliti ako se kani udovoljiti rokovima. Jock, urednici je teže usklađivati više prijevoda nego raditi samo s jednim prevoditeljem. OK, miki, onda čekaj dok ja to odradim. U međuvremenu se razbolim, i paz čuda, kome god sam javila, vele "Nije to moj posao!" pa mi ne organiziraju zamjene. Zato ja ne odnesem doznake i sad pride pune norme i prijevoda odrađujem i satove koje nisam održala zbog bronhitisa i visoke temperature. Unatoč svemu, ja, dakle, isprevodim sve što treba u dogovorenom roku.

E, al ne lezi vraže! Kako svi u firmi (misle da) znaju što NIJE njihov posao, onda ono što misle da nije lijepo uvaljuju dalje, onome tko misli da svašta jest njegov/njezin posao. Pa tako moja lijena urednica meni pošalje neki PDF za tisak (u koji ne mogu izravno ući i prevoditi) da ja tu još "pregledam i prevedem što treba". Jesam. Nije bio preveden jedino impressum, pa sam i to prevela. Po rubovima stranica su bili neki izvadci iz već prevedenih tekstova. A ne, ne, veli ova, trebam ja i to prevesti! Jel?! Pa već sam prevela, majku ti tvoju, pa ti lijepo traži gdje i kelji po rubovima, jer TO FAKAT NIJE MOJ POSAO.

I tako se fino isposvađasmo. Baš mi je prijalo. Veli da me tužila gazdi. Neka. Samo nek se javi, i s njim ću se. Ne bih voljela izgubiti posao, ali ga fakat više ne želim raditi pod ovakvim uvjetima. Uostalom, imam ugovor o radu. I točno znam što u njemu piše.

Pa, kad me već krenulo, nazvah i svoju agenciju za prodaju stana. Ovak, tu su bili neki Arapi, dva puta, oba puta mjerili, crtali, provjeravali, tražili svu moguću dokumentaciju, ja dala sve što imam, oni nabavili što nisam imala (tlocrt iz gruntovnice) i onda rodili ponudu: mizerija! No way, rekoh agentu, ajte vi dižite oglas, ako su ovi krenuli tako nisko, neće stići do moje ciljne granice... To je bilo prije 10 dana. Jučer gledam, oglas nije dignut. I kužim ja: njima je do toga da ja prodam, jer tako dobiju proviziju. Možda soma-dva eura manju nego da prodam za veću cijenu, ali je ziher dobiju. Ako slušaju mene, možda ne dobiju niš, jer se prodaja možda uopće ne desi. E pa mamicu vam vašu!!! Dakle, nazvah, izribah agenta i rekoh mu da jeftino znam prodati i sama te da nema provizije ako ne mrdne dupetom. I mislim to. Ako se ovi jave opet, sad sam definitivno ukopana na svojoj granici i nema kompromisa; ne bude li išlo tako, otkaz agenciji i ne prodajem dok ne bude turska sila, a onda prodajem jeftino, i to sama. A ne da mamini sinovi (mama je vlasnica, agent sinko) ne mrdnuvši prstom od mene dižu tisuće eura.

I nakon tih lijepih raščišćavanja legoh popodne i zaspah snom pravednika, puna dva i pol sata. Ustavši, otkrijem u telefonu hrpu poziva, jer sam, naime, zaboravila da Duška i ja idemo na proslavu jednog psećeg rođendana. Ajd, nazovem, ispričam se, spremim se i dođemo mi: a ono, pseće torte iz pseće slastičarnice, i predivna ljudska torta iz neke superfine slastičarnice iz Samobora! Što da vam kažem, Duška je plesala na stolu, doslovce - ondje su joj dali njen komad kolača, jer je na nižim razinama dolazilo do teritorijalnih konflikata. Baš smo se dobro provele!

A danas sam na miru odradila ono što nedvojbeno jest moj posao: nastavu. I bilo je dobro. Klinci su fakat nešto naučili; i stalo im je. Vidim po tome što pod krinkom "pitanja" zapravo pokazuju što sve već znaju o gradivu. Lijepo je to. Veseli. A mislim da pomažu i moje sjedine: nema tu više flerta, ulizivanja mimo konteksta ili očekivanja didaktičkih revolucionarnosti (iako ih ima, jer ih ja volim, ali ne kao načelo, nego sredstvo, što i trebaju biti). Došla doma, presvukla se, natočila se čašu T'ge za jug i pišem ovo... Sad ću dinstano zelje i krvavicu. Iako sam isprva odmrznula lungić. Ne, danas mi je baš ćef za zimsku klopu. Pa šetnjica, pa izvaljotka, malo telke, malo čitanja nečega što me ne iritira poput materijala koji sam prevodila.

A majke...? Fućka mi se za njih! Fućka mi se kakve su ovdašnje! Fućka mi se i za moju, pokoj joj ne znam čemu, a tnx što se ponekad manifestira da mi pojasni stvari do kojih mi je stalo. Nelaskavo po nju, ali eto - sad je od veće koristi nego ikad prije.

Pa evo, i ja sam ispreskakala božin zapis (dobra je ona fora "Sve sam ti lijepo pojeo!"), uz veliki preskok starmajčine cigletine od komentarčine (kaj ta žena nije svjesna da to čitaju samo oni koji pizze nisu vid'li godinama pa bi im i njena užegla bila prihvatljiva; a ja, npr., ne bih to ni preletjela za manje od 5-6 somova eura!) i uvidjeh da moram iznijeti neke korekcije (eternisu) i zaključke (kokoši):

Ovak, ete, žene koje nazivaš "klimakteričnima" su već odavno u amenoreji (moja malenkost included, ali meni je menopauza uranila desetak godina) - dakle, te žene nisu u nekim ekstremnim stanjima zbog nepredvidljivih hormonskih kupki, nego su takve, JESU takve i to ti je to. Uključujući i moju malenkost. OK, ajd, neke od njih su tek u perimenopauzi i njih fakat pere... Hoće li iz toga izaći čiste ili će na sebe nakeljiti svo moguće smeće, će bumo vidjeli, rekoše slepci.

A zaključak za kokoš: JESI LOŠA MAJKA.

Evo i dokaza:

Nisam sina poslala k njemu zato jer je ovaj predivan otac, nego da vidi kako postoji i drukčiji način, da to što ima doma nije pod normalno, da vidi kako može završiti ako se ne bude trgnuo.. kao negativan primjer.
Autor: Cococh-Anel 04.12.2016. u 10:35 opcije

To je odgovor na božino pitanje zašto je sina poslala ocu kad ga ona sama više nije mogla obuzdavati (valjda kontrolirati, što li, ne sjećam se više situacije). Dakle, uvlačenje sina u SVOJ odnos s njegovim ocem, ocrnjavanje oca, definiranje oca kao "negativan primjer" očigledan je primjer lošeg roditeljstva. Pretvarati oca u KAZNU, i nekoga kakvim se može "završiti", svakako nije dobro za sina: podriva mu time najbliži uzor muževnosti, vezuje ga uza sebe, koja mu po prirodi stvari, tj. biologiji, ne može dočarati plasticitet muško-ženskih odnosa i čini golem korak u pretvorbi momka u mušku babu. Ili homića. Što može biti i svjetonazorski izbor, ne samo genetika.

To su i moji radili, točnije, moja majka dosljedno, otac povremeno. Posljedično, razoreno je moje povjerenje u isplativost i/ili održivost ljubavno-seksualnih odnosa, a amenoreja mi donosi golemo olakšanje što me drugi dio ove kovanice sve manje mori pa se sve spokojnije mogu baviti prvim dijelom, bez obzira na spol, rod ili vrstu - ljubav je ljubav, ne stanuje samo u jednom bunaru! A ovo spominjem zato jer kokoš ovim komentarom dokazuje svoju datiranost, tj. staromodnost u shvaćanju djeteta kao pukog instrumenta samorealizacije. Svim samopomoćima unatoč! (Usput, oni koji čitaju samopomoć jednostavno traže potvrde da nekaj ipak rade dobro; oni koji se ZAISTA žele promijeniti, odu psihologu ili psihijatru i izvuku iz podruma svoje demone.)

Bude li njezin sin jednoga dana mogao zaključiti da je jednostavno bila loša majka, slaba žena, ograničena ili jednostavno njemu osobno i partikularno nedorasla, bit će mu dobro. Ljutit će se, ali će je odmaknuti od sebe i živjet će dalje svojim životom, oprezan da ne ponovi njezine i očeve pogreške.

A ako ne... Hm. Neke buduće amenorejke i klimakteričarke će ga vjerojatno čitati na nekakvom ovakvom blogeku.

Loši ljudi uistinu postoje; štoviše, svugdje su oko nas. Ja ih ne smatram "zlima", nego jednostavno lošima, u smislu npr. "loše robe", "slabe kvalitete", raznoraznih manjkavosti... Je, neki su fakat zli, ali to je sasvim posebna kategorija. Loši ljudi o kojima ovdje pišem su oni koji nikad nisu pokušali, ili su jako brzo odustali, ostvariti svoju najbolju varijantu. Hm. Ili je njihova najbolja varijanta svejedno bila jako slaba... Hm. Ma ne, onda nisu loši! Jadni su.

Nijekati da su takvi ljudi uspjeli upropastiti i neki dio našeg života čista je hipokrizija, ili ludost, ili (također loša) slabost: jer ziher jesu. Nisu to zlikovci koje skužiš odmah pa daš petama vjetra ili kuražno uđeš u okršaj - to su ljigice koje ti piju krv na slamčicu, koje vječno pate više, trebaju više i mogu manje nego ti, pa ti manipulativno podižu najjaču slabost svih dvonožaca, EGO, i istovremeno ga mlave svojim.

I tako ja danas saznam da je umrla moja susjeda. Jedna od takvih. Poznajem joj oba sina, s jednim sam išla u razred u osnovnoj, s drugim se družim sada, dobri dečki, ali ugnjavljeni majkom, totalno nesposobnom po svim pitanjima, od plaćanja računa, do uviđanja da postoje i drugi ljudi, osobe štoviše, a da bi to mogli biti i njeni sinovi. Stara je bila gigantski udav kojeg sam izbjegavala svim sredstvima kad god se dalo, a danas, kad doznah da je više nema, očekujem ubod grizodušja zbog toga, ali jock! Zaključim: bila sam joj dobra; kad god sam mogla, dala sam se gnjaviti; nikad joj nisam naudila; ponekad sam joj pomogla.

I onda na blogu preletim kokoškin zapis i njeno prozivanje svih nas, prozivatelja loših majki, i osjetih se prozvanom! Ma jebo ti ... (upiši tko) mater!!! Evo, to je očigledan primjer loše osobe: ona svoj strah da je loša majka, što vjerojatno jest, projecira na nepoznate ljude i osuđuje ih što su se usudili sagledati svoje vlastite i zaključiti da su bile loše, majke, ili cjelokupne osobe. Jest, svatko ima pravo biti slab, svatko ima pravo na svoje manjkavosti, svatko ima pravo ovo ili ono... Ali, što ćemo kad se ta prava sukobe?

Npr. pravo odrasle osobe da bude slaba, manjkava, nezrela i nedorasla i pravo djeteta da bude isto takvo?

Ima li se pravo to dijete ljutiti kad odraste? Je li zato još uvijek slabo, manjkavo, nezrelo i nedoraslo?

Evo, ja za sebe mislim da se imam pravo ljutiti. Shvaćam ja svoju majku, i oca shvaćam, ali ljutim se, jer mi fakat jesu upropastili dobar dio života, nepovratno. I jer sam bez njihove pomoći, štoviše, uz njihov aktivan otpor, na jedvite jade spašavala ono što mi je preostalo. I ta moja ljutnja nije više toliko usmjerena na njih, koji su bili loši, ali i jadni, i s kojima suosjećam, kao što suosjećam sa svojim psom i mačkom kad ne mogu prerasti okvire zadane svojom biologijom i vrstom, a ne kuže moj bijes (npr. mačka danas kad je srušila teglu s cvijećem o koju se htjela pomaziti), i opraštam, zaista, aktivno opraštam, svakodnevnim uviđanjem, svakodnevnim prepoznavanjem istih tih mehanizama kod sebe same, a onda upornim odstranjivanjem, upornom težnjom da budem onakva kakvu majku/oca bih sebi poželjela, ali - ljutim se i dalje.

Mislim da je bio obostrano grdni zajeb što su me baš oni stvorili. Ovakvu. Ali, hebga... Piše na slici.

Nakon 48 godina moj stan je konačno postao i moj dom.

Da bi to postao, prodala sam sav nakit (osim 3-4 posebna komada), zadužila se preko ušiju, raščistila s raznoraznim sentišima, frustracijama i fiks-idejama, a sve zato da bih ustanovila da ga zapraf ni ne trebam: ne tako velik; ne tako skup.

Ali, do toga je trebalo stići... Kad bi mi se opet dalo pisati romane, priča o mojem stanu bi ispala pozamašan. Ovako, bit će kratki bloški zapis za ljude koje to vjerojatno uopće ne razumiju, a tumače na neke meni sasvim nepojmljive načine. Nema veze - ovaj je za mene. Crno na bijelo. Da to opredmetim i onda šibnem dalje.

Moj otac je izgubio oca (ubijen? samoubojstvo?) u dobi od 3 godine, u srcu drage nam Hercegovine. Majka mu se 2-3 godine kasnije udala za udovca koji je imao hrpu vlastite djece (s obzirom da se u to vrijeme umiralo pod normalno, ne znam koliko, preživjelo je dvoje), a njega nije mogao smisliti. Mati ga je "švercala" u tom braku do 14. godine, a onda ga poslala na zanat i zaboravila. OK, stari se snašao, završio ne samo zanat nego i fakultet, ali odnosi sa ženama mu nikada nisu išli.

Moja majka je kći 12 godina mlađeg glazbenika iz vrlo aristokratske alkoholičarski osiromašene obitelji i njegove 12 godina starije supruge iz vrlo bogate građanske obitelji, sestra kriminalca s (vjerojatno) narcisističkim poremećajem osobnosti, a sama (bar borderline) bipolarka, koja se u nježnoj dobi od 20-ak godina udala za homoseksualca s kojim je 7 godina održavala dopisnu vezu, a njegov manjak seksualne zainteresiranosti za nju tumačila (šundu zahvaljujući) kao "poštovanje" prema njezinom djevičanstvu. Svoju zabludu je shvatila kad je policija došla da ga 'apsi zbog bluda u javnom zahodu, a ona spontano pobacila njihovo prvo i jedino dijete.

Predugo bi trajalo opisivati kako se to dvoje uspjelo upoznati, ali jesu, i mislim da se nisu voljeli, nego da su se racionalno uvidjeli kao međusobnu šansu. Vjenčali su se, kad sam ja već mogla preživjeti i izvan majčine utrobe, i vrlo ubrzo uvidjeli da im ne ide. Vratili se svatko u svoju osobnu komu: moj otac u mali stan u centru grada, moja majka u roditeljski dom u vili na (tadašnjoj) periferiji grada.

(U međuvremenu, jedna stara židovka u najmu katoličkog stana u kojem dan-danas živim ja, ateistica, a koji je izgradio Vatikan elem da bi Zagrebačka nadibiskupija imala stalni priljev prihoda, i u koji "partizani" nikad nisu ušli, jer je oduvijek bio jednostavno za najam onome tko ga može platiti, razvije paranoju da će je sustanari - ajd, ti su bili "partizanski instalirani" - otrovati zbog stana, mojem ocu to dojavi kolega s posla, također židov, i stari dogovori s paranoičnom gospođom da se zamjene za stan/sustanarstvo. Ova odmah pristane, stari odmah ponovno zaprosi staru, od koje se u međuvremenu i sudski razveo, ova pristane, i eto nas u 132 kvadrata prestižne nekretnine, iz koje promptno isele partizanski sustanari, kojima bude dodijeljen nekakav stan u Zapruđu!)

I tu krene pakao... Jedna od mojih najranijih uspomena jest kako moj otac drži nad čelom moje na leđa polegnute, upišane majke šrafciger; i kako ja plačem. Sad preskačem desetljeće, ali u njemu je bilo bar 5-6 razgovora, što s jednim, što s drugim roditeljem, o tome s kim bih radije živjela. A sve bi riknulo na sudu, koji bi rekao da imaju golemu nekretninu i neka se lijepo dogovore što je čije. Da su se oni išta mogli dogovoriti, ne bi bili na sudu, zar ne?

Preskačem 2 desetljeća, u kojima se meni obećavalo da će taj stan: biti prodan za 2 manja; da ću ja imati svoj a) kad maturiram, b) kad diplomiram, c) kad se udam... ali to se nikad nije dogodilo, unatoč tome što sam ja superiorno odradila sve zadane uvjete.

Preskačem još destljeće i pol, u kojima sam se ja udavala, suživjela, bila podstanarka, kupovala vlastite nekretnine, zarađivala iznad socijalistički indoktriniranog prosjeka humanistički-liberalno orijentirane intelektualke, koja na kraju vlastite tzv. "neovisnosti" padne na sasvim prizemnu ucjenu: otac odbija otkupiti The Stan ako ja u njemu ne živim; a pristaje ga otkupiti pod najnepovoljinim uvjetima, tj. na svoje ime, s najkraćim stažem i po najvišoj cijeni, koju ja dan-danas otplaćujem po cijeni od 393 kn mjesečno, a moglo se otplatiti davno, ili za mnogo manje da je staroj (koja je uredno odradila puni staž za veću plaću od njegove) dao suvlasništvo; ja još imam cca 13.000 kn za otplatiti. Ajd, bar je bez kamata!

Preskačem još nekoliko godina moje seksualno-ljubavne aktivnosti i pomirenja s ćorsokaštvom navedene (je, i ja sam disfunkcionalna, ali dovoljno inteligentna da me to a) ne uvaljuje u nevolje i b) ne tišti egzistencijalno), u kojima cijena moje nekretnine dosiže vrtoglavih 3000 EURA (ne maraka!) po kvadratu, a ja ne prodam (jer sam jedina nasljednica ocu svojem) zato jer mati plače... Ta nekompetentna, egoistična, infantilna, destruktivna, ogavna mati PLAČE! Jebo me ja! Glupu.

I tak odradim 10 godina robije majci, a u međuvremenu cijene nekretnina vrtoglavo padnu, osobito velikim i prestižnim nekretninama. A stara umre. Bogu fala! Nije mi žao, samo žalim što nije ranije. Bila je grozna, a život bez nje je neusporedivo lakši. I ako se za ove rečenice "ide u pakao", neka: živa su istina. Moju je majku trebalo sterilizirati u mladosti. Je, kužim ja da nije kriva što je bila živa, ali njezino življenje nije proizvelo apsolutno ništa osim štetu. I mene. Čija je utilitarnost krajnje upitna.

A sad, 4 godine nakon majčine smrti, i tisuće eura u dugu, u zdravom i obnovljenom The Stanu, ja ustanovljavam da mi ne treba i da mi je previše po svakom pitanju... I nemrem ga prodati. Dođ neki, arhitekt bi, investitor nudi mizeriju. Ja se svega prisjetim i dođe mi da poludim... Ali, ne poludim, jer sam ipak koliko-toliko mentalno zdrava, nego jednostavno odbijem i pomirim se s novim ropstvom: nekretnini koju više ne idealiziram.

Ali: bila mi je DOM. Jedini u životu. One kratke 4 godine između majčine smrti i danas.

I zato je volim. Neću je dati olako; ali neću je ni braniti svojim, sve kraćim, životom. Odradila je svoje: podučila me da je dom u mojem "srcu"; i da ga mogu imati BILO GDJE.

Skupa škola. Ali - isplatilo se.

Kad zaista pokušamo voljeti sebe - ne sliku o sebi, ne uspomenu, ne želju/projekciju, nego baš sebe, onakve kakvi jesmo, puno slabiji, "lošiji", "pohabaniji" nego što bismo htjeli biti - onda drugima lakše opraštamo što nas ne vole onako, ili onoliko, kao što trebamo. Jer ni ne mogu. Ako mi to sami ne možemo, ne mogu ni drugi; a shvatljivo je da oni to ne mogu onoliko i onako kako možemo mi sami; ako možemo. Kad možemo.

Što za mene znači voljeti sebe? Olakšati si život, prije svega. Priuštiti si spokoj. Osjećati se dobro, udobno u svojem životu. Pronaći rješenja za rješive probleme, načine življenja s onima koji su nerješivi. Dozu netjeskobne skrbi za sebe buduću, još slabiju od sadašnje, ali i dozu vjere da će i ta nešto moći, znati, htjeti. Na primjer, oprati ujutro suđe ako se ovoj sadašnjoj ne da; ili napuniti dozu kavom, jer i ova sadašnja je pospana isto koliko će biti i ona jutarnja. Vjerovati da će i ona malo dalje u budućnosti biti lucidna, i prilagodljiva, i domišljata. Ali ipak joj dati malo lufta ako ne bude baš toliko kao sadašnja.

Ali, ma koliko se trudili, naša slika u zrcalu i u vlastitom umu uvijek zaostaje za potpuno objektivnim uvidom. Valjda nam je jednostavno preteško odjednom prihvatiti sve što se promijenilo, sve što je propalo. I staviti se na skalu sa svima onima koji mogu više, bolje, koji su mlađi, okretniji, bogatiji, ali i s onima koji sve to nisu. Pa si naći mjesto. Procijeniti se. I onda se i dalje voljeti.

Sinulo mi je to neki dan u razgovoru s agenticom za nekretnine. Da, opet prodajem stan, ovog puta bez fige u džepu i puno svjesnija stanja na tržištu, koje mi baš ne pogoduje; ili ne pogoduje mojim zastarjelim predodžbama o vrijednosti moje nekretnine. Veli ona meni da prodaju dvije kategorije stanova: ovakve kao što je moj, koji će netko kupiti da bi ga sasvim razmontirao i iznova složio pa onda ili živio u njemu, ili prodao za trostruke novce, ili takve, za te trostruke novce, koji "nisu kao ovi za nas smrtnike, koji si nešto lijepo složimo pa nam je to dobro, nego su da se smrzneš". Da. Ima takvih. Puno ih ima. Nekome iz takvog, ovo moje je tek polazna točka.

U koju sam ja stigla nakon enormnog truda i svih mogućih podnošljivih troškova. Ali, kad objektivno pogledam fotke koje je agentica snimila, nije to bogznakaj: veliki prostor s domišljato raspoređenim stvarima, od kojih je većina trošna i oronula. U kojem živi ista takva osoba, malo prevelika za svoje prilike, a oronula točno u skladu sa svojim trajanjem i raubanjem, koje je pak nadmašilo mnoga očekivanja. Lijepo je imati 15 kvadrata viška u spavaćoj sobi, ali... Je li potrebno? Ima li smisla? Bi li se dalo bolje iskoristiti?

Odgovori na ova pitanja su sve donedavno, za mene glasili odlučno "NE!" - trebalo mi je tu živjeti. Trebalo mi je taj stan, to poprište većine mojih užasa, strepnji, odricanja i kljaštrenja uzdići na razinu mogućnosti voljenja da bih mogla reći "Evo, da svega toga nije bilo, moglo je biti OVAKO: toplo, udobno, prostrano, s pozitivnom vibrom". Da, stan sad sve to ima. A imam i ja.

I sad se trebam još malo voljeti. Više ne trebam toliko. Ni ljubavi, ni stana. Sad bilo gdje mogu biti ovakva kakva dugo nisam mogla biti. OK, ne baš bilo gdje, tu negdje, u kvartu... Iako se možda i oko toga predomislim. Mislim da mogu bilo gdje, ali kvart bi bio poželjan, zbog navika, praktikalija, društvenog supporta i mrskog mi javnog prijevoza (još 9 godina do pemzije treba nekak izdržati!).

I hoću vam reći ovo: potrudite se voljeti same sebe i to u onom najgorem izdanju, u najgoroj projekciji! Mene zbog stana, ili sisa, ili garderobe, ili plaće, ili humora neki jesu više zamjećivali, ali me nitko nije volio baš onako i baš onoliko koliko sam trebala; ili htjela. I zato ni ja sama nikad do sada nisam baš sasvim uživala u svim svojim blagodatima. A sad da! Iako se od njih puno lakše opraštam!

Valjda zato jer sam manja. U vlastitim očima. Valjda sam zato i sličnija onome što drugi vide. I valjda su nam zato simpatije (možda i ljubavi?) podudarnije. Lakše se volimo kroz međusobno voljenje. Premda ga manje trebamo.

Slobodni od strepnje. Valjda...

dočekati jesen u
krmeljavomg gradu
zebnja je luzera
putnika bez namjera
bezdomnika s predumišljajem
i zalutalih namjernika
osjete je u podvodnim izvorima
neočekivanim strujanjima
kao zlo iz ljeska površine
onda kažu da su bluzeri
i pjevaju duge pjesme
o babama i ljetu
(copyright by vegavega8, 2009.)

Ja sam svoj dočekala i proživjela ovdje, na Iskrici. Nisam znala da je posljednji, i nisam znala da sam ja ta baba, samo sam osjećala ljeto bez žalca nesnosnosti.

Lijepo je što imamo ovo mjesto za takve dane. Šteta je što ga ne cijenimo.

Nisam ni sad baba, nego samo ja. Drugima ostavljam izbor epiteta. Njihove me odrednice nit određuju, nit obvezuju. Pa čak ni moje vlastite, jer uvijek kasnim, poput one slike u zrcalu, uvijek već jesam nekakva kakva još ne znam da jesam pa mislim da nisam (još). I onda uvidim promjenu, i prepadnem se...

To je znak starenja: taj strah od promjene. (Sjećate se kako smo ih žudjeli u mladosti? Koliko su nam bile potrebne?)

Ali to je i znakić srećice: spokoja u vlastitoj koži. Opuštenoj od nemoranja; napudranoj kad još uvijek nešto ipak moramo.

Viš, nisam ni znala da sam o tome već nekoć davno napisala pjesmu. 2011. godine. Sjećam se, šrinkica mi je rekla da pišem jer se ne dam "zajebati". Pa. Mogla sam naći i gore načine. A zajebe tak i tak nisam uspjela spriječiti. Samo malo poljepšati.

PITANJE PRTLJAGE

još dugo moram postojati
a možda i ne svejedno je kad ne znaš
jer ne ideš za tim jer ne ideš nikamo
tko u stvari ide
u stvari smo u stvari
u nekoj stvari smo stvarni
od stvarnosti zvane predmetnosti

i sad se ja pitam koja je to stvar u kojoj sam
doma i kako sam tu dospjela
jesam li ostala jer nisam otišla
ili sam bila pa sam istjerana
iz svijeta
stvarnoga, punog bespredmetnosti
kaže jedna pjesnikinja (1)
"Smrt je opet život u kutiji"

ako vjeruješ u život u kutiji
mislim da dodajemo obje

nego, pitanje prtljage je pitanje
svakog izlaska
a odlasci su još gori
iako ni čekanje nije bolje nije čak ni tvoje
ta krama koja se skupila od usputnika
jer to je pitanje važnosti i presudnosti
koje elegantno izbjegneš gomilajući se ostvarena

izlazak je odbacivanje prebacivanje i zamjena
koje traže puno vjere u bespredmetnost neostvarenog
ha, kako god okreneš moraš biti vjernica
s malom ili velikom torbom
uvijek ti je nešto na plećima
jer ne možeš reći da ništa ne trebaš
možda ništa stvarno
ali i nestvarno je teško

(1) Ana Božičević: "Death, Is All"

Pismo zahvalne korisnice:

Zahvaljujem B.netu i Vipnetu za sljedeće:

- ponovno otkrivenoj ljubavi prema čitanju;
- urednosti stana;
- ugodnom čavrljanju sa zaista uljudnim agentima tehničke podrške;
- ranom odlasku na spavanje i popodnevnom drijemanju.

Tijekom dvije godine mojeg pretplatničkog odnosa s B.netom i matičnom kućom Vipnet, uživala sam u svim gore pobrojanim blagodatima. Skromno kažu njihovi agenti, nije to samo za mene, u cijelom kvartu ne rade routeri, tj. centrala, i tako 2 godine; nije uputno prevrtjeti snimku neke emisije, osobitno ne najvećom brzinom, jer je to neki softverski bug i radi se na tome, eto, već pune 2 godine; HBOOD nemreš koristiti a da ne popričaš s teh. službom, i to je neki bug i radi se na tome. Internet je fakat brz, kad ga ima, a nema ga bar 1x mjesečno, već 2 godine.

Priznajem, dok mi se dalo bilježiti ove događaje, a dalo mi se jer sam ih smatrala izuzecima, a ne pravilom, te svojeg operatera pismeno obavještavati o nemogućnosti korištenja plaćenih usluga, B.net i Vipnet su mi ljubazno umanjivali mjesečne račune; ali onda im je to dojadilo, pa su mi počeli slati tehničare. Dođe čovjek (jedno 2, 3 puta, svaki put neki drugi), zamijeni prijamnik, opet isto; pregleda kablove, veli, sve je u redu, ali meni opet isto... I račun, naravno.

Evo, danas sam namjeravala zabušavati, malo nešto obaviti za posao, naručiti s interneta susjedi nekakvu torbu za nošenje psa, pogledati nekaj kaj sam si snimila na telki, ili možda postreamati neki film ako mi se to na koncu ne svidi, ali moj dragi B.net me opet doveo u red: nema interneta! Pa sam lijepo sve poskidala s polica u kuhinji, oprala svaki komad, oprala police, sve lijepo složila natrag, ovog puta malo drugačije, napričala se s operaterima teh. službe (fakat dragi momci!), i taman kad sam kanila presaditi neke biljke, nakon moje 2. intervencije, evo ti vražjeg interneta!

Da ne zaboravim najvažnije! Naime, ja ipak volim ljenčariti, gledati telku, osobito snimljene sadržaje tak da ne ovisim o tv rasporedu, koristiti internet (to ne samo što volim, nego i moram, za posao), pa sam, unatoč svim blagodatima B.neta, odlučila promijeniti operatera; da bi mi na to B.net ljubazno ponudio usluge koje ne mogu kontinuirano koristiti za samo 130 kn mjesečno!

Odbila sam, štaš... Nisam tako dobra i plemenita osoba da bih bila dorasla njihovim standardima... Malo mi je bad zbog toga, ali mislim da ću se oporaviti. Već sljedećeg tjedna.

S poštovanjem,

vegavega

Strah od starenja je normalan, rekla bih... Gubimo puno toga starenjem: zdravlje, optimizam, društvenu važnost, novac (bar u RH)... I ne dobijemo baš bogznakaj zauzvrat: bolove; tablete; raznorazne proteze; samo ponekad malo poštovanja; malo vjere da smo svoje godine zaslužili nekom pameću, da smo nešto i dobro odradili.

I ja se bojim. U stvari, kad sam prvi put primijetila da nisam više mlada, i to zato jer su mi to mladi, uistinu mladi, pokazali, vrlo obzirno, doduše, obuzeo me bijes... Pa strah... I tek potom tuga. Svašta sam zamjerala (uistinu) mladima: nepromišljenost, brzopletost, površnost, bahatluk, povodljivost, želju za umecima za kosu, za grudi, za udajom, za prestižem, za provodom... Zavidjela sam im, ukratko. I pisala sam o tome, pisala sam poeziju, zatim priče, zatim roman, prisjećala se sebe mlade, sebe zrele, sebe prezrele i tek krajičkom uma pokušavala predvidjeti sebe staru.

Mladima sam oprostila mladost, iako im još uvijek štošta zamjeram, ali čak i to zapraf opraštam, jer iako nisam bila ista dok sam bila mlada, bila sam mlada na način moje mladosti, mojeg vremena za mladost, i nema tu sad ocjena "bolja" ili "gora". Svoju starost si još uvijek nisam oprostila, i još uvijek je nisam prigrlila, jer još nije stigla, ali se stalno najavljuje, neugodno i uporno, i znam da mi je nadomak. I zato se sad ljutim, ne na nju, nego na sebe, i na svoj "zeitgeist", u kojem je tako nedobrodošla.

Na slici su stari šaponja i mala Duška. Jesam li ga manje voljela, onako starog? Ne. Voljela sam ga više nego ikada! Njegovo umiranje me deprimiralo, ubijalo u pojam, bilo mi je beskrajno teško, teže nego majčino, jer on je u mojem životu uvijek bio onaj dragocjen dodatak, ne potreban, nego željen, izabran. Dušku je oduvijek lako voljeti; mladost je lako voljeti. Drage, pametne, zgodne mlade ljude je isto lako voljeti.

Stare i ofucane ne može voljeti svatko.

I valjda je to izvorište straha; kod nekih i panike. Neki dan ja u trgovini potrepštinama za ljubimce, kiša lijeva, ja u otrcanoj odjeći za park, Duška u skafanderu, nemamo kišobrana, cijedimo se obje i uz puno smijeha kupujemo i čavrljamo s vlasnicom dućana. Ulazi jedna žena mojih godina, ogroman kišobran, prekrivena kabanicom, našminkana ali ono, temeljito, nacrtana faca, odmjeri me prezrivo, mojeg psa isto, i preko moje rečenice ona zahtjeva nešto... Trenutno se rasrdim, a onda mi se smili: panika, skužim. Ne zna ona više lijepo. Ne usudi se. Ni bez šminke, ni bez rekvizita, ni bez galame: ne vjeruje da stara i ogoljela IŠTA zaslužuje.

TO je stvarno žalosno!

Ne znam za druge, ali ovako je za mene: seks me puno manje zanima. Unatoč nadomjesnim hormonima, u vrlo blagim dozama, tek toliko da ne ludujem i ne psujem studente, bar ne do pemzije; udati se ne bih htjela jer mi je to prenaporno, sva ta svita koja dolazi s nekom osobom, rodbina, djeca, bivše, nekretnine, imovine... ali seks ne isključujem. Nažalost, nude ga uglavnom oni koje ja ne bih htjela, jer meni su i dalje najljepši 35-godišnjaci, a to nemrem i kvit, to mi je perverzno, i premda uživam u druženju s mladim ljudima, seks je druga vrst druženja, bar po tom nekom čipu u mojoj glavi, po kojem uloge nisu tako jasno omeđene, gdje vrijednosti/"vrijednosti" nisu tako jako vidljive, gdje je suodnos fluidan i promjenjljiv... Ali drago mi je što je seks s 35-godišnjacima za mene još uvijek moguć: ako zgasim taj čip; i aktiviram onaj drugi, jasno transakcijski.

Ljubav... Ima ih puno vrsta. Mislim da me ovak postariju ljudi više vole. Opuštenija sam; opušteniji su i oni sa mnom. Skužila sam da je bitno niš ne tražiti, ili tražiti lake stvari, tipa pentranja na lojtru kad je meni teško, ali niš više od toga. Boje se oni da ću skončati nepokretna i da će im biti neugodno zbrisati od mene takve. Iako neki već sad tvrde da neće; da mogu računati na njih.

Ni na koga ja ne računam! Znam, kad god sam bila očajna, kad god je bila panika, UVIJEK je netko pomogao; ali NIKAD oni na koje sam računala. I hebga! A čak i ako baš nitko ne pomogne...

Naživjela sam se. Sad mi je jedini cilj nadživjeti svoje ljubimice. A onda, što bude - bit će.

Evo, obavijestih svojeg susjeda da sam ga prijavila: Plinari, Građevinskoj inspekciji, Dimnjačarskoj službi, Zavodu za zaštitu spomenika kulture... Čak mi je bilo i donekle neugodno pa sam sugerirala da razgovara s predstavnikom suvlasnika da mu se dimnjak sanira iz pričuve, da ću ja to podržati. A on me gleda, sav se izbeljio, i veli: "Pa svi imate tako!"

Jock, velim ja, ja nemam: ja sam pronašla drugo (jeftinije i učinkovitije) rješenje jer nisam htjela niti oštetiti pričuvu, niti kršiti zakon. A njemu na znanje i ravnanje. ON krši zakonske propise. Pita on, a što s ovima drugima. Pa, mene se oni ne tiču jer njihov dim ne ulazi u moj stan, odgovorih. Tiče me se ON i NJEGOV dimnjak, a to sam spremna ganjati sve dok ne izganjam, jer JA sam u pravu, a ON krši zakon.

I tak, znala sam da ću se danas rasrditi. Ne jako, ali jesam. Jer znam koliko su spore nadležne službe, vidjeh to već i s dimnjačarem, koji mi nije izdao nikakav službeni zapisnik, ali bude... I njega ću ganjati dok ne svisnem, jer mi ga je pun kufer!

A to je ono što je trulo u državi Hrvatskoj: ta nezainteresiranost tijela za provođenje propisa da se bave problemima građana. Npr., jeste li znali da ako vas netko prevari za manje od 1000 kn možete puhat mački pod rep? Ako vas netko terorizira na bilo koji način, bukom, psom bez povodnika, bacanjem smeća kroz prozor, kajaznam, ili da ne možete izbaciti podstanara koji vam ne plaća, a radi štetu u stanu, osobito ako ima maloljetno dijete, dakle, u takvim slučajevima, JEDINO sredstvo zaštite je PRIVATNA TUŽBA? I spor koji ima izgleda trajati desteljećima, uz vaše troškove, koje će, ako ga dobijete, netko navodno podmiriti, ukoliko ima sredstava... Ako nema, opet puši mački pod rep.

I sad bi svima nama malima kakti trebalo biti neugodno što te velevažne službe, plaćene za to da se bave kako našim sitnim, tako i krupnim problemima, nepotrebno opterećujemo... Umjesto da nađemo nekog snagatora da propuca koljena prekršiteljima; ma, nije ni bitno da su prekršitelji, bitno je da nama idu na žifce.

Pitam se kakvim se to VAŽNIJIM problemima bave takve službe? Vjerojatno varanjem lakovjernih građana, npr. da će moći legalizirati bespravne gradnje, pa onda geodeti stave pinku u džep, a ovome i dalje nelegalno, ili energetskim certifikatima, koji ne znače apsolutno ništa, jer nitko niš ne mjeri, nego ti daju komad papira paušalno, onak kak oni MISLE da je u tvojem kvartu, iako je možda u tvojoj nekretnini bolje ili lošije... Ili valjda love krupnu divljač (za razliku od stoke sitnog zuba, koju čak ni naš prvi precjednik nije volio), lopove koji su prodali cijelu državu i budućnost, ajd, falablogu, svoje a ne moje, djece???

Naravno, ima idiota koji zloupotrebljavaju sustav za svoje psihijatrijske i ine probleme... Neke večeri slavili smo rođendan jednog "velikana" u našem "parkiću velikana do 10 kila", i naravno da je došla murja. Pozornik i pozornica. Prvo su nas gledali s ruba parkića, nešto se dogovarali, onda su nam prišli i odmah se počeli ispričavati što su uopće došli, jer oni su primili dojavu da se "psi kolju", a bilo je očito da se igraju. Međutim, mi JESMO kršili zakon: psi nisu bili na povodcu sve dok ih nismo ugledali, a imali smo i bocu šerija i led u vrećici, iako je konzumiranje alkohola na javnim površinama zabranjeno. Ajd, i to smo pravodobno sakrili. Kajaznam, ne bi mi bilo drago da sam morala platiti globu, ali zapravo, bilo bi ispravno da jesam.

Bilo bi ispravno, ali samo kad bi nadležna tijela npr. spriječila mojeg susjeda da priključi nelegalnu instalaciju; ili da me itko prevari za manje ili više od 1000 kn; ili da netko nekoga pregazi i onda jednostavno ode, u slobodu i životne uživancije, sve dok ga ne dostigne "ruka pravde", za nekih 15-ak godina, a onda će već doći i do zastare... Kad bi sve to šljakalo, ja bih skrušeno platila svaku globu, ako mogu; ako ne mogu, jednostavno bih se držala propisa.

I kvit.

I ne bi bilo ljutnje.