Ručkić krčkić

Već nekoliko dana čituckam bloške zapise, a ne komentiram, donekle zato jer mi je sjedenje za kompom došlo do vrata, ali više stoga jer mislim da je ovdje razgovor, dijalog ili argumentirano sukobljavanje mišljenja (gotovo) nemoguće, nego svatko veli svoje i ušanči se protiv drugačijeg mišljenja, a onda puca kako god zna i može, samo ne razumno i dokazima. Šteta! Baš bih voljela kad bi se pokazalo da neka moja stajališta nisu najbolja moguća... Zato valjda i čitam taj naš solilokvijski kolaž.

Danas, dakle, alternativna medicina s pod-temom cijepljenja. Eto, zbilja bih voljela kad bi mi netko tko smatra zapadnu medicinu neučinkovitom, štoviše - štetnom - a cijepljenje opasnim, uspio objasniti kako to da se npr. u Hrvatskoj očekivana prosječna životna dob od 1960-ih naovamo produžila za 10 godina? Link Ili da se broj ljudi koji žive na ovoj planeti od 1900. do danas povećao s 1,6 milijarde na 6,8 milijardi? Link Ili da u afričkim zemljama, poharanim boleštinama i ratovima, prosječna životna dob ne dostiže čak niti punih 40 godina? Link

Nisam stručnjak za demografiju i ne mogu podrobno argumentirati svoju tezu, nastalu na temelju zdravog razuma: medicina, ova gadna, zapadnjačka, je napredovala; isto tako životni standard, a s njime i prehrana i dostupnost liječenja, ali i informacija o tome što je zdravo, a što nije. Međutim, i mene golicaju neke nedosljednosti ovakvih zaključaka: jedna od njih je činjenica da su ljudi u npr. Americi 19. stoljeća (štoćereć, prije penicilina i vakcina) živjeli podjednako dugo kao Hrvati danas AKO bi doživjeli 5. godinu života, samo što ih masa nije i zato su im statistike lošije; ili da ljudi u vrijeme recesije i ekonomskih kriza, tj. velikih nezaposlenosti, žive duže. Za ovo drugo je ponuđen odgovor da se manje stresiraju i izlažu utjecaju štetnih tvari i rizicima ozljeda kad ne rade. I stvarno mi je žao, ali više se ne sjećam gdje sam to pročitala i zato nema linka.

Ni drugu svoju tezu, zasnovanu na zdravom razumu, ne mogu potkrijepiti čvrstim dokazima, ali zašto bih je prešutjela, po tome nije ništa lošija od teze da nas neka reptilska bića kroz sustave obrazovanja hipnotiziraju kako bi nas lakše porobljavala: mi koji smo imali sreće biti rođeni u zapadnjačkom kulturnom krugu ne osjećamo neposrednu životnu ugrozu - kod nas je "borba za život" zapravo borba za što bolji životni standard. I zato nam fali onaj osjećaj duboke, iskonske sreće što smo uopće živi. I zapraf nam je dosadnjikavo. I ne znamo što bismo sami sa sobom. Osim toga, živimo dugo, možda predugo... Jer medicina ne jamči sreću uz duži život. Možda i nije bilo loše u 60. skužiti da si star, ufrkariti se, početi pobolijevati, a umrijeti samo pet godina kasnije. Mi u istim tim godinama skužimo da nismo ono što smo bili i voljeli biti, a onda rikavamo još 15-20...

Ni treću svoju tezu, zasnovanu na iščitavanju blogova zagovaratelja alternative i općenito nezapadnjačkih filozofija života, ne mogu potkrijepiti dokazima, jer nisam stručnjak ni za te blogere, a ni za njihove svjetonazore. Mogu se jedino osloniti na vlastito iskustvo, u kojem je postojalo razdoblje koketiranja s istočnjačkim filozofijama i u kojem se još uvijek primjenjuju alternativne metode liječenja kad i ako nisu u sukobu s provjereno učinkovitim, zapadnjačkima. A teza glasi: zagovaratelji alternative duboko su nezadovoljni svojim životom i/ili svojom osobnošću, ali nisu spremni rudariti do uzroka tog nezadovoljstva. Uzroke mu stoga uvijek traže IZVAN sebe, a izvan njih je ovo, Hrvatska, zapadnjačko društvo, katolička i/ili komunistička ideologija + novokomponovani kapitalizam... Je, shvaćam da se to čovjeku ne sviđa, puno toga ne valja. Ali, brate mili, pogledajte jadnu Indiju! Ili Kinu! Već odavno nisu drevne... A i kad su bile, otkud znate da biste baš vi živjeli u nekoj povlaštenoj društvenoj skupini i imali prilike osjetiti sve blagodati njihove vjere i uvjerenja??? Nasuprot tom istočnjačkom idealu, jednako dokazivom kao i točnost moje teze ili postojanje reptilske hipnoze kroz obrazovanje postoji OVO, naša svakidašnjica, kontekst koji nas SASVIM SIGURNO određuje u iskustvima, (ne)mogućnostima i stavovima. I zato je za mene stoput poštenije biti hrvatski katolički nacionalist nego hrvatski jogi. A eklekticizam, razuman i zasnovan na opipljivim činjenicama lokalnog i suvremenog življenja, poštujem. Neka ga!

Evo što je bilo moje iskustvo: negdje oko 40. godine života upala sam u tešku, crnu depresiju. Trajala je dvije godine i smjenjivala se s maničnim razdobljima, koja su isto depresija, samo njeno naličje. Tada sam vukla i dobre i loše životne poteze: zamijenila loš posao dobrim, digla loš kredit koji još uvijek otplaćujem, upala u lošu ljubavnu vezu koja je na koncu ispala dobra, eliminirala neke loše ljude iz svojeg života, a dovela neke bolje i neke još gore... Bila sam toliko očajna da sam pokušavala sve, od joge i akupunkture i pratećih im svjetonazora do profesionalne psihoterapije. Vrhunac je bio kad sam se prijavila u neki program za kloniranje: mislila sam si, ajde neka bude još jedna ja, možda doživim vidjeti hoće li biti sretnija u nekim drugačijim okolnostima. A onda mi je sinulo (hvala mojoj psihoterapeutici!): okolnosti koje me unesrećuju VIŠE NE POSTOJE; da, imaju posljedica, ali ja znam za njih. Nije potrebno kloniranje: JA mogu živjeti drugačije. Ja ZNAM što želim, što me usrećuje, što unesrećuje i kad ću samu sebe unesrećiti. MOGU navigati. I živjeti drugačije. I biti ja. OVDJE. U OVIM OKOLNOSTIMA. I učiti kako sve mogu biti sretna; pa i nesretna. Zašto samo jedno? That's life.

Koji ne mora biti sretan... Ni uvijek, ni stalno. A viš, ja sam sretna što ga imam prilike iskusiti. I kad je sve najgore što može biti, nikad više nije nastao onakav mrak kao u prethodnom odlomku: zbog te sreće. Da imam život. I on mene. I da se ponekad baš lijepo imamo...

I zato ne bih voljela riknuti od neke blesave epidemije zato jer neka blesava žena nije htjela cijepiti svoje dijete iz čiste blesavoće. Eto.

Postoje trenuci, razdoblja, kad trebamo druge; iako uistinu, ali zaista, sve možemo sami - takvima nas je učinila evolucija, s tim našim savitljivim prstima, gipkom kičmom i rezervnim organima. Fizički. Možemo sami. Sve nužno. Dok možemo.

Pa i emocionalno: čak i u najizloženijim osjećajima - zaljubljenosti, ljubavi - ipak smo, na koncu konca, sami. Nitko ih ne može sasvim pojmiti, čak ni oni koje ljubimo, ne, oni ih vide, oni ih prihvaćaju, ali shvaćaju i uzimaju samo ono što mogu prepjevati na svoje osjećaje, svoje iskustvo.

Međutim, onda dođe taj trenutak, to razdoblje, kad bismo bez drugih bili potpuno bespomoćni. Katatonični. Razdoblje tuge. Straha. Bespomoćnosti. Neutješivosti.

Ponekad mi se čini da cijeli svoj život živimo onako kako živimo, uz ono malo ili puno dobre volje prema drugima, da bi nam se netko našao u takvim trenucima. Ne svjesno: takvi smo. Takvima nas je učinila evolucija.

U velikom gradu je to jako teško. U gradu su ljudi ljudetina, masa bez imena, usputne pojave, funkcije u našim djelatnostima - kolege, susjedi, šetači pasa, majstori, blogeri... Mnogima ne znamo imena. Ili su u privremenoj memoriji. U RAM-u. Ponekad iskorače, ponekad iskoračimo iz takvih odnosa, a za mene je to uvijek ganutljivo - ne, nisam se tome nadala od vas, baš lijepo! Ali, za svaki slučaj, postoje servisi, ako nitko ne iskorači, ako nema dovoljno onih s imenima, prezimenima, opravdanim očekivanjima i zasluženim pravima. I onda nam pomogne netko kome je to funkcija. Bezimen netko. Neka ljudetina.

Pričam sad s prijateljem koji živi na selu, drugačije je ondje: stalno se živi sa spoznajom da će doći taj trenutak kad čovjek zatreba drugog čovjeka, ili puno ljudi, ne zato jer se vole, ne zato jer su prisni, ne zato jer postoji pravo ili obaveza, nego zato jer je to običaj; iz onog doba kad su svi koje smo poznavali imali imena i prezimena.

Valjda uz imenovanje idu i neke zasluge, ako ne osobne, onda povijesne, obiteljske, možda jednostavno činjenica da zajedno podnosimo suživot u nekom ograničenom prostoru. U gradu to moramo zaslužiti, osobno, imenom i prezimenom i postupcima koje priznajemo i potpisujemo. Inače smo ljudetina.

Ali u ljudetinu nas mogu i pretvoriti, oni koji su slijepi za naše postupke, oni koji nas ne razlikuju od drugih, oni koji nam u trenucima potrebitosti dođu i iskrcaju svoje probleme, bez ikakve selektivnosti, bez spoznaje da smo u rješavanju nekih uistinu dobri, a drugih nesposobni... Oni kojima smo trenutno olakšanje; i oni koji ne vide, ne razlučuju i ne poštuju naše vlastite. Takvih je sve više. Ime i prezime sve manje znače. Kao i zasluge. Ili njihovo nepostojanje. Tu si - koristim te! Trebam malo ljudetine.

Kad se to desi (a desilo se nedavno), osjećam se požderanom. Ždere me to. I kolebam se, izbaciti kanibala iz svojeg života ili mu/joj pod nos turiti svoju sliku, osobnu iskaznicu, CV i popis obavljenih radova. Ne znam kako iskoračiti iz funkcije ako to druga strana ne priznaje. Jednostavno ne znam.

Iako znam da to radi zato jer se i sam(a) osjeća ljudetinom. Jer drugačije ne zna; ili ne zna da je moguće. A jest. Čak i u gradu. Da, čak i ovdje, u bezličnim, bezimenim virtualnim prostorima.

Je, danas mi je. Hvala svim čestitarima! Danas u 07:05 navršila sam 52 godine na ovom planetu. Ah...! Nije to ni tak puno; ali, blogme, baš je nekak debela brojka. Dakle, za ovu godinu si želim 25 kila manje, kad već nemrem zarotirati godine.

Ovo mi je prvi rođendan bez ikoga svoga. Da, dolazi društvo, dragi mi ljudi, ali... Nema nikoga koga bih pitala kako, na koga bih se oslonila da zna gdje je ono što trebam, nikoga da procjenjuje, kritizira, predlaže i živcira. Već lanjski je, u stvari, bio takav, ali majka je bila u bolnici, još uvijek prisebna, još uvijek naporna - ostavila sam goste na sat vremena da joj odnesem kolača. Nije bila sasvim zadovoljna.

I sad, dok perem starinsko i staro posuđe, mislim si prvo o tome kak se nekad napornije živjelo, s tim cifrastim tanjurima punim utora, nikak da ih opereš kak spada, stvarno je to za imati služavke, a ne ovako, i fala bogu što se pola toga vremenom polupalo, ali stvarno je lijepo, nema takvih tanjura danas, koristit ću ih svaki dan, sve dok se i zadnji ne razbije, šteta je to cijele godine držati na policama. I mislim si kak sam nevješta u svemu tome, domaćinskim zadaćama, unatoč tome što ih desetljećima obavljam, ali ne punom sviješću, ne sasvim sama...

I sjećam se kako sam se ljutila na Božić jer je konkurencija Novoj godini, "Cijeli svijet slavi tvoj rođendan", govorio mi je otac i ja sam to zbilja vjerovala, cijelo vrijeme samoupravnog socijalizma, a onda odjednom - pljus! - božićomanija. A loše sam prolazila s darovima: samo jedan za sve skupa, i Božić, i Novu, i rođendan. Svejedno. Nisam marila.

Prije nekoliko godina sam prestala slaviti rođendan. Shrvala me apatija, tuga zbog starenja, društvo mi je bilo dosadno, hrpa nabiguzica koje nit čujem, nit vidim tijekom cijele godine, a onda dođu i izvoljevaju i gnjave me nezanimljivim razgovorima... Ukinula sam to. Ali, srećom, stigli su novi prijatelji, mahom ovdašnji, iskričarski: ljudi s kojima dijelim dio vremena svaki dan; koji me poznaju i prihvaćaju ovakvu, kakva sam sad. Nemrem više trošiti vrijeme na nostalgiju!

I zato je ovaj, današnji, rođendan poseban: prošlost je prešla u sjećanje, u uspomenu. Draga mi je, ali mogu - i moram! - bez nje. Idem dalje! Još me ima! Čak i previše :-))

Očigledno, imali smo dosta svega: vremena za iskričarenje, love da si to priuštimo, zdravlja da preživimo, volje da se potrudimo, želja da pokušamo. Možda to dosta nama i nije bilo baš uvrh glave, ali očito je bilo dovoljno.

A sad, otpuhnimo! Neka ide s blogom ova stara, neka se pokaže - i iskaže! - nova.

Čin-čin! Uzdravlje nam bilo :-))

SMRT STRASTVENOSTI

Zapjevaj junačku pjesmu ravno iz ošita
Trebam uspavanku

U krevetu s idolom
Ja bih radije kurac nego utjehu

Na spomeničkim grudima njegove ljepote
Ne mogu usnuti bez damara pohote pod uhom

Prekrij nas klorofilom, mekom mahovinom
Neću plahtu uštirkanu preko očiju

Još su otvorene

Narikače na bdijenju u vlastitom grobu

Zato jer crkva proklamira reproduktivni, genitalni seks, ono nutra, svrši, van, rodi i kvit. Kaj će ti tu sad neki užitak? Ili homići? A tek transrodnici, ajme nakarade!

Što je imalo smisla dok je našim planetom hodalo sve u svemu cca 230-ak milijuna ljudi, a ne 7 milijardi. Pride dobar dio tih dvjestotridesetak milijuna nije uopće bio sklon crkvi i njezinim zamislima o podjeli resursa. Crkva je tek potkraj 16. stoljeća dopustila malo užitka u bračnom (ali isključivo bračnom i reproduktivnom!) seksu.

Eh. A sad se tu uvodi nekakav zdravstveni odgoj sa seksualnim modulom i obaveznom knjigom, koju sam nekoć davno s užitkom pročitala, a sad vam s užitkom dajem link na njezinu PDF verziju (sorry, na engleskom!): Abramson i Pinkerton, WITH PLEASURE: Thoughts on the Nature of Human Sexuality Link

Teza je knjige da seksualnost nije isključivo reproduktivna i da je to sasvim prirodno. To je sve.

Zato neću ni ja više. Pročitajte sami. A onda prosudite.

Kao prvo, da vam kažem nešto lijepo: usrećujete me! Ali ono, fakat i nedvojbeno. Dok nisam znala za Iskricu i njen tako živahan weblogić, gnjavila sam se stvaralaštvom iz čistog pomanjkanja sugovornika za meni bitno: na poslu pragmatično, s materom što kraće, s ljubavnikom 1 zavodljivo, s Pričuvnim pričuvno, s najboljim frendom pragmatično i pride depresivno, štoćereć - rijetko, i što mi je drugo preostalo nego pisati da ne puknem od neizrečenog?

Naime, sretni ljudi ne pišu, osim ako nisu meija, ali ona to iz čistog viška sreće i zato nadasve nekreaitvno, štaš stvarat novo, poduči ljude kako reciklirati postojeće i uživati u tome; ili mai, ali ona nije sasvim sretna, mekinjava joj kvari bliss, zato butka kad god stigne, jer je promidžbeno konfliktna: ne zna jel više nepametna ili više nedojebana. Ili kokoška, koja još nije naučila koje dugme stisnuti u liftu da signeš do Vrhunaravne Spoznaje, koja ti onda uđe na uho, a izađe na sjekirom izdepilirano međunožje (jer, zna se: kilavom kurcu i dlaka smeta). Ili CC/una, koja valjda u RL nema dovoljno prostora za iskazivanje svoje savršene sreće, savršene damskosti i savršenstva općenito, a tu je i njen analno retentivni alter ego s analnom fiksacijom, seksualni bogec domaćeg porijekla.

Naravno, sebe ne izuzimam iz ovog autorski dvojbenog društva, jer i ja piskaram, a zapravo nemam što reći, ništa bitno zasigurno ovdje nećete pročitati, umnožavam slova do ručka u zlobnjikavom nizu koje sve nas veseli, a meni ide bez napora i prija poput gorkastog aperitiva prije slasnoga obroka.

Jedina koja uistinu ima što reći i misli to ozbiljno, i uvijek će tako misliti, sve dok ne zaboravi misliti zbog nekog bolnog zanosa, a čak i tada će misliti, ali nešto drugo, iako ne drugačije, o nečem drugom, možda i drugačijem od ovoga o čemu sada misli, iako ja mislim da ona nikada ne misli, nego niže prefabricirane blokove, ali u njih apsolutno, totaliratno, totalistički i totališka vjeruje, jer je vjernica po vokaciji, odgoju, porijeklu, opredjeljenju i genetskoj uvjetovanosti, ali vjeruje argumentirano, načitano, gutenberški, sporo, tradicionalno i konvencionalno, kao što i treba vjerovati.

Dakle, ona ozbiljno misli da su cure od 22 godine djeca. Ček, ček, s koliko je ona godina rodila???

Moja baka Ercegovka rodila, blogme, s 15, iako se na to ne mogu zakleti, jer se nije sjećala kad je nju rodila njena majka. Istinablog, bila je loša mati, ali su joj i njena i tuđa djeca poživjela dovoljno dugo da ih ubije metak, bolest ili starost, a ne njena nezrelost ili nebriga. A paz ovo, nije imala ni vjeronauk ni zdravstveni odgoj u školi! Zapravo, škole uopće nije imala. Ali je naizust znala nekoliko stotina narodnih pjesama, epova i recepata za biljne pripravke, ljekarije i čarolije. Provela sam s njom samo 3 ljeta, jer je prije njih bila zavađena s mojim ocem, a poslije je umrla, ali do dana današnjeg nitko mi nije bolje objasnio menstrualni ciklus, razdjevičenje i važnost poštovanja vlastitih prohtjeva.

Mogla bih još, ali treba pogledati ručak...

Upisala sam gimnaziju, ali sam završila usmjerenje, ilitiga šuvaricu. S obzirom da mi je u školi išlo sve osim nazočnosti na nastavi, osobito rano ujutro, i to bez nekog naprezanja, štrebetanja ili ikakvih trauma, kad su me "reformirali" upisala sam najelitniji smjer u svojoj školi i s lakoćom ga završila. Eh, ali neposredno prije kraja te obrazovne epizode, naletim ja na bivšu šul-kolegicu, kojoj moja škola baš nije išla, jedva se nekako provukla, a onda se reformirala u PTT centru. I pita ona mene, tonom iskusne i prekaljene poštarice, kako mi ide škola, hoću li završiti (ona već jest, njen je smjer trajao 3 godine); ja skrušeno velim da hoću, a ona znakovito i neuvjereno klima glavom. Pa s kakvim ocjenama, pita ona mene, a ja drhtavim glasom odgovaram "S pet". Eeeee, lako meni, na to će ova, vidjela bih ja da sam upisala P-T-T-Centar... Toliko me isprestravila da se nisam usudila saznati što bih to vidjela, nego sam zbrisala na faks, samo da odgodim spoznaju.

A sad si mislim, pa da, bila je u pravu: da sam upisala PTT centar, sad bih već smišljala sasvim doglednu penziju ili uživala u njoj. Svakog bih jutra došla na Iskricu i na miru upoznavala druge blogere i njihovo pisanje. Točno bih znala kako tko pozdravlja i kako kome odzdraviti, kome "jutreko", kome "jutrić", kome "pozdravčić", a pride i ispravne kombinacije smajleka ili "osmjeh [obavezno bez "i"] ti šaljem", kome kava, kome čaj... Bezbrižno bih komentirala, potpuno nesvjesna pravopisnih pogrešaka, a citate bih namjerno ručno, dvoprstno, prepisivala, tak da nikak ne budu točni, neka bude bar zarez viška, pogrešne kvačice ili "i" više-manje.

Nakon tako podrobnog upoznavanja blogera s dužim stažom, njihovog ophođenja, komentiranja i sl., a nadasve dobrote njihovih karaktera, vjerojatno bih se i ja osmjelila objaviti neki svoj linkić ili slikicu, isprva nespretno, uz puno pomaganja sa svih strana. A onda redovito: svaki dan, prije i poslije svakog obroka i uz svaku kavicu. Razgovarali bismo o tome kakvo je vrijeme, što smo kuhali ili što namjeravamo skuhati, stavljali slike svojih obroka na blog i ushićeno ih komentirali, a ponekad bismo i zajednički maštali o ljubavima kakve nikad u svojih 50+ godina nismo imali, a koje si želimo, jer su Prave, Velike i imaju Veliko Početno Slovo, a ovdje ćemo ih, uz Ispravno Bloganje, zasigurno naći.

Eh, da sam upisala PTT centar... Ne bih ja sad ljude diskriminirala po školskoj spremi! U stvari, iako nisam upisala PTT centar, od sada pa nadalje ću svoju školsku spremu samozatajno i kukavički zatajiti: kakvog smisla ima to što sam ja cijeli niz godina odgađala svoje zarađivanje, zaduživanje i svakoliku izgradnju, od stambene do obiteljske, uputila se i uživjela u raznorazna tuđinska i domaća razmišljanja i doživljavanja svijeta, izbrusila svoje vještine i primijenila ih u radnom okruženju, i to za sramotno veliku plaću u ovim teškim vremenima, koju besramno trošim na flat-rate i Iskricu i još poneku sitnicu, što mi sve to vrijedi kad sam ipak ovdje, s neobrazovanima, funkcionalno nepismenima (tj. taman toliko pismenima da popune obrazac za profil i za razmjenu dnevnih pozdrava), što mi sve to vrijedi ako mi nitko neće pokloniti tenisice, ha??? Ako nisam Većina; jer Većina uvijek sve zna i zna najbolje, što dosljedno pokazuje na svakim demokratskim izborima.

Ah, da sam poštarica u penziji... Ah. Ne bih ja ljude diskriminirala po iskazanoj pameti, ljigatorstvu, okorjelosti klišeja ili licemjerstvu - odmah bih znala da ih SVE treba "raskrinkati", što je sinonim za "upoznati" - nitko normalan ti se neće odmah pokazati točno onakvim kakav jest: treba se oko toga potruditi.

Ajd, hvala blogu, nikoga ne diskriminiram po boji kože, iako za boju kose nemrem reći isto... Ni narodnost mi nije neš osobito diskriminitativna, osim ono jednom, kad je neka počela pričati da su "moji" klali "njene", a ja znam da su zbog "njenih" mačke "mojih" postajale divlje lutalice... Eto, to jednom jesam. Inače ne. Po tom kriteriju. Po vjeri isto ne, jer o svim vjernicima mislim isto, a to je da su vrlo nedomišljati i/ili tromi ljudi kad na svoje živote primjenjuju pravila življenja neke pustinjske plemenske zajednice od prije nekoliko tisućica godina, iako smatram da ih treba pohvaliti za selektivnost u primjeni i fleksibilnost kad im neko baš i ne odgovara. Evo, mislim si, možda sutra ne bude smak svijeta, možda je to samo metafora, možda nam se ukaže neki malo moderniji Mesija pa to onda ipak bude smak svijeta, ali ovoga, dosadašnjeg, a nastanak novog, s nekim lakšim moralnim naputcima.

Eto, da sam upisala i završila PTT centar, sigurno nikome ne bih rekla da ne želim s njim/njom komentirati jer je blesav, nego zato jer je "tuka" ili "tukan". U stvari, spomenutima niš ni ne bih rekla, nego bih to rekla svojima. Onoj svojoj toploj Većini s tenisicama i spremnom samopomoći i receptima za sve odreda, od blagdanskih kolača, preko sarme, do umijeća življenja i iskričavog blogovanja.

Ali nisam, jebiga! I što sad? Ha?



*Zapis nadahnut nadahnutim Uputama za snalaženje na blogu vrle nam i istaknute blogerice vrbice. C/p njoj u počast:

Pod snalaženjem na blogu..podrazumijevam, prije svega upoznavanje blogera i njihovog pisanja. To se postiže, po mom mišljenju, da prvo čitaš blogove, pokušavaš razumijeti svakog blogera. Njegov način ophođenja, razgovora, pisanja, komentiranja i sl. Zatim, kad se stekne vlastito mišljenje o svakom od njih, možeš početi pisati i stavljati svoje blogove i naravno, očekuješ da ti se na njih jave ljudi sličnih ili istih svjetonazora, razmišljanja.....
Nema, naravno, nikakvog tečaja za blog...ali mislim da si ga svatko može sam izrežirati. Uveliko ovisi o tome kakva si osoba. Da li si ovdje, zato što želiš razgovarati, izmjenjivati iskustva, zekati se, biti netko drugi, ispoljavati svoje frustracije i nezadovoljstva, ili možda podijeliti s ostalima zajedničke interese, zanimanja, očekivanja....bilo što...to nije bitno.
Bitno je da se uvažava svaka osoba, bez obzira na spol, zanimanje, školsku spremu, boju kože, narodnost i sl.
Svaki čovjek ima pravo izraziti se kako želi, bez omalovažavanja drugih, bez zajedljivih primjedbi, prostakluka i sl.
Mogli bismo...dakako...raspredati u nedogled o ovoj temi...ali možda bi netko trebao napisati blog o tome, a čini mi se da smo već jednom imalio tu temu......:)))
Autor: vrbica | 18.12.2012. u 10:35 | opcije

Danas sam mrzovoljna. Dakle, nikoga ne pokušavam promijeniti, nikoga podučiti, nikoga omalovažavati, nikoga spriječiti da se ovdje manifestira kako voli, želim samo ispucati svoju mrzovolju.

A ona mi svakog jutra iskoči preko ekrana ako sam se, nedajblože, probudila kasnije nego vrbica ili meija; ili se nisam udobrovoljila prije njihovog pojavljivanja. Ignoriranje njihovih bloških pojava danas mi je daleko veći napor nego njihovo komentiranje, što je protivno zdravom razumu, jer te dvije su takve kakve jesu i takve će i ostati, samo će zbog ovog mojeg ispuha povjerovati da su nešto zapaženije i važnije nego što zaslužuju. U stvari, neće one ni misliti o zaslugama... nego što jesu.

Zašto mi te dvije tako očajno idu na jetricu? Kajaznam... Valjda zato jer mi drsko forsanje lažnjaka i inače, uvijek i svugdje, očajno ide na jetricu. Neopravdano, ja to doživljavam osobno: kako se samo usuđuješ TOLIKO potcjenjivati moju inteligenciju??? Međutim, znam, nije stvar u potcjenjivanju moje, nego u razini njihove - ne blogaju one za mene i zbog mene ili meni sličnih, nego za sebe i za sebi slične i zbog njihovog odobravanja. Ma neka im! Ali, valjda i ja imam pravo izraziti svoje: neodobravanje. Jerbo, izlazak u javni medij nikada nikome ne jamči uvijek iste i istovrsne reakcije.

Na vrbicu nemrem puno trošiti riječi, taj njen kičeraj lišen svake naznake prirodnosti, spontanosti, istinitosti ili sklonosti stvarnosti je očigledno neka njena težnja i sve pet, zakaj ne, "blaženi siromašni duhom" piše i u onoj nekoj debeloj knjizi na koju se dobar dio čovječanstva poziva u manjku čvršćih argumenata. Kad pročitam neki njen naslov uz obavezne pravopisne pogreške, a onda spustim pogled na užas koji naslovljuje, zahvalim svojoj mudrosti što nisam imala djecu i što ih nisam morala povjeriti takvoj nekoj teti u vrtiću (Ona je teta u vrtiću, zar ne - ili sam nešto pobrkala?): zamisli samo muke osobu u predkognitivnoj fazi razvoja odučiti od sklonosti šljaštećim lažnjacima i ravnodušnosti prema ispravnosti pisanja?!

Eh, a meija... Evo, krenula sam je popljuvati, a sad vidim da se zapraf moram ispričati: svojedobno sam je optužila da je drsko plagirala moj tekst. A danas sam bacila pogled na ovaj trenutni i vidim, djeluje prepisano... Nije mi vrag dao mira, pogledam ja i druge njene tekstotvorine, SVI djeluju prepisano! Ili bar prepričano njenom kombinacijom riječi. Išla sam tako daleko da sam c/peala dijelove teksta i izguglala ih, i da, rekla bih da većina vuče porijeklo u nekim psihološkim rubrikama, iako ti nisu doslovno preuzeti kod meije. Dakle, ona NE prepisuje: ona sintetizira i prerađuje.

Zašto mi je to tak iritantno? Pa nije ovo stjecište književnih genijalaca i veleumova, ovo je nepretenciozno mjesto za upoznavanje, izražavanje svojih raspoloženja ili stavova... Je, šipak! Kao da me ne iritira kad dobar pisac napiše lošu knjigu! Nije stvar u MJESTU: stvar je u tome da je lažnjak gadljiv. I kvit. Gdje god bio.

Osobito kad piše o nečemu čemu je utekstovljena suprotnost: o iskrenosti, o istinskom poniranju u sebe, o trudu da sebe spoznamo i onda kad nam se spoznaja najvjerojatnije neće svidjeti: da prevladamo strah od boli koja slijedi kad sami sebe razočaramo. Pisati o tome a to isto ne učiniti ostavlja dojam ukočenosti, pompoznosti, upiranja krutim prstom u druge, prozivanja s visoke pozornice... I to smeta. Pa i razljuti.

Ako za kontrastni primjer uzmem jutrošnji božićničin zapis o maramicama, vidimo kako to izgleda kad netko pokuša, ali se uplaši: ne, nije to neko veleumlje, to što je božićnica napisala, ali je častan pokušaj i zato zorna slika nekoga tko se pokušao suočiti sa sobom, a onda se prepao, povukao i "zatvorio ladicu". A u njoj važno, bitno... I taj kratkićki zapis krcat je emocijom, krcat smislom, poticajan za razmišljanje (Je li ona cinik? Zašto je lakše odustati od smisla/ljubavi/važnosti nego ih se prisjetiti?...), za empatiju (Zar i sami to ne činimo, bar tu i tamo?), nimalo prozivajući, zapravo skroman i sasvim topao u toj svojoj kukavičkoj distanciranosti. Jer nije išla do kraja: osjećamo, ne usudi se.

I evo, udobrovoljilo me razmišljanje o ovom malom uratku bez trunčice samodopadnosti i pretencioznosti. Sad mogu zaboraviti na ove dvije.

Opet smo čitali ženske tiskovine, jel'...? Ajd, virtualno kamenje nije baš ubojito ;-)) Žrtve kurviša u predblagdansko vrijeme najvjerojatnije neće prerezati žile od depresije, nego će ovdje zasaditi nekoliko tugaljivih linkova i šljaštećih slika da im bude bolje. I nabaciti koju gromadu, onak, nek se nađe, ali i zato da ih se ne prepozna. Kao tugaljive. Ili žrtve. Ili kaj im se već manje sviđa.

Čudi me samo što pasionirane čitateljice i čitatelji ženskih tiskovina, ah, tako mudrih, tako punih ispravnih pravila, naputaka, uputa i osuda, propuštaju primijetiti i drugu stranu, također obuhvatno pretresanu u gorespomenutim tiskovinama, a to je SAMOSTALNOST SUVREMENE ŽENE: koja je fakerica, uspješna, neovisna financijski, duhom, tijelom i emocijama. Baš ko stvorena za kurviša; a ako nije, stasat će uz njega u takvu.

Kurviši i preljubnici su ženska blagodat: znaju oni da po još uvijek trzajućem, iako polumrtvnom moralu, oni nisu baš neka vertikala, osim penilno (iako poneki nisu ni to, ali štaš, i žaba smije gledati u kraljicu) pa su uvijek pomalo prožeti grizodušjem, koje ih omekša u zglobovima do izvanredne fleksibilnosti, kako prema zakonitim, tako i prema nezakonitim, zatajenim, višestrukim, jednokratnim i inim družicama: oni uvijek daju najbolje od sebe. I ne, nije to neka skromna količina dobra: kurviši su izvježbani u usredotočenosti, zato od njih za sat vremena dobiješ što u opuštenom stanju ne bi iz sebe izvukli ni za desetak godina. Zahvalni za našu fleksibilnost i neosuđivanje njihove tek parcijalne vertikalnosti, otvoreniji su, iskreniji, srdačniji i topliji od većine supružnika, koji ta hvalevrijedna svojstva moraju rastegnuti na nekoliko desetljeća zadanog i zakonski utemeljenog odnosa.

A nisu zahtjevni: od nas traže upravo ono što tražimo same od sebe: samostalnost, neovisnost i postojanje nekog samo našeg, vlastitog života u kojem nije potrebna njegova neprestana nazočnost i spremnost na intervenciju. Koja neće izostati, kad je zbilja frka; i ako nije STALNO neka frka. Uostalom, TAKVA žena ne mora kunjati uz telku ili Iskricu kad su blagdani - ima ona svoje društvo. Ne, neće ga naprečac potražiti samo zato da je ne bi shrvali osjećaji blagdanske manje vrijednosti: bit će u društvu ako joj je do toga; ili neće, ako joj nije. Možda će uistinu tužno uzdahnuti što ne može biti s njime; ali neće je to dugo držati. Ona svoje samopoštovanje ne mjeri količinom njegove prisutnosti/odsutnoti tijekom dvije večeri godišnje.

Međutim, ne smijemo zatajiti ni kurvišev nepremostiv nedostatak: infrastrukturalnu nepouzdanost. Osim ako smo prve i/ili zakonite. Možda čak ni onda. Takvome ne rađaš djecu, na primjer: ako ih baš želiš, rodiš ih sebi, a on uleti ili ne, financijski uglavnom. Nemreš ga pitati da ti bude sudužnik za kredit, jer već ima svojih preko glave, ali će ti dati za ratu kad ti nemaš. Doduše, bit će izdašan s blagdanskim darovima. (Grizodušje, opet!)

O higijenskim rizicima takve veze ne bih sad nadugačko, nego bih ukratko napomenula da po ljubavnicu nisu ništa veći nego po zla ne sluteću zakonitu i/ili prvu družicu. Postoje, jebiga! Možda je bolje znati da je tako, nego vjerovati u glupe bajke da smo se zarazile zato jer smo se gaćicama očešale o neku javnu zahodsku dasku.

A te zakonite i/ili prve? Ne, one nisu po defaultu glupe, grozne, udavne pijavice: one su žene poput nas. Nije stvar u njima: stvar je u naravi odnosa. One su izabrale jednu vrst i misle da je imaju, ili slute da nemaju, ali ga svejedno još uvijek biraju, a mi neku drugu. AKO smo birale. Ako nismo, e hebga, svatko se u životu zariba...

I da, ovo nije nikakva fantastika: ovako JEST. Žene koje su uistinu samostalne, neovisne financijski, duhom, tijelom, emocijama i društvom zaista postoje. Too bad ako to niste vi. Nemojte ih nijekati iz čiste nemoći da ih zamislite - uostalom, ljudi stoljećima nisu mogli zamisliti da je Zemlja okrugla. A jest. I ne vrti se Sunce oko nje. Nego obratno. A vrtjeti se oko nekoga nije mana. Zašto bi bila? Pa nemre svatko biti Sunce.

Mislim da ljudi koji su upoznali ljubav, koji su voljeli i bili voljeni, uvijek nađu načina ponovno zavoljeti i opet voljeti. Mislim da oni vole u jednom širokom zamahu i da mirišu na pregaču moje bake. Mislim da oni vide svijet potpuno izravno, bez žmirkanja, bez škiljenja, bez filtera: i mislim da im je OK to što vide.

Za razliku od nas, koji za ljubavlju tragamo, ali rado skrenemo s puta, ponekad i zaboravimo po što smo pošli, zanese nas neki prizor, zgrozi ili razgali, mi koji putujemo opremljeni kremama protiv opeklina, teškim cokulama, izdržljivim trapericama, jakim baterijskim svjetiljkama, neugasivim Zippo upaljačima, sprejevima protiv nametnika, svakovrsnim ljekarijama, fotoaparatima protiv zaborava i plišanom igračkom iz djetinjstva. Mi, koji nikada ne možemo biti sigurni jesmo li stigli, a i nekako smo nevoljki ikamo stići; veseli nas potraga.

I možda smo stoput prošli pored nje, te ljubavi za kojom tragamo, možda nam se i javila, možda smo popili čašu svježe vode zajedno; ali nismo mogli povjerovati da je to kraj našeg putovanja. Nismo htjeli povjerovati: više volimo lijepe uspomene.

Za razliku od onih koji ljubav traže, molećivo ili nabusito, onih koji su svoj život posvetili tom traženju, vječno srditi zbog nemilosrdnog zakinuća ili njime rastuženi, oni pjesnici i "poete" neispunjenih snova i bolno izrezbarenih srdaca u starome drveću. Ili onih koji se šunjaju periferijom vidnog polja, molećivo prestrašeni i spremni na nagodbu. Ili oni koji je zahtijevaju, osorno, a praznih ruku. Možda su je i oni ponekad dobili, bez celofana i sasvim neuljepšanu, ali su je odgurnuli, tako neuglednu u usporedbi s raskošnom palačom njihovih žudnji.

Mislim da ljude koji su upoznali ljubav, koji su voljeli i bili voljeni, ne mori pitanje zašto bi opet, jer oni ne vide zašto ne bi. Možda svi mi drugi bolje vidimo; ali njima na kraju ipak bude bolje.

Mislim da ti ljudi nisu na Iskrici, ili ne zadugo. Ne, mislim da nisu uopće. Oni sjednu s potpunim neznancem, oko pola sata pričaju toplo i prisno, a zatim četiri minute šute, zureći duboko jedno drugome u oči. A poslije toga, prihvate što bude... Tako kažu znanstvenici Link

Ako smo ovdje godinama, i godinama mozgamo o ljubavi, nama se zapravo ne da voljeti; ili ne znamo kako. Sviđa nam se ta ljubav, ona kakvu smo zamislili... Ali je ne poznajemo. Ne prepoznajemo. I vrlo je vjerojatno da je nikad nećemo ni znati.

Naša sreća je nešto drugo.

"Skromnost je vrlina što djevojku krasi, zato ti i želim u tom društvu da si", imala je moja majka zapisano u svojem prastarom, djevojačkom spomenaru. U kojem je bilo i nadahnutijih poetskih uzleta, izvrsnih crteža i uistinu lijepih zapisa. Kad sam je upitala što sad rade ti ljudi koji su joj se upisali u spomenar, ispalo je da nitko od njih nije razvio svoj dar, svi su imali neka sasvim obična, sasvim prozaična zanimanja... ili su bili mrtvi. I tak sam ja gorespomenutu "skromnost" shvatila kao odustajanje od onih težih, neobičnijih i nesigurnijih ciljeva - kao odustajanje od sebe. Nimalo mi se nije svidjela.

Svejedno, sebe sam smatrala skromnom: nesklona sam luksuzu, ali volim udobnost. Ni ja nisam posrljala onim najtežim putom, ali nisam se odlučila ni za najlakši. Nešto sebe sam žrtvovala, veći dio zadržala, pošteno plativši cijenu. Kad imam, priuštim si; kad nemam, razveseljavam se onim što još uvijek imam, makar bilo i staro.

Sve se to promijeni kad u 8 ujutro dobiješ u ruke nalaz na kojem piše "Javiti se onkologu i kirurgu". A to mi se desilo prije 3 godine, 2009. Ne, ne preslože se prioriteti samo tako, ma kakvi, dugo njurdaš, dugo bjesniš zbog toga što ćeš morati živjeti kao bolesnik, lišena svojih tako malih, tako skromnih radosti... Sve dok bljeskovi ništavila i to ne dokosuraju i dok si ne skromno, nego ponizno ne priznaš da je sve prihvatljivo dokle god si živa: samo da ostaneš živa. I da ne boli jako (eeee, od tog luksuza nikak nemrem odustati!).

Ne, nemam rak. Nisam ga imala onda, a danas mi je potvrđeno da ga nemam ni sad. Četiri mjeseca sam kasnila s pregledom, ja koja stalno trubim da s 50+ nema zajebancije, nacrtaš se na kontroli točno u minut, a ne u dan ili mjesec, jer za 4 ili 6 mjeseci te čak ni rakčina neće ubiti, ali za godinu dana bi mogla. (Eh. Kad sam prošli put bila na kontroli, susrela sam šulkolegicu iz osnovnjaka - ona nije bila godinama. I imala je. Rakčinu. Gadnu i poveliku. Sljedeći put sam je srela ćelavu, a sad je, kuc-kuc o drvo, opet čila, vesela i debela, a ima i kosu.) Eh. Zanemarila sam to, zbog stare, zbog kljastih financija, zbog ovoga, zbog onoga, a prije svega zbog toga jer mi je već stvarno dosta bavljenja neugodnim stvarima... Zato sam danas krepavala od straha. U stvari, već mjesecima krepavam od straha, jer, samo jedan dio mene je zaboravio na pregled, ali onaj budniji, onaj koji se noću pretače u snove, taj nije: taj me opomenuo gadnom noćnom morom. I onda sam iskemijala neke novce, u roku taj dan, okrenula broj, naručila se i etogac - zdrava! :-))

I zato je meni svejedno, fak frendovi vakvi ili nakvi, orgazmi, ljubavi... Sve je to životni luksuz. Koji si treba priuštiti, dapače, kad su vremena dobra i kad se ima: zdravlja, stabilnosti, snage, optimizma. Ali ako dođete u neki stvarno nesmiljeni škripac, vidjet ćete kako je lako od njih odustati, koliko su, zaista, nevažni. Jer, sve sam ih imala, i bez svih mogu. Ali bez sebe ne.

I zato sam skromna. TAKO jesam.

Faka nas naša vlastita Vlada, a sami smo je izabrali; fakaju nas poslodavci, a i njih smo (valjda) sami izabrali; fakaju nas mediji, u ime onih koje smo sami izabrali, a mi možemo izabrati one koji će nas fakati i onda ih platiti, osim HRT-a, kojem obavezno moramo platiti da nas faka. Fakaju nas zimske službe, plinare i elektre, internet i mobile provajderi, a sve smo ih izabrali i svima plaćamo. Fakaju nas i oni koje ne biramo, zamišljeni prolaznici koji nas natjeraju na skliski led, bezobrazni klinci koji nam ledenjačama razbiju prozor, nadrkane prodavačice koje na nama iskaljuju frustracije zbog fakanja koje im se ne sviđa i cijeli niz drugih fakera, kojima moramo platiti, i koji nas ne vole.

A ne volimo ni mi njih.

I u tome je štos: da ne voliš onoga tko te ne voli, a voliš onoga tko te voli. Dec it. I icokej.

Svima drugima preporučujem nek si nabave psa: dobit će bezuvjetnu ljubav, neupitnu odanost, neprestanu zabavu i doživotnu vjernost. Ali - bez fakanja.

Poslala sam svoju sestričnu iz Mađarske, koja na hrvatskom zna reći samo "gnjidice". Vratila se vesela i rekla mi da se sjajno provela, da se eternis ozario svaki put kad bi mu rekla "gnjidice". (Usput, ona misli da to znači "živjeli".)

A nisam išla iz straha da se za mene ne veže prezreli radjevičenjak. Kavni, of skroz, ono drugo djevičanstvo vjerojatno nikad neće izgubiti.

Moje najponiznije isprike blogerima koje su vijesti o našoj kavi dovele u zablud ili ih odvele iz njega.

Nek je to vama bezveze, ali meni je to vrhunska klopa; kao i rijetki, gotovo tekući, gris s čokoladom. Ili vrući crni kruh s masti i šećerom (ufff, otkad to nisam jela!), ili police krumpira u ljusci, s maslacem. Čaj od šipka, malo prezaslađen.

Jer to su okusi djetinjstva, zar ne? Ne znam tko mi je kuhao krpice sa zeljem, baka vjerojatno, jer mamine nisu bile bogznakaj, ali moj DNK je nekako upio one bakine i ja ih danas izvodim vrhunski, s dosta luka, s finom, sitno nasjeckanom pancetom, kupus obavezno narezati nožem, a ne ribati, onda se izgubi u tijestu, ne osjetiš ga pod zubima, umjereno zapaprene. Gris su nam davali u vrtiću, a doma nikad nisam uspjela ponoviti okus, valjda zato jer su koristili mlijeko u prahu, ali i zato jer ja prema samoj sebi nemrem biti baš toliko štedljiva koliko je bila teta Desa, pa mi uvijek ispadne gušći. Crni kruh s masti mi je davala teta Marija, onog jednog ljeta kad su starci morali ostati u Zagrebu, a mene su poslali k njoj na more - mislim da su se te godine razvodili, a onda ipak odustali. Police s krumpirom je radio stari, kad je bio dobre volje, a to je bilo jako rijetko i zato je to bio pravi praznik. A čaj od šipka - svaki put kad sam bila bolesna. I dan-danas.

I tak si sad mislim, dok čekam da se krpice prohlade a okusi prožmu, u nama zauvijek čuči to dijete, kao i onaj reptilski mozak, koliko god ih prerasteš, koliko god evoluiraš, oni se uvijek jave, uvijek ugrabe priliku da ti kažu da su tu. I nekak mi bude drago što jesu; što mogu uvijek iznova, pomalo, a svaki put sve više, (za)voljeti tu bivšu sebe, koja nije bila dovoljno voljena.

I što ne moram tražiti od drugih da mi nadoknađuju tu ljubav.