Ručkić krčkić

Seks s orgazmom. Penetrativni. Ili ništa. Neorgazmički seks = vritnjak ljubavniku.

Što će reći, maženje nije seks. Ljubljenje nije. Prstičenje, trljanje, pipkanje - niš. Oralni seks u kojem ona ne svrši (a to rijetko koja može) - jock. Valjda nije ni analni, iako tu ima penetracije, a može se i orgazmirati. Ma, zapravo, onda ni homoseksualci, bez obzira na spol, uglavnom nemaju seks.

Jer seks je ono što crkva kaže: penetrativan, reproduktivan, a po mogućnosti i orgazmičan, jer valjda mi smrtnici ipak zaslužujemo neku nagradu što smo se upustili u tu prljavu rabotu.

Ma dobro, kaj me briga, nek ljudi definiraju seks kak im paše... Meni je trebalo nekoliko godina da uopće samoj sebi objasnim jesam li se seksala ili nisam, jer sam prolazila kroz raznorazne kombinacije, orgazmičke i neograzmičke, penetrativne i nepenetrativne, a onda mi se napokon slučio jedan s kojim je bilo sve; al hebga, bilo bi prilično licemjerno jednostavno zanemariti sve one prije njega. Zapraf, ni dan-danas ne znam kojeg bih brojala kao prvog. Ma, kao da je to danas bitno. Ali jest bitno da seks nije crno-bijela kombinacija; niti samo crn ili samo bijel. Ne bi bio tako zanimljiv da jest, zar ne?

A onda onaj stav, il buš me izorgazmiral, ili put pod noge i zatvori za sobom vrata... Ma jel'te? Baš tak? I onda, netom ovaj zađe za ugao, evo ti novog, multiorgazmatora. Pišu to žene koje svaki slobodni trenutak koriste da navrnu na Iskricu. Baš sam danas brojala negdje oko 12, kad sam i sama svratila, koliko je zapisa premium, a koliko nepremium članova: dakle, u to doba je bilo 11 nepremium, a samo jedan sa zvjezdicom. Što će reći, slabo se ti dopisuju - ovdje su uglavnom zbog bloga, kao i ja. Ili su našli nekog pa se ovdje druže, ili nisu našli i više ne traže. Prosjek godina 45. I takvi, točnije - takve - samo tako dijele vritnjake?!

Možda nekoć jesu. S 30 zbilja naletiš na novog, ako ne odmah iza ugla, onda dvije-tri ulice dalje. A hoće l' biti multiorgazmator ili samo orgazmator ili pretežno gnjavator, eeee, to je lutrija! Iako se senzualnost vidi, osjeća... A opet, ako orgazmi svi štimaju, budu pravi, autentični, učestali i dugotrajni, tko zna što drugo neće štimati - možda prdi, možda mu noge smrde, možda prostači, možda ima majku-avet, možda ne podnosi mojeg psa... Svaki od tih nedostataka može biti razlog za vritnjak. Ako mi je do vritnjačenja. Ako se tak osjećam gotovo orgazmički važna.

Iz 200-ak komentara na onom drugom blogu iščitah neko sivilo, neki bućkuriš zbunjenosti, tješenja, prenemaganja, beznađa, bespomoćnosti, nadanja... Kakofoniju nastalu iz katoličkog odgoja, šlampavog seksualnog u socijastičkim školama, puno gutanja članaka iz "Tine", "Svijeta", danas "Glorije" i ljubića ili "velikih autora" tipa Coelha, sve odreda uglednih i mjerodavnih izvora životnih mudrosti ("Tina" je bila još najozbiljnija tiskovina od ovih spomenutih). Pitam se, je li itko od nas (jer i sebe ubrajam u komentatore, ovim zapisom) ikada uistinu bio sretan? Jesmo li ikada doživjele taj životni big bang koji nije trebalo dorađivati? Ili smo uvijek čeznule za nečim, za nekim tko bi to bolje? S kim bi nam bilo bolje?

A što ako nema bolje?

Moj djed je bio Nikola, ali daleko od sveca. Rođen je početkom 20. stoljeća, a u cvijetu mladosti (s nekih 20-ak) oženio se mojom bakom, rođenom početkom 1890-ih. Eh, sad, jesu li se njih dvoje, za ono doba tako nespojivi, našli zato jer su oboje bili silno slobodoumni, ili zato jer je baka već odavno izgubila dobar glas, iako je lijepo pjevala, a djed, novajlija u njenom gradu to nije znao (tako tvrdi neka zlobna rodbina), ili stoga jer je djedova nekoć vrlo bogata familija osiromašila, a baka je bogme imala (to tvrdi neka druga zlobna rodbina), ili su se pak jednostavno zavoljeli, zbrisali s bakinom škrinjicom zlata i živjeli kako su mogli i znali, vjerojatno nikad neću saznati.

Ali znam da su su si bili odani. Iako je baki jednom u kuću banula neka žena i prilično nabusito je upitala kad kani iseliti s djecom. Bila je to, naime, djedova "zaručnica", kojoj je baku prikazao kao svoju "domaćicu". Usprkos tome što ga je baka zato izmlatila njegovim vlastitim remenom. Nije ih pokolebalo ni njegovo cuganje, profućkavanje love i sve zlatnine iz one škrinjice, ni vabljenja njene familije da se vrati u obiteljsko obilje, ni manji ni veliki ratovi, ništa ih nije uspjelo razdvojiti, sve do njezine smrti.

A onda se djed prepustio porocima, uz uredno, polusatno, svakodnevno plakanje za bakom. Imao je cijeli niz (istovremenih) zaručnica i još dvije (neistovremene i zakonite) supruge. Ali, bilo je neke ljudskosti u tom njegovom kurvarluku: Sjećam se mamine priče, idu oni ulicom, a ususret im ide nepoznati starica. Djed ostavi moju maku, priđe gospođi, ljubazno joj se obrati "Pa kako ste vi?! Danas mi baš krasno izgledate!" "Pa dobro, bolje...", zbunjeno je mrmljala starica. "Tko ti je to?" kasnije ga je upitala moja majka. "Niko", odgovorio je dida. "Vidio sam da je nekako neraspoložen [ovo zato jer je bio Mađar i brkao rodove, donekle namjerno] pa sam ga htio malo razveseliti."

I da, danas su te pričice silno simpatične... Ali nikada neću doznati koliko je suza moja baka prolila zbog tog njegovog šarma, i je li ih uopće lila; i je li zato moja majka pobrkala grubijanstvo s muževnošću i pouzdanošću. I jesam li ja baš zato toliko nesklona slatkorječivosti, čak i kad imam razloga povjerovati u nju.

Svejedno, djeda su svi voljeli. I ja, i sve one zavedene "zaručnice", svi osim njegove zadnje žene. Valjda zato jer ju nije sam našao, nego ju je vrbovala moja majka, koja se nije htjela brinuti o njemu kad je saznala da ima rak. Tak sam ja spušila dvosobni stan, eh... I naučila da se teško brinuti o nekome tko te nije podučio ljubavi.

A svejedno sam brinula. Iz odanosti.

Znate kaj mrzim? Kad kupim novi krumpir, a ostao mi je još jedan od starog, poveliki ali ne toliko da bi bio dovoljan. Drugog uzgajivača, naravno, tak da nemam pojma bude li se ponašao imalo slično novom. A strašno mi je mrsko kad se jedan krumpir skuha, a drugi nasirov...

Eh, da, krpanje... Nemam pojma o tome. Stara bi mi tu i tamo nešto pokrpala, ali odavno već bacam većinu toga što se podere: najlonke, sokne, gaće... Sad sam uspjela zakvačiti negdje finu vestu i posljedično je uopće ne nosim. Najpametnije bi je bilo odnijeti na fino štopanje, samo što uvijek zaboravim. Ili diskretno pokrpati (crna je) pa nositi i kvit, bolje nego da stoji u ormaru. I gumbi! Imam jednu zdjelicu punu otpalih puceta, samo što nemam pojma koji pripada kamo, sve dok ne odjenem to s čega je neko otpalo. Pa tak hodam s dugmetom manjka, ako se nemam vremena presvući. Na pernatoj jakni, onoj štrapacnoj, svakodnevno hodam s gumbom manjka, ne samo iz šlampavosti i lijenosti, nego zato jer za TAJ gumb nemam pojma gdje živi - bio je u džepu sve dok je nisam oprala, a gdje je sad - ne zna se. (Nije u vešmašini, jasno se sjećam da sam ga izvadila... Ili sam to samo namjeravala?)

Špeceraj... Čitam u Jutarnjem da ljudi sve manje kupuju hranu u hipermarketima, a sve češće odlaze u manje, kvartovske kupovine, jer tako manje potroše. Ja nemrem potrošiti ispod 150 kuna po odlasku da dubim na trepavicama! Zato sam si dopustila samo 3 (TRI) odlaska po špeceraj tjedno. Cigarete kupim jednom tjedno, kruh kupujem svaki drugi dan, u pekarnici, iako je ondje skuplji i nimalo bolji nego u Mercatoru ili Billi, ali - napast je manja. Danas sam otišla po dimljenu rezanu slaninu, pancetu u komadu, hrenovke, krumpir i kruh, a doteglila pride smrznutu brokulu, čokoladu, LED ukrasne lampice i kajtigajaznam kaj još, a račun je iznosio 180 kuna. I nikak isprazniti škirnju za zamrzavanje (imam 2 ladice u hladnjaku) pa da je već jednom isključim i prestanem bezveze trošiti struju!

Životinjci... Jučer sam za njih ostavila 200 kuna: Frontline za psa i mačku, mala pakovanja hrane i mitologija koju je šaponja smazao u "slastičarnici", jer on tako doživljava veterinarsku ljekarnu u kojoj se opskrbljujemo. I ne ide za manje, a ovo neće potrajati duže od 10 dana - kad sam ih prebacila na jeftiniju hranu, on je prošepao, a mačka oćelavila na jednom guzu. Gledam danas u dućanu ta neka pakovanja za juhice, pileće želučeke i tsl., niš nije ispod 15 kuna, a za toliko dobiješ stvarno izvrsnu konzervu od 500 grama, a pride ne trošiš plin i vrijeme. Moj pokojni mačak Marko je poživio 20 godina na kuhanim srcima, a njegovu prehranu uopće nismo doživljavali kao neki trošak... i ovi moji bi radije kuhano, ali...

I tak, fali mi muž... Da financijski pridonese, da me financijski obuzda, da pizdi zbog otpalih puceta ili da ih sam prišiva, da mu imam ispričati o ovakvim tricama i kučinama i da mi ide na žifce. Ovak idem sama sebi.

Pa onda i vama. Kaj vam ja mogu? Uostalom, ne morate čitati.

...ne ide iz Ega: Ego zna i Ego voli biti u pravu. Kreativnost se zgodi kad ne znamo ili nemamo, pa pokušaš ovako, pa onako, i ne znaš ni što će, ni kako će ispasti na kraju. Kreativnost kreće od pitanja, a Ego živi (sasvim samozadovoljno) u odgovorima.
Ja sad pišem iz ega, zato jer ovo znam, iskustveno. Krećem od naravoučenija, a pitanja koja su me ponukala da do njega stignem zapravo više ni ne pamtim...

Svoju prvu priču sam napisala ne znajući što će biti, pojma nisam imala kako će se radnja razvijati: krenula sam od jednog istinitog događaja koji mi se učinio jako smiješnim: moja prijateljica i njen dragi, pasionirani gurmani, vozili su stotine kilometara do neke gostionce u kojoj se fenomenalno jede, e da bi na koncu pokusali nešto sasvim prosječno, ali za velike novce; kad su se potužili prijateljima koji su im preporučili tu krčmu, ovi su rekli "Pa normalno, tu se jede to-i-to, a sve drugo im je bezveze". Nisam ni sama znala zašto me to toliko nasmijalo, a pokrenulo me da sjednem, i u dahu, bez prekida, napišem cijelu cjelcatu priču od 10-ak kartica, o gostioničarki koja gostu za kojeg se zagrijala podvaljuje svinjetinu umjesto škampa, jer ovaj tvrdi da dolazi samo zbog njih i pojma nema kakvog su okusa i izgleda. Gostionica je bila polazište, prevarenost je postala drugačija od one iz stvarne priče, ali istinita na jednoj sasvim drugoj razini, istinita u mojem životu, ljubavnom pače, životnom, štoviše... Smišljanje peripetija i raznoraznih obmana nasmijavalo me do suza, a neizvjesnost kako ću sve to privesti kraju držala budnom, živom, usredotočenom sve do nadomak cilja, kad sam ipak posustala: možda od nevoljkosti da završim to izvanredno iskustvo. Ali, htjela sam priču, i zato jesam. Završilo je s buncekom u grahu.

Ubrzo sam napisala još jednu priču, i još jednu, i još njih, jednostavno mi se sve oko mene počelo vrtjeti u tom nekom fikcionalnom svijetu, zapravo to i jest cijeli ciklus, labavo povezan mjestom i nekim likovima koji se ponavljaju. Niti jednom se nisam zapitala je li to kreativno, iako sam se čudila otkud mi sad to...? Ali, bilo je zabavno, bilo je izazovno, bilo je teško i bilo je smisleno. Neke priče jednostavno nisam uspijevala napisati - baš one koje su mi, osjećala sam, najvažnije. To je bilo preteško.

I tak sam na internetu otkrila neki natječaj, pošalješ dvije priče i ako im se svide, dobiš besplatni tečaj kreativnog pisanja. I dobila sam ga. Ajme meni!

Ma, nije bilo loše. Ali, zaista, najvažnije što sam naučila bilo je da nema tog tečaja na kojem se uči kreativnost. Uči se kako održati razinu radne discipline koja pogoduje njezinoj realizaciji, kako iskoristiti poticaj, kako doraditi vlastito djelo... U stvari, osvijestiš ono što intuitivno već znaš; naučiš manje ovisiti o drugima, koji brže i jasnije vide viškove i manjkove, a više se oslanjati na vlastite procjene. I na vrijeme. Puštaš svoje djelce da se kiseli, kao kupus, onda je bolje. I ne ukenjaš se od bjeline ekrana, kad znaš sredinu, kad imaš sliku, imaš poticaj, ali nemaš, jebeno nemaš onu prvu rečenicu.

I onda to radiš, sve dok osjećaš onu istinsku smislenost i radost koje nadvladavaju sve druge teškoće. Jer jedino tada - po mojem - vrijedi pisati. Kad kroz vlastito pripovijedanje učiš, o sebi, o svemu oko sebe, kad stvaraš višedimenzionalne svjetove u kojima su upitnosti jednako upitne kao i u ovom opipljivome, ali ti imaš tu slobodu, to vrijeme, da oko svakog pitanja prijeđeš puni krug i sagledaš ga sa svih strana; i onda se, intimno, odlučiš za neku; ali u priči je to gotovo nezamjetno, pogotovo površnom štiocu.

Već dugo ne pišem tako. Pišem ovako, iz ega, s odgovorima na gotovs ili zabavom na nišanu; ali kuham onako, kreativno. I puno toga odbacim ili se stvarno zaprepastim što mi je i kako mi je ispalo - ponekad fenomenalno, ponekad katastrofalno. Ipak, one najteže priče, one neispričljive iz onog početnog ciklusa, eeeee, njih sam napisala. Jednu od njih baš ovdje, na Iskrici ("Paučenje"). Malo mi je krivo što ne pišem više... Pitam se, je li moguće da sam sve napisala? Ili samo treba proći dovoljno vremena da me ona pitanjca, koja sad samo uporno i počesto neugodno škakljucaju, postanu nametljivo prisutna? Hoću li odgovore tražiti pisanjem, kuhanjem, štrikanjem, slikanjem...?

Ne znam. I zato vam ne pišem bezvezarije. Nego ono što znam. Bez pretencioznosti i pretenzija da budem "kreativna" poput bloških sveznalica i nepogrešivaca.

...al' meni se ne da ništa. Sjedim tu pred svojim kompom, koji crkava, već sam odabrala novi, e sad, treba ga otići kupiti, a prije toga spremiti što kanim zadržati, pronaći registracije za sve one dodatne programčeke i igrice, uffff, ma, tko će to...? Mogla bih (i morala!) ošišati i oprati pseto, stan, sebe... Ma, baš mi se da! Ima i posla za posao, ali - vikend je. Ne radim. Točka.

Na početnoj stranici mi stoji upozorenje: "Vaša premium pretplata ističe za 1 dan!" I? Kaj onda? Uvjerite me da mi se isplati, pa ću vidjeti... Prije sam spremala svoje stare blogove, a ove godine možda prvih 10 i onda niš... Ni to mi se ne da. Kaj će mi to? Prolazno, potrošno... Mogu ja i bolje. Kad bi mi se dalo... A ne da mi se. Ni to.

Gledam taj naš blogek i mentalno hračkam po većini. A onda si mislim, čuj, da mi se bilo koja skupina ljudi ovako razvidno podastre, bih li o njima mislila drugačije? Ovi s posla, na primjer: ima jedan, taj je sve skužio, a sve je u alternativi - oni neki zmijoljupci-krvopije-dušopije, soda bikarbona liječi sve, Marsovci napadaju a da mi ni ne kužimo - i simpa je za popizdit! Istinablog, ne smiješ se dati zapričati, osobito ne nasamo, ali zbilja, simpatičnijeg čovjeka je teško i zamisliti. Ovdje bih se sprdala s njim samo tako, jer bi bilo lako i nenaporno, a povremeno bi me mogao i ozbiljno razljutiti... Onda ona jedna s kojom sam se zbilja sprdala, njoj u facu, a sad mi je beskrajno draga: njoj je sve divno, krasno, uvijek se dobro provede, svi ljudi koje poznaje su dobri, osim onih koji to nisu, ali njih ne poznaje, oni se tak samo stvore usput, a sigurno ni oni nisu loši ako ih bolje upoznaš... Ma, ne fulira žena! Njoj je zbilja tako: pronašla je neku životnu ravnotežu, zadovoljna je, sretna je, ne da se problemima, ne da da je uzmu. Zapravo je DIVNA. Ranije bih počela zijevati, čist spontano, čim zine, a sad je potražim kad mi treba netko da me malo ozari.

Onda jedna Kalimero pojava, ono, ona uvijek zakinuta i sve, baš sve je apsolutna nepravda, eeeee, nju nemrem smisliti ni u jednom kontekstu, zapravo, čim mi je netko s bloga antipatičan, pomislim da je ona, jer znam da je na Iskrici. Jalna, zla, podmukla i ojađena, a pride ružna, doslovce, tjelesno, iako ja ružnoću više povezujem s mentalnim sklopom koji se utisne u fizionomiju: blogme, ovoj je ružnoća prožela cijelo tijelo, svaku, i najmanju kapilaricu. S njom nastojim što manje komunicirati, a kad baš moram, blogme primjenjujem komunikacijsku razinu bloga i onda se savršeno kužimo - nemremo se smisliti. No, viš vraga, ona si je ovdje našla nekog frajera, traje to već nekoliko godina, i sva si je zbog toga nenadjebiva. (Toliko o ukusu Iskričara. Hehe, ame bi zbilja iz kože iskočila da je vidi! Debela, šlampava, zapuštena, puši, psuje...)

Međutim, viš, u RL ima puno više osoba koje mi se uistinu sviđaju... Vrlo različitih osobnosti od mene, različitih svjetonazora, pa i brijačina, a - volim ih. Možda zato jer imamo neku zajedničku zanimaciju, jer se ne produciramo jedni pred drugima kao ovdje, jer ne stavljamo svoje svjetonazore na uvid i procjenu, kajaznam... Ponekad bljesne nešto što bih mogla ismijati ili osuđivati, ali bude nevažno. A možda je to zato jer imamo više prilike DOKAZATI da smo dobri u onome u čemu zaista jesmo. Hehe, sjetila sam se sad frendice, nije s posla, piše fenomenalnu poeziju, profinjenu, promišljenu, vještu, dotjeranu... a na FB-u ko naša vrbica i korizma u istoj osobi! Za popizdit! Ajme, što bih joj radila da je ovdje i da je ne znam... Ajme! I nemreš bilivit da u istoj osobi kič i dubina, istinski, izvorni, originalni uvid u stvarnost mogu istovremeno i skladno živjeti... Da mi to netko ispriča, zaista ne bih mogla povjerovati.

Viš, kad promislim o muškadiji iz RL, nemrem se sjetiti niti jednog ljigavca, ili beskrupuloznog jebača, ili ljigavog jebača. Valjda to preda mnom ne pokazuju. Nemoguće da ne poznajem niti jednog takvoga. Ili...? Poznajem frajere koji teže takvom imidžu, ali ga ne postižu, bar ne u mojim očima, i zapravo mi se smile, ili mi budu komični, u svakom slučaju, nisu ni najmanje antipatični. Za razliku od ovdašnjih, jel'te. Ovi moji uglavnom glumataju da su pametni. Ili jesu pametni, a ne znaju što bi s tim. U stvari, znaju - oni bi jebali - ali ne znaju kak početi. Jooooooooooooooj, sad sam se sjetila jednog kojem verbalna "pamet" curi kroz svaku poru!!! Taj ne bi ni jebao, taj se da svakome pojebati, u glavu, dupe, bilo gdje, samo da ga se primijeti. Sprdala sam se s njim nemilice, a svjedno mi zaslini stopala sve do gležnjeva svaki put kad se sretnemo, jer sam ga, eto, udostojala mrvičkom svoje pažnje. Za popizdit!!! Taj je kumulativno gori nego bar 5 ovdašnjih!

A sad idem kuhati. Možda ispečem i kolače. Prašinu ću sigurno obrisati, a budem i pozaugala i nakrcala vešmašinu. Za dalje - ne zna se.

Haug! Živjeli vi meni :-))

Ah, ne mislim na preljub... ili bar ne SAMO na preljub. Mislim na ono svakodnevno varanje, pod sitno, koje se - po mojem - akumulira do puno većeg značaja nego što je neki izvanbračni ili bezvezni izlet osobe na koju računamo kao "svoju". Mislim i na ono naše, koje uopće ne računamo pod varanje, kad nešto zaokružimo u svoju korist, kad pomalo zabušavamo na poslu, kad pokupimo tuđu olovku ili upaljač, kad ne prijavimo baš sve što smo zaradili; mislim i na one oblike varanja kojih smo svjesni, poput prepisivanja na ispitu, nabrijavanja vlastitih cijena, prešućivanja mana, svojih ili svojih proizvoda i/ili usluga... ali ih svejedno koristimo, jer bismo se inače osjećali "kao budala" i jer to "svi rade".

Evo, ja sam danas prevarena, a nemrem dokazati da jesam: odem u Billu i ugodno se iznenadim kad na polici, označeno crvenim velikim "A" za akcijsku cijenu, ugledam meni drago vino T'ga za jug za 22 kune. I kupim ga. Štoviše, razmišljala sam jel' da uzmem jednu bocu ili dvije, ali onda sam ipak ustanovila da mi je jedna uvrh glave i da konačno trebam prestati kupovati nepotrebne stvari samo zato jer su trenutno nešto jeftinije nego inače. I tak, dođem doma, iskrcam špeceraj i mislim si, ajd da popijem čašu prije ručka... Krenem po otvarač za boce, kadli - ne treba! To nije butelja, iako ima samo sedam i pol deci: to je ono lošije vino, s lošim zatvaračem na navoj, i ZATO je jeftinije - dakle, nije sniženo. Nego je lošije. I košta koliko lošija roba i treba koštati. (No, srećom, moje nepce nije toliko profinjeno da bi ga razlika u kvaliteti baš jako smetala; znam ja kad pijem nešto jako dobro, znam i kad pijem nešto jako loše, ali za ove u sredini nisam preosjetljiva.)

I tko mi je kriv? Nitko. Mogla sam bolje pogledati što kupujem i onda odlučiti hoću li ili neću. Ali nisam. I sad imam osrednje vino po osrednjoj cijeni.

Tak je i s muškarcima. Ponekad se zapitam je li ijedan od njih, mislim na one u svojem životu, uistinu bio onak dobar kak sam si ja to zamislila kad sam ga "uzimala": možda ni njih nisam dobro zagledala. Jednostavno, htjelo mi se, pa sam uzela onoga koji mi se učinio najboljom prilikom. A možda je na polici do stajao neki bolji, iako ne nužno pristupačniji, ali isto tako ne nužno neki kojeg si ne bih mogla priuštiti. Uostalom, radije platim više za stvarno dobro, nego da si doma donesem nešto što baš i nemrem cijeniti.

Mislim da nas, u stvari, uvijek prevari vlastita rit.

"Respekt, lanena!"

Ovak: radila sam kao prodavačica, novinarka, prevoditeljica, tajnica jednog UN projekta, direktorica uvoznog odjela jedne poprilične firme, a sve to između svoje osnovne vokacije: predavačice engleskog jezika. Sve ovo drugo su bili predasi, odmaci, pokusi... Ali, nastava, da, tu sam ja - ja. I u tome sam najbolja.

Sa spomenutim prekidima i paralelkama, radim taj posao nekih 27 godina. Počela u osnovnoj, prešla u srednju školu, paralelno zavrtila neke svoje tečajeve, prešla za stalno na tečajeve, a sad sam stalno u visokom privatnom školstvu. Iz državnog sam otišla kad su mi učenici rekli da sam "predobra za njih; i da im je žao što se toliko mučim s njima, a ne bih morala". Ne odmah, iako sam istovremeno imala taj neki svoj tečajski aranžman, za koji su me skupo plaćali i ljubili tlo po kojem sam hodala od sreće što se uopće želim baviti njima. A onda sam shvatila da se neću roditi dvaput: ima lakših poslova; ima bolje plaćenih; a ima i takvih koji su i lakši, i bolje plaćeni. E pa, zaribala sam se! Ima bolje plaćenih.

Ako škole kakvu opisuje lanenka zaista postoje, dvostruko sam se zaribala: jer takva škola treba biti. Ona iz koje sam ja otišla, moja zadnja državna, nije bila: ondje se učenike (pazite - usred rata!) kažnjavalo nemarom za potplaćenost osoblja, ondje se igralo igrice između raznoraznih sindikata, ondje se štrajkalo pa odrađivalo, što zaista nema smisla, a i nije bilo potaknuto željom da učenici dobiju što zaslužuju, nego strahom za svoje plaćice... Ja sam, dakle, otišla iz TAKVE škole. Ugledne, zagrebačke.

Tečajevima je ubrzo prošao rok trajanja, tj. financijskog blagostanja, sigurnosti zaposlenja i urednog radnog vremena: privatizacijom je grad Zagreb dobio (u to vrijeme) 400-ak privatnih škola stranih jezika, koje su poslovale kaubojski, plaćajući minimalne nadnice nekvalificiranim djelatnicima (profesora praktički nije ni bilo, izgubili se u UNPROFOR-u, privredi i emigraciji) za neprijavljene i neoporezovane satove polaznicima koji su ih masovno upisivali, prelijeni, preblesavi ili jednostavno preravnodušni da bi podijelili cijenu tečaja s ukupnim brojem sati koje dobiju i provjere je li diploma koju će steći nešto vrednije od toalet papira ili ipak ima nekakav žig i nekog Ministarstva, a moja plaća, u uglednoj školi stranih jezika koja predatira kaubojski kapitalizam i posluje lege artis, spušta se čak ispod razine nastavnika iste razine u državnoj, dok mi se radno vrijeme povećava na raspoloživost od 7 ujutro do 10:30 navečer, i to na razbacanim lokacijama. Pride Rvati počinju uviđati značaj love pa za to što su platili očekuju čuda, čudesa i čudotvorine.

Svejedno, ja 42-satni radni tjedan odrađujem u četiri (4!!!) dana, jer peti je predviđen za stručno usavršavanje, koje uredno obavljam, jer nema teorije da zabušavam - otkaz neću dobiti, doduše, jer firma nema love za otpremninu i eventualne sudske troškove, ali neću dobiti ni satnicu. Pa ti živi od crkavice koja je minimalac minimalca.

Učenici ništa od toga ne znaju. Na posao dolaziš dotjerana, vedra, namirisana parfemom iz testera, a ja, priznajem, pravim-pravcatim, zahvaljujući nekim osobnim vezama s uvoznicima. Oni misle da živiš za njih, zbog njih, i samo kad si s njima. Na tečajevima ne očekuju da će proći samo zato jer su platili, bar moji nisu, možda zato jer sam ih pripremala za polaganje međunarodno priznatih ispita; ali, kad sam prešla ovamo gdje sam sad, gdje se daju ocjene, a na kraju i sasvim ozbiljne kvalifikacije, bilo je grdnih muka razuvjeriti ih da uplata školarine NIJE isto što i stjecanje diplome.

Sjećam se, jedan se, sasvim na početku, okomio na mene kad sam ga zbog nečeg opomenula: "Što je vama, pa ja VAS plaćam!" Onda sam još bila mlada i cool. Mirno sam ga odmjerila i upitala: "A za što me plaćate?" "Pa da naučim engleski", uzvratio je, još uvijek bahatim tonom. "Upravo tako", rekoh, "NE za to da udovoljavam vašim hirovima. A zašto me plaćate? Znate li vi naučiti engleski bez mene?" E, na to je pitanje ušutio. Naravno, taj nikad nije diplomirao... Ali cijela njegova grupa jest. I nitko nikad više nije zucnuo da plaća nešto nedefinirano - znali su što plaćaju. A to su i dobili.

Na mojem sadašnjem poslu nije sve idealno. Ne mogu ovdje pisati čime jesam, a čime nisam zadovoljna, baš zahvaljujući iskričarskoj zlobi i onom nekom bezveznom anonimnom pismu zbog kojeg moji nadređeni ponekad zirnu ovamo, a znaju mi nick. Nisam u sindikatu i ne namjeravam biti. Kad me nešto tišti, pregovaram sa svojom upravom. Ponekad se izborim za svoje, ponekad ne. Ponekad mi jednostavno učine uslugu, ponekad ja odradim nešto gratis, iz obzira prema upravi, ili iz obzira prema studentima.

Koji su sa mnom preživjeli moje bubrežne kamence, ulazak u klimakterij, uzbunu zbog kvržice u lijevoj dojci, nedijagnosticirani visoki tlak koji se manifestirao kao migrene, a sve ne znajući o čemu se radi... Ma, znali su oni da nisam u najboljoj formi; ali su isto tako znali da nisam kivna na NJIH. I nikad više nitko od njih nije rekao "Ja VAS plaćam", niti tražio nešto što im nije navedeno u ugovoru. OK, možda ponekad malo više pažnje, malo više raspoloživosti nego što bi dobili u državnom sektoru... Ali, to su, uostalom, zaista platili.

Mi u privatnom sektoru ne štrajkamo. Kad nam je pun kufer, odemo, ako imamo kamo. Ako ne, radimo. Zato jer od nečega moramo živjeti, ali i zato jer se naših klijenata, tj. učenika, zaista ne tiču naši egzistencijalni problemi. Kao što se nas ne tiču egzistencijalni problemi prodavačice u pekarnici. Ne neposredno.

Ali nas se tiču društveno. I u pravu je The Baba, koja je rekla da će poslodavci u privatnom sektoru pad plaća u državnom iskoristiti za to da snize ili ne povećaju naše, ili da nam povise norme, što ti pak dođe na isto. Zato su interesi nastavnika u oba sektora podudarni. Međutim, ajmo već jednom odrediti načine pritiska na poslodavce, bili oni apstraktni poput "države", ili osobe s imenom i prezimenom: jesmo li mi struka u kojoj štrajk ima smisla? Postoji li još neki način? Tko snosi posljedice našeg nezadovoljstva?

Učenici, bojim se. Koji iz generacije u generaciju do mene stižu sve slabije obrazovani, a blogme i odgojeni. Nakon 12 godina školovanja u pretežno državnim školama!

Haug.

...prema čovjekoljublju u svrhu samopromocije.

Ne, ne mislim da nitko od nas koji smo se jučer i danas što sprdali, što zgražali reakcijama na traženje pomoći za neku gospođu u nevolji nije sklon pomoći nekome u nevolji - mi nismo skloni oglašavanju takvih svojih postupaka - ili, još bolje: odobravanja takvih postupaka, ali ne nužno svojih - na sva zvona. A oni kojima smo pomogli, baš ovdje, na Iskrici, znaju da jesmo. I to ne zato da bismo pripomogli svojoj omiljenosti i "popularnosti". Prema TOME osjećamo otpor.

Toliko u množini. Ostalo je moj osobni otpor, pa ide u prvom licu jednine:

- Osjećam otpor prema Iskričinom stavu "ni vrit - ni mimo" glede svojeg financiranja: ako Iskrici treba love za nastavak djelovanja, neka uvede isključivo plaćena članstva i kvit. A ne da nas sve skupa maltretira reklamama gdje god se okrenemo, od početne stranice, preko bloga do pvt poruka (btw., u Postavkama ih se može zabraniti, ali svejedno neka, očito uz blagoslov Iskričine Uprave, povremeno sjedne u moj inbox.). Osim toga, ovakvo dvojno članstvo dovodi do neprestanih zamjerki kako jednih, tako i drugih članova: oni koji su platili očekuju koješta za taj novac, a oni koji nisu također bi htjeli koješta. Ja osobno ne vidim ama baš nikakvu povlasticu koju bi mi donosila članarina, osim mogućnosti da budem nevidljiva kad mi se hoće i odgovorim neograničenim brojem slovnih mjesta na neku poruku kad mi se to hoće. I to zato jer ovdje zaista više nisam u poletnoj potrazi za partnerima, tak da mi pretrage profila vakve ili nakve ne znače ama baš ništa, kao ni oglasi, krediti za poklone ili kupovinu dosjea. Ali bi me veselilo imati više kontrole nad sadržajem koji mi se prikazuje na početnoj stranici.

- Osjećam otpor prema jučerašnjim primjedbama Iskričine adminstratorice upućenima Georgeu Clooneyju Pravom: kad bih npr. ja studentu prije ispita rekla da će pasti godinu, mogao bi me prijaviti Ministartsvu zbog zlostavljanja i zastrašivanja. Mislim da svatko od nas zna pročitati Uvjete korištenja - pa, ako se Đuro, ja, ili bilo tko drugi o njih ogriješi, neka nas sankcioniraju. Ali, nemojte, molim vas, pribjegavati priprjećivanju, pa nismo djeca, zaboga! Naprotiv, prema spomenutim Uvjetima, svi smo punoljetni.

- Osjećam otpor prema agresivnoj promidžbi tzv. humanitarnog djelovanja. Iz dva razloga: prvi je taj što Iskricu, a osobito njen blog, smatram prostorom relaksacije, mjestom na koje odlazim da se maknem od svakodnevnih crnjaka, opustim u čavrljanju s prijateljima ili bezopasnim čarkama s onima koji to nisu... A drugi je taj što nisam debil i što i sama znam izabrati kad ću i zašto "humanitarno dejstvovati". Po mojem, bilo bi dovoljno otvoriti link "Iskrica pomaže", a na blog eventualno staviti obavijest da postoji. Pa vi, drugovi i drugarice, nanižite te zamolbe koje primate "na tjednoj bazi", što jučer reče adminica, a tko voli - nek izvoli, nek si izabere kome će, kako će i hoće li uopće. Ovakav postupak me asocira na totalno ljigavu ucjenu javnim mnijenjem - ono, "aha, da vas vidim sad, tko je dobar, a tko nije, ha?!".

Ukratko, fali mi moj stari pajzl: moja stara Iskrica, ofucana poput kvartovske birtije, bez reklamnog neona i plesa s humanitarnim zvijezdama... Ali, vremena se mijenjaju, shvaćam ja to... Ako ovakva Iskrica ima bolju prođu, sretno joj bilo; ako ja moram birati isključivo između bezlično sličnih mjesta, nije nužno da ću izabrati baš Iskricu. Zasad je još uvijek biram, ali iz čistog sentiša. Koji me prolazi. Preboljela sam ja i sentimentalnija odvajanja.

Evo, vako:

Nije vega cicija! Neće se tu meni neki donatori od deset-dvajst kuna razvlačiti po blogu kao da su im džepovi, srca i duše neiscrpna vrela čovjekoljublja. Ja lijepo od sada uplaćujem lutriju. Pa kad dobijem, dijelim kako slijedi:

- Staranu 2 x po 400 HRK, da se proveseli za Božić i Novu godinu.
- Ametistici Borovo startasice po tržišnoj cijeni.
- Andromeđedici doček Nove godine na Mljetu, za dvije osobe, pa nek konačno povede nekamo i sirenče.

Ostalim blogerima donacije isključivo po podnošenju zamolbe administratorima Iskrice i po nahođenju dotičnih, u iznosima od najmanje 100 HRK, a najviše 1000 HRK, pa koliko bude - bit će. A već ishumanitiziranoj gđi Mariji poklanjam srećku po njezinom izboru. Pa ako bude - bit će.

...kad ostarimo, nego se mi sami sebi ne sviđamo. Mi sebe još uvijek gledamo puno mlađim očima, i što jest - jest, nije baš neki prizor.

Osim ako smo zbilja ćoravi, ili potpuno umotani u iluziju, ili jako sporo kapiramo, pa onda staneš pred špigl i dok ti do ono malo mozga kaj još funkcionira dopre informacija da se sve poprilično urušilo, prođe ponešto godina. I kaj fali? Ti u međuvremenu pojma nemaš i baš si zadovoljna!

Ja sam se uvijek nadala da ću svoju najveću, najvažniju i najsretniju ljubav doživjeti pod stare dane. U tom nadanju mi je zvijezda-vodilja bio moj djed, zaljubljiv i zaljubljen do posljednjeg daha (doslovce - čovjek izdahnuo zbog ljubavi, tj. uhodeći ljubljenu), ali sad su me ipak načele sumnje (još uvijek mi radi prevelik dio mozga): djed je bio vječni pubertetlija. Nezreo i neodgovoran do bola. I zato jer je on bio takav, ali i zato da bi on ostao takav, svi su drugi morali biti zreli i ozbiljni, od njegovih supruga, do djece i mene, unuke. Ma, htjeli smo ga voljeti...! Ali zapravo je bio očajno naporan i poprilično smiješan.

Ja nisam takva. Možda baš zahvaljujući djedu, vrag ga skelil, kad se samo sjetim da sam ja NJEMU dijelila ljubavne savjete dok sam bila u pubertetu, i to dobre, a on meni samo radne zadatke, da za njega muljam bapce po susjedstvu... Ja sam oduvijek prezrela i preozbiljna. I strašno mi je mrsko ispasti smiješna. Duhovita, da, to volim, ali smiješna - nikako! I odgovorna sam, ne zavitlavam se s ozbiljnim stvarima, a po mojem je takva većina, evo, vrhunac moje neodgovornosti je zavitlavanje na ovome blogu i šlampava administracija na poslu... I kak da se ja sad zaljubljujem pod stare dane? Kak da pristanem da me netko voli iz nekog razloga koji ne smatram dostojnim sebe, npr. zato jer netko moj oblik kompliciranosti bolje prihvaća i manje shvaća nego one mladenačke?

Ali, ovo je samo izlika... Prava je istina da sam se prepala. Kao nikad prije u životu. Prepala sam se starenja svoje majke, prepala sam se njenog umiranja; prepala sam se gađenja koje sam osjećala prema njenom izobličenom tijelu, prema vonju kojim je odisala, prema nesuvislosti koja ju je pojela, prepala sam se svojih crta lica, koje sam prepoznavala u njezinom, izobličenom kortikosteroidima, demencijom, psihozom i bolovima... Nisam je mogla gledati takvu; takvu je nisam voljela.

I da, rekli su mi, daj ju u dom, nećeš to moći gledati, ali svejedno sam gledala, svejedno sam vidjela. A vidjela sam je i mrtvu, u turobnoj mrtvačnici, s bradom od nekoliko dana, samo malo mekšom od muške, opuštenog lica... Ako me išta izbavi od ovog užasa, onda će to biti TAJ prizor.

I ona sama. Koja mi je došla u snu. I u snu me prepala, odjednom je izronila preda mnom u mračnom hodniku, golema, predebela, sa svim svojim invalidskim pomagalima, smrdljiva i izbuljena, veća od mene. Ne sjećam se jesam li kriknula, ali znam da mi je nešto dala: ključ. I rekla na engleskome, koji nije govorila: BLUE.

Tuga. To je ključ.

Kad odtugujem svoju mladost, moći ću zavoljeti svoje starenje - već sad mi pomalo ide: ta opuštenost, ta sloboda od stega ljepote, taj užitak u komociji, to odustajanje od superlativa, to prihvaćanje nesavršenosti... Još uvijek mi je lakše prihvatiti tuđe. Ne posve lako, ali ide. Zatvorim oči i osjetim zagrljaj, i bude mi toplo, milo i prisno; iako ZNAM da moj izbočen trbuh pritišće tuđi, opušten i neprivlačan ako proškiljim. Ali, ne škiljim. Opustim se i prepustim se. I nastojim ne biti odveć zahvalna.

Valjda svaka obitelj, svako društvo ima jednog takvog: osobu koju ne volimo baš najviše, možda čak uopće ne, ali smo u redovitom kontaktu jer ONA naziva, ona uvijek mora znati što ima novoga i onda to prenosi dalje. Na tu osobu se možemo osloniti da će nas obavijestiti o svemu nevažnom, ali i onda kad je važno - kad netko umre.

Dok su mi roditelji bili živi, bila je to jedna njihova vršnjakinja, ali kad sam zašla u četrdesete, i u mojoj se generaciji našla jedna takva. Nametljiva, naporna, uporna, netaktična i nadasve nepoželjna, osim u prenošenju ovakvih vijesti. Međutim, mislim si ja, kad je važno, saznaš i od drugih, ili iz javnih glasila, zašto bih ja podnosila ritualne i redovito iritantne pozive ove osobe samo zato jer mi jednom-dvaput u desetljeću prenese neku vijest koju bih zbilja trebala znati? I tako je otkantah: prestah odgovarati na njene pozive, uskratih joj broj mobitela, a email joj, srećom, ne ide, jer to mi se ne bi dalo mijenjati samo zato da nju izbjegnem.

Nije to prošlo samo tako, a ne! Pozivi, poruke preko glasnika, upiti, čuđenje... Lani sam jednom nasjela jer je zvala s tuđeg broja. Ajme meni! Nikad kraja! Začudo, nije imala nikakvih katastrofalnih vijesti (Osim proročanstava da će moja firma zasigurno propasti, da ću ja ostati jadna i bez sredstava za život, a da je ona konačno na položaju kad ona meni - za promjenu - može pomoći; pa onda licemjerne zahvale za onu neku prigodu kad ja njoj jesam, a ona je to tako fantastično iskoristila da je sad Faca Pregolema, bla-bla-bla... Nije se zaustavila čak ni kad sam priznala da je njoj Super, da je ona Super, a da ja uopće nisam Super. Ne. Čak i kad sam prekinula razgovor, nazvala je za 5 minuta, valjda je nešto zaboravila, ali onda se više nisam javila.), samo je htjela provjeriti moj "status" i "zašto se niš ne javljam".

Eh, i tak, jučer i prekjučer nekoliko tajnovitih poziva na moj fiksni broj. Koji zapravo uopće ne koristim, osim za nazivanje javnih službi i naručivanje recepata i zato mi je zvono na fiksnom telefonu stalno isključeno - ne želim da me popodne dižu iz kreveta nekakvi prodavači magle i telekomunikacijskih usluga (koji, uostalom, ne bi ni smjeli imati taj broj, s obzirom da sam zabranila objavljivanje u imeniku), ili prijateljice moje pokojne majke, koje me redovito bacaju u depru. Tu i tamo provjerim tko je zvao, ako prepoznam broj i ako sam spremna za deprimantne razgovore, uzvratim poziv, a ako ne, ignoriram. Ovaj broj nisam prepoznavala i nisam uspjela pronaći korisnika po broju.

A onda, sinoć, malo prije ponoći - ONA. S vlastitog broja. Ignoriram. Ne, ne želim loše vijesti nakon prekrasnog dana i taman kad sam počela gledati Ubojstva u Midsomeru - što je moglo čekati do ponoći, može i do jutra. Ali, ne može ONA. Dvadeset minuta kasnije, opet poziv. Opet ignoriram. Ali, sad sam već sumnjičava: onaj čudan broj nekoliko puta, a sad ponoćni pozivi: ziher je popizdila zbog manjka nadzora i kontrole i sad me pokušava dići na foru!

Jutros sam provjerila osmrtnice i posljednje ispraćaje - nikog poznatog nisam našla. Čak sam se ulogirala i na Facebook, da provjerim nije li netko poznat završio u bolnici, ili osvojio jackpot, ili bilo što od tako velikog značaja da bi me o tome trebalo izvijestiti u ponoć. Ništa. A ova ne zove; vjerojatno vreba u busiji, čeka da popustim i provjerim zašto je zvala.

E neću.

Ako je nešto zbilja važno, javit će netko drugi; negdje će pisati, netko drugi će također znati. Valjda... A ako ne, pa kaj onda? Dok nije bilo interneta, ljudi su saznavali vijesti s mjesecima zakašnjenja. I kaj im je falilo? Ništa. Osim stresova.

Jučer sam na blogu naišla na zagonetku pod naslovom "Politički njuejdž-naci": tekst krcat očito bremenitim riječima, uglavnom tuđicama, ali bez ikakvog smisla, značenja ili značaja, izuzev moje želje da dokučim nisu li se moje lijepe oči prevarile površnim čitanjem zakučastosti njihovog spleta.

Evo, danas imam nešto više vremena nego jučer pa sam odlučila spomenuti zapis - izvornik ovdje Link prepjevati na hrvatski jezik, ostavljajući, naravno, neke svima razumljive folklorizme i tuđice, ne bih li tako ipak shvatila njegov jučer mi neuhvatljiv smisao. Evo prepjeva:

U nedostatku razumijevanja šire pozadine [hm, malo nezgodna formulacija… ajmo reć' "skupa okolnosti"], kako zbog nedostatka temeljnog obrazovanja u znanosti koja se bavi proučavanjem razvoja, sklopa i djelovanja ljudskog društva, tako i nedostatka sposobnosti da svoj um prepusti oblikovanju [ne znam na koje je mislila, ono kad se prilagodi okolnostima, ili ono kad ga netko primi, stisne, prignječi ili mu izvuče dio?], osnovnog [eh, sad opet ne znam kaj je točno!] a) razilaženja, razlikovanja i postpunog uzajamnog udaljavanja, neslaganja, nesuglasja; ili b) svojstva niza ili reda da ne teži nekoj konačnoj, graničnoj vrijednosti[to je u matematici); ili c) razilaženja zraka [pravaca] iz neke točke [ovak je u fizici] ili pak d) u evoluciji, pojava različitih osobina pri razvoju vrste [u biologiji] uma [ona reče "intelekta", ja neuka pogledala u psihološki rječnik, ali taj pojam ondje nije zastupljen] (ono, idem se zaigrati pa probati misliti iz raznih ćoščića) pišu se, misle ili govore po poznatom obrascu agresivnih „demokrata“, tekstovi u kojima sve miriši, bolje rečeno, vonja na vremena u kojima se blatni đon staljinističke cokule brisao o svilu.

Naravno, taj đon misli da je štikla kakve lakoperaste žene ili balerinka vile. U prirodi je đona nabasati na svilu i misliti da činjenica što ne osjeća njenu mekoću i prozračnost, strukturu i tkanje okrivi svilu koja, eto, nije ono što đončina misli da treba biti. Naravno, da đončina pa i cijela staljinistička cokuletina ne shvaća svu otužnost vlastitog opažaja u kojoj je sve što ne razumije ili što je izvan tog čvrstog, netankoćutnog koraka, (zemlja sa svim svojim značenjima i podznačenjima, povijest sa svim svojim značenjima i podznačenjima, skupno svjesno i nesvjesno sa svim svojim značenjima, tradicija) samo dio nekog nesuvislog puteljka na kojeg đončina nit zna, a bogme ni ne može zakoračiti.

I tako cokularci i đončine, u svoj svojoj ganutljivoj gorljivosti za njuejdž-naci-demokracijom [ovak: new age – široki pokret kojemu su svojstveni različiti pristupi tradicionalnoj zapadnjačkoj kulturi, s težištem na duhovnosti i misticizmu; "naci" valjda znači "sklon načelima nacizma i fašizma, tj. diktaturskim režimima", a demokracija se najkraće objašnjava kao "sustav državne uprave u kojoj sudjeluju svi punoljetni građani države kroz izbor svojih zastupnika] ne razmiju „cokularenje“ 100 000 ljudi na Trgu kad su se čekali generali, ne iz načelnih razloga, (u svom uzvišenom naci-individualizmu [ovo mi se ne da prepjevavati] s prezirom prema bilo kakvom cokularenju), već samo zato što njihova cokuletina tamo ne spada, što bi im se tamo đonovi rastopili što od jada, jala pa i pomodnog negativizma [= sklonost niječnom ili sumnjičavom stavu, ali bez drugačijih rješenja ili shvaćanja] prema cokulama manjeg i mekšega đona.

A da su tamo cokuletine njihove fele, bila bi to posve druga priča. Jer cokuletina misli da je svijet skrojen po mjeri njenog obućara.

Divljenja je vrijedno, ali onog dobrohotno-sažalog, kad staljinistička cokula shvati da se ne treba odreći prijatelja koji moeže biti: bos, u balerinkama, mekim opančićima, štulama il štikli.

-O, topla vodo, topla li si!
-Ko bi reko, kobi li se nado!

Da se primijetiti da se tvrdođono - cokulari obično suvereno kreću nakon tenkovskih proboja, po tragovima gusjenica lijepo prte, na haubicama vihore šarenih vezica.

Jer oni vežu/važu šareno.

A vide/predvide crno i gdje sunce blješti.

Takva im je karma, ups. krama, bit će!
21.11.2012. u 16:55 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar

Međutim, čak ni sad mi nije jasno što bi bio smisao... Zna li netko? Itko? Ajme, pomagajte, ljudi! Ako sam oglupavila, bolje će mi biti da to saznam odma nego kasnije :-((

...ne volim razmišljati: ispunjava me osjećajem nevažnosti i nemoćnosti. Iako ne bi trebala - trebala bi funkcionirati sama po sebi, bez mojeg neprestanog mozganja o njoj i njenim izvršiteljima. Jer ti su moji - naši - zaposlenici: kao i CEO velikog d.d.-a, odgovaraju vlasnicima poduzeća, tj. dioničarima. Nama, koji im isplaćujemo plaće i bonuse. I produžavamo ugovore, AKO izvrše zadane ciljeve i provode dogovorene dugoročne planove; AKO su dorasli zadaćama koje su preuzeli na sebe. Ako nisu, ugovor se može raskinuti i prije nego što istekne.

Naravno, oni imaju neku stručnost, neko iskustvo, neke vještine i neko znanje zbog kojih smo im povjerovali i uopće potpisali ugovor. Znaju oni i ono što mi sami ne znamo. Treba im vjerovati, treba im dati priliku i kad kratkoročno podbace, ali... Ne unedogled. Ako neuspjesi zaredaju, ako ne samo što nema dividende, nego se ne pokrivaju niti osnovni troškovi, imamo ih pravo pozvati na red. Svaki dioničar ima to pravo. I svaki birač.

Za razliku od d.d.-a, politika svakome "vlasniku" daje potpuno isti udio u odlučivanju: jedan glas. Bar bi tako trebalo biti. Ako hoćeš veći utjecaj, izvoli se povezati sa sličnomišljenicima, pa lobirajte. Ali svatko ima SAMO JEDAN glas. Dakle, tek zbornim pjevanjem možemo postići da nas se čuje, da nas se sluša i da nas se eventualno posluša.

Kao što vidite, moje je shvaćanje politike hladno, racionalno, usmjereno na rezultate i argumentirane rasprave o ciljevima, strategijama i taktikama njihovog postizanja. Glas se rijetko podiže, a dernjava je nepoželjna. Nema u njoj budnica i barjaka. Oni su za svečane prigode; oni su dio mojeg osobnog identiteta, a amblem kolektivnog. Nisu okosnica življenja, za koje mi prije svega trebaju sigurnost, kako osobna, tako i državna, stabilnost, kako osobna, tako i državna, mogućnost planiranja, kako osobnog, tako i državnog, i novac, kako za osobnu, tako i državnu potrošnju, a posebno za pomoć socijalno ugroženima - starima, invalidima, bolesnima - te za neprofitabilne djelatnosti od trenutno nevidljivog, ali dugoročno važnog značaja: kulturu i umjetnost. NE populističku, ta se izdržava sama - za onu drugu; onu koja će biti nabijena informacijama i značenjem i za 500 godina.

Ovaj mjesec, studeni 2012. godine, smatram presudnim za učenje demokracije u Hrvatskoj: ovaj mjesec, s presudom mjerodavnog međunarodnog suda da dva hrvatska generala NISU počinila organizirani ratni zločin u vojnom djelovanju u skladu s odlukama i interesima svoje države, kao i osuda bivšeg hrvatskog premijera za sve moguće političke marifetluke (valjda, konačno!) pokazuju neučinkovitost, nesuvislost i besmislenost političkog odlučivanja utemeljenog na anakronističkim strastima, buci i bijesu. Ovaj mjesec također znači i preslagivanje hrvatskog mentalnog sklopa: mitomanije i besplatnih pučkih veselica s masnom hranom i lošim pićem.

Gubimo iluzije koje su nas držale desetljećima... I nadam se da nećemo, umjesto njih, prigrliti nove. I nastaviti urlati uz ražnjeve, prebrojavajući prisutne i odsutne, krvna zrnca, tisućljetne zamjerke i potencijalne krivce.

Ako smatram da je Hrvatskoj bolje u Europi, sa svim njenim izazovima, ali i pogodnostima, nego u istočnobalkanskom bloku s onima koji nemaju prebite kinte i s kojima se do jučer ratovalo, jesam li manje Hrvatica? Ako ne pjevam popularne "domoljubne" pjesme, one u kojima se nekoga uvijek mrzi, a nerijetko i ubija, nego mislim da sam duhovno, kulturno i intelektualno bogatija kad učim i/ili znam i tuđe vrijednosti, jesam li manje Hrvatica? Ako nisam spremna skočiti u boj, u boj, za dom svoj čim netko drekne da bi trebalo, zavijori barjakom i podsjeti me na klanje koje nikad neće prestati sve dok je netko spreman skočiti, jesam li manje Hrvatica? Ako se bojim rata i smatram ga gorim od hladne trgovine s dojučerašnjim neprijateljima, jesam li manje Hrvatica? Ako smatram da su generali profesionalni vojnici koji su jednostavno dosljedno odradili svoj posao i snosili posljedice rizika koje su dobrovoljno preuzeli, a ne neke junačine budućih političkih, ekonomskih, pa i mogućih ratnih poduhvata, jesam li manje Hrvatica? Ako smatram da svatko tko je prekršio zakon, bio on nekoć premijer ili sada ministar, treba snositi jednaku kaznu za svoja nedjela kao i svaki drugi građanin moje domovine, a pride se i javno ispričati što nije ispunio obećanja i što je iznevjerio povjerenje koje mu je svaki birač koji ga je zaokružio na popisu ukazao, jesam li manje Hrvatica? Ili zato jer ne likujem zbog toga, jer to smatram normalnim, civiliziranim, demokratskim ponašanjem?

Ako se ne odričem prijatelja koji misle drugačije od mene, jer i to smatram demokracijom, jesam li glupa? Ili samo neoprezna?

Jer takvi bi mi, kad udruže glasove u nekoj budničkoj dernjavi, zaista mogli doći glave. Ili džepa. Baš pod stare dane.

...toplo blato ili čopor. Na Iskrici, po svemu sudeć. Jer blog živne čim netko znan ili neznan pljusne u kaljužu; čim se ovce stanu prebrojavati i razvrstavati na ovu ili onu stranu.

A u svemu tome, ja najblesavija! Blogami! Bar godinu dana sam provela u uvjerenju da je sve to IRONIJA, da ljudi ne mogu biti baš TOLIKO blesavi. Ali jesu. Glasači, djelatnici, roditelji, ljudi sa svim pravima i obvezama - jesu.

I znate kaj? Sad i mene to veseli: ta spoznaja da nemrem pasti niže ni od koga ovdje zastupljenog. Nitko to ne može. Ovdje je sve OK, sve je opuštajuće: linč, odluke o nečijem životu ili smrti, tj. njihovoj poželjnosti, o kaznama, o izborima, o seksualnim orijentacijama, izborima hrane ili pića za doručak, ručak, večeru ili međuobroke, ovdje se izvališ u toplu kaljužu i prebrojavaš svoje stidne dlake ako te volja, vodiš kampanje za, protiv ili provrtimo youtube, niti jednu jedincatu sivu stanicu ne moraš opteretiti, štoviše, one same, kao da su jedva čekale, odjednom odišu klišejima za koje ni ne znaš da si ikada znala... Divota. Pravi pravcati wellness.

Ponekad se zapitam, valjda iz stare, loše navike, što je to u mojem životu toliko stresno i opterećujuće da mi godi ova totalna raspamećenost? I nemrem se ničeg sjetiti; a nije da nemam stresova i problema. Ali niti jedan nije toliki; svi su rješivi, u konačnici. Zatim se zapitam, valjda isto iz stare, loše navike, što to tako silno želim izreći a nikada nemam prilike, pa zato dolazim ovamo, jer tu mi nitko ne može upasti u riječ? I ničeg se nemrem sjetiti: tu i tamo poneka banalnost koju bih prije ispričala staroj; ali ništa bitno. Sve sam rekla. Kad je bilo bitno. I kome je bilo bitno.

Ne... Ništa od ovoga nije razlog. Valjda je toplina blata, čopora i raspamećenosti iskonsko stanje sreće. Ne samo ljudima. Svakoj živini. A ja sam isto životinja.

Ah, kako je lijepo poživinčiti!

Samo kad negdje u meni ne bi još uvijek postojala ona mala patkica koja panično radi nožicama dok nad površinom visoko uzvisuje glavu... Ali, i ona je životinja. Samo što voli hladnija i bistrija podneblja. Umorit će se i ona i onda će jedva čekati toplo krilo u nekom kokošinjcu... I ne, neće birati, kokoš, guska, ili patka: svako krilo će joj biti dobro. I toplo. I sigurno. Za san.

Ne odgajaju vam djecu (samo) rat, telka, internet, crkva i škola - to je prije svega zadaća vas koji ste ih začeli, rodili i koji ih hranite u svojoj kući. I ne mogu zato zasluge za uspjehe uvijek biti samo vaše, a krivnje za nedaće uvijek i redovito tuđe. (Dok vi prebrojavate svoje orgazme i funjite se na dijete jer je predebelo, ili nazivate ženske usnice "labrnjom", jelte...)

Zgražam se što je itko sposoban ikoga raniti, bio to kukac ili čeljade. Ni kukcu nije u redu čupati nožice jednu po jednu. Prvo TO naučite svoju djecu, a onda raspalite paljbu po ostalima.