Ručkić krčkić

...pa da prijavim nazočnost.

Tu sam i čituckam. S olakšanjem primjećujem manjak šljašta. Drago mi je vidjeti dokumentarističke priloge meni znanih. Patetični izljevi u ovakvoj prilici ne smetaju. Glumatanje "demokracije" žalom za zabranama onoga što bijaše zabranjeno u vremenima odrastanja današnjih 50+ godišnjaka - smeta: imali smo pola stoljeća da se izliječimo od "državne demokracije". Evo, meni uspjelo već sa 16, kad sam u oxfordskoj uličici ugledala mini s naličenim velikim kukastim križem i zgranula se; a oni mi rekoše, nije lijepo, ali je dozvoljeno, većina zna da su to budale.

Prilično me brine to što ne znam što ovdašnja i današnja većina zna... ali, danas neću o tome.

Živjeli! :-)))))))))))))))))))))))))))))

Ne znam što je to danas, ali što god počnem, ne ispadne dobro. Od jutra!

Prvo sam odlučila psa nahraniti i ODMAH izvesti van (a ne kao prije, nahraniti, pričekati pola sata da mu proradi probava pa tek onda van), jer sam ustanovila da šaponja piški čim pomisli na piš, a pomisli čim nešto pojede. Posljedica: nit je jeo, nit je obavio što treba. OK, popišao se vani, a ne u hodniku, ali ostatak ništa. I sad ga držim zatvorenog u sobi da ne dobije inspiraciju naknadano, prije popodnevnog izlaska.

Naravno, u želji da mu omogućim što veću tjelesnu udobnost, a sebi uštedim čišćenje, dala sam da me kroz pljusak voda uzduž i poprijeko, kroz lokve, blato, suho lišće namočeno kišom i zato vrlo ljepljivo za cape i cipele, i eto ti ishoda: ne moram čistiti zapiš, ali moram sve drugo.

Danas ne moram na posao pa sam odlučila biti marljiva od kuće i srediti neku papirologiju. Koja je online. I iz meni neshvatljivog razloga nedostupna - niš ne mogu otvoriti! I tak, u želji da saznam što je posrijedi, poklikah svašta i sad sve izgleda drugačije, a ja se ni u čemu ne snalazim... A admin još uvijek ništa. Ne zna dok ne pogleda, a još nije stigao pogledati. A moja marljivost kopni...

Zatim, jako sam ponosna što sam prozore oblijepila izolacijskom spužvom, elem da bih maloprije ustanovila da se onaj u mojoj sobi ne zatvara kak treba. Gore-dolje po lojtrici, odlijepi malo, prilijepi drugačije, na koncu skini cijelu traku - niš. Gornji jezičac ne prolazi kroz utor. Je li tako oduvijek ili od izolacije, pojma nemam i nemrem dokučiti i ne znam popraviti.

Ali nije to sve. U subotu sam marljivo oprala svoju "radnu" pernatu jaknu, jer sam ustanovila da je 80 kn za kemijsko ipak previše, tim prije što na jakninoj deklaraciji lijepo piše da se smije prati na 30 stupnjeva. Uz tenis loptice. I tak, stavih ja loptice, prašak za osjetljive tkanine, program za iste takve, oprala, polegla i čekam. Spljošteno! Već 2 dana protresavam i mijenjam joj položaje, niš, upola je tanja nego prije!

Ručak još nisam kušala, i tu se pribojavam katastrofe. Jer kad ti ne ide, onda ne ide... Ajd, imam one ragu juhe ako sam sprčkala gulaš, iako mislim da nisam, dobro miriše.

I kaj sad? Nemam volje ni za što. Leć i spavat i čekat da prođe?

Možda je u pravu: možda se, ne kraju krajeva, sve svede na bljesak koji sve boje gasi. Možda je to ono čega sam se prepala:

Tog bljeska umiranja.

Ne znam je li vam ikad itko umro na rukama? Meni jest. A neki su mi umrli nadomak, pet minuta od mene; a neki poskrivečki: umotani u svoje umiranje.

Ima li smisla pisati ovo na Iskrici? Ovdje smo da se maknemo, da budemo lijepi, virilni, poželjni, da sanjamo naglas i da u to povjerujemo, ako bar malo povjeruju i drugi. Je li ovo čin agresije? Želim li vam pokvariti zabavu?

Donekle. Da, zapravo želim. Jer mi se ne sviđa. Ne mogu stalno uživati u balu pod maskama. Gušt je tek onda kad se maske skinu. Kad poljubiš usnice koje si tek slutila. Ako to još uvijek želiš.

(Na štednjaku krčka ragu juha. Pijuckam vino s akcije, izvrsni sauvignon iz Orahovice za 20 kuna, a znam, kasnije će me boljeti glava, kao i uvijek od svakog alkohola, skupog ili jeftinog, ukusnog ili bezukusnog, ali neka, danas je takav dan, glava bi me zaboljela bez obzira, lakše je kad znaš razlog.)

Nego, nisam htjela o tome: htjela sam o bojama. I boli. Jer ona je raznobojna. Ako joj dopustiš; ako pustiš da te prožme. I kad nije jedino što priznaješ.

Da, nepriznavanje ičega drugog osim boli, vjera da je jedino bol edukativna, važna, oblikovna i stvarna vodi u monokromatizam. S puno nijansi neboja. Ali to nije sve: svemir nije samo crna materija. NIJE samo božanska čestica.

Otkrila sam to slučajno: nisam priznavala ni bol, ni radost - samo bijes. Jer mi je najlakši; jer je poticajan; jer mijenja stvari. Razljutila bih se na ove koji mi bljeskaju svoju smrt, svoje ukinuće, koji mi mijenjaju svijet, koji ostavljaju rupe, vakumske rupe, usisne poput Svemira, ravnodušne prema mojoj pojedinačnosti, poput svemira... Ljutila bih se sve dok mi ne bi postalo smiješno. Žuto od smijeha. I crveno od bijesa. I zeleno, negdje nedostižno...

(Zato su moji prijašnji blogovi bili pisani zelenim slovima.)

Čitam ove vaše dosadnjikave zapise, uvijek iste, uvijek iz iste boje, istog doživljaja, monomanski monokromatski monotone, čitam i svoje, koji pomalo postaju takvi, iskeženi bez smijeha, zajedljivi bez kikota, sumorni od sivila... I neću to.

Marta se sinoć pobunila. Marta je prvi put rekla da je bolja. I jest. Ja znam. Nije na meni da pišem zašto, ali znam da marta zna cijelu paletu boli. I ne želi je znati. Ali je šarena, htjela to ona ili ne. I ZATO je bolja. Bolja majka, bolja sestra, bolja kći, bolja prijateljica. Sve u šarenim štiklama i svilenim trenirkama. Uz osmijeh.

Mislim da sam i ja bolja. Šarena kakva jesam. Iako bih mogla biti samo crna ili samo bijela; siva ne želim biti, osim kad nemam izbora, a počesto ga nemam. Onda kuham veličanestvenu ragu juhu i kupujem prostirku koja podsjeća na travu, zelenu, morsku, slanu od čega god hoćeš, suza ili života, od Božanske čestice tamnu ondje gdje se teško čisti, jer ne mora biti čista, jer život nije čist, i ne treba biti, jer to bi bio život u tišini, bez pomaka, katatoničan od dosade i manjka kriterija.

Kad sam siva, umiješam žutilo radosti spoznaje o tuđim životima; ili dodam plavo nekadašnje slobode; ili crveno svojih bjesova. Najviše volim narančastu nasmijane boli, one koja zna da ima i veće i manje od nje, one otvorene; uvijek svjesne konačnog bljeska; kojem ne dam da mi uzme preostalo Vrijeme.

PROMAŠAJ SMIJEHA

koliko koncentracije za jedan tako diskretan krik
ukrašen kristalnim kikotom kapljične krotkosti
u društveno prihvatljivom okviru slike o sebi

a ipak je puno teže pokupiti smijeh
kad ne pogodi metu
obezglavljen odlepeće uz uši
još jedan krug i zvekne po repu psa
a ovaj ni ne mrdne
i što sad

lelujavo odlebdjeti u laganiju misao
u san da si čvorak i znaš lajati s visoke žice
bolje nego taj pas kod kontejnera

da si usputno nataknuta na prostor manji od sebe
na raspolućenom letu od nekud nekamo
a može i tu ako ti je dosta krugova

ili kresnuti

SVEMIRSKA

u svemiru nema nauma
svjetovi pršte bez predumišljaja
salve u počast promjena
fotoni na čelu nose lampice
raznose vijesti o rođenjima i umiranjima
istovremeno budući bivši sad
bog grebe kroz mrak
gomila ga pod noktima
sve što padne na zemlju
zove se smisao

UTJEHA

sanjala sam da sam pas
i da je na mene sletio neki smijeh
zveknuo me po ušima
pa sam ga ugrizao
još prije boli

a onda je mene neka svevišnja ruka
odozgo primila za rep
kojim nisam ni mrdnuo
i zavitlala uvis tako moćno
da sam cičao
još prije boli

a onda sam ja sve to vidjela
- taj smijeh što ne pogađa metu
- tu ruku okrutnu od moći
- tog psa koji sam bila i ja

pa sam se probila kroz cvilež
i zagrlila ga – tog psa
kroz prljavo krzno sam udisala
njegov strah
još prije boli

a smijeh je obavio ruku
krvavu od moći
i zavio je tako
da sva bol bubri u njoj
a meni je bilo drago
rekla sam – tako ti i treba

i onda sam ugledala sebe
kako grlim psa kojem malo fali
da zamrda repom
i bilo mi je lakše
što sam ja taj pas
u snu u kojem sam i ja

tako se tješimo mi
nenavikli na zagrljaje
još prije boli

Samo što mnogi od nas nikad ne postanu subjekti: zapnu u objektnoj fazi i za sebe same ne postoje ako ih nitko ne vidi. Znate ono dječje "Vidi me! Gledaj MENE!"? E, takvima trebaju "Pravi" - ne zbog njih samih, njih samih zapravo i nema, nego da ih drugi vide; da ta pravost prijeđe i na njih.

Tko nije bio u takvoj životnoj fazi, toj objektnoj, ili je imao ludu sreću, ili i ludu sreću i fenomenalne roditelje, ili je pomalo (ili poviše?) autističan. Ja sam bila. I znam koliko je nevesela.

Nevesela druženja, nevesele ševe, nevesele odgovornosti, sve da drugi pomisle ovo, a ne ono... Možda se u svemu tome i našlo nešto ili netko "pravi", ali to nemreš znati, kad ne radiš ništa za sebe, zbog sebe, kad u sebi ne znaš tko si zapravo i što ti treba, paše, što ili koga onak zapravo, uistinu voliš. Međutim, što god činiš, eeeee, trebaš nekome pokazati, netko treba vidjeti, procijeniti, pohvaliti. I onda malo zadovoljstva. Ne sreće. O sreći nemaš pojma.

Mislim da sam subjekt svojeg života postala kad mi je netko rekao da mogu živjeti kako god hoću: da nema propisa; i da je sve stvar dogovora i usklađivanja s onim drugima s kojima uistinu želim biti. Nevjerojatno ali istinito, meni to nikad nije palo na pamet! Zaista.

I ne, ne znači to da možeš biti neodgovorna, sebična i zla: osim povremeno. Kad si spremna za posljedice. Ili kad sanjaš o nečemu što ti onaj tvoj superego, onaj koji misli o tebi cijelo vrijeme i upozorava te da, između ostalog, trebaš dalje živjeti i sa sobom samom i pita te možeš li ti živjeti sa spoznajom da si gadura, ipak ne dopušta: ali sanjarenje daje oduška. Daje ti snage da budeš onakva s kakvom želiš dijeliti taj subjektivni doživljaj svojeg življenja - da sebi budeš prava. I pravcata.

Samo to je bitno. Vjerujem. Da nema razmaka između tog pravog, pravcatog ja i doživljaja življenja. Da je to pravo, pravcato ja ono koje ga doživljava. Čak i kad je iluzija; čak i kad kasni za objektivnim okolnostima. Zato trebamo druge: jer njima smo i dalje objekti. Oni vide i ono što je nama promaknulo, iza, ispred, pored nas. Ali nam o tome govore iz SVOJEG subjektivnog doživljaja; i iz njega nas procjenjuju. Ako im se to da.

Objektno življenje u nekoj zreloj dobi... hm. Ili je znak potpune tuposti ili toliko preteških okolnosti da se iz njih ne uspijevamo ispetljati, cijelog niza nesreća, od toga da nam nitko nije rekao ovo što je prijateljica rekla meni, do toga da nikad nismo prepoznali iskustvo u kojem smo uistinu mogli birati, do toga da nikad nismo prepoznali iskustvo u kojem smo uistinu mogli biti sretni; ne samo zadovoljni. Jer takvih je bilo. Nesumnjivo. Nemoguće je proživjeti pola stoljeća a da nam se i to ne zalomi.

Tupani će biti zadovoljniji od bistrijih pehista, jer oni vjeruju: u recept isto koliko i u boga. Zaista je moguće sklepati sasvim zadovoljavajući život iz mozaika klišeja, u što se svakodnevno uvjeravam na ovom našem blogeku. Na kojem upravo takvo mozaičenje prevladava - logično, jer objektni ljudi trebaju izložiti svoje djelo. Bez toga ono ne postoji, a onda ne postoje ni oni. Ne, ne teže oni izvornosti, naprotiv, to je opasno, tu bi ipak trebalo osjetiti nešto, biti bistrih i brzih misli, a oni to nisu, ne mogu biti, pa i ne žele: sve što treba znati netko je već napisao, stavio na net ili se vrti na youtubeu. Njihova osobnost se očituje u izboru. Jest. Slažem se. Ima tu osobnog. Iako ne i izvornog. Ali, ljude žive, privređuju i nisu nesretni, samo im uvijek još nešto fali, neki Pravi, neka Prava, nešto Pravo... Nikad ih neće naći; ali će možda zaboraviti što su htjeli. I biti sasvim zadovoljni uz općeprihvaćeni evergreen. Pod uvjetom da ga svatko tko ih vidi zajedno s njima zapjevuši.

Pehisti neće: oni će kronično nezadovoljstvo kompenzirati povremenim ushitima. Nova krpica, novi orgazam, novi ljubavnik... Prošetati, prepričati, pokazati. Onda vrijedi; onda je zbilja bilo. Onda su i oni bili. A ovo između...? Ah, izdržati. Ili pljusnuti u drugu krajnost, jer lijepo je biti i jezivo nesretan, onda te isto primijete: parazitirati na onima koji bi možda mogli poželjeti podijeliti bedaru; ili se bar jako zabrinuti. Onda vrijedi. Onda je zbilja bilo. Onda su i oni bili.

A mi, subjektivci? Mi smo ponekad sretni, ponekad nesretni, pretežno zadovoljni, kao i ovi gore... Ali nam za to ne trebaju drugi. Ili bar ne "Pravi". Nama je "Pravi" svatko tko nas upozori da nam je frizura zaležana na zatiljku ili da zapravo nismo osvojili jackpot na lotu, iako smo ga u mislima već počeli trošiti. Mi ćemo biti gadovi u onoj mjeri u kojoj to možemo izdržati, a kad nismo, a htjeli bismo, onda ćemo grintati: nećemo tvrditi da to tako treba biti i da smo sretni i presretni baš zato što nam nije onako kako bismo htjeli. Mi ćemo se zabrinuti kad zabrinutost ne mora biti kronična i kad nas za podršku ili savjet pita netko tko će ih i iskoristiti; a veselit ćemo se s drugima onda kad iz svoje vlastite subjektivnosti uvidimo da veselju ima razloga.

Ukratko, mi smo prema drugima sebični: ili pridonosiš mojem životu, ili si izvan njega. Subjektivno i objektivno. Zašto bismo doživljavali nekoga tko ne paše u našu subjektivnu sliku? Čak i kad objektivno nije okuogodna. Jer nama je uvijek prava.

Ne kužim: sleeping stavi na blog neku očigledno privatnu poluinformaciju glede biserne, a onda zaključa komentiranje. I sad ja, koja osobno poznajem bisernu, ne znam kako postupiti: jel' da pišem bisernoj na pvt i pitam kaj je bilo, ili da čekam da mi se javno obznani kaj je bilo. Jerbo, javna objava - za mene - podrazumijeva javnost informiranja i rasprave, a ne intimu privatne razmjene. I obratno.

Štoviše, kad napišem nešto javno, na blogu, svako pevetaško komentiranje smatram neukusnom invazijom svoje privatnosti: da sam htjela nešto raspraviti ili reći samo onima s kojima sam prisna, upravo bih to i učinila; a kad mi se tako prisno javi netko koga uopće ne poznajem, ili znam samo usputno s bloga - dakle, iz nekog javnog konteksta - takav postupak smatram nametljivim. Blogovi imaju mogućnost komentiranja. I kvit. Ako netko želi prisniji odnos sa mnom, neka se izvoli izložiti opasnosti odbijanja i neka to jasno naznači sasvim OSOBNOM porukom; a ne nekim križancem pseudokomentara javnog teksta i pseudosobnog obraćanja.

S druge strane, ako napišeš nešto javno na blogu, a onda zaključaš komentiranje, smatram da jednostavno želiš reći svoje nekoj široj javnosti za koju bi to moglo biti zanimljivo ili značajno i ne želiš raspravu. I kvit. Ja to poštujem. Isto očekujem i od drugih. Bili mi prisni ili ne.

Naravno, shvaćam ja da javnost i tzv. "demokracija" ne podrazumijevaju moje osobne kriterije i njihovu ispravnost... Nije ovamo nitko došao da bi baš njih ispunjavao. Uviđam da drugi ljudi imaju drugačija shvaćanja, uviđam i to da mnogi zapravo niš ne shvaćaju, niti o svojim postupcima promišljaju, ali kad su postupci već ovdje, javno izloženi, svatko na njih može reagirati prema vlastitom nahođenju. A ovo je moje.

NAJUSPJEŠNIJA HRVATSKA GAZELA 2022. GODINE DOM ZA STARE I NEMOĆNE "ŽAR I PEPEO"

Najbrže rastuće hrvatsko poduzeće 2022. godine, koje je ove godine ostvarilo stopu rasta od 45%, sasvim je sigurno nekadašnji portal za upoznavanje "Iskrica", a danas Dom za stare i nemoćne "Žar i pepeo".

Razvoj ovog poduzeća priča je o prepoznavanju trenutka i domišljatoj ponudi. Još davne 2002. godine Iskrica je spoznala važnost interneta i ponudila Hrvatskoj prvi sajt za virtualno upoznavanje, kao i prvi blog servis. Popularnost "Iskrice" držala je korak s rastom informatizacije u Hrvatskoj te je ubrzo postala najveći sajt te vrste u ovom dijelu Europe. Konkurencija joj nije bila dorasla sve do pojave Facebooka, koji je privukao mlađu populaciju, ali ljudi srednjih godina i stariji ostali su vjerni "Iskrici", koja je pretjeranoj komercijalizaciji odoljela uvođenjem simbolične (i neobavezne) pretplate.

Tijekom desetljeća najsnažnijeg rasta "Iskrice", članovi su se družili kako virtualno, tako i u stvarnom životu, ulazili u kraće ili duže veze, sklapali brakove, veselili se zajedno i zajedno tugovali. Srce "Iskričinog" servisa postao je blog, na kojem su se saznavale novosti, razmjenjivala mišljenja, umjetnički i ini dojmovi, ukratko: živjelo javno, kao na trgu, a istovremeno prisno, kao u lokalnom kafiću.

Kako su prolazile godine, a iskričarska populacija starjela, mnogima je "Iskrica" postala jedan od najvažnijih, a nerijetko i jedini način "izlaska u društvo". Na blogu se sve češće moglo pronaći korisne informacije o operaciji kukova, zamjeni srčanih zalisaka ili učinkovitosti lijekova za potenciju, visoki tlak, demenciju i slično. Vlasnik Iskrice je shvatio da mu se ukazuje nova prilika: zbrinjavanje starih i nemoćnih, ali ne i duhom starih i nemoćnih!

Tako je osnovan Dom za stare i nemoćne "Žar i pepeo". U kroničnoj oskudici smještajnih kapaciteta za starije osobe u Hrvatskoj, uspjeh je bio zajamčen već pristupačnom cijenom, u koju su uključene sve do tada uplaćene pretplate za korištenje "Iskrice", a za redoslijed prijema također je presudan i "iskričarski staž", s obzirom da "Iskrica" i dalje djeluje. Dom raspolaže s tri bračna apartmana, a sve ostale sobe su dvo-, tro- i višekrevetne. Korisnici se ne razvrstavaju po spolu, nego prema vlastitim sklonostima i mogu mijenjati cimere uz prethodni zahtjev.

Posjetili smo "najveseliji i najljubavniji dom na svijetu", kako ga zovu njegovi korisnici. Ovdje je ljubav i dalje najvažnija, što se vidi već od samog ulaza, koji ukrašava ogromno crveno srce, dok su zidovi hodnika prekriveni glamuroznim fotografijama prelijepih ljudi i mudrim izrekama o ljubavi, prijateljstvu i smislu života.

"Mi ovdje ne gubimo vrijeme", rekao nam je simpatični starčić oslonjen o hodalicu, "jer danas jesi, sutra nisi, zato ti je bolje da s nekim jesi, sutra možda više ne bude tu, ili mene neće biti". Iz susjedne prostorije čulo se predavanje o zagrobnom životu, koji je energično osporavao gospodin u kolicima, tvrdeći da je on umro i oživio, ali da u međuvremenu nigdje nije bio. Šarmantna gospođa kovrčave kose i zelenih očiju upravo je odlagala štap na ulazu dvorane u kojoj se odvija tečaj "Tantra za treću dob". "Ja još uvijek imam multiple ograzme...", rekla nam je. "Zato jer se nisam udebljala? But, ima ovdje mladih a debelih koje ništa ne rade!" "Ajde ne seri, ja vozim sobno prciklo!", doviknula joj je vižljasta starica i ponudila nam gutljaj pelinkovca iz boce koju je zataknula u džep kućnog ogrtača.

Kao i na "Iskrici", i ovdje započinju veze, a ima i vjenčanja. Nažalost, došlo je i do preranih smrti nekolicine članova koji se nisu mogli dogovoriti tko je s kim i od kada. Međutim, s obzirom da se radilo o vremešnim ljudima krhkoga zdravlja, policija je zaključila istragu smatrajući da se radi o nesretnim slučajevima.

Dejting sajt "Iskrica" je donekle promijenio svoj profil, posvetivši više svojih sadržaja osobama treće dobi, ali i dalje je popularan i među sredovječnima. Smještajni kapaciteti najnovije hrvatske gazele, Doma "Žar i pepeo", rasprodani su 5 godina unaprijed, a novi dom u izgradnji već je u potpunosti rezerviran. Članstvo "Iskrice" broji preko pola milijuna korisnika, kao u svojim najboljim danima, a ljubav cvjeta kao nikada, znajući da za nju ima mjesta: od iskre, preko buktinje, sve do žara i pepela.

Mislim da sam ovdje već pisala o tome kak mi je prijateljica sa stipendije na Ivy League sveučilištu u SAD-u poslala očajno pismo o tome da ne izlazi iz sobe jer je po cijeloj faci dobila prišteve; kao odgovor mojem pismu, u kojem joj javljam da mi muž umire.

Je, nije ni njoj lako, uvidjela sam: i ona je, kao i ja, imala neki životni san, a ispalo je da nije savršen. I nisam se naljutila. Zbilja. Samo sam joj prestala pisati i javljala sam joj se preko njene majke, uz izliku da nemam vremena za dopisivanje.

I valjda zato još uvijek mozgam o toj epizodi: trebala sam se naljutiti! Prišt je prišt, jebemti, proći će! Smrt ne.

Smrt je točka na kraju posljednje rečenice. Iza nje nema više. Ne tog teksta; tog tijeka misli; te priče. A nova ne započinje samo tako, odmah, lako; i ne mora biti ni nalik ovoj završenoj. Moja prijateljica se ljutila zato jer nije dobila bombone; ja sam žalovala zbog potpunog ukinuća življenja koje sam započela, i htjela.

A to te promijeni: život se raspe na elementarne čestice. Bombone i dalje voliš, ali nisu toliko važni, niti smatraš da ih imaš pravo dobiti. Skužiš da je život lutrija koju svi moramo igrati, htjeli - ne htjeli. Nekome se posreći, drugome ne, nema tu pravde ili pravedne naknade za izgubljene uloge. Sve što možeš jest odrediti koliko računaš na dobitak i što ćeš i koliko uložiti u tu nadu. Niš više. U međuvremenu, paziš da su sve elementarne čestice na broju i pravilno raspoređene: da si živa, zdrava, sita, odgovorna i po mogućnosti što korisnija sebi i drugima. Da ne grintaš što je netko dobio cijelu bobonijeru belgijskih pralina, a ti samo jedan 505 sa crtom, nego da ga posišeš do kraja i s užitkom. Da ne misliš o tome hoćeš li ikada dobiti još ili je to bilo sve, nego da se igraš i raduješ nadi. Da se povremeno sjetiš, ah, kako je bio dobar taj bombon, sladak i svjež...!

I tako prolaze dani, nižu se priče, nisu iste kao ona početna, neke joj nisu ni nalik, ali su zanimljive, zaokupe te, i uostalom, što bi bez njih? Žalovala na Iskrici zato što više ne ljubiš kao u mladosti, što te više ne snube kao onda, strepila hoće li ti se zalomiti još pokoja romansa? Čemu? Za mene, to je problematika u rangu prišteva, koji su nas već odavna trebali prestati mučiti.

Jednom davno, posjetio nas je daljnji rođak iz dalekih krajeva. Majka skuhala ručak, servirala u počasnom servisu, gostu izabrala najbolje komade. A on zdvojno gleda u tanjur i pita: "Zar nema više moče?"

Ilitiga safta. Onog što ostane nakon mesa, luka, svih sastojaka; ono za tunkanje. E, njemu je to najbolje. Kruh i moča. Štaš više?

Da, nadovezujem se na eternisov zapis: svi mi nešto kuhamo svojim življenjem. A nije uvijek čorba, ponekad je bućkuriš. Je li ireverzibilno? Rekla bih da nije: moš odbaciti što ne valja i krenuti ispočetka; moš promijeniti recept. Ne moraš cijelog života kuhati isto. Zašto bi? Pa nisi na nekakvom Masterchefu ili Večeri za 5 da se sve računa.

Ipak, slažem se da je lakše dok smo mlađi: nismo tako škrti. Nismo toliko proračunati. Dajemo se lakše, dajemo sve od sebe, a ujedno smo mekši i podatniji. Dosta nas je okrenuti na naglo i prste moš lizati. Samo što onda od nas nema puno moče. A to je ipak najbolje, zar ne?

Kako kome. Meni jest. Prerasla sam fast food i sad volim cušpajze, marinade i bogate okuse. Lagano krčkanje.

Ne vjerujem u mikseve staro + mlado. Koliko god mi se mladi sviđaju, koliko god uživam u njihovom društvu - daleko više nego u društvu žilavih starih žlundri koje su skorile svako svoje poimanje i više ni mrdac niti jednom sivom stanicom u glavi - toliko sam svjesna da sam ja u nekom drugom loncu i da razlike među nama može poništiti samo vrijeme, i to ono u kojem ja više neću biti ovakva kakva sam sad, a možda neću biti niti uopće. Za mene je društvo mladih ljudi poput marinade koja mi vraća životne sokove. Uživam u njihovoj nesebičnosti, u njihovom nesputanom davanju svega od sebe, od mišljenja, vremena, truda, povjerenja, sve do dobre volje da se sve to skup i otjelovi, a to ne ide, meni ne... Nemreš u isti lonac istovremeno ubaciti pileći batak i goveđi but. Jer na kraju neće valjati niti jedno od to dvoje.

Jer je meni dosadno s njima proživljavati krize koje sam davno prevladala i vječito savjetovati, svjesna da su vremena drugačija i da ti savjeti možda više uopće nemaju smisla; jer je njima neshvatljivo moje mozganje o prevlasti slabosti tijela nad životnim užicima i apsurdnosti svake ambicije koja premašuje stjecanje udobnosti za naše udove i dokolice za naše misli...

I osjećam se krivom: osjećam da mi daju bez susprezanja, bez računice, a meni stalno radi kalkulator i stalno sam u minusu. Osim vremenom: jer ja ga imam manje. Moja minuta vrijedi koliko 10 njihovih. Daju mi previše: više ja ne trebam toliko. To je sreća starenja. Ne trebam životna rješenja, ne trebam dugoročne ciljeve. Drago mi je spoznati da postoje. Ali, više nisu za mene. Meni trebaju novci za udobnost i vrijeme za točanje.

Meni je sad dosta moča. Ekstrakt voljene glazbe, proživljenih zanosa, prepoznatljivih citata, scena iz filmova s kojima sam se smijala, ili plakala, ili mijenjala. Opuštenost umora. Opuštenost društva koje to razumije.

Šnitica kruha i moča na dnu lonca. Štaš više?

Ja mislim da su svi naši životi simultani - ono, živiš jedan kao glavni, ali oko tebe zuji još mnoštvo njih, u koje se ubacuješ po potrebi. Nema ih beskonačno, ali ih ima dovoljno da štošta naučiš i primijeniš, jer svi će oni prije ili kasnije doći na red da budu glavni. Htjela to ili ne.

I tak, ja sam jako dugo živjela životom brbljavice. Život zgodne cure mi je bio sporedan, štoviše, nisam ga bila ni svjesna. I zato iz tog života nisam naučila sve što sam mogla: jednostavno nisam kužila da mi se neke stvari događaju ili ne događaju jednostavno zato jer izgledam tako kako izgledam; što je ponekad bilo dovoljno dobro, a ponekad ne; ponekad čak predobro. Tek sad kužim da su me (poglavito muškarci) puno pozornije slušali dok sam izgledala ovako,



nego sad, iako ja mislim da sad pričam smislenije, pa i zanimljivije. Uostalom, imam više toga za ispričati.

I zato sam bila prilično zbunjena zbog tog gubitka pozornosti, jer ga nisam odmah povezala s gubitkom tjelesne privlačnosti. A poveznicu sam našla zahvaljujući svojoj pokojnoj šefici, impozantnoj, istinski lijepoj ženi. Bez problema me uvjerila da je 12 godina mlađa nego što je bila. I to joj je bilo važno: znala je ona da je zato svi bolje slušamo! A znala je da to neće potrajati, i da joj je zato potrebna moć: jer prestarjelu ženu još jedino moć (ili ljubav, ali samo u intimi) štiti od potpune nevažnosti.

Skužila sam to kad sam joj se jednog dana potužila da me neki uglednik pipkao ispod stola za vrijeme poslovnog ručka. Ja sam se POTUŽILA, a ona se POHVALILA da je i nju! I onda mi je bljesnulo zašto joj toliko toga treba: ta dotjeranost, taj status... I tad sam prvi put posumnjala da je ipak starija nego što tvrdi.

Možda sam si trebala priskrbiti malo više moći dok su mi još pristajale kožne hlače, ali nisam, jer nisam dovoljno naučila iz tog života, a sad je prošao. Svejedno, iz života u kojem ti niš ne pada s neba naučila sam užitak truda i slast uspjeha, a iz života ljenjivice koja se zna izvući na laprdanje, gušt dokolice. Iz života žene koja nije dovoljno zgodna za sve što joj se ukaže, stekla sam otpornost na svoju nevažnost i pojam o nevažnosti instant-važnosti: nikad nisam bila od onih koje izazovu muk svojim ulaskom u prostoriju; ali sam znala izazvati veselje svojim ostankom. I uglavnom bi mi svi zapamtili ime. A to zna biti važno.

Iz života mudrice učim da sam uglavnom sama birala svoje primarne živote, ponekad iz slabosti, ponekad iz snage, a ponekad me neki jednostavno uzeo i ponio, jer se u njemu slučilo sve za taj trenutak bitno. Ne mogu reći da sam svaki od njih proživjela do daske, ili najbolje što sam mogla, ali mi je drago što se niti jednog nisam odrekla; i još uvijek se niti jednog ne odričem. Retroaktivno/retrospektivno. Sve sam to ja. I sve je to meni važno.

Bar za priče. Kad drugima postanem nevidljiva od nevažnosti, pričat ću ih sebi.

Ako neke zabilježim, možda će ih netko primijetiti. I zavoljeti. Pa tako i mene. U nekoj dislociranoj, i zapravo nevažnoj, važnosti.

Čestitam! Na blogu malo niže čovječanstvo je upravo izbačeno iz prometa. S pravom: neka svijet bude za one vrste koji su spremne obraćati pozornost na nijanse. Uostalom, dame i gospodo virtualci, OVO će nas sve nadživjeti:



To je tardigrada ili waterbear, najizdržljivije biće na ovom planetu, otporno na praktički sve, od ekstremnih temperatura, viška ili manjka vode, do radijacije. Evo filmeka: Link

Kad nemre promijeniti svijet, promijeni sebe; čak i zamre na stotinjak i više godina, čekajući priliku za novi život. A čak i tak umrtvljeno, bićence kuži kad mu je prilika.

Za razliku od dama i gospode virtualnih daltonista, kojima je vraški naporno procesirati sve moguće nijanse postojanja, pa bi da sve bude jasno, u visokoj razlučivosti: ovdje Dobro, ondje Zlo. Istinablog, ajd, mora se priznati da se bar nisu odlučili za monokromni svijet, iako se dam recnuti po malom nožnom prstu da ga 99% priželjkuje, ono, blještavo Dobar Svijet, a ja najblještavija Dobrota usred... E, onda bi se dalo potruditi uočiti tu najsvjetliju nijansu, moju, jel'te...

A onda bi valjda svi drugi opet otpali u kontrast visoke razlučivosti: tko nije kao ja, bio bijel ili ne, taj je Črno zlo (evo Tamarine pjesme: Link

Nego, zakaj ja čestitam na virtualnom izbacivanju čovječanstva iz prometa? Zato jer jesmo zli. Svi odreda. Kaj i nije neki bed kad smo zli sebi i sebi bliskima, ali bogme, uništimo mi dobar dio ekosistema još prije nego što naučimo sjesti na tutu, onim silnim plastičnim pelenama, a ako ih ne koristimo, onda prašcima za pranje veša. Činjenica je da nismo poput simpatičnog, izdržljivog debeljka, koji se pred zaprekama svojem bujanju i uživancijama jednostavno skloni u potpunu neaktivnost dok ne prođu, nego mi svoju ideju Dobra promoviramo hladnim i toplim oružjima, eksplozivno i energično, uz jedva malo šmrckanja zbog kolateralnih žrtava, a kad se stanje stabilizira, tu stabilnost održavamo sitnim pakostima, denuncijacijama, ušutkivanjem i ostracizmom prema nepoželjnima. Čiji broj vremenom raste sve dok ne obuhvati krupne skupine istovrsnih nam bića, različitih u nekim oštrim tonovima svojeg poimanja svojeg Dobra.

A to vam je, gospodo i gospođe virtualci, fundaMentalizam. A ne samo daltonizam.

Ajd, nije tak ozbiljno kak sam se jučer prepala: viroza. Onak, gadna i temeljita. Bolovanje do kraja tjedna. Iskrcala malo bogatstvo u ljekarni, jer paracetamol, vitamini i dobre kapi za nos ne idu na recept. Zaboravila kupiti sirup za grlo. E hebga... No, tak i tak budem morala van sa šaponjom, usput ću.

Rijetko idem na bolovanje, iako me gotovo niti jedan virus ne preskoči: nekak to zaliječim u hodu, malo više polegnuta vikendom. I onda mi se ta viroza zavuče mjesecima i na kraju bude bronhitis, nekoliko puta i upala pluća. Ne bih rekla da sam tako revna radnica, nego mi žao kolegica, kao što mi je žao i mene same kad neka od njih zalegne: valja povrh svoje norme potegnuti još i zamjene. Osim toga, uvijek se osjećam kao da zabušavam, osim kad stvarno imam upalu pluća, jer onda znam da ne zabušavam, da je praktički svaki dah borba za život. Evo, i ovo sad vučem već 10-ak dana jer nisam odmah zalegla. A trebala sam. I zato što nisam, kad sam odbila neko dežurstvo u subotu, gdin šef me neizravno optužio za zabušavanje. Pas mater! Očito, obziri i dobra djela nikad ne prolaze nekažnjeno, zar ne? E, bogme, ovoga puta JA ne želim snositi kaznu: prvo moje zdravlje.

Jer, na koncu konca, samo to nam i ostaje, zar ne? Sve drugo postaje nebitno. Čitam dolje niže o onoj nekoj uvijek dotjeranoj susjedi i mislim si, može joj se: zdrava je, spokojna. Ja sam u subotu imala termin kod frizera i otkazala, danas sam skupila svoje zapuštene lasi u nekakav polumasni rep, odjenula najudobniju odjeću i obuću, koja po nekom pakosnom zakonu nikad nije najatraktivnija, ali nemrem drugačije, sve me boli, trebam udobnost da se nekak dovučem do liječnika, koji mi baš i nije blizu (i to moram promijeniti, moja doktorica je tak i tak vječno na bolovanju ili dopustu, svaki put me pregleda netko novi), režala sam na psa dok je filozofirao oko raznoraznih zapiša jer mi je bilo teško stajati, a još teže hodati, htjela sam da što prije iskrca svoje i da onda ja obavim svoje i zalegnem, a sad sam od svega toga toliko umorna da se nemam snage skinuti i uvaliti u krevet. A pride sam gladna, moram nešto skuhati. Neku paštu s kupovnim umakom i juhu iz vrećice. I kvit.

Taj vražji posao nam daje dojam da smo nezamjenjivi, da će se strefiti neka jeziva katastrofa ako se ne pojavimo, da je grozno misliti na sebe... A nije. Moj muž je umro, a njegov posao i dalje postoji i radi ga netko drugi. No biggy. Iako nije mogla proći večer ili vikend da ga ne zivkaju, dok je bio živ i zdrav. Uostalom, svi ćemo umrijeti. Pa što? Bilo bi dobro da prije toga doživimo pemziju, dovoljno nam za nju otimaju; i da je neko pristojno vrijeme i koristimo. Za bar malo uživanja, po mogućnosti.

Eto, pribrah se pomalo... Sad ću u kuhinju, uzavrijeti vodu i otvoriti neki Barilla umak s akcije, valjda je jestiv. A kupila sam si piletinu i grincajg za juhicu, ali tko će sad to, jock, ja ne, ne danas. Nemam volje ni mrkvu očistiti.

Ali, bit će bolje. Ima i puno gorih virusa od ovog mojeg.

Moji studenti kažu, to nisu PRAVI prijatelji - pravi su oni koje poznaju ZAPRAVO. I ne, ne pada im na pamet da ih upoznaju, ove virtualne, ni zapravo, ni ikako drugačije osim virtualno: jer virtualno nije pravo. Virtualno je približno pravom, ima slične učinke, izgleda skoro pa isto, ali nije to - to. Tak i rječnik veli Link . Rječnik također veli da virtualno može biti i potpuno imaginarno, stvoreno tehnologijom. Eh...!

A mi si ovamo došli naći nekog, ha? Ako smo u tome uspjeli, možda je to zato jer smo virtualno mladi - ono, skoro da jesmo, ali zapravo nismo. I jer smo novajlije u ovoj tehnologiji. Za razliku od ovih zapravo mladih, koji su s tehnologijom stasali. Pa su zato prekaljeni, oprezni, okretni i ponekad okrutni: jer sve to skup za njih nije zapravo. I nije pravo.

Drago mi je što se nisam oduvijek slagala s takvim gledanjem na virtualu, što sam bila virtualno mlada i virtualno naivna pa ustala od monitora i ispila ono nešto kava, upoznala zapravo nekoliko zapravo krasnih ljudi i mislim da je sad sve među nama zapravo pravo... Možda je tako ispalo baš zato jer smo bili podjednako neoprezni.

Nije mi krivo ni zbog onih koji nisu zapravo onakvi kakvi su virtualno, jer su njihove skoro pa istinite priče neizmjerno zabavne, a nisu zapravo škodljive. A možda je tako zato jer nepravo ne može biti škodljivo zapravo? Jer je prava zloća uvijek osobna i uvijek prisna. Uvijek je zapravo.

Igram se ovim riječima zato jer sam bolesna, jer mi nikak nije bolje, jer se počinjem pribojavati da nije nešto ozbiljno, upala pluća na primjer, što ako završim u bolnici, tko će se pobrinuti za psa...? Kad se to zadnji put dogodilo, uskočili su ovi moji virtualni prijatelji. Zapravo. I pravi. Ah, valjda neće opet trebati...

Možda sam se samo malo prepala samačkog života. Koji je zbilja lijep, sve dok ne zaškripi logistika.

A kad se prepadneš, svašta može dobro doći; čak i druženje koje je skoro kao pravo.

Netko je opet zaboravio zalupiti vrata zgrade i tak mi na vrata stana stigao i pozvonio neki mladić; iz držanja sam mu vidjela da kani žicat. Što? Kaže, skuplja priloge za svoje obrazovanje.

A meni došlo da mu ispričam vic o onom momku iz Bedekovčine koji je silno želio postati poštar. Samo je o tome sanjao, sve mu se sviđalo u tom zvanju, i uniforma, i torba, i dugo hodanje, i važnost pošiljki koje bi raznosio... I tak, jednog dana, vele njemu Bedekovčani "Mali, trk u poštu, umro je stari poštar, sad ti je prilika!" I ode on na razgovor, sve super, motivacija na visini, momak snažan i izdržljiv, kadli daju oni njemu ugovor o radu - a ono, naš nesuđeni poštar nepismen! I tak, propali svi njegovi snovi, snuždi se momak, spakira pinklec i ode u Ameriku. Ondje se zaposli na gradilištu i jednog dana donese si za gablec štrukle. Svi ga pitaju što je to, on ih ponudi, jooooj, svima fino. I tak momak otvori štand sa štruklama; pa još jedan; pa još pet, deset, cijeli lanac štandova, na koncu otvori franšizu, zgrne silne novce, milijarde, i onda si misli, kaj sad, dost je bilo, već je i ostaril, ide on natrag doma u Bedekovčinu. Pa franšizu proda nekoj japanskoj korporaciji. Pri potpisivanju ugovora o prodaji, lijepo proćaska s Japancima, klanjaju se oni njemu, on njima, glavni Japanc uzme ugovor i potpiše, naš momak uzme ugovor i stavi križ. "Vi ste nepismeni?", iznenađeno ga upita Japanac. "Aha", odgovori ovaj. "I tako nepismeni ste sve ovo postigli???" čudi se Japanac. "Tko zna što biste bili da znate čitati i pisati!" "Poštar u Bedekovčini", snuždeno odgovori naš junak.

Međutim, nisam mu niš ispričala. Rekla sam mu da ja nemrem stipendirati svakoga tko mi se pojavi na vratima, pitajući se da li ta njegova spika kod nekoga i upali. Vjerojatno da, žicari su oportunisti, neće oni smišljati novotarije sve dok im ide na ofucane priče. Uostalom, izgledi da na tu foru zaradi više nego da se školuje, poput nesuđenog poštara iz Bedekovčine, prilično su veliki.

Nego, nije to prava tema ovog zapisa: nego što to treba doživjeti, proživjeti, postići i dostići da bismo smatrali svoj život ispunjenim? MI, a ne drugi. Jerbo, priča o poštaru je zapraf jako tužna: čovjek nikad nije ostvario svoj san. Ostvario je nešto što je većini drugih ljudi san. Istinablog, u ovoj priči bi momku školovanje uistinu pomoglo da ostvari svoj san, ali hebga, ovak mu se više dive!

Pita se malo niže janica "Što ako se ne dogodi?" Ne znam na što točno misli, a za moj zapis je i nebitno, iako ga je (uz žicara s početka) donekle potaknulo. Sve se nekak mislim da bi trebalo pokrenuti neki tečaj, nešto kao "Dream Management" ilitiga "Upravljanje snovima", tak da naučimo željeti ono što se doista dogodi, umjesto onoga što smo ili bismo željeli da se dogodi; za svaki slučaj, ako se ne dogodi...

Šteta milijardi, zar ne? ;-))

Još uvijek me pomalo tišti primjedba moje frendice, koju poznajem još od vrtića, da sam ja oduvijek imala ideala, da sam oduvijek imala sklonosti idealizirati ljude. A ona ne. Pa kad sve skup zbrojimo i oduzmemo, ona je s ljudima bolje prošla nego ja, bar po kriteriju broja koji je stalno prisutan u njezinom životu: muž, dvoje djece, od samog početka radi u istoj firmi. A ja mijenjam. I ljude, i zaposlenja.

Tak je to kad si sklon(a) idealiziranju: razočaraju te. Ali ti vjeruješ da netko drugi neće. Pa ideš dalje. Pa onda opet, i opet si misliš, ma, nije to neki reprezentativni uzorak, ima još... I onda opet, i opet, i opet. Na kraju ljude (i zaposlenja) počneš birati po kriteriju KOLIKO IH JE LAKO OSTAVITI. Aha. Baš tako. Iako se ideali vremenom promijene, ovaj kriterij ostaje.

Začudo, već dugo nisam promijenila posao. I ne bih ga željela ostaviti. Prije sedam godina jesam, ali sam mu se vratila, istom poslu, istom poslodavcu. I onda sam si obećala da raskid neće biti s moje strane, obećala sam si vjernost, upornost, dosljednost. Pa baš da vidim!

Jooooooj, bogme to nije lako... Iako nije osobno, bar ne toliko koliko su ljubav i prijateljstvo. Znam ja da neki pomak ovamo ili onamo, koji se odražava na mojoj plaći, rasporedu, težini posla ili statusu nije smišljen baš zato da me zariba ili nagradi, nego s nekim sasvim desetim ciljem, koji mi se može više ili manje sviđati, svejedno, ja svaki put vidim drugačiji put, meni privlačniji i meni poželjniji, i svaki put mi dođe da jednostavno odem baš tim putem, ili nekim sasvim nepoznatim, pa da vidim; iako sam već vidjela. Premda svaki put stignem do iste točke: zasićenja.

A tako je, bogme, i u ovim osobnijim odnosima. Ne, nije mi bitna (samo) lova, čak ni u poslu, nije bitan (samo) status, čak ni u poslu, niti (samo) privlačnost, ugodnost, raskomoćenost, čak ni u poslu... Što onda jest?

Vjerujem da je to baš taj neki opći cilj: ta neka ZAJEDNIČKA dobrobit. TA mora biti usklađena s mojim korijenskim vrijednostima. Podudarnost ideala. A prije svega, samo njihovo POSTOJANJE.

Ako toga nema, pa, hm... Rekla bih da je kriterij lakoće ostavljanja zapravo jako dobar. Što će ti neki priljepak koji te uhodi, zvoni ti na vrata, šalje bezbrojne poruke ili te opanjkava i diskreditira gdje god stigne godinama nakon što si mu rekla "ne"? Čak i u poslu.

Zato bih rekla da su idealni oni koji znaju biti ostavljeni.

Rekoh svoje. Haug!

...osjetiti ikakvo zanimanje za seksualne aktivnosti, maštarije ili želje nepoznatih mi, a bogme ni poznatih mi ljudi. Mislim da je takav interes kod osobe koja je prevalila 50. krajnje čudnovat, osim kad se radi o sasvim konkretnim osobama s kojima navedeno smatra poželjnim ili ostvarivim.

Ali da ja sad uključim telku ravno na monolog Juliette Binoche, koja Jeremyju Ironsu priča o nekoj svojoj traumi iz puberteta koja ju je navela da se poševi s nekim podjednako istraumatiziranim mladcem, i da to gledam dobrih 5 minuta i pitam se zakaj je taj film pobrao sve moguće nagrade, e, nemere! Jock. Dosta. Zabole me.

Isto tak više nemrem čitati vješto napisane priče i romane o seksualnom sazrijvanju, oblikovanju seksualnog identiteta, orijentacije i preferencija te prvim, drugim, trećim i onda inim, mnogo kasnijim iskustvima imaginarnih likova, stvarnih likova, kombiniranih likova ili bilo kakvih likova koje ne poznajem, nikad nisam poznavala, nikad neću upoznati pa se posljedično neću naći ni u prilici da se zapitam kak oni to ili kak bi to s njima bilo... Zabole me. Dosta!

E, a onda možete misliti kak me tek živo zanimaju seksualne maštarije, djelatnosti, žudnje ili planovi nemuštih, nepismenih i uglavnom totalno nemaštovitih Iskričara i Iskričarki? Ha? Osobito onih koji im čak ne mogu pronaći ni riječi, nego puknu neku kakti "napetu" sliku. Za popizdit zanimljivo! Ma, zabole me. Dosta!

Ah, znam ja da ovaj moj vapaj ništa neće promijeniti... I dalje će se ovdje lizati med, rakija, čokolada i raznorazni sokovi s obnaženih ženskih grudi (Jeste li to i iskušali? Meni nije bogznakaj.), grlit će se sprijeda, straga i postrance, a pretežno će biti crno-bijelo. I da, naravno, ima to i svojih učinaka: postavljatelji takvih ingenioznih uradaka će zasigurno nakon svakog posta primiti koju poruku više nego što bi inače. Jer želja za jebanjem uvijek pobuđuje želju za jebanjem. Nažalost, nerijetko u zdrav mozak.

A najtužnije je kad zapravo uopće nije posrijedi želja za jebanjem...

Ali, kaj me briga. Meni dosta.