Ručkić krčkić

U životu sam propustila mnoge kuće: onu koju je pradjed zapio, zakockao i zakurvao, skupa s imanjem i tvornicom, zatim onu koju djed nije stekao, a kasnije, kad je mogao, nije kupio zato jer je u njoj bila stara židovka koja nije htjela iseliti iz prizemlja, a poslije smo doznali da je bila puna zlata, umjetnina i love i da je sve ostavila drugome kupcu, kojega smo, ah, sol u ranu, i mi poznavali, zatim onu koju je otac obnovio za baku, kao i onu koju joj je sagradio novu, ali se odrekao nasljedstva u korist njene pastorčadi koju je i tako više voljela nego njega; propustila sam čak i kuću u kojoj sam živjela kad sam se udala, jer iako je bila naša, na papiru nije zbog nekih traljavosti muževljevih predaka, ali za nju mi nije žao, bila je nezdrava.

I tako vam ja nisam kućevna. Kako izgleda skućiti se znam iz primjera svojih prijatelja, kojima je to bio dugogodišnji projekt i okosnica zajedničkog života. I onda su kuću izgradili i skućili se u njoj, ali nisu više znali što bi dalje jedno s drugim ili sami sa sobom. Pa su se razveli. Zaključivši da im je u zajedničkoj kući odveć skučeno.

Jako dugo zapravo nisam znala niti što je dom. Smatrala sam da je to mjesto gdje ti se najugodnije posrati i naspavati. Priče o tome da te ondje trebaju obujmiti toplina, ljubav i osjećaj sigurnosti smatrala sam pustima, jer sam se bojala da bi ta navala osjećaja skučila moje ja i istisnula me iz takve kuće, stana ili bilo čega što se domom naziva; jer ja trebam puno prostora. Samo svojega. A trebam ga zato jer kućama i stanovima u kojima sam živjela nisu vladali toplina i ljubav, nego strasti i opasnosti; pa se onda moraš odmaknuti, ako želiš predahnuti.

I zato se ja nikako ne želim skučiti.

Međutim, i sama sam si kriva: loše sam birala ukućane. Onda kad sam mogla birati. Naučena na silinu strastvenosti, ne cijenim blagost ustrajnosti. Em mi je nejasna, a zato i sumnjiva, em dosadna. Ne, ja sam birala muškarce koji su mi bili uzbudljivi jer su ih okruživale uzbudljive okonosti. A kad bi se okolnosti promijenile, ti bi muškarci ispali dosadnjikavi. Ili je meni bilo dosadno, jer sad su bili samo oni. I ja. Projekti završeni. Odnosi skučeni.

Ali, sad učim: napokon sama u svojoj kući, shvaćam da prostora može biti i previše; da i višak skučava. A imam i dvije papige. I od njih učim zapravo sve što sam odavno trebala znati, a nisam: bitno je biti s nekim čije ti društvo paše, cijeli dan, svaki dan.

Moje papige su bile par kad sam ih doselila k sebi: sjedile su u hranilici u pet shopu i cmakale se do iznemoglosti. A nisu čak ni iste vrste, iako su istog roda (obje Fischerove "ljubavne papigice", ali jedna je breskvaste boje, a druga tzv. "maskirana personata", tj. crnoglava). One dugo žive, a monogamne su, biraju partnera za cijeli život. Tako sam bar mislila, ali kasnije sam čula glasine da je tako samo kad nemaju izbora - u jatu su sklonije serijskoj monogamiji, kao i ljudi. Svejedno, bile su par, a to su i sada. I nikad im nije dosadno: cijeli dan pospremaju krletku, pile sve drveno i odnose u "nadogradnju" koju sam im postavila nakon što su banjicu pretvorile u improvizirano gnijezdo. Ševe se redovito i ponekad sjede na jajima, točnije, ako ja ne skužim da jaja ima; kad ih bacim, kao da ih nikad nije ni bilo. Svađaju se, naravno. Crnoglava popizdi kad breskvoglava ne primi štapić kak treba i kad im tresne nadomak ulaza u "Ric" (ljubavnu nadogradnju). Još uvijek ne znam koja je točno žensko, a koja muško, jer se u pozama izmjenjuju gore-dolje, a i na jajcima sjede naizmjenično, iako crnoglava češće i duže. Mene, kao i sve izvan svoje kuće, ne fermaju pol posto, osim kad uzmanjka hrane ili svježe vode.

Njihov život je prožet zajedništvom. I to mu je sav smisao. Ni manje, ni više. Iako vole uteći iz krletke i pravi su majstori u tome. čak i tada, zajedništvo im je sve: skupa lete, skupa istražuju, i onda skupa sjednu na karnišu i skupa seru po zastoru. I ni makac. Satima. Nadam se da će zajedno i uginuti. Jer ne smijem ni pomisliti što bi ona koja nadživi onu drugu.

Takva ljubav je ovisnost. A ovisnost skučava. I skućava.

Nisam je naučila. Možda nisam zato jer sam genetski programirana za nešto drugo - nije bez razloga da su cijeloj mojoj familiji kuće stalno izmicale! Možda smo mi nekakvi europski nomadi, koje je Povijest stalno iskorijenjivala... I evo, ja sam sad posljednji izdanak. Imam zahod, pače DVA! Imam krevet, pače DUPLI! Možda je cijela moja loza baš zbog toga toliko putovala?

ima kuća nakraj sela
velika i sasvim bijela
oko kuće okućnica
a u kući pomoćnica
ispred kuće limuzina
nek se vidi da se ima
u hodniku križ na zidu
da poštenje svi im vidu
bio gazda raspikuća
prvo osta bez benzina
zatim ode limuzina
za njom pomoćnica
za dug ošla okućnica
namještaj i vešmašina
u hodniku križ se klima
kuću sada mačka ima
velika i sasvim bijela
strah i trepet cijelog sela

Nezaboravan mi je susret s jednom našom davnom čistesom: "Jooooj, gospica Vega, kak ste se vi lepo popravili otkad sam vas zadnji put videelaaa..." A ja 20-ak kila veća. Ma svaka joj čast! Uopće nisam bila svjesna da se na tih 20 kila može i tako gledati.

I onda se zapitaš koliko ti raznorazni popravci vlastitog lika, djela i procesora imaju smisla? Ne popravljaj ono što nije strgano, glasi jedna anglo-saksonska poslovica... Možda prčkamo po nečemu što je sasvim u redu? A od potrganog smo odustali; zapravo, trudimo se ignorirati. Jer nam se čini da smo tu nemoćni.

I jesmo. Nekidan mi je došao jedan čovo procijeniti neke antikvitete i duboko me razočarao: svaki od njih je oštećen. Puknut, slijepljen, ali definitivno oštećen. I zato figurica koja bi inače vrijedila 500-ak kuna praktički ne vrijedi ništa, kaže on.

Ali mi ljudi nismo figure; ne bismo smjeli biti. Nije da ne vrijedimo ništa ako smo puknuli pa se skrpali - nerijetko vrijedimo još više nego prije: jer imamo iskustvo; možda i spoznaju; jer znamo gdje smo krhki; i jer nam ožiljci ponekad lijepo stoje. Jer njima dokazujemo da smo se usudili živjeti, da smo imali petlje proviriti iz svoje zone sigurnosti, da smo ponekad bili neoprezni, a ponekad, blogme, hrabri.

A kad nismo hrabri, onda popravljamo ono što zapraf ni nije strgano: svoje tijelo. Iskreno se rastužim nad brojnim zapisima o tome koliko je pojela, pa kak je to onda skidala, jel se dovoljno napatila da okaje grijehe svojeg želuca... Iako joj niš ne fali. Samo je ima. I možda joj baš dobro stoji i pristaje. I mnogima se baš jako sviđa. Pa čak i ako ne mnogima, zar želimo u svojem životu nekoga kome se u biti NE sviđamo? Tko bi nas htio, ali uz popis popravaka? Kojima se on, naravno, ne bi bavio - on nam samo daje šansu da mu se svidimo, AKO...

Ma, zajebi ti to! Bilo da se radi o tijelu, duši ili svjetonazorima, odjebi! Ili pokušaj to isto, pa ćemo onda popričati. Na kompromise pristajem isključivo u postupcima: ti voliš da ti svira radio dok ne zaspiš, meni smeta; ali ja volim čitati prije spavanja, a tebi to smeta. OK, ajmo oboje potrpjeti i vidjeti hoćemo li se naviknuti (hoćemo), ili ajmo se oboje odreći svojih gušteva i vidjeti hoćemo li se naviknuti (hoćemo). Samo me, pliz, nemoj popravljati! Ajde nauči gdje sam slaba i onda oko toga pažljivo... I ja ću tako tebi.

Jer se neću praviti da sam čitava i neoštećena. Ako ti takva ne vrijedim ništa, nikom ništa. Bi li moja "bezvrijedna" figurica bila bolja kad uopće ne bi imala onu svoju strganu pa slijepljenu ruku? Ne bi. Ne bih ni ja. Meni je moja figurica draga i s tragom loma; OK, nije za novčane transakcije, ali je sentiš, baš za dušu. I ponosim se što je preživjela gotovo dva stoljeća samo s jednim lomom.

Sve drugo je samomržnja. Ako ne možemo voljeti oštećeno; zato jer ne možemo voljeti svoje slabe točke. I jer ZATO nemamo snage popravljati ono što je uistinu slomljeno.

U namjeri da postignem razigranu i maštovitu interakciju sa svojim potencijalnim interlokutorima, profil sam popunila kontradiktornim, idiosinkratičnim i mahom faktualno nekorektnim podacima, ali uz završnu smjernicu kojom nedvojbeno upućujem na delineaciju imaginarnog od faktografskog (citiram):

"Cijeli profil je lažnjak. Slika nije moja, podaci nisu moji, cjelina mene nije poput ove cjeline. Ako ste stigli do ovog odgovora i sad se pitate zašto je tako, odgovor možda saznate ako je vaša cjelina dovitljiva i radoznala, a možda i ne saznate, zbog čega moja istinitija cjelina zacijelo neće patiti."

Međutim, moji su korespondenti izabrali postupak iz naslova, tj. transcendenciju limitirajućih komunikacijskih smjerokaza, i to metodom sofisticiranog ignoriranja gore navedenih, što je rezultiralo humornim efektom diskrepancije između meni poznate zbilje i one iz njihove imaginacije, na primjer, raspitivanjem o mogućnostima zapošljavanja u Švedskoj (u kojoj navodno živim) do zakazivanja susreta u raznoraznim manje poznatim švedskim gradovima. Najveću rafiniranost komunikacijske transcendentnosti postigao je moj današnji interlokutor metodama:

- formalnog očuđenja;
- sadržajne ikonoklastičnosti;
- kontekstualne dekonstrukcije.

A) FORMALNO OČUĐENJE

Semantički nabijene linee interlokutor smješta istovremeno u naslov i tijelo poruke.

Diskurz iz naslova emfatički se ogleda u prostoru komunikacije, tzv. "tijelu poruke" ističući kako dvostrukost komunikacijskog procesa, tako i njegovu civilizacijsku i kulturološku podvojenost. Primatelj je ponukan zapitati se o važnosti svakog dijela ovakve poruke te odustati od njihove hijerarhizacije od naslova naniže ili obratno. Osobito je uspješna metoda prekidanja naslovnog teksta kad pošiljatelj "potroši" dozvoljeni broj slovnih mjesta, što pak rezultira uviđanjem kako linearnosti s jedne, tako i cikličke naravi komunikacije, s druge strane.

Evo primjera:

"Hallo!Pročitao sam tvoj profil i super je. Ja obožavam višak kilograma i veliku guzu da ju ližem. je


Hallo!Pročitao sam tvoj profil i super je. Ja
obožavam višak kilograma i veliku guzu da ju
ližem. jedino ne problem što ti hoćeš mlaďe
ali ja sam u velikoj formi! reci nešto!"

B) SADRŽAJNA IKONOKLASTIČNOST

U svojem profilu navodim sljedeće (citiram):

"Opiši osobu koju želiš upoznati. Koje osobine su ti najprivlačnije?
Obaraju me s nogu oni koji ne kompliciraju, kojima ne smeta višak kilograma ili dlaka (jel znamo kome i dlaka smeta, jel' tak?), obožavam napaljene, odgovaram isključivo na poruke s detaljnim izmjerama ključnih dimenzija, mlađi su moja furka i nemrem živjeti bez intimnih fotki svojih korespondenata. Dakle, nekog takvog želim upoznati."

Naravno, sve tvrdnje kontekstualizirane završnim komunikacijskom smjerokazom popirmaju ironičke tonove, što ovaj interlokutor transcendira vlastitom ironijom praveći se da svaku od njih shvaća doslovno: u navedenoj poruci prvu i onu o mlađima, u sljedećoj nudi svoje intimne fotografije, jedino onu o izmjerama ignorira, vjerojatno zato da svojim humorom ne bi prešao granice dobrog ukusa.

Osobito treba pohvaliti interlokutorovu svijest o ekonomiji žudnje, na koju ukazuje predzadnjom porukom (citiram):

"O.K. Neću ti više dosaďivati ali propuštaš pravu robu jer ja sam profesionalac u sexu. Pozdrav od XX


O.K. Neću ti više dosaďivati ali propuštaš
pravu robu jer ja sam profesionalac u sexu.
Pozdrav od XX iz YYYY!"

C) KONTEKSTUALNA DEKONSTRUKCIJA

Kako bih provjerila u kojoj mjeri pošiljatelj ovih poruka može transcendirati limitirajuće čimbenike komunikacijskog procesa, uskratila sam mu onaj završni, tj. feedback primatelja. Nakon tri neuspjela pokušaja da komunikaciju kompletira, moj interlokutor izabire dekonstrukciju konteksta, uznemiren samoodređenjem koje mu nameće moja suzdržanost. Drugim riječima, u potrazi za naracijskim identitetom, pribjegava dekonstrukciji pripovjednog identiteta svojstvenog nestabilnosti postmoderne subjektivnosti u današnjem društvu te ukuljučuje primatelja (mene) u konstrukciju vlastitog samoodređenja otvorenim pozivom na interakciju (citiram):

"daj barem se javi i odjebi me! daj barem se javi i odjebi me!

daj barem se javi i odjebi me!"

ZAKLJUČAK: Profinjenim ignoriranjem taksonomije zadanog konteksta, iskričarski interlokutori postižu njihovu komunikacijsku transcendenciju te novu vrstu narativnog identiteta koja je fluidna i ucijepljena u transkulturalnu mrežu narativnih, vizualnih i strukturnih međuodnosa.

Kao u kvartovskom bircu, u koji svraćaš iz komocije i navike, iako je kava kisela, voda mlaka, a pepeljara uvijek prljava. Više ni ne primjećuješ. Dođeš u poznato, nit gledaš, nit slušaš i zapravo ni ne želiš razgovarati; nitko te više ne zanima, niti ima išta novoga za reći.

A u početku je bilo zanimljivo, mirisalo je na novo, na trud i želje, raznorazne. Bilo ti je drago popričati s neznancima, popiti zajedno piće. Sad znaš sve njihove priče i točno znaš što je njihvo piće. Praviš se nevidljiva kad dođeš, ni konobaru ne moraš reći što ćeš.

I svejedno dolaziš. Jer ti se ne da privikavati na novo, na drugačije, na skuplje, na kompliciranije, jer si misliš, i tako se uvijek sve svede upravo na ovo.

Tak je meni s Iskricom. Ujutro dođem, puknem sličku da ni ne pogledam ostale, ni ne pročitam večernje i noćne priče (jer su mi već poznate, čak i kad ih piše novi nick), onda mi puste neku facu na početnu s pitanjem jel' bih ja s njim neznamkaj, a ja si mislim "Ajme meni, i OVO bi se parilo?!", a kad se malo razbudim bude mi svejedno, svatko bi se pario, a netko i uparivao, čemu čuđenje, tak je to...

Još uvijek se uspijevam donekle začuditi zanešenim pričama o nekim divnim muškarcima ovdje, jer meni se čini da takvih baš i nema, ima ih OK, ali takvi su lutrija, odveć rijetki da bih povjerovala u opravdanost učestalosti takvih zapisa... A mi žene smo divljakuše, mislim da je s nama totalno nezdravo petljati, svaka ima bar trokrilni ormar prtljage koju jedva čeka nekome nabaciti na pleća. One koje to nemaju, ili su ostavile u šupi, eh, te su nevidljive prostim okom, te nisu ovdje, u našem svakodnevnom br(l)ogu.

A ja imam neki sastanak u šest... Sad još prošetam pseto i taman. Najviše volim doći u ovakvo tiho doba, kad je većina na putu s posla ili zauzeta jelom. Kao da smo se družili; a baš dobro što nismo :-))

Ova na slici nije mojih ruku djelo, ali moja je još bolja - bit će za slikanje tek kad se potpuno ohladi... hm. A možda i neće, jer nisam izdržala i već sam smazala dvije kocke. Možda zato krema malo spuzne. Ali, nema veze! :-))

Eh, da... znam da sam mnogima ovdje već dosadila sa svojim kuhanjem, majstorijama po kući i pričama o starenju, bolesti, umiranju i sprovodima. Hebga, to je moj život ovih mjeseci. Je li takvom životu mjesto na dejting sajtu? Zašto ne bi bilo? Zar samo prpošni, veseli i sretni imaju pravo dolaziti ovamo?

No, možda sad počnem mijenjati teme. Htjela bih to. Htjela bih da mi i druge budu aktualne i zanimljive. Međutim, ja sam sad prvi put u životu potpuno sama, iako sam i ranije živjela sama, ali uvijek su starci bili negdje nadohvat, uvijek se moglo nazvati, pitati, posuditi nešto što trebaš. A sad je gotovo: imam što imam, snalazim se kako znam.

I valjda sam zato krenula od onoga u čemu sam najviše ovisila o roditeljima: majstorija i kolača. Moj stari nikad nije htio zvati majstore, uvijek je nešto popravljao sam, s fifti-fifti stopom uspješnosti, ali ni kad bi pokvario, nije se zvalo majstore, nego bi se kupilo novo. Stara se užasavala majstora, koji su zaredali nakon očeve smrti: em nikad ne znaš koliko će te to koštati, koliko će trajati, hoće li uopće napraviti kak treba, em ih treba gostiti i onda još nakon njih čistiti. Dakle, od majstora me hvata panika, nasljedno. A preživjela sam ih. Malo koristeći tefter svoje stare, malo susjedske preporuke, sve u svemu, eto, napravih što sam htjela, uz troškove koje baš i nisam htjela. I sad znam: za majstorisanje moraš imati viška love. Onda se ne uzrujavaš.

A kolači... eh, u njima je stara bila nenadmašna! Kombinacija primorske, češke, vojvođanske i zagrebačke tradicije s nesputanom maštom i gurmanlukom. Jest, i njoj bi ponekad izgledali nelijepo, ali sve bismo im oprostili nakon prvog zalogaja. Svi odreda. Krenula sam od savijača, misleći da su najjednostavnije, iako ih ne volim osobito; osim toga, mislila sam da je bolje znati napraviti neki kolač za kojim baš ne ludujem, jer tako ću ih manje jesti. Dakle, savijače su mi katastrofa: i jučer sam radila i opet su se raspuknule. Okus je dobar, ali izgledaju tako odvratno da ih nemam volje pojesti. Spremila sam u hladnjak, ali mislim da će to ipak u smeće.

Međutim, kad ja nešto volim, onda sam to sposobna dotjerati do savršenstva. A volim čokoladu. Sve čokoladno, a osobito sočne biskvite s čokoladnom kremom. I tak sam našla ovaj recept Link , malo ga doradila - u mlijeko umutila ruma, biskvit prije nanošenja kreme premazala pekmezom od brusnica, smanjila količine po juicynim načelnim uputama glede izrade biskvita i voila - savršenstvo!

Sad zaista mogu živjeti sama.

Šetamo sinoć šaponja i ja, nije bilo kasno, oko 11 uvečer, kad dotrče neka tri mladića. Jedan viče "Gospođo, zovite policiju!", druga dvojica se smiju. Zavitlavaju se, pomislim, i odgovorim "Čujte, mogu samo dimnim signalima, nisam ponijela mobitel". Odjure dalje. Šaponja i ja napravimo krug, kad ova trojica i dalje jurcaju ulicom gore-dolje. Sad već pala i šljaga, udareni viče "Naći ću te sutra, jebem ti mater!", jedan od one dvojice ga smiruje, treći spominje kurac... Usporim, udareni dovikuje, sad ne samo meni, svima, "Zovite policiju!" Ali tu je smijeh. U obližnjem lokalu je očito njihova ekipa, jer ovaj koji ga je smirivao kaže onom trećem neka ide unutra, lijepo se zabavljaju, umjereno... Zalazim za ugao, prema svojoj kući, i sad mi se mladić opet izravno obraća "Gospođo, zovite policiju!".

Kod kuće mozgam je li sve to skupa neka zeka-peka ili je zaozbiljno: od prvog uleta se situacija zaoštrila, stigla do udarca i psovki. Ali, što ako oni jednostavno zavitlavaju prolaznike, ako je to neka njihova interna fora?

Nazvala sam policiju. Rekla sam da ne mogu procijeniti situaciju, ali da ne bih voljela imati na savjesti nekog novog Luku Ritza. Ne znam što je bilo dalje. Ali, ja sam mirno spavala.

A danas sam morala skoknuti u dućan, jer sam jučer, po običaju, zaboravila jednu od ključnih namirnica za današnji ručak. Usput prolazim pored trgovine s gordim nazivom "Dječji Salonn" (uh, načisto svršim, i to guzno kao naša majka serajka, na te jezične "kreacije"!) i iz čiste dokonosti zastanem pred izlogom: košulja za trogodišnjaka 1395 kuna! Isto toliko i hlače, suknje, majice, razlike su po sto kuna, bez obzira na veličinu. Pa tko to kupuje? Djetetu koje će to prerasti u roku od par mjeseci? No, sjećam se otvorenja: klinci i klinceze su paradirali pistom, posebno izgrađenom za tu zgodu, publika se prelijevala na pločnik i cestu, ometajući promet, sve je snimala telka. Za razliku od brojnih drugih trgovina u kvartu, ova opstaje. Znači, kupuje se.

I sad se ja pitam što mi to učimo svoju djecu? Pod ovim "svoju" ne mislim samo na one s kojima imamo krvnu vezu, nego SVU djecu s kojom imamo nekakav odnos. Kakav osjećaj realnosti oni imaju? Koliko smo realni mi sami?

Evo, ni ja nisam znala procijeniti je li borba zaistača ili zafrkancija, a mislim da bih to prije desetak godina znala: prije desetak godina mi je internet služio samo za slanje emajlova i traženje podataka potrebnih za posao. Međutim, nakon silnih beskrvnih borbi, ovdje, ali i onih pročitanih posvuda na netu, ja više zaista ne znam kako izgleda sukob kad je istinski. I uvijek sumnjam da je smicalica, da je iza svega toga neka uglavnom neukusna šala.

A ovi s tom odjećom u iznosu mirovine... Pa kak ti klinci neće misliti da žive u najgorem razdoblju u povijesti čovječanstva ako jednog lijepog dana ispadne da NE MOGU kupiti takvu krpicu, bilo zato jer nemaju novaca, bilo stoga jer je dućan (ipak) propao? Kako neće misliti da je smak svijeta ako nemaju najnovije, najskuplje i najprestižnije?

Baš neki dan sam se prisjećala svoje mladosti, oskudice izbora i posljedične skromnosti; ne, ne bih to čak ni nazvala skromnošću, jer skroman si ako imaš izbora pa izabereš neraspinost, nego bih prije rekla da je to bio osjećaj za realnost - odmjerenost želja u skladu sa stvarnim mogućnostima. I zato sam možda bez većih trauma preživjela i raznorazne stabilizacije, galopirajuću inflaciju, rat... Ali, onda me krenulo. I danas sam istinski nesretna kad si ne mogu priuštiti neku precijenjenu krpu. Ali ono, od srca nesretna; razumom - nisam. Samo što razum ne prevlada svaki put.

Mislim da je u ovom povijesnom trenutku za djecu bolje kad nemaju; mislim da tako osnaže svoje prednosti, ojačaju, manje fantaziraju, više rade. Ali se bojim da ih motivira baš taj osjećaj nerealnosti svega, od bezveznih sukoba koji stižu do šaka u roku od pet minuta, a zatim do ubojitih nakana i prijetnji, pa sve do puste želje za neozbiljno skupim stvarčicama. Ali, kad ja nešto na tu temu kažem, kad ih pokušam navesti na neki drugi motivacijski tijek, eh, onda ja ispadnem staromodna; zatucana; ili pak strašno naivna.

A tko će ga znati... Možda i jesam.

Imam od jučer. A trebam nekak provesti vrijeme dok ne ogladnim. Van ne idem, jer to me uvijek lupi po džepu (ja sam san svakog trgovca, ali i spas za Rvacku, jer rekoše ekonomisti - spas je u trošenju!), dakle, ovđekarce ću, i to ne o kuhanju.

Evo, mogu o visku. Kak čovjek ispadne visuljak zahvaljujući visku. (Molim viseće članove da ovaj odlomak ne shvate osobno, priča jest osobna, osoba je stvarna, ali nije oni, bar koliko je meni poznato.) Dakle, u moj kvartovski parkić svakodnevno dolazi jedan gospodin, cca 75 godina star, sjedne na klupu i klati viskom: malo u zraku, malo iznad vlastitog međunožja (???), malo postrance, pri tom neprestano mrmlja. Kad ujutro prolazim sa šaponjom, on je ondje; popodne isto, predvečer također, jedino ga navečer nema. Valjda ne vidi dobro što visak pokazuje.

I sad se ja pitam, je li moguće da je visak glavna aktivnost ovog života? Jest da penzići baš i nemaju neznamkakvih izbora, ali, čovječe, cijeli božji dan piljiti u visak?! Hm. Možda bolje u visak nego u telku. Visak i gospodin očigledno uspješno komuniciraju, gospodinova usredotočenost je apsolutna, ne primjećuje on ništa drugo i nikog drugog doli viska. A meni to ipak nekak žalosno.

Ne zbog samog viska; visak je vjerojatno sasvim pristojno društvo, sasvim neškodljivo. Nego zbog te monomanije. Zato jer slutim da svatko od nas tako lako može izvisiti iz vlastitog života ako se primi samo za jedno, i ne pušta, i ni makac od toga. Nebitno je li to visak, sapunica, fotelja, kućni ljubimac ili igrica na kompu - nešto što dokida važnost svemu drugome. Iako kužim da to može pružiti veliko olakšanje - itekako! Evo, ja trenutno svu svoju energiju koncentriram na pronalaženje golemog, a jeftinog ogledala. Mislim, 50 godina proživjeh bez takvog, dakle, niš mi neće biti bez njega, ali trebam ga: ne zrcalo, nego tu zanimaciju. Jer me ostale previše opterećuju.

Kako se objesimo o visak? Hm. Strah me odgovora. Zaista. U stvari, puno toga me plaši i mislim da baš zato kužim koliko je ovisnost o visku prisutna i neposredna. Moja bivša šrinkica mi je jednom rekla da sam ja nevjerojatno hrabra osoba baš zato jer tako intimno poznajem strah u tako mnogo životnih aspekata, a ipak ga svaki put prevladam. A sad se, evo, bojim da ću se umoriti od toga. Da ću se i ja ovjesiti o neki visak i izvisiti iz svega drugoga...

Još uvijek imam puno potpore koja me sprječava: obaveze na poslu, onaj maleni kružić prijatelja, odgovornosti za ljubimce, ukratko - potrebu da funkcioniram na više razboja. Ali, moj popis važnosti se svakodnevno skraćuje: neki dan sam na posao otišla potpuno nenašminkana! A to nisam napravila NITI JEDNOM u 25+ godina radnog staža! Nisam se ni sjetila da bi trebalo... OK, nije to nikakva strahota, mnoge moje kolegice UVIJEK dolaze nenašminkane, ali meni je to oduvijek bilo važno, smatrala sam da time pokazujem da mi je stalo do posla, da mi je stalo do ljudi s kojima komuniciram, da se uljepšavam kako bih im to pokazala... I još uvijek mi JEST stalo, ali, eto - sad sam se raskomotila. A tako to krene...

Ta redukcija. Zaista potrebna dok je život jako aktivan, kad gubimo funkcionalnost ako nemamo jasnih prioriteta. Kad zbilja trebamo neki visak da nas fokusira. Ali, jednog dana se jednostavno zateknemo na klupici u parkiću, potpuno obuzeti fokusom bez cilja.

Sad bi trebalo ustati i zgotoviti ručak; nije to neki posao, zarolam malo sira u pureće odreske, pustim da otcvrljikaju nekoliko minuta, podgrijem prilog od ranije i eto. A teško mi je. Od jutra ratujem s prašinom. Nepreglednom, nezaustavljivom, sveprodornom prašinom, s ulice, iz same zgrade (u kojoj se već mjesecima majstoriše, jest da sad izgleda super, ali stubište čisti servis, a stan ja sama), u stanu, mačka se linja, pas isto, papige se mitare i razbacuju sjemenke, s mene otpadaju kosa i bezbrojne mrtve stanice... A zauger baš ne vuče. Čak mi je bolji onaj mali, štapni na baterije. Ne znam kaj je velikome, sve se bojim da se u životu preveć nazaugao i sad bi u pemziju.

Trebam spremačicu. Jebga, stvarno trebam, ova kvadratura je nesavladiva za jednu osobu koja ima i drugih obaveza i zanimacija. Nek mi bar stvori PRIVID čistoće, kao ova dosadašnja, eto, bar to i ja zadovoljna! Ovako, kad to radim sama, znam koliko sam se naradila, ali znam i kako sam malo postigla. Svako čišćenje - izgubljena bitka.

I sad me sve to skupa podsjeća na raskide, na to što je najteže poslije raskida: gubitak rutine. Evo, ovako sam se osjećala nakon svakoga - zbrkana, izgubljena, poražena, shrvana. A ne pišem sad samo o ljubavnim raskidima, nego o svakakvima, o raskidu s prijateljicom, odvajanju od roditelja, otkazu spremačici... Svaki ostavlja ovakav vakum koji te nastoji uvući u prazninu opustošenosti; a ti se opireš, kao moja prašina, hehe.

I svaki put poželiš ovo što sam ja upravo poželjela - bar PRIVID. Ali, zar nam to uistinu treba? Zar? Zbilja?

Razum mi kaže da ne. Srce čezne. No, uzmimo za primjer moju ex-spremačicu: zbog privida čistoće koji je uspješno generirala, jela sam s tanjura koji su se odlagali na zmazanu policu, udisala milijarde grinja, bakterija i tko zna kakvog sve ne mikroskopskog življa, dijelila svoje najintimnije prostore s plijesnima i - hm... - kaj mi je bilo? Ništa. Valjda sam ojačala. Međutim, ja sam plaćala za nešto drugo: za stvarnu čistoću. I sad kad sam otkrila prevaru, osjećam se baš prljavo. Skroz-naskroz. Onečišećna nepoštenjem. Tuđim. I svojom nehajnom glupošću.

S muškarcima je još gore. Oni se čak ni ne moraju potruditi oko obmane, dovoljno je da NAŠE srce jako žudi, i povjerujemo, ama baš u sve, čak i u ono što nitko ne spominje niti pokazuje, ali što bismo tako rado uvrstile u paket ostvarenja svoje žudnje... I onda se čudom čudiš kad si odjednom premorena, kad ti je dosadno, kad sve bitne probleme i dalje rješavaš sama ili s prijateljicom. A imaš NJEGA. Tu je. Beskoristan skroz-naskroz.

A ipak, kad ode, fali. Jel fali on, jel fali privid, nebitno je: fali RUTINA koju si stvoriš, uvjerena da ima smisla.

(Oh, hvala ti, B., što si mi tako uporno svaki put raspršio iluzije! Aleluja ti bilo, poživi što duže da što više žena izliječiš od čežnje za prividima! TO je tvoja životna misija; sve drugo - tvoja razonoda. Šteta je što i sam nisi tako otporan na istinu kao što sam ja uz tebe postala. Baš šteta. Za tebe šteta. Al, jebiga, nisi više moja briga, a bogme ni rutina.)

I tak, sad meni fali spremačica. Fali mi čistoća. Fali mi lova za to. Fali mi nehajnost i fali mi bezbrižnost. Ali, iako ne vjerujem da kozmos ima nekog simetričnog smisla u svojim manifestacijama kroz naš mali život, nemrem zanijekati poučnost obmane i privida s kojima sam nedavno raskinula: nešto prljavštine ne ubija - jača otpornost.

A sad idem kuhat!

I tako, nemilosrdno samoprobuđena prije izlaska sunca, stadoh mozgati što li je tome uzrok. Lagana glavobolja, neuzrokovana krvnim tlakom, ukazuje na nepravilan položaj pri spavanju: aha, trebam novi jastuk!

Nove jastuke uvijek kupujem na Kvatriću. Bili su 30 kuna, kad sam dala raditi po narudžbi 45, a danas me odrao 50 za ready-made. Što i nije puno, a spljošti se jednako brzo (ili sporo) kao onaj za deseterostruku cijenu. Sjećam se, jednom sam ušla u neku superskupu prodavaonicu i stala se raspitivati o jastuku koji u sebi ima feder: koliko mu treba da se deformira? Poštena prodavačica (dućan nije preživio) iskreno mi je rekla - oko godinu dana. Toliko treba i ovom jeftilenu, mjesec-dva više-manje. A cijena petnaestak puta manja. Dakle, sve da se spljošti nakon jednog mjeseca, opet mi je isplativije uvijek kupiti novi jeftini, nego imati feder-jastuk, skupi, cijelu godinu. Zato sam se počastila i tepihićem za kupaonicu. Sve skupa: manje od sto kunića.

I tak, ponosna na svoju mudru štedljivost, odoh u Namu, obožavam njihov odjel plastike. Kao, kupit ću teglice za rasaditi cvijeće. Teglice na koncu nisam kupila, ali sam izašla s poslužavnikom za sedamdeset kuna: rustičan, drveni, s ugrađenom keramičkom pločom, baš za servirati kavu.

Pa kad me tak lijepo krenulo, rekoh, ajd da vidim što ima u Personi, uvjerena da nema ništa, jer sam već pohodila njihovu rasprodaju u Ilici i nisam ništa našla, aleluja, jer ni sniženo nije jeftino. Pomalo sam se grizla što još prije te ljetne rasprodaje nisam kupila pernatu jaknu, predivnu, bakrene boje, s rakunovim krznom, debelo punjenu, bila je oko soma i pol kuna, a jučer sam u Bandoleri vidjela nove modele, em nisu bogznakaj, em nisu dobro punjeni, em su oko tri soma, a još su im svi modeli strukirani, što će reći, ako nabacim gram-dva, neće se dati zakopčati.

U Personi sam bila na dan majčine smrti i počastila se jednim divnim kardiganom oko kojeg sam se motala punih godinu i pol, a nikako da pojeftini. Koštao je skoro kao pernata jakna. To vam je moja ovisnost, ne podnosim gubitke: čim nešto (nekoga) izgubim, moram poštopoto nadoknaditi, čak i nečime što uopće nije usporedivo. A jučer sam pomislila, baš sam bila luda, trebala sam uzeti jaknu, moja stara već pušta po šavovima, iako je još nosiva... A najavljuju surove zime.

I paz ovo: u Personi MOJA jakna! Još uvijek snižena!

"Suđena vam je!", reče prodavačica, koja me iz nekog razloga pamti i sjeća se mojih dilema.

Uzela sam je. Lovom koju sam bila namijenila zamjeni prozorskih stakala i premještanju jedne plinske peći. Baš zbog prijetnje surovim zimama. Hoću li za mjesec-dva misliti da da sam danas bila luda što sam uzela jaknu, a ne stakla i peć?

Ne znam. Bude li trebalo, plakat ću sutra.

Eh, da... opet mi se nešto krčka na štednjaku, a ja bih malo brbljetala... Ne znam o čemu. O kuhanju? Pa da. U onoj seriji na HBO-u, nešto o seksu, a glavna je faca neka simpa porno glumica, veli ona, za porniće se baš i ne pišu dijalozi, ali dođe trenutak kad nešto treba reći, improvizirati. I tak je ona usred žestokih i filmičnih ševa morala smišljati što bi rekla; sve dok je nije podučila iskusnija kolegica: "Reci ono što upravo radiš - ako te jebe, stenji 'jebi me, jebi me', ako te lupa po riti, 'pljus, pljus'". Pa ću tak i ja. Krčk-krčk.

Ali, u tom krčkanju se skriva i naravoučenije. Naime, upravo sam prekršila pravila. Ulila sam u jelo nešto što nitko ne stavlja, a meni se sviđa (jednom pribjegoh tome zbog manjka propisanih namirnica). A ruka mi nad loncem zadrhtala! Kao, jooooj, pa ne smije se to...! Zašto ne? Za koga kuham? Za sebe. A meni se sviđa. Možda bi se svidjelo i drugima, samo nikad nisu imali prilike kušati. Ulijevaj, miki!

Nemate pojma kak se dobro osjećam zbog toga! Je, stvarno je gušt skršiti pravila; i dobiti nešto dobro zbog toga. Slično mi je bilo i kad sam počinjala pisati, a frigaj ga, književnost mi je druga struka, nije baš da nemam pojma o svim tim strukturama, kompozicijama, izgradnji likova i fabularnim meandriranjima i kaj se kad radilo i zašto. A ja sve kak se šika, a onda ulijem nešto deseto. I isto mi zadrhte prsti nad tipkovnicom. A onda si mislim, ček malo, jel me netko gleda? Jel ocjenjuje? Lijevaj, miki! I na kraju mi baš to pohvale.

Osjećaš se ko bog. Za vjernike ko Bog. Apsolutist u svojem malom kozmosu. I onda skužiš da bog, veliki ili mali, mora biti dobrohotan, jer i njemu se omaknu slučajnosti, pogreške pače. Ne ispadne uvijek dobro; ali uvijek naučiš za sljedeći put. I nije božanstveno znati (iako je divno!), nego se igrati; i nije božanstveno uspjeti, nego vidjeti što će biti.

Kažu psiholozi da pesimisti i depresivci stvarnost sagledavaju ponešto objektivnije od njihovih cvrkutavijih suprotnosti - zato i postoji termin "depresivna lucidnost" (ali ne postoji "ushićena lucidnost"). No, kao prava meteoropatkinja, mene su jutros nježno obujmili i depra i prateći joj pesimizam te stoga lucidno zapazih da stalnost veza uvelike ovisi o imovinskom stanju njihovih im sudionika.

Jest, i bogati se ubračuju, i bogati se opiru razvodima, osobito ako su se neoprezno uvezali bez predbračnog ugovora, ali kad im fakat ne ide, stisnu zube, pregrme pokoji čvrsti milijunčić i jedno od njih se preseli u drugu vilu, malo ondje cmolji, uglavnom zbog tračeva i društvene okaljanosti, a onda evo njih jopet na žutim naslovnicama, s nekim novim pod ruku ili oko ramena.

A sirotinja? Zaljube se. Ljubuju po parkovima i tulumima. Možda imaju neku polovnu krntiju kad dođe zima. Ili su starci liberalni. Onda beba. Vjenčanje. Žive kod staraca, a to je kao da žive u izlogu, neprestano izloženi procjenama. Ajd, skucaju nekakvu lovicu, dignu kredit, kupe stančić, odsele, jedva plaćaju rate... Sad više nisu stalno izloženi kritičkim pogledima, dakle, što god ne štima, njihova je vlastita krivnja. A kad zaključe da im fakat ne ide, što im preostaje: prodaja stančića. Od koje nitko neće imati dovoljno da si kupi drugi. Čak i ako se jedno od njih galantno odluči za prepuštanje stambenog prostora onom drugom i povratak vlastitim starcima, kako će stambeno osigurani partner/ica sam/a plaćati kredit?

Možemo mi sad povijesno osporavati motive za ostanak u ne baš idiličnim brakovima, čak i u bogatijim društvenim krugovima, ali ja vam kažem, lova je presudna, bili bogati ili sirotinja. Bogataši će možda ostati u formalnom braku, ali u odvojenim odajama ili kućama, sa zaista odvojenim intimnim životima; sirotinja neće. A ako se baš mora naguravati u skučenom prostoru i zajednički rastezati oskudnu lovu, hm... U čemu je razlika? Gdje je tu odvajanje? Što ako si jedno od njih (ili oboje) nađu nove ljubavi? Kamo s njima, osim ako ovi nisu prostorno osigurani?

I tak si ja mislim, s obzirom da je povijesno sirotinje uvijek bilo mnogo, mnogo više nego bogataša da je ta fiksacija suvremene civilizacije na stabilnost veze zapravo sirotinjski uvjetovani refleks; jerbo, jedino sirotinja ima zakaj prosliniti kad začuje bračna zvona. Bogataši baš i ne. U stvari, svejedno im je. Osim ako puše ta pranja mozga o romantičnim i vječnim ljubavima i bračnim idilama, zlobno lansiranima od strane siromašnog i zavidnog mnoštva, a podržavana od strane korporacija jer im je tak ekonomska situacija preglednija, a bogme i stabilnija. Zapravo je jedina važna stabilnost ona ekonomska.

I tak, kad budem bogata, ja se neću udavati. Neću biti niti u stabilnoj vezi. Imat ću nekoliko fluidnih i fluktuirajućih. A ne da strahujem da će me neki klipan smaknuti zbog nasljedstva. Nisam luda! Nek se on ševi po parkovima kad mene nema... a dok sam tu, lova će mi kupiti štošta - pa i dobar komad sreće. A sirotinja nek vjeruje što god hoće.





(Kokošinjcem vlada kokot sve dok se ne pojavi Bog At.)

Ono za školu, za ispite, to mi je uvijek išlo: jedno čitanje, kratkoročna memorija + rječitost, i eto meni petice. Slabije sam stajala s brojevima i formulama, osim ako sam se uspjela dovoljno motivirati da si ispričam nekakvu fabulu po kojoj bih ih pamtila, ali ni s njima nije bilo većih problema.

Međutim, ja ništa od toga zapravo ne smatram učenjem. Za mene je učenje proces kojim nastaje nešto novo - dakle, produkcija, a ne reprodukcija. I zato najviše volim učiti praktične, primjenjljive stvari. Krenula sam oprezno, s jednim softverom za izradu didaktičkih web stranica. To mi je neki mišung čitanja, memoriranja, snalaženja, reprodukcije s djelomično izvornom produkcijom u konačnici, zapravo slično prevođenju, kojim se već dugo bavim, i skužila svoje učeničke slabosti - napokon, u ovoj već prezreloj dobi! Nestrpljiva sam, volim prečace, brzopleta sam, ne da mi se pratiti upute - e, to u prevođenju, na primjer, ne ide! Osim kod loših prevoditelja. Dakle, ako sam uspjela izdurati temeljito, provjereno i dotjerano prevođenje raznoraznih dokumenata, knjiga i knjižurina, onda ću ja i te web stranice! I jesam. (Sad mi ih je dosadno održavati, a hebga, ipak su korisne...!)

Onda kuhanje. Jooooooj meni, jojček, u tom sam procesu znala i gadne ozljede zadobiti! Ali, sad imam malen, ali fini jelovnik delicija koje spravljam, od onih brzopoteznih do gnjavežnih. Osim slatkiša. Rekla sam da to neću naučiti, jer ako TO budem znala, eto mene u savršenstvu, tj. kugli.

Ma da... Tko će svaki put u slastičarnicu po nešto fino? A ove koje su mi blizu baš i nisu bogznakaj, a svaka kriška košta daleko više nego što zasiti. I tak sam krenula i na kolače. Prvi mi je bio tiramisu i ispao je super. Vizualno je mogao i bolje, ali okusu se nema što zamjeriti. Međutim, nemreš stalno tiramisu i palačinke...

Danas nešto eksperimentiram s lisnatim tijestom... Ajme meni, izgleda kao neukusna šala! Ali, možda bude ukusno na kraju, unutra su sve same fine stvari. Problem je kad si samouk što nigdje nemreš naći upute za totalne neznalice, svi podrazumijevaju da znaš treba li tijesto premijesiti pa onda razvaljati, na koju debljinu, kako spajaš rubove, jel jajetom ili nasuho, pojma nemam i nemam koga pitati, a i sram me. Što će tek biti s biskvitom? Ni to u životu nisam ispekla. Heh, ali kad svladam biskvit, gdje će mi biti kraj?

Dok sam ovo razvaljivala (jedno prvo premijesila, drugo ne, baš da vidim), klela sam sve po spisku, unatoč odluci da ću biti dobra i misliti samo vedre i pozitivne misli: te zasvinjiš cijelu kuhinju, te pogle kolko suđa, te pametni ljudi bi stvarno trebali raditi pametnije i važnije stvari... aha. Ali svejedno. Mislim da ću donijeti još jednu odluku: bit ću dobra i glupa. Lijepa više nisam (nikad nisam ni bila, nego onak, ljepuškasta, jednom ću vam staviti slike iz tih dana), dakle, po maici seraici, predodređena sam za uspjeh u rvackom društvu. Valjda i s kolačima.

Eh, da, i engleski sam sama naučila! Totalno samouka, ja + Filipovićev rječnik i nešto engleskih i njemačkih muzičkih časopisa. A danas mi je struka. Dakle, puna sam optimizma, iako oprezno spremna na neuspjeh, koji NEĆU podijeliti s vama, nego sa životinjcima (njima je sve super mirisalo i sve su polizali s poda).

Do sljedećeg javljanja,

Vaša DOBRA
vegich-vegica :-))

NE SUDI ŠTRUDLU PO IZGLEDU!



I UPIŠANCI BUDU SLATKI!

Izbor je bio, to ili Normabel; a ja nisam pobornica farmakoterapije. Uvalili su mi te tablete zbog tlaka, i što jest - jest, kad osjetim da se tijelo grči od stresa, uzmem. I opusti me. I spavam. Ali mogu ja i bez toga. Ako je trivijalnosti dosta.

Pogreb. Prvi nakon majčinog. Slična priča: stari roditelj, bolnice, Marof, domovi, koji, što dobiješ za više novca, što za manje (savjet svima koji se nađu u sličnoj dilemi: platite VIŠE - nećete dobiti puno više, ali ćete biti mirniji; i još jedan savjet: platite BLIŽE - ono što uštedite na domu, potrošit ćete za prijevoz i u izgubljenom vremenu), svakog dana sa zla na gore, stalno čekaš lošu vijest, a ona stigne slučajno, jer bolnice još uvijek (!!!) šalju brzojave, nemreš bilivit, ja sam saznala kad sam došla u bolnicu, hajde, ona je bar saznala telefonom, prije dolaska...

Kad smo se čule, zaigrale smo se razgovorom o podrobnostima ispraćaja i zapele na jednoj: jel se u maloj dvorani Krematorija lijes spušta ili ne? Nikako se nisam mogla sjetiti kako je bilo s mojom starom. Nikako. Ona mi je rekla da postoji nekakvo premještanje iz jedne prostorije u drugu, i da, u pravu je, sjećam se da je to bio horror, hodaš za lijesom, ona sablasna glazba, nekakav hodničić, nisam nikome dala da ide sa mnom, u stvari, bilo mi je krivo što sam onoj jednoj nametljivici dopustila da stoji uz mene dok mi izražavaju sućut, ali ona je jednostavno stala, i odmah sam pomislila, trebala sam pustiti V., on me pitao želim li, a ja sam rekla da ne, a ipak bi mi bilo draže da je bio on, ili nitko. Osjetila sam da ona želi razgovarati o tome, da joj to pomaže, a malo je pomoglo i meni, iako se nikako nisam uspjela sjetiti.

To je bila trivijalnost broj tri koja mi je danas pomogla da stignem u zen. Broj jedan je bila "Što odjenuti?", jer sam nekad radila s tom prijateljicom, znala sam da će biti ekipa iz bivše firme i koliko su kritične. Odjenula sam se kako priliči, bez greške, i stavila najskuplji parfem. Trivijalnost broj dva je bila prijevoz do Krematorija: bus ili taksi? Ma, ta me nije osobito približila zenu, zapravo sam odmah znala da ću uzeti taksi.

I onda sam čekala da vidim spušta li se lijes. U međuvremenu sam se pokušavala sjetiti kako se tko zove od tih mojih iz bivše firme. Pola-pola uspješno. Ali, kad je krenulo za istača, jebemti suze! Zašto mi je tako grozno zaplakati na pogrebu? Pa ondje se plače, to je pravo mjesto. Bojala sam se da ću natplakati ožalošćene, i to ne zbog njih, ne zbog njihovog pokojnika, nego zbog svoje tuge, zbog svoje... I zato nisam. Zen je stigao u obliku fotografa. Koga uslikava? Kako ću ja ispasti? Hoće li ona uzeti te slike? A onda je ona zaplakala. Jako. Baš jako. Okrenula sam glavu i počela razmišljati o tome hoće li netko imati mjesta u autu da me odveze do tramvaja, možda čak skroz do kuće...

Bivša šefica je rekla da će me povesti. Pričali smo o nekadašnjim izletima i fotkama s njih. Kak smo bile zgodne i mlade; i kak se treba često uslikavati, jer za deset godina ćemo si biti baš zgodne u ovim sadašnjim izdanjima. Čisti zen!

"Dođi na kavu", rekle su. "Hoću", obećala sam. Možda i hoću.

Normabel nisam uzela.

USPUT...

Koga ćemo danas voljeti

Ne treba previše zalogaj je dosta
topiv madlenovski da prusne da osvježi
u nepcu zapretene puslice poljubaca
bivših
ah dok klize duboko je sjećanje
potrebno za ponovno za

Koga ćemo danas voljeti
uz plitku šalicu pitkoga čaja mlačno ružičastog
i opservaciju sličnosti noseva u razlikovnosti
instinktivno
drugačijeg drugoga
ja se teško upušta mmmmmmmmmmm
ne ne hvala
množine mi teško padaju

Samo gutljaj

Koga ćemo danas voljeti
užličeni medom na tanjuru
uprozireni jedan po jedan po jedan
po jedan pored uz tik do
u prozoru dana uokvireni
od do

Zna li urar što je vrijeme?


Kao da smo sve već odvoljeli, i koga smo zavoljeli, tog volimo, i kao da je za sve druge, i sve drugo, vrijeme isteklo, a urari ništa ni ne moraju znati, osim promijeniti bateriju.

Ova je pjesma napisana u rujnu 2009. godine, nadahnuta jednom pjesmom jednog drugog pjesnika, i Iskricom. Drugi pjesnik je svoju napisao dok je bio mlad, a mislim da je i volio; a ja... hm. Nemlada. Nevoljena. Nevoleća. Osim po navici i sjećanju.

Mislim da sam tada još uvijek željela zavoljeti Iskričare. Onak, kroz prozor, na daljinu. Mislim da sam mislila da se shvaćamo. Onak, jedan po jedan po jedan po jedan pored uz tik do... Ali, jučer sam bila u jednom razgovoru, s osobom koju dugo poznajem i dugo volim, prijateljicom, u razgovoru gdje su pitanja zaista pitanja, a odgovori se zaista iščekuju sa zanimanjem, gdje nema zamki, provokacija, u razgovoru u kojem ne čekamo onaj trenutak kad možemo uskliknuti "Aha! Znala sam: ti nemaš pojma, ja znam bolje!"; kad ne procjenjujemo, nego cijenimo.

Zaista se ne mogu sjetiti kad sam zadnji put ovdje bila u takvom razgovoru... Znam da ih je bilo, sjećam se da ih je bilo, ali ne znam kad; ne sjećam se koliko je prošlo. I pomalo sumnjam, je li zaista bilo, ili je tako bilo samo s moje strane, a ja sam podrazumijevala da je tako i sa sugovornicima, možda se nikad, ama baš nikad ovdje nije tako nešto desilo...? Možda zaista ne treba izlaziti iz svojeg kruga, onoga koji čine ljudi s kojima smo stasali, s kojima dijelimo izričaj, shvaćanja i shvaćanje, neki bitni dio svjetonazora, bar nekoliko važnih iskustava?

U nevažnosti je sve cinizam.

A nevažno je mišljenje neke nepoznate osobe da ja ne živim kako bih trebala, da nemam pojma o ovome ili onome, jer ta me osoba ne poznaje, niti ja nju, niti me briga za njene nazore, niti nju za moje, ona samo želi nešto reći, nekome, bilo kome, želi vidjeti svoje misli, razgledati ih u kontrastu s nekim tko ih nema i ne želi dijeliti, nju ne zanima ništa, ja je ne zanimam, moj život je ne zanima, moje pogreške je ne zanimaju, moji uspjesi iritiraju. Ah, a takvih se "razgovora" sjećam! Bilo ih je napretek. Mogu ih dobiti svaki dan.

A željela sam zavoljeti te ljude: te drugačije. Željela sam vidjeti može li se drugačije voljeti. I svaki dan sam se pitala, usput se logirajući, "Koga ću danas voljeti?".