Ručkić krčkić

Vizualni opažaj je krcat informacijama, oduvijek. I zato je oduvijek važan, a isto tako oduvijek i temelj generalizacija: izgledaju li opasni stvorovi ovako ili onako, jesu li rase drukčije od naše i karakterom drugačije, jesu li dobri ljudi ujedno i lijepi, a zločinački zlotvori naoko prepoznatljivi i tsl. Iako je rasistička i nacistička zlouporaba ovakvih razmišljanja dovela do suvremenog zazora od prosudbi po izgledu, činjenica je da antropolozi i arheolozi dan-danas određuju etničku pripadnost posmrtnih ostataka pronađenih u drevnim grobovima upravo po načelu prosudbe i sistematizacije izgleda. A i narod zna: ne kaže se uzalud da nekome "sve piše na čelu".

Dugo se vjerovalo da je određeni tjelesni tip, zajedno s izrazima lica, karakteristika određene, u pravilu monolitno shvaćene kulture, te da izrazi lica variraju od jedne do druge. Tu je zabludu raspršio Paul Ekman, koji je uspio dokazati da su izrazi lica koji izražavaju osnovne emocije univerzalni, dakle, ishod evolucije, a ne društvenog uvjetovanja. (Na HRT-u se prikazivala neka serija s Timom Rothom u glavnoj ulozi temeljena na Ekmanovim istraživanjima i zaključcima, o nekom timu ljudi koji iz tzv. "mikroekspresija" lica prilično točno mogu odrediti kad netko laže.) Osnovni osjećaji koji se u SVIM kulturama izražavaju podjednakim izrazima licu su ovi:

- bijes
- gnušanje
- strah
- sreća
- žalost
- iznenađenje

Za njih su mišići naših lica genetski programirani. Tijekom 1990-ih, Ekman je proširio popis na

- užitak u zabavi
- prijezir
- zadovoljenost
- neugodnost
- uzbuđenje
- krivnju
- ponos zbog postignuća
- olakšanje
- zadovoljstvo
- užitak osjetila
- stid

Izvor: Link

Procjena izgleda izuzetno je društveno važna; ne više toliko nepoćudna istraživanja pokazala su da na npr. dobivanje dobro plaćenog posla uvelike utječe visina, a u rasno mješovitim društvima i boja kože; da se nastavnici ne odnose jednako prema učenicima koji su u njihovoj kulturi stereotipno lijepi ili ružni; a o izboru partnera da i ne govorim.

Možemo mi sad izvući svoju "političku korektnost" i tvrditi da to sve skup nema veze, da su to prvi dojmovi i da svatko ima prilike prerasti prednosti ili nedostatke svojeg izgleda: nije tako! Osoba koja od najranijeg djetinjstva dobiva pozitivne informacije o sebi, svojoj poželjnosti i (posljedično) prihvatljivosti svojeg ponašanja izrasta u drugačiju osobu od one koja prima drugačije ili neujednačenije povratne informacije. Je li to prednost ili nedostatak, ne znam. Ali znam da je čimbenik.

Također znam da osjećaji koje najčešće osjećamo i spontano, htjeli-ne htjeli, izražavamo svojim licem neizbježno na njemu ostavljaju traga. Zato je lice osobe kojoj su svojstveni i dominantni osjećaji bijes, gnušanje i strah, a pride i prijezir i stid (ovo sve čitam na licu jedne blogerice koja je nedavno u profil uvrstila svoju sliku, elem da bi danas izbrisala ne samo nju, nego i cijeli profil) za mene jednostavno NEPRIVLAČNO. Ružno, štoviše. Bez obzira na početni, emocijama još neoblikovan, potencijal.

Vrijedi i obratno. Nedavno sam upoznala muškarca, u prvi mah neuglednog, sjećam se, pomislila sam "Ah, da ti se slika vrti na naslovnici Iskrice, ne bi ti išla u prilog". Međutim, kad je to lice zaživjelo svojim izrazima zadovoljenosti, ponosa zbog postignuća, senzornog užitka i užitka u zabavi... Eh! Odjednom je imao krasne plave oči ;-))

Ovdje nemamo prilike provjeriti tu izražajnost lica. Imamo ili nemamo slike, možemo i ne moramo vjerovati da uistinu pripadaju onima koji ih koriste, kako god bilo, slika lovi samo neki ili nekoliko od niza mogućih izražaja tog lica; a mi nemamo načina provjeriti koliko je taj uobičajen. Zato su česta iznenađenja u stilu "Nisi ni nalik svojoj slici!" Ma vraga: slika nije ni nalik osobi.

Međutim, imamo nešto drugo: zapise i poruke. Iz kojih je moguće iščitati dominantne emocije određene osobe. I onda ih asocirati uz izraze lica. Malo-pomalo, te će asocijacije tvoriti sliku nekog privlačnog ili neprivlačnog. Iako možda blage veze neće imati sa strukturom kostiju i razmještajem mišića na licu opipljive pojave.

I po tome su meni neki blogeri i blogerice lijepi, a drugi ružni. Ili neugledni. Jer se nikad ne pojave. Njihovi autentični osjećaji, naime.

*Eh, u prethodnim nastavcima sam pobrkala najstariju i najmlađu... Dakle, sad je najmlađa na redu, kak je i red.)

A najmlađa je mislila "Ne treba mi ništa osim ovoga što imam: dobrih roditelja, mira i svaki dan puno veselja. Hm. Ipak, malo uzbuđenja ne bi škodilo!" I tako je mlada kraljevna obavijestila oca i majku da ne želi niti jednog od prosaca s dvora, nego da će putovati svojom trećinom da vidi što je njenom budućem kraljevstvu potrebno. Odlučila se prerušiti u običnu djevojku i upoznati svoj svijet bez vladarskih prednosti i zaštita. Majka se usprotivila, ali Kralj je odobrio: dao joj je dvije vrećice zlatnika, darovao joj najbržeg konja iz svojih konjušnica i najoštrijeg psa čuvara iz psetarnica, a kriomice je za njom poslao i najlukavijeg lovca, čuvenog jer je golim rukama ubio medvjeda, zatim dva vuka, a na kraju i najlukaviju lisicu, koja je mjesecima vršljala po kraljevskom kokošinjcu.

Kraljevna se veselo otputila kroz svoju sretnu i mirnu zemlju, svugdje lijepo dočekivana i sigurna, pomalo razočarana što nikako da naleti na nekog prosjaka. Uz svaku lokvu bi zastala i poljubila bar jednu žabicu, ali ništa. Žaba bi zakreketala i brzo izmigoljila. Jednom je uhvatila veliku, ružnu i smrdljivu i svu je iscjelivala, već pomalo očajna. Žaba se jako naljutila, a Kraljevna je usnila san kao nikad do tada:

Žaba je rasla, rasla i narasla toliko da joj je koža popucala, a iz kože je izbio neopisiv vonj, a zatim se sljuštila poput sluzi i skvasila tlo toliko da se pretvorilo u topli mulj, u kojem je ležala Kraljevna. Ne ona koja je sanjala, nego ona druga, ona iz sna, ona koja je bila u žabi zarobljena. Kraljevna koja sanja razgledavala je Kraljevnu iz žabe, nagu kao da se upravo rodila, još uvijek pomalo sluzavu i nevještu govoru. Zapitala se, što će sada biti s njom, koja je zapravo Kraljevna? Kraljevna iz žabe ju je žmirkavo gledala, a onda se nasmiješila, skliznula u jezero i snažno zaplivala, tako daleko da je Kraljevna koja sanja više nije dobro vidjela. I više je uopće nije vidjela.

Kad se probudila, nad sobom je nadvijenog ugledala lovca, ali nije znala da je to njihov lovac, jer se prerušio u prosjaka. Zahvalno ga je zagrlila i od srca izljubila. Lovac se trgnuo, odgurnuo je od sebe i prijekorno rekao: "Tako se ne ponaša jedna dama!" Kraljevna se postidjela, ali srce joj je poskočilo - možda je to On? Smjerno mu se ispričala, objasnivši da je zbunjena zbog čudnog sna koji je usnila. Izvadila je vrećicu sa zlatnicima i pružila mu dva.

"Ne", odbio je lovac prerušen u prosjaka. "Pravoj dami nije potrebno plaćati za pomoć: bit će mi čast da vam budem pratilac i zaštitnik na vašim putovanjima."

Čudan neki prosjak, pomislila je Kraljevna, ali kako se sa žabama nije baš usrećila, odlučila je prihvatiti prosjakovu ponudu. Dopustila mu je da uzjaše njenog konja, ispred nje, zadovoljna širinom njegovih leđa i mirisom kose, koja mu se spuštala do njihove polovice, točno ispred njenog nosa. Oštar pas je oštro trčkarao za njima. Krenuli su u smjeru o kojem Kraljevna uopće nije razmišljala.

Lovac ju je vodio pored sela, duž rijeke, kroz mračne šume do iznenadnih proplanaka. Kad se smrkla noć, naložio je psu da je čuva, njoj da ne mrda, a on bi nestao između stabala i onda se vratio s tri mrtva zeca, ili srnom, koje bi pred njom odrao i rasjekao na komade, a zatim ih polako pekao na vatri koju bi zapalio kresivom iz svojeg tobolca, u kojem je imao i vrećicu soli i vrećicu trava od kojih se nikad nije odvajao. Kraljevna se isprva gnušala, ali sva njegova jela su bila izvrsna, a miris svježe krvi moćan i opojan. Zaspala bi s glavom u njegovom krilu, a budila se ušuškana u suho lišće i mahovinu.

Silno ga je željela poljubiti.

Ali se bojala. Što ako ni on nije On? Što ako ne bude čarolije? A što ako bude? Što će onda? Vratiti se na Dvor, živjeti kao i prije, samo s njim? Hoće li on to htjeti, hoće li moći, naviknut na šumu?

Upitala ga je "Kakav si ti to prosjak koji ne prosi?"
"Prosim kad moram, ali sad imam sve što trebam", odgovorio je.
"Zašto uvijek putujemo kroz šumu?"
"Jer su šumske zvijeri manje opasne od ljudskih", odgovorio je.
"Zašto su ljudi opasniji od zvijeri?"
"Jer nikad nisu onakvi kakvi se čine", odgovorio je.

I tako je Kraljevna upoznala sve šume svoje trećine i kušala sve životinje koje u njoj žive, neke pečene, a neke poljupcima, kad bi joj prosjak-lovac rekao da su pitome. Plivala je sa svojim ribama i pjevala u krošnjama sa svojim pticama. Kad je stigla zima, prosjak-lovac je za nju ubio šumskog lava i izradio joj ogrtač, a od vjeveričjih repova prosirku na kojoj je spavala u mračnim spiljama.

Jednog je dana lovac otišao u sumrak, a nije se vratio do mraka; ni kad se visoko uzdigla mjesečina; ni kad ju je sustiglo slabo sunce; ni kad je sunce zagrijalo. Kraljevna je protrnula: shvatila je da ga treba. Da je bez njega izgubljena.

Kad se vratio, krvav, vukući velikog medvjeda, pohitala je do njega, bacila mu se u zagrljaj i besramno ga izljubila. "Ti si taj!" kliknula je. "Ti si moj kraljević! Ja nisam obična djevojka, ja sam kraljevna, zaista jesam, evo, mogu ti pokazati službenu ovjeru... Oženi me i bit ćeš kralj u mojoj trećini!"

"Znam", klimnuo je lovac. "Ali ja sam već podanik vašem ocu, Kralju. Koliko god žudio za vama, dušom i tijelom, moja je zadaća paziti na vašu sigurnost. Sve drugo bi bila izdaja Kralja, kažnjiva smrću."

Ljudi nikad nisu onakvi kakvi se čine, sjetila se. Nije ni on. A nije ni ona.

Ali te su noći vodili ljubav. Onakvi kakvi jesu: on krvav, ona uplakana. On grubim rukama kojima je zvijerima gulio kožu nježno prelazeći preko njene, kao dašak, ona sva sluzava, omamljena, naga kao da se upravo rodila, baš kao Kraljevna iz žabe u onome snu. Poslije zadnjeg cjelova, izmigoljila je iz njegovog zagrljaja poput svih onih žabica koje je ljubila prije nego što ga je upoznala i iskrala se iz pećine. Uzjahala je svojeg konja, zviznula psu i krenula prema najrjeđim krošnjama.

Među ljude. Među kojima je bilo puno zvijeri i mnoštvo pitomih koje je ljubila, a svatko bi bio drugačiji nego što je isprva mislila. Znala je da je lovac prati. Nije marila ponaša li se kao prava dama, štoviše, Kraljevna. Naučila je što ljudima treba, shvatila je da im ona to ne može dati. Jer svakome treba nešto drugo. I prilika da se uvjeri je li to zaista ono što je potrebno.

Nikad se nije udala. I nije joj pala kruna s glave: kad je Kralj, njen otac, umro, postala je Kraljica i vladala svim trećinama. Najstarija sestra se udala za bogatog Arapina i s njim otišla, srednja za putujućeg pjesnika s kojim je onda putovala. Njihovoj djeci je darovala svakome vreću zlatnika, konja i psa.

A svake zime jednu je noć odlazila u šumu, u mrak i miris krvi, u zagrljaj svojem lovcu, kojeg je oslobodila podaništva.

Srednja je dugo birala i mnoge odbijala: rekla je "ne" visokome careviću kojeg su svi psi slušali čak i kad ne bi ništa rekao, odbila je nježnoga kraljevića od čije su pjesme bukve brujale danima i noćima, odoljela je kneževiću koji je pred njom poletio na mjedenim krilima i koji se noću ljubio sa zvijezdama, a svakoj je znao ime, nadimak, mjesto i udaljenost; preboljela je onog od kojeg je drhtala, izvana i iznutra, cijelom dužinom, i onoga zbog kojeg je voljela svoj jastuk, natopljen snovima, i onoga od kojeg je njeno sedamnaestogodišnje lice dobilo prve borice, one smješljivice, visoko uzvinute skroz do obrva... Udala se za Kneza susjedne države, ozbiljnog i stabilnog, udovca već petnaest godina, bez djece. Prije vjenčanja, on joj je poljubio ruku, a poslije obraz. Kad se spustio mrak, prekrio ju je najfinijom čipkom koju je isplela njegova majka i obljubio je brzo i obzirno, štedeći njene osjećaje i svoju snagu. Ujutro je izdašno pogostio Kralja i Kraljicu, koji su doselili u njegovu Kneževinu, a zatim se zatvorio u svoj ured. I tako svakoga dana, sve tri godine, a svake je Srednja rodila jedno dijete. Nije bila nesretna: imala je sve što treba. I mnogo više. Knez je njenu trećinu udevedorostručio, njenog je oca zabavio strategijom, a maćehu darovima; ona je imala devet sluškinja i devet dadilja za svoja tri sina, i devet sasvim slobodnih sati svakoga dana da nosi nove haljine, čita pjesme koje nisu o njoj, uči o bukvama koje više ne bruje, ili o zvijezdama koje ravnodušno sjaje i puni jastuke perjem gusaka koje su je najbolje shvaćale. Nakon tri godine, zatražila je natrag svoju trećinu, vratila je Kralju i s njim se vratila u stari Dvor. Sinove je ostavila ocu.

Najmlađoj je dadilja rekla: "Ako možeš birati, znači da ne moraš izbrati nikoga i ništa od onoga što se nudi; a nudi se onaj koji te treba. Mudrost je izabrati ono što TI trebaš da bi bila sretna. Za to nema pravila. Nitko drugi to ne zna bolje nego ti sama. Jedino što ti ja mogu savjetovati jest - ne vjeruj izgledu. Ponekad je žaba princ, a princ prosjak."

(A sad idem malo zaleći.)

U jednoj maloj zemlji na brdovitom morsko-riječnom području živio je bogati Kralj sa svojom trećom ženom. Imao je tri kćeri, iz svakog braka po jednu, a svaku je podjednako volio i obasipao pažnjom, odgojem, naobrazbom i darovima, tako da su nadaleko bile poznate po svojoj ljepoti, duhu, duhovitosti i hirovitosti. A ponajviše po bogatstvu koje će svaka od njih naslijediti.

Kad su se kćeri zadjevojčile, Kraljev dvor su stali opsjedati prosci, sve kraljevići, kneževi i carići iz bližih i daljih krajeva, svi odreda siromašniji od bilo koje njegove kćeri. S obzirom da Kralju u njegovom bogatom kraljevstvu nikakva pomoć nije bila potrebna, jer je imao sve, od ruda i minerala, preko voća i povrća, do živahne proizvodnje, trgovine i turizma, osobito ženidbenog, Kralj je udadbeni izbor ostavio na volju svojim kćerima. Rekao je:

"Svaka od vas će dobiti trećinu mojeg kraljevstva sa svim njegovim dobrima, a svaka je trećina podjednako dobra kao ostale dvije: podijelio sam tako da ničega niti u jednoj ne uzmanjka. Ali vaša sreća i sigurnost ne mogu zauvijek dolaziti od mene, zato, kćeri, oprezno birajte! A moja supruga, Kraljica, i ja kod svake od vas ćemo provesti tri godine nakon vaše udaje sve dok nas Smrt ne odnese u Nezemaljske krajeve."

Kraljevne su se na to poveselile, ali i zabrinule: toliku odgovornost, ne samo za sebe, nego i za roditelje, još nikada nisu imale. Svaka je pohrlila svojoj dadilji da je upita za savjet.

Najstarijoj je dadilja rekla: "Baš te briga za maćehu, bitno je da tvoj otac bude zadovoljan: onda nije važno kako će tvoj izabranik gospodariti, jer Kralj nikad neće dopustiti da njegova kći oskudijeva. Izaberi nekog zbog koga ti koljena klecaju i srce brže zakuca, nekoga tko se lijepo smije i zna uživati, nekog s kim ćeš roditi vedru i zdravu djecu! Neće ti kruna pasti s glave ako je siromašniji od tebe."

I tako se najstarija udala već u petnaestoj, za Kneževića iz susjedne kneževine, onog visokog i drskog koji je coktao jezikom i konjima i njoj i koji ju je jahao pod svakim drvetom njene Trećine još dok nije bila njena. Vjenčanica je jedva prikrila okrugli trbuščić u kojem su se ritali blizanci, dječak i djevojčica, začeti onog dana kad je Kralj proglasio Slobodu izbora. Kralj i Kraljica su preselili Dvor u njenu trećinu, iz koje je knežević odjahao u svoju kneževinu da poplaća dugove, oslobodi zarobljene kmetove i otjera vjerovnike, koji su već kucali na vrata njegove mlade supruge. Nije se vratio na vrijeme za rođenje svoje djece; niti kad su prohodali; ni onda kad su vjerovnici ušli i odnijeli im postelju. Pa ni onda kad se Kralj sa svojom Kraljicom, ali i nesretnom kćeri i njenom djecom, vratio u svoj stari Dvor, ne rekavši ni riječi, ne posudivši ni novčića, bez prigovora što mu je Kraljevina za trećinu manja. Tek puno kasnije je stigao glas da je Knežević prokockao svoju ženu i njeno imanje u pokušaju da kockom otplati dugove, te da sad živi sa sluškinjom svojeg vjerovnika, s kojom nema djece, ali ima puno smijeha i vina.

Srednjoj je dadilja rekla: "Baš te briga što Kralj smatra srećom, jer sreća je tvoja i samo za tebe. Ali, teško je do sreće u siromaštvu, onda te usreće male stvari, o kojima danas ne moraš ni misliti. Želiš li biti sretna samo zato jer ti vjerovnici ne kucaju na vrata, kao tvojoj sestri? Sreća je sloboda od sitničarenja, zato izaberi nekog bogatog, nekog tko će ti dati sve, a najvažnije od svega, vrijeme da ne brineš čega nema i kako nadoknaditi ono što manjka. Neće ti kruna pasti s glave ako se udaš za nekog imućnog, nekog tko zna cijeniti tvoje bogatstvo i tko će ga ne samo zadržati, nego i povećati."

(Sad idem skuhati ručak.)

Pričaj ti ovdje šta želiš, ali osoba koju oblajavaš je jedna od rijetkih ovdje, koja ima redovan seks i to s najboljim frajerom Iskrice u kategoriji njegovih godina...tak da stopiraš svoju jadnu maštu, ostavi je za tvoje pjesmuljke

Autor: juicy-mama | 25.01.2012. u 23:56 | opcije

Reče juicy sinoć, a danas još i ponovi, sve u obranu mojeg obraza, časti i poštenja, iliti zbog moje afrimaCIJE i obrane od defamaCIJe nekog balavandera.

Hvala, juicy, ali nije trebalo! Jerbo meni samoj nikad ne bi palo na pamet izraziti kompenzaCIJU za nečije laprdarenje insinuaCIJom da se redovito seksam. I to s nekim naj-naj frajerom. I to iz sljedećih razloga:

- redoviti seks je prirodna pojava čiju namirenost namirena osoba nema potrebu istaknuti;
- čak i ako ta potreba nije namirena, razumna osoba nema potrebu informaCIJu o tome stavljati na blog, ali niti lagati da jest, jer
- seksualnost je vrlo osobna, privatna, intimna stvar i zato se o njoj raspravlja samo s osobama s kojima imamo odnos koji možemo opisati pridjevima spomenutima na početku ove rečenice;
- redoviti seks NIJE nikakvo izuzetno postignuće te stoga nije izvrsna karakterizaCIJa neke osobe: dostupan je svakome tko realno proCIJeni ponudu i potražnju i postupi u skladu s tom procjenom.

Zbog svega navedenog, deklaraCIJa o mojem seksualnom životu je nepotrebna.

Osobito u konfrontaCIJi sa spomenutim balavanderom. Koji doista nije tako izvrstan (nije uopće, po mojoj estimaCIJi) da bi se nasuprot njegovim insinuaCIJama stavljao "najbolji frajer Iskrice".

Smatram da su njegove provokaCIJe jednostavno njemu potrebne kompenzaCIJe za tko zna kakve defiCIJenCIJe kojih ja niti sam svjesna, niti me zanimaju. Nakon dijagnoze koja glasi otprilike "frigaš mladca koji se dodvorava bapcima isklišejiziranim stihovima, a kad mu to ne upali, razvija fiksaCIJu na njihov život, rad, spolnost i društvenost" nisam pročitala niti jedan jedincati njegov zapis, a bogme mu nisam udijelila niti ijednu misao izvan sprdanja s prijama, i to na njihovu iniCIJativu. Jednostavno, mladiće koji toliko energije i riječi troše na žene mojih godina smatram insufiCIJentnima u nekom bitnom elementu emocionalnog i intelektualnog razvoja te stoga nedoraslim partnerima u bilo kojem pogledu: od konverzaCIJe nadalje.

(The Baba sad ima najnoviju teoriju da je to LukreCIJo. Sumnjam: LukreCIJo ima dara, duha i duhovitosti. Ako mjesecima uspijeva funcionirati kao lik u potpunosti lišen ijednog od navedenih svojstava, onda je definitivno neusporedivo bolji pisac nego što sam mislila; ali i neusporedivo blesaviji nego što bih uopće ikad pretpostavila.)

Ja nemam život ispunjen "eventima", ne jurcam s jedne kave na drugu, ne ispunjavam si večeri ogledima s potencijalnim ljubavnicima... I zato sam sinoć gledala dr. Housea. A u toj epizodi mlada supruga izgubi pamćenje, nešto njenom mužu potpuno nepojmljivo: on se pomalo ljuti, uglavnom je zdvojan, bez obzira na svoje i njene osjećaje neprestano joj nameće intimnost na koju je navikao, ali je njoj neprihvatljiva - naime, ona ga ne poznaje. Nema pojma tko je!

I zato ga ona procjenjuje kao neznanca: nezainteresirano i prilično objektivno. Bez oslanjanja na uspomene i buduće interese. I tip ne prolazi baš osobito dobro. Prije svega zato jer su neusklađeni: ona je u fazi upoznavanja, a on je uvjeren da se poznaju.

Mislim da se to događa i ovdje, ne samo na Iskrici, na internetu općenito: ta uzajamna procjena neznanaca koji ipak dijele određenu prisnost. Ta grubost procjene. I izravnost.

Nedavno me prijatelj s kojim sam tulumarila i dočekivala nove godine, koji je bio obavezan gost na svakom mojem rođendanu (a sad ima troje male djece pa nit on može, nit bih ja htjela nastaviti tradiciju uz takvu modifikaciju) upitao koga sam pozvala na rođendan. "Iskričare", odgovorila sam. "Sad su mi oni najdraže društvo. S njima sam svaki dan, upućeni smo u tekuća zbivanja... Nemrem više s vama s kojima ili moram sjesti i raspresti priču od najmanje tri sata, ili na pitanje 'Što ima novog?" ovlaš i neiskreno odgovoriti: 'Ništa.' A ima svašta." Ipak, prisnost s tim Iskričarima s rođendana ne procjenjujem samo online.

Sa svima ostalima da: ne mislim da me poznaju. Ne mislim da ih poznajem. Ali se međusobno procjenjujemo; i dopuštamo si slobode koje zapravo nemaju nikakve osnove. I zato ih često doživljavamo kao bezobrazluk.

Koji mi je nerijetko ugodniji od isforsirane prisnosti, također nedovoljno utemeljene u zajedničkim iskustvima: nedavno sam izignorirala poziv osobe koja mi se zapraf sviđa, ali jako dugo voli pričati telefonom. A ja ne. Također sam prekinula jedno dopisivanje zato jer se počelo pretvarati u svakodnevne izvještaje o tekućim zbivanjima, a meni se to ne da, doživljavam to kao obavezu, ako nešto želim podijeliti, stavit ću na blog ili ću samoinicijativno napisati poruku... Svakodnevno kliknem "označi kao pročitano" desetake nepročitanih forvarduša dobronamjernika koji bi nekak održavali kontakt, ali da se ne pretrgnu, ili ne znaju kako, ili im ja ne uspijevam taktično dati do znanja - ne tako. Jer ne uzvraćam niti istom mjerom, niti drugačijom.

Postajem Seinfeld: odbacujem ljude zbog potpuno površnih bezvezarija. A mislim da je tome uvelike pridonijela Iskrica, tom iluzijom neiscrpnog vrela novih kandidata, novih ljudi koje možemo odbaciti, ili pak izabrati, uvjereni da smo to učinili promišljeno i utemeljeno jednostavno zato jer smo prije njih odbacili bezbroj drugih... Hm. A možda nam samo ulete u pravom trenutku?

Ne znam. Zabarikadirala sam pvt baniranjem svih koji mi se nisu svidjeli na prvu, drugu ili treću poruku i svih nepretplaćenih. Milina! Uglavnom mir, ali evo, danas se jedan nepremijum snašao i poslao mi nešto, bezvezno po mojoj procjeni.

Koja je bezvezna. Jer za procjenu treba postojati poznavanje, a za poznavanje nekakva veza: sponica bar.

A prisnost... Eh! Za to je potrebno i sviđanje.

Što će reći, nemreš ne sudjelovati; nemreš odrediti hoće li se nekome prohtjeti ući u tvoj teritorij, prijeći preko njega, pregaziti ga, ili stati i ostati. A narodi iz krajeva koje danas nazivamo Hrvatskom tu su lekciju već odavno imali prilike naučiti.

Jer su bili dijelom ili susjedi mnogih carstava i mnogo puta se pitali isto što i mi danas: pružiti otpor ili se priključiti? Od Bizanta, Grka, Rimljana, Venecijanaca, Turaka, Austrijanaca, Mađara, sve do Nijemaca, svi su bili jači od nas, veći od nas, odlučniji od nas, a bogme i civilizacijski napredniji. Ipak, sva su ta carstva propala.

To im je u naravi. Propast će i ovo, zapadno kapitalističko carstvo. Rekla bih da živimo u dobu njegove dekadencije, a trenutna alternativa mu je fundamentalizam: vjerski i ideologijski. Izgleda da im je i to u naravi: taj ekstremizam koji ih dokrajči, a usput uništi i dobar dio hvalevrijednih tekovina, od ekonomskog blagostanja do umjetničkih artefakata i - najvažnije! - načina i kvalitete života običnog, zapravo apolitičnog pojedinca.

U hrvatskoj povijesti, jedini svijetli primjer mudrog odnosa s jačima od sebe do dana današnjeg je Dubrovačka Republika, koja je sklopila sporazume sa svima, trgovala sa svima, ratovala sa svima, a rijetko protiv nekoga. I zato je potrajala dobrih 6 stoljeća (od 1205. do 1808.), uživajući prosperitet praktički neviđen u ovim krajevima. Dubrovčani - ti prefrigani trgovci koji se nisu busali u prsa svojim lokalnim identitetom, a baš su ga stoga imali prilike steći i razviti do ponosa - i danas gordo kažu da su "iz Groda", kao da je jedan jedini na svijetu. Neka! Zaslužili su.

Mislim da je u svim prijelomnim povijesnim trenucima, kad se izbor ukazivao kao biranje između dva zla, presudno bilo koliko nam je ono manje poznato zlo idejno i civilizacijski blisko i prihvatljivo: shvatljivo je da hrvatski zapad nije mogao prihvatiti civilizaciju toliko različitu od lokalnog svjetonazora i svih njegovih vrednota kao što je bila turska, unatoč njenom razvijenom pravnom, političkom i ekonomskom sustavu: presudio je vjerski fundamentalizam. (Onak, odokativni i laički, kažem ja, ne pozivajući se na upućenije.) I tak smo onda ratovali... I platili to životima i groznim življenjem svojeg stanovništva, utvrdnom arhitekturom, općim siromaštvom i svakovrsnom ovisnošću o jačim susjedima.

Koji su za nas marili onoliko koliko smo ih se ticali. Nimalo čudno, zar ne? Na primjer, danas propadaju cijeli kontinenti, Afriku proždiru siromaštvo, ratovi i boleštine, Južna Amerika je jedan golemi gangland, dobar dio Azije živi u slumovima i ropski opslužuje zapadnjačke korporacije... Koliko marimo za njih? Ha? Koliko smo se uzrujali zbog mesarenja ljudi u Ruandi? Koliko razmišljamo o Darfuru? Jesmo li mozgali o leševima bez glave, šaka i stopala obješenima na gradskim mostovima u nekoj latinskoameričkoj banana-državi? Ma, koliko uopće znamo o tome što se danas zbiva na Kosovu?

Uvrijeđeni smo što nije nastala konsternacija kad se slično zbivalo ovdje. Nije. Konsternacija nije, iako je bilo intervencija. Što će reći, susjedi su se uzrujali onoliko koliko su smatrali da bi se naše nevolje trebale i njih ticati: malo. Uostalom, ako se neki susjedi stalno svađaju, dođe trenutak kad to jednostavno prihvatimo i više ništa ne poduzimamo, osim ako nam dođu pred vrata i postanu prijetnja NAŠEM miru.

Ali, kad od nekoga imamo izravne koristi, a ta korist ovisi o dobrosusjedskim odnosima, eeeeeeeee, onda je situacija bitno drugačija: onda zovemo policiju čak i kad nema buke, dovoljno je da se neko sumnjivo lice smuca hodnicima.

Kad sve skupa zbrojim i oduzmem, danas se izjašnjavamo za ili protiv udruživanja sa svijetom koji umire bez obzira na naše izjašnjavanje. Taj svijet nam je po mnogočemu blizak, poželjan štoviše... Shvatljiv. Dio našeg identiteta.

Nasuprot kojem stoji onaj drugi, fundamentalistički dio identiteta: onaj lokalni, skučeni, endemički. Onaj iz šljivovice, krvavica i kapelice pored puta. I taj će propasti, prije ili kasnije.

Pitanje je samo kako ćemo mi, pojedinci, najsretniji kad smo apolitični, proživjeti dane do njihove propasti.

Koliko ćemo prilika imati za traženje svojeg identiteta? Jer, identitet je potraga, fluidno stanje između ostvarnosti i ideala.

Prema rezultatima ankete koju je provela globalna istraživačka organizacija www.OnePoll.com na uzorku od 15 000 žena iz 20 zemalja, najbolji ljubavnici ipak su u Evropi (doduše, i najlošiji). Evo redoslijeda zemalja u kojima žive najbolji:

TOP 10

1. Španjolska
2. Brazil
3. Italija
4. Francuska
5. Irska
6. Južna Afrika
7. Australija
8. New Zealand
9. Danska
10. Kanada

A evo i popisa najgorih ljubavnika, uz obrazloženje:

1. Nijemci (smrde)
2. Englezi (lijeni)
3. Šveđani (prebrzi)
4. Nizozemci (predominantni)
5. Amerikanci (pregrubi)
6. Grci (presentimentalni)
7. Velšani (sebični)
8. Škoti (preglasni)
9. Turci (preznojavi)
10. Rusi (predlakavi)

Hrvati, kao što vidite, nisu niti na jednom od ova dva popisa. Eh, sad, jel to dobro ili nije...?

Izvor: Link

*Odlomak iz šire cjeline

Kad je Tito umro, ja sam bila na kratkom putovanju po Njemačkoj. Pustili su me teška srca: “Starome” je već bilo jako loše, odrezali su mu nogu, i svi su se bojali najgorega... Što će biti s nama ako Tito umre? Tko će nas voditi? Hoće li nas zgrabiti Amerikanci ili Rusi?

Navijali smo za Amerikance. U svim kućama su se vodile strateške analize situacije, i svi su dolazili do zaključka da smo mi definitivno zapadna zona. Mi i Slovenci. Za druge nije baš sigurno. Onda bi došla agonija, a što ako nas podijele, kako ćemo bez jugoslavenske braće, ne smijemo to dopustiti... Sve je to uvelike podsjećalo na rasprave o razvodu i tko će uzeti djecu. Svi smo se osjećali kao obitelj kojoj prijeti nesaglediva katastrofa, kraj bezbrižnosti, kraj sretnoga života.

Kad sam čula da je umro, kolebala sam se da li se treba vratiti kući. Prijatelji Nijemci su mi nudili da ostanem, da vidim kako će se stvari razvijati, hoće li biti puča, rata, okupacije... Ali, pogledala sam oko sebe, pogledala sam ta blond njemačka lica, taj zrnasti sočni crni kruh, te vidljive grede po fasadama lijepih kuća u malenom gradiću usred šume koja je nekoć bila poprište Valpurgine noći, i uvidjela, ne mogu, tu ne mogu biti kući, moj dom je sranje, ali ga imam.

Putovala sam preko dvadeset sati. Sve radio postaje su izvještavale o dubokoj žalosti u Jugoslaviji, i političkoj nestabilnosti cijele regije. Na granici sam očekivala tenkove, naše, ruske, američke, ali ih nije bilo. Samo puno milicije. Tišina svugdje. Ni papirići se nisu micali po asfaltu. U mojoj ulici ni žive duše. Mačak Marko me dočekao glasnim mijaukom, jedini, jer su starci sjedili prikovani uz televizor, prateći pripreme za posljednji ispraćaj.

Nije mi laknulo. Mrzovoljno sam se pripremala za dane i mjesece općenarodne žalosti, za političke govorancije, za prljave igre... Pomalo sam žalila što se nije sve rasplelo uz veliki prasak, i odjedanput. Nisam bila naivna – i ja sam znala da je došao kraj jedne vizije.

Spoznaja o kraju se širila Jugoslavijom uz tračnice kojima je prolazio Plavi vlak s mrtvačkim kovčegom prekrivenim jugoslavenskom trobojnicom s petokrakom zvijezdom. Ljudi su stajali uz prugu i oplakivali smrt, kraj, i dolazak neizvjesnosti. Nitko nas nije tjerao da idemo. Ali i mi smo bili među petstotinjak tisuća uplakanih Zagrepčana na Glavnome kolodvoru.
Na televiziji smo pratili polaganje lijesa na odar u Kući cvijeća. Polaganim korakom su ga dva sata nosili kroz beogradske ulice. Bilo je 209 delegacija iz 127 zemalja. Od toga su 122 delegacije bile državne, 68 ih je bilo stranačkih, 4 su bile delegacije oslobodilačkih pokreta, 9 delegacija međunarodnih organizacija, a 6 delegacija je bilo iz raznih drugih ustanova. Titova smrt je okupila 38 šefova država, i 4 kralja. Oni su stajali tik uz obitelj, prezrenu Jovanku i dva Titova sina, a uz njih jugoslavenski i partijski vrh. Iza svih njih, narod, golema spora i pomalo strašna masa otupjela od žalosti.

Gledali smo te strane izaslanike, gordi što ih je naš Tito, eto, još jednom, čak i mrtav, uspio okupiti i primiriti. Gledali smo lica naših budućih vođa, i nisu nam se svidjeli. Gledali smo lijes, i nagađali koliki je, i kakav, ali od zastave ništa nismo vidjeli. Gledali smo kako ljudi neprestano ulaze u bijelu mramornu odaju krcatu raslinjem, i izlaze uplakani. I moji su plakali. I mene je škakljalo u grlu.

Kasnije smo čuli da su ljudi tako brzo prolazili kroz Kuću cvijeća jer je miris biljaka bio neizdržljiv. A pričalo se da je kovčeg na odru bio prazan: da je Titovo tijelo strašno smrdjelo zbog silnih lijekova kojima su ga nakljukali uoči smrti, pa su ga odlučili naknadno pokopati. Cijela procesija je ispraćala praznu drvenu kutiju s jugoslavenskom zastavom.

Život je zaista bio drugačiji poslije Tita. Za njegove vladavine, svi smo se nekako širili, ponosni što putujemo, što primamo goste, što nismo zatvoreni u dogmu iza zida; nakon njegove smrti, nekako smo se stisnuli, prestrašeni da ne izgubimo svoje, i željni tuđega. Odjednom Jugoslavija više nije bila važna, nego republika, pokrajina, kraj, grad, zemljaci, rodbina... Ne znam je li i prije bilo tako, pa su KOS i slične službe sve to nekako uspijevale preglancati parolama; ja nisam slušala parole, ali nisam osobito marila niti za porijeklo, kako svoje, tako ni drugih. Meni je bilo važno imati novaca, čitati, slušati stranu glazbu, gledati dobre filmove, družiti se s ugodnim ljudima... bez obzira na to odakle su. Uvijek me je strašno nerviralo pitanje “Odakle si?”; “Iz Zagreba,” rekla bih. “Da, ali odakle si porijeklom?” “Iz Zagreba,” opet bih odgovorila, naprosto da skratim priču, ali i stoga jer svi ti krajevi porijekla nisu bili moji i nisam im pripadala. “Da, ali odakle su tvoji roditelji?” slijedilo bi neizbježno, kao da nitko ne može naprosto biti iz Zagreba, Londona, Frankfurta, bilo kakvog velikog lonca sviju i svakoga. Kao da bez točnog rodoslovlja ne mogu ni započeti razgovor.

Pa, nakon Titove smrti napokon je postalo moguće naprosto biti Zagrepčanka. Dapače, to se cijenilo. Ali, Zagreb se odjednom razlomio na manje i više prestižne kvartove, a moj je visoko kotirao. Moja ulica se smatrala jednom od boljih, gospodskijih. I naša kuća je bila jedna od boljih. Sjećam se, moj dečko M. je bio niža klasa: njegova mati nikada nije poprimila urbani izgled i ponašanje, i bestidno je štihala po dvorištu na Trešnjevci, s pregačom i rupcem na glavi. Njegovi su uzgajali grincajg i salatu, a mi ruže i tulipane na prozorima. Buržujstvo i građanstvo ponovno su dolazili u modu.

Ja u svoje građanstvo nikada nisam sumnjala, možda stoga jer nikada nisam uživala u selu, a možda jednostavno nisam imala prilike posumnjati u svoje zagrepčanstvo. Ali, moji i M.-ovi roditelji, kao i većina stanovnika našeg grada, već su iskusili seoski glib, i sad su se htjeli što čvršće osoviti na asfaltu. Oprali su cipele, i nerado bi ih opet umazali blatom iz polugradskih dvorišta.

Pitala sam se, kako to da sam ja, unatoč ljudskom lutalačkom nagonu, završila ovdje, zabijena poput klina u vlastitu nutrinu, stisnuta tuđim životima u prostoru koji ne volim, i vremenu u koje se ne uključujem? Gledajući unatrag, sve generacije moje obitelji koje sam mogla prizvati u sjećanje, svi smo mi bili bezdomnici, lutalice, tragači za nekim, za nečim svojim... Zavidjela sam svojim precima: mamini roditelji su imali pola Evrope za potragu; moji roditelji Jugoslaviju; ja sam ostala ovdje, sabijena u izbodovan stambeni prostor. Međutim, slično se dogodilo i mojim starcima. Nakon frenetične ekspanzije sedamdesetih, polovne “simce”, pa novog “stojadina”, bosanske selendre koju smo financirali gradskim novcima, krčke vikendice, Trsta, moje Engleske, Njemačke, Italije, Mađarske, Francuske, nakon skitnji po slovenskim krčmama svake nedjelje, ili kupanja u toplicama, nakon druženja s ovim parom, pa onda s nekim drugim, nakon roštiljanja, i hvalisanja novim zastorima, novim pločicama, novim kućanskim pomagalima, nakon desetak godina zamaha, nadmetanja, stjecanja, odjednom se naš plemenski prostor smanjio na Zagreb, pa na kvart, pa na ulicu, a moj sada, eto, doseže do prozora, i više ni makac. Osjećala sam se kao jezgra luka, stisnuta jetkim i suznim listićima koji panično prianjaju jedan uz drugoga, jer je tanka smeđa opna otpala, i sad se zna – nož, lonac, vrelina, zaprška.

Politika mi je uvijek bila strašno dosadna, ali nisam se mogla oteti dojmu da je imala izravne veze sa životom koji sam živjela. Nerado sam razmišljala o tome, jer sam znala da, ako je ta pretpostavka točna, baš ništa ne mogu učiniti, da sam potpuno u vlasti siline povijesti, proizvoljnih čestica koje se stihijski ulančavaju u neki niz koji će tek mnogo kasniji naraštaji objasniti u njegovoj kauzalnosti... Kad bih svoju pronicljivost koristila za dublji pogled, za pogled u povijest budućnosti, gotovo ništa ne bih vidjela; ponekad bih razabrala sebe, malenu spodobicu usred mutnog kovitlaca, zgrčenu na usamljenom kamenu iz kojeg se širi slaba toplina upijena tijekom nesagledivog Vremena.

Gledamo moj muž i ja kak se svi nešt unificiraju, svi su isti ko tratičnice na Zrinjevcu kad ih posade, one GMO. Al velim ja njemu, "Stari moj, ni med cvetjem ni pravice, pogleč one tam imaju više sunca i bolje su ih zađubrili, pa su velke, tuste, a ove jadne u hladu, njih još samo pesi zapišavaju. Tak buju i nas ak im damo ovaj svoj komadić šikare, prvo buju nas preorali, uzeli nam sve kaj vredi i onda pustili pese na nas".

Gleda mene moj stari i klima. Al onda me pita "Čuj, Micika, a kaj bi to oni nama mogli zeti? Onaj stari špaher kaj moram po noći bacit nekam di niko ne bu videl?"

"Sir i vrhnje!" velim ja njemu. "I još buju ti porez lupili kaj opće imaš špaher, ma i hrđu nam buju naplaćivali, to ti ja velim!"

"Je", veli meni Joža, "ali možda netko nekaj i investira, možda buju šteli nekaj tu kod nas posaditi pa da nam bude lepo za videti. A mogli bi i mi nekam preti, kaj znaš, možda nekome prodamo taj špaher?"

"Ma daj", velim ja njemu, "ko bu ti tu staru kramu zel? I kam bi ti sad prešel, kaj ti znaš delati, ko bu te štel osim mene? Sve kaj te zanima tak i tak vidiš na telki, i to bolje neg uživo. Bolje ti je bit svoj na svome neg pustit probisvjete u dvorište!"

I tak smo moj stari i ja odlučili osnovat vlastitu Uniju. Lepo smo poduprli ogradu tam gde je susedov Šaronja prokopal rupu, a njemu smo poslali račun, je, malo smo ga nabrijali, ali kaj ćeš, i on bi nama. Onda smo ga tužili kaj je njegova šljiva pustila korenje na našu stranu i tražili da nam plati najam zemljišta i da 50% uroda. Još bu bilo i rakije! Sami si spečemo svoj kruh, a kaj ostane bacimo na drugu stranu, kod suseda Štefa koji ima koke, tak da im možemo zeti jajca kaj snesu u živici. Joža malo kuka kaj nema sira i vrhnja, ali ja mu velim "Potrpi, inače buš carinu platil!", tak da po noći pobegne do benzinske pumpe i kupi si malo, a ja se pravim da ne znam da je švercer. Kad donese čokoladu, ja je otkupim od njega za čvarke koje sam skrila još lani. Tak i tak buju se ukvarili.

I kaj nam fali? Niš! Ni poštar nam ne treba, za pemziju potpišemo preko plota.

Pročitah razgovor na jednom blogu s naslovnice i sve mi nešto poznato... A evo i odakle (nemam cajta za skraćivanje i ubacivanje linkova):

... vrijeme je promjena , proljeće je pred vratima.. :))

http://www.youtube.com/watch?v=V4TGpae70PY (vrijeme za promjene)

http://www.youtube.com/watch?v=8EtatrpmEHg (proljeće pred vratima)

bez ljubavi nema ništa...:))

http://www.youtube.com/watch?v=awHJs_qkN_A ništa bez ljubavi

ako vjerujemo u ljubav , onda ćemo je naći...bez vjere nema ničega

http://www.youtube.com/watch?v=BUCPpRricjU ništa bez vjere i ljubavi


http://www.youtube.com/watch?v=x8VwH-04TF8 vjeruj u ljubav

osjećaj slobode i leta daje ti ljubav... letiš na krilima ljubavi... nema ljepšeg osjećaja..:))
http://www.youtube.com/watch?v=HJmEnXtZKU0 na krilima ljubavi

ljubav je čudo...

http://www.youtube.com/watch?v=h6iZyhgsZiE ljubav je čudo


da..tako bi trebalo biti...
tko ima u sebi taj dar ljubavi...
zna podijeliti..svima oko sebe..

http://www.youtube.com/watch?v=w_Oq-G7DoA8 dar ljubavi

Tko li su ti? Jesu l' oni koji s pravom pizde? Jesu.

A zašto pizde? Zbog pravopisa.

A imaju li pravo što pizde? Imaju.

Imaju li prava pizditi? E, to ne znam.

Naime, riječ "PRAVOPIŽDŽIJA" nastaje jednačenjem po zvučnosti, po načelu OZVUČIVANJE: bezvučni + zvučni = zvučni/zvučni

I tako se onda S iz imenice "pravopiS", kad se nađe ispred nastavka kojim označavamo djelatnika koji se njime bavi, tj. -džija, pretvara u Ž, a sve to skup ispadne PRAVOPIŽDŽIJA. Provjeriti ovdje: Link

Imenica PRAVOPIŽDŽIJA se deklinira ovako:

pravopìždžija ž (m)

jednina
N pravopiždžija
G pravopiždžije
D pravopiždžiji
A pravopiždžiju
V pravopiždžijo
L pravopiždžiji
I pravopiždžijom
množina
N pravopiždžije
G pravopiždžija
D pravopiždžijama
A pravopiždžije
V pravopiždžije
L pravopiždžijama
I pravopiždžijama

Izvor: Link

Zašto smatram da pravopiždžije imaju pravo pizditi? Jer svaka pizda misli a) da zna pravopis ili b) da ga ne treba znati. A ne zna ga, iako se u svojim osnovnim pravilima nije mijenjao duže nego što sam ja živa, a ima me pola stoljeća, što će reći iz čiste komocije i lijenosti, a treba ga znati iz bar podjednako važnih razloga kao i raspoznavati značenje prometnih znakova ili brojati novac: jer, ako to ne znaš, najebeš. I onda opet pizdiš, ali nisi pravopiždžija.

Eh, a imaju li pravo pizditi? Nisam sigurna: malo su odveć spremno postali podložni dnevnopolitičkim zahtjevima i posljedično onepismenili čak i neindoletne i do prije 20-ak godina sasvim pismene, iako ne u onim najosnovnijim značajkama hrvatskog pravopisa, kao što su velika i mala slova, č i ć i velikoj većini riječi s "ije". Svejedno, žalosno je što danas nitko tko nije pravopiždžija ne može tvrditi da suvereno vlada pravopisom u svim njegovim pravilima i primjenama. A čak se i pravopiždžije međusobno glože.

Međutim, na Iskrici susrećemo sasvim drugu vrst pravopiždžija: to su oni koji pizde kad se od njih očekuje elementarna pismenost, tipa koje se riječi pišu zajedno, koje odvojeno, čisto zato da bismo bar nazrijeli značenje iskaza. Npr. meni je svojedobno neki Iskričar uputio poruku "Dali smo za seks"; pitala sam "Tko i koliko?", a on me frknuo u Ignoricu.

Zatim, tu su oni koji se ne bave pravopisom, nego pravom na piždženje. Najčešći primjerci su popizdičica, drme i laženka, od kojih je prva slaba s pravopisom, za drugog se ne zna jer (ne)znanje prikriva dijalektalizmima, a treća je Hercegovka, što će reći, usisala ga s majčinim mlijekom, s obzirom da su očevi naše današnje nepismenosti za standardni pravopis izabrali narječje na kojem nije bilo nikakve izuzev usmene književnosti, a nauštrb npr. čakavice, ikavice ili kajkavice s bogatom pisanom književnom tradicijom. I to zato da bi nas razumjeli i Srbi. A jebga!

Osim nabrojanih, tu su oni koji su već davno popizdili, s pravom ili ne, uglavnom, oni ne znaju drugačije i zato to smatraju svojim pravom, a u suprotnom bi se kršila njihova ljudska, građanska i ina prava. Npr. okata, pacijent_house ili budnasanjam.

A na kraju, tu su svi oni koji misle da imaju pravo pizditi na We Are the Blog škvadru. Ne moram navesti nickove, dovoljno su prepoznatljivi, a zanimljivo je da svatko od njih pripada u bar još jednu kategoriju pravopiždžija.

Kao prvo, nisam znala da je lamatrončika bila udata za narodnog heroja. Eh, sreća njegova, inače bi fakat uginuo...

Nego, danas o manirima, što bi rekle dvije blogerice njime obuzete. Ima tu raznoraznih mudrih izreka, a navodim ih, jer znam da niti jedna od njih neće povjerovati meni, s obzirom da (još) nisam kamene glave. Npr.:

"Dobar odgoj se sastoji od prikrivanja visokog mišljenja o sebi, a niskog mišljenja o drugome." - Mark Twain

"Uljudnost, imenica. Najprihvatljiviji oblik licemjerja." - Ambrose Bierce, The Devil's Dictionary, 1911.

"Lijepi maniri su usko povezani s osjećajima. Da bi djelovali istinito, treba ih osjećati, ne samo pokazivati." - Amy Vanderbilt

"Za uspješnost nije dovoljno biti glup, moraš imati i lijepe manire." Voltaire

"Mnogi od onih koji ne bi uzeli zadnji keks, uzeli bi zadnji čamac za spašavanje." Mignon McLaughlin, The Neurotic's Notebook, 1960.

Pa evo, ja bih uzela zadnji keks s poslužavnika, čak i ako nitko ne ugasi svjetlo, ali zadnji čamac za spašavanje ne bih; ako bi bio posljednji, ili bih ga podijelila s nekim, ili prepustila potrebitijima, ufajući se u vlastitu sposobnost plivanja i plutanja. Tak, meni se nekak čini da je to OK: jer keksi nisu podjednako važni kao čamci za spašavanje.

Možda zato meni konvencionalni dobri maniri nisu osobito važni, a zasigurno nisu važniji od dobrote namjere: koju nepogrešivo detektiram; kao i njenu suprotnost. Zato lekcije iz bontona ne primam od osoba koje se ponašaju kao najvulgarnije primitivke u svemu osim u izboru riječi, a taj im je nevelik. Dakle, od osoba koje se ližu s nekim tko zamišlja pišanje po ženama, fotošopira im govna na glavu i vodi kampanje i peticije, a sve zato jer netko (ja) nemre suzdržati smijeh kad vidi njene kamene glave popraćene mudrim izrekama bez konteksta, teksta ili komentara.

Evo, prckati takvu meni je u razini uzimanja zadnjeg keksa. Prckali su i mene zbog slika životinja, pa kaj? Smijala sam se kad je bilo smiješno, ignorirala kad nije, kontrirala kad mi se dalo, a slike su i dalje tu jer mene i još neke vesele.

Druga majstorica od bontona me podsjeća na jednog rođaka, kojeg smo davno (kao i ja nju, malo manje davno) jednostavno istjerali iz kuće, popraćenog uljudnim riječima: došao taj k nama, pa gleda, pa odmahuje glavom, da zašto nam je stol ovdje, trebao bi biti ondje, da on to pomakne, uuuuu, imamo tri televizora, a on samo jedan, mogao bi on taj treći ponijeti sa sobom... Zvao me i sad, dok je stara bila u bolnici i odmah, naravno uz uljudno raspitivanje o njenom i mojem zdravlju i čestitke za blagdane, zapitao čiji je stan i tko nasljeđuje.

Ovu sam banirala u travnju 2011. godine, nakon ovog komentara:

Autor: la-donna-ines | 06.03.2011. u 16:40 | opcije
da ublažiš stavove koje iznosiš..i da iskamčiš onu mrvicu ljudskosti koja ,nadam se, ti je ostala..možeš sve to imati...

Jerbo, kad netko dođe na moj blog izvoljevati kakve bih ja stavove trebala imati i/ili iskazivati, i sve to poprati "mjerenjem" moje ljudskosti, ja to, dragi moji i nedragi nemoji, smatram krajnje neodgojenim.

I što bih ja zauzvrat "sve to" mogla imati? Odobravanje TAKVIH? Njihove idiotske komentare, u stilu ovih 9 koje je uspjela nasrati od siječnja 2011. do baniranja, a jedan i naknadno, pod drugim nickom (paz, sve jedan briljantniji od drugog):

1. la-donna-ines:
ljudi koji se ljute, čak uspiju uvrijediti i uvjeriti sebe,i poneke, da je uvredljivo ako se nekoga nazove emigrant i šćhiptar..taj ima veeelkih problema sa pojmovima ali i sa pronalažanjem dokaza da je to još uvijek prihvatljiva i nimalo uvredljiva riječ...
25.01.2010. 15:04:29
2. la-donna-ines:
unatoč svoj poželjnoj političkoj koreknosti hvalatiboženatom..još ima viceva koji koriste riječ emigracija i pojmove azimi/aljeti:)))
25.01.2010. 14:36:49
3. kuc kuc...dobar dan
a ne misliš možda da je taj neko ipak vidio pravo stanje?
Autor: la-donna-ines | 06.03.2011. u 16:25 | opcije
4. kaj nema slatkiša?
Autor: la-donna-ines | 06.03.2011. u 16:30 | opcije
5. samo da napomenem...potreba za objašnjavanjem, pa opravdavanjem, pa onda ljutnja ...i dodatno objašnjenje da zašto je ipak sve frustrirajuće.. upravo ukazuje na određenu agresiju..a onda na ispravnost i osnovanost postavljenog zapažanja..
Autor: la-donna-ines | 06.03.2011. u 16:34 | opcije
6. ne nije problem u razočarenju...svi ga imamo..stvar je u gorčini uz to razočarenje..koja onda počinje dobivati dimenzije da gorčina dalje upravlja nama..našim stavovima..itd
Autor: la-donna-ines | 06.03.2011. u 16:40 | opcije
7. da ublažiš stavove koje iznosiš..i da iskamčiš onu mrvicu ljudskosti koja ,nadam se, ti je ostala..možeš sve to imati...
Autor: la-donna-ines | 28.04.2011. u 15:37 | opcije
8. ali ..ako nastaviš sve ovdje nipodoštavati, kinjiti, prezirati...ovdje nećeš nikoga naći..
Autor: la-donna-ines | 28.04.2011. u 15:40 | opcije
9. kaj ovo vam je kasna čajanka?...
vidim da je tema...taman za takve soareje
Autor: ladonna2 | 12.05.2011. u 22:36 | opcije

Dakle, uz ovakvu sugovornicu svatko ugine: čak i narodni heroji. Ili se pobrinu za humanije dokinuće.

Ali, ako je ijednoj od ovih dviju Iskrica zaista zadnji čamac za spašavanje, a ja to bezobzirno ne uviđam, sad im se najponiznije i najuljudnije ispričavam.

*Jednu je napisao Eugene Ionesco, jednu sam ja već jednom objavila na blogu, ova je, dakle, treća.

"I tako sam ti ja prestala pušiti: samo 4 komada ujutro, već 4 mjeseca. Govorili su mi 'nećeš ti izdržati, doći će ti kriza', ali uopće ne. Ja odlučila, a kad jednom odlučiš, nema krize."

Tako telefonom neki dan. Ja bodrim s "aha", "pa da", "naravno", "svaka čast".

Danas mi dođe nešto pomoći, ja joj automatski donesem pepeljaru, isti tekst kao gore. OK. Uklonim pepeljaru. Poslujem po kuhinji. Evo ti nje do mene s cigaretom: "Ne bih ja ovu morala, ali me uhvatila nervoza. Ja sam ti prestala pušiti: samo 4 komada ujutro, već 5 mjeseci. Govorili su mi..." itd.

I tako ona popuši tu jednu i zaključi: "Nisam je ni morala pušiti. Meni dosta 4 dnevno, ujutro. Kad ja nešto odlučim, nema krize..." Itd.

ŠEST puta mi je to danas ispričala! I pri tome skurila još dvije. Ali je ujutro samo tri. Jer je ona prestala pušiti.

I sad si ja mislim, jesemti, pa netko se ženi/udaje da bi ovako mogao s nekim pričati! Točnije: nekome govoriti. Jer ja nisam pričala, ja sam se glasala "aha", "hm", "je" i tome slično. Da sam oblikovala rečenicu, ne bi joj se svidjela. A čini mi uslugu. Pa nije red.

Na kraju je zaključila da smo se krasno napričale. Ma neka! Očito, trebalo joj je.

I sad si ja zamišljam ovakve razgovore s nekim bloškim pojavama, a neću navesti s kojima, jerbo sam odlučila biti fina.

1.

Danas je tako krasan dan. Sunčeko grije. I mjesec je pun. Ptičice kljuckaju. Kavica je spremna. Baš volim kad je tako. Volim samo pozitivne, lijepe stvari. Ne obraćam pažnju na ružno. Uopće me ne zanimaju oni koji primjećuju da ne može istovremeno biti sunčeko i mjeseček. To su nesretni ljudi. Njihova zloća je posljedica tuge, jer ne znaju uživati u malim stvarima. A ja sam sretna kad sunčeko grije i kad ptičice kljuckaju i volim puni mjesec i kavicu s prijateljima koji misle isto što i ja.

2.

"Ne mijenjaju se samo oni najmudriji i oni najgluplji među ljudima." - Konfucije
A meni su fotošopirali sliku! Moju sliku, iz mojeg profila, na kojoj sam ista kao i lani i preklani i prek-preklani, onu koja se svaki dan cijeloj Iskrici vrti na naslovnici, uzeli su tu sliku bez mojeg dopuštenja i fotošopirali je. A ja sam prijavila :-D

3.

Ja sam zeko. Mogu bit i medo. Mogu i praščić. Ja sam vjeran. I vjernik. I vjerujem. Da ćete svi vi završiti u paklu i paklenskim mukama okajavati što ste me jebali sami virtualno, nigdje sise, nigdje dlake za okusit...Ja vam opraštam, ali Bog neće, Bog je to meni rekao onda kad sam zaboravio popiti pilule, ali ja ne trebam pilule, jer mene Bog voli, vi ih trebate...

4.

Ja sam mudar. Zato jer umirem. Već deset godina umirem, a umirao sam i ranije, ali nisam znao da umirem, pa sam jeo, pio, bančio, tukao se i povremeno jebao, a sad samo umirem. Mudro umirem. I vi svi umirete, a ne znate. Zato sam ja mudar, a vi niste. Vi živite kao da ne umirete, a ja umirem kao da umirem. I sve znam.

5.

Ja sam već umro i nikom ništa. Nema Boga!

Jooooooooooooooooooj, već sam se umorila! Sad bi svaki ovaj tekst trebalo umnožiti najmanje 5-6 puta, a bogme može i više, npr. 365 pa puta dva.

A i ovaj moj je ponavljanje. A hebga, tak bar ne uznemiravam druge: nitko ne mora ni čitati ni slušati, a svi sve znaju.

Danas sam na blogu doživjela učenje: ono pravo, iskustveno, neposredno, s "aha!" efektom, ono koje se u ustanovama za školovanje prerijetko događa. Ono pravo. Za cijeli život.

Naime, nikad u životu nisam kužila šovinizam; pa ni nacionalizam u onom njegovom najobuhvatnijem smislu. Moj krajnji domet je bio lokalpatriotizam, ona uska zaljubljenost u krug od nekoliko kilometara koje svakodnevno prelazim, kritička i ponekad sitničava, ali prava, istinska, ukorijenjena u svaku trulu fasadu koja mi prijeti odronom, i lica iza njih, koja se mijenjaju s mojim, koja se ozare kad se sretnemo nakon što su otišli drugamo...

Nisam kužila ni rat, a osjećala sam se beskrajno krivom zbog toga, jer me obuzela sasvim osobna, sasvim lokalizirana, sasvim nepolitična tragedija, a sve što se zbivalo dalje od bolesničke postelje u mojem domu za mene je bilo samo kulisa općeg užasa kojem je podvrgnut moj život. Ovako sam se osjećala:

"Osjećala sam se kao da me netko orobio. Kao da je netko ušao u moju kuću, ispreturao sve moje drage i prisne stvari, i odnio mi sve najmilije, sve bez čega ne mogu. Sjedim neutješna među razbacanim dronjcima, i ne mogu pronaći niti jednu pristojnu suknju, niti jedne gaćice koje ne žuljaju, i sve mi se gadi, dotaknuto tim nasilnim prstima što kradu i oduzimaju..."


A dok sam se pribrala, prošlo je; ono najgore je prošlo. Bar sam tako mislila.

Iz mojeg života su nestali mnogi ljudi, neki od njih zato jer im je moje življenje bilo preteško, neki jer su drugdje mogli mirnije živjeti, neki zato jer ih je dostigao metak. Ali nekako su se svi pomiješali u taj kataklizmički gubitak koji sam osjećala i zato nisam znala razgraničiti uzroke: nesolidnost prijateljstva, bolest, nesreća, rat... Sve se pomiješalo.

Unatoč svemu, nisam kužila međunacionalnu mržnju. Možda zato jer sam iz višenacionalne obitelji, možda zato jer sam dobro doživljavala od ljudi raznoraznih vjera i nacionalnosti (mojoj baki je zadnju polovicu banane, tri daha prije smrti, dala jedna Srpkinja - ili je bila muslimanka? ne znam više...), isto tako i zlo. Nikad nisam mrzila drugu nacionalnost. Nikada.

ČUDILA sam se. Drugim nacionalnostima isto onoliko koliko i svojoj: Kakva je to masovna histerija? Kako možemo pušiti fore nekih starih guzonja koji obračune stare 45 godina koriste za svoje, sasvim suvremene, sasvim pragmatične, sasvim PLJAČKAŠKE ciljeve???

Ali! Čudila sam se i onim susjedima koji su uz smijeh odveli svoje susjede u logor i onda ih natenane izgladnjivali, silovali, ubijali na najokrutnije moguće načine, odbacivali u bezlične jame, po kojima bi se onda i popišali. Čudila se? NE! Zgražala se. Znajući da to može gotovo svatko tko dovoljno popizdi; tko dovoljno otpusti kočnice. Svi smo mi potencijalni masovni ubojice. Osobito kad nas bodre. Kad je to fora. Kad izaziva pljesak.

I sad solidarno izdržavam kaznu sa svim žiteljima prostora na kojem su se otpuštale kočnice: trpim da me oni koji nisu imali prilike doći u napast da realiziraju svoje najgore potencijale proglašavaju genocidnim narodom, banana-državicom vođenom korumpiranim zločincima koji štite globalno razumljive interese trgovine ilegalnom robom, od oružja, preko droge, do ljudi. I ne bunim se! Kriva sam: mogla sam i ja popizditi. Imala sam sreću što nije bilo prilike. NE ZNAM što bi bilo da se prilika ukazala; mogu se samo NADATI da ne bi bilo ovo što sam nabrojala gore. I nadam se. Zaista se nadam. Još usrdnije se nadam da nikad neću morati saznati.

Svejedno, moje čuđenje je opstajalo do današnjeg jutra: kako to da se nitko nije usprotivio dok je sve bilo u početku? Kako to da susjed nije pitao susjeda "Pa čemu?"?

Danas vidim zašto. Danas vidim da je moguće živjeti u nekoj sredini koja te školovala, zaposlila i pušta te manje-više na miru (tj. točno koliko i mene, što će reći, ne posve) i napisati ovo:

"Ti si klala ljude koji nose moje prezime, a ime im je uklesano na kamenu u sredini groblja. Ti si ubila curicu od pet godina zato što je bila u srpskoj kući. Ti si odvela čovjeka iz kreveta usred noći, strijeljala ga i zakopala na nepoznato mjesto samo zato što je Srbin. Ti si ubila starca od 80 godina kao psa na njegovom dvorištu, nakon toga si mu odvukla sav namještaj i posuđe i sad poslužuješ kavu iz toga svojim prijateljicama. Ti si pripadnica genocidnog naroda, ako je ovaj Vladan balvan."

I onda i dalje ovdje živjeti. I zamjerati. SVE.

I sad mi je jasno zašto je rat bio moguć. I sad znam da je još uvijek moguć.

Ne zato jer je ovo napisala neka Srpkinja iz Hrvatske. Uopće ne. Na njoj je da sublimira kolektivnu krivnju svojeg naroda, koji je, zar ne, ustao iz svojih kreveta 500-ak kilometara daleko, ostavio svoje trpeze, svoje žene, svoju djecu, svoje oranice, svoja zaposlenja, svoje javne prijevoze i sjeo u tenkove, avione i džipove i došao OVAMO, 500-ak kilometara dalje, podržati lokalne "susjede" u aktivnostima koje su zatrle hrvatski jezik, razrušile hrvatske spomenike kulture, ne osobito vrijedne jer su imali prilike nastajati samo 300-ak godina od borbi s Turcima, i razjebati hrvatsku privredu koja je 45 godina osnaživala istočnije lociranu...

Ajmo reći da je sve to bilo zbog BiH i ekspanzionističkih interesa obiju strana. Ajmo reći da smo svi popušili. Svi mi koji nismo izdavali naredbe.

Nego zato jer je JOŠ UVIJEK važnije zajebati susjeda nego procijeniti opću situaciju. Zato jer je ego neke glupače koja citira izreke daleko pametnijih od sebe važniji od procjene važnosti sasvim lokalnih, lociranih i prezentnih zbivanja; kao i (ne)pojebanost vječnih "pozitivaca", koji bi valjda i pozitivan HIV nalaz dočekali s oduševljenjem, k'o što reče The Baba... Zato jer je važnije što je to netko napisao kontra onih koji vam svakodnevno gaze neutemeljeni imidž (We Are the Blog škvadre) nego ŠTO je ovdje napisano...

Vladan je sumnjivo lice. Vladan nije ovdje bez razloga. Do današnjeg jutra sam te razloge prihvaćala onakvima kakvima ih je on sam iznio. Ali više ne.

Nije on balvan. On samo ispituje tlo.

Analiza je ubitačna. Nažalost! I to ne zbog Vladana.