Ručkić krčkić

Imam strašan problem s pamćenjem: ne zaboravljam. Bitne stvari praktički nikad; nebitne držim u međuspremniku zvanom "intuicija" i ne pohodim ih sve dok se ne pokažu bitnima. Ali, u stvari, ja ništa ne zaboravljam. A tako i treba biti: mozak registrira sve. Ako smo nešto "zaboravili", to jednostavno znači da se nismo time puno bavili, da je put do sjećanja neutaban i zato ga je teško naći - ali, sve je tu. Ipak!

Taj moj problem je često nailazio na osudu, zvali su me zlopamtilom (neopravdano, jer dobro pamtim još bolje nego zlo, samo što to dobricama ne smeta), neuviđavnom, čak i nesocijaliziranom. Sve dok nisam naučila glumiti da se ne sjećam, ali i doista odmah ostaviti ono što je nedvojbeno nebitno, tj. preskočiti čak i međuspremnik - drugim riječima, uopće se ne baviti nebitnostima, ni na koji način.

Međutim, ne možeš uvijek procijeniti što je bitno, a što ne. Osobito kad je u pitanju svježe prijateljstvo. A takvo je bilo moje prijateljstvo s The Babom prije otprilike 2 i pol godine. Istovremeno sam bila na početku nekog odnosa s blogericom koja živi u zapadno nam susjednoj državi, ne prijateljstva, tek nekog preklapanja senzibiliteta... u stvari, nisam mozgala o tome, nije mi se činilo bitnim. Sve dok mi ta susjedna nije postavila pisani upit da kako to da smo The Baba i ja prijateljice.

Hm. Ne biram vam ja prijatelje baš jako logično. Ali, ako mi netko postavi zanimljivu domaću zadaću, potrudim se artikulirati. I tako zaključih, uglavnom se sprijateljujem s ljudima koji unose neku svježinu u moj život, koji ga proširuju, koji mi poništavaju slijepe točke; nisu to nužno neki idealni ljudi, jer nitko to nije, nisu niti iz nekih unaprijed zadanih konteksta (obrazovnih, društvenih...). To su ljudi s kojima imam nečeg zajedničkog, nekih točaka prepoznavanja, ali jako je važno da postoji i nešto što još nemam, a što me privlači i zanima.

Najvažnije od svega mi je da moji prijatelji imaju neki moralni kod. Ne nužno općedruštveno općeprihvaćen, nego jasan, njima i meni. A prihvatljiv I meni.

I tak to ja nekak obrazložim upitalici, a ova će na to: "Znam ja takve. Takvi su ti kao psi skitnice. Uzimat će ti hranu iz ruke i mahati repom dok se ne najedu, a onda će te ugristi. Prije ili kasnije".

Nije mi ovo zvučalo nebitno. Iako sam odmah znala da ova nema pojma kakva je The Baba; ali, s obzirom da mi je i ona sama bila draga, spremila sam primjedbu u međuspremnik i dala joj fore da se predomisli.

U međuvremenu, The Baba i ja smo svašta doživjele zajedno, pa i svakakva neslaganja, i grickale smo se... Krv nismo puštale. I opet ćemo. Možda će biti i krvi. Ali sigurna sam, apsolutno, da niti jedna od nas nikada onoj drugoj neće pregristi grkljan.

Moj odnos s blogericom iz susjedne zapadne države je ostao jednako površan kakav je i bio, jedan susret, ugodna kavica kojoj je nazočila i The Baba. Svi pristojni. Ni buhe ne grizu. Primjedba s početka tone u zaborav, prekrivena novim, uglavnom ugodnim dojmovima.

Ali ne lezi vraže! Kad je nešto zaista bitno, iskoči to ispod tektonskih naslaga svih mogućih novijih doba i dojmova, baš onda kad postaje obrazac: zapadno susjedna blogerica stalno nešto rošta, stalno ima primjedbe na ljude s kojima sam dobra, bilo bloški, bilo inače, pa onda tim ljudima zamjera zašto su dobri sa mnom, pa procjenjuje tko koga voli ili ne voli i zašto...

Hm. Bila sam i ja mlada i naivna i moglo me se izmanipulirati. Ali nikad nisam bila toliko naivna da to ne skužim. A kad to skužiš, imaš dva izbora: postati bolji gad nego manipulator i izmanipulirati gada, ili odustati od eventualnih nagrada koje manipulacija može donijeti i jednostavno raskrinkati manipulaciju, uz uljudno "Ne, hvala". Ili neuljudno, ako treba tako.

Moj izbor je uvijek ovo drugo. Jer, manipuliranje za mene nema benefita: oni postoje isključivo za manipulatora. Mene uopće ne treba zanimati koji su, jer, kao što rekoh, za mene nisu. Možda manipulator jednostavno ponavlja neki obrazac iz svoje prošlosti u kojoj ju je ugrizao pas-skitnica kojeg je hranila i sad želi ispasti opreznija i lukavija, a možda joj jednostavno treba osjećaj nadmoći koji donosi uspješna manipulacija; možda su joj suspektni svi ljudski odnosi koje sama ne uspijeva shvatiti, a još manje ostvariti - npr. prijateljstvo, i zato ih ima potrebu kvariti. Nebitno. Meni.

Međutim, u procesu raskrinkavanja takve manipulacije i razbijanja obrasca određenog ponašanja, ja se moram poslužiti svojim pamćenjem. Koje je savršeno, kao što rekoh, u svim bitnim stvarima. Ali onda ja ispadnem neuljudna. Najblaže rečeno.

A to ću ispasti i danas, kad blogericu koja je jučer pisala panegirike The Babi, a martu i mene dezavuirala kao "nevoljene", podsjetim na psa; i ugriz; i sve ovo što se sad duboko ukorijenilo u moje pamćenje. Jer je bitno. Meni.

Bila jednom jedna koka
Sve gledala sa visoka
S krova kokošinjca
Malo ponad svinjca

Kad je koka snijela jaje
To je ušlo u anale
Sve su koke zapljeskale
Što su čudo dočekale

Al osta koka bez kokota
Oko drugih on se mota
Nije njemu dosta jedno
A za njeno mu svejedno

Udri koka sad u pijuk
Dvorištem se ori zvuk
Žalopojka njena tužna
Da su njojzi jajca nužna

Ako svoje jaje čuva
Neka druga pijevca muva
A dok ona jaje grije
Kokot sredi barem dvije

Ah kokote bezobzirni
Daj na koku barem virni
Malo joj zakukriječi
Jer VAŠE je jaje priječi

Zato koka stalno zvoca
Ustobočena iznad koca
Gdje je sluša svaka svinja
I sućutno joj glavom klima

Što ćeš, kaže njoj prasica
Muško ima bezbroj lica
Al živa je istina
U duši je svaki svinja

Hehe, konačno smo otkrili da i popizdičica ima neku dubinu.

Ne, zapravo, ovoj rečenici ništa ne treba dodati... Niti oduzeti.

Psssssst!

Apeliram da se večeras točno u 22:00 sati minutom šutnje na blogu oda počast svim samohranima koji nisu majke:

- samohranim djelatnicima koji zamjenjuju samohrane majke kad god su im bolesna djeca ili one same, koji otkazuju svoje ljubavne sastanke te posljedično propuštaju prilike da i sami postanu samohrani roditelji, koji slušaju stravične priče o samohranosti samohranih majki i majčinstvu koje je samohrano, koji im posuđuju novac jer su samohrane majke odveć emocionalno uzdrmane da bi utjerivale alimentaciju od samohranih bivših muževa koji su smetnuli s uma da su očevi;

- samohranim prijateljima koji podnose djecu svojih prijateljica - samohranih majki, uz puno razumijevanje svih njihovih destruktivnih težnji i odgojnih propusta s obzirom na status samohranosti njihovih majki;

- samohranim sinovima i kćerima koji doživotno pružaju skrb roditeljima na vrlo slične načine kao i samohrane majke, s tom razlikom da pelene koje mijenjaju postaju sve veće, kao i odgojni problemi, ali nema perspektive da će postati lakše ili bolje, kao što nema niti bolovanja kad im se roditelji razbole, nema roditeljskog doplatka i nema Djeda Božićnjaka;

- samohranim udvaračima i udvaračicama koji obazrivo hendlaju samohrane majke s obzirom na emocionalnu krhkost, zatomljujući vlastitu, kao i logično pitanje zašto nisu malo potrpjele muža ako im je s njim bilo toliko lakše, a sad tako grozno bez njega, ili zašto uopće ijedna žena postaje majkom bez svijesti o 25% statističkih izgleda da će za koju godinu postati samohrana;

- samohranim podstanarima koji NISU dobili kredite za stan ili stanove dok su se još dijelili u poduzećima zato jer su prednost imale samohrane majke, a tih je, bogme, bilo sijaset, makar samo u razdoblju dijeljenja kredita/stanova;

- samohranim udovcima i udovicama kojima se emocionalna krhkost tolerira kraće nego samohranim majkama, jer ih, eto, nitko nije emocionalno oštetio svojom smrću, nego naprotiv, imaju satisfakciju da nisu ostavljeni/e;

- samohranim supruzima i suprugama kroničnih bolesnika i invalida, nepoševljenima minimalno godinu dana (a često i desetljećima), bez vremena, energije i prilika za bar promašene, privremene, prijetvorne, krnje, ili kako god bilo falične romanse, a kamoli za prave;

- samohranim nerotkinjama od kojih se očekuje da tuđu djecu vole kao da su njihova, oporučno im ostave svoja samohrano stečena dobra, ali bez beneficija uzvratne ljubavi ili roditeljskih ovlasti i/ili povlastica;

- samohranim neubračenima bez ikakvih iskustava sa samohranim majkama i njihovim potomcima, bilo zato jer su ih mudro izbjegli, bilo stoga jer će ih prije ili kasnije steći;

- svim samohranima koji ne očekuju i ne žicaju beneficije zbog takvog statusa.

S poštovanjem,

Samohrana kći, djelatnica, prijateljica, udvaračica, udovica, nerotkinja, neubračena nežicarica

vegavega8

Imam dvije papigice, par, ljubavni i bračni: afričke papigice, tzv. fischerice. Nisu pitome, očito su iz uzgoja u velikom jatu i ne vole ljudske ruke, ali vole glazbu, glasove, kretanje... i zato sam ih iz majčine sobe preselila u svoju, da im ne bude dosadno (stara je još uvijek u bolnici). Danas sam ih stavila na pokretni stolić ispred prozora - ajme galame! One vide CIJELI svijet, a ne mogu iz krletke. Hmda... rijetko ih puštamo, stara to ne voli, da će sve zakakati, a tu su i moji krznaši, ne baš neopasni po loše letače.

Svejedno, izbacim ja sve četveronožno iz sobe, zatvorim vrata, otvorim krletku: petnaestak minuta muk; onda muški oprezno proturi glavu kroz prazninu u rešetkama. Izleti van, na luster, pa natrag, po dragu. Ona se nećka. On je čeka na vrhu krletke, doziva, lepeće krilima. Malo-pomalo, odvaži se i ona.

I sad ja očekujem da će preletjeti cijelu sobu, istražiti sve izbočine i zakutke, kljuckati po prozoru... Ma kakvi! Zasjeli su na karnišu i seruckaju mi po zavjesi. I rade točno isto ono što rade u svojoj krleci: sjede, zure i ljubakaju se.

Silno me rastužila ova pričica... Podsjetila me da je sloboda samo za slobodne: nemreš je nikome dati (iako možeš uzeti, bar ograničiti). Podsjetila me na nas, ljude, koji cijelog života jamramo kak nas sputava ovo ili ono, kako nam je netko kriv, kako ne možemo jer nam netko ne da... I onda nađemo nekoga, netko nađe nas, zavoli nas, kaže "Budi što god želiš, čini što te volja, sigurna si, želim da uzletiš, uzvineš se, uživaš, budeš sretna!".

A što mi učinimo? Ponavljamo sve isto kao prije. Ili ne činimo što je NAS volja, nego ono što mislimo da će se NJEMU svidjeti. Sve dok nas, razočaran, ne namami natrag u krletku. Jer u njoj smo, očito, najviše svoji.

Frigajte se, ono što vas čopi za Božić, mene zgrabi za Novu, a s obzirom da je tulum ipak after, a ne za, odlični su vam izgledi da ćete me trpjeti u ovakvom raspoloženju i sutra... I ne, nije mi važno to što sam sutra u društvu kreativnog Japanca i TV-a, niti je li netko meni nepoznat negdje drugdje. (Samo malo brinem za Sirenče, jer znam da je njoj fakat bed kad mora ostati doma i tuliti sama, a anđa se provodi tko zna gdje...)

Nego, da se vratim naslovnoj temi: ma jesemti sve krilate, kaj god misliš da je neznamkak važno, kad bude stani-pani ispadne nevažno! Kaj smo mi ljudi zbilja tak bedasta stvorenja? Evo, ove još uvijek aktualne 2011. godine, pretumbala sam svoje prioritete uzduž i poprijeko, a tumbanje još nije gotovo.

Da ne bih tupila sa svim sitnim koračićima i međukoracima spomenutog tumbanja, najveća tumbaonica se dogodila kad sam završila u bolnici: odjednom mi nije bilo važno ni kako izgledam, ni kako zvučim, ni kolko sam pametna, ni imam li ljubavnika, a još manje love... Osjećala sam se kao komad mesa koji stručno, brzim pokretima obrađuju za to kvalificirani, a što god ostane, to sam ubuduće ja i trebam biti zahvalna što me uopće ima; što nisam završila na tranširanju kod onih koji ostatke nikad ne šalju u život. Vjerovali ili ne, bilo je to iskustvo ne samo poučno, nego i ugodno: prepustiti se. Jednostavno BITI.

A ispalo je da moje ispretumbane važnosti ni drugima, doduše, u sličnom tumbanju, uopće nisu važne: opet su me neki zavoljeli, a neki nisu mogli smisliti. (Priznajem, dlakavost nogu mi je bila važna i kad sam jedva dihala: to moram riješiti nekakvim ugovorom, ukazom ili oporukom, jer prizor mojih nedepiliranih nogu dok me pregledava 7 stažistica i 1 primarijusica zbilja je nešto najgore što sam ikada doživjela.)

I tak, zdravlje ti izvuče te neke oslonce, a treba stvoriti nove, ne baš ugodne: i onda opet tumbaš. Koliko dugo zapraf želiš živjeti ako nemreš živjeti onak kak ti paše? Dio svog vijeka posvećuješ drugima, zato odgovori glase: "Dok mi je živa majka, dok mi je živ pas, dok imam mačku, dok su tu ptičice..." Da, godinu ranije nisam kupila velikog papagaja jer bi me nadživio, a ja bih onda cijelog svog života brinula kako će mu biti nakon mene. Međutim, to su površne procjene: ne živimo za druge, iako nam je ponekad jako drago što živimo s njima. Moj odgovor bi glasio, želim živjeti onoliko dugo koliko ugoda nadmašuje patnju; iako ne mogu znati... nitko ne može znati je li patnja baš toliko zatiruća koliko se čini dok je sasvim podnošljiva.

Svejedno, iz te tumbaonice mi je ostalo nešto jako važno: ništa ne moram! Ne moram biti privlačna, ne moram biti draga, ne moram biti odgovorna, ne moram biti samostalna: kad je frka, netko uvijek uleti i sanira. Prigovora na saniranje se sjetiš tek kasnije, kad moš izabrati što ŽELIŠ biti, iako znaš da ne moraš.

Upravo sam se vratila iz posjete staroj u bolnici. Bila je i ona njena frendica koja je jučer fulala ne jednu, nego dvije bolnice, tak da se iz Dugava furala do Merkura, zatim do Dubrave i na kraju doma, neobavljenog posla. Danas smo se tome smijale, iako je jučer svima bilo ne baš drago... Bakica koja dijeli sobu s mojom starom veli "Blago vama kad imate takvu prijateljicu - moje su sve umrle". Mene je, očito, podrazumijevala. Iako ne bi trebala. Ali, život je nije naučio tome. Neka! Drago mi je.

I možemo mi sad misliti da je važnije imati rodbinu nego prijatelje, ili obratno, ili muževe, ili hobije, ili kućne ljubimce... Jamstava nema: nitko ne zna što će na koncu ispasti važno.

Ali, živi smo sve dok nešto jest. I dobro je dok jest.

Drage blogerice, kad ste, ako ste uopće ikada, poželjele nešto s nekim od naših vrlih blogera, a pri tome ne mislim sterat ga onam gdje mu je očigledno bilo najljepše?

Ja tijekom ove godine bogme nisam. Niti jednom! Jerbo ne privlače me:

- cendranje (Mama! Zašto mene nitko neće? Šmrc! Uzmi me, mazi me, imaj me, hrani me, na cicu, na cicu!)
- infantilna mašta (plišane igračke, šljašteće deklaracije "Vidi me, vidi kako sam dobar, jesam, jesam, časna riječ!)
- pubertetska mašta (Gle motora! A? Imaš kaj zajašit! IZA mene, na meni ne. Ako imaš rit poput ove na slici, joj, kak bih joj ja stisnul tu rit... ŠTRC! Po papiru; ili monitoru.)
- ofucane pjesničke prispodobe bez emocionalnog i/ili iskustvenog pokrića (ah, da mogu, šetali bismo Parizom, a ja bih ti recitirao pjesme, svoje, tebi ushićenoj i uvjerenoj da su za tebe, ali su zapravo sublimirano sjeme jutarnjih polucija u posteljinu koju bi konačno netko trebao oprati...)
- muški klimakterij (Kako sam ja nekad mogao jebati! Uf, što sam mogao! Mogao sam stalno, stalno sam i htio! I sad bih mogao, kad bih htio, a neću, ovdje same dronfulje raspuštene; ja bih jebao ono što sam htio jebati dok sam mogao jebati i dok se nisam zajebao...)
- bezličnost (Kukuc! Jel me vidi netko? Linkić!)

Naši kolege blogeri kao da očekuju da mi same sa sobom raščistimo kojeg od njih hoćemo, odlučimo se i postupimo po njihovoj volji i željama, ne inkomodirajući ih imalo. A u međuvremenu, neka ih zabavljamo: svojim međusobnim svađama i svađicama, uz neprestane prigovore da im nije dovoljno zabavno - da je blato suho, a cice nam premale.

Dočekivala sam nove godine u društvima, velikima, malima, na javnim mjestima, kod nekoga, u paru, u krevetu s tim s kim sam bila uparena, u krevetu s telkom za društvo, ali - ajd! - niti jednoj dolazak nisam prespavala, vjerojatno zato jer ni inače nikad ne zaspim prije ponoći. I da me sad na muke stavite, nemrem se sjetiti niti jednog osobito dobrog ili osobito lošeg dočeka.

Ali zato se živo sjećam priprema, za mene dvostrukih, jer mi je rođendan 1. siječnja: već krajem listopada, stara počne piliti da koje ćemo kolače; onda spremanje, a ja nisam ni najmanje uredna, tak da bi to uglavnom ispalo premještanje nereda u prostorije u koje gosti nemaju pristupa, a poslije toga cijela godina traženja gdje je što... ili jednostavno zaborav, do sljedeće. Zatim, dva-tri tjedna ranije, nabavka: Hoće li htjeti slatko ili slano? Žesticu, vino ili pivo? Koliko mineralne? Koliko će ih uopće doći? Žongliranje financijama... I onda opet nema dobitne kombinacije, ako ispečem prase, svi su prežderani i samo srču mineralnu, koje - naravno! - ponestane, ako su mi forte kolači, oni bi čipseve, a njih imam samo dvije vrećice, ako sam nabavila dobro vino umjerene cijene, eeeee, naravno da netko pije isključivo whiskey, i to neki skupi, koji nemam i ne moram imati jer nisam jebena birtija ili hotelski restoran!

A ja trčim, dvorim, ugađam i kakti "slavim". Nikad usamljenije!

Osim jednom, kad sam živjela sasvim sama u omanjem dvosobnom stančiću: ne sjećam se dočeka, možda nisam ni bila nigdje, ali sam rođendan rasporedila na dva dana: prvoga jedno malo intimnije društvo, drugoga svi ostali. A oni se, kako to već biva, totalno izmiješali! I ničega nije bilo dovoljno, ali je srećom radio neki mali špeceraj u kojem sam pokupovala sve Ledo pogačice sa sirom... Bilo nam je tako dobro da su oni iz prvog ponovno došli i drugog!

Ipak, bilo je tužno, na kraju: tada nam je moja prijateljica Z. rekla da je napipala neku kvržicu pod pazuhom. Od koje je umrla, pet godina kasnije. I mislim da mi je to bio posljednji sasvim bezbrižan, sasvim radostan rođendan.

Bilo je dobro i lani, kad ništa nisam planirala, nikoga nisam pozivala, ali kad su krenuli telefoni, rekoh: svratite; i donesite što želite piti, jer kod mene nema ničega. Ti vrapca, na koncu smo se sasvim pristojno nacrvcali! I nitko nije bio sam, iako nitko nije bio uparen.

Ja sam sama. Nemam partnera. I kad imam, ne računam na njega, ne zauvijek, ne za sve, pa čak ni za bitno. Takva sam oduvijek. Imam svoje navike, svoje zanimacije, svoje srećice i svoje srećurde: partner obično biva jedna od ovih. A one su privremene... Možda sam zato poput negativa onima koji razdoblja bez čeljadeta amurozno nastrojenog prema njima smatraju zjapećim prazninama u gustome tkivu svojeg življenja. Hm. Ma, nisam, zapravo: kad mi je u životu takvo čeljade, ako sam i ja amurozna, onda se sve zgusne, stisne i jedva diham. Ponekad od sreće.

Ove godine nemam navike: nema stare. U bolnici je do sljedeće godine. I fali mi! Fali mi to njeno hrkanje, stenjanje, tako tiho disanje da odem provjeriti jel se još uopće zbiva, njeno zanovijetanje, izvoljevanje i predivni kolači. Fali mi spoznaja da je tu negdje, iako mi nije društvo, iako sam uz nju uvijek osamljena, iako tu nema razumijevanja, ali ima te neke rodbinske, krvne, tople, pomalo ovisničke razmjene. Nadam se da će poživjeti do svojeg rođendana, 3. veljače, i tako nadživjeti sve svoje, koji su odreda poumirali oko 70., a ujak još i ranije.

A ipak, koliko god mi ona falila, ne nastojim je nadoknaditi nekim drugim: jer, fali mi ONA. Kao što svakom usamljeniku fali netko kome bismo mogli pripisati veliko početno slovo: nema te gomile, nema te veselice koja nas može zavarati.

Imamo ili nemamo. A nemati je OK. Imati još bolje.

Jutros mi je blog bio ko stvoren za svađanje, ali ne imah vremena, ah! Kao prvo, stavih ja sličku nekog vjeveričkog čopora, ma krasne, naračastorepe, razmiljele se po deblu i vidiš da nešto panično traže. Učinih to poluzatvorenih očiju, sličku nađoh još jučer, ali ne iskoristih jer se morah pridružiti kolektivnoj žalopojci za oglasnikom. Zato jutros ne primijetih da je tik ispod mene jedna koju nekoć bijaše krasio nick "vjeverica" i koja - paz ovo! - baš jutros nešto stala mozgati o traganju. A još malo niže njenog zapiša, jedna kokoš (hehe, fakat pravi zoo ova Iskrica!) kuka kako muškarci mogu bit bez love, ali ne i bez manira, te da bi ona da joj udvaraju kao da lova nije nikakav čimbenik u tom procesu...

Eh! Dakle: Prvo sam vidjela kokoškin zapis, a ta se na mene gadno nafunjila neki dan jer sam joj napisala da je nedostojna ljubavi; a to sam joj napisala jer tako i mislim, a mislim tako jer je ona sama napisala, a onda čak i reprizirala svoj zapis o tome kak njoj zapraf nije bitan frajer i kakav je on, nego voli nekome prikvačiti balon svojih želja i snova, a da se taj ne buni, ne mrda i ne ispušta napuhani projektil. I zašto bi sad ONA zasluživala ljubav? Jest da ga nije jako, ali je čovjeka opteretila, a zauzvrat niš... Ona ljubi svoj balon, a ne njega. Ja to zovem egzibicionističkom emocionalnom onanijom. Što je sasvim OK, da se razmemo, ako frajer voli biti nosačem tuđih snova i svjedokom samozadovoljavanja i ako je toliko nepotrebit da mu je to dovoljni užitak. Fakat ne mora imati niš! Ni love, ni kvaliteta. Samo nek je miran.

Što me pak podsjetilo na čestu floskulu, a ta glasi, "Ne vjeruj onima koji se nisu ubračili do 50., a još manje onima koji su to učinili više puta". Ma jebga, koliko god mi nije drago priznati, ipak u tim floskulama ima istine! Jerbo, ubračivanje, i to ono s papirom, zajedničkim krovom, režijama, planom rada i obroka je obavezan dio za emocionalno stabilne osobe (sve ostalo, uključujući i bračnu vjernost, sasvim je fakultativno) i tko to nemre ili nemre izdržati, e taj definitivno nije stabilan. Uključujući i mene samu. I nije nužno za to išta skrivio! Nije zato ni ružan, ni glup, ni antipatičan: uostalom, na moje oči se dvaput (!) udala izrazito ružna mentalno retardirana osoba (prvi joj je umro, a drugi je u Marofu) - dakle, može to svatko.

Zašto baš papir? Zato jer papir ukazuje da nemamo figu v žepu i da smo se fakat odlučili; da imamo vjere da ćemo ući u onu statistiku izdržljivih parova, a ne onu neizdržljivih (pišem, naravno, o parovima koji su dovoljno zreli da pročitaju ugovore koje potpisuju, uključujući i sitna slova). To je par koji vjeruje da dovoljno dobro poznaje onog drugog da ga može izdržati i u najgorem mogućem izdanju... Ma, kaj sad ja tu trebam nabrajati? Zamislite samo da nekome dođete u goste preko ferija i stalno držite kofer kod izlaza, neraspakiran, osim najnužnijih sitnica - e, tak vam je sa svim drugim oblicima zajedništva. Nije da ga nema, ali nije baš ni da ga ima. A to je malo teže voljeti. Nije nemoguće, ali je teško.

Osobito ako vlasnik kofera očekuje da ga domaćin primi kao rod najrođeniji, otvori mu sva vrata, da kombinaciju sefa i podnosi miomirise prdeža. I da lova, naravno, nije bitna. Iako njegov boravak ovoga košta.

A to očekivanje, to je onaj kokoškin balon... I ja sam dugo tražila ruku, muževnu i čvrstu, koja bi ga primila. I ne smatram se zato ni ružnom, ni glupom, ni antipatičnom, ni krivom: jednostavno, nisam imala sreće naučiti drugačije. Moji roditelji su se razveli kad sam imala tri godine, ponovno se vjenčali kad sam imala četiri, onda se opet svake druge godine razvodili, i svaki put me pitali koga više volim i s kim želim živjeti, moj ujak je bolovao od narcisističkog poremećaja osobnosti - što će reći, bio je neodoljiv, zaveo bi me, osvojio do kosti i onda nestao, a na kraju je umro u jarku, opijen vlastitim narcisizmom, cugom i tko zna čime sve ne - djed je bio šarmantni cuger... Jebiga, ja muškima nisam vjerovala koliko je crno ispod nokta još prije osnovne škole! U kojoj sam stekla doživotnog prijatelja S., ali i taj me iznevjerio, iskravši se iz mog života podmuklo i potajice, kad se odlučio oženiti; jest da se kasnije vratio, ali jebiga! Prekasno. Doduše, shvatila sam ja da imam neki emocionalni glich, počela sam ga sanirati, udala sam se za muškarca koji ga je bio svjestan i koji mi je uistinu htio pomoći, ali, jebiga, i on me iznevjerio: umro je!

I sad ja više nemam živaca za drugačije. Fakat nemam. Razum sve zna, ali emocije se pale i gase po balonskom obrascu nepovjerenja i samodovoljnosti, i gotovo: mogu ja znati tko je za mene dobar ili loš, ali zavoljet ću lošeg; dobrog ću IZABRATI i onda se gristi, kao kad kupiš skupu stvar tjedan dana prije sniženja od 50%. Nemrem ja to. Moja najuspješnija veza bila je s jednim 3 puta ženjenim (dakle - emocionalnim invalidom) gdje su granice bile sasvim jasne, obostrano uspostavljene i duboko poštovane. I onda sam bila blesava i žalila što on nije velikodušniji domaćin... a u svojoj kući mu nisam dala ni da se popiša.

Lova nema puno veze s tim, ali neke ipak ima: ne želim nikoga na svojoj grbači. Želim ravnopravnost, pa tako i financijsku. Ne mogu ja cuclati jednu Jamnicu Sensations cijele večeri jer bi ovome moglo biti neugodno kad dođe račun; a glupo mi je da svaki put platim ja. Jer ni meni lova ne pada s neba.

Zato su balonske potrage bez financijskog imperativa uzaludne, osobito kad imaš 5 banki i puno skučenije izbore nego prije samo 5 godina: je, ti izbori opadaju onom nekom groznom progresijom, ne znam je li to aritmetička ili geometrijska. Ali ona najgroznija.

Što ne znači da ne treba tražiti ljubav; ili poštovanje; ili povjerenje. Ali, najprije ih treba naći u sebi. Ustanoviti koliko ih ima. Znati što nudiš. Jer nemreš biti bolja nego što jesi. Onoliko si koliko jesi: sve dalje je laž. A u laži su - znamo! - kratke noge. Ili kratka veza. (Još jedna istinita floskula.)

Nego, da se vratim onim vjevericama. Bivša nositeljica srodnog nicka nekoliko me puta izazivala na "intelektualnu debatu", obraćala mi se na peveteu i kontaktirala ljude za koje smatra da na mene imaju nekog utjecaja, a osim toga svaki moj blog na neki način uspijeva povezati sa svojom osobnošću. Elem, ovako stvari stoje:

- Intelektualnu debatu ne prihvaćam s nekim tko joj nije dorastao: iako ex-vjeverica definitivno nije najgluplja osoba koju poznajem, nije baš ni jako pametna, a nije ni obrazovana. Npr. ona ne zna dalje od Fromma, a mene proziva jer ga guglam, a ja ga fakat guglam kad je u nekoj diskusiji, jer sam ga pročitala s 14 godina, a nakon toga još bar desetak tisuća knjiga, od kojih mi je bar tisućinjak bio važniji, relevantniji i formativniji od Fromma. Nemrem ja u "intelektualnu debatu" s nekim tko nije mrdnuo dalje od srednjoškolske lektire. Uostalom, zašto bih pothranjivala nečiju samoobmanu? Vjeverica se predstavlja kao profesorica, a činjenica je da je završila samo (danas) obavezno obrazovanje, tj. srednju školu. Ja sam otišla puno dalje od toga i toga se ne sramim, iako nemam potrebu ikome natrljati na nos: svejedno, to je činjenica. I nije nevažna.

- Privatnu komunikaciju s ex-vjevericom ne prihvaćam jer je ne smatram komunikacijom: to je osoba koja živi u svijetu sasvim plitke, sasvim šablonske fantazije, u kojoj je ona još uvijek šiparica (a ima najmanje 45 godina, ako joj je za vjerovati da je imala 43 godine kad smo se upoznale), strašno je "štosna" i svima zanimljiva, na rubu djevičanske stidnosti, i neprestano od nekog progonjena: meni je uletjela s pričom da je progoni neki bivši (zanimljivo, baš u vrijeme kad je Bucka na blogu pisala o svojem iskustvu s takvim), elem da bi sad tvrdila da je progonim ja. Kako? Niti jednu poruku joj nisam uputila, niti ovdje, niti emajlom, niti telefonski (iako sam brojne primila); štoviše, tvrdi da joj nisam dopustila oproštaj s umirućim ocem. Kako? Pojma nisam imala niti da čovjek umire, niti da je umro; ako je na blogu bilo ikakvih aluzija na nju (a i to je upitno, s obzirom da ona SVAKI moj zapis povezuje sa sobom, osnovano ili ne), najgore što sam mogla učiniti jest da sam objavila nešto što ju je odvuklo od samrtničke postelje na Iskricu. Ako sam to učinila, alal mi vjera, a bogme i njoj!

- Na kraju, vjeverice sam voljela puno prije nego što je ona izabrala jedan od svojih brojnih nickova, a nije ga zaštitila copyrightom. Dakle, za mene su vjeverice izuzetno simpatična stvorenja. Ona nije. Nije ni antipatična: ali me baca u depru - ne volim vidjeti profućkan potencijal.

Je li ona floskula "Nikad nije kasno" također istinita?

Ne znam kako smo stigle do toga, ali zaključak je bio da je meni ipak lakše; kao i obično.

U razgovoru s prijateljicom prema kojoj uvijek osjetim krivnju, jer joj se rijetko javim. Nije ni ona bolja, ali zaključak bude da se ja ne javljam, a valjda sam trebala, jer je to meni ipak lakše. Kao i obično.

A sad sam je se sjetila jer sam je se sjetila dan prije, kad sam na Božić završila s majkom na hitnom prijemu u bolnicu, potpuno nespremna i bez love za taksi da se vratim doma, pokupim što staroj treba i onda joj to donesem u bolnicu; a ova stanuje u blizini. I ima auto. Ali, onda sam se sjetila koliko je njoj to teško, jer jednom sam je zvala, onda kad sam uganula obje noge pa je trebalo sa mnom u bolnicu, vozikati me u kolicima na snimanje i natrag. Uh, to je bilo gadno. Toliko je patila da sam se na koncu radije oslonila na te bolne noge nego da je mučim.

I tako sam ovog puta ipak radije nazvala prijateljicu koja živi puno dalje, a također ima starog i boležljivog roditelja na brizi. Došla je bez uzdaha i brzo smo obavile što treba. A meni je ipak bilo nekak neugodno što ovoj nisam čestitala Božić pa sam jučer nazvala. I tako smo stigle do zaključka da je meni ipak lakše.

Jer mi je mati deset godina mlađa od njenog oca, jer živimo zajedno i jer je trenutno, uostalom, u bolnici. A ova ima dva domaćinstva, svaki dan mora do oca, pobrinuti se za njega, pa onda doma, pobrinuti se za sebe, pa na posao... Pitam je zašto starog ne preseli k sebi: a ne, ne bi ona to mogla! Zašto? Pa poludjela bi da ga mora cijeli dan gledati! Ne bi ona mogla stalno trpjeti tu neprestanu patnju, uzdahe, kuknjavu... Tri sata na dan njoj uvrh glave!

Jel'?

Pa da, meni je zbilja lakše. Ja to mogu. Valjda mi je zato lakše.

A mogu zato jer koliko god ja kukala, a očito nikad nisam dovoljno, niti na pravi način (da, i za to sam si sama kriva, kaže jedna moja: otkud ljudi znaju da mi je teško?), još se nikad nije dogodilo da probleme nisam morala rješavati sama. Na kraju krajeva. Čak i kad dobijem pomoć. I zato mi kukanje uglavnom ne pomaže, jer mi ne daje oduška, naprotiv, još me više baca u komu. I još me više nabrije prema ljudima koji ZNAJU kukati i zato je meni uvijek lakše.

Kak se to radi? To učinkovito kukanje? Ne cendranje, nego ono ciljano tuženje tak da ti fakat pomogne? Da si olakšaš dušu ili da netko nešto obavi za ili umjesto tebe?

Nemam pojma! Zbilja. Ova prijateljica koja mi je prekjučer pomogla ne kuka i ne traži kuknjavu da bi pomogla. Ali je jedina takva; bojim se da će joj postati preteško ako svaki put nju pozovem.

Bila sam jako mala kad sam prvi put usnila san u boji. Sanjala sam doktora Kildarea, i neku zabavu pored bazena, žene u plavim haljinama s čašama crvenog koktela u ruci... Sve je bilo jako žestokih boja, lica žuta i rumena, voda neprobojno modra, masno zeleno raslinje... Jedva sam čekala ispričati Baki, zadivljena i u čudu, da li se to događa samo meni, ili i drugima?

Međutim, poslije se opet vratilo sivilo. Prošlo je jako puno vremena prije nego što sam opet ugledala boje snova, i najčešće se uopće ne bih niti sjećala što sam sanjala. Tu i tamo neka scena, neki pokret, nešto važno, ali sivo, nezapamtljivo. Zatim sam opet usnila u boji: tamnomodro nebo s debelim bijelim zvijezdama, kao nabubrelim pahuljama. Golemi kolut vrtuljka, poput onoga u Beču, sjajnožut naspram pozadine tamnomodrog neba. Polako se okreće. Ja stojim u podnožju, i gledam kolut, i te tuste zvijezde, i osjećam da je sve prekrasno, ali znam da je to rat, da tako izgleda rat, da me vreba opasnost...

Vremenom su se snovi u boji ipak ustalili. Premda ne tako žestoki, niti tako lijepi. Skoro nikada ih ne bih zapamtila. Problem je sa snovima to što se sve čini jednako važno, što je sve izdvojeno, pojedinačno, neuklopljeno u opći smisao, pa čak i kad sanjamo neku priču, nema nikakvih prepoznatljivih pravila, sve je proizvoljno. Sve je podjednako moguće, podjednako vjerojatno, sve može promijeniti mjesto, svojstvo, značenje... Nikad više nisam ponovila one snažne boje mojih snova iz djetinjstva.

Ovo sam napisala prije mnogo godina... Pod istim ovim naslovom. A danas sam se toga sjetila jer sam u napasti napisati jednu priču, istinitu i sasvim moju, ne nečiju, ne tuđu, i sasvim sivu: bez technicolora. Ali, onda pomislim, kvragu, ni ja nisam uvijek za crno-bijele filmove, osobito drame, najčešće radije pogledam neku holivudsku A produkciju s preplaćenim glumcima precijenjenog talenta i ugodne pojave...

Zašto pišem? Zato da biste me čitali? Da, donekle... Kad netko zbilja pročita, kad mi se javi i kaže, "prepoznajem takav trenutak", ili "napisala si nešto o čemu razmišljam, ali ne znam izreći"... pa, to je onda ono božansko u meni, ono jedino veće od mene same u duhovnom smislu što priznajem, ono prerastanje sebe, urastanje u svijet, tako gorko-slatko i tako potrebno, nužno, da ne odlebdim.

Ali, češće i više pišem samoj sebi: ona "ja u sredini" piše nekoj mojoj prošloj i/ili budućoj; mozga kako se našla tu gdje jest; odvaja stare uzorke i uzroke od novih, ljušti sa sebe navike i zablude. Uspješno je kad zaplačem. Čak i kad je smiješno, ja, jebiga, plačem kad sam pogodila!

A to trebam više od čitanja: vašeg mojih tekstova, ili mojeg vaših technicolorističkih... Vi pišete snove, pišete izmišljotine, pišete najbolje varijante, nemaštovito, po šabloni holivudske A produkcije, kod vas je sve "veće od stvarnosti", i neka je, neka bude ako to trebate. Kužim ja to... Onak, konzumeristički. Ali autorski ne vidim nikakvog smisla u takvom pisanju.

Zašto je pisanje u prirodnim bojama, čak i kad su pretežno sivkaste, nestalo s ovih stranica? Hm. Je li ikada uopće ovdje i bilo? Kad sam došla, uvelike sam živjela technicolor, doduše, blaži, manji, bez crvenih koktela i dr. Kildarea... Možda mi se sad samo čini da su onda tekstovi bili bliži životu; kao što nam se uglavnom uvijek čini da je prošlost bila bliža životu, jer se TAJ život od nas odmaknuo. (Eh, siguran znak starenja, štaš!)

Ipak većina nas (trenutno vas, ja za sad ne) piše ono što piše i piše onako kako piše s nekim pragmatičnim ciljem, koji nije isključivo, možda nije ni uopće, psihoterapeutski. Zato vam neću ispričati svoju sivkastu priču, osim u natuknicama:

Sinoć sam srela ženu kojoj sam predavala kad je imala 12 godina - bilo je to prije 26 godina. Prepoznala me! A ja sam, hebga, duboko vjerovala da sam u mladosti bila puno ljepša nego što sam sad... A danas sam na ulici dobila torticu od jedne susjede kojoj uopće ne znam ime: vidjela je da sam sjetna, i jednostavno ju je izvukla iz džepa. I onda sam, uistinu manje sjetna, došla doma i stala kovati jedan plan, i usred zamaha primijetila da je to jedan prastari, nezdravi obrazac, da opet kujem oblik koji mi se na kraju nikad nije svidio... I zato sam sjela i napisala ovo.

Etogac.

Pitam se bi li svijet bio ugodniji za život, a možda i malčice bolji, kad bi za sve ljude postojao obavezan raspored?

Ponedjeljkom, na primjer, uopće nismo svoji: to je dan u kojem nema mjesta našim osobnim željama, težnjama i mislima, nego samo rad. Cijeli dan! Sve najvažnije, najteže, najneugodnije moraš odraditi u ponedjeljak. I onda znaš da je najgore prošlo.

U utorak se vraćaš u svoju kožu i svoje misli. Moraš malo i raditi, ali biraš što. Utorkom planiraš, zamišljaš, smišljaš, nadaš se... Utorak je za pripremu odluka. Jednog davnog utorka, točnije, 3. ožujka 2009. godine, napisala sam kakav je:

mrak me zatekne usred misli
koja je možda bila spoznaja
možda je bila navika
u nami razglas pjevuši neki lalala
kod tebe je kiša, kažeš
nadam se da bubnja
tvoj glas ne ide uz radio i robne kuće
tvoj glas ih okreće poput šrafcigera
u špricer sa sodom što pršti
jako tamno duboko pod kapcima
plakanje je bezveze
i zato ga ne prakticiram
osim kad je smiješno

utorkom sve poprima metafizička značenja
takva oderotina od dana
naživo
utor bez rutine
zamisli cijeli život od utoraka
malih usječenih u živo drhtavo tkivo
vrškom oštrice još može van
a može i rez do grkljana
ili duboko pod rebra
srce ti lupeta lalala pjesmicu s radija
uprpareno
neprestano
svaki dan
a mrak pada usred misli
i nikad nije spoznaja
i nikad nemaš navika

kod tebe je kiša kažeš
voziš van iz utorka
popraćen bubnjevima

Srijeda je vrhunac. Tad možeš biti sasvim svoja ili svoj, ali i tuđi, moš biti tuđinac u vlastitom životu, smiješ tražiti zaborav od sunovraćenja u četvrtak, u pad iz sredine, smiješ se bojati, a imaš i zašto. Srijeda je dan za biranje društva i biranje smrti, ako možeš. I o njoj imam pjesmu:

Čegrtušu možeš sinkopirati samo do nesklada
koji će netko platiti glavom

Treba li za put u nevažnost ponijeti sendviče?
Raspelo mi ne stane u torbu
A mogli bi zamjeriti ako ga natovarim nekom drugom na grbaču
Svatko nosi svoje breme, kažu

Nadmudrivanje s valićima neće dobro završiti za ovu stijenu
koja ih sad krupno šamara optočena dagnjama
Oblaci vjeruju u reinkarnaciju

Nježnost se kao bolest ispružila po otomanu
Nemoj me zvati večeras
Pa ni u proljeće

U sitnim slovima na dnu ugovora nema ljubavi
Otpečatila se
Ne znam gdje zvecka
Nije kod mene

Ja ću na put na leđima čudovišta iz četvrte dimenzije
A ti kako hoćeš, po vlastitom izboru
Srijeda se još ne može sručiti u spiralu
Četvrtak ne mogu preskočiti
A i ne da mi se

Četvrtak bi volio biti običan dan: malo obaveza, malo razmišljanja, najgore je prošlo, polako se opuštamo... Zbrajamo, oduzimamo. Četvrtak je dan za popravke. Po kući, na poslu, s prijateljima, u ljubavi. Četvrtak je dan za lateralno razmišljanje. I o njemu imam pjesmu:

ČETVRTAK

uzrokuje bestežinsko stanje u mojoj sobi
kojom plutaju rastresene uspomene u oblicima predmeta
(treba li ih nabrojati? je li im svrha ikada ikada bila poznata?)
vrtim se puno puno sporije od okreta planeta
zadržava me pjesma polako curi iz radija i mog izdaha
i istiskuje me u svijet naopačke kroz prozor
koji je sad točno tamo gdje je tridesetčetvrta minuta sata
koji je sad točno tamo gdje dobro vidim živčanoga vrapca
naglavačke ispod vrta crnog od korijenja
koji je sad točno tamo gdje mi glava visi izvrnuta
bez pritiska ispod svijeta
raznježena pahuljama
spaljenoga vremena
tamo negdje gore
a misli moje drage
raspuštene
vijore
vijore

Petak je dan za frkarenje: zadnja šansa! Za štogod, za sve: sve što nismo imali treba otpisati ili nabaviti, sve što nismo voljeli treba zavoljeti ili definitivno zamrziti, ali petak je i dan za druge ljude, koji u našem životu - samo tog dana! - smiju sve što im nikada prije nismo dopustili; i mi u njihovima. Tog dana smijemo tražiti pomoć. Ili lizati rane, sami. Nemam pjesmu o tome. Preteška je.

Subota je dan za gubitke. Nenadoknadive i preboljene. Subotom smo goli u svemu što radimo, a osnovna djelatnost je nabavka namirnica za nedjelju i sve ostale (gore opisane) dane. U subotu smo takvi kakvi možemo biti, ni bolji ni gori, i to svi vide. Imam pjesmu o tome:

Možda je danas mislima prehladno na grintavim granama
U čežnje nadutih oblaka ciljam golim okom
Oštrovida od kremena zime pod noktima
I oh so sexy s golim grudima na tako sivoj ulici nosim doma crvenu papriku u nadi da je ljuta a znam nije slatka će biti
Zmije u torbi tiho sikću hibernaciju od koje im rastu krila da prhnu tako lake ako otvorim torbu od šupljega srca
Bez jeke u nogama ne volim hodati stazama bez tabana u topot tuđih srdaca
U krvavi mrak žalobnog češera pokapanog smolom tužnjikavog osmijeha
Oh so sweet & sexy raspjevana vješam nadu kvačicama pogleda o štrik iščekivanja
Velika mokra šuštava
Zaklanja vranu graktavu kradljivicu sjajnih ključeva i ostalih šlampavih predmeta što sjaju bezvrijedni u posljednjim ovogodišnjim travkama
Zelenila u mojem gradu na mojoj ulici uz žbuku koja pada s vijenaca ostarjelih zgrada u kojima više ne stanujem
Ni oni kojima sam pripadala
Oh so dreamily sexy & cute sa svojim zmijama i paprikama bez ajvara bosa se smijem škripavim granama
Vjetar će reći svoje

Nedjelja je dan kad umiremo. Svakog tjedna. Prestajemo biti. Nismo ni dobri ni loši, nego nedjelatni. Tek podvečer, smijemo se upitati:

USPUT...

Koga ćemo danas voljeti

Ne treba previše zalogaj je dosta
topiv madlenovski da prusne da osvježi
u nepcu zapretene puslice poljubaca
bivših
ah dok klize duboko je sjećanje
potrebno za ponovno za

Koga ćemo danas voljeti
uz plitku šalicu pitkoga čaja mlačno ružičastog
i opservaciju sličnosti noseva u razlikovnosti
instinktivno
drugačijeg drugoga
ja se teško upušta mmmmmmmmmmm
ne ne hvala
množine mi teško padaju

Samo gutljaj

Koga ćemo danas voljeti
užličeni medom na tanjuru
uprozireni jedan po jedan po jedan
po jedan pored uz tik do
u prozoru dana uokvireni
od do

Zna li urar što je vrijeme?




ilitiga:


pjesme by vegavega8 is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.
Based on a work at www.iskrica.com.

Što će reći, jebat ću vam sve po spisku ako ovo bez mojeg nicka osvane pod tuđim!

*Parafraza naslova poznatijih na engleskom: "The Importance of Being Ernest" (Oscar Wilde) i "The Nice and the Good" (Iris Murdoch)

Razlika je očigledna: dobre namjere nemaju strpljenja pričekati dobar ishod i zapravo su same sebi svrha, kao i ljubaznost, manje pretenciozna, doduše, ali podjednako lišena izvjesno dobrog ishoda. Dobrota ne mora biti niti dobronamjerna, niti ljubazna: naprotiv, često je neotesana, gruba, bolna, teška i bezobzirna.

Nije to ono "ja sam mislila, ali sam, jebiga, uprskala" ili taktična laž osobi koja pod hitno treba liječnika "Ma, bit će sve dobro". Nije to ni udjeljivanje prosjaku, uz onaj topli osjećaj zadovoljstva što si to možemo priuštiti; niti čišćenje ormara, čiji odbačeni sadržaj prosljeđujemo Crvenom križu ili Caritasu, radije nego da ga jednostavno bacimo u smeće. Niti sudjelovanje u humanitarnim akcijama za koje dobijemo povelju ili značku, u pomanjkanju ideja kako bismo inače iskazali svoju dobrotu.

Jer, ona je potrebna svaki dan, i nama i drugima, i neugledna je, neprimjetna, neprimijećena sve dok se ne akumulira do bljeska ozarenosti spoznajom da je baš to trebalo, i nama i drugima. A nije laka. I uvijek je stvar VJERE: ne nužno u božansko biće koje s odobravanjem klima sijedom glavom, nego vjere da tako treba, čak i kad je teško, čak i kad to drugi neće, čak i onda kad tvrde da ne treba tako i da to nije dobro; dobrota je stvar vjere u osobni moral. Ne uvjerenosti da znamo bolje od drugih: ne, nego strpljenja da pričekamo onaj "škljoc" koji nas ozari od glave do pete, i koji ne treba ništa više, ali ne priznaje niti išta manje od toga. I uvijek je skrojena po mjeri: okolnosti i osoba.

Svi mi možemo biti dobri, ma, svi i jesmo, bar ponekad, s tom razlikom da se nekima omakne, a drugima je dobrota životno načelo. Uffff, teško ju je definirati, puno teže nego živjeti: kad smo dobri, ZNAMO da jesmo - nitko drugi nam to ne mora reći. A kad nismo, opet znamo, i opet nam to nitko drugi ne mora reći. Ako nam nitko drugi ne mora reći kakvi smo, onda nam je dobrota životno načelo: to mukotrpno odvajanje tamnih od svijetlih zrnaca u neprestano sivoj zoni. Bez nade da će se skupiti u jasni kontrast crnog i bijelog. Ne, nego u pregalaštvu da bude što više svjetlosti u sivilu.

Nekad davno, pokušala sam biti dobra po mjeri statističkog prosjeka. I nisam uspjela: nisam TAKO dobra. Skupo sam platila cijenu tog pokušaja, a najtužnije je to što nije koštao samo mene, nego i druge, kojima je trebala baš MOJA dobrota. Ona prava, izdržljiva, dugoročna i po mojoj mjeri za NJIH skrojena. Zato jer je nisam skrojila, nanijela sam zlo.

A od toga nema uzmaka.

Ništa ne poništava zlo. Oprost ga može samo ublažiti, ne poništiti; oprost nam daje snage da se od zla maknemo i krenemo dalje, u dobro.

Svakog dana pomalo. Savjesno. Uporno. Dobronamjerno i ljubazno, ako može. Ili ne, kad ne ide tako.