Ručkić krčkić

Svake godine u ovo doba razljuti me ista osoba. Već 30 godina, točno kao vurica, evo ti nje s nekom idejom, stvarcom, izjavom ili postupkom koja će me garant raspizditi, za koju čak i usputni vrapci koji ni ne sjednu na krovove u mojoj blizini znaju da mi je neprihvatljiva. Trideset godina ta me žena maltretira svojom dobronamjernošću.

Koja se odražava nametanjem druženja s ljudima koji su u stanju cijele večeri pričati o tome kak su se napili, pa su onda bluvali, pa su nekog cipelarili, pa su opet lokali i onda su opet bluvali i to im je bilo super! Ili o gustoći kakice njihove djece, sad unučadi, kao i o najsitnijim pojedinostima plesnih/pjevačkih/sportskih natjecanja u kojima su sudjelovala. Ili u nekakvom daru s kojim zbilja ne znam što bih počela nakon što sam ga primila uz hinjenu zahvalnost: npr. isprobavanim (!) testerima neke skupe kozmetike ili ogromnom kič reprodukcijom crteža male mice s klupkom vunice, bez okvira (!), koji bi, naravno, koštao deseterostruko kad bih ja bila dovoljno luda da nakaradu vješam na zid; u stvari, otkad mi je to poklonila, nije bila kod mene doma, da ne vidi da je nema. Ma, uostalom, mislim da me pilila čak još i tijekom mojih prvih dviju blagdanskih sezona na Iskrici i da sam o svemu ovome već pisala.

A onda sam zaključila: DOSTA! Najljubaznije sam joj objasnila da ne dijelim njene koncepcije blagdanskih veselica i da me najviše veseli kad me se pusti na miru; a poslije već možemo na kavu, bez tulumarenja, bez darova, bez obaveza koje su nam teške - moje da glumim radost, njene da daruje u stilu koji misli da mi odgovara, a nema ni pojma, ni love. Eto, to je dar koji si želim, rekla sam joj. (Preskočivši ono o pojmu i lovi, naravno.)

I tak, lani me preskočila. Aleluja! Konačno je shvatila! Jock. Evo poziva, ovog puta mailom, koji je godinama odbijala koristiti u komunikaciji sa mnom, koja telefon smatram intruzivnim komunikacijskim alatom i stoga se selektivno odazivam, ali njoj je glavni, baš telefon, fiksni, tak da uvijek nekoga dobije, tj. moju staru, koju onda pili svojom dobronamjernošću, a pride se naljuti kad ne uzvratim poziv (Zašto bih? Stara joj je tak i tak već sve rekla.) Dakle, ove sezone veli ona "Znam da mail provjeravaš, ali još ću i nazvati". Dakle, nema teorije ignorirati... I fakat je nazvala, sinoć, stara je presrela poziv i odradila posao umjesto mene. Ali meni je sad zbilja već prepun kufer!

Jerbo je u svojoj pozivnici na rođendan/Božić navela imena uzvanika: sve odreda ljudi s kojima nemam apsolutno ništa zajedničkog osim sasvim oportunističkog druženja tijekom davnog školovanja. Nisu mi niti jednom pali na pamet tijekom ove godine dana, a živo sumnjam da sam ja njima. Uostalom, komunikacija podrazumijeva dvosmjernost, zar ne? Mogli su se javiti, isto kao što sam se mogla i ja. Pa nismo. Zašto bismo? Očito nema razloga.

Ali... hm. Teško je ne osjetiti ni trunčicu zahvalnosti što te netko tako dugo, tako uporno i tako jako hoće u svojem životu. Zar ne?

NE! Dosta je bilo! Jer na osnovu te moje zahvalnosti ova je osoba već odavno prekrdašila svaku mjeru dobre volje koju sam za nju imala: više od trideset godina sam iz zahvalnosti tolerirala njezinu površnost i totalnu ravnodušnost prema meni i mojim željama, potpunu neupućenost u njih, štoviše, a to je siguran znak nepoštivanja. Ona hoće recku; osobu više koja će slaviti njeno rođenje i njen život. A ja sam trofejni primjerak. Baš zato jer se ne dam.

Da, sjećam se kako me upecala, ona i njeno društvo: jedne sumorne večeri, kad sam se vraćala s faksa osamljena i ojađena, više se ni ne sjećam zašto, i naletjela na jednu drugu iz te ekipe, koja me pozvala sebi doma na kavu. Zahvalno sam prihvatila, trebala mi je neka distrakcija. A onda je ova nazvala, a domaćica stala slavodobitno kliktati: "Nikad nećeš pogoditi tko je tu! Ne, nemaš pojma... Ma nikad! Hajde, sjedni! Sjediš? Vega. Da, VEGA!" I jebga, podlegla sam taštini; a bila sam i potrebita. Ne, ne mogu reći da mi s tim curama nikad nije bilo dobro; naprotiv, imale smo sjajnih trenutaka. Puno sam od njih naučila, a prije svega bezvrijednost predrasuda, jedne od mojih glavnih predrasuda: da od bedaka niš dobroga nemreš doživjeti, a kamoli naučiti. Možeš, itekako. Ali, onda doživiš i naučiš. Prilično brzo. I to je to. Nema više. Ničega, osim moje zahvalnosti. Trideset jebenih godina!

Trideset godina je moje druženje s njima bilo svjesna žrtva. A zvala se "prijateljstvo". Danas zaključujem: jebeš prijateljstvo zasnovano na žrtvama! Onda ću radije neprijatelja. Jer od njega za svoju žrtvu mogu bar nešto osvojiti.

Haug!

Preksinoć sam, pod temperaturom, poluobnevidjela, brižno složila u torbu sve bitne stvari koja bi mogla zatrebati ona sutrašnja, meni danas jučerašnja, ja. Iako sam se nadala da bi mi ujutro moglo biti bolje; ali, nisam htjela da moja sutrašnja ja nepotrebno brine ako mi ne bude.

Rijetko zahvalim toj svojoj brižnoj, prošloj ja, koja mene buduću uvijek vidi pomalo slabijom, pomalo zaboravnijom, pomalo šašavijom od sebe. Pa mi pripremi malo lakši put.

Evo, danas sam se razljutila na jednu jako prošlu sebe, onu koja je ugazila u jedan gadni životni kompromis, onu kojoj stalno ispočetka moram to opraštati (da - nije to jednostavno kao oprostiti nekom drugom, oprostiš i moš ići dalje, zaboraviš: sebi se oprašta mnogo puta, malo-pomalo, gotovo svaki dan ponešto), onu zbog koje poznajem te neke ljude koji me dan-danas gnjave, a kad se rasrdim na njih, hm... znam da se zapravo ljutim na sebe. Više nego na njih.

I možda sam zato jer su ta zahvalnost i bijes bili tako blizu, ali i bliski, danas konačno opet doživjela onaj rijetki dan kad sam sadašnja, ja u sredini. Kad mogu sve njih, sve te prošle i buduće sebe, pozdraviti kao prijateljice koje su uvijek na mojoj strani; iako ja nisam uvijek na njihovoj. Iako to više ne želim biti.

Istina je da su moje prošle ja bile snažnije, žilavije, otpornije od mene u sredini. Valjda zato i jesam tu. Valjda zato i jesam takva kakva mi je drago biti. I zato im, valjda, mogu oprostiti one silne slabosti kojih sam se uspjela riješiti, ah, kvragu, čak i one koje će buduću mene kad-tad nadjačati. Ja u sredini sam smirenija, spokojnija i ponekad zavidna svojim prošlim bićima, nerijetko ushićena kad me po(d)sjete nekim uzletom strasti, žaokom boli koju sam, eto, ipak preživjela. Ali rijetko sam im zahvalna. A trebala bih biti.

Ja u sredini njegujem svoju buduću ja, onu najslabiju koja mogu biti, koju mogu zamisliti. Ponekad tjeskobno, a ponekad jedva čekam to rasplinuće u blagost nemoći. I ona se tu i tamo pojavi, ali uvijek zaključim(o) da može pričekati. Ipak, ja joj svaki put napravim još malo mjesta.

Danas sam samo ja, u sredini. Na najtoplijem mjestu.

Imam golemi, neprevladivi problem s vjerom, iako znam da je osnovni sastojak većine dobrih životnih stanja - zaljubljenosti, ljubavi, optimizma... Točnije, imam problem s njenim osnovnim, neprevladivim čimbenikom: činjenicom da je slijepa. Ne da se demantirati, neprilagodljiva je, vrijedi samo ako je takva, ilitiga apsolutna. Inače nije vjera.

To mi je kao kad postoji neki problem, i ja znam da postoji, a druga strana ga uporno niječe, iako ja slutim da isto tako zna da problem postoji, samo ga ne zna riješiti i onda mu/joj je lakše tvrditi da ga nema... Tako mi je i to s vjerom. Jer, jebiga, rješavanje problema je nerijetko sasvim, ali ono do daske, uništi.

Odgledah sinoć ne baš osobito dobar, ali tematski zanimljiv film "Tko je Clark Rockefeller?" Dakle, spomenuti u naslovu NIJE Rockefeller, a to nije znao nitko, niti njegova supruga, jedna od najboljih studentica harvardskog MBA-a, žena sposobna zarađivati preko 40,000 dolara TJEDNO (prije desetak i više godina), s kojom je bio u braku punih 12 godina i imao dijete, djevojčicu, koju je početkom filma oteo (a tako se rasplelo i klupko obmana). Kad su gospođu koja očito nije bila ex Rockefeller, a ne zna se što je bila, upitali kako ga nije skužila, rekla je: "Bila sam zaljubljena; vjerovala sam mu. Nije mi moglo pasti na pamet da bi netko toliko lagao".

I to je taj problem s vjerom: jednostavno ti ne padaju na pamet sasvim moguće mogućnosti.

I to je problem s ljubavlju: temelji se na povjerenju. I zato ti ne padaju na pamet sasvim moguće mogućnosti.

A ljubav je u našoj suvremenosti postala dominantna vjera: nema veze što smo robovi globalnom korporacijskom kapitalu, što smo bezvrijedni čim prestanemo privređivati, što smo nevažni sve dok se ne okupimo u glasačko tijelo, bezlično i neindividualno, što se naši problemi trivijaliziraju nesavladivom birokracijom, što ni na groblju nemamo mjesta - sve to iskupljuje LJUBAV, uparivanje, prepuštanje vjeri da je TO vrhunski oblik ovozemaljskog blaženstva, koji treba zaslužiti sljepoćom, prepuštanjem i zanemarivanjem sasvim mogućih mogućnosti i sasvim prisutnih problema.

(Ljubav je divna utjeha, rekla bih; nije spas. Ali - ja nisam vjernica.)

I baš zato što je slijepa, ta naša ljubavna vjera neprestano biva iznevjerena, ne uvijek stoga jer je usmjerimo na nekoga nedostojnog božanstvenog statusa u našem životu, nego zato jer mislimo da on BOLJE ZNA. A najčešće nema pojma. Kao ni mi.

Ljutimo se što dragi nije skužio da smo preumorne za seks, koliko nam je važno da bude ljubazan prema našoj najboljoj prijateljici, da nam je njegov poziv zaista potreban, poput svijeće na oltaru, ne kao kontrola... Zamjeramo bespogovorno, bespregovorno, šutke, trajno, bez olakšanja... I grizemo se zbog manjka vjere. Koju pomalo gubimo. Ili gubimo druge važne stvari: svoje vrijeme, svoj ponos, pa i svoju imovinu.

Zauzvrat možda dobijemo desetak godina života u radosti vjere. Neosnovane. Pa, i to nešto vrijedi, zar ne?

Eto, to je moj problem: vidim ga. Ne znam ga riješiti. Niti prešutjeti.

Načela janica dobru temu pa (je) zbrisala. A jebga!

Evo, ja se sramim. Onak, ne jako, ne toliko da bih svoje iskričarsko biće i bistvovanje tajila, ali dovoljno da to nije baš nešto čime se hvalim.

Iako se jesam. Hvalila, naime. Smatrala sam da je konstruktivno, kuražno i kontemporalno (izmišljena riječ za "suvremeno", jer bih baš htjela kkk) suvereno se služiti tehnologijom u svakom dijelu života kojem može pridonijeti, pa tako i ljubavnom, seksualnom i društvenom. Istinabog, bilo bi me sram dati oglas u novine (stvarno je grdo naći se uz korištene termoakumulacione peći, nošene bunde i polovne aute), ali ovdje ne: ovdje je, uostalom, sve stvar interakcije, zar ne?

I da i ne, rekla bih danas. Nema ovdje imalo finije komunikacije, nema baš puno ni akcije, a najmanje ima interakcije. Dakle, ima: ali nedovoljno. I nije ovdje zastupljen dovoljno širok krug ljudi da bi ovo malo akcije koje ima bilo dovoljno zanimljivo za višegodišnje bivanje na ovoj stranici. Da ne velim strani ili stranci.

Ali, OK, kad razmotrim raznorazna društva kojima sam tijekom života "pripadala" (ili u koja bih dovlačila tijelo, odsutnog duha), nije Iskrica neki izuzetno veliki bed: plitka, pribedasta, povremeno zabavna. Ali je, za razliku od opipljivog društva koje ti dojadi, jebeno adiktivna!

Baš zato jer je komotna. Nema toga tko bi me nagovorio da se odjenem, našminkam i smrzavam pola sata pješačeći ili da se gužvam u tramvaju kako bih se sat-dva dosađivala u nekom bezveznom kafiću s ljudima koji vode bezvezne razgovore ili su i sami bezvezni... Ali ovdje mi to nije problem! Znam da je bezveze, ali mi je usput, niš me ne košta, a niš pametnije/svrhovitije ili napornije mi se neće. Ajmo ovamo!

I toga me sram. Nije kvaka u tome da je ovdje loše biti, kvaka je u tome da si ne uspijevam naći nešto drugo što bih mogla raditi umjesto biti ovdje... Tj., nađem si ja, ali je uvijek napornije nego biti ovdje. Ovo je kao petrijevka mojoj lijenosti! I toga me duboko sram.

Osim toga, sram me nekih ljudi ovdje. Mislim, sram me U NJIHOVO IME. Drugim riječima, da sam ja oni, bilo bi me sram; dakle, sram me empatički. Sram me kad vidim kako se ulizuju, udvoravaju, ponižavaju, prilagođavaju, kopiraju, imitiraju, ma, svim raspoloživim sredstvima "šarmiraju", a još me više sram kad uvidim da im to čak i prolazi. Sram me zbog svih onih koji im nemaju petlje, ili kojima nije dovoljno stalo, ili koji baš uživaju u njihovom jadu i zato im ne kažu da su prozirni, da se sve vidi, a to što se vidi je jad. Ima i bijede, ali toga se nitko ne treba sramiti. Kao ni jada, uostalom, KAD i AKO nije manipulativan. Ne podnosim prosjake!

Kao ni prostake.

I onda me bude sram što takve uopće poznajem. Bude me onako sram kao kad sretnem nekoga iz osnovne škole tko je u međuvremenu postao općepoznati ljigaroš, a baš naletim na njega na cesti, i on stane i izljubi me, a to vidi netko do čijeg mi je mišljenja stalo. Uh!

Inače me nije sram. Naprotiv, ovdje se ponekad osjećam sjajno, a upoznala sam i sjajne ljude. Kad smo skupa tu, bude mi super. A super mi je i kad smo skupa negdje drugdje. I nije mi teško odjenuti se, nabaciti šminku, i malo se smrzavati ili gužvati da bismo razmijenili svoje priče.

Čini mi se da smo mnoštvo važnih stvari zaboravili, čak zaboravili pamtiti, jednostavno zato jer živimo u tzv. digitalnom dobu: više ne znam napamet niti jedan telefonski broj, ne trudim se zapamtiti datume i vrijeme važnih sastanaka, ne vodim nikakve evidencije, pa ni o trošenju i primicima, jer sve to mogu saznati jednim klikom.

Možda zato više ne znamo što je to ekspozicija, što negativ, što pozitiv. Jer su nam svi fotoaparati digitalni. (Usput, nemam pojma o fotografiranju.) Dakle, u onim starinskim fotoaparatima s filmom, slika bi nastala tako što bismo kemikaliju kojom je traka obložena kroz leću izložili svjetlosti na duže ili kraće vrijeme (to je ekspozicija), a tako bi nastao negativ: sve što je bilo osvijetljeno, na njemu bi se prikazivalo kao tamno, i obratno, tamno bi bilo svijetlo. Zatim bi se film razvijao kako bismo dobili obratne, tj. prirodne odnose svijetlog i tamnog. Ipak, ključna je ekspozicija: ako bismo po sunčanom, svijetlom danu predugo izlagali film, negativ bi ispao pretaman, a fotka presvijetla, i obratno.

Zamislimo sad da je neka osoba fotka koju uslikavamo starinskim fotoaparatom: duga ekspozicija, sve svijetlo, ne vidiš pojedinosti; kratka ekspozicija, sve tamno, ne vidiš pojedinosti.

A tu bi neki blogeri da nam svi negativi budu sasvim crni. Crni - crncati. I onda slike bijele. Bijele - bjelcate.

Pa ti onda nađi anđela u tome.

P.S. Radije pročitam ovo:

anyone lived in a pretty how town
by E. E. Cummings

anyone lived in a pretty how town
(with up so floating many bells down)
spring summer autumn winter
he sang his didn't he danced his did

Women and men(both little and small)
cared for anyone not at all
they sowed their isn't they reaped their same
sun moon stars rain

children guessed(but only a few
and down they forgot as up they grew
autumn winter spring summer)
that noone loved him more by more

when by now and tree by leaf
she laughed his joy she cried his grief
bird by snow and stir by still
anyone's any was all to her

someones married their everyones
laughed their cryings and did their dance
(sleep wake hope and then)they
said their nevers they slept their dream

stars rain sun moon
(and only the snow can begin to explain
how children are apt to forget to remember
with up so floating many bells down)

one day anyone died i guess
(and noone stooped to kiss his face)
busy folk buried them side by side
little by little and was by was

all by all and deep by deep
and more by more they dream their sleep
noone and anyone earth by april
wish by spirit and if by yes.

Women and men(both dong and ding)
summer autumn winter spring
reaped their sowing and went their came
sun moon stars rain

Uz jutarnju kavicu volim odigrati neku vrst pasijansa. Neko vrijeme me držao Pyramid Solitaire, a to je igrica koju ne možete dobiti ako izvučete loše karte (za razliku od nekih drugih kartaških igara, koje uvijek možete složiti, razlika je samo u tome koliko brzo). Eh, dok sam surfala netom u potrazi za raznoraznim verzijama, otkrih neki forum na kojem se igrači silno ljute i žale što je tome tako, tj. što ta igra potpuno ovisi o sreći; kakti, nije fer! Cendr, cendr! Ja dobro igram, a dobim šipak! Buhuuuuu!

I, naravno, našao se netko tko će zadovoljiti takve nezadovoljnike i složio im Piramidicu u kojoj nije presudno pobijediti, nego skupiti određeni broj bodova u određenom vremenu. Pa kad to obaviš, bez obzira što si zapraf izgubio, prolomi se pljesak: braaaaavooooo! Baš si brz! Jupiiiii, ajmo na sljedeću partiju!

Jest da i sama imam i tu verziju (i igram je, osobito kad mi treba malo bodrenja), ali mi je svejedno nespojiva sa zdravim razumom: zašto netko tko odluči zaigrati na sreću poduzima sve moguće da sreća nema utjecaja?

Mislim, da sam ja vjernica, uzdala bih se u božje odluke i primala ih bez pogovora, tak je kak je, nemreš uvijek dobiti baš ono što ti se sviđa; i ne bih svoje božanstvo tlačila moljakanjem, cjenjkanjem i pregovorima. Po istoj toj logici, ako sam izabrala igru na sreću, onda mi i nesreća mora biti prihvatljiva.

Joooooj, kakvi smo mi control freakovi, mi ljudi! Mozak nam je još uvijek u mehanicističkom, zemljocentričnom kozmosu, u kojem svaki naš postupak neizbježno dovodi do neke posljedice, a uspješni smo ako dovede do one koju smo si zacrtali... Da, kauzalnost postoji, ali nije sveobuhvatna: moj klik na digitalni špil karata zaista ne može imati nikakvih drugih posljedica do li da se ovaj nasumično otvori. Naravno, mogla bih ja proučiti program koji ga pokreće, brojati do tada ispucane permutacije i predviđati preostale, ali - čemu? IZABRALA sam igru na sreću; jedina kauzalnost u tom izboru jest to što sam izabrala baš takvu koja gotovo potpuno ovisi o sreći, a jako malo o mojoj vještini.

Eliminirati faktor sreće iz života... Spašava li to ikoga od nesreće? Je li pljesak za trud dovoljno dobra zamjena pljesku za uspjeh? Izgleda da jest. Većini.

Meni nije.

Uopće nisam bila svjesna srednjoškolskih podjela i klasnih borbi sve dok u modu nisu došle teen komedije, koje obožavam! Valjda ni jedan drugi filmski žanr ne prikazuje tako jasno ljudske tendencije razvrstavanja, grupiranja i etiketiranja kao ovaj. Ali, ne obožavam ih (samo) zato, nego fakat znaju biti smiješne, pa i dirljive, a pride su svi mladi i zgodni.

I tak, u svakoj američkoj (a bit će i hrvatskoj) srednjoj školi postoji nekoliko ekipa: tzv. "A ligu" sačinjavaju najprivlačnije, najpopularnije cure i njihove nešto manje atraktivne trabantice (je, netko treba i zadaće pisati) + najzgodniji dečki, redovito sportaši, i to vođe momčadi ili pak solo junačine. Ti ujedno imaju i najviše love. Naravno, površni su, moralno dvojbeni i na kraju FILMA (!) redovito budu kažnjeni; ako ne u prvom filmu, onda u spin offu, koji počinje s 10. godišnjicom mature, gdje je najljepši par iz A lige redovito pred razvodom, on se udebljao i propio, a ona je jeftina flundra koja se vješa o vrat svakome tko ima imalo love i/ili prestiža.

Kad se vratim u svoje gimnazijske dane, uviđam da je dijagnoza točna: iako su u moju školu išla djeca iz uglavnom situiranih obitelji, bilo je i zaista besramno bogatih. Nisu nužno bili zgodni, ali lova je ulaznica svugdje, pa tako i u "A ligu". Uostalom, imali su i aute i velike stanove/kuće za velike tulume. A starci su često putovali. U moje vrijeme to su bili tzv. "šminkeri", slušali su disco glazbu i nosili neoromantičarsku odjeću, neizostavno nabavljenu malo dalje od Trsta, a škola im je uglavnom služila za zakazivanje sastanaka i provoda (iako su neki, pouzdano znam, kriomice itekako grijali stolice; ili išli na instrukcije). Ovi moji uglavnom NISU propali (iako im brakovi jesu), nego su danas raznorazni uglednici u prestižnim profesijama, od medicinske do sveučilišne.

Tu je, zatim, skupina geekova. Nisu to štreberi, jer oni sačinjavaju posebnu skupinu, prezrenu od svih, nego zbilja pametna djeca, s nekom svojom furkom, zaokupljena sobom, svojim preokupacijama, svojim kompleksima i smislom života i kozmosa. A liga ih ne šmeka, niti oni nju, ali si nisu izravna konkurencija pa se ne sukobljavaju. Osim ako se neka geekica ne zagrije za nekog A ligaša, eee, onda je frka! Osobito ako ovaj trza. U filmovima, najružniji geek postaje najveća faca, a neugledna geekica se transformira u rasnu A ligašicu.

U toj sam skupini bila ja. I valjda mi zato gimnazija uopće nije bila traumatična, jer nisam stigla primijetiti sve te silno komplicirane društvene stratifikacije i manevre. A ligaši me nisu zanimali, njihova glazba mi je bila dosadna, njihova obleka bljak, njihovi provodi (na koje sam čak nekoliko puta i pozvana) ubi bože dosadni... Ja sam imala svoju ekipu koju je sačinjavala šačica zaista pametnih djevojaka i momaka, mi smo osnivali novinarske, filozofske, debatne grupe, odlazili u Teatar itd., u Jabuku i Kulušić, kasnije Gjuru, i NISMO imali osjećaj čopora - jednostavno smo se međusobno uvažavali. Lova u toj skupini nije bila bitna, iako ni naši provodi nisu bili za badave, ali toliko smo imali. Ah, da - većina nas je negdje honorarčila. Bilo nam je nekak bezveze sve žicati od staraca. I voljeli smo pokazivati svoja znanja ;-)) Kod nas najružniji geekovi nisu postali najveće face, jer su face već i bili, a prestiž je većini bio sporedan, iako su neki jako daleko dogurali, isto kao A ligaši, pa i dalje, zemljopisno, prestižno i platežno. Niti jedna geekica nije nikad postala A ligašica. Po vlastitom izboru.

Štreberi... Ah, kaj da vam velim? Jad i bijeda, dosadno... Kak na filmu, tak i u reali. Oponašatelji bez kriterija, bubatori bez logičkog zaključivanja, kopijine kopije kopija, karijeristi, gnjide, ulizice, prepisivači, varalice. I sprdnja. Ostaju u srednjoj sferi uspješnosti, jalni i mrzovoljni, ili su čak ispod prosjeka, a onda se naslađuju posrnućima A ligaša i geekova. Ili se hvalisaju nekom trivijalnošću (tipa iskričarske veze) koja je njima OGROMAN uspjeh, a ovim dvjema skupinama zapraf ispod časti; ili sasvim normalna stvar. Ili postaju političari. I daleko doguraju. Puno dalje od A ligaša i geekova.

Nasilnici. U filmu su A ligaši nerijetko i nasilnici, a to se onda raskrinka i kazni; ili su neka jedna djeca iz nekih jadnih, neobrazovanih, sirotinjskih familija kojima samo treba malo nježnosti da se potpuno preobraze: lijepa riječ prelijepe A ligašice, uvažavanje prepotentne geekice, bolja ocjena od štreberove... Ili su beznadni slučajevi i epilogiziraju u neku kaznenu instituciju.

U mojoj gimnaziji nije bilo takvih, ali u osnovnjaku jest. I bilo je kao na filmu. Evo, s ponosom mogu reći da sam ja bar jednog takvog spasila institucionalne sudbine lijepom riječju, telkačem u boji koji je smio gledati svake nedjelje popodne i ushitom zbog jedne pjesme. Ipak, bullyinga je bilo i u gimnaziji, ali verbalnog. Sjećam se, prvog dana škole sam otišla u pušionicu (ah, dobra stara vremena!) i tamo se na mene okomila neka starija cura, pred svim mogućim A ligašima i geekovima, kao, klinci ne smiju ovdje pušiti. Pa sam je ispreskakala svojim bogatim vokabularom tak da uopće nije znala što sam joj rekla, ali je osjetila da je ispala glupa. I od onda: blaženi mir! Štoviše, počela mi se ulizivati (odjebah je).

U filmovima ne postoji niti jedna druga skupina, ali u reali ih ima: to su oni koje je teško etiketirati, malo ovakvi, malo onakvi. Ipak, u naravi pubertetskog uma je da razvrstava, grupira i sistematizira. Htjeli to oni ili ne, u nečijem umu su zasigurno bili u jednoj od ovih skupina.

I tak, Iskrica me neodoljivo podsjeća na te teen komedije i moje vlastite srednjoškolske dane... Ali mi fali A liga: tko su ti glavni frajeri ovdje? Tko glavne frajerice? Sve ostale s lakoćom prepoznajem i razvrstavam. A ligaše ne vidim nigdje.

Da, to je diktatura, ni manje, ni više. Shvatih to dok sam ležala na asfaltu oko 2 u noći, na debelom zimskom minusu, prije nekoliko godina, dok još nisam znala da sam u perimenopauzi i da mi se vrti zbog napadaja panike kad tijelu uzmanjka hormona. A te noći mi se toliko zavrtjelo da sam se srušila. Ispustila pseći povodnik i zveknula glavom o pločnik. On me lizao vrelim jezikom i tiho skvičao, a ja nisam mogla ništa, baš ništa, iako sam bila pri punoj svijesti, puna panike: što ako sam dobila potres mozga, što ako ne uzmognem ustati, što ako me nitko ne nađe, smrznut ću se ovdje do jutra...? Moja susjeda je suprotnim pločnikom prolazila sa svojim psom. Vidjela me, zastala, i onda produžila dalje. Nije ni doviknula "Trebate pomoć?" Valjda je mislila da sam pijana.

Ali, što onda, sve da sam uistinu bila pijana? Zar pijanac ne zaslužuje pomoć, iako je sam skrivio svoju nevolju? Zar treba krepati ispružen na ledenom asfaltu, uz uspaničarenog psa, unatoč tome što pomoć ne košta više od poziva hitnoj?

Izgleda da je tako. Za sve smo si sami krivi i sami snosimo posljedice. Očekivanja prema drugima, obvezivanje drugih je grubo kršenje etikete i socijalnih imperativa. Kažnjivo smrću. Očito.

Ili bar uskratom: druženja, zanimanja, osjećaja.

I zato vam ne pišem o onome što me zaista muči, a to je da mi umire majka, svakog dana pomalo, mukotrpno za mene, mučno za nju, da se svakog jutra budim s pitanjem je li noć bila kobna ili ipak još malo imamo poštedu, da pojma nemam što ću nakon njene smrti, prvi put doista sama, sasvim sama, bez alternativnog doma, bez društva u kući, u stanu prevelikom za život i preskupom za održavanje, ali i za prodaju, da ne poznajem svoje krvne srodnike, i da mi oni za koje znam nisu "krvna grupa", da se bojim da ću rastjerati malobrojne prijatelje odjednom tako osamljena i potrebita, da nimalo nisam spremna za tu životnu promjenu, koja je sasvim izvjesna, uskoro, jako brzo, a ja nisam, nisam, nisam spremna...

Ne govorim to nikome. Sad sam prvi put napisala. Eto. Ne zato da vas obvežem, nego upravo iz suprotnih razloga: znam da ovdje NITKO neće osjetiti obavezu. Neće osjetiti ništa, najvjerojatnije. Neće me daviti pitanjem "Kako mama?", a to mi pitanje pili živce, jer odgovor je uvijek isti, LOŠE, jebiga, pitaj me kako sam JA, pomozi mi da JA budem bolje! Tim jebenim pitanjem na koje NE SMIJEM odgovoriti iskreno pereš sebe, umiruješ svoju savjest, skidaš si s vrata obavezu... meni ne pomaže.

Meni pomaže biti neobavezna, površna, zabavna, zanimljiva: tako si nabavim distrakcije. Zaboravim. Opustim se. Smognem snage.

Dovoljno da popizdim jer je tako; jer znam da ću bez toga krepati na hladnoći, nemoćna a svjesna, i da mogu računati samo na vreli jezik svojeg uspaničarenog psa.

Ponekad kad čitam našu Ametist, dođe mi da potpišem sve što kaže; a onda se sjetim da nije baš tako. Ne uvijek. Ne sa svakim. Bar se nadam.

Jer ne mogu znati. Nakon iskustva Iskrice, zaista ne mogu znati... Ako sam ovdje išta naučila, to je da svi mi imamo svoju sirovu, grubu, vulgarnu stranu i da je samo stvar samodiscipline hoćemo li je prekriti tankim slojem uljuđenosti. Možda i oportunizma; možda je čak uistinu poštenije ako je izložimo, bez iakvog premaza, čak i bez prozirnog celofana.

Da, svi smo mi beštije, i muškarci i žene. Ali nam se ne sviđa kad se drugi prema nama odnose kao beštiji, ono, naguzi se da ti sprašim i nemoj govoriti, ne zanima me... Iako je uistinu tako: godinama sanjam isti san, o muškarcu koji mi prilazi s leđa, divno me obljubi, ne progovorivši ni riječi, i onda se povlači, točno u pravom trenutku, kad bi trebalo nešto reći, nešto početi, a ne da mi se - hoću samo užitak. Ništa više. Ni manje.

Dozvolila sam si biti beštija, nekoć davno, kad mi se činilo da sam ispucala sve bolje opcije: otvorila sam adresar (da, onda smo ih još imali, one male, s kožnim koricama) i pronašla ime nekoga s kim sam blago flertovala i onda ga zaboravila, i on mene. Nazvala sam, pozvala se k njemu, odradila ophodnju po kafićima, napila se tak da ne mogu voziti doma, namjerno, i onda se pozvala k njemu na spavanje. On se totalno zblesirao. Skuhao mi je špagete, a kad ni to nije pomoglo, stao mi namještati pomoćni ležaj. E, na to sam popizdila! Rekla sam mu "Zar ti misliš da sam ja na sebe stavila svu ovu šminku, satima hodala i stajala u ovolikim potpeticama, trusila vodke i valjala gluposti zato da bih spavala SAMA?!"

Hebga, takav izazov je morao prihvatiti i legli smo skupa, odveć pijani i napeti za ikakvu suvislu akciju. A kasnije smo sve premazali politurom uviđanja, shvaćanja, životnih kriza i počeli hodati. Čak nam je i išlo! Neko vrijeme... Vjerujte mi, do danas se nisam sjetila kako je to počelo: početak te veze sam uvijek datirala nekoliko mjeseci kasnije, kad je sve bilo "po propisu", izlasci, druženja, spike, povjeravanje i onda HOP! Dobar hop, aleluja! Napokon.

Jednom mi je uletio muškarac kojeg sam upoznala tek sat-dva ranije s izjavom da silno želi coitus sa mnom, a osobito cunnilingus na jedan mmmmmmmm, osobito divan način, detaljno izložen, bez latinskog, naravno. I pristala sam! I ne žalim!

Ali: nije on meni bio posve nepoznat. Pričali su mi o njemu, lijepe stvari. I htjela sam vjerovati u te lijepe stvari. I njemu su pričali o meni, isto jako lijepe stvari. I on je htio u njih povjerovati. Ali zapravo smo se htjeli bjesomučno poševiti. I jesmo. A onda smo prtljali s nekakvom vezom, koja je ispala nelijepa. A hebga!

Ponekad kad pričam sa svojim prijateljima, mislim si, i ti si u biti sirovina. I tebi se motaju po glavi naguženja, ispruženja, utjerivanja, lizanja, cuclanja i cijeli taj repertoar koji MENI nikad nisi spomenuo (iako smo ih možda isprobali), valjda zato jer si dovoljno pametan da znaš da je celofan ipak POTREBAN. Bar u početku. Žena MORA misliti da si dar, a ne da je ona puka alatka tvojeg zadovoljstva. Atavizam, štaš! Ne, ni ja, ovako racionalna kakva jesam, ne mogu ako nije lijepo upakirano, što god bilo to što mi se nudi. Ne mogu i gotovo! Ne mogu prekrojiti mozak, iako on uviđa da je ispod papira uglavnom uvijek isto.

Trebam bar iluziju da nije. Čak i onda kad ja sama ne želim ništa drugo, ne mogu si to priznati, ne mogu postupati bez otvaranja tih drugih, drugačijih, kompliciranijih putova dalje. Mislim da bi mi život bio jednostavniji da mogu; ne nužno sretniji; niti zadovoljniji. Ne bojim se propustiti ševu; ali se jako bojim propustiti ŠANSU da ne bude samo to.

Unaprijed isprika svima koji rade činovnički posao, a nisu činovničke dušice! Jerbo, ima i takvih.

Ali oni koji ga rade i jesu činovničke dušice, eeeee, to vam je gore od ujarmljene mazge s blinkerima: valjda takav/takva ispadneš nakon svakodnevnih 8 sati uredovanja.

Jerbo, te ne mogu shvatiti sljedeće:

1. Multitasking

Naravno, nisu plaćene za to da rade brzo i učinkovito, nego da 8 sati budu na poslu. Kad bi (nedajbože!) odrađivale više zadaća odjednom, možda bi završile prije isteka radnog vremena, a to svakako nije mudro - bolje ostati (i naplatiti) prekovremeno. Osim toga, šefovi ne uviđaju koliko je tvoj rad potreban, vrijedan, težak i važan ako ga obaviš odmah (u pravu su!) - ali ako mora pričekati koji dan, da viš zahvalnosti kad je napokon gotovo!

2. Samodisciplinu

Činovničkim dušicama je rad od kuće/kod kuće nepojmljiv: radiš onda kad si na poslu, a onda više ne radiš, osim ako je jako frka pa poneseš doma i naplatiš prekovremene. U dometu njihovog zamišljaja uopće nije moguće imati posao poput npr. mojeg, koji se na poslu izvodi kratko i učinkovito (nema da se nazove frendicu, razmijeni recepte, virne na Iskricu, ode na plac ili liječniku), samo nekoliko sati tjedno, ali svejedno moraš odraditi ne 38, ne 40, nego 42 sata, a prema potrebi i više. Kod kuće. Doma. Nitko ti ne veli kad, nitko ne pita koliko to traje, jel baš 42 sata ili više, ili pak manje. Moraš napraviti. Amen. Ako si brza, super! Ako nisi, pati. Ako nemaš samodiscipline, nadrljaš.

3. Brže i učinkovitije od sebe

Dvaput u životu sam imala uredski posao i oba puta pobjegla glavom bez obzira, iako je jedan od njih bio izvrsno plaćen, daleko iznad hrvatskog prosjeka. Jerbo, ja bih svoje obavila već u ponedjeljak, a onda sam do petka tjerala druge da obave svoje, zbog čega, naravski, nisam bila osobito omiljena. Nije to samo moje iskustvo: moja frendica je doživjela isto, kao prevoditeljica u velikoj građevinskoj firmi - kolegice su joj zaprijetile da će joj zapečatiti karijeru ako ne uspori, jerbo one ne namjeravaju žuriti zbog nje. I usporila je. Svaki dan bi otišla doma na ručak, odspavala partiju poslije, vratila se na posao, i svejedno bila najbrža.

(Da je onda bilo Iskrice, mogla je ovdje ubiti vrijeme. Ali nije. Možda i bolje.)

4. Drugačije mentalne sklopove

Činovničke dušice vide svoje zadaće i ni makac. Nema veze što bi nekome mogle riješiti problem pomicanjem lista papira s jedne hrpe na drugu - jock, njoj to nije u opisu radnog mjesta. Za to netko drugi prima plaću. Ili ne prima nitko, znači ni ona, a zašto bi učinila nešto za što nije plaćena? Ne može! Žali se šefu. A ako se požališ, da viš kak će ti izgubiti taj tvoj papir pa ga nitko neće moći premjestiti!

I ne dao ti bog da se drzneš postupati drukčije! (Vidi gore primjer s brzim i učinkovitim radom.)

5. Vrste zabušavanja koje njima nisu dostupne

OK je otići na plac, ostati doma ako je dijete bolesno, nazvati frendicu i klafrati sat vremena, skidati recepte s Coolinarike, ogovarati sve živo u firmi (to je obavezno!), snatriti, buljiti kroz prozor, sjebati ogromnu Excel tablicu i ne popraviti jer je radno vrijeme isteklo, štoviše, poslati je šefu, jer zato on i jest šef, ona ne mora biti pametna, a na njemu je da uoči pogrešku, hofirati, jebavati se ili ljubovati s kolegama suprotnog spola i na to utrošiti minimalno 30% radnog vremena (mailovi, pozivi, kavice, gableci, službeni putovi i tsl.), ali NIJE u redu ići na Iskricu ako je njima postavljen vatrozid. Iskrica općenito ima erozivno djelovanje na radnu učinkovitost, zar ne?

ZAKLJUČAK

Koliko god se i ja sama povremeno zapitam kako neki blogeri, zastupljeni ovdje od rane zore do debelo iza ponoći, imaju vremena, koncentracije i energije za ikakav konstruktivni rad nakon što su ovdje dali sve od sebe, dopuštam mogućnost da su vrlo brzi, učinkoviti, vješti u multitaskingu i da rade posao u kojem su rokovi fleksibilni. Evo, ja sam takva i imam takav posao (svejedno nemam snage i usredotočenosti poput opisanih), što znači da se mogu ulogiravati u raznorazna doba dana i noći, u predasima od posla za koji sam dala sve od sebe, a ovdje dajem (ili primam) što je preostalo.

S druge strane, sjećam se kako me jedna blogerica prozvala pitanjem bih li svojim djelatnicima dopustila iskričarenje s posla, a kad sam rekla da bih, pod uvjetom da nemaju ničeg prečeg za obaviti, zaključila je da bih bila loša šefica. E jebga, bila sam šefica, jednom za 40-ak, drugi put za 60-ak ljudi, i nisam bila loša (što su ovi zaključili tek kad sam otišla) iako im nisam ograničavala surfanje netom. Mene su zanimali rezultati. Kako, kad, gdje, koliko dugo (osim ako treba plaćati prekovremene, koje NISAM plaćala) - nije moj problem!

Ja sama uredski posao nisam i ne bih mogla izdržati: nemrem ja negdje sjediti osam sati tek toliko da me vide. Iako mogu raditi puno duže od toga; i obaviti puno više nego činovničke dušice. Kad bih opet morala raditi takav posao, ne bih pristala bez Iskrice.

Moj djed se zvao Nikola, ali nije bio svetac - ni blizu! Cugao je, kurvao se, a ni kocka mu nije bila strana, srećom, ne ovisnički. A voljeli smo ga svi koji smo ga poznavali, a oni koji nisu, ti su ga obožavali. Jer je lakše obožavati nego voljeti.

Imala sam sreće s djedom i bakom. Bili su zaista sijedi i nisu se sramili svoje starosti. Baka koju pamtim je bez trunčice taštine odjevena u široku haljinu, opasana mirišljavom pregačom, a djed se ponosi posve bijelom, gustom-gustom kosom i gustim crnim obrvama. Koje svakog jutra začešljava prstom umočenim u vodicu s mirisom ljubičica.

(Imala sam ja i drugu baku, onu vješticu, travaricu, iscjeliteljicu, ali nje sam se plašila; a drugog djeda nikad nisam upoznala.)

Moji djed i baka, ogrezli u ideološku, nacionalnu i jezičnu nepodobnost i neuklopljenost, besramno su slavili sve katoličke, pravoslavne i poganske blagdane, jednostavno su voljeli slavlje i svako im je bilo dobro. Zato je kuhinja uvijek mirisala na svježe kekse, a jedna od mojih najranijih uspomena je kako odgrizam komad tijesta iz grude kojom mi baka šaljivo prijeti. Mmmmmm, baš je bila fina, iako sirova! Naravno, Sveti Nikola je ostavljao slastice posvuda, u čarapi obješenoj o prozor, u čizmici koju nisam voljela obuti, u mekanoj papuči koju bih prvu dotaknula škakljivom bosom nogom... Nisam uopće kužila da je taj dan posebno važan mojem djedu, koji nije volio slaviti rođendan, ali imendan jest; uostalom, kod kuće se zvao Mikloš.

Tek kad su moji roditelji odselili u vlastiti stan, ovaj u kojem sad opet živim, shvatila sam koliko mi nedostaju svetkovine. Moja mama ih je sve pobrkala, a ja nikad nisam naučila razlikovati važne od nevažnih; i tako se sve svelo na improvizaciju, ja slavim što mi se sviđa, a ona ne slavi, nego oplakuje.

Danas nam gori svijeća s mirisom cimeta u spomen djedu Miklošu. Koji se pod stare dane potpisivao Mikola, prva dva slova ćirilicom, ostala latinicom.

Kad je baka umrla, deset godina prije njegove smrti, prestao je davati i počeo žicati. Tri tjedna prije 6. prosinca počeo bi pričati o Svetom Nikoli; dva tjedna prije spomenuo bi svoj imendan; tjedan dana uoči rekao bi da ne treba darove, ali da jako voli vodicu s mirisom "lubičice". Onda se kupovala u parfumerijama, iz rinfuze. Još uvijek imam lijepo izrezbarenu kristalnu posudicu koju sam mu punila za imendane.

A svake godine bi dobio i zlatnu šibu. Jer nije bio svetac. Ali je bio sjajan!

Odlučila sam promijeniti avatar... samo tak, bez posebnog razloga. Zašto ne?

Odlučila sam dopustiti si da nekoga zavolim, samo tako, bez posebnog razloga... Zašto ne? Prestati se pitati "Zašto da?" - razloga je uvijek premalo, i nađem ih tek naknadno, kad sam već zavoljela, ili ne zavolim uopće.

Sve sam svoje mačke, na primjer, voljela samo tako, bez posebnog razloga, iz ovog "Zašto ne?" Prvi je bio Marko, slučajno pronađen skutren ispod parkiranog auta pred mojom kućom, a postao je glavni lik mojeg djetinjstva, mladosti i jednog dijela zrelosti: imala sam 9 godina kad sam ga našla, 29 kad sam ga pokopala.

I mogla bih ja sad nabrajati sve moguće razloge zašto sam voljela Marka, ali činjenica je da sam ga zavoljela odmah, bez razloga i bez nabrajanja. Sad, 21 godinu kasnije, mogu reći da sam brojne razloge zašto sam ga voljela, zašto takvog mačka zaista treba voljeti, onda kad sam ga voljela zapravo - previdjela. Ali, je li to sad bitno? Voljela sam ga.

Voljela sam i Bucu, s kojim sam proživjela 14,5 godina svoje zrelosti, a bio je mačak kojeg uopće ne bih voljela da ga nisam poznavala: tupast, trom, lijen, lakom, podmukao i beskrajno uobražen; a prekrasan! Mačorčina od 8 i pol kila čistog egoizma, epitom svega mačjeg i svega prezijanskog u simplicističkim predodžbama, i baš zato neodoljiv, ne samo meni, nego i nekolici pisaca i likovnjaka koji su mu posvetili svoja djela, njime nadahnuti.

Voljela sam ih samo tako, bez promišljanja, bez posebnog razloga, jer nije bilo razloga da ih ne volim.

Osim cijene inkomodiranja. Ali, uvijek platimo neku cijenu ako nekoga želimo u svojem životu, zar ne? Za ove mačke mi nikad nije bilo ni na kraj pameti da mi se ne isplate; za mnoge muškarce jest.

Možda zato jer sam se stalno pitala "Zašto da?" Kao da mora postojati razlog; kao da mora postojati razlog zašto živim, a ako postoji, to zasigurno nije neki koji sam ja sama smislila, nego eto, dalo mi život, roditelji su se ševili, htjeli su me, dogodila sam se ja, tu sam... Zar bih trebala smisliti nešto bolje od toga? Ne znači da ne bih mogla; ali ne znači ni da bih morala. Tu sam. Volim biti ovdje. Zašto ne?

Od tog jebenog "Zašto da?" sam se već toliko umorila da sam se odviknula od ljubavi. Stvarno mi više ne treba. Mislim... Valjda. Mogu se samo sjećati kako je to bilo dok sam voljela, dok je to bilo lako, dok sam nekoga voljela jako i najglavnije, ali voljela sam i druge, i druge sam mogla voljeti, jer je bilo lako, jer je bilo jednostavno, jer se nisam pitala ništa, jer je ljubav zarazna... ZNAM da onda nisam mogla zamisliti ovakvu sebe, proračunatu i škrtu. Iako sam to uvijek bila, prije i poslije ljubavi. U predasima.

Koji sad već predugo traju.

A ZNAM da mogu voljeti. Jer volim svoju mačku, eto, samo tako, zavoljela sam je na prvi pogled, za sat vremena, kad je moj ondašnji ljubavnik i moja velika, životna, ljubav htio da je ostavim u autu dok nešto obavimo, rekla sam odlučno "Ne! Mačka je istraumatizirana, odvojili smo je od majke, od braće i sestara, a i VOLIM JE!" I možda sam je već onda voljela više nego njega... Da, mislim da jesam. Jesam, jer kad se naljutio zbog tog odgovora, zapitala sam se "Mili bože, pa kako ja mogu voljeti ovog čovjeka?"

A i njega sam zavoljela bez specijalnog razloga... Njih sam tek kasnije smislila.

Skovala sam ovaj izraz po uzoru na "funkcionalnu nepismenost", koja podrazumijeva da pojedinac koji je naučio sva slova i brojke ipak ne prelazi prag minimalnih sposobnosti za snalaženje u suvremenom svijetu i na tržištu rada - a te su minimum znanja rada na računalu, minimum znanja stranih jezika, ali i osobne sposobnosti, spremnost na učenje i motivaciju (izvor: Link

Na primjer, takva osoba se ne snalazi u voznom redu, iako može (mukotrpno) pročitati brojke, ne zna ispuniti opću uplatnicu, ukratko, ne zna što bi s informacijama koje su joj predočene. A takvih u Hrvatskoj navodno ima 40-ak posto, neki izvori navode više, drugi manje. Za utjehu, toliko ih je i u SAD-u, samo što tamo ima i 40% visokoobrazovanih, a u Hrvatskoj 12%. Jedan takav nam je bio i u Saboru Link
U međuvremenu je maturirao, ali nije nastavio školovanje, želeći se "više posvetiti obitelji".

Nego, odlutah ja, a vas sigurno više zanima ta funkcionalna frigidnost, zar ne? Pa, kao što ni za funkcionalnu nepismenost ne postoji precizna definicija, nego samo opis, tako nema ni za funkcionalnu frigidnost, koju ću pokušati opisati u skladu sa svojim zapažanjima, ne zadržavajući se samo na bloškoj populaciji (u kojoj spomenuta pojava obuhvaća, rekla bih, čak 50% ženske populacije).

Dakle, to su žene koje zapravo ne uživaju u seksu: ne kuže mu svrhu. Točnije, orgazam im je nejasan, što ne znači da ga nikad neće postići, ali im nije motivacija za odnose s muškarcima. One informacije o seksu i seksualnim odnosima ne mogu protumačiti, zato ih redovito prevode u neke druge termine, njima jasnije, npr. u tržišnu vrijednost, kolekcionarstvo ili igre moći. Dakle, njih ne pali coitus per se, nego sve oko toga, prije toga ili poslije toga.

Što ne znači da im je seks nezanimljiv, naprotiv, mogu djelovati hiperseksualizirano, ali - kao što rekoh - one ne shvaćaju narav seksualnog odnosa, ne mogu ga cijeniti samog po sebi, nego isključivo kao sredstvo postizanja nekog drugog, njima shvatljivog cilja: podizanja svoje društvene vrijednosti ili materijalnog prestiža, stvaranja impozantne kolekcije zainteresiranih ili stjecanja moći nad drugom osobom ili osobama. Funkcionalne su, dakle, u smislu da se seksom bave, a frigidne u smislu da ga ne kuže i ne uživaju u samom seksualnom činu, za koji nisu motivirane, te nerijetko nemaju niti minimalnih znanja za hopa-cupa u krevetu, a niti želje da ih steknu. Jer - njima ne trebaju.

U RL sam upoznala niz takvih, štoviše, s nekima od njih sam bila dovoljno bliska da mi same ovo objasne, nerijetko kroz čuđenje zašto ja postupam drugačije od njih, zašto mene može veseliti odnos s nekim tko je "nitko i ništa" ili zašto ulazim u odnose koji mi ne donose statusne ili materijalne beneficije.

A ima ih i ovdje. Na primjer, sinoć se zapričah s jednim blogerom, kad evo ti jedne funkcionalne frigidnjače (Već sam je prije klasificirala kao "kolekcionarku", vječito zaokupljenu brojanjem svega i svačega, od broja komentara svojih i tuđih zapisa, do broja potencijalnih [u njenom slučaju] ili realiziranih "jebača" [u mojem], hvalisavu da muškarce bira po kriteriju materijalno-statusne probitačnosti; da se razumijemo, samo brojanje nije znak da ste "funkcionalna frigidnjača", jer svaka od nas povremeno osjeti potrebu svesti račune - ključna riječ je POVREMENO!); elem, umiješa se ona u razgovor i odmah meni optužba da sam "gladna *urca" (zvjezdica njena, mene nije sram imenovati kurac).

I? Pa kaj onda ako jesam? Ni toga me nije sram. Je li išta prirodnije od toga? Međutim, ono što naša funkcionalna frigidnjača NIJE shvatila u razgovoru u koji se umiješala jest čisti užitak spontanog, neuciljanog i neutilitarnog muško-ženskog odnosa, u kojem genitalije mogu, ali i ne moraju odigrati neku ulogu. Jer, i to je seks: takav odnos. Kao što je i seks i potpuno neutilitarna ševa u usputnom gradiću, bez daljnjeg cilja i bez ikakve namjene osim užitka. Sada. Ovdje. O kojem možda nikad nikome ništa nećeš reći, ne zbog srama, nego zato jer nije dio većeg plana, nije dio kolekcije, nego je dio življenja. Tvojeg. Osobnog. Intimnog.

Funkcionalna frigidnjača se obavezno mora pohvaliti seksom; ili uskratom seksa. Prvo joj (po njenom) daje prestiž, a drugo moć: za nju inače seks nema svrhe, naprotiv, duboko se stidi svih onih "promašaja" kad se izložila gnjavaži bez društvenog bonusa.

Druga vrst funkcionalne frigidnjače ne otkida toliko na prestiž i probitačnost, koliko na moć. I zato zna i može biti samozatajna, ono, u stilu "držim te u šaci, ja znam, ti znaš, a mogli bi saznati i svi drugi". Prepoznajemo ih po tome što ne znaju pustiti: svaki odnos koji su ikad imale s nekim muškarcem (a nerijetko se svodi na znakovite poglede u crkvi, na koncertu ili bilo kojoj drugoj kolektivnoj prigodi, štoviše, nerijetko postoji samo u njenom zamišljaju) za njih je vječno aktualan, prezentan i nastavljiv, bar u nekom aspektu; to su one koje vas maltretiraju SMS-ovima godinama nakon što ste ih prestali šmirglati, ili vam pišu tugaljive pjesme i priče, ili linkaju na takve na youtubeu (ako su pride i funkcionalno nepismene).

Od materijalno-kolekcionarski orijentiranih funkcionalnih frigidnjača razlikuju se po tome što obično nisu jako izbirljive: njih veseli količina, jer je moć kumulativna. Ipak, najviše vole koncentraciju svoje moći u jednoj osobi. (Prisjećam se šulkolegice, iz gimnazije, koju sam pitala kak joj se da biti ljubazna baš sa svakim muškim bedakom; odgovorila mi je: "Nema većeg gušta nego furati ergelu budala po savskom nasipu i znati da im je sve uzaludno!") I ovdje je uskrata jednako važna kao i realizacija: nekoga drže u šaci jer im "nisu dale" (a budala vjeruje da će ipak dati), a druge zato jer jesu, a za to ovi svakako moraju platiti, u njoj shvatljivoj valuti: konvertibilnoj, inspiracijskoj ili jednostavno činjenicom da ih nikad, ali baš nikad, neće moći zaboraviti. Kupovanje "besmrtnosti" seksom, jebiga!

Smatram da bi funkcionalnu frigidnost trebalo uvrstiti na HZZO-ov popis zdrastvenih problema, jer te žene nisu sretne i ne mogu biti sretne: unatoč činjenici da funkcionalno nepismeni mogu biti saborski zastupnici, funkcionalno frigidne žene ne mogu ostvariti odnose koji bi ih uistinu usrećivali. OK, bar neke od njih iz toga izvuku dobru alimentaciju.

Osim toga, društveno su štetne, jer su beskrajno zavidne i ljubomorne (da, možemo ih prepoznati i po tome što te osjećaje, koje si ne vole priznati, redovito transferiraju na druge, tj. misle da svijet funkcionira po načelima ljubomore i zavisti kao osnovnih poticaja za svaku aktivnost) i stoga sklone djelatno kvariti tuđe užitke, a budući da su nenamirive u svojim potrebama, disproporcionalno koriste budžetska sredstva u svojoj hipohondriji i neumjerenom korištenju društveno financiranih pretraga i lijekova. Često su uistinu zgodne i privlačne, što pak znači da na osobnoj razini uspijevaju unesrećiti gotovo svakoga tko s njima pokuša uspostaviti prisniji odnos, osobito seksualne naravi. I njihovu rodbinu, od djece nadalje. Što pak znači još više pacijenata na budžetskim jaslama.

S obzirom da su (ipak!) funkcionalno frigidne, tj. da njihov užitak nije u izravnoj sprezi s orgazmom, predlažem humanitarnu akciju "Dajmo im!": dajmo im komentare, dajmo im ulete, dajmo im važnost, dajmo im bar privid moći. Jer, sreću i užitak im ne možemo dati; ali možemo umanjiti svoje i društvene troškove. One i tako ne kuže što je što.

Danas sam studentima objasnila (uz ispriku) da nisam ocijenila njihove davno predane obavezne zadaće zato jer ne znam kako ih ocijeniti: naime, jedan student je napisao prilično dobru zadaću, a onda me (u zadaći) obavijestio da je piše mrtav-pijan.

Bez te informacije, zadaća bi bila visoka trojka ili niska četvorka; ali uz nju?

Ako ne vidite problem, uopće se nemojte truditi čitati dalje!

Jer, u pitanju je moral: je li u redu iskoristiti neku akademsku obavezu za mentalnu higijenu? Je li u redu ocijeniti nečiji polusvjestan (ili besvjestan) rad po istim kriterijima po kojima ocjenjujemo i one koji su se svjesno potrudili? Je li prihvatljivo neku akademsku obavezu, koja nam, uostalom, otvara neke putove u budućnost, marginalizirati zato jer se dogodilo nešto izvan nje, nešto osobno, nešto shvatljivo, nešto s čim nastavnica može empatirati, ali što blage veze nema s transferom znanja, provjerom uspješnosti spomenutog transfera i njegovom brojčanom kvantifikacijom?

Ne znam. Još uvijek ne znam, a razmišljam o tome već tri tjedna. OK, zadaća je pristojna, štoviše, iznad prosjeka, ali nije postigla cilj: praktičnu primjenu nekog teorijskog znanja. Naime, student nema pojma što radi i zašto to radi. Ništa nije osvijestio, ništa od toga nije izvjesno za buduće primjene: možda mu se posrećilo. Možda mu se opet posreći. Ja ne znam hoće li; on još manje.

I vidite, zbog ovakvih dilema nerijetko me optužuju da nisam kooperativna: čak i danas, kad sam grupi rekla zašto još uvijek nemaju ocjene. Bijelo su me gledali, onda su me pitali je li zadaća dobra, kad sam rekla da je OK, oni više nisu vidjeli nikakav problem u tome: pa dajte mu ocjenu! Dajte nama naše!

Ne vide oni da to mijenja cijelu skalu; da mijenja sve buduće skale; da širom otvara vrata nepredvidljivom broju moralnih dilema.

Kad mi je onomad stiglo ono anonimno pismo navodne studentice mojeg faksa, kojim me se optužuje da studente diskriminiram po kriteriju gluposti (genijalno, zar ne?!) vidljive na facama, pozvana sam na razgovor Dekanu, koji je - srećom! - neusporedivo inteligentniji od autora/ice spomenutog pisma i koji problem nije vidio u mojem eventualnom "diskriminiranju", nego u činjenici da sam pomiješala dva svijeta: privatni i profesionalni. Boli njega da ne velim kaj za to što ja radim privatno, jel' se kurvam, opijam ili diskriminiram po svim mogućim i nemogućim kriterijima, sve dok to nema veze s poslom. Jerbo, u opisu mojeg radnog mjesta JEST diskriminacija po gluposti: ako si preglup, nemreš dobiti diplomu. Problematično je jedino jel ja tu glupost dijagnosticiram propisanim instrumentima, ili odokativno. S obzirom da nitko nije pao moje kolegije zato jer izgleda glupo (a to se da dokazati), problem se svodi na sferu privatno/javno.

Tehnologija ima u sebi svašta, ali ne i moralni kod. Tehnologija umjetne oplodnje, na primjer, može katoličkom paru donijeti realizaciju katoličkog ideala, ali istovremeno krši taj isti moralni kod u segmentu pomirenosti sa sudbinom, tj. "Božjom voljom" i nekim Božjim generalnim planom (primjećujete velika slova, zar ne?). Tehnologija cijepanja atoma može opskrbiti strujom cijele države, ali ih može i uništiti: tehnologiji je svejedno. Živućim, djelatnim, svjesnim ljudima NIJE. Treba li spriječiti razvoj neke tehnologije zato jer je potencijalno opasna?

Ja mislim da ne.

Treba li nekoga kazniti zato jer je pobrkao privatno i javno?

Eeeeee, to NE ZNAM.

Trebalo mi je nekoliko mjeseci iskričarskog postojanja, možda čak pola godine, da uvidim kako ovdje osim neobavezno uspaljenih i vrlo konkretnih ševaca - onih kojima ne pada na pamet razmijeniti više od dvije-tri poruke bez susreta - postoji još jedna, vjerojatno podjednako brojna skupina, o kojoj se mnogo manje javno raspravlja: vječni dopisnici.

To su muškarci koji će se potruditi oko poruka, pisat će ih redovito i sa strašću, uvijek diskretno seksualnom, muškarci koji uspijevaju zadobiti naše povjerenje pa im se otvaramo i uzvraćamo istom mjerom, muškarci zbog kojih se veselimo otvoriti Inbox, koji nam malo-pomalo postaju ovisnost... Čak i kad se ne palimo na njih, bar ne jako. Lijepo nam je s njima. Točnije, s njihovim porukama.

Ti su muškarci podjednako opasni kao oni opsjenari licem u lice AKO imamo konkretan cilj u skladu s namjenom ovog sajta: upoznavati potencijalne partnere. Jer, njih nikad nećemo upoznati: ni licem u lice, a ni na druge načine, jer će ostati neprovjerljivi, puki dopisnički zapisi koji mogu biti bilo što, izmišljotine, snatrenja, (samo)obmane... Ipak, upoznat ćemo ih bar u jednom djeliću: njihovom senzibilitetu.

Mislila sam da mi je to dovoljno. A uvijek je bilo jako zanimljivo, nikad takve odnose nisam smatrala gubitkom vremena, naprotiv, vrlo ugodno bi mi ispunili ono vrijeme koje nije unaprijed bilo etiketirano nekom namjenom. I zato sam se dopisivala mjesecima, s nekima i godinama, sasvim opušteno, sve dok ne bi došlo do nekog nevidljivog raskoraka, onoga izvan zaslona, izvan formata, izvan teksta: u opipljivoj stvarnosti, mojoj ili njegovoj. Možda bi on poželio više - pozornosti, redovitosti, izdašnosti teksta - možda ja, a kod mene bi ta želja uvijek bila susret: ne volim ćorsokake. Zanimljivi su mi odnosi u kojima ima evolucije, kakva god ona bila.

U prvom slučaju (on bi više), do tada ugodna prijepiska bi mi postala tlaka, danima bih poruke ostavljala neotvorenima i onda na njih odgovarala bezvoljno i lakonski, uz neizrečene komentare tipa "Pa kaj ti misliš, da ja nemam pametnijeg posla nego tebe izvještavati o svakom svom koraku? Pa ne živim ja roman pa da mi je svaki dan napeta stranica puna peripetija! Imam ja previše obaveza i bez tebe, ovdje sam da se rasteretim, a ne da si navučem na vrat još jednu...". I onda bih predložila susret, iz dva razloga: da vidim je li moguća evolucija i zato jer bi me minula volja za pisanjem. Pa i za čitanjem. Uostalom, NITKO ne živi roman, nitko ne može svaki dan pisati neznamkak zanimljive poruke... U pravilu, s jednim jedincatim izuzetkom, moji strastveni dopisnici bi to izbjegli, a odnos bi evoluirao u daljnje izbjegavanje i postupno zamro.

Kad bih ja poželjela više, ustuci su ponekad bili trenutačni, bez imalo taktiziranja (hehe, toliko o "iščitanom" senzibilitetu!), ali češće bi se sveli na iste one taktike izbjegavanja koje i sama primjenjujem kad mi se ne da: izmotavanje i izvlačenje na nevidljivo i neprovjerljivo, ono izvan ekrana. Srećom, meni ne treba puno objašnjavati: shvatim i jednostavno izbacim iz sustava. Ta osoba prestaje biti dijelom moje svakodnevice, a u budućnost nije ušla i na nju se jednostavno više ne računa.

Eh, ali nikad ne znaš kad će te se oni opet sjetiti! Ma, UVIJEK se ponovno sjete, uvijek... Zovem ih "Povratnici". I tak, danas otvorim (nakon 3-4 dana kiseljenja u mailu) poruku jednog Povratnika, te on se mene sjetio, te on se kaje, te jesam li ja još ljuta, te ajmo se naći, te ovo, te ono... Ne kuži čovjek da mi više nije ni u peti, a kamoli u ljutnji ili želji: ispao je iz mojeg sistema. Nema ga. I zato mu ne odgovaram na poruke. Više nemam što reći. Sve smo si rekli. Prije.

A sad je nešto drugo, nešto novo i toga ima previše za bivše. Sad je netko drugi u tijeku. S kojim će nastaviti. Ili neće. Ali ja hoću.