Ručkić krčkić

...kad vidim što te ljuti. Mislim da bi otprilike ovako moglo glasiti zlatno pravilo čitanja internetskih identiteta, osobito na dejting sajtu poput Iskrice. U stvar, samo za Iskricu i mogu govoriti, ali pretpostavljam da slično vrijedi i za ostale.

A pretpostavka se zasniva na nečemu što sam pročitala, nekoj studiji izgradnje internetskih identiteta, ali ta je bila o Facebooku i samo se ovlaš dotaknula dejting sajtova, na kojima vrijede slobodnija pravila: na FB-u polazimo od pretpostavke da nas netko poznaje, na dejting sajtovima da ćemo nekoga tek upoznati, dakle - da nas ne znaju u trenutku kad započinjemo priču o sebi.

A tu priču doslovce pripovjedamo (dok je na FB-u POKAZUJEMO, prema spomenutoj studiji [hebga, nisam zabilježila ni autore, ni link, nabasala sam na nju tražeći nešto deseto!]): od ispisivanja profila, preko pisanja poruka do zapisa na blogu. Pri tome postajemo (svjesno ili nesvjesno) svoj vlastiti lik, dakle entitet podložan manipulativnosti pripovijedanja sa svim pratećim pomagalima, od jezičnih do stilskih ili žanrovskih sredstava. Što znači da možemo neutralizirati svoj npr. naglasak, koji bi trenutačno otkrio naše zemljopisno porijeklo, ili svoj izgled, koji nas određuje spolno, dobno, estetski, pa i etnički, svoju obrazovnu razinu možemo prikriti lokalizmima, dijalektalizmima, namjernim jezičnim igrarijama ili jednostavno lakonskim izričajem... Kad smo te zapreke maknuli s puta (a to je lako!) ostaje područje čiste slobode: fabulativne slobode! Ilitiga, da ne gledate u guglu, moš pričat što te volja.

Eh, ali nije baš tako... Priča gubi smisao ako joj nitko ne povjeruje. Što će reći, naš internetski identitet treba netko potvrditi. Dakle, nije potpuno nezavisan, poput identiteta likova u pričama, nego nastaje u izravnoj interakciji svih ostalih sudionika u internetskoj komunikaciji, jer mu tek oni pridaju kredibilitet i omogućavaju a) postojanje i b) razvoj. A u svakoj fazi postojanja i razvoja, taj lik može izgubiti vjerodostojnost i uvjerljivost, te ili nestati, ili se modificirati na načine koje autor uopće nije predvidio, niti može do kraja kontrolirati.

Prvi tip s kojim sam se ovdje spetljala predstavljao se kao doktor znanosti u nekom prilično egzotičnom ( = teško provjerljivom) području. Priznajem da je titula bila presudna u mojoj odluci da odgovorim na njegovu poruku, ali daljnji tijek pripovijedanja - tj. dopisivanja - nije potvrđivao tako visoku obrazovnu razinu. Svejedno, meni se htjelo imati avanturu, a to mi je bilo nekak ljepše s nekim tituliranim nego s nekim muljatorom pa sam pristala "povjerovati", točnije, nisam provjeravala. Naravno, po ugašenju našeg odnosa, kroz koji je utvrđena nevjerojatnost obrazovne premise, autor je ugasio i taj identitet, tj. taj profil.

Moj internetski identitet neprestano doživljava provjere i/ili napade te optužbe da je lažan i neutemeljen. U nekoj mjeri jest: nisam vam lagala, ali sam vam (od srca nasmijana i zabavljena kao nikad prije) dopuštala da ga isfabulirate kako vam paše, služeći se tehnikom lakonskog diskurza, pučki rečeno, prešućivanja u ključnim fabularnim prekretnicama. Izniknuo je lik koji sama ni u ludilu ne bih mogla zamisliti, neusporedivo zanimljiviji od mojeg doživljaja sebe same, ali obvezujuć kad se etablirao: ukratko, postalo mi je nemoguće realno upoznavati svoje internetske sugovornike, motivirane za zbližavanje fikcijom koje nema. Zato sam ga demistificirala, tj. objavila svoje stvarne godine i fotografije. Za ostalo su se pobrinuli drugi.

I ja se ne ljutim zbog toga. Jer je moje ulaganje u moj internetski identitet skromno, a o njemu ne ovisi ništa. Međutim, postoje ljudi kojima internetski identitet pruža mogućnost kompenzacije realnih manjkavosti ili kompleksa koje u reali ne bi mogli niti zatajiti, niti kompenzirati. E, ti se bogme ljute!

Možda nisu izmislili sve, ali ono što jesu, to im je najvažnije. I tu najviše trebaju potvrdu drugih. Kad ova izostane, a osobito kad netko dovede u pitanje uvjerljivost izmišljenog dijela identiteta, nastaje borba na život i smrt. Jerbo, uistinu se radi o životu ili smrti tog virtualnog lika, koji onaj opipljivi jako treba. Najčešće se radi o nekim korijenskim vrijednostima koje stvarni lik ne može realizirati, ali virtualni postiže sa stopostotnim uspjehom: društvenoj uklopljenosti, seksualnoj privlačnosti, obrazovnim ili poslovnim dostignućima te općenitim moralnim dosezima "ispravnog življenja" u kodu autora.

Kad tome dodamo i pragmatiku uparivanja, tj. ostvarivanja konkretnih seksualnih ili ljubavnih odnosa, postaje nam jasno koliko je to visokorizična igra, daleko složenija od komercijalnih virtualnih tzv. RPG-a (role-play games).

Neki od nas RPG doživljavaju kao razonodu te će u trenutku kad primijete da je neki suigrač uložio previše u igru istupiti iz uloge i ponuditi ili realnu varijantu, ili istupanje iz lika - dakle, i iz igre, dok će drugi pizditi i nastojati uvjeriti ostale igrače da je lik koji ga izaziva lažnjak pa su stoga i njegove optužbe lažne, u nadi da će njegov lik na taj način preživjeti izazov i nastaviti igru, nepromijenjenog identiteta. Tipičan primjer ovakve strategije su laženka i pognioci, koje svaki izazov identitetu koji nastoje održati na ovoj stranici proglašavaju lažnim diskretirajući izazivača, točnije, dovodeći u pitanje uvjerljivost NJEGOVOG (češće NJENOG) virtualnog identiteta.

Praćenjem triggera bijesa, tj. prilika u kojima virtualni lik počinje svim sredstvima braniti svoj identitet možemo ustanoviti što je u njemu lažno; i to po mjerilima autora, tj. stvarne osobe koja ga je kreirala, a ne nužno po kriteriju izazivača, kojem se demistificirani lik/identitet može sviđati više ili manje od virtualnog. Jednostavnije rečeno, možemo utvrditi što je tko lagao; a ponekad i zašto. Ako nas baš zanima.

Ukratko, možda ovdje ne možemo sa sigurnošću utvrditi tko što JEST, ali možemo saznati tko/što nije.

Ako Iskričin server preživi, nije nemoguće da za 100-njak ili nešto više/manje godina suvremena hrvatska kultura bude prosuđivana po ovim našim zapisima. Jerbo, danas saznah, većina knjiga se tiska na tzv. "kiselom papiru" koji ne traje duže od 80 godina; istovremeno, većina domaćinstava, a bogme i dobar dio knjižnica, smatra nepraktičnim pohranjivati glomazna papirnata skladišta znanja (ili uvjerenja, ili doživljaja, ili shematsko-profitabilnih verbalnih prikaza dogodovština) te ih prebacuje u medije koji su kratkotrajni i nepouzdani, tj. na USB-e, DVD-e, CD-e (floppyje neću ni spominjati, iako mi zauzimaju polovicu jednog ormara, a uopće više nemam čitača za njih).

A mislim da prosudba hrvatske suvremenosti kroz Iskričin blog uopće nije najgore što se Hrvatskoj može dogoditi, premda zaista nije ni najbolje, jer - ruku na srce - nije ovo digitalni prostor u kojem se razmjenjuju najrelevantnija znanja i spoznaje, u kojem se pozorno i receptivno osluškuje društveno bilo i donose koliko-toliko uvjerljive ili bar provjerljive prosudbe ičega.

Ovo je tržnica banalnosti. A banalnost jedan od mojih omiljenih englesko-engleskih rječnika definira kao "zamorno obično i često predvidljivo; nezanimljivo i istrošeno". Izvor: Link

A štoš bolje za prosudbu nekog doba i neke sredine nego ono što je najobičnije, nasvakodnevnije, istrošeno uporabom? Zapis o bendu i autoru koji su već dva desetljeća irelevantni na ovom području (iako dobri i svrsishodni dok su bili aktualni), prežvakavanje već davno progutanog i djelomično probavljenog pojma "emancipacije" u buragu osobne zanimljivosti, pravi muškarci koji evociraju krive, nerazumljivo idiosinkratičan zapis osobe koja vjerojatno ne zna artikulirati svoje misli u mediju kojim se služi, a možda su zanimljive, možda nisu, usmenopredajna duhovitost naspram tabuizacije seksa, malo trivijalne samopomoći u cvjetnom aranžmanu pride... i dalje mi se ne da.

Jer se živućem i mislećem suvremeniku to ne da. Ali kulturnom arheologu/antropologu budućnosti svaki ovaj zapis daje dragocjene informacije o hrvatskom umu, koliko god bio aktivan ili ne, o hrvatskim preokupacijama i hrvatskim poduhvatima početkom 21. stoljeća, u tzv. "zrelom digitalnom dobu".

Pokušavam se zamisliti u ulozi takvog budućeg istraživača (iako nemam ni pojmovnika, ni metodologije) koji nastoji interpretirati današnju naslovnicu:

- Društvena kritika u intimističkom izrazu 1980-ih još uvijek primjereno izražava nevoljkost pojedinca da participira u društvenim zbivanjima, koja smatra odveć konfliktnima za svoje mogućnosti te ih svodi na razinu osobne melankolije i osjećaja promašenosti.

- Rodne uloge u tranziciji ne zadovoljavaju niti jednu stranu te dovode do ekstremnog revolta i odbacivanja mogućnosti komunikacije.

- Nedostatak općeprihvaćene i općeusvojene jezične paradigme (tzv. standardnog hrvatskog jezika) dovodi do učestalog korištenja dijalektalizama (koji su normiraniji i usvojeniji od tzv. standardnog hrvatskog jezika) ili potpuno idiosinkratične osobne ekspresije, vjerojatno bez subverzivnih i/ili anarhističkih konotacija ili umjetničkih aspiracija.

- Individualizacija prelazi u autističnost, stoga veliki broj pojedinaca osjeća snažnu potrebu uspostaviti komunikaciju općepoznatim i općeprihvaćenim klišejima, pomoću kojih zapravo niječe svoju individualnost, ali izriče spremnost za uključivanje u širu zajednicu.

Itd.

(O meni će misliti da sam iz nekog drugog vremena. Prošlog, garant!)

...ružnih i lijepih svjetova: to je moj svijet. Neka vrst kružnog toka, u kojem ih obilazim sa svih strana, u svim prijelazima lijepog, dopadljivog, lijeporužnog, ružnjikavog, ružnog, gadnog... I koju god stranu pogledam, nikad ne povjerujem da je sve zaista takvo. Iako ponekad dugo ne mogu mrdnuti dalje. Da, onda to uvjerenje postaje stvar vjere; koja je na kušnji.

Imam prijatelja, dobrog prijatelja, kojem vjerujem bez zadrške, ne svaku riječ, nego svakoj njegoj namjeri prema meni, jer znam da je svaka dobrohotna. I samo malčice sebična. On živi u svijetu grozota. On točno zna koliko je katastrofalna ekonomska situacija, znao je to i prije deset, a bogme i prije dvadeset godina, još mi je onda govorio da ćemo profućkati i rasprodati svoju zemlju, da će nam djeca moći raditi samo kao služinčad, da su moje ideje i moj idealizam dirljivi i krasni, ali da nikad neće zaživjeti, bar ne zadugo, ili ne na dugo... I bio je u pravu.

Unatoč tome, unatoč ljubavi koju osjećam za njega, stvorenoj i njegovanoj kroz djetinjstvo i mladost kad je i on bar djelićem živio u "mojem svijetu", onda nelebdećem nego uzvinutom u bezbožni azur kristalne moralne čistoće, ne mogu podnijeti druženje s njim. Ne duže od nekoliko sati. I onda odem doma satrvena i mjesecima se oporavljam. Jer ne mogu podnijeti njegov svijet. I uopće mi nije jasno kako on u njemu živi.

A mislim da u njemu živi od straha. Mi smo ona generacija kad se strah nije njegovao, kad se nije priznavao: preplašiš se nečeg, a starci ti vele da je to budalaština i onda se osjećaš i budalasto i preplašeno. I meni je najteže priznati strah. Zaista. Spremnije priznajem tugu, bol, bijes, poniženost nego strah. A kad (si) ga ne priznaješ, on ne ode, nego se usadi u sve živo u tvojem svijetu i izvire ti na sve pore, iz svake riječi... Ponekad sam zaista ponosna što sam izabrala svoj posao, jer su mi moji učenici i studenti bezbroj puta pomogli uvidjeti što me muči, tim svojim pozornim i tako kritičkim pogledom. Tako su mi odagnali i strah: vidjeli su ga u meni. U bezličnom, bezoosobnom razgovoru, jedan mi je učenik rekao "Profesorice, vi se stvarno svega bojite!"

I bio je u pravu. Svega sam se bojala jer me zatajeni strah preplavio. Ali sad sam ga stjerala u kut, gdje mu je i mjesto, i iz kojeg ga redovito vodim u šetnju, onda kad je red za strah i kad ima pravo. Moj prijatelj ne. On me voli plašiti, zato jer se onda osjeća hrabrijim, a bojimo se jednako. Samo ja manje često.

Jednom sam mu pričala o svojem lebdenju. I onda je plakao, bez straha, kao malo dijete, kao ono dijete koje oduvijek poznajem i volim. I zatim se mjesecima nismo vidjeli. Jer ni njemu moj svijet nije ugodan. Iako nije jedan jedini, nađe se tu svakakvih... Ali, postao je trom: ne MOŽE lebdjeti.

Jutros sam se nečeg jako prepala. Da odgodim bojanje, došla sam na blog, a ovdje mi je sve bilo ružno i odvratno, svi su mi bili glupi, bezvezni, bljutavi i odurni. I onda sam se prisjetila svoje vjere, svog uvjerenja da ne može sve biti isto: da ti ružni, antipatični, prizemni, podli, gnusni ljudi koje vidim u vama imaju i druga lica, ne samo jedno, sigurno ne samo jedno... NADAM se da nije samo jedno, ovo koje vidim. Mislim da je to nemoguće. A moji osjećaji nemaju veze s tim kakvi ste vi, nego kako je meni. I ne, nije dobro, nije uvijek dobro, trenutno je negdje između, a mene je shrvao strah da će biti lošije, puno lošije nego sada, neusporedivo lošije nego nedavno...

I onda sam se sjetila svoje hrabrosti, jer moraš biti hrabra da bi unatoč strahu postupala kao da se ne bojiš, da bi funkcionirala, gurala stvari naprijed, preuzimala obaveze, davala obećanja, odobravala dugovanja, iako strah svojim podmuklim sitnim glasićem stalno kljucka "zgrabi što možeš SAD, ne planiraj, sutra tko zna tko živ - tko mrtav, ne mrdaj, ostani gdje jesi, ne znaš što te čeka...", gadni, odvratni, subverzivni glas kojem sam se prepustila, koji sam slušala puna četiri sata i onda poslala u tri pičke božje matere, ne svoje, jer ona to nije zaslužila, i onda sam pronašla rješenje i ispalo je NEUSPOREDIVO bolje nego što sam se nadala!

I sad lebdim... Kružim blogom i kroz banalnost naslućujem krhkost, kroz bezobrazluk bojazan, kroz bojazan tugu, kroz bijes nježnost, kroz dosjetke osamljenost. I opet ste mi dragi. A namjeravala sam vas ostaviti, večeras. Započeti novu etapu svojeg života čistim, glatkim rezom kroz ono što je najlakše odrezati, a što zapravo ne smeta. Iz kukavičluka! Neka vas... Treba rezati sasvim druge stvari. I graditi nove. Graditi. Planirati. Nadati se. Vjerovati. Sebi. I strahu, koji je evolucijski najkorisniji izum kad je u pravoj dozi.

Danas je zbilja nemam, a ručak treba krčkati još bar pola sata... Nema veze, pa tko ovdje uopće ima nadahnuća? Danas, rekla bih, nitko.

Nego, ujutro sam ovlaš preletjela nekoliko zapisa, i vidim, naveliko se mozga kakav je tko (točnije - ja) u reali. Znam o tome jednu poučnu priču.

U neku jako finu i skupu parfumeriju mjesecima je dolazila neugledna starica. Dugo, dugo bi razgledala, isprobavala sve i svašta, gnjavila prodavačice pitanjima i onda otišla, ne kupivši ništa. Malo-pomalo, počela ih je živcirati, više se nisu spremno odazivale na njene upite, redovito su prednost davale drugim kupcima, a nju su otpisale kao čudakinju koja nema pametnijeg posla. Jednog dana je došla i kupila sve ono o čemu se prethodnih mjeseci raspitivala. Napravila im je nikad do tada dosegnut dnevni promet. Platila je gotovinom, uljudno zahvalila i otišla. I mjesecima se nije više pojavljivala.

Eh, sad prodavačicama vrag nije dao mira - tko je ta žena? Upornim raspitivanjem su konačno doznale: jedna od najbogatijih Zagrepčanki. Toliko bogata da joj razmetanje nije u mentalnom sklopu.

Pouka: ne sudi knjigu po koricama. I/ili: dosljednost nije obavezna.

A ovo drugo sjebava većinu ljudi - zar ne bi bilo super, i beskrajno jednostavnije, kad bi ljudi uvijek bili isti, i to onakvi kakvima smo ih procijenili? Kad bi dokone čudakinje uvijek bile dokone i čudne, a pride i siromašne, jer to ide uz etiketu. A hebga, određena (ne)kvaliteta ne ide nužno uz oznaku, čak ni kad je etiketa na nekom tehničkom proizvodu!

Eto, ako vas zanima, a vidim da vas zanima, do te mjere da konstruirate cijele priče o tome gdje sam kad nisam na blogu (Sirota anđa, nemre se dosjetiti ničeg nego besplatnog kazališta kad me nema! Cccccc... Vidim da se totalno uživjela u moje pisanje [definitivno pišem predobro za ovdašnje čitateljstvo] pa mi je pripisala izbor koji bi ona sama učinila.), tko je vlasnik mojeg stana (ja) i kako zatvaram svoje financijske konstrukcije (intuitivno, uz povremene teškoće), ja nisam dosljedna. Ali sam uvijek ja. Što će reći, ne niječem niti jedan svoj postupak: ako sam povremeno beštija, jesam, i to sam ja; ako karitativka, jesam, i to sam ja; ako sam neugledna, jesam, i to sam ja; i kad sam ugledna, jesam, i to sam ja. I zato sam zanimljiva.

Za razliku od mnogih drugih ljudi, uglavnom uspijevam kontrolirati kad ću biti kakva. Postoje prilike i mjesta na kojima je nešto primjerenije od nečeg drugog. Ali, nema tu čvrstih pravila: malo iznenađenja zna dobro doći. Ali zna i škoditi.

Hm. Dosljednost je dosadna. Bezbroj puta sam kupila neku knjigu jer su mi se svidjele korice... A samo nekoliko puta mi se svidio i sadržaj. Bezbroj puta nisam kupila neku knjigu jer mi se korice nisu svidjele, a onda sam saznala da je fenomenalna i ipak je kupila, i svejedno mi se sadržaj nije svidio onoliko koliko sadržaj onih knjiga s privlačnim koricama. Ali oduševile su me samo one knjige u kojima je bilo iznenađenja, odmaka od mojih očekivanja, bez obzira na korice ili preporuke.

Bezbroj puta sam kupila knjigu nekog autora jer volim njegov/njezin stil pisanja i onda je odbacila, jer je isti kao i svaka prethodna... Bezbroj puta sam kupila knjigu nekog autora jer volim njegov/njezin stil pisanja i onda je odbacila jer je potpuno drugačija... I jer ne moram biti dosljedna. Kao ni autori knjiga ili mušterije u parfumeriji.

Prvo ti ne kažu da je kratka, nego da je bolna. Razbiješ koljeno i zaplačeš, a teta iz vrtića ti kaže "Dijete moje, kako ćeš ti roditi ako zbog OVOGA toliko plačeš?" Ili uzdahneš kad te pošalju u kuhinju po čašu vode, a mama kaže "Što uzdišeš, vidjet ćeš ti kad se udaš!" Ili ti se ne da ustati za školu, a onda te ušuška: "Neka. Naspavaj se. Gotovo je s tim kad dobiješ djecu".

I tako za sve buduće boli, uzdahe i neposluhe: vidjet ćeš ti kad postaneš majka, supruga, ukratko: odrasla žena! Uz dodatke, kad grudi propupaju i noge više nisu štrkljave ispod kratke suknje: vidjet ćeš kad te neki manijak dohvati; vidjet ćeš kad te proglase kurvom; vidjet ćeš kad te nitko ne bude htio oženiti... Vidjet ćeš, vidjet ćeš, vidjet ćeš.

Ali orgazam prešute. To vidiš u filmovima koje ne bi trebala gledati ili pročitaš u maminim ženskim časopisima.

Zato sam ja odlučila da mi se ne gleda ništa od nabrojanog u upozorenjima, ali me orgazam jako zanimao. Iz dostupne literature i TV programa zaključila sam da za orgazam treba ispuniti određene preduvjete - mladost i ljepotu - te da ovi ne traju vječno. Također sam naučila da žena ne može biti uspješna bez urednog orgazmiranja, čime potvrđuje da ispunjava gore navedene uvjete, točnije: da je privlačna suprotnom (ili vlastitom) spolu.

Nikad se nisam smatrala dovoljno zgodnom da bih bila lezbijka ili biseksualna, jer oštrom ženskom oku ne promaknu niti najmanji promašaji i nedostaci, zato sam izabrala feminizam, i to već u 18. godini života, imajući na umu jednostavnu matematiku: ako moja mladost i ljepota neumoljivo prođu već u 30., imam na raspologanju samo 12 godina u kojima trebam odraditi orgazmičku kvotu neometana bolnim aspektima svojeg ženstva. Srećom, bila sam dovoljno zgodna da muškarci moju ideologiju ne shvate preozbiljno, štoviše, radovala ih je moja udadbena i majčinska nevoljkost.

U međuvremenu sam gledala svoje prijateljice i slušala njihove horror priče o realizaciji ženskosti: o raspuknutim međicama, razvaljenim vaginama, upaljenim dojkama, strijama na trbuhu, bedrima i sisama, seksualnom nezadovoljstvu muževa, o muškom gotovanstvu i naravno, neprospavanim noćima. I strahovima: da će im dijete umrijeti, da će se razboljeti, da će one izgubiti posao, da će ih muž ostaviti jer su se raskvasile i vonjaju na dječju rigotinu i kakicu, da se nikad više neće čestito poševiti jer su im se pičke razvalile, da su oglupavile, da nikad neće završiti faks jer nemaju koncentracije, da nikad više neće voditi pametan razgovor, da nikad neće otići u Pariz, da nikad više neće biti svoje... I gledala fotke. Milijarde fotki potpuno iste djece u potpuno istim pozama, popraćene ushitnim komentarima njihovih majki o genijalnosti svakog djetetovog pokreta.

A najgore od svega je bilo to što mnoge od njih zapravo nikad (!) nisu doživjele orgazam.

Ja jesam. Nisam se uopće morala osobiti truditi oko toga: muškarci su htjeli sudjelovati jer sam udovoljavala njihovim kriterijima mladosti, ljepote i nekompliciranosti (očito neusporedivo nižima od mojih), a tijelo je bilo spremno, voljno i dobro prokrvljeno od silnih uzbuđenja odabira. I zaljubljenosti, ponekad. Onda je bilo najbolje; onda bih svršavala najdublje, najžešće, najnježnije, najsrhovitije, najduže i najviše puta. Čak i s frajerima za koje bih po isteku zaljubljeničkog roka zaključila da su zapravo očajni ševci i sasvim nezanimljive osobe.

I zato mi nije išlo u glavu zašto je velikoj većini meni poznatih žena toliko stalo do toga da zadrže jednog jedinog, ekskluzivnog muškarca? Osim materijalno, naravno. A to me srdilo, jer lova je lova, da se i zaraditi i potrošiti, nije to neka velika filozofija, osim, naravno, ako ti sa svake sise ne visi jedno nejače, od toga jedno odraslo.

Jesu li muškarci zaista dugoročno jako dobro društvo? Zanimljivije od mojih neprestanih promjena i lutanja? Zanimljiviji od mene same? Hmmmm... Odlučila sam nekoga zavoljeti. Na duže od zaljubljenosti. Uostalom, produžili su rok trajanja ženske priče do 40. - tadašnji časopisi su bili prepuni slika žene kao što je Jane Fonda i njene vršnjakinje za kojima sline alfa mladići. (Tko je mogao znati da je lagala i da se izoperirala na svakom kvadratnom centimetru? Tko je to ŽELIO znati?)

Moja dugoročna priča je potrajala do 39. godine života i obuhvatila tri dugoročna eksperimenta. Prvi je bio osrednje uspješan, drugi katastrofa (Vidjela sam sve što su mi govorili da ću vidjeti, osim majčinstva), a treći je mogao i proći kroz blagu ravnodušnost i toplu udobnost da on nije postao impotentan. A meni se još htjelo. I još sam mogla. Jako sam mogla. I zato sam jako htjela.

Kad se broj mojih godina zaokružio, ja sam još uvijek izgledala jednako kao godinu ranije, bila jednako vidljiva kao godinu ranije, ali ne više i jednako privlačna ako bih ga izlanula. Pogledi bi se gasili na onu ništicu. I onda me strefilo: nije štos u orgazmičkom potencijalu! Taj i tako ne prolazi s godinama, to sad jako dobro znam - stvar je u prokreativnom! Stvar je u stvaranju novih ljudskih bića, tih bezličnih štruca s milijardi odgledanih fotografija koje su svoje majke počastile svim bolima koje sam ja samo gledala, a nikad osjetila, i koji su sad osobe, više ili manje (ne)simpatične, spremne da ponove priču, mušku ili žensku, koliko traje da traje...

U čemu ja nisam vidjela ali baš nikakvog smisla. Potječem iz stare loze, dali smo evoluciji sasvim dovoljno materijala za eksperimentiranje, a nije uspjela stvoriti ništa bolje (niti lošije) od mene. Dosta je bilo! Zašto bih morala dalje? Ima nas... Ima ih. I previše! A ne bih rekla da postaju bolji: otporniji, pametniji, konstruktivniji, smireniji ili sretniji. Ne. Postaju nogatiji, viši, živčaniji, alergičniji, agresivniji.

Dakle, ne žalim. Laknulo mi je što više ne trebam ispričnicu feminizma da bih si ugađala, da bih spavala koliko mi se spava, zarađivala i trošila koliko me volja, išla u Pariz ili Saharu ili ostajala doma, vodila pametne razgovore kad imam s kim ili ih pisala kad nemam, vodila glupe razgovore ako mi se ne da biti pametna, ispričavala se zbog pameti ili gluposti i što više ne moram u špajzi čuvati raznorazna pića koja ne volim zato jer ih voli aktualni ševac. Sretna sam što više ne moram biti mlada i lijepa: što znam da mi ne pružaju orgazme po kriteriju koji ne mogu ispuniti voljom i trudom. Iako mi se njihovi razlozi - valjda po navici! - nerijetko nimalo ne sviđaju.

Drago mi je što sad nekoga moram zaista zavoljeti da bih se potrudila svidjeti. Prije sam bila s raznoraznim odurnjacima naprosto zato jer su se stalno nudili, pa si misliš, pa hajde, možda i nije tako loš... To je prestalo kad sam navršila 50. Onda sam se morala naviknuti na samostalne orgazme. I nadomjesnu hormonsku terapiju. I farmakološke ševce.

Imam 69 godina i strahujem od 70. Ne sjećam se kad je bila zadnja ševa, a bojim se da je možda bila posljednja. Pamtim jednu katastrofalnu i jednu genijalnu, ne zato jer je bila jako dobra, nego jer je bila iznad očekivanja. Bojim se što će mi donijeti ova nova ništica u životopisu; bojim se da ću postati senilna i zbrkana.

Zato sam se upisala na Iskricu. Izabrat ću nekog mladića, ispod 40., sigurno, ovi stariji su lutrija, i poševit se tako da pamtim. Možda uz kameru? I neka već jednom svrši ta ženska priča. Ali tako da je mogu ispričati. Ako nikom drugom, onda sebi.

I ne priznajem zamjerke svojih prijateljica, koje su sad bake, da ta moja priča nije ženska. Imam pičku, zar ne? Onda je ženska. A tko je njima kriv što nije kratka poput njihove.

Zvučna podloga: Link

Neki dan sam negdje čula izreku koja ludilo definira kao "Ponavljanje neuspješnih postupaka u očekivanju drugačijeg ishoda". Znam da nije posve točna (sjetimo se tjelovježbe, npr.!), ali dobro zvuči, zar ne? I odlično opisuje mentalni sklop velikog broja Iskričara: od onih ženica koje glumatanjem damica nisu uspjele ostvariti snove tj. susret s princom svojeg života, ali ne mijenjaju postupak, nego samo mjesto neuspješnosti, do gladnih bilo kakvog prestiža koji ga nastoje zgrabiti švercajući se na tuđem ili ga ocrnjujući i sad to iz reale prenose u virtualu i ponavljaju gorka iskustva...

Međutim, ne da mi se o tim ponavljanjima, jer će me zahvatiti ista ova definicija, a to je ponižavajuće, osobito stoga jer zaista ne očekujem drugačije ishode; a čak me više ne veseli nabrajati tuđe promašaje. Jerbo u tom nabrajanju nema mojeg uspjeha. Dakle - ajmo dalje! U nešto sasvim drugačije. (Nije ovo tjelovježba da bi se upornost isplatila, jel' tak?)

Nego, pišem ovo jer sam pogledala u guglu da vidim tko je smislio tako zgodnu definiciju ludila. Prvi link kaže "Einstein". Ali drugi tvrdi "Mark Twain". A ostalih dvadeset debatira tko bi mogao biti i spominje stanovitu, meni nepoznatu, autoricu krimića Ritu Mae Brown. Eh, nije sigurno ni da ju je ona smislila, ali ju je spomenula u nekom svojem romanu, no sigurno je da je žena zaista duhovita i pronicljiva.

Jer kaže: "Da u svijetu ima logike, muškarci bi jahali postrance". Fakat!

I ovo: "Pametne prosudbe proistječu iz iskustva, a iskustvo stječemo kroz loše prosudbe". Fakat!

Vidim da vas je pun blog, zato pitam: je li to neko pisano ili nepisano pravilo majstorisanja da se najbučniji radovi obavljaju najranije ujutro?

Jerbo, u susjednoj zgradi, s kojom za nevolju i nesreću dijelim zid, i to baš onaj spavaće sobe, već mjesecima, i radnim danom i vikendom, buše, svrdlaju i čekićaju od sedam-pola osam, a kad ja ljutita ustanem i skuham kavu (ali nikako dok im dajem fore da završe bijesna u krevetu!), totalno razbuđena - utihnu. Ni kuc ni zvrrrrrrr više, osim ako odlučim odspavati popodne. Eeeee, kao da imaju radar ili neku infra-crvenu kameru koja vidi kroz zidove, spremno počnu čim sam dodirnula krevet!

Pokušala sam naći neko logično objašnjenje takvog redoslijeda majstorskih zahvata: moraju prvo probušiti da bi gipsali pa maljali, moraju nešto odvaliti da bi poravnali, ali jebote, zar to nisu mogli npr. prethodnog dana??? Ili jednostavno žele da svi znaju kakvim se onim poslom bave, ponosni na uređenje svojeg doma? Pa, shvatili smo: već smo prvog dana shvatili. Ne morate nam ponavljati svakog!

I zato sam smislila kletve: ako uređuju spavaću sobu, dabogda u njoj nikad ne svršili! Ako kuhinju, dabogda im svako jelo zagorjelo ili bilo preslano! Ako kupaonicu, dabogda im dlake otpale ondje gdje ih žele, a izrasle gdje ne žele, a pride im svojski želim bar jedan gnojni prišt ondje gdje ga je praktički nemoguće istisnuti! Ako dnevni boravak, dabogda im crko svaki televizor taman kad mu prođe jamstveni rok, a ako dječju, dabogda ih djeca budila svake zore čim grane sunce i to sve dok ne završe srednju školu!

A ako je poslovni prostor, želim da posluje taman toliko dobro da ga oklijevaju prenamijeniti ili zatvoriti, ali ne toliko dobro da bi im donosio zaradu i da tako žive između nade i očaja sve dok ja ne prodam svoj stan i dok ne stignu novi stanari koji će istom mjerom - ranojutarnjim čekićanjem i burgijanjem - osvetiti sve moje patnje.

A fakat je zima grozno godišnje doba! Mrak ti padne na oči čim ih ujutro otvoriš, ono - pola osam, a vani mrak i magluština. I ajd ti sad skupi snagu, volju, savjesnost i samodisciplinu pa se iskobeljaj iz toplog kreveta i toplog doma svoga na neki sumorni, vlažni minus... Uh! A onda ponovno mrak, već oko pola pet popodne.

Ako imam sreće u to doba biti kod kuće, više nikam ne mrdam, osim izvesti pseto. Jer me samo golema, utabana i provjerena ljubav može navesti da se ponovno izložim zimskim nepogodama. Ma nema tog frajera zbog kojeg bih mrdnula! OK, možda ima, ali ja ga trenutno ne poznam.

I tak, zijevajući i željna slatkiša (imam, ali za kasnije, prije spavanja), otvorim Iskricu, trebam bar privid nekakvog druženja, inače ću postati autistični medo, s tom razlikom da oni tijekom zimskog sna mršave, a ja se debljam. Ćorak! U Vipici nikoga, na blogu nikoga s kim bi mi se pričalo. Mislim, u petak navečer mi se fakat ne razglaba o mladiću koji se ubio na meni najjeziviji mogući način (poznavala sam djevojku koja se tijekom sunovraćenja s vrha nebodera predomislila i počela vikati "Upomoć!" - grozno!), stari naivčina je fakat naivan, a leptirica tak i tak nemre bit glumpavija nego što već jest... Ostalo linkići. Ajde, s juicy bih još i požlabrala, ali ona je izgubila volju za spikom i nekam nestala.

I tak si malo mozgam o vama, blogerima, o tome koliko sam negativno raspoložena prema vama i kak vam svašta kažem, a kako to zapravo jako, jako, jako rijetko govorim ljudima koje opipljivo poznajem, iako neki razmišljaju na podjednako priblesave načine i pate od sličnih fiks-ideja ili kompleksa kao naša bloška populacija... A nije to uvijek iz straha da bum pobrala flisku (iako ima i toga - ipak sam ja razborita!), nego je u RL odnos ipak uvijek bitniji od načela: mislim, ne mora meni biti osobito do osobe koja trtlja nešto protivno mojim mišljenjima i načelima, ali nerijetko imamo neki odnos - poslovni, poznanički, rodbinski - koji bi valjalo zadržati u manje-više neoštećenom obliku. Pa čak i ljudi do kojih mi je stalo, prijatelji, ljubavnici, i oni brljaju i trtljaju i svašta bih im mogla reći (i oni meni, uopće ne sumnjam), ali pregrizem, prešutim... Stalo mi je do toga da ih ne povrijedim; i da ne pokvarim odnos; i mislim si, tko sam ja da ih pokušam mijenjati?

Ipak, bliskima ponekad kažem što mislim o njihovim trtljanjima i brijačinama: onda kad vidim da im jako škode ili da će im vjerojatno jako naškoditi. Ali onda to učinim nježno, obzirno. A ne kao ovdje: Budaletino! Seljačino! Kaj je najzanimljivije, o ljudima u RL zaista ne razmišljam u takvim kategorijama. Ne o onima koje prilično dobro znam, a još manje o onima koje volim. Ali, da ih ne znajući da se znamo upoznam ovdje, dobili bi žestoku porciju.

Mislim da je o neznancima teško razmišljati isključivo u pozitivnim kategorijama. Prisjećam se svojih kavica s frendicama u Tkalči: uvijek komentiramo neuspješne modne kombinacije, neskladne ljubavne parove, začudne pojave... Naravno, i one jako skladno odjevene, i iznadprosječno zgodne parove, i začudno privlačne pojave. Ali: njih je manje. Ili oko jednostavno brže poleti prema neskladu? Hm... Prisluškivala sam danas razgovor trojice studenata, momci od 30+ godina na studiju uz rad, pričali su o profesorima. Pohvalili su dvojicu, ali trećeg ne. I onda udri o njemu! Pohvale su trajale minutu, raščlamba "negativca" preostalih 4 mojeg odmora, a vjerojatno se nastavila i nakon što sam otišla. A i ja sam isprva loše mislila o tom kolegi, tj. imala mišljenje slično njihovom: da je bahat, da voli komplicirati i da je nesklon suradnji. I bila sam u krivu. Ne voli komplicirati nego stvari sagledava u svoj njihovoj složenosti, bahat nije nego je nesiguran i ne zna kako se svidjeti, a surađuje vrlo rado i predano s onima koje ne omete tzv. bahatost. E hebga! Jesam li im to trebala reći...? Vjerojatno ne baš u tih 5 minuta. Naći ću načina kasnije, postupno.

Eto, popričah ja malo sama sa sobom kad već ne nađoh nikog drugog, nadam se da u međuvremenu nitko nije počinio samoubojstvo ili još malo oglupavio, ali - ah! - sigurna sam da je temperatura pala još malo niže od ništice. A mene tek čeka šetnja sa psom!

(stvarno nikad ne komentiram ovdje nekog kako izgleda, a i rijetko to kažem nekome..)
...
Autor: pognioci | 17.11.2011. u 10:17 | opcije
(Skratila vv8)

(Ne shvatih tko je u priči ružan, tko na jajcima..tko s djecomm .. jer meni se može sve pripisati..ali ne i da sam ružna ili da nisam ženstvena.. a za jajca ne oskudijevam.. :))

kokodak još jemput :)))
Autor: pognioci | 13.07.2011. u 11:09 | opcije

Ili hoće netko da mu prevedem: u privatnom životu imam potencijalnih jebača koliko me volja..
Vrlo im je interesantna sitna žena sa skoro četvorkama i strukom curice..i još me ovako laganu mogu okretati kako žele :))
Autor: pognioci | 26.08.2011. u 17:49 | opcije

(Šteta što se ovdje ne može boldati - obratiti pozornost na "skoro četvorkama"! op. vv8)

(Upppsssss, izgubih glavni dio ovog komentara:)

Da jedeš svaki dan list salate nećeš skinuti taj celulit..
Niti sagraditi..niti kupiti..niti ljubiti..niti voljeti....nećeš...

I piiiiiiiiiši o meni koliko te volja..
Imaš barem o kome.. :))
Autor: pognioci | 23.09.2011. u 13:51 | opcije

(Ovo je išlo mene. Op. vv8)

Znaš li vega kako izgleda kad se skineš pred muškarcem a njemu zastane dah od LIJEPOG ženskog tijela??
Ne znaš..
Ja znam...
I zato mi te žao...
I svima ostalo..
Promašeno žensko ne može biti ništa drugo nego jalno, ljubomorno i zločesto..
A ti si to..iz vlastite frustriranosti- postala.
Autor: pognioci | 23.09.2011. u 13:55 | opcije

(Isto. Op. vv8)

Za početak nauči kako se ponašaju ŽENE. Kako izgledaju žene.
Što sve rade žene.
I nije tvoja guzica najbitnija na svijetu..
a onda sve pretvaraš i gledaš kroz svoju sebičnu guzicu- i pičku..
Autor: pognioci | 23.09.2011. u 15:26 | opcije

(Valjda i ovo. Op. vv8)

sutra idem na sprovod ženi 45 godina, vitka lijepa žena..izljev krvi u mozak, mrtva u 5 minuta...

Autor: pognioci | 17.10.2011. u 21:11 | opcije

(Upozorenje da je uobraženost opasna. Op. vv8)

na se da imam velikog sina. Da nemamo slične crte lice bila bih uvjerena da su mi ga zamijenili u rodilištu, jer nije pošteno prema drugima njegovih godina..da možeš biti takav- visok, zgodan, dobar i pametan (...) Ne, nije "mamin sin", valjda zato nas se nerijetko može vidjeti kako mi cestom prebaci ruku preko ramena ili me jednostavno prime pod ruku da bi me pomaknuo da ne bubnem u stup ili šlopim u vodu..

Doživljavamo različite komentare..dogodilo se već da su dobacili "da se stara sigurno dobro ševi da bi i oni malo"..do onoga što nije niti za napisati..

09.06.2011. u 10:17 | Komentari: 30 | Dodaj komentar

(Skratila vv8. Malo incestuozno, hmmm...?)

Upoznali smo se dok je moj buffer bio pun, dekompresija u tijeku, playback neprekinut, a ja zahvalna za streaming. Sad je to prošlo. Odslušali ste me, odgledala sam vas. Iskrica je postala zlo mjesto: odlagalište mojeg nezbrinutog toksičnog otpada.

Ali još uvijek ima gušta u prekapanju po tom smeću, užitka u čuđenju kako polustoljetna žena uopće može izabrati nick kao što je npr. "malamaza", jebote, mene bi to bilo sram i s 5 godina, kamoli 50, ali nema veze, nek bira što hoće, ali ima gušta u tome što je taj nick toliko glup da joj ne donosi ništa osim smeća, i svaka joj čast što vidi da je to smeće, i onda mi bude krivo što uživam u njenom smetlarenju, i mislim si, ajme, koliko sasvim pristojnih žena pati zbog muškaraca koji su čak manje od otpada, nemreš ih ni reciklirati, zaista ne služe ničemu, ali ovdje se bahate zbog naših glupih nickova i naših zastarjelih ideala... Jer smo stari. Svi mi ovdje smo stari. Kronološki ili inače.

Ali nisam danas srdita ni toksična zbog nje, nego zbog festivala kratke priče koji je prije 4 dana raspisao natječaj za priloge s temom "Žena, obilje, oskudica". Ma za popizditi!!! Točno znam kakvo obilje im je na umu - majčinstvo, mlijeko, teške dojke, teška dilema, teška misaonost, teška samostalnost - i kakva oskudica: materijalna, logističko-muška, seksualna, ali bez eksplicitnosti molim! - odbiše mi preklani priču s jednim grande orgazam, simultanim, muško-ženskim i podjednako zaslužnim; ali prihvatiše drugu, punu ekskluzivno ženske patnje. Gade mi se! Te babe sa Ženskih studija, gade mi se više od svih malih i velikih maza ovog svijeta koje su dovoljno časne da budu mazne, jer treba petlje i za to, treba ženskosti, treba samostalnosti: uostalom, trebaš biti jak da priznaš slabost, potrebitost i nenamirenost. Malamazo, samo hrabro naprijed!

Ali ove babetine koje manjak svoje privlačnosti, manjak svoje orgazmičnosti - ili njen višak, neobjašnjiv im imperativno nemuškim shvaćanjima - omataju debelim slojevima prefabriciranog toalet papira s toksičnih smetlišta raščerečene ljudskosti podvojene prvo u dva spola, a zatim u one misleće i one nemisleće na NJIHOV način - e od njih me spopada ne samo bijes, nego i mučnina, egzistencijalno nesperiva i nepohranjiva.

Poznajem osobu koja je festival utemeljila, poznajem njene podvojenosti, nedosljednosti, slabosti i nepomirenosti, ZNAM da joj je ženskost bila (umrla je) amblem na štitu protiv toksičnih smradova prostora bez mjesta u kojem bi mogla biti svoja... ZNAM je. I zato je volim. I još više prezirem babe iz prethodnih odlomaka, koji u njeno ime provode teror nadahnut njenom slabošću, njenom glupošću, njenim mrtvim kutem, iz kojeg bi sigurno - sigurna sam! - svojom kreativnošću, misaonošću i ženskosti IZAŠLA.

To je zlo mjesto. Takav festival.

A Iskrica...? Odlagalište. Svega i svačega. Zanimljivo. Zar nikad niste uživali prekapati po smeću? Ja jesam. Iako sam smatrala da mi nije mjesto na smetlištu. Ali na ovome ima mjesta za sve. I za mene. Nekome sam smeće, drugome dragocjena.

Razgranato drvo mojih logičkih misaonih mapa. Sigurnost u spremljenosti, a tu je i backup. Sređena sam.

Ponekad tijelom osjetim onaj dio koji je poletio prvi, preciziran u ništa, ništa, i beznačajno jedan, bezumno logičan u algoritmu prijenosa koji otkucava kao neko srce, ne moje srce, jače od mojeg jer ga se moje ne tiče, jer se bavi sasvim određenim jednim jedincatim logički razgrađenim zadatkom koji me raščlanjuje bez preferencija i bitnosti i zato bih voljela biti takva ljubavnica, bez preferencija i bitnosti, ispružena cijelim tijelom i opuštenog duha na raspolaganju odasvud i u svakom dijelu i svim svojim dijelovima, cijela baš zato, cijela u ništici, cijela u jednom, kao DNK jedinstvena i nasumična kao pjesma koju spremiš i možeš slušati uvijek ispočetka ili od bilo kojeg dijela, ili zaboraviti…

A ona je uvijek tu.

My Documents
My Music 
My Playlists 

Sve će to prekriti, mila moja, mekana šapa moje mačke neustrašive od konačnosti. I moj novi glas, koji znači da sam već prošla i prolazim opet i opet je teško biti ja, ništa i jedna, jedna, ništa…

Michael Jackson lives on!

A što su nagrade za drhturavu izloženost isturenih bradavica iz kojih isisuju snove tanje od mlijeka ali jednako hranjive, za budnost utrobe koja sama sebi ne može biti dovoljna, za dlačice na zatiljku, nadlakticama pa i ispod koljena uspravljene pod pravim kutom u vrelini dodira koji se možda neće zbiti, kojeg možda uopće nema, koji će se spustiti težak i neočekivan na nespremno slijetalište poraženih očekivanja, dotučenih iskustvima koja nam ne pripadaju ali se sunovraćuju u nas jer smo spremne, na sve, mi još bunovne u svojim tijelima, cijelima s nama, do vrška lubanje, kroz amgidalu i sve njene strahove, nepodijeljene u hrabrosti jednog jedincatog, a tako konačnog DA?

Teško mi je povjerovati da ispod kože koja se naježila od blage zbunjenosti mojeg glasa na rubu odlučnosti ili iščekivanja u vrtu u kojem nema ni dobra ni zla nego samo čekanje da se pravi trenutak odjene u i krene kroz dah praćen očima i rukom spremnom za svaku vrst dodira u obrani prava da bude priznat naočigled duhovima prošlosti i živim svjedocima koji samim time postaju aktivni sudionici postoji usamljeni lovac s mesarskim nožem nazubljenim od gladi.

I da se moram dati istranširati po mogućnosti najboljem lovcu koji će to precizno obaviti glatkim rezovima bez zastajkivanja u funkcionalne zalogaje svijetu koji će zauzvrat moju lešinu prozvati hranjivom umjesto nezbrinuto otpadnom i natenane je grickati dok ne misli na torticu i sjeća se mojih dojki s tamnim stršećim bradavicama punim strasti.

Playback ide sve dok ima u spremniku, onih ništica, jedinica, onog punog i praznog koji tvore glas od bezbrojnih kako si, ma dobro, kako mama, ma dobro je, a nisam, nije, bezbroj sitnih boljetica, može bolje, ali može i gore, ništa strašno, ništa, ništa, ništa, jedinica strši bez važnosti, utjubirana si, ide…

Mukotrpno se skupljaš u glas, prekid, krug koji mozga, sabire te, download bi bio bolji, download može početi iz sredine, iz onog glasa koji ponekad posudim od tebe, u kojem riječi nisu velike ali sad zvuče važno, jer ih u sebi izgovaram s tobom, onda nevelikom u golemom čuđenju jer su riječi bile veće od tebe.

U streamingu je prekid, praznina koja nevjerojatno dugo, nevjerojatno mučno može trajati, i samo te vjera drži u iščekivanju, daje ti strpljenja da ne promijeniš pjesmu, zapravo nije vjera nego znanje, ono malo informatike i jednostavni grafički prikaz u kojem je sve ništa ili jedan, bez množine. A čak ni svaka ništica ili jedinica nije važna. Može se bez poneke. Nadoknadiš sjećanjem.
Koje je već na kraju pjesme, odavno spremljene u memoriju, ali ti je čekaš kao iznenađenje, kao ugodu, kao uspomenu, kao spomenik, kao sjećanje na sebe živu, na vrijeme puno, na zgusnutu važnost u nekom spremniku koji jedva čeka prokrvariti svoje ništice i jedinice u tvojem glasu, kojem se čudiš, koji je začudan, koji je izvan tebe tako stran omot tvojim riječima u kojima su misli u kojima osjećaš sve što je važno u svijetu pounutrenom, utjubiranom u utrobu spremnika spremnog za playback. Igra natrag.

Bez svježine. Trebam live stream. Spremnik gladan iznenađenja, ništice i jedinice prepune značenja. Nešto važno se desi kad zapne i onda ne znaš, zaista ne znaš, nikad nećeš saznati. Sabrat ćeš važnost bez dovoljno informacija, naslijepo i logički. Puna predrasuda. Puna.

Dok svijet struji uz tebe sivkasto opor u razornom tijeku koji nikad nije ravnomjeran, ni pravedan, ni opravdan, ingeniozno mekan kad staviš mačku u krilo i posudiš njene tople snove monotono sinkopirane kandžicama užitka.

Dotični već u ovlašnom kontaktu daje do znanja da ga zanimaju samo "ozbiljnije žene". Iako ne znam od koga ili čega ozbiljnije, osjetih se p(r)ozvanom da mu pogledam profil, po običaju započevši od kraja, tj. onih odgovora koje korisnik sam upisuje, jerbo ih smatram obrazovno i svjetonazorski informativnijima od onih na klikanje.

Pa kaže spomenuti:

Opiši osobu koju želiš upoznati. Koje osobine su ti najprivlačnije?
osobu sa kojom bi našao nešto zajedničkog, osobu kojoj bi mogao vjerovati kao i ona meni , jednostavnu ne kompliciranu koja ne traži avanturu za jednu noč valjda ovdje ima takvih

OK, pravopis nije baš neki, ali ovaj se bar ne boji "ozbiljnijeg" odnosa (komparativ referira na suprotnost "ozbiljnome", tj. "avanturu za jednu noČ"). Čitam dalje:

Koje navike te kod drugih najviše iritiraju?
neiskrenost i nepoštivanje

Opa! Prema komu ili čemu i koga ili čega?

Koje stvari ti najviše daju samopouzdanje? Kada bi mogao(la) mijenjati jednu svoju osobinu, što bi to bilo?
otvorenost iskrenost, mislim da se nebi puno mjenjao

Bit će da su ga otvorenost i iskrenost dovele do stabilnog životnog položaja kojim se ponosi. Svaka čast! A pride je i tolerantan:

Kada bi mogao/la izaći sa bilo kime, tko bi to bio?
jednostavnu iskrenu osobu kojoj nije sve idealno i želi promjeniti svoj život barem na trnutak a da zbog toga ne ispadne kurva

Eto! Ja, recimo, ne moram biti savršena da bih s njim izašla. Bitno je samo da ne ispadnem kurva.

Dalje piše, kod njega sve normalno, prijatelji normalni, on normalan, posao OK, sebe vidi u boljem sutra (valjda JOŠ boljem?) i tako stižemo do kraja:

Postoji li još nešto što želiš reći, a ova pitanja nisu pokrila?
uglavnom rekao sam iskreno sve, i nisam ozbiljan i ne tražim osobu koja se ne zna nasmijati več osobu od povjerenja

Hm. I na samom kraju uprska! Pa jesmo li ozbiljni(ji) ili nismo???

I zbog te malene kontradiktornosti odlučim pročitati i ostatak profila. Te pronađem ovo:

Trenutno živim...?
Sa suprugom

Paaaa, ako je supruzi iskreno i otvoreno, uz puno poštovanja, rekao da mu je uz nju potrebna i dopuna, ali takva da ne ispadne kurva, a ne smeta mu ni ako ona postupi isto pod uvjetom da ne ispadne kurva, naravno, svaka čast, nema kontradikcija, čovjek je zaista osoba od povjerenja. Ali ako nije...

Hm. U svakom slučaju, mislim da zaslužuje da mu se uzvrati istom mjerom. I da nitko neće ispasti kurva!

"Mi smo stvorenja, stvorenja ljubavi
Mi smo stvorenja, stvorenja ljubavi
Kad razum zaspi, ljubav se rodi (...)"
(Talking Heads, album "Little Creatures", link na pjesmu Link )

Je, da: Kad razumno razmišljaš, nema tu mjesta ljubavi... I Talking Headsi lijepo kažu

"U redu je ako se uplašiš
Kad ti plava iskra lupi u mozak";

i još dodaju:

"Ali ja se mogu nasmijati ili naučiti misliti"...

Ne, nisam ni najmanje protiv zaljubljivanja. Ne potcjenjujem ga, plašim ga se, želim ga, ne tražim ga... Jer mu ne mogu naći niti jednog jedincatog logičnog razloga. I jer sam se odvikla.

Ali!

Nelogični razlozi glase:

- svijet nikad nije tako zanimljiv kao kad sam zaljubljena;
- nikad tako reljefan: dubine nikad tako duboke, vrhunci nikad tako visoki;
- užitak nikad tako opojan, prožimajuć, obuhvatan i važan, važniji od svega što postoji;
- patnja nikad tako brzo ne vodi spoznaji važnosti razumski potpuno nevažnih pojedinosti;
- nikad nisam tako mršava, seksi i privlačna kao kad sam zaljubljena - ergo, pobuđujem zaljubljenost i u drugima;
- nikad tektonske poremećaje svojeg svijeta ne podnostim s toliko hrabrosti i nadanja.

Možda jedan život može podnijeti samo određenu dozu zaljubljivanja; a poslije je ono što nakon nje ostane. Možda naša želja za zaljubljivanjem zapravo govori da nam nije ostalo dovoljno; da se nismo dovoljno prepuštali.

Ili da jednostavno nikad nismo stigli do ljubavi?

Ili da u njoj nismo dovoljno dugo živjeli.