Ručkić krčkić

Ljudi su se uvukli u teške kapute
Koje su izvukli iz dubokog naftalina
Samo su ovlaš otresli skute
Od srebrnog praha smrti po njima
Jesu li im zbog toga izrazi na licima
Toliko nalik mrtvim moljcima?

Kaže meni jedan "ak si neka normalna ženska volio bih te upoznati radi prijateljstva i veze"; a ja njemu "Normalna ženska ne trza na frajere koji olako nude prijateljstvo i vezu". I onda, naravno, slijed poruka koji bih ja opisala "nenormalnim" (drvlje i kamenje [metaforičko] po meni i otpis po kriteriju "normalnosti"), ali ovdje je uobičajen... Hm. Je li ono što je uobičajeno i normalno?

Ne bih se sad upuštala u medicinske definicije normalnosti - ipak, nisam za to kvalificirana - reći ću samo da medicina dopušta daleko veće odmake od uobičajenog ponašanja nego što bi neupućen promatrač rekao: dovoljno je da ne škodimo drugima ili sebi. A s druge strane, meni se cijeli sklopovi sasvim uobičajenog ponašanja čine potpuno nenormalnima: npr. potreba da izvrijeđamo ženu koja ne trza na naš ulet.

Jerbo ja, žena, također povremeno doživim netrzanje, ali nemam tu potrebu za vrijeđanjem: jednostavno ne definiram sebe kroz prihvaćanje druge, osobito nepoznate osobe. Zaista mi ne pada na pamet da je takav "nenormalan", nego da je njegov ukus formiran nekim iskustvima i preferencijama u koje se ja ne uklapam. I ne mislim da sam zato loša ili "nenormalna", nego jednostavno nisam u obuhvatu kruga njegovog sviđanja.

Ipak, ovom jadničku gore sam odgovorila po kriteriju "normalnosti"... Hm. Pa, pogriješila sam: MENI nije normalno nuditi prijateljstvo i vezu na gotovs. Zato ih ne mogu ni prihvatiti. To mi je kao da stavljam potpis na neispisan komad papira i držim fige da ga ovaj neće zloupotrijebiti. Naivno, zar ne? Glupo, pače. Kad su u pitanju npr. nekretnine ili lova.

Ali ovdje je to uobičajno kad su u pitanju osjećaji. Uobičajeno je i beskrajno čuđenje kad netko taj potpisani papir jednostavno zgužva i odbaci, ili ubaci neki svoj tekst i objavi u kontekstu koji potpisnik/ca nije mogla ni zamisliti. Uobičajeno je i hvalisanje brojem takvih bjanko potpisanih papira koje smo skupili, ali i zdušna obrana razloga zašto smo ih potpisali.

Uobičajeno je osobu koja vam natrlja nos u vlastitu glupost proglasiti nenormalnom.

A meni jedan frend piše (citiram bez dopuštenja i držim fige da neće zamjeriti):

Lipa moja vidim ja da tebe opasno ovdje neki
g/blogeri napadaju,citam ja i komentare, doduse
nerazumim,neznam kako zapoce rat,al ti si nekima
omiljena tema za napad,mozda ti osobno poznajes
napadace al ja ovako sa distance mogu rec, izgleda
da si im ti nedosanjani,neostvaren san, drugog
razloga ne vidim,politika,sport nije, samo
neispunjene zelje mogu bit njihov razlog za bjes,
i zavist naravno.

I tak, meni je zbilja nenormalno da netko tko deklarira život ispunjen i realiziran po nizu osnova po kojima moj nije ima toliku potrebu isticati MOJU "nenormalnost"; i nenormalno mi je da je to uobičajeno. Ali mi je shvatljivo da u nenormalnom svijetu nešto neobično a normalno može izgledati nenormalno...

NIJE. Dovoljno je da ujutro ustanemo, odradimo svoje, isfinanciramo svoje potrebe i pri tome nikoga fizički ne napadnemo. Pa ni sebe. Jel vam sad lakše?

Ma, već par dana želim napisati ovaj zapis, ali nikak se sastati s koncentracijom... Ili me odvuku neke druge teme. No, uglavnom, o ovome razmišljam otkad sam u Dr. Houseu vidjela kak je ona Cameronica bez pardona spirila svog muža Chasea kad je skužila da je a) namjerno ubio pacijenta i b) odlučio raditi za Housea. I onda je otišla Houseu i održala mu govor s argumentacijom svoje odluke, utemeljene na spoznaji da je Chase postao osoba s kakvom ona ne bi mogla biti; a to nije bio sve dok joj je klimao glavom i pristajao na preseljenje.

Ma kak je ona to u hipu skužila? Jel zbilja toliko pametnija od mene? Jerbo, ja takve prijelomne i presudne trenutke u pravilu spoznam tek kad su prošli, ili ih naslućujem daleko unaprijed, a kad se konačno zgode nekak su mi flah, nedramatični, i onda me opet inercija još neko vrijeme fura kao da ništa nije bilo, a situacije se polako i postupno preslaguju u nove...

Osobito kad presuđuje netko koga volim; čak i ako mi kaže da me više ne voli i ne želi biti sa mnom, treba mi neko vrijeme za prilagodbu, za skidanje s popisa čimbenika koji utječu na moje odluke, navike i nadanja... Čak i kad sam slutila da bi mi mogao tako nešto reći (vidi gore). A osobito ako je učinio nešto što nema izravne veze sa mnom, ali odražava neko njegovo svojstvo koje mi se ni najmanje ne sviđa... Hm. Ne, ne bih ja to mogla tako u roku odma, cap! Ne, pokušala bih se uživjeti u njegovo gledište, sigurno bih raspravljala, uvjeravala, provjeravala je li to definitivno, je li uistinu važnije od našeg odnosa. A to bi potrajalo. I bilo mukotrpno. I tek onda, nakon niza neuspješnosti, tek tada bih mogla mirne duše zaključiti da zbilja nema smisla; ali do tada bih već i bila na nekom novom kolosijeku. Ili bar spremna.

Zbilja volim tu seriju, Dr. Housea, jer točno (iako površno) lovi te ljudske presudnosti. Pojednostavljuje ih, osvještava ih, tak da se sad pitam nije li moja spora tehnika presudnosti jednostavno posljedica nepozornosti, tromosti...? Ili je Cameronica jednostavno akvizicijski nastrojena kučka, kao i većina žena koje poznajem: ljubav je posjedovanje i kvit!

Posjedovanje nečijeg vremena, pozornosti, prioriteta, odluka... Čak i kad su naizgled zajedničke. Slažem se da uglavnom trebaju biti zajedničke, ali je činjenica da nisu uvijek: ponekad ne mogu pojmiti što je drugoj osobi važno i zašto joj je važno, zato popustim. I bilježim dug, jer i meni će trebati popuštanje bez uviđanja, kad-tad. Ali važno je uvidjeti da je drugome nešto zaista važno; jer to je najvažnije.

Igram se riječima... "Moj muž", "moj dragi", "moja bolja polovica" - kakav užasan izbor riječi! Kakvo svojatanje! Je li drugo biće moguće posjedovati ako je OSOBA? Ne. Definitivno ne. Ja ne posjedujem čak ni svoje ljubimce, unatoč dokumentima u koje sam upisana kao "vlasnik": mi dijelimo naklonost i zajedničke interese. I jako puno slobode. Ne mogu utjecati (niti biti odgovorna) npr. za to koje pse će moj pas voljeti ili mrziti, hoće li mu biti važnije da bude sit ili da se igra... Kako bih to mogla s ljudskim bićem? I kako bih onda to biće mogla proglasiti "mojim"?

I kazniti kad nije. Ili voljeti ako mi popusti?

Stojim uz blagajnu DM-a, stvari sam iskrcala na pokretnu traku, kad trkne me neka spodoba u prastarom teškom crnom kaputu (proizvodnja s početka prošlog stoljeća, ali očito kvalitetna) i jednostavno strpa stvari (dva artikla) ispred mojih. Blagajnica ga pita jesu li njegove i neke moje stvari, a ovaj ljutito odgovara "To nije moje!". Na što ću ja "A nije ni red na vas, ja sam došla prije."

E, buka i bijes! On je na redu, ja nemam pojma što govorim, tko sam ja, on je ratni veteran i vojni invalid... "Što god da ste, nekulturni ste", odgovoram, "da ste mi to lijepo rekli, ne bih se bunila". Da on nekulturan (maše invalidskom iskaznicom), on je doktor! Rekoh, "Utoliko je vaša nekultura žalosnija". Da će on mene flisnuti, pička meni materina, i gurne me u bok. E, na to se ja ustobočim i velim blagajnici "Zovite osiguranje" a njemu kažem da je žalosno što pod stare dane mora ekscesnim ponašanjem privlačiti pozornost. "Tko si ti da to meni govoriš, ja sam ginekolog!" I pizdek, mislim si ja, ali sad se počnem u sebi smijati: isti naš stari seronja, zar ne? Samo sam čekala kad će mu izletjeti "elemkae".

Eh, očito mi je smijeh dopro do usnica, jer je tek sad pošašavio. Sve mi je iskaznice pokazao, naveo sve svoje titule (doktor, ginekolog) i da će on mene dočekati. "Gospodine", rekoh, "dobro što ste mi se predstavili, jer za ovakve prijetnje policija privodi na tri dana". Eeee, sad smanjuje doživljaj. "Ja ću vas dočekati da vam ispričam tko sam ja", objašnjava. "Ne zanima me", velim. "O vama već znam sve što trebam znati i puno više nego što me zanima".

U međuvremenu je došla i šefica i pokušala ga odvući na drugu blagajnu (nije se dao, baš mu je bilo gušt malo urlati), a kasnije su mi ona i blagajnica objasnile da je on stalna mušterija i uvijek ovako vreba nekoga kome bi se mogao predstaviti u svoj svojoj (ne)važnosti. Jerbo žalibože čovjeka kojeg predstavlja iskaznica, zar ne?

A još više treba žaliti one koji ni to nemaju. Nego samo galame bezveze da ih netko (bilo tko) bar malo primijeti.

Dođem doma s posla i dočeka me moja skrušena spremačica: ima zamolbu. Smije li uzeti malu posudu za mačji zahod koju moja minceza-princeza ne koristi? Naravno. A onda uslijedi objašnjenje:

Usvojila je mačića, 2-3 mjeseca starog. Mačić presretan, živi u kući s vrtom, ima sve blagodati kućnog i "prirodnog" života... Ali, susjeda, koja također ima vrt - onaj susjedni - ima psa koji laje kao blesav čim se mačić pojavi. Iako tim istim stazama prolaze sve kvartovske mačke, na koje ne laje. Ali na ovoga laje, valjda mu mrsko imati "neprijatelja" baš za prvog susjeda. I tako, susjeda pozove na red moju B., riječ po riječ moja B. se raspizdi (a to nije baš čest slučaj, znam iz iskustva) i svađa završi zaključkom da susjeda ima glupog psa, a da mačić ima pravo biti u svojem vrtu.

Hm. Očito to nije kraj, jerbo se susjedi zaključak ni najmanje nije svidio. Posljedica: mačak sažvakan. Razvaljena čeljust, vrat, ozlijeđena kralježnica, izvađeno nekoliko zubi. B. je uvjerena da je susjeda kumovala ovakvom ishodu, jer njen pas, koliko god bio glup ili uvrijeđen, u 10 godina svojeg psećeg života još nikada nije napao mačku; niti ušao u njezin vrt. B. ima teoriju da je susjeda namjerno namamila mačića do ograde, a onda pomogla svojem psu da je prijeđe.

Ne znam i ne mogu znati je li uistinu tako, ali nažalost ZNAM da je moguće: jer pakost ne poznaje granice. Pakost želi povrijediti, želi nanijeti štetu i beskrupulozno bira najslabiju točku. Bio to mačić, dijete, neka nježna i nestabilna veza ili najdraža uspomena na najdražeg pokojnika... Kad je nanjuši, tu lupa.

Pakost je ona koja ratne zločince navodi na to da prisiljava roditelje da gledaju kako im ubijaju djecu; pakost je ta koja vezuje muža neka gleda kako mu siluju i muče ženu; pakost je ona od koje se kasnije dobija PTSP, AKO smo dovoljno ljudi da ga dobijemo, tj. zgrozimo se pred vlastitim nedjelima. Pakost je ona od koje živa bića postaju predmeti, oruđa naše osvete; kojoj smo i sami tek puki alati.

Pakost je ono zbog čega mi se Iskrica nebrojeno puta zgadila. Jer znam da su oni koji su ovdje spremni pretresati moju mater, mojeg poslodavca, moje prijatelje i moje kućne ljubimce samo koračić od ograde zvane "virtualna anonimnost" ili "manjak podataka" do toga da ih meni na oči ponižavaju, muče ili čak ubiju. Zbog čega?

Zbog sladostrašća prizora moje nemoći. Moje boli.

Ja jesam zlobna, ali pakosna nisam: volim poniziti neprijatelja, ali samo njega. Njegove nemoćne i neupetljane ne diram. I ne, nemojte nasjedati na pakosne priče nemoćnih pakosnika da ste tu "povlače nečija djeca", jerbo ti a) djece nemaju i b) čak i ako ih imaju, povlače ih sami - ako ih je itko ikada upleo u neku raspravu, bilo je to usputno i nepromišljeno, bez namjere da im se naudi. Ali nitko ih nikad nije "povlačio" osim njih samih. Nitko iz mojeg društva NIKADA nije iskoračio iz virtuale u opipljivost i poslao npr. anonimno pismo poslodavcu (što meni jest učinjeno) ili prijavu socijalnoj službi zbog djece (što bi mnogi zasluživali), nitko nikada nije nazvao nekoga čiji broj nije dobrovoljno i svjesno dobio (iako ja jesam primala anonimne pozive Iskričara). Nitko od "mojih" nikada nije nekome implicite ili eksplicite prijetio u stilu lokalnog poete "Bili smo u društvu, znam tko si, jednog dana ću ti se samo pojaviti..." To vam garantiram, kako za sebe, tako i za martu, babu, kjeleta, juicy ili bucku.

Jer svi mi volimo životinje. A to znači da poštujemo i štitimo slabije.

I jer su takvi postupci istovjetni huškanju psa na nemoćno mače.

Slijedi slika koja je potresna; ali nije ni izbliza najgora koju možete naći ako uguglate "injured cat".

Sinoć i sama pobrkah naivnost i nevinost, jer naizgled idu skupa: kad smo nevini, onda smo i naivni. E pa nije uvijek tako!

Jer naivni i nevini istodobno možemo biti samo jednom u istoj vrsti situacije i nikad više. A kad tu istodobnost izgubimo, naivnost je dokaz nevoljkosti i/ili nesposobnosti da učimo, a nerijetko i pasivno-agresivna manipulativna tehnika pride.

Znate one kraljice i kraljeve drame? One koji se vječno zaribaju na istim stvarima, na potpuno isti način, s istim ljudima ili vrlo sličnima, a onda kuku-lele i pomagaj, neka se svi sjate i saniraju posljedice? E, ti vam nisu naivni: to su manipulatori. Znaju oni dobro da je zajeb iza ugla, ali svejedno srljaju, jer nagrada (više) nije opamećivanje ili uspjeh poduhvata, nego tješiteljski i vatrogasni angažman okoline. A pride samoopravdanje: ja sam takva, moj svijet je takav, ja od toga (sebe/svojeg svijeta) ne odustajem... aha, moš misliti! Vrlo realno razmišljanje. Osobito ako je u guzici nekoliko desetljeća totalne nekomunikacije sa svijetom, osim s onim njegovim dijelovima koji su skloni nasjesti toj taktici i uplakanoj kraljici pružiti ono što će bez pardona lakomo proždrijeti: svoje vrijeme. Koje ne cijeni, jer ne cijeni ni vlastito: njeno je stalo u okamenjenoj "naivnosti".

Mnogima je gubitak nevinosti i naivnosti neprevladivo traumatičan događaj. A od naivnosti se lakše oprostiti nego od nevinosti. I lakše joj je pripisati zasluge za strah od boli. Takvi izaberu ciničnost. Znate one sveznalice koji poznaju sve propise sa svim rupama, koji su svjesni svih mogućih ljudskih pokvarenosti i zamki u koje će nas bezobzirno uloviti, koji se osiguravaju bedemima ugovora za svaku pizdariju, a osobito ako nije pizdarija, koji već u 20-oj imaju spremne oporuke i darovne ugovore za sebe i svoju djecu, a do 30-te su već otplatili i posmrtnu pripomoć? Koji su sumnjičavi prema svakoj emociji, a nedaotibog slabosti, jer ih doživljavaju kao izravnu agresiju na vlastitu sigurnost? Kojima su svi ljudi gadovi, uz izuzetak onih koji su pristali na njihove uvjete, u pravilu bespogovorno i bez daljnjeg prava glasa? E, njima je nagrada da se nisu dali zajebati. Nema veze što nisu dobili masu toga što su možda i htjeli (želje su općenito rizična rabota, tako da će se i njih s lakoćom i pismenim opravdanjem odreći). A pride samoopravdanje: ja sam takva, moj svijet je takav, ja od toga (sebe/svojeg svijeta) ne odustajem... aha, moš misliti! Vrlo realno razmišljanje. Osobito ako je u guzici nekoliko desetljeća totalne nekomunikacije sa svijetom, osim s onim njegovim dijelovima koji su skloni prihvatiti tu taktiku u zamjenu za "sigurnost" tiranske skrbi.

A nevinost je napor volje: odustajanje od vladavine straha; od poopćavanja. Istinski nevini ljudi nisu nimalo naivni i dobro pamte gubitak istodobnosti, kao i sve posljedice. Ali su iz toga nešto naučili: nisu više isti i zato ne očekuju da će svijet i svi ljudi u svim sljedećim prilikama biti isti. Može biti drugačije: i bolje i lošije. Od boljeg su sretniji, od lošijeg mudriji. Ali nikad isti. A uvijek pozorni: i kad slušaju, i kad govore, i kad plaču i kad se vesele. I zato im svijet uvijek nešto govori. A to uvijek nešto znači.

Pričam sad s jednim Iskričarem i kaže mi on kako ga je razveselilo što sam odgovorila na njegovu poruku, koju su mnoge vjerojatno otpisale kao standardni ulet, iz straha da ne ispadnu naivne... I prisjetim se ja tog trenutka kad sam je primila, i sjetim se da sam i ja pomislila da je standardni ulet, ali svejedno, pomislih, što me košta biti malo naivna? Pa zar to nije lijepo? Zar je doba nevinosti zaista nešto u što se nikad više ne smijemo vratiti?

I tako se mi sad dopisujemo i pričamo o tim "velikima" i o "malima" i istima takvima, samo bez navodnika. I tako se sjetih kako sam se družila s Nikolom Šopom (tko ne zna tko je on, neka ne čita dalje).

Dolazila sam u kuću u kojoj je on živio polegnut već desteljećima (nepokretan od bombardiranja Beograda početkom 2. svjetskog rata), tek mutno svjesna prisutnosti nekog važnog, zbog koga ne smijem galamiti, ali tko galami i onda ga svi slušaju, nekog tko nije dio ovoga svijeta, pa tako ni mojega, a svejedno utječe na oba, i na ovaj veliki i na onaj moj, mali. Dolazila sam zbog zaljubljenosti, jedne od prvih, i zbog likovnosti, potpuno nesvjesne. A zbog zaljubljenosti sam poklonila svoju likovnost nekome tko ju je pokazao Nikoli Šopu.

I onda, sasvim iznenada, jednog me dana dočekuju svi ukućani, češljaju me, poravnavaju moju lijepu bijelu tuniku s bijelim narodnim vezom (Kako sam je voljela! Kako sam se njome ponosila! Kako sam bila sretna što je nosim baš tog dana!) i uče me 1. latinsku deklinaciju, terrra, terre... A ja ne znam latinski, imat ću ga u 3. razredu gimnazije, ali sad se još ne uči... Ne, Šop to ne priznaje, ne možeš biti gimnazijalka i umjetnica ako ne znaš latinski. Umjetnica? Ja?

Da. Zato me želi upoznati. Terra, terre, deklamiram pred sitnim bićem u golemom bijelom krevetu. Znam da je veliki pjesnik, ali ništa njegovog nisam čitala. Preda mnom je sitan čovjek prodornih sitnih očiju i beskrajno krhkih bijelih ruku, kao kandžice su. Ozbiljno me gleda, ozbiljno gleda sliku koju sam poklonila njegovom unuku. Kaže: "Imaš veliku dušu. Umjetničku. Svaka umjetnost će ti biti dobra. A sad da čujem dicte et sententiae..."

Šop i ja smo proveli mnoga popodneva skupa. Naučila sam latinski dvije godine unaprijed (jesam li spomenula da sam imala 14 godina i tek krenula u 1. razred gimnazije?), pročitala njegove "Astralije", ništa nisam shvatila, ali bilo mi je lijepo s njim. Tako malenim, tako mudrim na meni potpuno nejasne načine... Kao da je skupio svemir u te svoje sitne oči i kandžaste ruke i sitničave zahtjeve.

U svojoj 40. godini sjetila sam se što mi je rekao tog prvog dana; a ostalih se - nažalost! - nisam sjećala. I odlučila biti JA. Nevelika. Nemalena. Po svojoj mjeri.

Nikola Šop: GDJE BIH VODIO ISUSA
Isuse blagi, u doba kasnih sati,
Kad još bdiju siromasi tvoji,
Skromnom krojaču odvest ću te da ti
Jedno obično odijelo skroji.

I obućaru malom, koji svu noć kuje
Oštre čavle u teški potplat.
Dok tvornice cipela žučno bruje,
Milijun pari skuju za jedan sat.

Zatim čovjeku, koji šešire pravi
Sa spuštenim obodom da skriju bol.
Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi
Prostran da u se primi i tvoj aureol.

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada
Koja liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom od silnog jada
Bacaju čaše i šešire na pod.

Prvi krik pijetla bit će britka strijela
Od koje će ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.
Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.

A trećim krikom kad se pijetli jave,
O Isuse, zateturat ćeš od bola.
Tvoj šešir će pasti s glave.
Šešir i aureola.

Kažu da žene u krizi obično promijene frizuru. Hm. Jesam li u krizi? Paaaa, deprasta jesam, ali to mi je normalno za ovo doba godine... A nešto sam promijenila s frizurom: boju kose. Dala sam napraviti puno, puno tankih pramenova u bojama jesenjeg lišća. (Prigodni link: Autumn Leaves u izvedbi Diane Krall Link )

Eh, a za to su mi trebale višegodišnje (!) pripreme, jerbo nisam od onih koje mijenjaju boju kose podjednako često kao cipele: neee, meni se moja kosa oduvijek sviđala, gusta, čvrsta, prirodno valovita i toplo smeđa, s crvenkastim odsjajima. Kad su navalile sjedine, jednostavno sam ih prelila kanom, zatim nekim preljevom iz vrećice za 10 kuna, koji bi samo istaknuli crveni pigment, ne mijenjajući osnovnu boju; a sijede su izgledale kao crvenkasti pramenovi. I zamolila sam sve bliske mi i drage neka mi kažu kad to prestane funkcionirati, da ne bih hodala po svijetu svijetlo ružičasta, jer ZNAM da samu sebe ne vidim u zrcalu. Ne onakvom kakva uistinu jesam u aktualnom trentuku: moj odraz se u mojem mozgu prelama u sliku udobnu i bar nekoliko mjeseci staru; ponekad i više.

E pa, nitko mi ništa nije rekao, ali ja sam ipak primijetila da mi kosa više nije na diku i ponos, nego nešto šareno, žućkasto i apšisano, s ružnim izrastom, koji se, hvala nebesima, ne primijeti kad je dobro našušurim. Ali ja ZNAM da je tu! I tako, pljunuh lovu i prepustih se profesionalcima.

I jedva čekah reakcije. 0 (ništa; zero). Svi su primijetili moju novu dolčevitu, zbilja krasnu, boje crvenog vina, i dugačku do koljena, s divnim kompliciranim bodom i nekakvim bobicama, ali o kosi ni zuc. Jest da je dolčevita duplo skuplja od mojih pramenova, ali znači li to da je i duplo upečatljiva? Ili su pramenovi katastrofa, a svi oko mene pristojni?

Pojma nemam. Već dugo se ne vidim u zrcalu. Vidim udobnu sebe, onu sebe koju ne moram ni gledati, pa i ne gledam, bacim pogled da vidim jesam li zakopčala sva puceta i vise li mi nekakvi končići. U zrcalu stanuje ona ja koja je OK, o kojoj ne trebam mozgati... Pretpostavljam da je mlađa, mršavija, jedrija i vedrija od mene. I baš mi paše. A jebiga, ipak ću je morati zamijeniti!

Ja sam jedna od njih. Tako kažu. Mnogi. Koji nisu ravnodušni. Vele da pobuđujem mnoge osjećaje: divljenje, poštovanje, strah, odbojnost, radoznalost, očaranost, nasilnost, udvoritost, ali ljubav jock. Vele da sa mnom nije lako. I da bih trebala biti drugačija.

Jednostavnija, toplija, slađa, manja, maznija, veselija, tuplja, otvorenija. Ovo zadnje u smislu spremnija da se oni meni svide; da JA njih zavolim. Jer volimo one koji nas vole; možda ne jako, ali bar otškrinemo ta vrata.

A vidite, mene nikad nitko nije pitao koliko je meni lako ili teško nekoga voljeti. Jer, i meni je lako zavoljeti one koje je lako voljeti, bilo zato jer su lijepi, bilo zato jer je s njima sve lako, očigledno i zabavno. Ali, teško mi je u tome ustrajati. Možda zato jer sam naviknuta na izazov koji sam ja, možda zato jer ni meni nije lako voljeti sebe unatoč tako premoćnom nevoljenju drugih i učestalim reklamacijama; a i zato jer i ja podliježem gore navedenom pravilu: volimo one koji vole nas.

I mogla bih ja sad voljeti iz straha, onoga straha koji govori da me teško voljeti i da se moram potruditi, iz straha od samoće, od nemoći, od usamljenosti, od toga da će me nevoljenje toliko preplaviti da ni ja sama neću moći drugačije prema sebi, da ću svoj život nositi na plećima kao dronjak na ogoljenoj nakazi, sebično, ogorčeno i panično, iako ništa ne vrijedi, ali je jedino što imam...

Hm. Bih li mogla, uistinu? Bih li mogla pristati na takvu ljubav bez radosti? Zamijeniti radost zahvalnošću?

Jer što ja mogu, takva sam kakva sam, oštrovida i oštroumna, i zato tako jasno vidim pohlepu u zagrljaju, taštinu u poljupcu, nasilje u prodiranju, poništavanje mene, moje moći, mojeg ja, u posjedovanju, i ne mogu se tome radovati. I neću. Iako me spoznaja što to vidim ispunjava svojevrsnom srećom: jer sam još tu. Još me ima. Iako mi zato kažu da sam control freak.

Nije ni meni lako voljeti. Nije mi lako zavoljeti nekoga kome se sviđam zbog svojih općih mjesta, zbog svoje općenite ženskosti, zbog naučene ženstvenosti, zbog prepoznatljivog humora, zbog zajedničkog umora... Ili obeshrabrenosti. Nije mi lako biti ustrajna i tražiti radost u svemu tome: tražiti prepoznavanje u radoznalosti, naklnost u divljenju, spoznaju u strahu, izazov u odbojnosti, zrelost u poštovanju... Nije mi lako odolijevati lobotomiji, kroz strah, kroz ovisnost... Nije mi nimalo lako ostati ja.

Ponekad to ostajem opet iz straha: jer ne bih mogla podnijeti poniženje da me netko zavoli jer se pravim da sam netko drugi. A ponekad iz nade: jer nema veće radosti nego kad te netko zaista može voljeti, onu koja jesi; i kad ga to veseli; i kad tu radost možemo podijeliti.

Kaže Iskrica, Premium pretplata mi istiĆe (!) za pet dana i nek si ja to produžim... A ja si mislim, oćul-nećul? Jerbo, nije da sam se tim uslugama neznamkak okoristila: dosjee sam uglavnom kupovala za druge (ajde, par komada i sebi za sebe, ali to moš i bez pretplate), moj agent Đuro je totalno zakazao - nije mi preporučio ama baš nikoga (ajd da je bar probao, makar fulao), nevidljiva mogu biti i bez pretplate, a što se pevetašenja tiče, sve mi se čini da moj status uglavnom privlači ili škrtice ili skribomane. Ako se baš hoću s nekim dopisivati, ima drugih načina... S druge strane, volim svoju komociju, a cijena i nije neka. Kajaznam.

No, odlučit ću ja o tome, možda ne za pet dana, nego kad vidim što me sve čeka od kraja mjeseca nadalje (jedan novi, zanimljiv poduhvat u koji sam ušla, a koji teško da ću obaviti budem li sve radila kao i prije), nego me malo zaintrigiralo to premijaštvo... Jesemti, ni tu nema kriterija! Daš 180 kuna (ili manje) i odmah si premija! Aha, moš misliti... Tak sam i svojoj mački kupila neku premium hranu za 40% nižu cijenu od Hill'sa pa mi je oćelavila.

Prema rječničkim definicijama, premija (ako nije ono što plaćamo osiguravatelju) znači "nagrada", "bonus", "izobilje"; u mojem osobnom rječniku, premija je netko/nešto tko/što nadmašuje moja očekivanja, premašuje standarde visoke kvalitete. Ukratko, najbolje od najboljeg. A pride ugodno iznenađenje.

OK, ako je Iskričin kriterij za premijaštvo nečija dobra volja i financijska sposobnost da izdvoji određenu svotu novca, kaj ja tu mogu, osim zaključiti da su vrlo taktični: Iskrici su očito svi članovi visoke kvalitete, a ovi platežni još i bolji od dobrih. Svaka čast! Ali opet, po mojoj subjektivnoj prosudbi, premijaštvo bi trebalo uključivati i neki trud ili bar prirođenu darovitost. Uprosječivanje premijaštva dovodi do ćelavosti u slučaju moje mačke (naviknute na pravu premium hranu) ili do manjka volje da se trudim (= platim) u mojem slučaju. Ma, da se trudim oko Iskrice i Iskričara općenito. Zapravo, do cinizma.

Iako volim Iskricu. I neke Iskričare. I svoju komociju. I sad vidim, pitanje se svodi samo na to jesu li ovi koje volim, jesu li moji odnosi s njima (ako su se zadržali isključivo na Iskrici) u premium kategoriji ili nisu.

Jer se mora. Ili jer shvatimo da nam baš ni ne fali. I zato je meni dokuferilo jamrati za ljubavi.

Koliko puta sam skuhala neko jelo bez neke ključne namirnice iz recepta? A svejedno bi ispalo izvrsno. Dobar dio života sam preživjela bez mobitela, tak da mu ni dan-danas baš ne vidim osobite svrhe, osim u izvanrednim situacijama. I bez računala mogu, iako teže, ali svakog ljeta se namjerno čistim od te ovisnosti. Ma, mogu i bez struje (uostalom, ja sam generacija redukcija i uzbuna), a evo, ljetos sam 33 dana preživjela bez plina i tople vode.

I zašto bi meni sad baš LJUBAV falila? Mislim na muško-žensku, u stvari, da ne ispadne da diskriminiram po seksualnoj orijentaciji, na erotsku ljubav, onu ljubav-ljubav, znate već... Onu od koje je svijet sasvim drugačiji, od koje postajemo pjesnici, zbog koje naš dragi ima moćne ruke i smijeh od kojeg uzlijeću ptice, a zbori tako da i žubor potoka utihne...

E, da. ZATO mi fali. Istinabog, moja predodžba o svijetu je sad vjerojatno objektivnija, moji planovi realniji, moje želje utemeljenije u mogućnostima, moje radosti ostvarivije. Ali mi fali. To pjesničko u svijetu. Ushit. Udivljenost. Zahvalnost što On postoji.

Iako sam ja sad vjerojatno bolja prijateljica, empatičnija suradnica, brižnija kći, više od riječi, manje od nadahnuća. Ali jebiga, fali mi to nadahnuće od kojeg sam sebičnija, spontanija, nepredvidljiva!

Jel bi mi trebala baš toliko faliti? Mislim da ne. Mislim da je to medijsko ispiranje mozga, ali kvragu, i moj je u toj kolektivnoj banji... Znam, nije ovo prvi put što me obuzima strah da tako više nikad neću voljeti, ne zato jer ne želim ili jer ne mogu, nego zbog toga što se moji društveni krugovi sve više sužavaju. A sve koje poznajem volim (ili ne volim) najbolje i najviše što mogu.

Evo, sinoć oko ponoći šetam šaponju i zaustave me neki Irci, da ima li tu još neki pub, bilo što za popiti još jedno piće. Velim ja, teško; ali onda promislim i sjetim se da ima klubova koji rade duže. Gdje su, poskoče Irci. Ma, otkud vam ja to znam, pa ja imam 50 godina, kad sam ja zadnji put bila u nekom klubu...? Ne sjećam se. I ne fali mi što nisam bila.

Ali to znači da se trebam ufati u ovakve usputne susrete na cesti, na privlačnost namjernika koji mi pozvone zbog neke informacije ili očitanja brojila, na nepredviđene i nepredvidljive goste ili pratioce mojih postojećih, uglavnom jako predvidljivih prijatelja ili nove zaposlenike u svojoj firmi, pod uvjetom da su dovoljno stari da se uopće međusobno zamijetimo. Ili u Iskricu, ah! Što reći o Iskrici...? Ah.

Ili tako, ili put pod noge pa u "život", naći neku nevoljnicu/nevoljnika sličnih stremljenja, pa u klubove, dosađivati se stoječki uz muziku koja ti ne paše i deseterostruko plaćati pića koja doma čak ne bi ni htjela, ili kao naša mai, uzmi abonoman za Lisinski i maksimalno iskoristi pauze, a dok traje ono što si platila smišljaj kako zavodnički posrnuti pred nosom izabranika, odazovi se na sve one pozivnice na promocije knjiga, otvorenja izložbi, premijere filmova i slična događanja, koje redovito primaš i na koje redovito ne ideš, bilo zato jer si preumorna, bilo stoga jer te zapravo ne zanimaju.

Doduše, postoji i treća mogućnost, koju povremeno ozbiljno razmatram: neku sasvim blagu, umjerenu simpatiju proglasiti Ljubavlju. I reći si, to je sad to, sad se TAKO voli. I nabrijati se do ushita, do nadahnuća, do pjesništva. Pa kud puklo da puklo!

A puknut će. Ili neće? Hm. Tko zna. Dalekosežne odluke zaista ne bi trebalo donositi dok smo pod utjecajem opojnog hormonskog koktela... Možda je ovo bolje - nabrijavanje za motivaciju. A glava ipak bistra.

Znate kaj, evo, stvarno popizdim kad me obuzmu ovakva razmišljanja... Stvarno ih smatram onim blesavijim dijelom sebe, koji čak ni nije moj, nego je nametnuta potreba. Jer, moj život je dobar ovakav kakav jest. Niš mu ne fali. Tj., fali mu točno ono što fali svakom mojem sekelji gulašu po receptu koji traži da se uvale klekove bobice, koje, majketi, ama baš nikad nisam našla. Možda je sekelji s njima fantastičan, ali mogu vam reći da je bez njih izvrstan.

Otkrili su me. Iako sam uzeo samo mali komadić, i to odande gdje puno ima, gdje se jedva primjećuje jedan manje ili više. I pazio sam bolje nego prošli put, stavio sam ih pod svjetiljku i pazio da je ne zaboravim ugasiti, i nisu se usmrdjeli kao oni prije.

Ali zato su bili puno glasniji. Zato su me i otkrili.
*
Ranom zorom krenula sam prema Ljubljani. Dan je bio sunčan kao da nije listopad nego sredina ljeta, sve je titralo od vrućine, ptice su se razgalamile, iz zemlje su izronile zmije i krtice, svi kao da su lebdjeli, razdragani…
GPS mi nije radio. Nema veze, i tako sam ga uključila iz puke navike. Radio je lovio samo lokalne stanice, ali ni to mi nije smetalo, glavno je da čujem prognozu – ovakvo ludo vrijeme bi lako moglo pošašaviti u popodnevnim satima.
Postalo mi je sumnjivo tek kad su za puni sat izostale vijesti; a nije ih bilo ni na pola sata, ni na 45 minuta. Samo glazba iz studija i pokoja reklama. Uzela sam mobitel i provjerila satelitsku prognozu. Ništa: podaci nedostupni.
Odjednom sam primijetila da sve ptice lete prema Zagrebu. Uz cestu su pješačili neki ljudi, skamenjenih lica. Iznad mene je preletio avion, a za sekundu prasak, cesta je doslovce napukla od praska, asfalt se škripavo rastvorio tik pred mojim kotačima. Stala sam.
U daljini sam ugledala naplatne kućice u plamenu. I srušeni avion.
*
Bili su jako zabavni. Isprva su se zaletavali u pregradu, a onda su se počeli vrtjeti u krug. Mnogi leteći su uginuli, baš mi ih je bilo žao. Ali onda su izgleda shvatili i svi su se okupili na sredini. Tu su se stali tući. Ovi imaju prilično opasno oružje, bojao sam se da se međusobno ne istrijebe pa sam im ugasio svjetlo. Mislio sam da će se malo smiriti u mraku. Zaključao sam spremište i pridružio se ostalima.
*
Okrenula sam auto da se vratim dok je cesta prohodna. Panično sam mijenjala stanice: sedam je, a na vijestima ništa, nikakva obavijest, nikakvo upozorenje, samo reklame i sinoćnje vijesti. Je li počeo rat? Znaju li uopće ovi u Zagrebu što se dešava? Jednom rukom sam prebirala po mobitelu, možda ima nešto na Googleu. Nema signala. Kvragu!
Ususret su mi dolazila policijska i vatrogasna vozila. Iz kuća uz cestu su izlazili ljudi. Bilo je vruće za popizditi. Kad sam stigla do Zagreba, vidjela sam da su obustavili promet prema zapadu. Mene nitko nije zaustavljao.
Vratila sam se kući. Mirko je još spavao. Iznenadio se kad sam mu donijela kavu u krevet. Nisam mu ništa rekla. Bez riječi sam se skinula i uvukla se pod poplun. Sneno me poljubio. Čvrsto sam se pripila uz njegovo oznojeno tijelo. Moje je bilo ledeno.
*
Kad sam se vratio, ovi su uspjeli osvijetliti kuglu iznutra, ali samo na jednom mjestu. Svi su se ondje okupili. Mnogi su uginuli, ali nisu smrdjeli, većinu su spalili, a ostale su zakopali. Kad sam im upalio svjetlo, glasno su zagrajali. Zato su me otkrili.
*
Dan nije prestajao. Mirko je bio u nekom čudnom raspoloženju, potpuno nezabrinut. Stalno je uzvikivao "Gledaj, lakši smo! Pokušaj skočiti! Gledaj me! Lovi!" Dobacivao mi je šalice, tanjure, skakutao gol po kući. Zaista smo bili lakši. Mogli smo lebdjeti, mislim čak pet sekundi prije nego što bismo dotaknuli tlo. Skočili smo i poljubili se. Još uvijek mi je bilo zima, unatoč vrućini.
Na televiziji i radiju su konačno objavili da se zbiva nešto čudno, ali da je prirodna pojava: Hrvatska je izgubila svaku vezu s ostatkom svijeta. Internet se srušio, satelitskih signala nema. Vjerojatno neka magnetska oluja. Zeleni su prosvjedovali zbog globalnog zagrijavanja, a Kukuriku koalicija je optuživala HDZ zbog opće društvene nespremnosti za izvanredno stanje. Onu zrakoplovnu nesreću uopće nisu spomenuli. Nadbiskupija je vjernike pozvala na molitvu, a predstavnici raznih sekta i alternativnih skupina su imali svatko svoje objašnjenje, od prolaska asteroida do sudnjeg dana.
S posla nitko nije zvao. Mirko i ja smo ispekli palačinke. Svaka se polako okretala u zraku.
*
"Deuse, koliko puta ti moramo reći da NE SMIJEŠ uzimati suvenire?" Mama je bila ozbiljno srdita.
"Znam, mama. Evo, vratit ću ih, još ne idemo, zar ne?"
"Ne možeš ih samo tako vratiti, Deuse. Sjećaš se što je bilo s Atlantidom?"
"Pa valjda su to konačno zaboravili", pobunio sam se.
"Nisu", ljutito je odgovorila majka. "Još je traže. Ovog puta ne smijemo ponoviti grešku."
*
Dan je trajao beskrajno dugo. Satovi su bili beskorisni. Mirko je skoknuo u dućan i donio nam zalihe, ali više nije mogao birati, sve su rasprodali. Na vijestima su rekli da je Dalmacija ostala bez mora (što god to značilo, nitko nije objasnio), da se Dunav u Slavoniji pretvara u jezero i poplavljuje…I Sava je nabujala. Na Zagreb je krenula najezda izbjeglica. Uveli su policijski sat i strogu kontrolu kretanja.
Onda se čula pucnjava. Mirko i ja nismo izlazili iz kuće, u koju nam se uvukla sva moguća gamad iz vrta, uključujući i zmije i ptice. Riđovke i poskoci, zamisli! Usred Dubrave! Spojili smo stolove i podigli krevet na njih. Ali nismo mogli spavati. Vodili smo ljubav, prestrašeno i grčevito. Bilo mi je drago što nemamo djece.
Kad je nastao mrak, uveli su redukcije struje. Borbe su se vodile čak i u Dubravi. Na televiziji su objavili da je ostatak svijeta očito snažnije pogođen nego Hrvatska i da se očekuje priljev izbjeglica iz svih dijelova svijeta. Uvedeni su izvanredno stanje i izvanredna vlada. Nikad prije nisam čula za ljude koji su bili u njoj! Jedan je bio znanstvenik i tvrdio je da sve to skupa nema nikakve veze s globalnim zatopljavanjem ili asteroidima. Mislim da su ga ubili u mraku.
Poplave su okružile Zagreb. Policija je došla po Mirka i odvela ga na gradilište, podizali su nekakve skele na Trgu. Mene su rasporedili u sanitet, za prijevoz. Ali nisam smjela voziti dok mi ne kaže Zapovjednik. Štednja goriva.
Pucnjava nije prestajala.
*
"Deuse, ovo ti je sad obavezna zadaća: Hrvate ćemo lansirati u svemir, na asteroidu QYXRTE1289, koji ima minimalne uvjete za život. Tvoj je zadatak do mature pratiti njihov razvoj i recepciju događaja na matičnom planetu. Bez intervencija, molit ću!" strogo mi je objasnila Pedagoginja. "Ne zaboravi da već imaš ukor! Ako i ovog puta zabrljaš, morat ćeš živjeti s njima i do kraja njihovog vremena biti njihov Bog."
*
Zakapala sam mrtve kad je ponovno svanuo dan. Trenutačno, bez ikakvog prijelaza, kao da je netko uključio svjetlo. Brzo sam preletjela preko svih lica: nema Mirka! Hvala Bogu!
A onda mi se tlo izmaknulo ispod nogu – počela sam lebdjeti. Bez skoka, bez svoje volje. Podigla sam pogled prema nebu i ugledala planet, ugledala Zemlju, daleko iznad sebe, da, Zemlju, sa svim kontinentima, sa svim oceanima, s osvijetljenom Europom u kojoj Hrvatska uopće nije nedostajala, samo ja sam primijetila crnu mrljicu, malenu poput vrška pribadače, ondje gdje bi trebala biti… Mrak ondje gdje bi trebala biti.
Obuzela me potpuna bezbrižnost. Odjeća je jednostavno odlepršala s mene, kao i sa svih nas, svi smo lelujali, očarani, razlamatani… Tijelo uz tijelo u zraku, bez težine, bez opterećenja. Mazili smo se lebdeći.
*
Izvješće I, Faza I, Relokacija
Hrvati su u uvjetima smanjene gravitacije izrasli u prosjeku za 5,18 cm, uz smanjenje tjelesne mase za 18,6 kg. Reproduktivne aktivnosti su u prosjeku povećane za 16,4 koitusa u rotacijskom ciklusu adekvatnom nekadašnjem hrvatskom mjesecu, uz povećanje nataliteta za 2,9%, što se objašnjava još uvijek postojećim metodama kontracepcije.
Vlast je preuzela Religijska frakcija 60, Podgrupa b, koja je Hrvate proglasila "Izabranim narodom" koji je izbjegao globalnu kataklizmu uzrokovanu lošim zemaljskim političkim vodstvom. Religijska frakcija se pokazala uspješnom u organizaciji ekološki prihvatljivog uzgoja hrane i reguliranja nemira humanom eutanazijom pomoću opojnih sredstava.
Zemljani su proglasili propast Hrvatske, a nestanak njene populacije propadanjem u zemlju od srama. Nastali jaz su premostili iznajmljivanjem prostora u komercijalne svrhe.
Za sada niti jedna strana božju intervenciju ne smatra potrebnom, iako obje smatraju da je uspješno provedena.
Deus 1, IIIb

*
Mirka nisam našla. Nema veze, tek sad shvaćam da me oduvijek samo opterećivao. Skinula sam ga sa sebe kao odjeću, kao obzire, kao silu teže, kao sve ono što sam oduvijek smatrala neizbježnim i nužnim. A nije. Sad vidim da nije.

*Vani je divno vrijeme. Ako još niste bili u šetnji, bilo bi vam pametnije otići nego čitati ovaj zapis.

Eh, a otprilike ovakav je bio dan kad sam kao 19-godišnjakinja krenula na službeni put, prestižni novinarski zadatak, sa svojim 56-godišnjim urednikom. Bez imalo straha i ponosna, jerbo sam svoje prosudbe zasnivala na pogrešnim premisama: precjenjivala sam svoj novinarski talent i zato sam smatrala da mi je zadatak dodijeljen zasluženo, bez ikakvih skrivenih motiva, koje ja sama nisam imala, osobito ne u pogledu tog prastarog, olinjalog urednika, stoga mi nije ni na kraj pameti bilo da bi ih on mogao imati u vezi sa mnom. Uostalom, smatrala sam da se kužim u muškarce, čak i starije, jer su i svi moji dotadašnji dečki bili stariji - negdje oko 25-6 godina stari.

Čim smo malo odmaknuli od Zagreba, ruka mu je zastala na mojoj dojci, nezaštićenoj grudnjakom, jer sam grudnjak (pogrešno) smatrala nepotrebnim za male, čvrste grudi, koje sam pak (opet pogrešno), smatrala potpuno neizazovnima i sa i bez neudobne naprave. Mirno sam ga upozorila da moja sisa nije odmorište, ali sad sam već isturila sumnjičava ticala.

Predložio je da svratimo u karlovačku vojarnu, gdje mu je sin služio vojni rok (usput, sin je bio osjetno stariji od mene). Malo mi je laknulo, pa ne bi me valjda vodio sinu da smišlja opačine...? Međutim, kad smo stigli i kad me ondje nekom sinovljevom nadređenom predstavio kao svoju "prijateljicu", zazvonili su mi svi alarmi.

Zašto se nisam jednostavno vratila doma autobusom? Hmmmm. Pa, onda sam mislila, zbog novinarskog zadatka. A danas znam, zbog radoznalosti; zbog izazova. Odlučila sam nastaviti igru. A igrali smo na iscrpljivanje: on je smišljao sva moguća usputna zastajkivanja kako bi nas putem ulovila noć, a ja sam smišljala sve moguće najneseksualnije, najdosadnije razgovore da vidim dokle će ga držati.

Pa, držalo ga je do noći. Pristala sam da usput potražimo smještaj, ali isključivo u odvojenim sobama - ako toga ne bude, sjedimo u birtiji do jutra, ili on vozi do odredišta, meni je svejedno. OK, u trećem ili četvrtom pokušaju nalazimo hotel, vrlo fin, vrlo skup, on plaća iz vlastitog džepa (ne zna ni on kako bi to pravdao u putnom nalogu), ja, naravno, uzimam ljepšu sobu. Zaključam je, odem pod tuš, natenane se osvježim, vratim se u sobu.

Kuc-kuc. Znala sam! Obavijena ručnikom otvaram vrata. Što ću dalje nisam znala. On ima onaj pohlepni, pokorni pogled uspaljenog muškarca nadomak dugo žuđene lovine. Mirno rastvaram ručnik, sa sigurne udaljenosti od njega, skrušeno posjednutog na rubu kreveta, i kažem:

"Ovo su moje noge. Moj trbuh. Lijeva sisa, desna sisa. Međunožje. U koje nećete ući (Da, bili smo na "vi"!), ali sad možete gledati. I to je nešto."

"A što ti je ovo na nogama?" upita me (on je meni ipak govorio "ti"). Od dugog sjedenja i vrele vode po nogama su mi izbile crvene mrlje. "Loša cirkulacija", odgovorila sam. "Da te izmasiram?" gorljivo je ponudio.

Pristala sam. Odrješito ograničivši područja dodira. Legla sam, zatvorila oči, pustila ga.

I ustanovila da uživam. Da moje tijelo čini sve što bi činilo i kad bi dodiri ovih neprivlačnih, staračkih ruku pripadali nekom mladom, privlačnom muškom tijelu, nekome koga žudim; da je tijelo izdajica, željno dodira, samo dodira, i da je osoba, osobnost onoga koji ih pruža - potpuno nevažna. Da mogu biti kurva.

Istjerala sam ga. Od straha. Ne, nisam se njega bojala. Svojeg tijela jesam.

Sljedećeg jutra ustanovila sam da se on boji mene. Trtljao je o nekakvoj diskreciji, tajni, svetosti svojeg braka, osjetljivosti supruge (koju ću upoznati na odredištu), o mlađem sinu i njegovom odgoju (i taj je bio stariji od mene)... Bijelo sam ga gledala, sve dok mi nije sinulo: imam MOĆ! Potpuno je svejedno što smo učinili, koliko malo, koliko beznačajno je to bilo meni - sad je moj! Jer ja njegova nisam.

I toga sam se uplašila. Jer sam iskoristila, do daske, za sve moguće povlastice. Shvatila sam da mogu biti kurva. I da je lako. Sve dok je um bistar.

A opet - ipak! - nisam. Nisam kurva. Jer se, kvragu, i ja želim opustiti. Iako to uopće nije lako.

To je riječ koju sam smislila kako bih izrazila kako se ponekad osjećam zbog ljudi: izluđena ljudima; ali i izmoždena ljudima.

Iako mi ljudsko društvo nije mrsko. Naprotiv, potrebno mi je! Ali nešto me oduvijek iscrpljuje: to ljudsko očekivanje emocija. Kao da imaju pravo na njih! Svi i svatko! Nisu čak ni izbirljivi, glavno da ih dobiju...

Mene to izljuđuje. Moji studenti očekuju da ih volim ili bar simpatiziram, vječno su im isturena ticala kako bi što bolje ulovili i najmanju nepravdu u raspodjeli mojih osjećaja, aha, njega voli više, mene manje, ne, mene ne podnosi... A nije istina. Istina je, zapravo, puno okrutnija: nemam emocija za sve njih. Neki su mi ugodni, neki mi otežavaju rad. Vrlo, vrlo rijetko neke zavolim ili razvijem antipatiju. Jerbo, previše ih je, prekratko smo zajedno za više. I kužim ja da su njima moje emocije važne, jer bi mogle utjecati na prosudbe njihovih postupaka, ali kvragu, zato se profesori školuju i uče kako to izbjeći... Ne, nismo roboti, naravno da imamo boljih i lošijih dana, naravno da nam nisu svi jednaki, ali zato imamo niz kriterija za ocjenjivanje, niz ispitnih postupaka, a uostalom (bar ja) i samokontrolu. Štoviše, kad primijetim da nekoga doživljavam uz plus ili minus, nastojim to korigirati pooštravanjem ili ublažavanjem prosudbe sukladno intenzitetu navedenih osjećaja.

Hajde, studente kužim... Ali ne kužim to halapljivo gutanje osjećaja svugdje, u dućanu, na službenom sastanku, na blogu... Po mojem, u svim tim kolektivnim, pragmatičnim susretima osjećaji su bonus koji valja zaslužiti, a ne pravo. Ljubaznost me najčešće ne košta ništa, ali nije prožeta osjećajima, nema tu one iskrene pozornosti koja nastaje iz osjećaja... A ponekad mi je teško i to odglumiti. Iako gluma manje košta nego iskrenost. Brža je.

Pitam se, osjećaju li se i svi drugi ovako, a onda glume, i ja zapravo živim u zabludi? Je li moguće da svi mi sudjelujemo u nekoj kolektivnoj obmani zvanoj "socijalizacija"? Teško mi je povjerovati da svi oni koji tako lakomo traže i gutaju moje osjećaje nesebično drugima (ili meni samoj) daju svoje. Možda je posrijedi nesporazum? Možda osjećaje šaljemo na pogrešne adrese, a onda ih i tražimo na pogrešnima?

Ne znam. Ponekad me sve to skupa toliko izljudi da otupim baš prema onima do kojih mi je stalo: ne javljam se prijateljima, ne odgovaram na poruke pevetašima. I onda se zbilja loše osjećam. I kivna sam na sve one koji su ipak dobili porciju mojih osjećaja, ovu koju zovem "izljuđenost".

A od toga su skoro polovica penzići i pred-penzioneri, stare babe koje plaču zbog sira i vrhnja na placu i dedeki koji ne mogu prežaliti kotao za rakiju, većini je dan-danas važnije da susjedu crkne krava nego da naša vlastita daje mlijeka, a pride još krišom koljemo teliće, proklinjući EU koja nam regulira trpezu, a ne bi nam otpisala dugove, sredila političku korumpiranost i odgojila djecu.

Koja se usuđuju (ma zamisli drskosti!!!) kritizirati. Koja ne dijele naša shvaćanja i naše užitke. Da, više volimo mlade turbofolkaše s vatrenim i hladnim oružjem spremnim za okršaje po susjedskoj i/ili nacionalnoj osnovi. Ili zbog jebačine, izbora urlatora i tsl. Jer oni su nam sličniji. I više nas vole, bit će. I znaju se potući za svoje, jel' tak?

Imaju super šanse protiv npr. mladih Kineza. I njihovih shvaćanja. I ideologije. I glazbe. I jela. I načina života uopće.

Tko jebe Europu!

Tko jebe te mlade koji misle! Bolje bi im bilo da se jebu međusobno i rode radnu snagu koja će nam zaraditi mirovine.

I povećati naš udio u ukupnom čovječanstvu. Tak da nas se bolje čuje kad zakmečimo, zborno, i stari i mladi.