Ručkić krčkić

Pričamo neki dan kolegica i ja o lovi, tj. o tome kak je ne uspijevamo zadržati. Velim ja, nije mi jasno kak su mame mojih prijateljica, obje trafikantice, uspjele steći silne nekretnine što na kopnu, što na moru, a moji starci, unatoč osjetno višem platnom razredu, jedva nešto, a onda su zamalo i to profućkali. Eh, kaže ova, psihologinja po struci, nisu bili materijalno orijentirani, a očito nismo ni ja ni ti... Fakat: nama je lova važna samo zato da nam pruži neki gušt; gomilanje vrijednosti nas ne zanima. Osobito nepokretne.

Mi volimo fino pojesti, priuštiti si vrhunsku butelju, nositi lijepe krpice, ići na izlete, svake godine ljetovati na drugom mjestu, uživati u komociji (evo, danas npr. odlučih da neću ići na yogu koja mi je besplatna jer mi je malo izvan ruke, nego ću radije pljunuti 250 kunića za onu koja mi je pod nosom). Sve to, naravno, košta. Ne ostaje za akumulaciju. Možda i bi kad bi nam se dalo ubijati od posla, ali ne da nam se, to je u suprotnosti s našom sklonošću užitku. Doduše, ponekad se posreći neki rad koji je ujedno i užitak, a onda može.

I tak smo si mi međusobno dale oprost za hedonističku potrošnju i stale raščlanjivati koji gušt nalaze ljudi skloni gomilanju love i nekretnina. Jer, očito u tome postoji jako veliki gušt, a nama izmiče... Mislim, zašto bi netko, npr. ova ekipa iz Remetinca, riskirao sve, ugled, slobodu, čak i dobar dio nagomilanog, ako u tome ne nalazi neko zadovoljstvo? Ali koje, da me razapneš ne mogu dokučiti...

OK, možda je remetinačka škvadra toliko izvan dometa mojeg zamišljaja da nisu dobar primjer, ali uzmimo ove trafikantice. One u stečenome nisu uživale: i dalje su radile u trafici, a kasnije krpale od mizerne mirovine. Stanove i kuće su iznajmljivale, jedna od njih i onaj u kojem je sama živjela, u jednoj sobi, i to ne najljepšoj. Pred smrt je sve poklonila nekoj sekti i jednoj unuci koja je u njoj, druga je, svaka joj čast, dobar dio dala kćeri, koja sad živi isto kao i njezina majka - dakle, sirotinjski. I misli da mora tako, zbog svoje djece.

Aha, kužim: gušt je u tome da nešto ostaviš djeci! No, hmmmm. Ova moja kolegica ima dijete, a svejedno joj taj gušt nije primaran: bogme ona i njena kći troše podjednako, sada i ovdje. "Snaći će se ona", kaže. Vjerojatno hoće, kao i ona i ja, kao i naša puno mlađa kolegica kojoj nitko nije ostavio stan, zapravo najveći izdatak u hedonističkom življenju, pa si ga je sama kupila, na kredu, kao i auto, na kredu, bez sponzora, uz puno rada koji je poistovjetila s užitkom jer joj omogućava ono što remetinečka škvadra definitivno nemre uživati: slobodu. I čist račun. Iako u minusu.

Pokretnu vrijednost. Neprocjenjivu!

Već neko vrijeme stižu mi uleti s izjavom da pošiljatelju (nekoliko njih različitih, bar po nickovima) djelujem "normalno". Možda je nova moda, a možda je stvarno i akumulirano iskustvo s oblicima ponašanja koji u RL i nisu tako česti: psovanjem, proganjanjem, obračunavanjem u javnosti i slično.

Ne bih rekla da su ti oblici ponašanja "nenormalni", mislim da svatko od nas dođe u napast postupiti slično, ali nas sputavaju inhibicije i strah od sankcija. A ovdje nema ni jednog, ni drugog. I u RL ih je sve manje: jer kad nema sankcija, inhibicije padaju.

Kad se građanin neke države počne osjećati nevažnim i stoga nezaštićenim, država je na sigurnom putu u bezvlađe. Jer zakoni ne počinju sankcioniranjem (samo) najgorih zločina, nego i malih prekršaja: tako nam oni veći teže padnu na pamet. Ali, kad sitna bezakonja postaju pravilo, kad se nemaš kome obratiti da se od njih zaštitiš, ne preostaje ti drugo nego da odgovoriš na isti način, ili da se zavučeš u mišju rupu i ne mrdaš.

Nešto slično mi se događa u reali: imam problem s jednom curom koja ima dva velika, agresivna psa koja - naravno! - ne vodi na povodniku. Već sam dva puta zbog okršaja s njom bila na policiji, koja veli ovako:

1. Dignite privatnu tužbu. OK, ajmo reći da ne znam kak bih spizdila lovu pa ću dati za sudske pristojbe, samo zato da izgubim spor jer se okršaji odvijaju bez svjedoka: dakle, ona može tvrditi što god je volja, a i ja isto. To što je ona prekršila neki propis tipa da pas mora biti na povodniku (tj. dva psa) uopće nije u nadležnosti suda, nego Komunalnog inspektorata.

2. Podnesite prijavu Gradskoj komunalnoj službi.

Jesam. "Eeeeee, gospođo, mi vam ništa ne možemo bez policije, čak i kad bismo imali vremena i ljudi čekati da ona izađe iz kuće sa psima." (Policija mi dala njenu adresu.) Oni idu u akcije ne po prijavi, nego po nekom svom rasporedu, pa koga ulove - ulove. I to samo ako je policija s njima, jer nemaju pravo legitimirati, tj. nemaju načina podnijeti prekršajnu prijavu ako prekršitelj odbije dati osobnu na uvid. I što da ja sad radim, pitam ja inspektora. "Pa, nastojte izlaziti kad ona nije vani."

Super. Nemam drugog posla nego voditi računa o njenom rasporedu.

I glečte, iako ovo u državnim razmjerima uopće nije vel'ka stvar, meni uvelike zagorčava život, i to nekoliko puta dnevno. Jer nemam psa da bih se izlagala stresovima, nego baš obratno, da se od njih odmorim. A sad izlazim u šetnju s knedlom u grlu, sprejem na gotovs i razmišljam o tome da nabavim stunt-gun, za vlasnicu, koja je velika, rabijatna, 25 godina mlađa od mene i prijeti mi fizičkim obračunom, na koji bez naoružanja nisam dorasla odgovoriti.

Što će reći, padaju mi inhibicije. Jer vidim da sankcija nema. Kako za druge, onda (valjda) ni za mene. I prestajem biti "normalna". Jer nemam "Ignore", a ne želim - pa ni ne mogu, sve da hoću - živjeti zatvorena u svoja četiri zida kako se ne bih našla na putu nekom nasilniku.

Kad ujutro ustanem, ne moram ništa. Bunovna skuham kavu, u međuvremenu se budi računalo, sjednem, pogledam prognozu, friške vijesti i Iskricu, izaberem sliku za blog. Kad sam se dovoljno razbudila za eventualne probleme, provirim u majčinu sobu da vidim je li još živa. Je. Jednog jutra neće biti, i zato mi se grlo stisne svaki put kad ne kašljuca i ne hrče. Ali, svih dosadašnjih jutara je disala pa bih se mirna vratila u sobu, odigrala nekoliko partija pasijansa i onda se upogonila: šetnja s cuckom, odlazak na posao, ako radim ujutro, ili u trgovinu, ili samo šetnja, ako je neradni dan.

Uživam u tome što sve mogu polako, bez pritiska. To mi jako puno znači. Kad ujutro moram požuriti, do večeri postajem vatroriga; zato ponekad ustajem u pola šest da bih imala svojih sat-dva spokoja, pripreme da svijet dočekam smireno, bez nepotrebne nervoze i/ili panike.

Svoj život smatram mirnim i sređenim. Mislim da sam se dobro snašla. Ugodan mi je. Ima stvari koje bih voljela promijeniti, neke upravo mijenjam, druge mi se još uvijek čine jako teškima. Ali do sada sam uvijek uspijevala kad bih osjetila onaj "klik" skretnice u novi smjer; koliko god bi me inercija vukla natrag u stari. I zato se općenito ne uzrujavam, iako partikularno lako planem. Kolerička narav nasljeđena od oca, štaš... Zapravo najviše cijenim tu svoju slobodu promjene, tu otvorenost novih, drugačijih smjerova. Iako mi je stalo i do sigurnosti i udobnosti koje sam stekla. Ali vjerujem da bih mogla i bez njih. Jer već jesam.

Ne vidim razloga glumiti da sam od rane zore do kasne noći jako zaposlena skrbi za nekoga, domaćinskim poslovima i materijalnim preživljavanjem (iako nerijetko jesam angažirana cijeli božji dan, ali imam povlasticu sama izabrati čime, a to nisu nabrojani poduhvati, koje ne smatram nevrijednima, nego nezanimljiva, i zato sam naučila kako ih prepustiti drugima i biti zadovoljna njihovim izvedbama). U stvari, ponosim se što sam uspjela naći načina izbjeći ono što ne volim, a posvetiti se onome što volim i što pri tome nitko ne pati. Naprotiv, rekla bih.

To je moja varijanta A. Da me netko prije 30 godina pitao je li to ono što želim, vjerojatno bih rekla "ne"; vjerojatno bih odgovorila bez promišljanja da želim muža i djecu, ali sigurna sam, 100% sigurna, da bih u tu želju uključila bar dio ove autonomije koju sad imam. Zato sam se u udadbenoj dobi udala: za pametnog, obrazovanog, tolerantnog čovjeka, u dobroj vjeri da me voli dovoljno da mi tu autonomiju neće uskratiti. A jebga, ispalo je tako da mi ju je totalno oduzeo, nenamjerno, bolešću; ispalo je tako da si ja SAMA nisam dozvolila onoliko autonomije koliko sam trebala. I možda je baš zato autonomija postala tako važna. Zapravo presudna. I osnovni preduvjet moje sreće.

Varijanta B

Moj muž se nije razbolio, a ja sam nakon 3 godine braka, u svojoj 30. godini pristala roditi zajedničko dijete. Njegov sin iz prvog braka nam i dalje dolazi, konfliktan i nesiguran, jer mu je kod nas zapravo fora, ali što će reći mami kad joj se vrati...? Mali mi ide na jetra, jerbo nisam ja NJEGA birala, nisam o njemu ni mislila kad sam se zaljubljivala, ali hebga, on je dio paketa, a simpa je, zgodan, nemreš ga ne voljeti, iako bi sve bilo puno, puno jednostavnije bez njega. No, počeo je jesti kod nas pa je bolje raspoložen, zaljubio se u kćer moje prijateljice pa je i motiviran za druženje, a njegovoj majci svaka čast što mu je usadila dobre manire. Sad malo šizi zbog mojeg trbuha i nove promjene u svojem životu; nove konkurencije koja izlazi ravno iz glavne zlotvorice, tj. mene. Ali, valjda će je prihvatiti. Kao što je prihvatio (i zavolio!) naše pse i mačke.

Moj muž je doktorirao, ali ja nisam uspjela ni magistrirati. Nisam imala energije. Vremena čak i jesam, ali ne i koncentracije. Ja i dalje radim u državnoj školi, on je trenutno u Japanu. Moj susjed, gej, brine o mojim trudničkim željama i ide sa mnom na vježbe za trudnice. Honorar za Japan smo dali anesteziologu koji će mi sprašiti ili epiduralnu kad dođe vrijeme, ili toliko droge da se neću sjećati porođajnih muka. Jerbo pričama o njima ne želim zgaditi majčinstvo svojoj kćeri; niti ispirati mozak zahvalnošću što sam ga rodila svojem sinu (nemrem odlučiti koga imam u toj varijanti). Povremeno plačem od muke što svoj golemi IQ ne koristim za opće dobro čovječanstva, ponekad od sreće što čovječanstvu pridonosim nekoga tko će sigurno biti DIVAN, kome ću dati sve najbolje od sebe... Ponekad od straha da neće biti divan i što ću ga/ju voljeti i nedivnog, jer to je priroda, nemreš protiv toga, ali jebiga, nije moj SAN, nije moja želja... I onda se utješim da gotovo ništa u mojem životu nije poput snova, ali je ponekad bolje od njih, ponekad gore, a kakvo god jest da jest, to je ono što ŽIVIM i ide mi... Ide mi.

Plačem i od nespavanja i od spoznaje da se neću naspavati još godinama. To mi je najveća žrtva. Autonomiju sam manje-više zaboravila, nafiksana hormonima. Žderem se što ne čitam pametne knjige o Bitku i Biću, nego nekakve priblesave priručnike o pedagogiji u koju ne vjerujem, drhturim od straha što ću sve to ipak morati spoznati sama... Muž se vratio iz Japana, rodili smo dijete onoliko bezbolno koliko ide, ja sam doma, on je posvuda, postao je važan znanstvenik, ja sam važna mama i idem si na jetra kao što mi idu sve druge mame, kad čujem "mama" kao da čujem "krava" ili "mljekarstvo", ne želim biti samo to, ali moje dijete je DIVNO, iako samo meni i meni najbližima i jedva nekako odolijevam napasti da budem dosadna točno onako kako su sve mamice/kravice bile dosadne meni dok nisam postala poput njih.

I svakog jutra se prisjećam svoje majke i koliko je sve to njoj bilo teško i koliko mi je puta ponovila da je njen život takav kakav jest (= sranje) zbog mene, i čvrsto odlučujem da ja to svojem djetetu neću priuštiti, iako je moj život nešto sasvim drugo od onoga što sam si zamišljala, što sam sanjala, baš zato jer ono postoji. Još si nisam naučila opraštati pogreške i zato plačem, potajice, svaki put kad nešto zaribam, a to je svaki dan, nekoliko puta dnevno.

I sad bi ovdje mogla biti i Varijanta C, u kojoj ne naučim samoj sebi opraštati; niti biti osoba bez obzira na dijete. Ali to mi je zbilja teško zamisliti. Možda neki drugi put.

Prođe 10 godina. Ja imam još jedno dijete i ovo dvoje od prije: maloga iz muževljevog prvog braka, jedno svoje i još jedno na putu. Svoje sam naučila da mama ujutro treba mira; muževljev se zaljubio u bracu/seku i zapravo mi jako pomaže, jedva čekam da dođe. Moj muž je jako važan u svijetu, a ja sam jako ljubomorna jer sam ja jako važna samo doma. U drugoj trudnoći završavam svoj magisterij. Rat je, moj profil se jako traži, zarađujem više od svojeg jako važnog muža, i to u fušu, na porodiljnom. Da, čuvam trudnoću i radim od doma. On je u ratu, ali u sigurnom zaleđu, odveć je važan da bi ga poslali u vatru. Lova mi daje trunčicu autonomije i ogromna krila. Ne osjećam se stiješnjenom; ucijenjenom; ovisnom. Moje honorarčenje se jako cijeni, i ja dobijam malo važnosti izvan doma.

I zato nisam očajna kad pet godina kasnije ustanovim da mi je brak mrtav. Volimo se mi i dalje, drugačije, pliće, možda i zrelije nego prije, ali nam je očajno dosadno kad smo zajedno. I sputavamo se. On bi u orbitu, ja bih u svijet. Djeca bi da budemo s njima. Tužna sam, da. I bijesna, jer se nisam dodirnula sa svima onima s kojima sam htjela, i koju su me htjeli dirati, umom i tijelom, uglavnom zato jer znam da moj muž to ne bi mogao prihvatiti, a kamoli oprostiti (ja se ne pitam što on radi kad nije doma, jer znam da će se uvijek vratiti i da sam ja u svakoj njegovoj odluci).

I onda se prepustim Vjeri: ako me voli, dat će mi što trebam. Dopustit će mi da to uzmem. Kao što ja dopuštam njemu.

Ako ne, imam love i imam načina doći do nje.

A djeca? Njih volimo oboje. Ne, ne bih ih pustila od sebe, ali ne bih ih niti zadužila da brinu o mojoj sreći. Sad imaju 20 i 10 godina. Moj(a) dvadesetogodišnjak(inja) pokušava shvatiti, pokušava moje izbore i stremljenja usporediti sa svojima; ovo mlađe želi da sve bude kao i prije, jer ne kuži da je prije bilo sranje i da može biti bolje. Svi smatraju da je problem u meni. I jest. I što onda? Jest. Zašto ne bi bio?

Tamnosmeđa, ali potka joj je crvena poput vina; a takva su i dolčevita i bordura. Potpuno jednostavna, a ozari. Elena Miro.

Nisam je kupila, iako imam love za prilično paprenu cijenu: zapravo sam tražila malu crnu haljinu. A našla sam neke crne krpe s našivenim šljokicama, ili angorasto-linjave, ili pogrebne... A ja hoću neku sasvim jednostavnu, empire kroja, kao podlogu mojim raznoraznim šarenim vestama i čarapama i prslucima i maramama... A onda - ova. Ni blizu planu. Ali, ah!

Imam ormare i ormare odjeće. Do smrti ne moram kupiti ništa osim gaća i čarapa. Ali, ja se odijevam za raspoloženje, po raspoloženju, a ne pragmatično...! I onda trebaš nešto toplo i mucasto, sivo sa šarenom borduricom, za tmurna, hladna jutra, i nešto veselo, zemljanih boja, terakota, oker, prožeto bljeskom azura, za uzemljenje poslije maglovitih snova, i nešto strogo i jednobojno na što ću napenaliti one moje crvene gumene čizme obložene australskom vunom, ah, tako tople, tako udobne, i tako nepasent, ali baš zato, jer zašto bi sve pasalo, disharmonija je OK, disharmonija aktivira... Trebam nešto da me ujutro izvuče iz kreveta radošću što će me obujmiti, nešto u čemu će mi biti udobno raditi, nešto u čemu sam nevidljiva kad promatram, nešto u čemu će me sigurno vidjeti, nešto u čemu je lijepo misliti, nešto u čemu je sasvim prirodno biti otmjeno tužna, nešto šašavo za prkositi svemu što nije šašavo u životu, nešto skupo da me motivira zarađivati, nešto jeftino da se veselim kako sam dobro prošla, nešto što imaju svi pa želim i ja, nešto što nema nitko a meni je baš fora, nešto u čemu sam lijepa, nešto u čemu nije bitno kakva sam, nešto što me dobro odijeva, nešto što se lako skida...

A ovu nisam kupila... Nekih 5 minuta sam se ponosila snagom svojeg karaktera, ali sad me već tri sata drži žal, žal, žal... Nemam pojma za koje je raspoloženje; za ovo današnje, valjda. Prespavat ću je. Ako mi i sutra bude pasala, ako mi je suđena, čekat će me. A ja ću doći. I bit ćemo zajedno. Bit ćemo jedno.

Nemam samopouzdanja da mogu osvojiti svakog muškarca kojeg poželim; ali imam dovoljno samopoštovanja da to a) pokušam: b) da se pri tome ne služim svim raspoloživim sredstvima i c) da prihvatim i priznam (si) eventualni neuspjeh.

Za razliku od velike većine iskričarske populacije. I to ne samo kad je u pitanju osvajanje naklonosti suprotnog spola, nego naklonosti općenito. Predvodi ona koja je jučer kopirala teksturinu o pojmovima iz naslova, jerbo je neki nick (koji joj može biti sin i stoga vjerojatno nevažan) prije toga spomenuo da joj fali samopouzdanja. Dakle, ako morate pitati jel vam fali ili ne, tj. ne možete to procijeniti bez tuđeg mišljenja, definitivno vam fali. A ako tome posvetite golemu teksturinu, fali vam i samopoštovanja.

Jerbo to nisu identični pojmovi, što god neke popularne psihologinje rekle. Samopoštovanje je osjećaj za mjeru i granice. Uzmemo li početni primjer (osvajanje muškarca), samopouzdanje mi je klimavo, jer me iskustvo podučilo koliko su malobrojni oni koji se mogu nositi s mojom osobnošću i njenom nadogradnjom u znanju, vještinama, društvenom statusu i potrebama; ali to isto iskustvo me podučilo da sve navedeno bar privremeno bude zanemarivo ako spomenem pičku; ili je ponudim; a zasigurno je dugo, dugo nevažno ako spomenutu pičku znam ubaciti u igru, zatim je uskratiti, onda opet malo pokazati, namamiti, odbiti...

Ali, hebga, samopoštovanje mi to ne dopušta! Jerbo takvo "osvajanje" je pirova pobjeda: dobila sam ga jer sam zanijekala sebe, jer sam zatajila tko sam... Dobila sam ga zato jer imam nešto što ima ama baš svaka druga. Pa čak i ako mu je moja pička neodoljivo zanimljiva jako, jako dugo vremena, dobila sam ga samo zato jer sam dovoljno izdržljiva da se svedem na pičku i ne budem ja.

A to mi baš ne jača samopouzdanje.

Zato se stvarno čudim zrelim ljudima, koji su vjerojatno imali niz prilika steći i samopouzdanje i samopoštovanje u brojnim aktivnostima - poslu, među prijateljima, u plesu, zabavi, ma, bilo čemu, svatko je u bar jednoj aktivnosti dobar i zato je svatko imao prilike naučiti razliku između pravog samopouzdanja koje onda ishodi samopoštovanje i lažnjaka koji nas privremeno utješe ili služe za zavaravanje još naivnijih od nas - kad na ovome blogu, maleckom i nevažnom u hrvatskim, a kamoli svjetskim razmjerima, ne prezaju ni pred čime da bi zadobili sekundicu pozornosti, trunčicu naklonosti: ni pred pisanjem pornića, ni pred svađanjem s potpunim neznancima s kojima nemaju ama baš ništa, ni pred razgolićivanjem u svakom, doslovnom i prenesenom smislu. Evo, čudim se! Gotovo pjesnički.

A to čuđenje mi je praktički primarni motiv daljnjeg boravka ovdje. Jer, omaknu se i meni manjci, i samopouzdanja, i samopoštovanja... Ali, pametan čovjek uči iz svog iskustva, a mudar iz tuđeg.

Dakle: učim.
___________

Ne da mi se kuhati, zato ću tračati. A vi ćete to onda dalje razviti na svojim blogovima. Evo, danas npr. ona Oči boje duge: već sam nick ukazuje da želi biti dopadljiva - duga se svima sviđa, rijetka je pojava, postoji vjerovanje da donosi sreću onome tko je ugleda, plus je šarena, dakle, svatko u njoj može naći nešto što mu se dopada. A ova cilja na široku prihvaćenost. I zato histerično jurca od bloga do bloga, laprda bez imalo susprezanja (iliti samopoštovanja), glavno da joj je nick sveprisutan. Jerbo prethodna taktika ciljane komunikacije nije upalila; izgleda da je pogrešno izabrala. A dok je birala, držala se one strane koja joj se činila a) brojnijom i b) snažnijom. Ni u tome nije imala samokontrole: uplela se u spaćku koju nit je kužila, nit je u njoj važna bila. Nije joj smetalo što je "drmax" na Prizmi stalno oslovljava s "Oči boje govna" (reče mi to The Baba), glavno da joj se obraća... Tako joj ni sad ne smeta što je očito prezirem, doći će ona na svaki moj blog, jer to joj je "fora", ne, ona se usudi kod mene komentirati, štoviše, možda uspostavi i dijalog (dream on, darling!). Do danas je nisam izignorirala iz čistog pomanjkanja koncentracije.

ANERAK: ta bi na lakat progovorila tko je. Jerbo misli da je netko važan. Zato je izabral nick po kojem je lako pogoditi ime i prezime. E, kad nije nastala jagma da se to dokuči, onda ih je sama javno objavila na blogu. (Prije toga ih je dilala po peveteu, a ja sam ih doznala od neke dobre duše koja je mislila - pogrešno! - da bi me moglo zanimati. Moj pokojni muž i svekar su bili alfa i omega u njenom poslu, dakle, bez problema saznam sve o njoj, ali jebga - ne zanima me NIŠTA.) Ta je zericu lukavija od "okate": skužila je da bu imala više društva ako se odredi protiv We Are The Blog škvadre (iako mi uistinu jesmo blog, onaj koji je zanimljiv, kad smo ovdje i kad nam se to da biti) pa je odlučila izignorirati ključne. Naravno, nakon što pičke, pornjave i hendikepirano dijete nisu doveli do željenih rezultata. Samopoštovanje, darling! Biti bez samopouzdanja je čak i simpatično, uvijek sasvim shvatljivo, ali manjak samopoštovanja se teško oprašta!

E, sad sam ogladnila. Idem si nekaj skuhati, pa se vratim. Ima vas još.

Kad znaš tko si i kad ti je to OK, ne očekuješ da drugi ljudi budu isti kao ti, čak niti da ti budu slični: razlike postaju zanimljive, nerijetko prihvatljive. Čak i ako si seljo u onom zemljopisnom smislu: znaš tko si, što si, odakle si i kad dođeš u grad jasno ti je da neće biti isti kao tvoje selo; i da ljudi neće biti isti, niti se isto ponašati te da neće sad njih milijun prihvatiti navade tebe jednoga, iako su možda bolje od njihovih; bar ne odmah. Učiš; podučavaš ih.

Ali kad si seljober(ica) u duši, popizdiš kad u Velikome Gradu naletiš na nekoga tko ti natrlja na nos da si sad u Velikome Gradu i kak ti to ne znaš...? A to ti neće učiniti Velikograđanin: mi smo ovdje dovoljno dugo da bismo znali da su došljaci prirodna pojava i da je prirodno da nešto ne znaju. Problem je u tome što mi ono što znamo znamo na način koji njima nije komunikativan: ja, npr., ne bih znala nabrojati ulice iz svojeg neposrednog susjedstva, ali baš zahvaljujući došljacima znam gdje su njima najčešće potrebne i/ili zanimljive ustanove; moja objašnjenja neće sadržavati nazive ulica, nego broj raskrižja, semafora i skretanja. Isto kao što ne znam točnu adresu svoje frendice, ali znam da je stanicu od Cibone - ne treba mi njena adresa s punim nazivom ulice i kućnim brojem. Isto tako nemam pojma kako se zove ulica u kojoj se nalazi Vodovod, ali mogu dati vrlo točne upute kako stići do nje.

Zemljopisni seljo će to shvatiti i vrlo brzo prihvatiti, jer isto tako bi on meni objasnio kako doći do izvora (do velike stijene, lijevo pored preorane njive, ravno kroz šumarak, onda desno kod drvenog plota), ali seljober u duši, difoltno iskompleksiran, neće: on(a) je nabubao/la plan grada i hoće nazive; hoće turističkog vodiča. A ja to nisam. Ja sam ovdje doma. I njoj to smeta. Iako meni ne smeta što on/a nije odavde.

Kao što mi ne smeta porijeklo mojih prijatelja i prijateljica, ne smetaju mi njihova politička uvjerenja, ne smeta mi niz njihovih shvaćanja koje ne dijelim - smeta mi jedino pomanjkanje inteligencije i sposobnosti uviđanja da razlike nisu nužno prepreke; da mogu biti obogaćenje iz kojeg učimo, širimo vidike, poboljšavamo svoje argumente, poboljšavamo se jer više znamo i više shvaćamo. I zato se među mojim prijateljima nalaze vjernici (iako prezirem i pljuckam bloške, koji to nisu, samo se prave ponavljanjem šablonskih floskula, bez ijednog vjerničkog postupka ili promišljanja; a oni koji jesu, kojima je vjera ishod promišljanja svijeta i postojanja, ti znaju da ih poštujem), raznorazni Dinaridi i Dinaridice oštrih crta lica, strogih svjetonazora i gladi za rastom (za razliku od onih koji su dinaridski ukočeni, petrificirani, endemični i bijesni zbog toga), invalidi i bolesnici raznoraznih dijagnoza koji se ne poistovjećuju s njima, nego ih uzimaju u obzir, majke i nemajke, očevi i neočevi koji su više od toga, a nikada manje od toga, nepismenjakovići koji su izvrsni komunikatori i seljaci koji nisu seljoberi.

I mogu ih voljeti, zato jer ih ne trebam. Nije mi potreban njihov status, njihov odsjaj, ali niti njihova sjena da bih bila tko jesam. Moje "ja" je uvijek prisutno, uvijek fluidno, uvijek spremno za promjene kad ove imaju smisla. I zato su naše svađe rasprave, a ne kraj odnosa, nisu kraj prijateljstva. Naprotiv.

A vi koji ne znate tko ste, udružite se. Zajedno se možda identificirate. I možda onda, zajedno, možete s nama u dijalog.

Zvali su je "Lana uplakana", još od djetinjstva. A sve zato jer je voljela živjeti u miru, s ljudima i Bogom, uvijek svjesna da je ovaj netremica gleda i klima glavom kad je vertikala između njih nezakrčena grijehom i glatko prohodna, a da črčka u crnu knjigu svaki zavoj zbog skretanja s puta. Jednom tjedno sve bi Mu priznala, okajala i s duše saprala: i da ne voli onu Vlastu koja je točno ista kao i ona, a sve si dopušta i ništa je ne sputava i nema kazne za takvu, a trebala bi klečati na užarenom ugljenu dok je snaga Vjere ne prožme do kosti, i da joj pakosti kad god stigne, riječju uglavnom, a od djela se suzdržava zbog Njega i Njegove crne knjige i od želje da je pohvali, izvuče je iz jada kojim joj Nečastivi zasipa put do Njegove milosti... Zato bi zaplakala od jada svaki put kad bi je obuzele riječi Njega nedostojne, još više mrzeći onu koja za iste takve nema straha, a bogme ni kazne. I eto, sad će opet zaplakati, jer je Njegovo ime uzalud spomenula!

Ah, lako je bilo dok je bila "Lana uplakana", ali mnogo gore kad je postala "Lana nejebana", kad je prošlo vrijeme čistoga tijela u čistome rublju ispod čiste odjeće koju čiste duše nosiš na pričest i znaš da je zaslužuješ, jer si ona zrnca prljavštine saprala suzama kajanja i znojem okajanja, sagnuta pred Ocem i Bogom i svima u hlačama. Ali ispod uštirkane bjeline Nečastivi bi uvijek uspio ubaciti trun nespokoja, da te svrbi baš ondje gdje se ne smiješ počešati, da ti plazi cijelim čistim tijelom kako ga nikad ne bi mogla naći i ukloniti, da ti se zavuče duboko gdje ne smije i ondje se smije tvojoj slabosti. A svi oko tebe veselo i bez straha vade i meću takvo trunje i smiju se njenoj ukočenosti.

Bog sve vidi i zna, znala je, i zato se udala, da joj blagoslovi potragu za trunom i njegovo vađenje, a zauzvrat će mu vertikalno dodijeliti još jednu dušu, sasvim neokaljanu, čistu i podatnu kako sama ne može biti. Jebala se pobožno i strasno kao što se molila sve dok nije zanijela i onda se zanijela misijom neokaljanja. A muž, Nečastivim opsjednut u slabosti svojeg muževanja, prolio vodu iz lavora kojim mu je noge prala i bosonog izjurio iz kuće, zalupivši vratima.

I kako sad objasniti Bogu da nije kriva? Klečala je i molila, kod kuće i u crkvama, palila svijeće i ljubila oltare, ali od Boga ni riječi. Šuti, uvrijeđen. A sve zapisuje. Više je ne gleda stalno, ima prečeg posla, nevinije duše: nju je ostavio neka se s Nečastivim bori sama. Pravedna kazna.

Najstrožu kaznu si je odredila: sve je sebi uskratila, sve je drugima posvetila. Nje u svijetu nije bilo, Nečastivome se sakrila: svaki njen dah, svaki njen pokret, bili su za drugoga: za nevinu dušu koju je Bogu rodila, za grešnike nesvjesne vlastitoga grijeha, za borbu protiv slobodarskog duha bez Vjere i Kazne, dakle - u službi sile nečiste. Odgajala je tuđu djecu, učila je tuđe ljude, oplakivala tuđe grijehe, osuđivala tuđe nevjerice, i naučila da je sve to zapravo lako i jednostavno: dovoljno je reći "NE". I tako je postala "Lana bez mana".

A onda je duša koju je rodila postala svoja duša, kojoj se ona klanja i Bogu je poklanja. Bog još uvijek ništa. Ni da pisne. A zapisuje, zna. Valjda nema vremena. Recesija je, Nečastivi harači svijetom, njene zasluge su sitne a grijesi neveliki u usporedbi s globalnim sablaznima.

I tako se Lana jednoga dana i sebe sjetila. Dok je u mikrovalnu stavljala smrznuti objed da uštedi energiju jerbo ni za kiriju nije imala. Možda ju Bog nije otpisao, nego prepustio samoj sebi, u vjeri da je povjerenja dostojna? Možda mu je dojadila svojim prijavkama sitnih grijeha i prekršaja, svojim naricanjem za čistim, ravnim, neokaljanim vremenima? Možda je pred njom još važnija misija? Jer, zašto bi inače Bog dopustio Nečastivome da Vjernicu njenih kapaciteta, posvećenu odgoju i rastu, susprezanju i zabranama, odricanju i poniznosti, kazni besparicom koja vodi ravno do pakla bezdomništva?

Zaključi Lana da je došlo vrijeme da postane "Lana uciljana", da pobijedi Nečastivoga njegovim vlastitim sredstvima. Dugo se od svijeta skrivala, svijet je i ne zna u onome što Lana jest, a to je "Lana neokaljana", ali njeno će vrijeme doći, samo ne odmah. Krene Lana u svijet s perikom na glavi, dizanjem brašna na police i sagibanjem do lakrimarija u lavoru ojačana, oboružana mišićavim nogama i rukama pod šarenim volančićima griješnih krojeva, odvojena od svojeg istinskog Bitka i Bića, u borbu s Grijehom prsa o prsa broj 2, s tendencijom rasta kad se posluži umecima.

Krene ona u legla grijeha, Iskricu-dot-com, Gjuru dva, Močvaru bluda i sva slična okupljališta muževne mladeži i stareži da ih poduči ljubavi prema Njemu i prožme Njegovim duhom, duhovnošću, duhovitošću i duhovima. Smije se Lana vrelini njihove pohote na svojim obnaženim udovima, jer zna da će se slediti kad se vrati u svoj dom bez grijanja i bez novca za kiriju; smije se Lana jer zna da to nije ona, jer u svijetu je "Lana izjebana", a kod kuće "Lana Bogomdana".

Sve dok joj jedan ne plati kiriju. Čvrstom valutom, čvrstom vjerom da mu je bogom dana. "Dat će Bog", govorili su Stari u starim vremenima kad god bi usfalilo, kad god je vjera bila važnija od nedaća... Je li joj ga Bog poslao? Je li Bog konačno odvojio oči od svjetskih pizdarija i posvetio njoj, baš njoj, baš njenoj bilanci u crnoj knjizi trenutak svoje blagonaklonosti? Je li ga joj sam Bog poslao?

Jest, zaključi Lana, Božjom blagošću obasjana. Blog Iskrice dot com i Bog joj ga poslaše. Baš njoj, njenim zaslugama zbogradi. I primi ona kiriju, u čvrstoj valuti, čvrstim prstima, čvrsto uvjerena da je Bogu zbog toga opet mila.

Ali kako ćeš primiti kiriju a da ne pustiš meštriju? Bog zna, zaključi Lana, i konačno se opusti u svojoj Vjeri i Ufanju.

A meštrija meštarski uđe u nju, kao ključ u bravu, škljocne točno gdje treba i okrene sve za polukrug, pa opet natrag, pa opet ispočetka, i tako nekoliko puta dok ne bude puni krug, i put prohodan, ne vertikalno nego horizontalno, od središta do svih krajeva, kao Božja aureola obasjana slašću, strašću, u uzašašću...

Zaključi Lana da je on njen pred Bogom i pred Blogom, za sva vremena, amen, i s griješnoga srca pade njojzi težak kamen. Ravno na njegovo stopalo, koje je ljubavno prala, nakon što je njemu nesputano baš sve svoje od srca i Boga i Bloga dala. Pred očima joj bljesnu Oltar i Domovina, Kamen i Hercegovina, Prsten i Pupkovina, a ovaj krikne, grdno se ritne i pobježe.

Bog zaklopi crnu knjigu i zanjiše teškom bradatom glavom... Cccccc. Opet je sve krivo skontala - nikako tu Lanu dovesti na zelenu granu... Lana isprobana a neizabrana... Ccccccc...

I odbaci je Nečastivom. Nek mu Lana bude hrana.

Sve je još dobro, razumljivo i pregledno dok smo u prinčevskoj fazi: muškarci znaju kako nas osvajati, mi znamo da im moramo malo popustiti, malo progledati kroz prste jer i pred njim je, kao i pred nama, još bar jedan korak do potpunog samoostvarenja: kraljevanja. Svojim životom. Ili zajedničkim.

U tom razdoblju života muškarci nam uistinu mogu dati nešto što same nemamo i ne bismo mogle steći, što god to bilo, materijalno, duhovno, iskustveno, statusno; a muškarci to znaju i zato upravo to i nude. Mislim da pri tome svaki muškarac krajičkom oka odmjerava hoćemo li biti dobra vladarica u njegovome kraljevstvu, hoćemo li dijeliti vlast ili se pokoriti, što će drugi kraljevi, kraljice i kraljevne misliti o njemu ako nas osvoji... Ima tu nepromišljenosti, ima spontanosti, ljubavi također, ali ima i ovoga sasvim izravnog daj-dam, ukrašenog blještavim svijetlim perspektivama.

Ali neki dan me posjetila jedna Kraljica. Zaljubljena Kraljica. Ima sve, bogata je svime, ljepotom vanjskom i unutrašnjom, osigurana sa svih strana i na sve načine. A zaljubila se u Princa: pun je potencijala u 52. godini života! Lijepe vanjštine, živahnog duha, romantičnog svjetonazora, nesigurnog zaposlenja, lošeg imovinskog stanja, naviknut na neobaveznost i spontanost, Kraljicu ozari svakim susretom, svaki put samoj sebi čestita što je, kako kaže "Jako puno utrošila na to da se ne sklerotizira, kako tjelesno, tako umom", ali svejedno je muči dvojba pregolema: nije li njegovo zanimanje za nju (bar donekle) pobuđeno sasvim prizemnim, sasvim poslovnim interesom? Jerbo, ona ima Vlast i Moć. I mogla bi za njega štošta učiniti.

I vidite, nezgodno je to. Većina žena koje poznajem postale su Kraljice daleko prije 50., bilo u vlastitom kraljevstvu, bilo u nekom zajedničkom s Princom kojeg su još davno izabrale. Čak i ako su izgubile zajedničko kraljevstvo, opet bi osvojile vlastito, samo za sebe i svoje potomke, ako ih imaju. S muškarcima koje poznajem nije tako: 50-godišnjaci bez Kraljice uglavnom su bez kraljevstva, zaduženi preko ušiju jer otplaćuju stare dugove, ili su stekli nove jer su morali pribaviti novi dvorac, ili pak zato jer se moraju iskazati pred novim Princezama. Jer ne znaju udvarati Kraljicama.

I zato je moja prijateljica Kraljica u neizmjernoj dvojbi: em se ovaj zaista ponaša prinčevski, što je neprimjereno njegovim godinama, i nudi joj što ne treba jer već ima, a ne nudi što treba jer je na to navikla: izvjesnost; sigurnost. OK, mogla bi ona otkvačiti i ispretumbati svoje kraljevstvo, ali ona u njemu nije sama, potrebni su bar diplomatski obziri; mogla bi mu pomoći da utemelji vlastito, ali tu je onda ne samo prokleti crv sumnje na koristoljublje (njegovo), nego i strah da će je odbaciti zbog tako očigledne demonstracije (pre)moći... Koju trenutno on sanira svojom nepredvidljivošću i nepouzdanošću, i muči moju Kraljicu žudnjom koja je ugodna samo zahvaljujući činjenici da ona (još uvijek) ništa ne gubi.

A mogla bi izgubiti sve. Sve što nije palo s neba, za što se itekako potrudila, na sve moguće načine.

Jer moja prijateljica Kraljica je udata. Za suverenog Kralja koji je dobro i blagonaklono s njom dijelio vlast sve do neupitne stabilnosti. A sad bi nešto fino žvaknuo, sad računa da ga voli i s trbuhom, sad mu se gleda telka, sad mu se pametuje samo kad se financijski isplati...

A moja prijateljica Kraljica meni priča o zadnjim šansama i žudnjama i radosti... A ja klimam glavom i kažem "Zašto ne, obje znamo da je monogamija iluzorna izmišljotina, ali..."

A taj "ali" bih spomenula i neudatoj Kraljici. Jer Kraljeva baš i nema. Ako uzmeš Princa, onda on mora pristati na taj status, poput Princa Philipa, Vojvode od Edinburgha, koji se mora pokoravati vlasti svoje supruge, Kraljice Elizabete II. Bar javno. Što rade i tko vlada i prevladava u intimi njihovih odaja svijeta se ne tiče.

Inače svoje prinčevstvo, osiromašeno razvodima, djecom iz bivših brakova, neuspjelim poslovnim poduhvatima i/ili "romantično" nepredvidljivim i "spontanim" stilom života možeš pokušati plasirati samo kod jako neiskusnih Princeza. Koje će se s tobom zabaviti dok ne nauče da ima i bolje. Jer ima. Mlađe je bolje, ako ni zbog čega drugoga, zato jer je perspektivnije.

Da, jesam li spomenula da je većina Kraljica koje poznajem neiskusna? Baš zato jer su jako dugo Kraljice; i jer su oduvijek puno radile da bi to bile.

Pretpostavljam da svatko od nas ima neke znance, ili ljude koje čak naziva "prijateljima", s kojima smo se neko vrijeme poklapali u nečemu i zato smo si bili dobri i dragi i družili se... Ali onda jednom sjediš s tom osobom ili s takvim društvom i naiđe netko drugi, a ti pomisliš "zemljo, otvori se" i ponikneš glavom od srama i usrdno se nadaš da te taj netko drugi nije vidio s ovima.

I ja sam imala jednu takvu prijateljicu. Isprva smo se baš dobro podudarale, ona praktična, čvrsto uzemljena, ja nesnalažljiva ondje gdje ona briljira, ali okretna po drugim pitanjima, koja pak nju muče, obje racionalne i saživljene sa svojom seksualnošću. Nekoliko godina uzastopce smo skupa ljetovale, družile se svakodnevno, pomagale si kad je trebalo.

Ali onda sam jednog dana samu sebe uhvatila kako se nesnosno dosađujem s njom na kavi, toliko mi je bilo dosadno da sam prisluškivala razgovore za svim drugim stolovima u slušnom dosegu. Zatim sam primijetila da mi njena prizemnost ide na živce i da nemam strpljenja savjetovati takvu osobu. Poslije toga mi je počeo smetati njen dekolte: predubok, prenaboran, ponižavajući apel ocvalog seksepila.

Pokušala sam joj reći. Pokušala sam skratiti njene ekspozee o slaganju robe na police ili Excel tablicama, rasvijetliti da ljudski odnosi ne počivaju isključivo na izravnom daj-dam i da se tijelo s godinama mijenja pa bi trebao i izbor odjevnih predmeta. Nije čula ništa osim ovog posljednjeg: "Ne", odlučno je izjavila, "još nije vrijeme da se opustimo!"

A po mojem, to je vrijeme već odavno prošlo: opustile smo se. Gravitacijski.

Konačno je stigao onaj dan koji spominjem u prvom odlomku: moja dekoltirana prijateljica sklona zvjerskim uzorcima i perju na odjeći i ja nalijećemo na moje dvije znanice iz drugog konteksta. Ove je premjeravaju, a ja crvenim. Brzo je odvlačim na drugu stranu i žderem se, stidim se jer sam se postidjela zbog njene pojave, stidim se što mi je bilo drago jer nije ništa rekla jer bi blamaža možda bila i gora, stidim se jer je se odričem, a do ovih dviju mi i nije baš naročito stalo, stidim se u njeno ime, stidim se svojih reakcija, ali dvojbe nema: ne želim biti s njom. Ne želim da nas trpaju u isti koš.

I tak, to je bio kraj. Ne odmah, ali ubrzo se našao neki razlog za zakvačiti se, pa još neki za otvoreniji sukob i konačno jedan pravi za pravu pravcatu svađu i dugoročno zamjeranje. Vratila sam joj ključeve njenog stana, pokupila svoje i prekinule smo svaku komunikaciju.

Nedavno sam je srela. Poslušala me, dekolte je bio puno umjereniji; ona puno opuštenija s desetak kila više. Nismo si imale ništa reći.

Danas sam se toga sjetila jer sam osjetila istovjetan sram kad sam otvorila blog. I zapitala sam se, zašto je MENE sram? Kakve ja veze imam s time što ljudi pišu gluposti, uvijek iznova, bez promjene, bez pomaka, što uvijek imaš jedan set likova koji tjeraju jednu vrst gluposti i drugi koji tjera drugu, što se stalno vrti isto uz neznatne i nedovoljno zanimljive varijacije... Ako ne želim biti viđena u takvom društvu, rješenje je jednostavno, čak ni svađa nije potrebna, nikome ništa ne moraš vratiti, nikakve dugove ne treba utjerivati. Okreneš se i odeš.

Ali, onda sam ustanovila da mi blog ipak koristi: baš zato jer vrti stalno jedno te isto. Uz dovoljno strpljenja, prepoznat ću u njemu većinu vlastitih životnih situacija o kojima nisam (dovoljno) promišljala, koje sam ostavila neka se kisele u nezadovoljstvu i nerazumijevanju. Danas sam shvatila zašto više nisam htjela dekoltiranu prijateljicu, čak ni kad je navukla dolčevitu: jer me držala u jednom stanju, u nekoj životnoj fazi iz koje sam htjela van. Ne zlonamjerno, jednostavno zato jer ona nije bila spremna.

Hoću li sljedeći put biti strpljivija? Manje radikalna? Ne znam. Ali mislim da bih trebala.

Eto, doživjeh u svojim zrelim godinama da nekoga razdjevičim! I to ovdje, na Iskrici.

Porukom. Naime, kaže da sam mu ja poslala prvu iskričarsku poruku. Istina ili ne, ali sad je u mojim mislima ovjekovječen kao moj "razdjevičeni Iskričar" i kvit! I zato nezaboravan.

Zanimljivo, bolje pamtim one kojima sam ja po nečem bila prva, nego one koji su bili prvi meni. Evo, dan danas se sjećam Belgijanca čije se prezime može prevesti kao "Kruškić", a kojem sam bila prva djevojka koju je poljubio. Onak, zapraf i kak se šika: pod zajedničkim kišobranom, uz romantično razlisatalu živicu, duboko, strastveno i nespretno. Naravno, pamtim čak i klinca iz vrtića kojem sam bila prva cura u koju se zaljubio, i to nesretno, jer sam ja već bila zaljubljena u drugoga. Mali Mišo. Sjećam se i momka kojem sam bila prvo seksualno iskustvo, iako sam takve oduvijek izbjegavala, tehnokratski uvjerena da osjetljive stvari treba povjeriti isključivo stručnim i iskusnim osobama; ali, eto, i to mi se zalomilo.

Naravno, pamtim ja i svoje prve, ali ne bih o njima. Donekle zato jer ih ne bih izlagala zlonamjernim iskričarskim pogledima, ali i stoga jer je tu bilo nekih dvojbi, naime, što je npr. prvo seksualno iskustvo i što točno treba obuhvaćati? Jerbo je to kod mene išlo u nastavcima, malo-pomalo, ali ne s istom osobom. Mogla bih sad spomenuti onoga s kojim su se slučili svi bitni elementi, od zacopanosti do orgazma, ali nekak mi žao tako bešćutno zanemariti zasluge njegovih prethodnika.

Moj razdjevičeni Iskričar mi je napisao da je super što sam mu prva, ali da je njegova ambicija pronaći onu koja će biti zadnja. Hm. Ima nečeg i u tome. Ali mi je nekak neveselo, iako taj kraj nekog niza valjda podrazumijeva početak nekog novog, poželjnijeg. Ja ne volim ništa zadnje, osim ako se ne radi o ratama kredita, bolovima ili bubrežnim kamencima. Užasavam se pomisli da je neki poljubac možda bio zadnji, ili neki susret, ili neka ljubav... I da poslije njih nema više. Ništa. Ništa takvog.

Tak da ipak radije pamtim prve. I volim biti prva.

Dvije teme, ali međusobno povezane.

Ako je moralni imperativ u filozofiji ono unutrašnje čovjekovo načelo kojim određuje svoje postupke, onda je seksualni imperativ ono unutrašnje čovjekovo načelo kojim određuje svoje seksualne postupke. U oba slučaja, spomenuti imperativi su voljna djelatnost utemeljena na prosudbi da je određeni postupak nužan. Da malo prepričam Kanta, postoje dvije vrste imperativa, hipotetički, koji ukazuje na nužnost nekog postupka kao sredstva za postizanje nečeg drugog što smatramo dobrim i kategorički imperativ, a to je onaj koji određeni postupak sagledava kao objekitvno nužan sam za sebe, bez veze s nekom drugom svrhom.

Međutim, nije ovo filozofski traktat. Jednostavnije rečeno, meni se čini da je seksualna aktivnost u suvremenom društvu postala imperativna, ali bez ikakvog moralnog imperativa: jednostavno zato jer seksualno aktivni i zainteresirani ljudi više troše. Naravno, smislilo se tu raznoraznih drugih ciljeva zbog kojih bi seksanje trebalo biti imperativno, od prokreacije (za koju više nije nužno) do tjelesnog i umnog zdravlja, društvene uklopljenosti i čistog užitka. Ali, zapravo, koliko god o tome mozgala, a jesam pomalo, nisam uspjela pronaći niti jedan jedincati valjani razlog zašto bi se neka osoba baš morala seksati i to prema točno određenom rasporedu, npr. od punoljetnosti do rane starosti.

S druge strane, nisam uvidjela niti jedan jedini valjani razlog zašto se osoba ne bi seksala, osim u dobi kad je to štetno po njeno mentalno i tjelesno zdravlje i/ili protiv njene volje i izbora.

Najvažnije od svega, nisam se uspjela domisliti niti jednom jedincatom razlogu zašto bi ovakav ili onakav izbor trebao određivati sve naše buduće izbore do kraja života. Kao što napisah na jednom drugom blogu, u nekom životnom razdoblju mi se apstinencija može ukazati kao najbolji izbor, kako moralno, tako i zdravstveno, društveno, mentalno, emocionalno itd., dok u nekom drugom razdoblju mogu imati sasvim valjanih (pa i moralno!) razloga za švrljanje; ili za seksualnu monogamiju. Ljudi nisu konzistentna bića, a bogme ni svijet oko nas nije dosljedan, zato zbilja ne vidim zašto bih se trajno trebala opredijeliti za neku vrst seksualne (ne)aktivnosti.

Međutim, seksualni imperativ nameće potrebu (dakle - lažnjaka, ne pravu potrebu) da se seksamo što više, da nam to bude važno, da se neprestano bavimo svojim seksualnim potencijalom, da ga uvijek održavamo na visokoj razini, da u to ulažemo sredstva, vrijeme i energiju te da patimo ako opadne; ili ako se naš unutrašnji izbor kosi s općedruštvenim seksualnim imperativom.

Koji pak stvara očekivanje i želju da naša seksualna i kolateralno seksualne aktivnosti traju podjednakim intenzitetom od prve ševe nadalje, valjda do smrti; ili bar maksimalnim mogućim intenzitetom, s obzirom na zdravlje, tjelesnu kondiciju i sposobnost privlačenja partnera.

Eh, a ovaj zadnji čimbenik dovodi temu u vezu sa starenjem. Kad sposobnost privlačenja partnera opada. Eeeeeee, tu je najveća lova za sve moguće industrije, od kozmetičke do farmaceutske! I zato pati, baby, pati od prve bore do zadnje sjedine, žderi se što i najružnija cura od dvadesetak ljeta ipak ima veće izbore nego najljepša 50-godišnjakinja, uloži, potrudi se, plati, plastificiraj, botoksiraj, napuši, zategni, pritegni, nakljukaj se i fukaj se, fukaj se, fukaj se!!!

Jel to vama, ljudi, normalno? Meni nije. Seks ima svoju prirodnu, prokreacijsku funkciju, a užitak je motivacijski bonus. Zato mi je prirodno i normalno da se mladi ljudi ševe, da u svojim izborima budu nedosljedni baš zato jer ih imaju napretek... Prirodno mi je pratiti i promjene vlastitog uma i tijela, oblikovanje ukusa za određene izbore i odbacivanje nekih drugih, traženje kompleksnijih odnosa, postupno odvajanje od libidinozne nagonovnosti i napokon, opadanje samog libida. Nije mi normalno procjenjivati svoju vrijednost kao osobe u ukupnosti svih svojih osobina isključivo na osnovu broja ljudi koji su me smatrali i/ili me još uvijek smatraju poželjnom seksualnom partnericom. Ne u ovoj, takozvanoj ZRELOJ dobi.

Ali nije da ne volim seks. Još uvijek. I to jako. Ipak, neću ga prakticirati samo zato da netko ne bi loše pomislio o meni. Svoje sazrijevanje - iliti starenje - baš u tom pogledu smatram nagradom: sve manje ti je stalo da zadovoljiš druge, a sve više da udovoljiš sebi.

Njegova dlaka na čvrsto zategnutoj plahti ju je raznježila. Prizvala je slatkasti miris njegovih mošnji i gorkasti sjemena, i mekoću poljubaca i čvrstinu zagrljaja, i kiselkasti znoj omotan mirisom sasvim svakodnevnog dezodorana, i šaputanje, i dugi udah fine, jake cigarete. Mokra po bedrima. Bolna u mišićima koje je zaboravila.

Pažljivo je primila dlaku, zavojitu i oštru. Odoljela je napasti da je ponjuši. Koliko će je ta dlaka nervirati kad ga zavoli? Ne ta, nego takve, mnogo takvih, koje će posijati po njenoj čistoj posteljini? Kad ga zavoli. Kad dlake prestanu biti radost.

A mogla bi ga zavoljeti. Mogla bi ga pustiti da se raširi njenim mislima kao što se noćas raširio po njenom krevetu, mogla bi pristati neka je zgrabi, čvrsto, tako da ne može više ništa, a hoće sve što i on hoće, mogla bi sve svoje želje uroniti u njegov ritam, mogla bi se raširiti da mu da mjesta gdje god mu je lijepo. Mogla bi dopustiti da joj krevet bude pun dlaka, i njegovih i njenih.

Mogla bi biti njegov prvi dodir ujutro, njegova prva misao, prva želja u svakome danu. Mogla bi se riješiti onih silnih jastučića kojima se podbočuje kad čita ili gleda televiziju u krevetu, mogla bi se nasloniti na njegova bučna prsa i pustiti ga da joj mrsi kosu i priča nešto što odjekuje njegovom nutrinom, tik ispod njenog uha.

Mogla bi svakog jutra čistiti ovakve dlake. Njegove uglavnom. Ona je svoje uklonila. Njenih nema. Preventivno ih je uklonila. Za svaki slučaj. Nije znala da će završiti u krevetu. Dobro, znala je, ali ne zasigurno, više se nadala. Tjednima već održava glatkoću svoje kože i prozračnost spavaće sobe, puši na balkonu, ujutro ustaje petnaest minuta ranije da se losion za tijelo dobro upije nakon tuširanja i da opere kosu...

Danima joj je stan uredan kao nikad prije: prozori oprani, zavjese ispeglane, roba posložena, posteljina svježa za svaki susret, kada oribana, zrcalo prebrisano, hladnjak pun, u špajzi pića, žestica, vino, pivo, bezalkoholno gazirano i negazirano, čaše obrisane, ni kapljica tvrde vode nije ostavila trag, zahod blista, mačak izbačen na balkon, hodnik prohodan, stolice slobodne, krevet spreman. Ona spremna. Umorna, ali spremna.

Bi li mogla tako svaki dan? Ako ga zavoli...

Kamo će s tom dlakom? Ne možeš prvu dlaku nakon prve ševe jednostavno baciti na pod neka čeka usisavanje; a pepeljaru je odnijela. Mili bože, kako će se glupo osjećati ako je sad ceremonijalno odnese do kante za smeće na balkonu!

Gurnula ju je pod jastuk. Za sreću. Za drugi put.

Ali što ako je ovo bilo jedini put?

Jer, nema razloga misliti da nije. Tri kave, jedno kino i onda večera kod nje. ONA je pozvala. Ona je pripremila gnijezdo, ona je napravila mjesta. Umjesto da je čekala, glupača! Možda je kod njega bolje. Možda ima više mjesta. Uostalom, zašto on ne bi ujutro čistio dlake iz kreveta? I njene mrvice. Umirala je od gladi cijelu noć. Kod njega bi se usudila nešto žvaknuti da zaspe. Doma ne. Kao da to više nije njen dom. Kao da je već njegov. Više njegov nego njen.

A možda je više nikad ni ne nazove. Možda je ovo sve. Prekrasna ševa i jedna dlaka. A prije toga mukotrpne pripreme.

Koliko toga može podnijeti ako ga zavoli? Vrijedi li to ove dlake? Upitnosti ove dlake? Koju je ostavio prvi put, možda jedini put, bez razmišljanja, sasvim neobazrivo. A što će biti kad se raskomoti? Kad se izvali u svoj svojoj tjelesnosti i svim neprikrivenim mirisima? Kad zauzme njenu kadu, kad zapiša njen zahod, kad nagazi njenog mačka, kad joj oduzme daljinski, kad ugasi svjetlo? Kad joj počne prepričavati svoje obične, svakodnevne, a ne samo probrane misli?

Posegnula je rukom ispod jastuka i napipala dlaku. Prinijela ju je nosu i duboko udahnula. A onda ju je, kao da soli juhu, ispustila na tepih. Otišla je u kupaonicu i pogledala se u zrcalu. Danas neće oprati kosu, još je dobra. Na brzinu se istuširala i navukla stare gaće, one s rupicom kod lijeve prepone. Odjenula se u traperice i udobnu vestu, koja (još) nije mirisala na "njihov" parfem. Namazala je samo usta, oči ne.

Spakirala je svoju svakodnevnu torbu. Pogladila mačka izvaljenog na krevetu i dala mu svježe vode.

Prije nego što je izašla iz stana, vratila se u spavaću sobu i potražila dlaku na tepihu. Tu je! Podigla ju je i zarinula u džep traperica. Tik uz preponu. Pogledala je svoju urednu sobu i uzdahnula.

A onda je krenula dalje.

Jučer sam se konačno s 5 ili 6 godina starog mobitela prebacila na novi, koji je trenutno pametniji od mene. Toliko je pametan da je iz staroga isrkao sve, čak i srž za koju nisam ni znala da postoji: prastare iskričarske poruke.

Eh. Dobro je ako sam zabilježila broj pošiljatelja pod iskričarskim nickom; ali kad nisam (a nerijetko nisam), pojma nemam tko su ti! Svejedno, brisanje i čituckanje njihovih poruka svojevrsna je rekonstrukcija moje nedavne prošlosti: tehnički servisi auta kojeg više nemam; kupovanje tepiha o kojem još uvijek razmišljam kao o "novom", a zapravo se već isfucao; dogovori u kafićima koji su već odavno prošli prenamjenu prostora...

Erotske poruke od nekoga koga se uopće ne mogu sjetiti, jer mi njegovo ime ne znači ništa, iako bi nick mogao, ali jock, nema ga... Ljutnja nekoga tko kaže da su moje poruke "otkantavajuće" i neka se "izjasnim". Neki koji mi piše u trećem licu, "Laka noć dami", "Smijem li nazvati damu" - majketi, kome ja sve nisam davala svoj broj, zlo mi dođe, te "damske" već godinama ne šmirglam ni na peveteu, a gle, još žive u intimi mojeg osobnog telefončeka.

Ali, nekako mi je drago što sam ih našla: neka bude pokoj njihovoj iskričarskoj duši! Očito su me veselili, a još očitije me nisu zaboljeli. Rijetki su takvi. Zaslužuju brisanje sa svim počastima, koje im iskazujem ovim zapisom.

Da, iskričarska je povijest uglavnom bezbolna, unatoč strastima, gromovitima, neobuzdanima i kratkima poput ljetnih oluja. Začas ih zaboraviš. Pa i kad pokisneš, nema bolovanja, ubrzo te opet netko ogrije.

UGLAVNOM je ključna riječ. Netko me još uvijek ozari; a zbog nekog sam dugo, dugo cvokotala. Njih danas nisam obrisala. Jer još uvijek griju, iako su bezbolni.

A svi su povijest. Moja. Slava im!

*Termin koji je jučer uvela mai_sarai, ne objasnivši ga. Pa si ga ja sad pokušavam objasniti.

Kaže mai (c/p)

"ima ovdje nekih gracija (ja ih zovem tri gracije) koje dobro pišu...cc, vega i meija. but, one pišu za slavu, za dojam (na muške) i za publiku. to se osjeti, to se vidi...barem onaj tko zna čitati."

Na stranu sad to što me svrstala s bloškim pojavama (meiju zbilja ni u ludilu nemrem nazvati "autoricom") koje blage veze nemaju ni s mojim svjetonazorom, ni sa stilom, ni s tematikom, a procjenu kvalitetete zbilja ne moram ni spomenuti, to zbilja vidi "onaj tko zna čitati", što mai očito ne zna fulajući tako spektakularno već u početnoj klasifikaciji. Zagolicalo me ono da mi pišemo (ajd, solidarizirat ću se za potrebe ovog zapisa) za SLAVU.

Ma koju to slavu, majketi??? Za ovih nekoliko stotina likova koji ovdje nešto čituckaju? Jel to slava? OK, priznajem, više je nego potpuna anonimnost, ali mislim da slava podrazumijeva bar nešto više ljudi, a sigurno puno više prestiža i materijalnih i nematerijalnih koristi.

Zatim veli, pišemo za DOJAM. Slažem se. Kao i svatko tko piše, pa čak i kad piše popis za kupovinu: važnije potcrtaš, jel' tak?

"NA MUŠKE", dodaje. Kako kad. Iskustvo me podučilo da muški više trzaju na neke druge dojmove, a pisani ih se slabo primaju. Iako i takvi mogu upaliti, osobito ako se temelje na eksplicitnom spominjanju genitalija, koje čak ni ne moraju biti moje vlastite. Mislim da je tu mai pobrkala svoj stil s mojim. Za ove druge dvije se ne mogu izjašnjavati.

I na kraju zaključuje "ZA PUBLIKU". Pa za koga drugoga? Ako ne računam na publiku, neću ni pisati, nego ću si mislit svoje. Doduše, ta ciljna publika može biti samo moja malenkost, ova sadašnja koja si nešto grunta, ili neka buduća, kojoj ova sadašnja šalje poruku; ali može biti i cjelokupna bloška, hrvatska, europska ili svjetska populacija. Ovisi o mnogo toga.

Međutim, u ovoj raščlambi još uvijek ne uviđamo što bi to bilo "bloško pisanje", iako maini daljnji komentari upućuju na to da bi to bilo ovakvo pisanje kakvim je okarakterizirala nas "gracije". I mislim da je na dobrom tragu, iako ne zato jer zna čitati, nego jer joj se omaklo da nabode kao ćorava koka.

Jerbo i ja sama točno znam kad nešto pišem za blog, a kad je nešto napisano zato jer treba biti napisano, bez precizirane svrhe, ili s nekom drugom namjenom i uciljano na druge i drugačije čitatelje. Ruku na srce, moje je pisanje najčešće uciljano na tzv. idealnog čitatelja, onog nekog tko zaista ZNA čitati. Hoću li i ovu drugu vrst tekstova objaviti na blogu ovisi o nizu čimbenika, ali nije ni obavezno ni zabranjeno.

Iako ja ovdje najradije pišem baš za vas ovdje. Komentiram vas (kao upravo sad mai), zavitlavam, sprdam se s vama ili vas opisujem, partikularno ili općenito, kako kad. Vrijeme moje velikodušnosti, kad sam vam davala na uvid praktički svu svoju produkciju osim vrlo dugih proza, odavno je prošlo. Jer sam vas upoznala i zaključila da nije sve za sve. Pa vam dajem ono što mislim da vam je po mjeri ili malo bolje od mjere prosjeka, onako kako ga procjenjujem.

To je moje bloško pisanje. Još uvijek laskavo, jer je po mjeri i originalno (u značenju "nije prepisano ili prepričano").

Ali postoje i drugačija bloška pisanja, naravno. Neka od njih uopće nisu pisanje, nego su kopiranje zapisa koji bi mogli pobuditi pažnju neke ciljne bloške skupine, linkanje koje linkera/icu valjda prezentira u nekom trenutnom raspoloženju ili općem dojmu koji ima o sebi i želi ostaviti na druge, stavljanje slika koje izražavaju isto kao i linkanje ili služe sličnim svrhama kao npr. moje bloško pisanje, ili vođenje razgovora, što najuspješnije radi marta, a mnogi mnogo manje uspješno oponašaju.

Što se ciljnih skupina tiče, ponekad su to muškarci/žene općenito, što je sasvim OK, zašto ne, a ponekad neke sasvim točno određene osobe. Kako kod mene, tako i kod drugih. Dalo bi se tu razraditi kategorizaciju po sklonostima, npr. meija jako voli privući babinjak prosječno (ne)inteligentnih i (ne)obrazovanih žena i muškaraca i onda ispasti lijepa, pametna i duhovita, iako nije ništa od toga. Bar ne u nekom širem i manje blagonaklonom kontekstu. CC voli isto, ali je uspješnija, obrazovanija, vještija u primjeni raznoraznih stilskih sredstava, a povremeno i nepatvoreno pametna; iako joj uvijek fali iskrene spontanosti i dubine uvida. Mai_sarai je uvijek, ali baš uvijek genitalna. Ne, niste pogrešno pročitali.

A ja...? Hm. Paaaa, priznajem, u zadnje vrijeme se baš nisam iskazala. Uglavnom reagiram na nešto s bloga i očito preferiram kontroverzu. Mislim da se od spomenutih razlikujem po tome što (najčešće) promišljam temu i iznosim mišljenje bez obzira na predviđeno (ne)odobravanje čitateljstva. Ponekad za tu svrhu upogonim čak i svoju kreativnu stranu pa napišem i neku samostojeću pričicu, tj. onakvu koja je dobra priča čak i izvan bloškog konteksta. Za razliku od svojih prijašnjih postupaka, kad sam objavljivala priče nastale izvan bloškog konteksta, ali su mogle funkcionirati i u njemu.

I zato bloško pisanje smatram opasnim za autore koji imaju ambicija nadmašiti bloške okvire. Pisah već o tome, koga zanima nek prokopa po arhivi... Desilo mi se to na što upozoravam, to rasplinuće u piskaranje i sužavanje na mjeru vrlo neidealnih čitatelja...

Svejedno volim blog i bloško pisanje. Sad kad ga znam razlikovati od drugačijeg. Prije svega stoga jer me podučilo da ukupno čitateljstvo obuhvaća nesagledivo drugačije čitatelje od onih koje sam ja sama mogla zamisliti; zatim stoga jer me podučilo da živim u benignom svijetu napučenom vrlo iznadprosječnim ljudima, u kojima su čak i oni koje smatram budalama genijalci u usporedbi s bloškim prosjekom, a ovaj je pak bar malo iznad ukupnog hrvatskog prosjeka već po kriteriju puke informatičke pismenosti. Ukratko, naučila sam smanjiti doživljaj. U svakom smislu osim autorskog.

A naučila sam i čitati. Smeće. Izbore materijala. Ljude koji se kroz njih bloški prezentiraju.

Čituckam pomalo kako se ovi naši bloški umjetnici i umjetnice (navodnike dodati prema vlastitom nahođenju) grče i pjene zbog nikakve ili loše recepcije svojih uradaka, i mislim si, ti vrapca, kaj ak svi mi skupa ovdje zbilja imamo privilegij gledati nastanak genijalnih djela, rane uradke budućih laureata i općeprihvaćenih genijalaca, a pojma nemamo kak će nam budući naraštaji na tome zavidjeti i koliko će nas prezirati zbog toga što ih nismo prepoznali, prigrlili i nagradili dok smo mogli?

A ne bi to bilo prvi put da genijalac nagrajsa jer je ispred svog vremena, predobar za svoju publiku ili jednostavno nevješt u marketingu. Svi znamo kako se proveo npr. Vang Gogh (prodao 2 slike dok je bio živ, i to za malo cuge, a 1990. "Portret dr. Gacheta" postiže cijenu od 82,5 milijuna dolara).

Ni Kafka se nije baš najeo od svojeg pisanja, naprotiv, umro je izgladnio i tuberkulozan, ne objavivši ni retka. Johann Sebastian Bach bi isto tanko kakao da nije bio dobar orguljaš; Edgar Allan Poe je tu i tamo uspio objaviti nešto za sitnu lovu, a na raznoraznim popisima danas općeprihvaćenih genijalaca i umjetničkih veličina koje suvremenici nisu šmirglali pol posto pronalazimo Gauguina, Williama Goldinga, Jamesa Joycea, Isaaca Asimova, Johna le Carrea, Jacka Kerouaca, Stephena Kinga, Marcela Prousta, Williama Faulknera, Johna Grishama, Borgesa, J. K. Rowling pa i Agathu Christie, čija se djela ubrajaju među najčitanije i najprodavanije, tj. treća je na ljestvici, odmah iza Biblije i Williama Shakespearea, a morala je čekati čak 4 godine da joj objave prvu knjigu!

Zgodan mi je i ovaj popis koliko su puta odbijeni neki danas čuveni autori:

Rejections Book/Author
7,000 William Saroyan
140 Jonathan Livingston Seagull by Richard Bach
38 Gone With The Wind by Margaret Mitchell
30 Carrie by Stephen King
26 Watership Down by Richard Adams
22 Dubliners by James Joyce
20 The Kon Tiki Expedition by Thor Heyerdahl
16 The Peter Principle by Laurence J. Peter
15 The Enormous Room by ee cummings
(Cummings self-published this, his first work, now rated a masterpiece, dedicating it to the 15 publishers who had rejected it.)
12 Harry Potter by JK Rowling
(Rowling is vague on the number of rejections she got, saying, "I'm not sure if it was a dozen, but it was plenty...")
7 The Tale of Peter Rabbit by Beatrix Potter
(Potter finally published it herself.)

Izvor: Link

Jesu li se odbijeni i nepriznati genijalci pjenili poput naših - ne znam. Neki vjerojatno jesu. Ali uvjerena sam da na pjenidbu nisu trošili vremena i energije poput ovih ovdje, istinabog, možda samo zato jer mnogi od njih nisu imali ni interneta, ni Iskrice; a opet, mnogi imaju na raspolaganju internet i neki sajt sličan ovome, a svejedno uglavnom pišu svoja djela, a ne obrane svojih djela.

I zato si ja mislim da je manje sramotno ako čitateljstvo ne prepozna vrijednost djela, nego kad autor zanemari vrijednost svojih djela jer mu je važnije priznanje nego njihova kvaliteta. Ne znam je li to Hemingway zbilja rekao, ali u filmu "Ponoć u Parizu" Woodyja Allena kaže: "Ako pišeš, moraš vjerovati da si najbolji pisac na svijetu". Slažem se s tim. Ali ne moraš očekivati da će SVI ili većina dijeliti to mišljenje. Jer ne pišeš za mišljenja: pišeš/stvaraš jer je to potka, osnova tvojeg življenja.

A kritike s "Ne, hvala" odštampaš, npr., na WC papiru.

I pišeš dalje. Ono što TEBI vrijedi. Jer tebe očarava, jer tebe zavodi, jer tebi treba. Više nego pljesak neukih ženica/muškića. Jer pišeš idealnom čitatelju, onome koji vidi sve, shvaća sve, sve cijeni... A takav ne postoji. Nikad.