Ručkić krčkić

Stalno iste teme, ista pitanja na blogu... Dok sam još bila "mlada" (tj. lagala za godine) i svježa na Iskrici, napisala sam svoj odgovor na jedno od njih - pa da ga ponovim. Možda nekome koristi.

EMOCIONALNI PROMISKUITET

Ah, koliko sam se puta zaljubila samo zato da bih se imala razloga poševiti!

Stvarno je grozno što patrijarhalni odgoj čini ženama. Mislim, u mojoj kući je sama pomisao na seks bila tako rizična rabota da je se nije isplatilo poduzimati bez jako, jako dobrog razloga. Pa bih se ja onda zaljubila. Eto. U nadi, valjda, da će ispasti neka jako bitna priča zbog koje će se isplatiti podnijeti roditeljske osude i kazne.

I tak sam postala emocionalna kurva. Neplaćena, naravno. Ali seksualno aktivna.

Zatreskavala sam se neprestano, u tipove koji su to zasluživali i koji nisu. A što ja mogu kad sam tak seksualno potrebita? Valjda su me starci toliko šarafili znajući za tu moju osobinu: naslijedila sam je od njih, bit će.

Inače, sva literatura tvrdi da se žene zatreskavaju NAKON ševe, a ne uoči: onda tek počnu lučiti taj neki hormon za vezivanje. Doduše, mogu se zatreskati i u nekoga s kim se često grle i ljube, to ima isti učinak. Ali, ja se nisam grlila i ljubila - ja bih se zatreskala i odmah bacila poleđuške.

I kad bih ustala, stresla bih tu zatreskanost sa sebe kao pijesak nakon sunčanja, i otišla dalje, pomalo omamljena.

Kad sam se razbistrila - kad sam malo odrasla - shvatila sam da uludo trošim emocije. Točna je ona izreka, "Nije p***a sapun da se troši"; ali emocije su potrošne. Više nisam mogla. Ni zaljubiti se, ni ljubiti. Stresla sam zrnca mogućih ljubavi sa sebe, kao pijesak na plaži... Tko će ih sad naći!

Ali, hrabra sam ja. Imam kanticu. Imam lopaticu. I još nešto vremena do sumraka.


01.12.2008. 21:43:31

Samo muškarci bi rekli "o lijepoj i ružnoj". Mi ne, ako smo prijateljice, što pak ne znači da ne bismo pomislile... Ali, o prijateljicama uvijek sve najbolje. Naglas.

Nikada nisam birala prijateljice po izgledu, ali jesam po štosnosti. Jednu od najdražih sam upoznala s 13 godina i od nulte minute crkavala s njom od smijeha. Imala je i simpatične roditelje koji su me svuda vodili s njima, a stalno su išli na neka zanimljiva mjesta. I moji su nju voljeli, mama se iskazivala kolačima, stari nemiješanjem u naša druženja. A nas dvije smo se smijale, umovale, tugovale skupa i bile jedna drugoj glavne.

Ali u 14. godini moja šaljiva družbenica postade sisata plavuša. Što meni ne bi značilo ama baš ništa, eh, da nije tako puno značilo drugima. Dečkima. I da oni nisu počeli puno značiti nama. I da odjednom nisam postala "ona druga prijateljica", ili samo "prijateljica", a prešutno "ružna prijateljica". Znate ono, pozovu je van, ona se nećka, pa vele "Povedi i prijateljicu". Za podivljat!

Moja me prijateljica zaista voljela. Zbilja. Uvijek mi je osigurala bar 15 minuta na podiju, stalno je isticala koliko sam pametna, kako duhovita, neodoljivo draga... I nije petljala s frajerima koji su mi se sviđali. Nikada. Ali, frigaš ti to kad sam ja ZNALA da se njima više sviđa ona nego ja!

Istodobno s tim mučnim procesom erozije zaista iskrenog prijateljstva zbog neizbježnog spolnog nagona, upoznala sam svoju drugu najbolju prijateljicu, koju također nisam izabrala po kriteriju izgleda nego štosnosti, ali - priznajem! - prilično mi je laknulo kad sam uvidjela da sam u ovom dvojcu JA "lijepa prijateljica". Onda sam tek shvatila kakve sve žrtve podnosi moja plavokosa prijateljica!

Nažalost, oba prijateljstva su iščezla. Moja plavokosa prijateljica više nije znala kako rješavati konflikte interesa pa je malo-pomalo odbludjela prema dečkima s malo pameti i puno novca, za koje je znala da nisu moja interesna sfera. A njoj su se ipak sviđali. Iako se na kraju udala za jednog zgodnog, pametnog i familijarno imućnog, a na koncu svega se obogatila ona sama, za oboje. Ali moja druga prijateljica i ja nismo mogle tako elegantno riješiti svoje sukobe jer su nam se stalno sviđali isti dečki. I onda je ona pukla kad sam ja u njeno ime zavodila jednog (a fakat sam mislila da ga obrađujem za nju, čp!) i na koncu ga zavela. I odbila ga. Ali niš... Na kraju priče nisam imala ni nju, ni njega.

Odonda nemam najbolju prijateljicu. Imam nekoliko prijateljica i ni jedna nije ni najbolja ni najgora. Pomaže i druženje u trojcu ili četvercu, tak da ak jedna zgriješi ljepotom ili pameću imaš s kim izogovarati kurvetinu; lakše joj je tako oprostiti. A i ona je zahvalnija.

I onda milostivo dođu godine kad sve to skup nije tako jako važno... I kad ti više ne smeta što drugi misle. Jednostavno voliš, prijateljicu, muškarca - pa što bude!

logika ravnoteže
raspoređuje pritisak
u podnošljivost
koja u meni izaziva prkos
zanosi me
u opasnu ukošenost
od koje misli pršte
izvijorene
u bljesak bez težine
bez sigurnosne mreže
logike ravnoteže
postajem astronaut
između svjetova
u kojima nikad nitko nije bio
a ja sam padalica

Za 14 dana završava prvo desetljeće ovog tisućljeća; a pored mojeg nicka će pisati brojka 50. Baš lijepo okrugla!

Možda zato imam osjećaj da završavam neki krug, zatvaram ga, započinjem novi... Ne znam što će iz ovog starog ostati u novome, ali nešto sigurno hoće, ipak je življenje spiralno: hoćeš-nećeš, prije ili kasnije se uvijek nađeš u nekoj već poznatoj točki.

I sad malo mozgam o tome što je obilježilo tu moju polovicu stoljeća, što ovo desteljeće... Osjećam se pomalo poput violine koja je odsvirala bezbroj melodija, uvijek istim žicama, a uvijek drugačije. Da, naša narav ovisi o skladbi; možda su žice uvijek iste, ali tonovi nisu, pa onaj koji tako umilno zvuči u jednoj pjesmi postaje disonantan u drugoj. Ali, kad smo jako sretni, ili jako, jako nesretni, sitne pogreške ne mogu narušiti kompoziciju - ona nas nosi svojom vedrinom ili svojom tugom, snažna u osnovnom tonu.

Moje prvo desetljeće u ovom tisućljeću obilježile su Iskrica i jedna od najsretnijih melodija mojeg života, 2008. godina. Da, u toj sam godini bila jako sretna, i znala sam to, za promjenu, prepoznala sam svoju sreću: možda zato jer sam takvu već doživjela; možda zato jer sam znala da sam vjerojatno posljednji put u životu sretna onako kako sam tada bila: seksualno. I zaljubljenički.

Ne, nisam pesimistica: znam ja da ću opet biti jako sretna. Ali mislim da neću biti na isti način. Jer nisam glazbena kutija, nego violina koja starenjem mijenja, produbljuje zvuk, pridaje mu drugačije odjeke. Ali, violina na kojoj nitko ne svira propada... Pa, nadam se da ja neću!



Zato stalno tražim nove umjetnike, nove svirače i klonim se nevještih, u čijim će mi rukama popucati žice. Na Iskrici sam odsvirala neke od svojih najljepših skladbi, neke od najveselijih... Juicy, Indriele i ja u Tklačićevoj sablažnjavamo konobara svojim seksi pričicama; moj Vipovac No.1 i priče koje je nadahnuo... Nicci, baba i ja u verbalnom staccatu... Kolo na roštilju... I nekoliko pianissima bez publike.

A sad sam nekako sve više raspoložena za komornu glazbu i tihe zvuke... Znam, već puno puta sam pomislila, govoto je, ovo je zadnji put, a bilo je još... Nema smisla pljeskati između stavaka.

I eto, danas se osjećam kao violina. I sve vas gledam kao da ste dio orkestra. Neki su timpani, neki činele, neki saksofoni, neki glasovir... Ponekad zvučimo maestralno, svi skupa; a ponekad svatko svira samo za sebe.

Eh, napravismo danas inventuru tko koga voli a tko koga ne i naravno da je netko, kao i obično, ražalošćen i razočaran. Dakle, za sve koji žele pobuđivati više ljubavi, nekoliko korisnih naputaka (s kojima se donekle slažem, prije svega zato jer nisu nikakvo mantranje o bezuvjetnosti, konstelaciji asteroida i sličnim egzaktnim tehnikama, ali ih nisam smislila - izvor je ovdje: Link

1. IMAM ONO ŠTO TI TREBAŠ - Kad traže partnera/icu, ljudi nesvjesno pokušavaju pronaći neku osobu onih svojstava koja im se sviđaju kod njih samih i istovremeno različitih od onih koje kod sebe ne vole. Zato bi trebalo iskazati samopouzdanje, jer će ga podsvjesno protumačiti kao poruku "Ja imam ono što ti treba".

2. UDOVOLJAVANJE KRITERIJIMA - Svatko od nas ima neki popis osnovnih kriterija kojima eventualni partner/ica treba biti dorastao. Premda činjenica da netko udovoljava našim kriterijima ne jamči da ćemo se u tu osobu i zaljubiti, sasvim je sigurno da se NEĆEMO zaljubiti u onu koja ne udovoljava niti jednom. Zato treba doznati što više o osobi koja nas zanima, njenoj obitelji, obrazovanju, uvjerenjima, kako bismo imali neku predodžbu o tim kriterijima i dolazimo li uopće u obzir; u suprotnom, izvisit ćemo još prije nego što smo počeli.

3. IMA LI SMISLA BITI UPORAN? - Vjerojatno ako je vaša meta ovisna o vanjskim čimbenicima zadovoljstva, npr. ako treba nekoga da bi se oraspoložio ili izvukao iz depre. Zato je tak guba dadiljati nekoga kad je u komi, jerbo u takvim razdobljima imamo puno više izgleda u njima pobuditi ljubav.

4. PROGRAMIRAJTE MU PODSVIJEST - Podsvijest usvaja ono što se stalno ponavlja. A pri tome se ne misli na zivkanje svakih pet minuta (jer tako apelirate na njegovu svijest [i istovremeno je iritirate, dodajem ja]), nego na to da mu stalno budete u vidokrugu. Dovoljno je da se često viđate, ne morate čak puno ni pričati.

5. JOŠ MU MALO PROGRAMIRAJTE PODSVIJEST - Ako imate zajedničke frendove, dajte im radni zadatak da stalno - i superlativno! - pričaju o vama. Podsvijest je povodljiva za izvorima u koje ima povjerenja.

6. DOBRO SE POSTAVITE - Što ljudima prvo padne na pamet na spomen vašeg imena? Je li to slika snažne, samouvjerene osobe ili neke jadnice/jadnika? Dobro postavljanje podrazumijeva da se povežete uz određeni imidž koji vam odgovara.

A kajaznam... Iz mojeg osobnog iskustva, kad sam raspoložena za zaljubljivanje, uvijek se zaljubim u nekoga i uvijek se netko zaljubi u mene(objekt i subjekt zaljubljivanja nije nužno ista osoba). Ja bih ipak rekla da je štos prije svega u feromonima. Ali nemre ni ovo naškodit, jel'tak?

Dakle, sretno uparivanje! Ipak svi mi trebamo Link

Pa što bude - bit će!

Svatko od nas je bar u jednom razdoblju života imao susjeda ili susjedu koji provode dane iza zastora, na svojem prozoru. I netremice motre svaki naš (ili bilo čiji) pokret. Uffff, takve valjda voli jedino policija!

Kako će tko reagirati na taj budan pogled iz susjedstva ovisi o mnogočemu, prije svega o našoj vlastitoj naravi: netko će se skrivati, netko će ignorirati, netko mahnuti, a ja imam običaj zastati i zapodjenuti razgovor. Nerijetko ispadne da je "špija" zapravo draga osoba, stidljiva, povučena, možda nepokretna i sve u svemu dobronamjerna. Ali može biti i drugačija: puna raznoraznih "mišljenja", a svako od njih je osuda. I što je najgore, ima slonovsku memoriju i pamti svaki vaš neoprezan pokret, svaku malu indiskretnost, svako poniženje, svađu ili pad bilo koje vrste od Poncija Pilata naovamo... A jedva čeka priliku da ih nekome nabije na nos, istrese na glavu ili prolufta, što glasnije.



E, takve vam "susjede" imamo i mi ovdje na blogu: one koji u životu nisu napisali zapis, ali su zato redovito dežurni komentatori na tuđima. Ponekad ugodni i blagonakloni, no najčešće u svojstvu nezvanog suca i bilježnika naših posrtaja.

Kojih ima. Jer, kao što ne možeš živjeti svoj opipljivi život a da baš nikad ne ispadneš budala, da nikad ne kažeš krivu riječ, da nikad ne pretjeraš, zabriješ, profulaš, ne ljosneš, doslovno i metaforički, tako ne možeš niti pisati blogove bez promašaja koje sam upravo nabrojala. Ne ako ih pišeš iskreno. Pa čak ni ako citiraš kuhinjske krpe, jebiga, opet te odaje izbor.

I ne činimo mi to (samo) iz egzibicionizma: najčešće činimo iz neke svoje potrebe da što potpunije odživimo i ovaj svoj virtualni život, ne sluteći da ovdje ima ljudi koji nisu časni, koji ne znaju granice i mjeru, koji će strpljivo memorirati svaku našu trapavost e da bi nam je servirali u nekom otrovnom komentaru kad nas požele povrijediti, a ima ih koji to žele stalno. Kad naučimo da ih ima i da nemaju čak ni onih minimalnih inhibicija koje ih obično obuzdavaju u RL, već je kasno: izložili smo se. I što sad? Zavući se u puževu kućicu?

Ja ne. Prije svega, takva iskustva su me podučila o ružnijoj strani ljudskih bića, a izuzetno mi je drago što sam je imala prilike spoznati na ovoj beskrvnoj, a ne na onoj puno ranjivijoj, krvavoj koži. A i nisam od onih koji ulaze isključivo u one bitke u kojima mogu pobijediti, poput jednog mojeg bivšeg (Kaže on, kad god se borio i natjecao, uvijek je pobijedio, jer je od početka birao samo takve prilike... Pa jebote, gdje je gušt u tome??? Gdje učenje??? Gdje rast???), prije svega zato jer rat u kojem se nađem i nije protiv drugih, nego za mene, za što meni dražu mene. Zato ću radije izgubiti cijeli niz bitaka nego izgubiti TAJ rat.

Ne mogu cijeniti zlobne zirkalice iza zastora; ne mogu ozbiljno shvaćati njihove osude i kritike. Jer znam da su kukavice. Kako god okreneš, jesu, čak i kad se ubrajaju u onu ugodniju skupinu prozorskih dušebrižnika: oni se BOJE života. Boje se neugodnosti, boje se tuđih prosudbi, boje se dijaloga, boje se pokazati, boje se otvoreno živjeti svoj život.

Njihov izbor.

A moj je da im ne dopustim pljuckati po mojem. Ili babinom. Ili bilo kome koga cijenim. Mučki, skrivečki, s visine, s prozora, iza zastora.

Mnoge su stvari dobre u šlafroku: duga, duga jutarnja kava; ili popodnevna, nakon ćorke; dopisivanje na Iskrici; brbljanje s prijateljicom; posjet muškarca koji te može, ili koji te voli takvu vidjeti; biranje knjige koju ćeš čitati u krevetu...

Ali danas su u šlafroku bile najbolje JABUKE.

Vruće, prhke, posute šećerom u prahu i cimetom. Prava zimska poslastica!

Jela sam ih u šlafroku.

...jer na str. 13 kaže:

- Najpoznatija kurtizana hrvatske literature od Krka pa do Rima zvala se Mande, brate, u Držićevoj komediji Dundo Maroje - kaže Jagoš.
- Kurva ili ljubavnica? - pita stranac.
- Ohooo - nasmijem se. - Majka vam je Francuskinja. Zato pravite tu distinkciju. Kod nas takvih razlika nema. Zapravo ni ljubavnica nema. Ovdje si ili majka stradalnica ili kurva. Još možeš biti i lutka. To su naša društvena pravila.

Mani Gotovac: FALIŠ MI

Zaboravila je (?) spomenuti Staru vješticu.

U ovo predblagdansko vrijeme uvijek se sjetim kako je lijepo imati iluzije; i koliko su neke od njih važne kroz cijeli život.

Ne sjećam se kako je bilo vjerovati u Djeda Mraza, ali jako dobro pamtim koliko je bilo bolno ustanoviti da je - striček Dobrić! I to samo zato jer sam ga nespretno potegnula za bradu dok sam mu se pentrala u krilo. A i ti moji blesavi starci, mogli su se snaći, mogli su mi reći da je Djed Mraz imao neki hitan slučaj i da ga striček Dobrić samo privremeno zamjenjuje, ali ne, kao da su jedva dočekali, sve su priznali: nema ga. Uvijek je to striček Dobrić ili neki drugi striček. A darove kupuju oni sami.

Mislim da moji roditelji, a možda ni mnogi drugi, nikada ne skuže da je nestanak Djeda Mraza kraj cijelog jednog svijeta za dijete: cijelog jednog misaonog i moralnog sklopa. OK, tako sam naučila sublimirati tugu u zadovoljstvo zbog spoznaje, a u tom procesu sam i sama urušila brojne druge dječje svijetove, jer sam, ponosna na svoju spoznaju, jedva čekala raskrinkati nekog stričeka - lažnjaka. I smrskati oh, tako dobru iluziju!

Da, ne sjećam se kako je bilo vjerovati u Djeda Mraza... ali sjećam se kako je bilo vjerovati da nas dečki mogu voljeti onom istom ljubavlju kojom mi njih volimo; sjećam se doba kad je sve bilo ljubav, kad je seks još mirno spavao, zahrknuvši tu i tamo u nekom spomenaru ili onim nekim tekicama s pitanjima, ne sjećam se više kako smo ih zvali... Kad bi nešto zamumlao u ružičastom ili krvavocrvenom srcu, u podijeljenom sendviču, griz tebi-griz meni. I kad smo hodali ako smo išli skupa iz škole.

I sjećam se kako je nepokolebljiva bila ta vjera, čak i kad smo počeli igrati boce i fantova i cmakati se bez ikakvih osjećaja osim stida u zažarenim obrazima, puni nade da će se sreća okrenuti tako da cmoknemo Njega. I još uvijek sam vjerovala da sve što između cura i dečki može i treba biti jest ljubav, ona gotovo mahnita želja da je priznamo, da je objavimo svima, da je podijelimo kao jabuku, sok ili žvaku, čak i kad su mi dečki počeli pipkati do tada im nezanimljive dijelove tijela, kao slučajno, i nuditi da mi pokažu svoje... I kad su im usta odjednom postala puna pički, kuraca i jebanja u svakoj rečenici. Mislila sam da su to blesavci. Nije mi bilo ni nakraj pameti da je i njih moguće voljeti i da će ih netko zasigurno voljeti: dečki koje sam ja voljela nisu bili takvi.

I još uvijek sam vjerovala da je ljubav sasvim izvjesna, zaslužena time što se kužimo, što imamo istu furku, što smo oboje guba i onda kad me prvi put poljubio moj najbolji prijatelj, zato jer sam bila strašno, strašno tužna. Poljubio me najnježnije što je znao, jezikom, i sjećam se, kroz glavu mi je mahnito prolazila mehanika tog čina, koordinacija disanja, pokreta jezika i vilice, usklađivanje noseva, ali i spoznaja da je to - to, da je on sad zauvijek u mojem životu, zbog tog poljupca neizbježan u svim mojim sjećanjima, jesemti, pa ja sam već i memoare pisala, i bila sam manje tužna. U šlafroku. Koji se rastvorio. I on me ovlaš dodirnuo. Samo ovlaš. Ne dalje. Jer sam bila tužna. I jer me volio.

A ja sam ga otjerala. Ah, dan-danas mozgam zašto... Jer je bio preobičan? Jer sam ga previše voljela? Ne, ne zato, još nisam bila prekaljena i okaljana cinizmom, nisam o ljubavi razmišljala kao o nečem prolaznom... Previše sam ga voljela, ali kao brata: bilo je nečeg incestuoznog u tom poljupcu.

Iako je bio najbolji što može biti. Onaj prvi.

I tada je počela erozija. Počele su sumnje. Jer, ako me tako može poljubiti netko za koga znam da je pipkao onu Ciciku u podrumu dok smo skupljali stari papir i da joj je zauzvrat pisao zadaće, jer je bila loša učenica... pa, onda je svašta moguće.

I onda sam se opet sjetila kako je to bilo kad sam Djeda Mraza slučajno potegnula za bradu.

... je za mene najbolji put. Iako kažu da najbolje prolaze oni koji znaju svoj cilj, nije li to upravo suprotno onome što žele - neprolaznosti? A u mojoj naravi je, naprotiv, neki beduinski nemir, zazor od stajanja, užas od ograničenosti.

Draže mi je bespuće. Čak i kad se bojim da ga neću preživjeti, ali uvijek izdržim, jer sve ima kraj i uvijek možeš još malo dalje. Ili se nekamo vratiti. Pa i kad sam jako umorna, gotovo uvijek odolim putokazima: Bračna luka ovamo, Kockarnica onamo, Oaza mira daleko, Otok Sreće još malo... Ne, jer koji god smjer izabrala, uvijek me vuku i svi oni drugi, i uvijek me muči što sam propustila.

Ali povremeno uskočim u neki vlak i smijem se sucu s batom na gotovs koji priča viceve o slijepcima, ili pomognem slijepcu koji me ne bi ni štapom u mraku, odolim namjerniku sa zadnjim namjerama, podijelim sendvič s beskućnikom koji će se skućiti kad ugrabi priliku, pokrijem kaputom zavodnika kojeg je zavelo ugodno kloparanje tračnica pa se pretvorio u sanjara, koji pak tvrdi da me već sretao u svojim snovima u kojima smo zajedno čerečili pile koje je ispohala njegova majka...

I gotovo uvijek desi nam se ljubav, besciljna od slučajnosti, u nekom međuspremniku naših prisutnosti baš u tom vlaku, na tom putu i u tom trenu. Koliko puta sam zaboravila sići, iako sam osjetila da bi bilo vrijeme, i našla se na tuđem odredištu!

I zaboli kad shvatiš da ono nije tvoje, jer ti svojega nemaš. Privlačna su ta ognjišta s pucketavim mirisom od kojeg plešu pahulje pred prozorom, pospano polako podmukle, kao oni trnci koji ti vrve udovima, kao žmarci koji te kostriješe, kao pokret sputan tkaninama, kao neizbježnost poraza.

Pa krenem dalje. Ostavim međuspremnik, jer sam se okrijepila. Možda se vratim, možda nikada više. Odem bez kofera, svoju prtljagu imam u džepovima: stisnute fige.

Za još malo. Za ugodno iznenađenje.

Za kraj koji će me zateći bez cilja.

Sanjala sam crnca. Golog-golcatog, sjajnog, napete čokoladne kože, vretenastog. Isprva ga nisam vidjela, jer sam ležala izvaljena u krevetu nekog lijepog hotelskog apartmana, i valjda sam naručila masažu i masaža je stigla, i bilo mi je pre-kras-no, a onda sam ugledala te tamne ruke. "Ja sam Doktor", rekao je crnac velikim slovom i nastavio me masirati, nimalo liječnički.

Masirao me ispružen uz moja leđa, i nagnut licem prema mojem, masirao me cijelim tijelom, ali kad sam rekla neka umasira sve, do zadnjeg, sjetio se da nema kondome. Pih, i to ti je Doktor!

Priznajem, zgriješili smo. Bez zaštite.

A čim su moji sladostrasni jecaji utihnuli, crnac-Doktor brže bolje, onako gol-golcat, izleti u hodnik. A ja za njim, odjednom odjevena od glave do pete, da vidim što mu je. I nađem ga u zahodu. Sere. Onako prelijepo gol, uz otvorena vrata. Velim mu "Zašto ovdje, pa i kod mene u apartmanu ima zahod?"

I to vam je to, dragi moji: trebam crnca! Da odcrnči svoje kod mene, a sere negdje drugdje. Jerbo, iako sam ga ono pitala, bilo je to iz čiste uljudnosti - bilo mi je drago što je svoje "miomirise" odlučio podijeliti s javnošću, a ne intimom moje sobe.

Je li to cinizam? Ili zamor materijala? Ili jednostavno moja varijanta?

Jer, što više i bolje spoznajem muškarce, sve više ih doživljavam kao bića potpuno drugačija od sebe, strana, fascinantna u različitosti, ali... druga je to rasa. Možda zato jer nisam imala braće, jer nisam imala dragog oca koji bi me obožavao kao u holivudskom filmu, ali muškarce sam imala prilike upoznati u onim njihovim dragim, toplim, umilnim značajkama, u onim sličnostima koje volim i kod sebe, samo kad i ako bismo postali jako, jako bliski. A tada obavezno u kombinaciji s njihovim sranjima. I znate kaj? Ako niste naviknuti na takve mirise, ne sviđaju vam se.

I premda se s njima stapam neoprezno i bez zaštite, moj ljubavni život je hotelski izdvojen iz moje svakodnevice. Raskošan, udoban, stvoren da mi ugađa. Košta to, naravno... Ali, priuštim si, tu i tamo.

"Osjećam se vrlo neduhovito", rekla je i zbacila ruku s ramena, "osjećam se kao da će mi ispasti zubi i zato osmijeh nema smisla, treba ga prištedjeti za bljesak, za photo opportunity, za nešto divno, treba biti iskren", rekla je i okrenula se prema groblju, na kojem nikoga nisu poznavali nego su samo prolazili, usput i slučajno, nenamjerni namjernici u šetnji koja je postala preširoka za stare kapute.

"Ne volim gledati fotografije na kojima sam sretan", rekao je, zagledavši se u ovalnu crno-bijelu sliku pokojne žene nekog pokojnog muškarca koji je bio star kad je umro, ali je ona na slici bila mlada, "previše je to bolno, taj gubitak koji zadržavaš u ponižavajuće uskom okviru".

Mali bijeli pas je mirno sjedio na crnoj ploči svježe ulaštenog groba. Nije ni trepnuo kad je škljocnula fotoaparatom.

"Crno-bijele slike su uvijek napetije, zar ne? Imaju težinu", ozbiljno je zaklimala i ulovila ga u objektiv, slučano zaustavljenog ispred križa tako da mu je izrastao iz leđa poput krila. "Kao svođenje računa."

"Sva moja sjećanja su crno-bijela", odgovorio je, začuđen.

"A snovi?"

"A snovi mirišu. Noćas sam te grlio u snu."

"Sjećam se", odgovorila je.

"Ne, u mojem SNU sam te grlio."

"Da, i ja sam ga sanjala. Imala sam onu toplu toplu narančastu vestu, sjedio si tik uz mene i pokazivao mi fotke na ekranu i stisnuo si me jako, malo nepoćudno, uz bedro, vrškom srednjaka si mi bio u preponi, a drugom rukom si mi stiskao rame, ugodno bolno, i toplo, tako lijepo toplo…"

"Mirisala si na vunu i naranče."

Gotovo se osmijehnula, bezubo, samo usnicama. Nad glavom joj je zalepetala velika crna ptica s nečim sjajnim u kljunu. Brzo se okrenula i škljocnula.

"Ova će biti dobra", rekao je i dublje uronio u premali kaput.

"Ove će biti crno-bijele" odgovorila je i pospremila aparat.

"Pokazat ćeš mi kad budu gotove?"

Klimnula je. "Idemo dalje?"

"Nema dalje", odgovorio je.

E, kad je Jozo doveo tu svoju Zagorku, bit će da su mu se otac i mati u grobu okrenuli! Ali Jozi nikad nitko ništa nije mogao reći, uvijek je taj po svom... Dobro je što iz Amerike nije neku dovukao.

A ova je bila neka Židovka koju je našao u Zagrebu, imala je neko židovsko ime, Helga, Gertruda, Jutta, Ana, tko će je znati... Blonda, sitna, a lukava ko ljuta zmija! Odmah je ta bacila oko na Jozino imanje: dovela ona neke "stručnjake", pa oni raskrčili onu zemlju tamo na brdu i posadili tko zna kakvo bilje. I posjekli ono malo šume što je ostalo, pa zasadili novo, a pored nje masline. A oko kuće su im tri godine rovali bageri: kaže ona, napravit će umjetničku koloniju. E da, samo nam još takvi trebaju!

Ali Jozo ni da pisne. Napravila ona i staklenik, i botanički vrt (ono tamo na brdu), a kuću pretvorila u tu svoju koloniju. A što će, jadan čovjek, četvero mu djece rodila, mora šutjet zbog te nejačadi. Prvo im je bilo žensko, pa je brzo zatrudnjela sina, a zatim blizance, da zapečati. A vidiš da zmija samo smišlja kako će oteti.

Ide ona po selu a oči joj samo vrludaju. Kažemo mi njoj "Hvaljen Isus!", a ona nama "Dobar dan!" I odmah nešto pita: da zašto ona ograda iz Bauhausa kad ima kamena... Te što će nam "gotika", kaže ona, nije to odavde. Ona bi etno-selo. Zagorka! Ovdje ona nama došla zapovijedati što ćemo i kako ćemo... Pa ne živimo mi od židovskih para pa da nam drugi slaže kamen na kamen, ženska glavo!

A u crkvu Zagorka ni da bi koraknula. Sve dok Jozo, valjda, nije dreknuo pa došla i ona. I onda kaže "Faljen Isus". Fali tebi, draga moja, vjere i poštenja, a kod nas se Isus hvali, ne fali. Onda je dovela nekog svog Zagorca iz Zagreba da obnovi crkvu. Ma što ćeš obnavljati, a selo gradi novu, svu od mramora! Sve samo da Jozo vidi... Ali, od toga je, Bogu hvala, ipak na kraju odustala.

I tako ona deset godina. Pravi se da je naša, hoda po selu u gumenim čizmama kao da je stalno blato, a nije, po kući ima čarape od oštre vune koje nitko pri zdravoj pameti ne bi obuo, te stalno zapitkuje žene, kako vezu ono, kako pletu ovo, a sve s ciljem da to proda onim svojima, onim umjetnicima što joj dolaze. Budu oni ovdje po mjesec-dva, jedan i pola godine, sve Jozi pred očima. Maljaju nešto oko kuće, pa fotografiraju, pa rade neke kipove od suhog granja i kamenja i onda sve to ostave u Jozinom dvorištu. Napiju se i po noći plešu oko kuće, sve sami vještci i vještice i onda čuješ kako se sprdaju, iz Perine kuće, koju je muku mučeći u bijelome svijetu nadogradio, iz Markove klaonice (rekoše da ga treba prijaviti), pa im ne valja što su nam dvorišta betonirana, sprdaju se čak i zbog plastičnog cvijeća oko oltara... A one njihove kurvetine zavidno gledaju Jurin Mercedes E klase ispred kuće.

Došla jednom ona njihova mala, najstarija, kod nas u kuću. Dovela je naša, poslije škole. I ja što ću, dijete je dijete, posjednem malu i dam joj marelice. A pita ona mene, jesu li špricane... Da je kod njih sve eko-uzgoj. E, kad onda nisam pukla nikad neću! Kažem ja njoj, eko ti je materi u glavi, a kod mene su marelice, jedi ili ostavi, ali moje ti sigurno nisu crvljive. I pojela je. Ah, siroto dijete! Ali, kad je mala navršila petnaestu, pošalje nju Zagorka u Englesku, u neku privatnu školu. Nisu joj više bile dobre naše, ni škole, ni marelice.

A Jozo se u međuvremenu razbolio. Znali smo mi, ništa dobroga od tog braka sa Zagorkom ne može izaći... Odvela ona njega u Zagreb, pa u London, pa nekamo u Ameriku. A za to vrijeme uposlila te neke svoje "umjetnike" da nadgledaju imanje. A jesmo se s njima napatili! Kažu oni, voda ne valja, zato se Jozo razbolio. Vodena glava. Jest da u selu ima takvih, ali ima i bez vode u glavi, živih i zdravih. Sve samo da istina ne bi izbila na vidjelo, da je Zagorka bacila čini kako bi konačno došla na svoje, to jest uzela Jozi njegovo.

Vratiše se oni iz Amerike. Sad je tek Zagorka pokazala svoje pravo lice! Kuća puna muškadije, po noći orgije, svjetla se ne gase. Jadnom Jozi ne da čestite hrane, nego sve neke bobice i mahunarke. Pa on, jadan, pobjegne od kuće i traži tko će ga nahraniti, preklinje malo slanine i rakije. I tako deset godina. I na samrti je još bulaznio: pozvao on mojeg Marka, i kaže mu "Pomozi mojoj ženi, ne može ona ovdje sama!" E, kad moj Marko tada nije zaplakao, nikada ni neće! Priča on to meni, a oči mu se cakle od muke... A što ćeš. Nema ti gore vještice od Zagorke.

I umre Jozo. Pokopala ga na našem groblju, pošteno, uz sve počasti. Mislili smo, sad je gotovo, ode ona svojim Zagorcima. Ili židovima. Ali ne da se ta! Još je pet godina dovodila onu svoju bagru...

A onda se ona najstarija kći udala u Engleskoj, a sin, najstariji, ne blizanac, napravio u kući disko. Taj je Jozi bio najsličniji. Za ostale - tko će ga znati. Ona i blizanci su sve češće odlazili u Zagreb ili tko zna kamo. Onda se i sin zaljubio u neku židovku ili Zagorku i odlučio sve prodati.

Sad su Jozino imanje kupili neki Austrijanci. Židovi, sigurno, uvijek ti međusobno trguju. Ova je izvukla što je mogla i boli je dupe za nas. I još uvijek nas pozdravlja "Faljen Isus!"

Svijet se srušio
Kao snijeg s krova
prvo pahulja
onda sve ostalo
Gromko se svijet srušio
a nije bio puni sat
ni minuta
sekunde su samo frcale
Svijet se srušio
onako
baš od srca
dok smo imali pune ruke
Rijetki su uhvatili
poneku uspomenu
Svijet se srušio
Znam
A ja još uvijek hodam
samo ne znam po čemu

...nažalost, nisu oni koji u Hrvatskoj žive i za Hrvatsku privređuju. Nego su to oni koji svrate da bi sebi pomogli.

Hrvatska me sve više i više neodoljivo podsjeća na usamljenu staricu koju nemilice pelješe daljnji rođaci, uopće ne vodeći računa o tome što će biti s njom i hoće li preživjeti, a kamoli poživjeti. I premda se slažem s tvrdnjom da je glupo nekoga procjenjivati ISKLJUČIVO na osnovu toga je li se rodio nekoliko stotina kilometara bliže ili dalje od nas (copyright by nicci), sve mi se čini da takve procjene sve više diskriminiraju Hrvate, one koji ovdje žive, rade, doprinose i čija budućnost ovisi o preživljavanju ove države.

Uzmimo za primjer hipotetsku situaciju: Nekoliko stotina kilometara istočnije od Zagreba, u državi gdje rođenjem možeš steći dvostruku putovnicu, rodi se dijete sa znatnim tjelesnim oštećenjima. Nevolja je to, ali roditelji tog djeteta uredno uplaćuju u fondove zdravstvenog i mirovinskog osiguranja svoje zemlje (a činili su to i njihovi roditelji), tako da dijete ima pravo na potrebnu skrb i uredno je ostvaruje. Njegovi roditelji također izdvajaju za obrazovanje i zapošljavanje žitelja svoje zemlje, tako da dijete ni tu nema problema, štoviše, ostvaruje i određene povlastice, također pravedno i zasluženo, tj. plaćeno. Pri kraju ove ne baš nesretne, iako teške priče, dijete se zapošljava, radi koliko može i potom - opet sasvim opravdano! - stječe pravo na mirovinu.

I u tom se trenu sjeti svoje druge putovnice! One Hrvatske. A u Hrvatskoj su invalidnine veće. I nema veze što ni to dijete pred mirovinom, ni njegovi preci nikada nisu izdvojili ni dinara, marke, kune ili eura za Hrvatsku, on bi sad ovdje realizirao svoje "pravo". I to uz puno kršćanske retorike u stilu "pomozi bližnjem"...

E, vidite, u tom trenutku ja postajem negostoljubiva. I diskriminiram po mjestu ne rođenja, nego uplata. Možda i ne bih da živim u obilju, ali ne živim, nego mi se upravo nametnulo 10 godina odgode MOJE ZASLUŽENE mirovine, jer 35 godina mojih uplata u državi u kojoj živim i radim očito ne pokriva davanja šakom i kapom; ne pokriva niti ona bližnjima, zemljopisno, financijski, pa i moralno. Pa mi dođe da prepustim svoj stan ovim daljnjim rođacima i pokupim se nekoliko stotina kilometara istočnije, gdje je život jeftiniji i gdje se ranije ide u penziju pa si tako skratim muke, svojim hrvatskim minimalcem koji bi tamo možda i mogao nešto vrijediti.

A ulazak u EU se plaća. To je klub koji naplaćuje povlastice, ali ih ne dijeli: de facto, plaća se prilika da ih steknemo. Mi. Hrvati koji ovdje živimo i plaćamo dadžbine. A kad i ako ih steknemo, što je vrlo upitno, sigurna sam da će nam se pridružiti i daljnja rodbina, ali ne u borbi, nego u podjeli.

Sretnici. Oni koji tako mogu!