Ručkić krčkić

Bilo ih je, tih krivih... Krivih, iskrivljenih, pogrešnih, promašenih, neudobnih, nepodobnih, nepoćudnih, neuljudnih, nedohvatnih, neuhvatljivih, neshvatljivih, nespremnih, nedostatnih, neuzvratnih, nezuvraćenih, nenamjernih, ali nepobitnih.

Bilo ih je s etiketom i bez nje, skupih i jeftinih, lakih i teških, izdržljivih i trošnih, s placa, s mora, s trga, s posla, iz mraka, iz vica, iz objesti, iz dosade, iz potrebe, iz čežnje, kroz razgovore, kroz dodire, preko prijatelja, preko rodbine, preko pisama, preko žice, preko mora, na stranim jezicima, u hotelima, na plažama, kod kuće, u gostima, na raskrižjima, u prolazu, na odlasku, bez pozdrava, i sve su bile krive, a ni jedna pogrešna.

I sve su bile krive za moje bojazni, moja kajanja, moja pitanja, moja skitanja, moje pjesme, moje snove, moje suze, moje opreze, moje zareze, moje rezove, moje uzlete, moja padanja, moje mijene, moje gorčine, moje jačine, moje radosti i sve, baš sve moje sreće; a ponekad sam bila kriva i ja.

Kriva sam i ja: jer volim voljeti. I ne mogu to ispraviti. I možda zato nikada ne mozgam o pravoj ljubavi.

Link

Danas kolegica i ja ulazimo u veliku dvoranu punu studenata koji će za nekoliko minuta pisati ispit, pod našim nadzorom. Imamo i trećeg, muškog, ali taj kasni. Kroz žamor ih premještamo, pregledavamo ima li šalabahtera, sve uz glasnije ili nešto tiše pobune i tisuću "zašto?", konačno ih organiziramo kako treba i sad bi valjalo dati upute. Ali jock, nemreš kroz galamu. Iako nismo nevidljive. Niti baš neke blage i tihe ženice.

Ali, sad ulazi kolega i na faci mu vidiš da mu žamor smeta. Nije ni kaput skinuo: samo je stao i dreknuo "TIŠINA!" I bila je.

Kasnije sam izbacila jednu studenticu zbog prepisivanja. Došla je mojoj kolegici sa "Zašto me OVA izbacila...?", a onda izašla zalupivši vratima. Kolega je također izbacio jednoga. Izašao je tiho, bez raspravljanja.

I moš ti sad dubit na trepavicama, muško je tu da drekne i uvede red! Ni dvije opake mu nisu ravne. Ma, ni tri! Cijela vojska Amazonki - možda. Samo "možda".

A što bude kad je žena po svemu osim po sposobnosti izderavanja jača od muškarca? Evo, jučer smo prijateljica i ja analizirale propast braka naše zajedničke znanice, suvremene Amazonke: žena je osnovala dvije firme, s jednom polučila globalni uspjeh, s drugom domaći, mlati pare, izdržava ne samo svoju obitelj nego i širu porodicu na obje strane, i svojoj i muževljevoj...

"Skrhala mu je jajca", rekla sam. JA sam to rekla. I zaista mislim tako.

Iako se on dobro držao i to jako dugo. Ali, hebga, nije ona imala vremena razmišljati o tome da bi i on ponekad dreknuo. Možda je čak vjerovala da mu to nije ni potrebno, da se vole dovoljno dugo, dovoljno duboko, dovoljno snažno da on prebrodi tu potrebu. Tko zna! Uglavnom, kad je dreknuo, dreknuo je na NJU.

I otišao šaputati s nekom drugom.

Duboko je to u nama. A zapravo je sasvim površno!

U 20:15 na naslovnici bloga još uvijek stoji zapis od 10:49. I sad mi je sve jasno: Hrvatska definitivno izlazi iz krize - evo zašto bilježimo porast proizvodnje! Prionuli Iskričari na ono za što su plaćeni, vjerojatno zato da bi mogli platiti iskričarenje. Nema više javašluka: radiš, radiš, zaradiš, ali onda ti je teže potrošiti. A ako se već odlučiš na trošak, treba se isplatiti. Zato pvt još uvijek nekak diše.

Možda je i prirodno da pvt bude zanimljiviji od bloga? Uostalom, i ja sam na blog u početku svraćala samo između poruka. Da, bila su to ona moja zlatna vremena kad su mi svi bili zanimljivi, pomalo komični i beskrajno simpatični. I blogeri i većina pevetaša. Što pak govori u prilog tezi da nikakva očekivanja donose najveće zadovoljstvo. I zato sam upoznala sve one zbog kojih sam sretna što sam uopće ovamo došla, ali sam se i razmazila, tj. počela očekivati još takvih i na svoju najveću žalost primijećivati da ih baš i nema puno.

I onda sam postala blogerica. Još uvijek vesela i puna ugodnih, veselih, romantičnih, radosnih i smiješnih dogodovština. Ali, hebga, nemreš se stalno smijati istom vicu, tako da su me sve više počele zaokupljati mračne strane internetskih pojava: što sve ispadne od čovjeka kad skine inhibicije i nabaci anonimnost?

Zaključila sam da ispadne točno ono što buja svugdje oko mene, tj. pohlepno, osjetljivo, otrovno, parazitsko bićence kojem je svrha autoreprodukcija, slično virusu. Sad mi je RL puno jasnija: sad shvaćam što misle one moje dvije kolegice koje sam ukorila dok sam im bila šefica i znam da bi me (i da me jesu, ali potiho, međusobno) izvrijeđale poput svakog prosječnog blogera; ipak, u reali im nešto ovisi o mojoj neutralnosti (kad naklonosti već nema) pa su diskretne. Kao i ja, uostalom.

Ne uvijek stoga jer mi nešto ovisi o nečijoj (ne)naklonosti, nego jer mi se ne da ulaziti u jalove rasprave i nepotrebne sukobe. I jer ljudi malo više poštuju moju nekomunikativnost nego ovdje. Možda se osjećaju jednako uvrijeđenima što ne zastanem i ne razmjenjujem banalnosti, ali bar se ne nameću. Vele "Dobar dan" i produže dalje.

Ipak, u reali postoji jedan diskretniji odušak za takve izbjegnute sukobe, koji ipak potiho vriju ispod suzdržane površine: olajavanje s istomišljenicima. Ipak ja tu imam susjedu s kojom zastanem i izogovaram onu blesavu babu i njenu kompaniju koje hrane onu mačku iz podruma, već vrlo očigledno šugavu. Ali je niti jedna ne bi cijepila, jer to, jebiga, nemreš od otpadaka! A one TAKO vole životinje! Eh, ali ako ovdje nekoj svojoj priji kažem da bi vrlu blogericu čija je mačka pod njezinom skrbi ispucala 8 od svojih 9 života u nekoj civiliziranoj zemlji kaznili zbog zanemarivanja (u najmanju ruku) ili zlostavljanja životinje, onda to svi vide i onda je to "osobni sukob" ili moja zloba. A nije. Moje je mišljenje, i to o nečemu do čega mi je stalo (životinja) i o čemu puno znam (npr. da se mački prije puta da polovica ili četvrt Apaurina, ovisno o težini, pa onda nema urlikanja i bježanja u divljinu).

I viš, sad se ja pitam, kako je došlo do toga da mi je iznošenje svojih mišljenja na blogu postalo važnije nego gugutanje na pvt-u? Hm. OK, sigurno zato jer je 90% pevetaša dozlaboga dosadno... Ali nisu ni blogeri sami genijalci.

Ne znam, umorna sam i ne da mi se mozgati. Možda to dokučim u nekom budućem nastavku.

"Da li bi se bila spremna odreći pušenja zbog ljubavi?" Pita on mene. U prvoj poruci. I jedinoj, narafski.

Ne zato jer se ja ne bih bila spremna odreći pušenja zbog ljubavi (ne znam jel' bih ili ne bih), nego jer nije red tako nešto pitati. U prvoj poruci. Dok još nema ničega, a kamoli ljubavi.

Ali svejedno, zapitala sam se čega sam se spremna odreći zbog ljubavi. I još uvijek mozgam, a na popisu nema ničega. Je li moguće da mi je sve postalo tako bitno da se baš ničega ne želim odreći, ili da mi je ljubav postala tako nevažna? Zar bi baš svako moje odricanje ujedno bilo i žrtva?

Trenutno mi se čini da bi. Jer, žrtvovanje je kad činiš nešto s nekom zadnjom namjerom, da ti se vrati kad zatreba, da možeš zamjerati, ucjenjivati, nabijati na nos, a ne kad se nečeg odrekneš ili se podvrgneš teškoći jednostavno zato jer osjećaš da tako treba biti. Kad bih se zaista odrekla pušenja samo zato da netko uopće razmisli o započinjanju nekakvog odnosa sa mnom, garant bih mu to zamjerala do kraja života; i gadno bih mu to naplatila. Čim mi se malo zamjeri, ja skočim: "Aha, a ja sam zbog tebe prestala pušiti!" Međutim, možda bih ga, bez te ucjenjivačke i trgovačke poruke na samom početku ničega, uspjela toliko zavoljeti da mu poželim ugoditi, da poželim samu sebe sačuvati kako bih što duže bila s njim, živa i zdrava... I onda bih mu bila zahvalna. Kad bi mi se zamjerio, pomislila bih, "Ma neka, pa zbog njega sam prestala pušiti!"

Kako mogu znati čega bih se bila spremna odreći zbog ljubavi ako ne volim? Pa ne mogu stalno biti u stanju pripravnosti i odricati se naslijepo, vremena, novca, hrane, sna, samo zato da bih do te famozne ljubavi nekako stigla, da bi netko sve te moje napore dovoljno cijenio i rekao mi, eto, zaslužila si, sad te volim... Ne mogu, ne priznajem to! A najvjerojatnije ne bih mogla ni izdržati.

Sinoć me jedan drugi sugovornik pitao zašto mi je toliko važno dobro jesti. Zato jer volim užitke, a taj si uvijek mogu sama priuštiti, odgovorila sam. I zato sam bucika. A hebga! Međutim, kad god se zaljubim - nisam. Ne zato jer netko traži od mene da smršavim (Uostalom, rekoh, ne priznajem odricanja naslijepo!), nego zato jer dobijam drugu vrst hrane, druge užitke, raznovrsnije, pa i hranjivije za sve, dušu prije svega... i onda mi ova debljajuća manje treba. I to onda uopće nije žrtva. Možda bi onda odricanje - pa i žrtvovanje! - bilo ostati punašna, tko zna...

Ali mi žene smo odgajane za to žrtvovanje naslijepo na oltaru mogućnosti ljubavi, a zatim i ljubavi same... Ne razvijemo pozornost za razlikovanje spontanog i neizbježnog odricanja, kompromisa, i one prave, ružne, opake, ucjenjivačke žrtve. I usuđujem se reći da zbog toga slabije volimo: nakupi nam se. Gladi, bijesa, nezadovoljstva svake vrste... I zato očekujemo puno, puno previše odjednom, ili puno previše stalno; i lako puknemo kad ne dobijemo. Onom gadnom rečenicom: "A ja sam se zbog tebe odrekla..."

Nisi trebala. Nisam trebala. I neću. Osim kad hoću.

"THE LADY DOTH PROTEST TOO MUCH, METHINKS."*

Oduvijek su me nasmijavale žene kojima treba pridržavati skute; osobito u osvajanju muškadije. Smiješne su mi prije svega zato jer jedva čekaju skinuti gaće, a onda tu nešto prtljaju sa skutima i trebaju, kakti, silnu pomoć da ih ne uprljaju.

Dok sam bila školarka, bile su to curice koje bi organizirale proslave - ili, još bolje, nagovorile druge da ih organiziraju - elem samo zato da bi se među uzvanicima "zatekla" i njena srdoboljna ameba, koja nju ne zanima u nekom prizemnom iliti horizontalnom smislu, bože sačuvaj, nego onako, korektno i profesionalno: kao gost; ili kolega; ili prijateljičin brat kojem se, iju, uopće nije nadala...

Takvu predstavu smo moja frendica i ja zvale "Mišolovka". A uloga svih drugih uzvanika bila je osvijetliti blještavim reflektorima vrline naše dame s dugačkim skutima: razgovorima u kojima će ona biti umna i upućena, nespretnostima u kojima će se pokazati velikodušna i od nas vještija, zamolbama na koje će odgovoriti obećanjima što obećaju obilje i blagostanje duha, tijela, uma i svega ostaloga...

Nakon tih "Mišolovki" najzabavnije bi bilo pospremanje, osobito ako je srdoboljna ameba epilogizirala sa scene s nekom oskudnije odjevenom gospom: onda bi naša dama zadigla te svoje dragocjene skute i kočijaškim izrazima okvalificirala što glavnog aktera, što gologuzu gospu. I navalila na ostatke gozbe, koju je za proslave propustila kako grubim prizorom hranjenja ne bi evocirala niske tjelesne strasti.

Ali, nije bilo dosadno ni kad bi "Mišolovka" škljocnula: odjednom bi visoki stil prešao u sasvim niski, farsični, dok se akteri upoznaju bez skuta, kulisa i statista, koji su postali publika. Navijačka. S kokicama i trulim paradajzima u džepu.

*Izreka je to koja se često koristi kad netko nešto tako žestoko nešto niječe da svi zapraf vjeruju da je istina upravo obratna. A izvorno ju je izrekla Gertruda, Hamletova mati (koja je otrovala muža i udala se za njegovoga brata i onda svog sina na sve mile načine pokušavala udaljiti od prijestolja... čitali ste za lektiru, valjda?) kad je sinko Hamlet priupitne što misli o izjavama svoje dvojnice, kraljice iz predstave "Mišolovka"...

I točan prijevod nije "Gospoja se odveć buni", nego (u prijevodu Josipa Torbarine) "Čini mi se da glumica i suviše obećaje". Jerbo se glumica iz "Mišolovke" zaklinje na vječnu vjernost i odanost, čak i onkraj groba, tvrdeć "Na tom i onom svijetu neka sam progonjena / Obudovim li, ako opet budem žena!"

Kako god bilo da bilo, tj. kako god preveli ono "protest", istina izbije na vidjelo.

Kad bi netko tvrdio da će ga spasiti Supermen, strpali bi ga u ludnicu i davali mu elektrošokove sve dok mu Supermena ne izbiju iz glave.

Ja ne vidim razliku između Supermena i bradonje.

Danas sam se (bar nakratko) poželjela praviti važna, zbog jednog muškarca. Ne "praviti se", nego se malo razmetati, iščupati um iz utabanih trivijalnosti, pokrenuti ga, uspraviti tijelo, zabaciti ramena, okrenuti se, reći "Gle!"; iz tog kruga izaći u pogled, u osmijeh koji čeka još...

Ta ogromna razlika između sviđanja i zaljubljivanja!!! Udobnost prvoga, nasmijana, brbljava, opuštena poput suknje na gumicu, ne znaš da ispod nje bujaš i da više ne staneš u onu malu, zavodljivu haljinu... I kratki susreti ovog drugog, kao prženi mladi krumpir, krckavi izvana, meki i vreli iznutra; jezik ti nabubri od njih.

Nezdrava je, ta zaljubljenost, teška mi je, kad dođe želim je sljuštiti sa sebe, želim je izliječiti kao virozu, a nemoćna sam, jer stvar je u imunitetu.

Koji sam, sve mi se čini, dobro nabildala. Već dugo me nije shrvala. Zaljubljenost. Viroza jest, baš ovih dana. I možda sam zato danas, eto, malo poželjela biti važna...

Sebi važna. Sebe uvjeriti u najbolju sebe, u to da nije nestala ispod udobnih sukanja i brzih misli za svakodnevna rješenja s nogu. Mislim da bi mi nova zaljubljenost mogla biti blaža, evo, kao jedna obična hunjavica, bez one opće onemoćalosti duha i tijela: jer (možda?) me više nije strah da ne mogu biti što bih htjela, što bi on (možda?) htio, nego se samo trebam prisjetiti...

I jer znam da će proći. Sjetila se ja ili ne. Možda bi ostalo sviđanje; i udobne široke suknje; i pomalo lijene misli, sasvim obične. S njim; ili bez njega.

Stil. Zavođenja. Posvuda. Ne samo ovdje.

Ali, krenimo od vlaka, upravo sam čitala Brighticu i onaj dio s vlakom me podsjetio na jedno moje putešestvije vlakom po Bosni, zapravo, iz Sarajeva u Zagreb. Ma, prvo iz Vinkovaca u Sarajevo, i tu je svašta bilo, sjedila sam u kupeu s jednim vojnikom koji mi je prepustio sjedalo i onda zaboravio kapu (rekoše mi da će zato biti kažnjen), pa je tu bio neki poslovnjak koji me samo mjerkao i dva starca koji su putovali iz Poljske, jer taj vlak kreće iz Poljske. A cijelim putem su pili rakiju i na drvenoj dašćici rezali luk i slaninu, kojima su me nutkali (uzela sam, zbog mirisa). Pored našeg kupea je stalno prolazila neka jako debela žena s malom unučicom, a jedan od ove dvojice bi joj svaki put doviknuo: "Ej, baba, kolika si, ti ima dvije karte da platiš!" Kasnije sam saznala da je to dovikivao od milja, da je njegova žena još veća... I 30 godina mlađa od njega.

Eh, ali na povratku nije bila tolika gužva pa smo se moji suputnici i ja bolje upoznali. Bila je jedna mlada cura muslimanskog imena koje sam zaboravila, zvat ću je Omera, išla je u Trst. Sa sobom je imala samo golemu torbu, onu neku kariranu, od isprepletenih plastičnih niti, kakve se prodaju na placu, a u njoj još pet-šest takvih, i debeli novčanik koji je stalno držala u ruci. Ide po zavjese, rekla je. Muž joj je u inostranstvu, kao da ga nema, kao da ga nikad nije ni bilo, a imaju dvoje djece... A šta ćeš, kaže ona meni, ja sam ti usvojeno dijete, koga bilo briga za mene, pa sam stala pored plota, a on prolazio. I sad je hoće ostaviti, jer da se kurva, a ne kurva se, majke mi, s kim bi se kurvala, ali ga više ne voli, nego, bit će da je on našao neku, i što će ona sad, s njegovom materom i dvoje male djece, na selu? Ona bi u Sarajevo.

A pored mene sredovječni Sarajlija, neki dužnosnik u nekom ministarstvu, jel' prosvjete, jel' kulture, jel' nečeg desetog, tko će sad znati, ali čovjek piše sonete; a ja lanula da sam novinarka, jer sam to tad bila, i to u časopisu za kulturu. Ajme meni, kako sam nadrapala!!! Cijelim putem soneti, a jedan lošiji od drugog! I sve zbog nesretnog braka, žene koja ga ne shvaća, neke još neupoznate žene, koja bih, eto, možda - tko će znati? - mogla biti baš ja...

Eh, ali nećeš ti meni ulijetati takvim visokim stilom dok je Omere, koja hoće u Sarajevo i zna da bi joj on mogao pomoći. Prvo je Omera ispružila bose noge i zarinula ih na sjedalo između Sarajlije i mene i započela svoju priču, onu o plotu pa o kurvanju... A onda joj je bilo "joj, tako vruće, ne mogu više, jel' vama vruće, oćemo do vagon-restorana?" (njemu, naravno), sve uz podizanje majice i proširivanje već i onako izdašnog dekoltea.

A u kutu sjedi šutke jedan 30-godišnjak. Doznali smo samo da radi u Švicarskoj. Šuti i gleda nas, mene kako patim u visokom stilu i Omeru kako se upucava u niskom.

Ja se odmičem od Omerinih ne baš čistih i pomalo smrdljivih nogu, Sarajlija se mršti, ali vadi vizitku i kaže joj neka mu se javi, možda negdje trebaju čistačicu, ja vadim debelu knjižurinu da se obranim od soneta, Švicarac šuti i gleda kroz hodnik prema prozoru, Omeri je i dalje "strasno vruce" (sad sam se sjetila da je frfljala!), hladi se suknjicom, gnijezdi, diže jednu nogu, pa drugu, uzima vizitku, gleda me suučesnički i zahvalno, priča o zavjesama koje će sašiti, i o tome kako dobro kuha, i radi sve po kući i na imanju, dobra je ona žena, premlada se udala i sad je za nju tamo na selu gotovo, a ona još nije gotova, još bi ona "svasta", ali Sarajlija ne trza i samo mene gleda i u onu svoju dosadnu bilježnicu, Omeri je već svega dosta i veli, "Oprostite, nemojte se ljutiti, ali ovdje je strasno vruce, ja vise ne mogu" i skine gaće. Do kraja. Pred svima nama.

A u to Švicarac kaže: "Ja idem u vagon-restoran. Ideš sa mnom?" Njoj.

I nije ih bilo dobra dva sata. A poslije su skupa sjedili.

Ja sam odslušala sve sonete i dobila vizitku.

Pouka priče: visoko ili nisko, na isto ti dođe. Prvo ševa, a poslije - što bude! Ako bude.

Ima nekih stvari na koje potrošim bez razmišljanja, ali i onih za koje se jako teško mašim novčanika. Jedna od tih drugih je bojanje kose. Koje imam za tri glave i kad se jednom odlučim na pravu-pravcatu, trajnu boju, nema vrdanja, treba to prepustiti profesionalcima, inače će biti crno-bijelo u koloru. A profesionalno bojanje u salonu u kojem se šišam (baš zato jer me NE šišaju kao da imam glavu s tristotinjak vlasi kose, nego su uistinu primili na znanje da imam jednu glavu, ali kose za tri) košta od 450 kn naviše.

I onda bi tak trebalo svakog mjeseca. Fini kredit, ha? A meni to mrsko.

Već sam jednom ovdje napisala da se neću bojati, da ću jednostavno pustiti svoje sjedine, koje su lijepo raspoređene, poput najfinijih bijelih pramenova, malo na šiškama, malo na sljepoočnicama, tjeme i zatiljak su još netaknuti, ali jock, digli svi graju, da jesam li ja normalna, da to strašno postara ženu... I sad se ja pitam, što je ovdje ključna riječ: "postara" ili "ženu"?

Jerbo, starenje ne namjeravam prikrivati. Nije da baš nešto silno uživam u njegovim tjelesnim manifestacijama, ali tu je, prirodno je, moje je, zaslužila sam ga i sretna sam što ga imam prilike doživjeti i proživjeti. I nekak mi je ponižavajuće tajiti, vrdati i lagati oko nečega što nije ishod nikakvih sramotnih djelatnosti, nego naprotiv, života koji je dovoljno učinkovito proživljen da nisam riknula prije 50. obljetnice. A nije to bilo baš ni sasvim jednostavno, kad se sve skup zbroji i oduzme...

No dobro, možda bih trebala plaćati 450 kn mjesečno za lažnu boju kose zato jer sam žena. A nama to valjda ide u neko normalno timarenje. Mogla sam i ranije, ali sad, s tim mojim sjedinama, nema više izvlačenja: izvoli se istimariti u sjajnu raskoš mladenački smeđe kose kako god znaš i umiješ! Jerbo stare babe nitko neće. A sijede, čak i ponad razmjerno mladolikog lica, vrište: BABA! Muškarci, uteknite!

Bezveze. Ženska seksualna privlačnost, kao i novi auto, rapidno gubi na vrijednosti čim se uključi u promet. Tak da je moja sad kako god okreneš podjednako i neprivlačna i nedostupna svima osim znalcima koji si mogu priuštiti klasični oldtimer. Zar trebam utrošiti 5400 kuna godišnje kako mi prosječni vozači, navikli na polovne Fiate, ne bi trubili po cesti "Baba, makni se!"?

Ma nek viču! Zabole me... Više mi idu na živce raznorazne babe maskirane raznoraznim kemikalijama, koje mi još dodatno obaraju cijenu snižavanjem vlastite: zaista je ponižavajuće kad se žena može osjetiti ispunjenom i dostojnom naklonosti isključivo ako je netko želi pojebati. I onda je za to spremna uložiti i zadnju kunu, a od gore spomenute jebačine ne izvući baš ništa osim kratkotrajnog osjećajaja olakšanja da još uvijek smije postojati, jer eto, netko ju je htio... Fuj!!! Uvijek ima netko tko hoće i netko uvijek hoće ama baš svašta... Bljak. Sretnija sam da me nitko neće nego da me hoće neki svejeb ili devijant. U stvari, nek svatko želi što hoće, ali ja ne dam takvima. Ni *čke, a bormeš ni 5400 kuna godišnje za njihove eventualne željice.

Eto, ispuhala sam se... Možda ipak opalim pramenove. U kućnoj radinosti. To nemreš tak lako sfušati.

Pišem ti, sestro moja, iz kamena grada u kojem opstajem, a živjeti ne mogu. Manita Luce ovdje mene zovu ljudi srca kamenoga, mene bez srca, jer uz tebe ostalo je.

Žrtvovaše nas naša majka lica tvrdoga i otac naš pogleda užarenog u otadžbini našoj glađu okovanoj na kamenu žrtvenom pred bogom Suncem nesmiljenim što sa Zapada naš je kraj neimaštinom pustošio. Zakopaše nas, sestro mila, žive nas djevojčice dok brojalice brojasmo za milost hrane i kap vode utješne, tebe mlađu i mene stariju, obje krvlju netaknute i nikada voljene.

Zatvoriše nas u tamnicu tvrde zemlje korijenjem suhim prožiljenom i prekriše suhom zemljom od gladi razrahljenom. U ustima nam brojalice suha trupla mrtvih kukaca brojalice ugušiše. Ali suze nama naše ne oduzeše. Ja ti svoje dadoh da se napiješ, a ti meni svoje uzdahe da nadišem se. Stisnuh te, sestro, od boli te stisnuh surove, koju preživjeti neću, znadoh, stisnuh te u sebe, u svoje misli tako da začuh tvoje:

"Lijepa je ova bol", reče ti meni. "Grije."

Stisnuh te još jače, potegnuh korijen odavna mrtve masline da omotam sebe oko tebe, da u vrisku divote bolne izdahnemo nas dvije sestre žrtvovane. A kako potegnuh, tako vidjeh Sunce, Boga našega, kako me pipcem svoje raskoši Zapadu doziva. I pustih te, sestro... Pustih te. Izdajnički ja pustih tebe. Tebe ja pustih izdajnički. Pustih izdajnički tebe ja.

"Bol nepobjediva slast postaje", milovaše mi ti mislima... "Idi," rekla si, "tebi se Sunce smilovalo, a ja ću ovdje ostati, nakvasit ću zemlju svojom krvlju, urast ću u maslinu, protjerat ću joj plodove, sagnjit ću u đubrivo, probudit ću crve, prožiliti zemlju životom u kojem ću živjeti, sestro moja, moja sestro najmilija, uvijek tvoja, ako mi srce svoje ostaviš da ne zaboravim tko sam bila, da uvijek budem i da budem uvijek i ti."

I ostavih ti srce. Iščupah ga noktima, odjedared cijelo, jednim pokretom, i ostavih ga, srce svoje krvavo, tebi na grudima, sestro moja pokopana, sestro žrtvovana, žrtva moja sestrinska.

I pođoh za Suncem u kameni grad obilja, laka bez srca, lebdeć na njegovim zrakama. U toplini njegovoj izrasla mi kosa, izrasle mi grudi, izrasla sam cijela u tijelo jedro, samo je duša ostala malena.

I stigoh u grad. A u gradu sva vrata zatvorena. Kuća do kuće, nigdje otvorenog prozora. Gleda me čeljad kroz okna zastakljena staklenim pogledima, ženu bez srca zaokupljenu brojalicama, s velikim križem na prsima gdje srce moje više ne kuca nego tutnji jeka suhe zemlje kroz koju sam izniknula.

Lutah gradom kamenim, od kamena do kamena lutah ja, učeć imena ulica, učeć običaje zatvorenog naroda, opkoljena mačkama, sama uvijek i nikada sama, jer ostadoh s tobom, sestro milena, u našu zemlju posađena, rastegnuta sada preko obzora, nit ti, nit ja, netaknuta, nevoljena.

Kad sam sve ulice naučila, sve trgove prešla, s mačkama u svakom podrumu prenoćila, stiže mi tvoj glas, glas tvoj mi stiže u mirisu maslina sa trga, topao tvoj glas mirisan i gladak u ulju na tezgama.

"Nevoljnice, sestro moja!" Rekla si. "Sestro moja, zar sam zato ja u zemlji ostala, da bi ti sebe, živu i jedru, u kamenu gradskom zakopala? Ja sam sada život, ja sam hrana, ja sam u muškome brku slast, u ženskoj utrobi lijek, melem na plaču djeteta, a ti? Ti, miljenica Boga Sunca, ti se skrivaš po podrumima, s mačkama, mantraš brojalice, Manita Luce, od svakoga prezrena. Trgni se, sestro mila! Ti si štovanje zaslužila za ljubav koju meni si dala. Uzmi sad za sebe, nađi je, ima je - u gradu si obilja."

I tako ja prestah lutati. Pronašla sam stan i sjetila se pita iz našega djetinjstva, i mirisnih mirodija i mudrosti i čari što svaka od njih ima. Ispekoh prvu, s krumpirom mekim poput našega, ali ne tako slatkim, i žestokom žalfijom i prstohvatom cimeta, i otvorih prozor da ti pošaljem miris, sestro najdraža, i zahvalu što ipak ja sam oživjela.

A miris taj se provukao kroz pukotine okana i ispod zatvorenih ulaza i između cigala i najednom se stadoše otvarati sva vrata, i prozori zalepetaše i čeljad se na njih nalaktila, udišući. A ja postdoh Luce Pitarica. Ne više Manita. Najbolja pitarice kamenoga grada.

Mijesila sam pite od crnoga brašna i od bijeloga i zlatila ih pjesmama koje si mi slala po vjetrovima i u kišnim kapima. Pekla sam slatke od slatkih smokava i ljute od najžešćeg papra, spremala ih za svatove, za rođenja, za ukope, za svaki dan i za svako slavlje. Svi volješe moje pite. Ali mene nitko ne zavoli. Jer moje srce ne bijaše tu.

Sve dok On ne zakuca na vrata moje kuhinje. Došljak, lutalica poput mene. Odmah smo se prepoznali, znadosmo u hipu da nismo tu iako smo tu, jer smo negdje drugdje, on mislima, ja srcem, negdje gdje živimo a ne možemo ostat živi ako se ikada vratimo. Nahranih ga svojom pitom od meda s maslinovim uljem. A on me obljubi glazbom svojih riječi od kojih niti jednu ne razumijeh, na jeziku mutnom i gustom a opojnom poput medovine.

Zagrljeni lijegasmo pet noći zaredom, i pet noći zaredom on me grli a ne dodiruje, ja ga mu kriomice srce kradem, srce koje tuče baš kao moje, kao da je moje, kao za mene da je. Svake noći ja mu bliže priđem, kroz pjesmu njegovu koja me miluje i od koje su mi skliske ruke i nokti lomni da kroz kožu ne prolaze, a pjesma se njegova u moje prazne grudi ulijeva i puni ih njegovim čežnjama i mojima, i sve sam teža, i sve manje mogu, i gušim se od pjesme, a on srce ne da.

Ujutro šestoga dana on ustane i reče: "Dao sam ti pjesmu. Nju ti ostavljam. Ali srce svoje i ja sam trebam. Hvala ti što si me najela, hvala ti što si me ogrijala. Ali šuplju ženu ne može voljeti nitko. TO je tvoja žrtva. Tko za žrtvu bude izabran, taj je uvijek žrtvovan."

I sad ti pišem, sestro, nevoljena i ljubavi zauvijek lišena, pišem ti jalna, pišem ti zdvojna, pišem ti jer moja je ljubav samo u tim riječima koje moje srce u tebi jedino može čuti. Pišem ti da ti javim da trebam još pelina i još matičnjaka, da je žito zadnji put bilo ucrvano i da tako neće ići. Moje su pite jako tražene, u kamenome gradu hrana omiljena. Prodajem i smrznute, s plastičnim priborom u kutiji. Živi se, opstaje...

Nadam se da je tako i kod tebe.

1. naslov: danček tekst: bokić damo :-)) dobro zgledaš, kaj je... (itd.) starost pošiljatelja: 23 godine status: besplatni član
2. naslov: haj! tekst: Možda neka neformalna kavica (...bla, bla) i diskretnu avanturicu? starost: 49 status: besplatni član
3. naslov: iskreno tekst: (bla, bla...) kojoj naravno sex nije tabu starost pošiljatelja: 41 status: besplatni član
4. naslov: aha tekst: dodir je važan, naravno (dalje pokazuje da je pročitao profil, svaka mu čast!) starost: 42, status: besplatni član
5. naslov: xx tekst: večer... simpa profil! Imas li web kameru da se malo vidimo, MSN, Skype?? starost: 40 status: besplatni član

I konačno, jedan PREMIUM ČLAN: naslov: Re: pozdrav (zato jer je senilan, ovo je već ne znam koji put da mi šalje istu poruku), tekst: ako želiš upoznati normalnu osobu (... bla, bla) (Je, takve deklaracije mi ulijevaju povjerenje); starost: 51 (ajde, po godinama bi bio OK), status, kao što rekoh - PREMIUM.


I što sam ja zapraf dobila plaćanjem Premium članstva?

Od pola jedanaest pogledavam na Iskricu i niš mi ne iskri: online 1000-ak članova, na blogu manje od 10, sve nekako malodušno, ravnodušno, bez duha... Hm. Ma neće biti!

Vjerojatno su duhovi uspavani; vjerojatno su se zavukli u neki svoj duhovni brlog i čekaju da ih nešto izmami. Znam da je s mojim tako: bar polovica mojih blogova (i dobrih i loših) nastala je potaknuta nekim bloškim zbivanjima (i dobrim i lošim). A tako je i u svim drugim područjima života: na poslu, kad se nešto smišlja, mrda, mijenja, planira, hop, odjednom svi imamo ideja, svi nešto mislimo, svi smo za nešto i protiv nečega; dok sam odlazila na Jutra poezije, naslušala bih se pjesama, od užasnih do fenomenalnih, i redovito poslije toga napisala nekoliko svojih, što užasnih, što fenomenalnih; a tako je i sa zaljubljivanjem (čim netko ljubi, proširi se to kao infekcija), sa seksanjem (jednostavno te potakne), s menstruacijama (kladim se da je u zlatnim danima ovoga bloga bar 50% blogerica krvarilo u isto vrijeme!)...

Ali, svijet ne može funkcionirati isključivo po istovjetnosti... Zato ne postoji, npr. svjetski jezik, unatoč širenju nekoć davno latinskoga, a danas engleskoga: sjevernjaci trebaju drugačije izraze nego južnjaci, bušmani drugačije nego Laponci i zato prije ili kasnije različitosti postaju tolike da se više međusobno ne razumiju, unatoč "zajedničkom" jeziku.

I zato mi, iskričarski blogeri, očito trebamo sukobe. Zamalo sam napisala "sukobe mišljenja", ali sad mi se čini da bi zapravo bilo kakvi dobro došli... Jer, evo, prije nego što sam počela ovaj zapis, pogledah ima li nešto što bih mogla komentirati: i bilo je. MedoDebeli brka glupost i ludost. I ja o tome nešto mislim, a nešto mislim i o njemu (negativno), ali to što ja mislim o njemu je stvar njegove naravi (koliko je mogu spoznati kroz bloganje), tako da što god ja rekla, on će i dalje biti to što jest, jer nije stvar u postupku, koji bi mogao promijeniti, nego u karakteru, koji ne može. I još je pride pristojan. I štaš sad? Doći na njegov blog i voditi monolog? Ma, nisam tak nepristojna.

OK, mogla bih popiti kavicu s Trabunjalom i zapitat ga kako se muškarac toliko zaokupljen nacrtanom ljepotom odnosi prema opipljivoj... Ali, i on je vraški pristojan i već slutim da bi taktično izbjegao odgovor. Štoviše, naveo bi nas i na nekakvo slaganje, što je lijepo, ma prekrasno, ali i vraški dosadno!

Jer + i - daju 0. Odušak! A samo +, +, +, +, + ili -, -, -, -, - potenciraju svoju suprotnost, ali bez oduška; ili jednostavno uspavljuju monotonijom.

Bojim se da gubimo zajednički jezik... da ćemo svi na kraju govoriti samo + ili samo -, iako smo svi mi i + i -.

Obožavam onu scenu iz filma "The Blues Brothers" kad Elwood započinje nastup riječima: "Jako nam je drago što večeras ovdje možemo pozdraviti toliko krasnih ljudi, a osobito želimo poželjeti dobrodošlicu organima MUP-a države Illinois koji su nam se odlučili pridružiti u dvorani Hotela Palace. Iskreno se nadamo da ćete uživati u predstavi i molim vas, ljudi, zapamtite, bez obzira tko ste i kako zarađujete za život, boljitak i opstanak, uvijek postoji nešto u čemu smo svi isti. Vi, ja, oni, svi, svi.
Svatko treba nekoga
Svatko treba nekoga koga će voljeti...
Link

Pa tako smo u tome isti i ja, i vi, i oni i osoba čiji nick neću napisati, a koja također želi nekoga, točnije "DROLJU JEBAČICU GUTAČICU, koja bi uz to bila i ok osoba pa možda ostanemo zajedno... lijepo je imati nekog..."

Hm. No dobro, možda i on hrmba sve dok ga ne zabole kosti i onda sam ide doma, s plaćom u džepu, iako se trudi, trudi i trudi, ali svi ga omalovažavaju, kažu da će poludjeti, da ima vodu u glavi, da je nerazuman, a on onda pita, genijalnim glasom Freddyja Mercuryja, "Oh, Bože, može li mi netko naći nekoga koga ću voljeti?"

Link

Jer, kaže kolega Iskričar, savršen scenarij za izlazak s nekom osobom (i ne spominje plaću, uopće!) bilo bi: "pokazivanje da je bez gaćica... lizanje... pa onda pušenje sa gledanjem u oĆi i na kraju gutanje... naravno, ovo je samo na putu do kuće..."

Jesam li spomenula da kolega ima 40 godina? Nisam. A važno je, jerbo je kroz iskustvo došao do istih spoznaja kao i legendarni sastav Jefferson Airplane (čiju ćemo pjesmu Don't You Want Somebody To Love poslušati u izvedbi genijalnog Jima Carreyja) Link, a to je da kad se pokaže da istina nije istina nego laž u tebi zamre sva radost (bolje zvuči na engleskom), suze ti se slijevaju niz grudi, a prijatelji se ponašaju prema tebi kao da si samo gost...

E, naš iskusni kolega to želi izbjeći po svaku cijenu. Za njega je sexy "širenje nogu i diranje dok ja gledam... skidanje pred MENOM... pušenje sa gledanjem u oĆi... prostačenje za vrijeme sexa... glasnoća pri sexu... gutanje... a na partnerici SPERMA!!!"

Tak je! Sperma ne laže! Znaš da je bilo ono što je bilo i da se dobro svršilo. Uostalom, on traži (velika slova njegova) "OSOBE KOJE ZNAJU ŠTO ŽELE..."

Pa da... Svi smo mi u nečemu isti. Svi mi želimo; samo ne želimo isto.

Gotovo uvijek prije nego što zaspim pred zatvorenim očima mi iskrsne neki prizor, odlomak iz neke priče koja živi u meni, neispričana, a nestrpljiva. I gotovo uvijek znam da je to ona PRAVA priča, baš onakva kakvu vrijedi ispričati: ispunjena spoznajom; tjeskobom; ushitom - koje onda, pospremljene u priču, mogu izdvojiti iz sebe, pogledati ih sa svih strana, zavoljeti...

Ponekad - jako rijetko! - priča je tako žestoka da me razbudi pa ustanem i zapišem je; i uvijek bude dobra, i nikad mi nije žao propuštenog sna. Ali najčešće, umor je jači, kapci je pritisnu, još malo leluja mislima, možda se repićem pretoči u san... Ili i ona utone u jastuk. I ostane ondje. Zatrpana perjem, sakrivena od jave.

Kad se probudim, dođe mi da protresem taj jastuk, da izbacim iz njega sve te pospane priče, da vidim što sve ne znam znati... A ne mogu. Ispadne tu i tamo koja pahuljica.

Kao ona od jučer, kad sam samoj sebi pričala da sam muškarac koji voli ženu zato jer je poput finog brandyja: u ustima neosjetna, a počne grijati kod glasnica i onda se širi prsima, proteže i pecka sve do vršaka prstiju, na rukama, na nogama, na penisu, na nosu, uši bride od nje i kosa raste brže... Da, ja sam taj muškarac (a takvog bih i ja voljela voljeti, nekog tko bi me volio jer sam takva, kad bih takva bila, što možda i jesam, tko zna, ipak je to samo priča, samo dio priče) i zato sam istovremeno svjesna svih pučkih naziva za svoje tijelo, i nije to ništa fino, nikakvi penisi, kurac je to koji se voli zabiti, uvijek svjestan mehanike pokreta, rastvaranja butina, pičkoljublja i stenjanja, ali istovremeno sam i žena koju on grli, usnulu. On zna da ona voli onaj njegov ja koji nikada nije s njom, pa ni sada, u tom zagrljaju. A ona sanja da grli nešto toplo, mekano, majušno poput mačeta, a da je grije velika, izdašna perina...

I jedan dio ovoga je sigurno već bio san... Koji bih sad mogla raščlanjivati, koji ima svoju razložnu potku, koju bih mogla raširiti ovdje iskričarski razumljivim riječima.

A ipak bih radije svoju priču iz jastuka. Cijelu. Do kraja.

Praktični su poput samostojećih čarapa: bez komplikacija, bez onih kopčica na halteru koje lako strgaš i izgubiš, seksi i lako zamjenjivi.

Naravno, treba ih uvijek kupovati po dvoje (čarape, mislim - muškarce ne treba kupovati), pa ako pukne jedna, uzmeš drugu iz onog drugog para. Pa kad ode i druga, opet imaš par, tj. preostalu iz onog drugog para. Slično je sa samostojećim muškarcima: sve dok ih ima dovoljno, nema beda ako pukne s jednim; pa čak ni s dvojicom.

Mađutim, tu sličnosti prestaju, bar po meni. Samostojeće muškarce volim, ali čarape ne, unatoč svoj njihovoj praktičnosti i omiljenosti kod muškog roda. Ja volim osjetiti da me odjeća obuhvaća i čvrsto drži, da me grije i ne volim onaj osjećaj da će spuznuti ako energično prekrižim noge ili potrčim. A valjda nisam ni građena za njih: uvijek mi se urežu u butine, ili su mi preširoke, pa se mic-po-mic spuštaju naniže, tak da na koncu s njima imam više gnjavaže nego s čestitim parom hulahopki.

A muškarci ne vole biti samostojeći. A, jock! Oni vole misliti da mi mislimo da su oni samostojeći i vole misliti da smo i mi samostojeće, ali samo dok se ne pokaže da to uistino jesmo. Ako ga niš ne pitaš o nekom njegovom širem kontekstu (žena, djeca, posao, prijatelji...), ureže ti se u nogu osvetničkom žestinom i nemreš ga skinuti kao da se upekao. Ili ti gmiže po cijeloj nozi, tražeći najosjetljivije mjesto, ono iza koljena, gdje se osjeća žila kucavica i silom se hoće uklopiti u tvoje damare...

Na žalost, izgleda da samostojeći muškarac ne ide u kombinaciji sa samostojećom ženom, što bi uistinu bilo najpraktičnije (vidi gore navedene razloge): jedno u tom paru treba biti hulahopka. A to nikak ne ide. Uvijek imaš višak s kojim ne znaš što bi... I niš nemreš zamijeniti kad jedno pukne.