Ručkić krčkić

Još davno sam ustanovila da najzanimljivije aktivnosti trebaju ostati hobi: jer tako odolijevaju pritiscima (rokova, kompromitacijama zbog love ili tuđeg mišljenja...), a ostaju u području čiste ljubavi i slobode izbora. Kad god sam prekršila to svoje zlatno pravilo, izgubila sam više nego što sam dobila.

Ovo se osobito odnosi na zanimljive muškarce. A meni su takvi oni koje pokreće neka strast, koje zaokuplja mozganje, koji prelaze granice konvencija, spoznaja, očekivanja, od kojih uvijek možeš čuti nešto još nečuveno, koji te tjeraju da se izvineš na vrh prstiju i uzvineš do samog ruba sive kore, a ponekad taj rub malo i pomakneš... I da su pride još i zgodni. Po mogućnosti vitki i plavokosi.

Jasno vam je da su takvi rijetkost, zar ne? I onda mi dođe da samu sebe ispljuskam kad nekog takvog preselim iz hobizma u obavezu!

Ne znam točno zašto (iako slutim), ali takvi muškarci postaju neizdržljivo dosadni onog trena kad ustanove da mogu računati na vašu zatravljenost. Valjda postajem nezanimljiva, poput usvojenog znanja ili dokučene spoznaje, netko oko koga se više ne treba truditi jer će poslužiti kad zatreba. Što pak znači da meni moja zatravljenost postaje obavezna i da više ne mogu birati izvore svojih fascinacija. Pa mi bude dosadnjikavo; ili zamorno. Kažem mu da je "naporan".

I onda on svu tu svoju zanimljivost usmjeri na nekog drugog, najčešće druge muškarce koji su mu "par" u nekoj, za mene sad zatvorenoj, zanimaciji. A ja sjedim i gledam kako se sve te dragocjenosti rasipaju na nekoga tko ih uopće ne cijeni onoliko koliko bih mogla ja! Pa sam zavidna; i onda je još malo zanimljivo.

Sve dok se ne pojavi neka nova žena. Tek onda skužim da je sve ono što je za mene bilo novo i neočekivano za njega zapravo uobičajena šablona. I da ON uopće nije toliko zanimljiv koliko su to stvari koje ga zanimaju... A zanimaju i mene. I tko mi brani da se njima bavim bez njega? Onak, amaterski i neobavezno...

A ipak, svi mi sanjarimo o poslu kojeg bismo mogli voljeti kao da nam je hobi... O muškarcu s kojim bismo uvijek uživali svim srcem i nesputano, kao pravi amateri, svim nesavršenostima unatoč... Možda je rješenje obvezati se nekom pouzdanom, a zanimljivima se baviti usput? Hm...

Ne ide to meni! Kad me nešto zaokuplja, sve drugo odradim što korektnije mogu u što kraćem roku samo da bih svu svoju energiju usmjerila na istinsku zanimaciju. Hobi za mene nije nešto što ću raditi usput i polovično, nego nešto što neću uklopiti u sustav ovisnosti o tuđim zahtjevima i procjenama: tako, na primjer, ne želim pisati profesionalno, ali volim pisati za svoj gušt; ne bih željela raditi kao prevoditeljica, ali uživam prevesti nešto po vlastitom izboru.

I zato se nemrem odlučiti za tu kombinaciju obaveznog i neobaveznog muškarca... Kojeg ću otaljavati? Kojem ću dati prednost? Koji će mi prije dosaditi? Kojem ću ja?

Takva sam ja, sad. U kuhinju ne mogu, pospremanje u tijeku... Još cca pola sata. I što ću sad, jadna, nego sjedim za kompom i razmišljam o gladi. O raznim vrstama gladi. Ne baš o ovoj koju trenutno osjećam, nego o onim drugima, koje će mi odvratiti pozornost.

Ne, idem prvo o gladi općenito... OK, svi znamo da je glad osjećaj koji imamo kad nije namirena jedna od naših osnovnih potreba; i da je to stanje, ako potraje, ubitačno. Prvo te šarafi, pa te steže, pa buncaš, pa se sve oko tebe iskrivi, priviđa ti se svašta, i ono što trebaš i ono što ne, ulovi te strah... Ne znam kako ide dalje, srećom! Nikad nisam bila toliko gladna. Ničega. Ali znam iz priča, sit gladnom ne vjeruje iz valjanih razloga: gladna osoba je opasna. Sposobna ubiti; spremna prekršiti svaki tabu da bi se najela.

A što je najgore, gladnog ne smiješ odmah najesti. Moraš mu davati malo po malo, oprezno, jer inače podivlja, pozli mu, i opet može umrijeti.

I viš, sad kad sam sve ovo nabrojala, vidim da obuhvaća ne samo glad za hranom, nego i raznorazne druge gladi: za pozornošću, prihvaćanjem, ljubavlju, novcem, priznanjem... A zanimljivo je i to da sve te gladi nekak najčešće idu u paketu, sve zajedno, iako ne nužno.

Vidim to zato jer mnogima na ovom blogu nisam pomogla utažiti glad. Neki dan je neka žena koju nikad nisam primijetila te stoga o njoj ne mislim ništa, ni dobro ni loše, imala izljev žuči prema meni. Oslovljavala me s "Visočanstvo", a sebe je nazivala "pukom". Kak je ona uspostavila te relacije? Vjerojatno je gladna pozornosti, a ja je, hebga, nis primijetila, i sad sam gadura, gledam je s visoka, prezirem i uskraćujem nešto što imam, a drugima dijelim šakom i kapom. A baš njoj ne. Hm. A jadna! Ako je neka utjeha, nikad ne udijelim prosjacima. Zato jer im a) ne vjerujem i b) smatram da problem treba rješavati korijenski. Međutim, spremna sam pomoći da netko nađe posao (ili zanimaciju, npr. razgovor na blogu), iako to prosjacima u načelu baš i ne odgovara, osobito lažnjacima: zašto bi se trudili kad mogu užicati?

Žicanje pozornosti obično je samo jedan od simptoma druge gladi: one za prihvaćanjem. A ta pak one za ljubavlju. Te gladi su uistinu tragične. Sjećam se, prije 30 godina sam upoznala jednu pjesnikinju. Večerale smo za istim stolom, a porcije su bile zaista junačke, ni muškarci ih nisu mogli izjesti. Međutim, ona je svoju slistila neviđenom brzinom i onda svakoga od nas pitala je li nam dosta i smije li ona dovršiti to što nam je ostalo na tanjuru. I svaki je uglancala do visokog sjaja, kruhom pa jezikom. A bila je mršava. Kad sam je pitala zašto je toliko gladna, odgovorila je da je strašno gladovala za vrijeme 2. svjetskog rata; i ta glad je nikad nije minula.

Ta njezina glad je bila gragantuanska metafora svake gladi koju sam ikada u životu susrela. Neka presudna uskrata u nekom ključnom trenutku života, i gotova si: zauvijek gladnica! Ta žena je izjedala ne samo hranu, nego i strah, i osamu (ostala je siroče u ratu) i svu ljubav koja joj je falila... I žicala je. Ali nije bila prosjakinja. Najela bi se, ustala, i izrekla surovu, istinitu, prelijepu pjesmu. U koju bi pospremila svoju glad. Njome nam je platila. A kasnije bi se smijala, pila i pričala s nama.(Hranu je vjerojatno ispovraćala - premda bulimija tada nije bila popularna.)

Umijeće sublimacije; umijeće dorade; umijeće umjerenosti... Tri oružja za borbu protiv kronične gladi. Ove tragične, sudbonosne, tragične u grčkom smislu, gdje je krivnja tragično izvan naše kontrole... Ali naši postupci svejedno podliježu prosudbi i osudi.

Pjesnikinja iz moje priče pokazuje mogućnost sublimacije. A dorada... Pa, odnose valja dorađivati. Sjećam se jedne druge osobe, vjerojatno također tragične, koja je prenaglo dobila previše. I onda joj je pozlilo. Ne valja to. Ni s novcem, a kamoli s pozornošću, prihvaćanjem, ljubavlju (nadam se da smo svi mi stari 40+ čitali "Pokondirenu tikvu"). Ta se gladnica polakomila za gozbom, za obiljem, i onda joj ništa manje od toga nije bilo dobro: ni špek fileki (koje danas imam za ručak), ni pizza, ni zbilja čestito nafilan sendvič. Ne, ona bi samo delicije, oblizeke naredane jedan do drugog. I kad to prvi put nije dobila, ne zato jer nije bilo, nego zato jer je došao red na nekog drugog, jer je netko drugi više trebao, ili više zasluživao, ona se vratila u halucinogenu fazu svoje gladi i postala paranoična: povjerovala je da je želimo ubiti. Izgladnjivanjem. Ili nožem, kojim smo tako "nepravedno" dijelili svoju naklonost. I onda je podivljala i optužila nas za zlotvorstvo, na koje smo se mi začudili, a zatim ga odbacili, skupa s njom. Uffff, sad je tek nastupila glad! Ona kronična, okrutna, bezizlazna... Jer ne zna sublimirati; a ne umije ni doraditi. Dovoljno bi bilo reći: "Žao mi je, gladna sam. Ludujem od gladi. Pomozite mi!"

Ali, moja kuhinja je napokon gotova... Špek fileki čekaju, treba ih samo podgrijati. A gladna sam, kurjački. Gotovo luda od gladi.

Ovu glad ću jako lako namiriti. A ostale... Možda. U međuvremenu: sublimiram, dorađujem, odmjeravam.

Danas sam se toliko razljutila zbog posla da sam počela tražiti drugi. Nažalost, ništa nisam našla.

Kad bih vam prepričala što me toliko raspigalo, vjerojatno biste rekli da pretjerujem, da zašto se uopće zbog takvih stvari uzrujavam, da je problem U MENI, točnije, toj mojoj osjetljivosti na zahtjeve da odstupim od svog moralnog koda. I još pride "za opće dobro"; kratkoročno "opće dobro".

A moj posao u svojoj srži podrazumijeva postojanje NEKAKVOG moralnog koda - ne nužno mojeg, ali nekakvog svima jasnog. Mislim da to podrazumijeva svaki posao, ali ovaj moj, u kojem sam prisiljena stalno nešto/nekoga procjenjivati i ocjenjivati te objelodaniti te svoje procjene i ocjene i ovjeriti ih potpisom, kojim jamčim da su uistinu takve kakve jesu, a ujedno i drugima shvatljive prema nekim mjerilima koja nisu samo moja, nameće potrebu za dubokim razmišljanjem kad dođe do neke frikcije: je li moj moralni kod u međuvremenu zastario i izašao iz uporabe, ili nije, ali sad bi netko htio da budem (privremeno) nemoralna?

Ako je zastario, moguća su dva rješenja: da ga osuvremenim ili da potražim posao u kojem još uvijek važi. Ako je ovo drugo, koliko god bilo privremeno i kratkoročno, treba odbiti jer presedani, osobito bez jako dobrog opravdanja, vrlo brzo prelaze u lančanu reakciju i postaju pravilo. I onda sam opet u onoj prvoj varijanti.

Što god bilo da bilo, problem zasigurno nije SAMO u meni: problem objektivno postoji izvan mene, a sad je nastala situacija u kojoj me se izravno tiče. U meni je moj stav, koji ne mora nužno biti i problem; bar ne drugima. Ali meni definitivno jest.

OK, promijenit ću ja neki stav koji se pokaže pogrešnim. Ali ispravan neću iskrivljavati: u ravnodušnost, u licemjerje, u oportunizam. Iako je tako lakše. Svima.

Je li to povijanje kako vjetar puše to "opće dobro"? Ako jest... hm. Bojim se da ću puknuti.

Sad sam tek prokužila - dodana nam je nova postavka kojom odlučujemo hoćemo li primati poruke "besplatnih korisnika" ili ne... Da "besplatni"! A kaj smo mi? "Platežni"?

I sad mi je fakat malo bed... Mislim, meni je opcija "Ignore" bila čisto dovoljna: proberem si korespondente po kriteriju zanimljivosti, a ne platežnosti. I malo mi je pun kufer tog procjenjivanja po tome tko je koliko nešto platio, ti vrapca! Jerbo, pukne to ljudima u glavu - zbilja povjeruju da su premije ako nekaj malo više plate.

I zato, tek toliko da znate: primam besplatne.

Često to čujem - to da ovo naše virtualno druženje nije "pravi život". Često pročitam (nerijetko hvalisavo izrečene) obavijesti da netko ide u taj "pravi život", na kavu, druženje s prijateljima ili u nečiji zagrljaj... Ponekad virtualno samoubojstvo bude popraćenom oproštajnim pismom o odlasku u taj "pravi život", valjda neki raj u usporedbi s nama, koji ostajemo u virtualnom... čemu? Limbu?

"Pravi život", RL, kako god hoćete, svakako ima više dimenzija nego iskričarski, ako iskričarski odnosi ostaju samo na ekranima. Ali, znači li to da je zanimljiviji? Po defaultu nekako bolji?

Ne znam... Kako kome, valjda. Bezbroj puta sam sjedila na kavama, domjencima, pa i zagrljajima, i osjećala se samom, ispraznom, izdosađenom, beživotnom. A bezbroj puta sam došla ovamo, mrzovoljna ili tužna, a ustala od kompa s osmijehom. Evo, i danas: danas su mi naše sjajne Iskrice pomogle na neviđeno i zaista neviđeno. Hvala vam!

I koliko god ja (pre)često frktala da zašto netko kuka, zašto netko drugi linka, zašto netko treći vječno citira, ipak je sve to život: naše boli i žalosti, naši uzleti i radosti, naša ohrabrenja... Nekome su ukrali bicikl; nekome je umrla majka; netko se iznervirao na poslu; netko se razveselio pozivu; netko boluje; netko ozdravlja; netko voli bajke; netko ih lijepo priča; netko razmišlja; a netko jednostavno ne želi mozgati, samo malo brbljati...

A netko želi lagati. Sebi, prije svega. Želi stvoriti svoje drugo biće, po nekim svojim mjerilima bolje od onog iz "pravog života"... I zato jer je raspolućena između tog izmišljenog lika i onoga koji je njena svakodnevna pojava, takva osoba obezvrjeđuje naše virtualno postojanje kao nepostojanje. Jer laže. I zato misli da to čine i svi drugi. Da je ovdje sve lažno.

Ili misli da je svima drugima bolje nego njoj, po onoj, tuđa trava je uvijek zelenija... Možda zbilja vjeruje da se svi mi ludo zabavljamo čim se odlogiramo i da vodimo neke napete, intenzivne, uzbudljive i vrlo značajne živote. Pa ju je sram što ona ne.

A nije tako. Svaki život ima svoje zaplete i obrate, svoje vrhunce i rasplete, svoje uzlete i prizemljenja... I nema ničeg sramotnog u tipkanju iz mira svoje sobe, neuzbudljivo tihe, nakon jednog sasvim običnog dana u kojem je bilo i dobrog i lošeg... I lijepo je kad se to može, svaki dan pomalo. Jer i to je život. I to smo mi.

Ako si dopustimo.

Neću mudrijašiti što sve psiholozi nazivaju "sjenom" - recimo da je to sve ono zatomljeno u nama: naš stid, naši strahovi, nagoni koji ih pobuđuju... I da, svi imamo sjenu, uvijek, čak i kad je ne vidimo. Prati nas ukorak. Ili se prostire ispred nas.

A baš onda kad je ne vidimo, ili je ne želimo vidjeti, bude veća od nas. Izduži se, iskrivi, zlokobno, ili smiješno, ponekad nakaradno. I uzalud kročiš ususret suncu, za sobom vućeš svoju pohlepu, svoju požudu, svoju zluradost, svoju taštinu, svoju nesigurnost, a najveći među njima je tvoj strah: da je sve to jače od tebe; i da to svi vide.

Pokušaš sakriti svoju sjenu, skloniš se u hlad, uroniš je u njega, neka bude nevidljiva, neka se stapa sa svim drugim sjenama... I onda se možda uvjeriš da tvoja nije najgora. Doživjela sam to, od jedne osobe koja uistinu živi iz svoje goleme sjene, a sama je sićušna: stalno mi je tvrdila da je ona jasna i krasna, suncem obasjana, ali da je netko DRUGI sve ono što njoj znači njena sjena: licemjeran, lažljiv, ćudljiv, podmukao, častohlepan... Jadnica, zapravo se sklanjala u hladovinu, a istodobno se nastojala ogrijati na mojem suncu...

Što i nije luda taktika. Sjene uistinu ovise o tome kako smo se postavili prema svjetlosti. Nije teško biti veći od svoje sjene kad je sunce visoko i razdragano. Onda je i sjena jasna, oštrih rubova, lako je cuknemo svojim pokretima. A najgora je u sumraku, izobličena i gotovo nerazaznatljiva, ne znaš gdje joj je početak, gdje kraj, i kao da se odvaja od nas i vuče nas vlastitom voljom. Ili po mraku, kad se odjednom stvori u kratkom trzaju svjetlosti, i onda shvatiš: cijelu te obuhvatila.

Ali, što učiniti? Nije uvijek ljeto, niti podne... Mrak je dio života. Ne znam... I ja se koprcam. Nastojim točno spoznati gdje je sjena, a gdje ono moje čvrsto ja.

Jer sam neki dan saznala da umire netko meni drag. I moja sjena se rasrdila, moja sjena je rekla, tako joj i treba, sama je kriva, kako je to živjela... I moja sjena se želi maknuti što dalje od nje i od njenog umiranja, i od moje tuge koja samo čeka, već bubri u grlu, pušta mi pipce krvožiljem i kljucka me, iznutra, po očima. A onda moja sjena kaže "Tako ti i treba kad si je zavoljela. A znaš, dobro znaš, svi odlaze, ovako ili onako, i ljubav je uvijek uzaludna".

Moje čvrsto ja je uzdrmano. Ali drhtavo uzvraća: Strah nas natjera da budemo hrabri. Puno puta sam se bojala. Ali svaki puta sam pobijedila ja, ja čvrsta, ne moja sjena. Sjena će se smanjiti. I plakat će sa mnom, mojim suzama.

duboko sam, draga, kopo
a ti meni reče "stoko!"
"zašto tako, moja mila?"
"jer ne mrdaš iz mog krila!"
skreše ona u moj brk
i otpije kave srk
a ja digoh tešku glavu
da pronađem riječ joj pravu
"ja te pasem kao travu
i ne pijem zato kavu
i ako sam zato stoka
tvoja trava je duboka"
"radije ću jutrom kavu
nego pohlepnu kravu"
reče ona i usta od stola
"a ako me već pase stoka
neću vola nego bika
jer tako se bolje šika
a i dublje se zapika"

Uffff... Pseto ošišano, okupano, prosušeno. Dlaka pozaugana (ti vrapca, izgledalo je kao da sam psa ubila, a ne ošišala!). Ja mrtva umorna. A on izgleda 5 godina mlađi! Što za cuckovinu od 12 godina stvarno nije malo.

Pa sad i meni dođe da se podmladim. Ovdje, na Iskrici, ne bih baš išla na neke radikalne rezove u reali. Uostalom, zašto ne? Tim prije što za manje od dva mjeseca zaokružujem brojku.Punih godinu dana sam lagala da imam 45 godina, i moram reći, imala sam osjetno bogatiju i zanimljiviju ponudu svega i svačega nego sada.

Uostalom, moji najdugoročniji i najzanimljiviji sugovornici imaju između 25 i 38 godina - što će reći da sam mlada duhom. (Ne, nisam nezrela! A nisu ni oni starmali.)

Hmda... Ta duhovna mladost... Je, tak je i moj šaponja zaigran ko štenac, unatoč artrozi, debljini, slabom srcu i svim mogućim staračkim boljeticama... Zaboravi on na njih, a onda samo kljokne. Trk u hlad. Ili jednostavno zalegne nasred ulice. I onda polako, šepavo do kuće. Pa na svoju dekicu, pa ćorka do večeri. Ponekad mu se više uopće ne da u šetnju, sakrije se iza zastora i bude "nevidljiv".

Dobro, šaponja je praf-zapraf već puno stariji od mene, ja još nemam artrozu i staračke boljetice, ali nemam ni izdržljivosti kao prije pet godina. Brže me sve prođe i sve manje mi se da naprezati. A mislim da ne izgledam pet godina mlađe - izgledam OK za svoje godine, ali ne mlađe. Dakle, ako slažem, ne smijem se više nikad nikome pokazati...? Ili da se ufam u taj svoj mladenački duh?

Paaaaa... ne bih baš. Na jednom profilu sam imala 0 godina i tak, započela ja vrlo živahan, vrlo ugodan razgovor s muškarcem od 40-ak, oženjenim pride, opalili mi spiku o obrazovanju, i tak, riječ po riječ, predstavi se on meni imenom i prezimenom, a ja uzvratim istom mjerom. Tajac. Progooglao me. I vjerojatno zaključio, fućkaš ti duh u ofucanoj ambalaži!

A jebga, što bi reko Kero. Meni je moj šaponja ipak baš ovakav najdraži (slikano lani):

Izlazimo danas iz kuće moj šaponja i ja i tuf, ravno na jednu maltezericu: snježnobijelu, uredno poštucanih brkova i sve ostale dlake, raščešljanu, počešljanu... A mi: odrpanci.

Šaponja nije češlja vidio već 6 mjeseci, najmanje, uši su mu se ščebile s dlakom na vratu, na šapama ima ikebanu od uspomena na sve prethodne šetnje, a nije baš ni čist... A ja ista takva, uz izuzetak čistoće - friško sam istuširana. Ali kosa mi obrasla kao i njegova dlaka. Zapraf, ni ja dobro ne čujem kroz taj gustiš... To kaj ne vidim dobro mi ni ne smeta, štaš gledat, ali sluh ipak koristi. Na meni neki bezobličan odjevni predmet, nešto između pulovera i pelerine, crn, da se ne vide sve moguće dlačurde koje stanuju na njemu. Ispod žute hlače iz indijskog dućana, puknute gumice, svakih pet koraka ih moram zadignuti. Na nogama blatnjave cipele, obložene uspomenama na sve prethodne šetnje sa šaponjom.

I niš, maltezerica nam kratko mahnula repom i produžila dalje. Možda ona i ne bi, ali vlasnica ju je cuknula. Pa da, misli si žena, tko zna što sve ovaj uzgaja u tom krznu...

A ja si mislim, badave meni svi oni ormari krcati odjećom - ovo je moja prava pojava! Jerbo, kad god ne moram uzeti u obzir lakoću ili poteškoće dojma koji pobuđujem u drugima, izgledam ovako. I najsretnija sam kad sam takva! Kao i moj pas, pojavnost mi nije važna, ja istupam svojim raspoloženjem, duhom, dobrom voljom ili zlovoljom i na NJIH očekujem reakcije.

A sve ovo drugo: prerušavanje. Za posao, za druženje, za doktore, za inspektore, za rektore i sektore... Dubinska, korijenska nepovezanost sa svijetom u kojem funkcioniram, samo zato jer trebam lovu koja mi onda omogući da budem svoja i živim, u onome smislu koji mi uistinu pripada.

Zato i trebam tako puno. Odjeće, komplimenata za nju... Jer, kad se prerušavaš, nikad ne znaš je li maska uvjerljiva. Ali, zabavno je, priznajem! Osobito kad zadržim svjesni odmak od uloge i zabavljam se, malo podmuklo, doduše, spoznajom da je netko nasjeo na maškaru koju je pobrkao s mojom osobnošću.

Zabavno je čak i kad me provale. Ako se nasmiju sa mnom. Ako izostane zluradost raskrinkavanja. U stvari, tad je najzabavnije.

Svejedno, upravo šišam psa. A ja ću sutra do frizera. Još duuuuugoooo, duuuuuugooooo moram biti uvjerljiva. On ne mora. Ali teško ga je oprati ovako obrasloga.

Idem dok se šaponja nije zavukao pod kadu!

Eh, tako... Pseto i ja prošetani po suncu, suhom lišću i blatu (spremačica će mi opet prebrojati rodoslovlje!), ručkić lagano krčka, a ja sad friško oksigenizirane vijuge mogu upogoniti velevažnim pitanjem: Kad treba nečiji broj izbrisati iz telefona?

Jerbo, jučer mi promaknuo neki poziv, broj nepoznat... Iako obično ne uzvraćam takve pozive, zasvrbiše me prsti, nazovem, kad ono M.! Kojeg sam već tri puta brisala, a susrela samo jednom, prije brat-bratu dvije godine. A za to vrijeme on se razveo, preselio, započeo novi biznis, dobio dijete (!) i to ne s bivšom, ali nije ni sadašnja, i samo jednom me (osim onog prvog susreta) pozvao van, baš onda kad mi nije bilo zgodno. Zato jučer brzo rekoh da sam na poslu, da nemrem pričati, jer znam: opet neka nova zavrzlama. I dug izvještaj.

A malo sam se i ljutnula: kaj sad opet ti hoćeš? Jerbo, za ljubovanje očito nije (maksimalno angažiran na svim područjima!), a prijateljevanje... hm. Je li to moguće ovako na mahove? Nije mi mrsko saznati što mu se zbiva, M. se definitivno ubraja među zanimljivije Iskričare, što pojavom, što inteligencijom, a bormeš i stilom života. Ali, gdje se njegov i moj život uopće preklapaju? Osim u činjenici da on još uvijek čuva moj broj telefona.

A dobro, nek mu bude. Ja njegov nisam ponovno spremila. Možda me opet nazove za kojih 6 mjeseci... U stvari, brojeve sam počela brisati tek kad mi se pogoršalo zdravlje pa sam puno vremena provodila po čekaonicama. Dosadi mi čitanje, dosadi mi slušati tuđe razgovore, mašim se mobitela i brišem, stare poruke, na primjer... I onda dođem do neke čijeg se pošiljatelja uopće ne sjećam. Van!

Priznajem, obrisala sam i neke koje jako dobro pamtim. Ali s kojima uvijek vodim isti razgovor; ili jedno od nas dvoje priča, a drugo niš, čak ni ne sluša. Odgovorno tvrdim: vrlo ispravna odluka!

Ako vjerujemo da odnosi trebaju biti autentični, a ne kad me nazove jedna ženska M. i drito u glavu počne, "Znaš da je Tinina snaha rodila?" Puka je sreća što se iz nekog prethodnog nastavka sjećam da joj je Tina susjeda, ali a) nemam pojma da Tina ima snahu, b) nemam pojma ni da je snaha bila trudna (a to ipak traje) i c) posljedično me ni najmanje ne zanimaju centimetraža i gramaža njezinog potomka. Ne zanima to ni ovu M., ali glavno da se priča... Meni nije. Nemam ja vremena za to. Uostalom, radije onda pričam sama sa sobom, to mi je garant bar donekle zanimljivo.

Ili, recidivizam. Hm. Da. Kao slučajno ugledaš baš Njegov broj. Iza kojeg je kilometarski duga saga koju ste mukotrpno priveli kraju. I gotovo! Ako nećeš sapunicu, ne diraj! Neke stvari jednostavno ne idu u epizodičnu formu i kvit - briši ga! Druga je stvar ako ON još uvijek čuva moj broj: ako niš drugo, laska. Ali - nema smisla. Trebao bi ga obrisati. Ako se zbog nekog teško zamislivog razloga trebamo ponovno naći - naći ćemo načina.

Ali, neke brojeve uporno čuvam, unatoč činjenici da ih rijetko koristim(o). Zato jer postoje ljudi s kojima UVIJEK ima preklapanja; uvijek ima iskrenosti, razumijevanja i smisla. I uvijek je lijepo popričati, a uopće ne razmjenjujemo činjenične novosti. Ljudi koji mi izmame osmijeh čim ugledam njihovo ime na ekranu; s kojima pričam nasmiješena, cijelog razgovora, i dugo poslije.

Opustjeli blog... Ovako je i rano ujutro: tišina. Tu i tamo ponetko tiho priča, možda sam(a) sa sobom, kao ja sad. A onda odjednom, uz zvuk odjavne špice, nagrne razbrbljano mnoštvo: Šeherezada je prošla još jednu etapu.


Ne znam čega, nisam pogledala niti jednu epizodu. S radija u samoposluživanju sam čula da će mi to za koju godinu biti kulturološki manjak... Sva je sreća što ne namjeravam na kviz; ili polagati prijemni s testom opće obaviještenosti. No, nemam ja ništa specijalno protiv sapunica: ne gledam ih prije svega zato jer si ne mogu dopustiti da se zakvačim za neku trakavicu - nemam toliko vremena, a ne odgovara niti mojem dnevnom ritmu.

S nostalgijom se prisjećam naše prve sapunice, Gradića Peytona, čiju fabulu ne pamtim, ali znam da su starci kupili portabl televizor da bismo nedjeljom popodne mogli na izlet, ali bez preskakanja dragocjenih epizoda. Moja prva prava sapunica bila je Dinastija; vidjela sam ja da je to konfekcija, ali atraktivna. I nisam je mogla prestati gledati, svim promjenama glumaca u istom liku unatoč, usprkos nevjerojatnim uskrsnućima, incestima i umnožavanjima braće, sestara i djece svih fela...

No, ta mi je bila dovoljna. Santa Barbaru sam već prezirno preskočila. Bar sam tako mislila. Naime, svakog dana oko 19 sati osjetila bih kako me prožima neka nervoza, nadrkanost, agresivnost... A bez razloga! Sjedila bih u svojoj sobi i čitala, učila, pisala, i onda odjednom: grrrrr. Pogledam na sat: sedam i nešto. Ma zašto, zaboga?! I onda skužim: starci u susjednoj sobi gledaju Santa Barbaru. Do mene dopire zvuk dijaloga, nerazgovijetan, ne razabirem o čemu govore, ali osjećam ton. A taj je vječno svađalački.

Tada sam zaključila da su sapunice škodljive. Jest, pružaju one mjehurić nade da će sve ispasti dobro, svim mogućim spaćkama unatoč; mjehurić vjere da se dobrota isplati više od zloće; mjehurić zluradosti kad vidimo da i bogatiji, ljepši i pametniji od nas pate; mjehurić slavodobitnosti jer neki samo malo, filmski ljepši od nas pobjeđuju; šareni mjehurić zaborava na ofucanu svakodnevicu u 45 minuta odmora za oči na tuđem luksuzu; mjehurić samodopadnosti, jer mi kužimo što se zbiva, a likovi ne; mjehurić društvenosti, jer kasnije imamo o čemu pričati s ljudima oko sebe... Ali, ta pjenušava kupka ipak predugo traje: smežuramo se u njoj; uljuljkamo se; ako zaspimo, mogli bismo se i utopiti. U čistoj bedastoći.

Moj agent Đuro sinoć je, unatoč potpunoj neučinkovitosti, pobudio veliku sućut među Iskričarima: vele ljudi, pa mučiš agenta, daj skuliraj se, sreži malo te svoje prohtjeve - što ti sve ne bi htjela, te da ti nađe tipa s faksom (a što će ti to, i SSS-ovci mogu biti pametni i dragi), te da voli životinje (ne buš našla, reče zloguka proročica), da ima slične razbibrige kao ti... I sad slijedi citat komentara. Veli vako:

"Da li je bitna kompatibilnost u muzici, filmovima, knjigama, ili je bitno da te netko sluša i razumije kad ga gledaš u oči?" (Izvučen samo meni intrigantan dio, bez zlonamjernosti prema sophisticusu, autoru.)

E, pa ja mislim da je NEMOGUĆE da me netko sluša i razumije kad ga gledam u oči ako nema kompatibilnosti u muzici, filmovima i knjigama. NEMA TOGA!

Jerbo, ako su moje mentalne mape iscrtane upravo vrijednostima i spoznajama koje sam upila I (veliko "i" kako bi bilo jasno da ne govorim o JEDINOM I ISKLJUČIVOM izvoru svojih vrijednosti i spoznaja) iz glazbe, filmova i knjiga, ako moje misli kolaju upravo tim dubokim kanalima koje su spomenuti inputi dobrim dijelom oblikovali, a neki i probili, onda me netko tko me blago teleći gleda dok govorim o Wimu Wendersu, Aimee Mann ili Iris Murdoch ne može shvatiti ni kad govorim o šniclama, jerbo nemre skužiti ama baš ništa bitnoga o meni, osim možda mojeg trenutnog raspoloženja, priopćenog tako i tako neverbalnim jezikom. A u uzroke moje sreće, nesreće, vedrine ili jada ostaje zauvijek neupućen.

I zato mi ne može pomoći, osim onog trena kad mi treba dodati rupčić ili daljinac. I zato se može ufati samo u slijepu sreću da pogodi što zapraf trebam. I zato će me šezdeset puta češće raspizditi nego razveseliti, jer ne zna i ne može znati nikakvu pravilnost u mojim reakcijama, a kamoli stavovima i posljedičnim postupcima.

I zato takvoj osobi ne vjerujem kad kaže da me voli. Jock. Nemreš voljeti osobu koju ne shvaćaš. Moš osjećati svašta, ali ljubav ne. Jer ljubav uključuje prihvaćanje, a da bismo nešto prihvatili, trebamo a) znati da to postoji i b) shvaćati o čemu se radi.

Druga je stvar što Hrvati najčešće ni ugovore ne čitaju prije potpisivanja! Je, sudeći po kuhinjskim krpama kojima pojedinci uporno glancaju naš blog, treba biti skroman ("Skromnost je vrlina što djevojku krasi, zato ti i želim u tom društvu da si."), vjerovati srcu ("Ljubav je kao suza: počinje u očima, a pada na srce." Koje valjda prepukne od poplave? Ili se teška srca vučeš po sudovima da utjeraš što ti pripada nakon razvoda.), odreći se životinja (Bolje zvijer u krevetu! Pa... hm. Ima neš u tome!) i svoje naobrazbe te se prihvatiti kurca i kuhače ("Kuharice, manje zbori...") i naći nekoga na koga se uvijek možeš osloniti (jer ne mrda s kauča) i tko će te nasmijati (Kad izvali neku glupost.)...

Receptura je, ne sumnjam, učinkovita u mnogim slučajevima. Premda sumnjam da je primjenjuju baš oni koji je ovdje tako vatreno zagovaraju, jerbo mi nije jasno KAD: ako imaju pune ruke kurca i kuhače, puna usta smijeha i pune oči suza, i pride srce puno ljubavi, kad i kako uspijevaju tipkati???

A evo, ja sad imam i čvrst dokaz da od Đure nisam tražila nešto nemoguće: stvar je bila u zecu.

Naime, tražila sam muškarca koji bi za kućnog ljubimca poželio ZECA. E, nema takvog! Ali, kad sam zeca istjerala iz svog žbuna prohtjeva... Hehehe...

Šuti već danima. Moj PREMIUM agent Đuro, koji traži točno po mojim uputama. I ne nalazi nikoga...

A mislila sam da je štos u mojoj lijenosti: ne gledam tko je novi stigao, ne šaljem poruke, rijetko odgovaram na one koje primim, pretraga profila mi uglavnom služi za to da se podsjetim tko je tko od blogera... I onda čitam ovdje da se budno motri, da je bitna brza reakcija, da dobra "roba" nestane dok otipkaš "Hi!" (Ne "Hay" - to je sijeno.) A ja to nemrem, nemam ni volje ni vremena, i zato rekoh, ajde, neka Đuro vreba.

A sad i Đuro zakazao... Pa se češkam po glavi obrasloj predugom kosurinom i mozgam, jesu li možda moji kriteriji prezahtjevni? Ma nisu, nemoguće je da ne postoji pušač, ateist, fakultetski obrazovan, bez bračnih spona i djece u neposrednoj blizini, koji ne mrzi homoseksualce i voli životinje, živi u metropoli ili bar blizu nje i nije puno stariji ili mlađi od mene...Što bi tek bilo da sam odredila koju glazbu, filmove, knjige treba bar poznavati, ako već ne i voljeti i kakve bi trebao imati političke stavove? Ili odjeću. Ili razbibrige. Ne smijem ni misliti!!!

Sve do Iskrice, zapravo, sve do isteka moje prve godine na Iskrici, muškarci su bio dio mojeg života... Kako, zašto, kad bi se umuvali u njega ne znam, ali jednostavno bi se našli tu kad bih podigla pogled, s nekom željom ili pomisli da bih trebala/htjela/mogla... I onda bih rekla, "Ah, baš dobro da si tu..." I nešto bi bilo.

Tada nisam o njima razmišljala kao o "suprotnom spolu": bili su jednostavno ljudi s kojima mi se zgodio neki trenutak, neki doživljaj. Nisu me morile njihove sličnosti sa mnom ili različitosti od mene, spolno i rodno uvjetovane... Fućkalo mi se! Ili si za akciju, ili nisi.

U toj prvoj godini boravka na Iskrici skinula sam jednu kožu sa sebe... proživjela mijenu koje sam se bojala; koju sam ovdje željela odgoditi. A muškarci su mi pomogli u tome!

I sad sam drugačija i nekako, samo svoja... Samosvojna. A oni su "drugi": spol, ljudi. Više nisu u mojem životu, nego izvan njega. I valjda zato poziv više nije jednostavan: sad ispisujem kompliciranu pristupnicu a Đuro stoji na vratima i provjerava jesu li podaci valjani...

Ma, pustit ću ja Đuru na zasluženi odmor! Jer znam, prije ili kasnije, opet ću podići pogled... Možda upitan. I valjda će netko znati odgovor.

Nisu s kuhinjskih krpa, ali valjda će od njih ipak biti neke koristi. Jerbo, Hrvati su očito gladni mudrosti: u mojoj pekarnici tri zida sadržavaju mudre izreke o kruhu (nisam ni jednu zapamtila), na kiosku uz cigarete dobiješ i mudru krilaticu ("Tko ne plati na mostu, platit će na ćupriji" - fakat; ili na kiosku; ili Iskrici), a evo, i susjed me danas počastio ovom: "Tko s jeseni umre, zimu ne dočeka", reče. Da bih riječ rekla! I još uštedi za grijanje.

Meni se za Iskricu posebno prigodnom učinila ova: "Dobra djevojka sama se udaje". Što će reći, ne treba joj Iskrica, pa ne mora ni platiti, pa uštedi za miraz, pa je dobra onome tko je oženi. A mi Iskričarke, mi smo zločeste djevojke. Srećom, postoji mudrost i za nas: "Istjerajte zlo iz žena! Utjerajte im dobro!"

A za naše manje uspješne Iskričare ima ohrabrujuća: "Da je dobro, i đavo bi se ženio". Svidjela mi se i ova: "Bolje svoje jaje nego tuđa kokoš". Osobito za preljubnike, zar ne?

I na kraju, sasvim prigodna: "Da se riječi kupuju, manje bi se govorile". OK, pisale... Živi bili pa vidjeli!