Ručkić krčkić

Uskoro ću ugasiti računalo i zaboraviti na njegovu memoriju. Na moje studentiće, one bagraste* (copyright by boža), koji mi šalju samo djelomično riješene zadatke za nadoknadu izostanaka, ufajući se da sam podjednako bagrasta kao i oni pa čitam samo prvu stranicu, ili šalju c/p-ejeve tuđih dostignuća, ufajući se u moje godine i pretpostavljenu nesposobnost korištenja gugle ili softvera za provjeru plagijata, ili one jednostavno bedaste, koji imaju 1000 zašto samo zato da ne bi odradili ono "zato" koje su si sami navukli na vrat... Ali neću zaboraviti onu grupu od sinoć koja mi je, nakon niza dugih godina, donijela poklon na ispit (uručen nakon ispita), jer su skužili da ja baš i ne radim za bagru, niti bagrasto, niti površno, niti po pravilniku ovom-onom, nego s njima, za njih, i nerijetko više i bolje nego što moram da bih zaradila plaću.

Recept po kojem danas (ne) kuham već sam tak i tak zaboravila, a tu je negdje, u memoriji mojeg računala, samo što sam si ja smislila drugačije, a vjerujem - i bolje: polako kuhana teletina iz woka, s raznoraznim povrćem i jednom voćkom, jabukom. Ne zagrijava jako prostor, ne traži bedinung, a fino je. Jabuka je presudna. Danas sam dodala i celera, jer si pašu skupa. (Kad smo već kod celera, jedan veliki bunt sam stavila u kristalnu vazu i dodijelila mu počasno mjesto u dnevnom boravku: odlično izgleda, a pride tjera komarce, kao i većina začinskih biljaka!)



Zaboravit ću i vas, vakve-nakve, ne da mi se čak ni kvalificirati, jer znate i sami... Ili ne znate, a onda vjerojatno nikad nećete ni saznati. Prestala sam mariti za vaše reakcije, kao što sam prestala mariti za skupe krpice; a nekad sam zaista patila zbog njih, tih vaših reakcija, a još više kad sam izgubila kupovnu moć za skupe krpice. Sad mi je drago kad si nešto od toga priuštim, ali ne patim kad nema: evo, neki dan me pljusak zatekao u Bandoleri, baš su keljili nove cijene za sniženje, i fino mi uleti mogućnost prvokupa pa sam ubola haljinče sniženo s 900 kn na 270 kn. Nije da bih je ikad platila 900 kn, ali za ovo što platih, savršena je! I baš me veseli :-D

Voljela bih isto tako pregorjeti ovisnost o cigaretama. Hm. Ne ide mi! Kvragu!

U stvari, već pomalo zaboravljam svrhu i naravoučenije ovoga bloga, jer iz woka divno miriši... Dakle, pomalo se gasim; ne još sasvim, jer backupam telefon, ali više zapraf nisam tu.

A kajaznam... Volim biti sretna. I sad to mogu, pa jesam. Prije nisam bila, pa sam sreću definirala kroz trud, kušnju, napredak prema rješenju nekog problema, ambiciju, moral koji nemreš baš uvijek realizirati u svakom aspektu, ali si sretna i ponosna što se bar trudiš. To je kultura patnje, po meni. Smišljena i osmišljena za i od ljudi koji ne uspijevaju bolje: biti sretni.

Zapravo je to eskapizam. Živiš na van jer ti je u vlastitoj koži nesnosno. Misliš muški, jer ti se čini da su uspješniji. I jesu, u tom svijetu nesretnika bez morala i nematerijalnih vrijednosti - jer, kad toga nemaš, a i kad imaš, ali ne živiš tako, onda veselje moraš pronalaziti drugdje, onda postaješ kolekcionar predmeta, nije bitno kakvih, jel love, jel zlata, jel cipela, jel FB frendova (koji ti, naravno, nisu frendovi nego PREDMETI, zgodan popis ondje negdje...).

U dubini duše vjeruješ da su svi drugi sretniji od tebe i da su sebični, jer ti ne žele odati tajnu svoje sreće, nego je ljubomorno čuvaju za sebe; ne daju ti pravu formulu ni kad kupiš knjigu samopomoći, ni kad upišeš tečaj, a prijatelji i prijateljice (uz navodnike ili bez njih) ti lažu, jer se srame što i sami nisu sretni pa glumataju, i da, na koncu opališ te navodnike, jer takvi ti ne mogu biti prijatelji.

Ajd, ja sam mnoge od nabrojanih simptoma uspjela izbjeći jednostavnim rezom: kad mi odnosi ne štimaju, postanu mi dosadni. I kad mi jako dosade, izađem iz njih, ili me izbace, jer i sama budem dosadna. To je svakak manje iscrpljujuće od kolekcionarstva, ili tečajeva, ili kupovine knjiga, koje su možda čak i dobre, ali ih ne znaš pročitati u onoj njihovoj poanti koja redovito glasi: mrdni dupe! Moraš to SAMA riješiti!

I tak sad taj neki online kvizek veli da sam skroz-naskroz žena. Valjda jesam. Mislim da sam to oduvijek bila. Sad sam si to dopustila. Zaribala sam masu stvari onak, muški, pa sad mogu i ovak, ženski. Ako sam si oprostila muške zaribe, oprostit ću si i ženske.

Da, mislim da je bitni preduvjet sreće zaribati nekaj jako ozbiljnoga. To je prava kušnja one najvažnije ljubavi - ljubavi za sebe. Netko će se možda praviti da ne bi zaribao da nisu bile ovakve ili onakve okolnosti (dakle, da je ŽRTVA okolnosti), netko misli da bi bolje da su ga/ju okruživali drugačiji ljudi (pa je onda ŽRTVA tih ljudi), ja sam počesto mislila da bih zaribe izbjegla da sam manje vjerovala u nešto, da sam više propitivala, da sam bila odrješitija u prosudbama i da su te prosudbe bile jednoznačnije (dakle, bila sam ŽRTVA ideologije), a sve je to utaman, jer smo tako uvijek pasivni, i uvijek žrtve, a nikad sasvim mi sami. Treba si reći: JA sam zajebala! Pa vidjet što onda. Možda to nekoga ubije, doslovce ili metaforički. Ako ispadne ovo drugo, preporodiš se, naučiš nešto, popraviš, oprostiš si, zacijeliš, a sljedećeg zajeba se (ipak!) manje bojiš; iako znaš da će doći.

Jer nisi savršena. I ne moraš biti. I sreća koju imaš danas, već sutra ili prekosutra neće biti dovoljna. Pa ako si spremna za nove zajebe, zakaj ne bi bila spremna i za nove sreće?

Bar im se možeš nadati. I to je veselje. I bolje je od straha. I hrpe nepotrebnih stvari ili tuđih recepata koji su ti sasvim nehranjivi. A ipak se debljaš - koža ti je sve deblja. Živci sve tanji. A kičma puca.

(*Natpis na slici znači: "Ja nemam pravo ući".)

Kad sam se vraćala iz šetnje s Duškom, jedna babetina, zbog čijih netraženih i zapravo loših savjeta sam zamalo ostala bez Duške (nagovorila me da je pustim bez lajne u Duškinoj krhkoj dobi od 3 mjeseca), pokušala me opet savjetovati; a ja sam jednostavno prošla pored nje, kao da je uopće nit čujem, nit vidim. Babetina je krenula za mnom, zapanjena takvim ignoriranjem, a odustala je tek kad sam susrela poznanicu i kad se fakat uvjerila da ja sasvim dobro i čujem i vidim, samo ne nju.

Priznajem, prijala mi je ova osvetica. Iako babac pojma nema zašto. A ni ne mora imati. Nikad ona neće drugačije, zato - čemu trud da joj objasnim? Trenutak-dva poniženja i sad smo kvit!

To je ujedno razlog zašto ja uopće ne trzam na popizdičićine blogeke i komentareke, ali na ovaj božin hoću: boža nije izgubljen slučaj! Bar se nadam...

Sjećam se kad sam upoznala božu: mislila sam da je seljanka. Iskreno i fakat. Poblajhana do bola, prenapirlitana za jutarnji susret, mene je sve boljelo od njezine zategnutosti i napetosti... Ali nije ZVUČALA seljački. Sjećam se i kad sam The Babu upoznala: nije IZGLEDALA kao seljanka; ali je zvučala seljački. Mene je sve boljelo od te njene napetosti...

A meni su takvi ljudi zanimljivi. Ljudi na razmeđi. Ljudi dovoljno pametni da kuže svoja ograničenja, a (još uvijek) nedovoljno pametni da ih se riješe, da odluče tko i kakvi žele biti. Mislim da su svi (pametni) ljudi prošli takva iskušenja, i to ne jednom, nego ih stalno sačekuju, taman kad pomislimo da smo nekaj riješili... I priznajem da sam ih obje prigrlila u nadi da će postati sličnije meni, a manje slične onima koje bih ja nazvala "bagrom": uskogrudnim omeđašima iz svojih korijenskih sela, ili palančanke s vječnom žudnjom za toplim blatom na mekanim opancima, koje se više ne usuđuju obuti, pa su ljute kad ih svaki korak žulja.

Sjećam se i kad me boža pitala zakaj mi je tako važna jedna druga "bagra", ona mojih znanaca i prijatelja iz autorskog kruga, i da, onda sam se i ja pokolebala, i meni su se nekak učinili "bagrastima", jer je većina zaista loše pisala, i zaista bila više pretenciozna nego kvalitetna... Ali, jebiga, oni su se TRUDILI. Tražili su se. Tražili su smisao, izričaj, poštenje u svojem postojanju. Neki su i uspjeli. Ja jesam. Zato više ne pišem. Rekoh svoje. Živim svoje. Do daljnjega...

Zapravo, što je "bagra"? Hrvatsk leksikon Link definira riječ ovako:

bagra. 1. Fukara, ološ. 2. Pasmina, soj, vrsta.

Hm. Boža je vjerojatno mislila na definiciju 1; ali meni je definicija 2 sasvim prihvatljiva kad ju primijenim npr. na nju, The Babu i kreleca: jer, to su ljudi koji su MENI postavljali ultimatume i ograničavali izričaj AKO želim biti s njima. Ne, iako sam ja jedina imala petlje javno, na blogu, postaviti takav ultimatum boži, nisam to radila JA, jer ja ne postavljam ultimatume sve dok nisam spremna za nepovoljan izbor, i sve dok ga zapraf ne priželjkujem - ja sam učiteljica: ja vječno objašnjavam, apeliram, udobrovoljavam i držim fige.

Ali, hebga... Fukara (iz def. 2) to ne kuži. Oni kuže samo svoje i prihvaćaju samo isto.

Sinoćnja rasplesana "bagra" (def. 2) iz moje ulice nije moje društvo. Ali mislim da je stoput bolja bagra od ovdašnje bagre (u obje definicije): bar se vesele, ako ništa drugo.

A znaju i štošta drugo. Razveseliti druge, na primjer.

Sinoć sam, simultano s utakmicom i bakljijadom, odradila svoju zadnju nastavu. U muškoj grupi. Pisali su test i istovremeno zirkali na rezultate utakmice (pišu na računalu). Nisu bili onako veseli kako bi inače bili nakon testa i zadnjeg sata u akademskoj godini, ali ipak smo se nasmijali, (metaforički se) izljubili i oprostili do ispita.

A ja sam se onda vratila doma, u početak svoje slobodice, u svoju uličicu koja ovih dana izgleda ovako:



Designdistrict Zagreb. Ni riječi o tome u medijima, koji se bave padanjem onih koji tak i tak niže ne mogu, potpaljivanjem primitivaca, ma, primitivlukom svake vrste... A ovdje, meni pod prozorom, sjede urbani ljudi, slušaju dobru glazbu, kreiraju svjetiljke od kuhinjskih ribeža i cjedila, smišljaju urbane vrtove, upoznaj(emo) susjede, sebi slične, a mogli bismo i drugačije... Kad bi oni to mogli. Ali, oni pizde. Vele, zbog baklji na utakmici; zbog politike; zbog jada koji drugi skrive. A ja si mislim, ma jock, nisu oni zbog toga jadni, nego zato jer su ograničene primitivčine. Pa će uvijek biti jadni. I zapraf me se taj njihov jad tek ponekad sasvim malo tiče.

Kasnije sam otišla u parkić "velikana" do 10 kg pseće vrste i uživala u jurnjavi 4 kujice i jednog muškića: Duška za lopticom, cure za Duškom, muškić za bilo kojom guzom koju uhvati. Onda netko Duški drmne loptu pa se producira. Je, svi imaju druge loptice, ali Duškine su UVIJEK najbolje. Pa opet malo jurnjave, hrvanja, u jednom trenutku uz mene se na klupi našlo svih 5 dlakavaca, veselih, dobroćudnih, razmahanih repova... Nema među njima primitivaca.

U tom istom parkiću je jedna instalacija po kojoj se možeš pentrati i kroz koju se moš provlačiti. Uglavnom to čine djeca, ali ima i odraslih. Dežurni pesomrzac sad mrzi instalaciju i djecu, pa smo mi i cucki na miru od petardi, verbalnih napada, policijskih izvida uz cerekanje i povremenih petardi. A na zidu obližnje zgrade nastaje mural: psi u igri i vlasnici. Nek crkne od jada, primitivčina! Ili nek nađe neku konstruktivniju mržnju. (Opet Design District Zagreb, o kojem ne pročitah ni riječi u medijima.)



Ma zapraf ja i nisam tak oduševljena dizajnom koji se ovdje prezentira: sve je to nekak sklepano, najčešće skandinavski bezlično, vremenski datirano i bit će smiješno već nagodinu... Ali mi se sviđa muvana. Sviđaju mi se ljudi. Sviđa mi se entuzijazam. Sviđa mi se otvorenost. Sviđa mi se slobodica od hejtanja, od straha od pogreške, od grandomanije... Sviđa mi se moje susjedstvo.

I kužim ja da netko tko to nije iskusio nemre skužiti zakaj je to tak dobro... Kao moje dvije kolegice, koje su me, vjerujem u bar napola dobroj namjeri, neki dan uzele zrende da zakaj ja ne prodam taj svoj stan i "uživam život dok još mogu"... "A kak bih ja to trebala uživati", pitam ja njih. Ne znaju. Jer ne kuže da ja uživam u svojem životu SVAKODNEVNO: da meni vrijedi svake lipe taj moj visoki, prozračni prostor u kojem iz svake prostorije vidiš svaku drugu, da volim te svoje susjede, gorljive građane koji nas žele podučiti kako uživati u svojem kvartu, u svojem asfaltu, kako ga obogatiti jeftinim intervencijama i s malo kuraže razmišljanja izvan zadanih okvira... I da mi je sve to skupa neizmjerno važnije od nekolicine mutavih primitivosa, koji samo gledaju zgrabiti, ograditi, zatvoriti, prisvojiti; iako mi beskrajno idu na živce; i premda ih izgazim kad god mogu. I guštam u tome.

I svojoj slobodi da ih zaboravim čim ih ne vidim, čim ne bacaju petarde, čim im srušim ograde... U svojem kreativnom ručkiću koji se upravo krčka, i nema veze ako ne bude baš onak dobar kako se nadam, bit će on svejedno meni dobar, začinjen radoznalošću. I u žamoru tih pristojnih, dragih, urbanih ljudi koji mi pod prozorom ispijaju kavu i slušaju dobru glazbu. Kad poručam, uzet ću Dušku i među njih!

Jer i JA sam jedna od njih.

Idem danas satrta s posla i mislim si, "Wow, napravim si minestrone i ono meso od jučer i slobodna sam!"; u subotu ustanovim da sam skupila dovoljno Billinih kupona za 2 Solinegen noža, kupim ih, zarežem, i mislim si "Wow! Ja sam do sada živjela BEZ TOGA???"; prije 10 dana moja minceza me tako ugrizla iz protesta zbog četkanja da sam 3 dana nosila longetu na desnoj ruci, a 10 se budila u raznorazna nedoba da popijem antibiotik 1, antibiotik 2, probiotik 1, probiotik 2, a još uvijek me čeka nadocjepljivanje za antitetanus (puta 2), a svejedno, ja si mislim "Wow! U tebi još hrpa života, unatoč godinama!"...

A i dalje nemam dovoljno love, tijelo mi je sve ružnije, a sve više boli, rješenja za cijeli niz problema se svode na dodatnu šljaku i/ili puku sreću... I svejedno, ja si mislim "Wow, pogle kaj ja sve još uvijek mogu!". I jedva čekam.

Jer je gubitak svake iluzije zapraf - ipak! i fala svemiru! - iskorak u novu slobodu. Uz sve moguće zadane kauzalnosti. Koje onda znaš, poštuješ i sebi prilagodiš.

I onda ne ovisiš o crveno-bijelim kockicama, vlasti ovoj-onoj i/ili zabranama/slobodama za ove-one skupine. Ti si ti. Kako god te omeđili, ti bujaš gdje možeš, probijaš se poput vode, žustro i odrješito, i uvijek imaš neki "Wow!" za uočiti.

Svejedno, odlučila sam biti seljober-nazi. Odjebati ih kad god mi se isprječe ne putu. Jer su odvratni. Jer mi se gade. Jer bi me bacili u sjenu, i jer mi je od njih teže bujati. Ipak, hvala im što sam shvatila da ja sama nisam skrojena za izvršnu vlast: predugo mi je trebalo da shvatim što sve oni NE MOGU shvatiti i da ih zbilja treba odjebavati po kratkom postupku. Ne dokazivati; ne urazumljivati. Odjebati. Satjerati onamo gdje im je udobno, pa nek muču.

*Blog nadahnut ovim linkom: Link

Znate kaj ja mislim da bi bilo najpametnije? Sljedeću vladu birati na mandat od 20 godina. Pa što bude!

Sjećam se, kad sam tek stigla ovamo, moja je misao bila citat iz Kaspara Hausera: "Htio bih biti onakav kakav nekoć bijaše netko drugi". I možda je zato moje iskričarenje bilo tako uzbudljivo, zanimljivo i meni i drugima, tako poučno (meni zasigurno), jer takva bijaše takva potraga za tim nekim drugim tko nekoć bijaše netko tko sam mogla biti ja, ali je bio netko drugi, netko tko bih sad voljela biti, ili bar pokušala biti, pa da vidim hoću li...

Sad jesam netko drugi.

Netko tko nikad prije nisam bila, iako netko drugi možda jest, ali je meni to sad nevažno: sebi sam nova. Nenavikla na sebe. Ne, nisam ganc nova, mislim da to nitko ne može biti, ali drugačija sam: na iste poticaje proživljavam drugačije emocije, a onda ona moja stara ja upogoni svoja sredstva i alate da procijeni te reakcije. Iako nisu baš sve nove. Neke - važne! - jesu.

I tak, imam vam ja tog svojeg prijatelja još od pješčanika, i da, lijepo je to nekoga tako dugo znati, iako ne podrazumijeva da ga baš i poznajemo; svejedno, stvori se tu neko povjerenje, neka udobnost, koja opstaje li, opstaje, unedogled, unatoč prekršajima, grijesima, pa i zločinama, uz poneku uslugu, uz poneku uspomenu, uz poneko razumijevanje onog našeg "jaića" iz davnina, na temeljima koje zaista oboje razumijemo, zbog rana koje smo si zadali, iz grizodušja, suosjećanja, a sve to zapraf historijski - baš ko ovi naši četnici, ustaše, udbaši i ini zapravo razboritom čovjeku sasvim nevažni.

I tak, taj moj prijatelj se nedavno ogriješi o mene. Čak ne jako, ne više nego ranije, a blogme je prije znao grdno zgriješiti vis-a-vis moje malenkosti, i ja se raspizdim i pomislim "Davno su prošla vremena kad je itko tako mogao sa mnom!". A istina je da nisu tak davno prošla - tek nedavno. I da on to ne zna. I da je on, griješivši o mene svekoliko, uvijek iz mene izvlačio ono moje najbolje, svu moju velikodušnost, empatiju, toleranciju i oprost. Bez ikakvog mojeg uživanja u tome. A u takvim gestama se obično uživa. Zaista. Jer te oslobode. Ove spram njega - nisu.

I danas mi sine: ne, nije ON kriv - ja sam! Jer nikad nisam bila velikodušna prema njemu, nego prema toj PRIČI O NAMA; toj lijepoj priči o dvoje ljudi koji se poznaju cijelog života, i cijelog tog života se shvaćaju, uvažavaju, podupiru i zajedno rastu...

E, viš, ovaj zadnji dio, taj o zajedničkom rastu - to je mit. Ne. Nije se tako dogodilo. Rasli (valjda) jesmo, ali zajedno nismo. I zapravo se baš zbog toga jedva poznajemo. Zajdnička nam je samo ta priča; samo nju oboje čuvamo.

A ja ću je sad razjebati. Jer više nisam u njoj. I ne želim biti lik.

Sad sam netko drugi. Osoba. Ne lik. I smijem to biti. I želim. I baš me briga kakvi su nekoć bili neki drugi.

Ne, ovaj blogek ne ovisi samo o meni; kao ni država, ni moja firma, pa ni sam moj život. Podosta toga ovisi o drugima. I dobrog i lošeg. Međutim, ako drugima pripišem previše toga, kako zasluga, tako i krivica, e hebga, onda ne naučim ništa o sebi, a jako, jako malo o drugima.

Ja sam dobra učiteljica. Drugi mi to govore već desetljećima, a sad to pomalo i sama uviđam. Je, tek sad. Je, zamijenila sam prestižnije zanimanje novinarke za manje prestižno zanimanje učiteljice, a kajaznam, iz niza razloga: ovaj posao je dinamičniji, manje je podmuklosti u njemu, stabilniji je, radno vrijeme je OK, ma, svašta bih mogla nabrojati, ali kad najpoštenije pogledam, dva su razloga prevagnula: u tom poslu sam stalno voljena, a čak i kad nisam, znam da ne bu tako zauvijek.

Eh, sad, zašto sam dobra učiteljica? Moji đaci navode svašta: nisam dosadna (naravno, jer je moj vlastiti prag dosađivanja izrazito nizak), dobro objašnjavam (e, to već ima veze i s razlogom zašto JA mislim da sam dobra), pravedna sam (viš, ne moraš lizat oltare da bi imala morala), "vidim ih", tj. razlikujem i individualiziram pristup (i to ima veze s MOJIM objašnjenjem), a kad me ne vole, onda me ne vole zbog ćudljivosti (to je istina, moja ciklotimija ponekad "pobjegne") i zbog toga što ih ne poštujem (i to je istina, ne poštujem gnjide, a ima ih, i ne uspijevam prikrivati svoje gađenje, ne 2 godine koliko im obično predajem). Svi se slažu u tome da imam viziju, cilj, i da ih jasno izražavam i nikad od njih ne odustajem; i da su ta vizija i cilj za njih dobri, samo što im nisu uvijek ugodni. I imam smisla za humor. I nije me lako šokirati. I priznajem vlastite pogreške, a onda ih ispravim. (Sve ovo iz redovnih studentskih anketa, 2x godišnje, zadnjih 17 godina.)

Zašto ja mislim da sam dobra učiteljica? ZATO JER VOLIM UČITI, I JER KORISTIM SVAKU PRILIKU ZA UČENJE. Dakle, I practice what I preach i pride zahvalim svojim učiteljima, a to su nerijetko moji studenti, tj. đaci svake fele. Vide oni kak se veselim kad me poduče, prije svega. A ni ne znaju da su me podučili.

Evo, neki dan, zamolio me student da ispredajem nešto o pregovaranju, jer on mora pregovarati o plaći. Super, velim ja, preskočit ćemo dio gradiva ako se ostali slažu, a ubacit ćemo ovo, to sve vas čeka... Svi se slože, ja pripremim materijale, i krenemo mi... E da bi se pokazalo da će ti njegovi pregovori biti na hrvatskom, ne na engleskom, iako radi u međunarodnoj korporaciji. Ali, glečte: on je imao povjerenja MENE pitati; imao je povjerenja u nešto nehrvatsko, jer mu se hrvatsko ne čini zadovoljavajućim i/ili realnim. Sat je bio izuzetno dinamičan, iako u petak navečer... I ja sam štošta naučila, ili bar osvijestila svoje spoznaje, koje su hibernirale tik ispod izričaja: Hrvati ne vjeruju svojoj vladi i zato je varaju; mladi ljudi poštuju vrijednosti, ali ne vjeruju da ih društvo U CJELINI poštuje i zato ih se počesto ne pridržavaju, a onda se osjećaju loše; bijesni su. Jako su bijesni. I silno prestrašeni.

Krenulo je od toga da sam studenta pitala što on točno želi, jer to je polazište svakog pregovora. Nije znao. Više love, u načelu, ali kasnije se pokazalo da bi ga i štošta drugoga moglo zadovoljiti. Ali, pokazalo se i ovo, a to je ispalo najvažnije: ne želi raditi ZA DRUGE. Ne želi plaćati poreze za nesposobne, ne želi raditi više i duže zbog nesposobnih, i zapravo ne kuži značenje riječi "nesposoban", nego je prevodi u "podmukao". Tek kad sam mu rekla (na engleskome, dakle, ovo je slobodan prijevod) "Glečte, puno je vjerojatnije da ste okruženi GLUPIM ljudima, jer prosjek je zaista GLUP, IQ 90, koliko je hrvatski prosjek, nije neka pamet, nego da ste okruženi podmuklim gnjidama - možda su oni doista dali sve od sebe, a ishod je jad i bijeda, i kaj sad? U pregovorima trebate naglasiti po čemu se VI razlikujete od tog prosjeka i što sve činite da biste kompenzirali bijedne prosječne rezultate. Jer to šefovi obično ne vide - oni vide samo katastrofe i samo na njih promptno reagiraju. Sve dok ste dobri i tihi, i VI ste prosjek".

I u tom trenu se zbilo i moje učenje! Da, ljudi me ne ljute namjerno, nego zato jer JA ne kužim njihove dosege i domete... I nekak su mi se smilili... I ta njihova glupost mi je postala manje važna - daleko manje važna nego smišljanje načina da postignem svoje mimo nje i njoj unatoč. I nekak sam spremnija platiti porez na tuđu glupost, jer uvidjeh koliko je neizbježna... Sve dok ja dobijem nešto za sebe. A hebga! Moglo bi bolje. Trebalo bi bolje. Ali nije tako. I vjerojatno ni ne može biti drugačije.

Bio je još jedan jako zanimljiv primjer, dao ga je drugi student - ono o plaći x kn na račun i uz poreze, y kn na ruke, bez poreza. Mali se zabrinuo za pemziju, jesemti! Velim mu ja, rano je, ne brinite. Uzmite lovu i ako vas to baš jako muči, uplaćujte dio na vlastiti račun ili u pametne investicije, jer za vašu generaciju je pemzija utopija, kak stvari sad stoje, i trebate biti sretni kaj dobijete toliko da vam ne treba baš sve, pa lijepo preuzmite odgovornost za svoje stare dane i štedite kako god znate i umijete... I još mu rekoh, ne vara poslodavac VAS, nego DRŽAVU, a to je samo zato jer joj ne vjeruje; da vam je uplatio sve dadžbine, na ruke biste dobili osjetno manje. Dakle, gazda više vjeruje vašem zdravom razumu nego državnom, a solidarno s vama dijeli trošak vaše plaće u onome dijelu koji nije izravna naknada za vaš rad - zahvalite mu i ne gunđajte! I znate kaj? Malome je stvarno nakon toga bilo lakše. A i meni: jer sam skužila da nisu svi mladi ljudi prodane, plitke dušice koje žive na valu mobilnih aplikacija - morala ima. Samo je malaksao.

I jako je prestrašen.

A ovo je moj odgovor na sve nacionalističke, šovinističke, povijesne, suvremene i budućonosne nebuloze koje ovdje pišete. BESMISLICE! Jer, ljudi oduvijek žele sasvim jednostavne stvari: čuti, vidjeti, čuti, biti viđeni, dobiti koliko vrijede i privređuju... Iako će se polakomiti za šarenim lažama koje im daju iluziju da može lakše, da vrijede više i da ne moraju privređivati.

MORALA JOŠ UVIJEK IMA. I ne ovisi ni o Titu, ni o Tuđmanu, ni o bilo kojoj minornoj njušci koja nije IZABRANA, nego je izronila na površinu zato jer moralni ljudi nisu znali koga birati, ili su odustali od biranja.

A i od vas sam štošta naučila... I vi od mene, vjerujem. O tom - po tom.

...više nije ovdje. Šteta! Baš, baš, baš mi je jako žao. Voljela sam ovaj blogek, jedva sam čekala doći ovamo, iskreno me zanimalo tko-što-koga-zašto... Jesu li se akteri promijenili (sumnjam!), ili sam se ja (vjerojatno)?

Ili sam ja jednostavno selektivno gledala i vidjela samo ono/one koji su me zabavljali?

Hm. Nebitno, zapravo. Kome nije ovdje dobro, nek se snađe negdje drugdje, jel' tak? Tak je! To i ja mislim. A svejedno, evo, ručkić se još ne krčkić, imam cajta, imam force, lijena sam za praktikalije, niš zapraf ne moram, ono što bih trebala neću danas, i eto mene jopet. I osjećam se kao davnih dana, prije računala, prije interneta, puno, puno prije Iskrice, ono, konačno malo slobodnog vremena, konačno se moš malo zabavljat, dođeš, uključiš telku, a ono - sranje od programa. Na oba kanala ;-)

Ali, nije mi samo ovdje tako: svugdje je tako. Zavladala je ta neka primitivna desnica, ljudi su nadrkani, bez nade, ili bahato frustrirani, jer zapravo ne znaju tko su i što hoće, samo znaju da nekoga treba likvidirati, zakopati, pripisati mu krivnju i dugo, dugo, dugo pamtiti sve grijehe, zločine i prekršaje, svi hodaju uokolo, ukrug, rekla bih, sasvim sužene svijesti i sasvim uskoga pogleda, uskogrudni, uskukani i skučeni u nekom bivšem životu, evo jučer, dođem u svoj špeceraj po pljuge, Dušku sam svezala pred ulazom i žurim i zato i ne vidim da sam se zapravo pregurala ispred neke stare žene, kad sam skužila, ispričam se, objasnim i zamolim da me pusti prije, jer ona ima punu košaricu, a ja trebam samo jedno, a ona će meni: "Ja vas doživljavam isto kao alkoholičarku, to i pušenje je isto, a ja sam bila doktorica!" O, jeboteled! Pa nisi više doktorica, velim ja njoj, a ja ti nisam pacijentica, nego si neodgojena, frustrirana babuskara koja se očito nema s kim ni posvaditi, rekoh, i drsko zatražim svoje cigarete, platim i odem.

Je, od takvih i ja postajem nesnosna.

I onda sretnem svoju šulkolegicu, utjecajnu u medijima, jock, veli ona, više nisam, stigli novi primitivci i otkazali svima koji se ne pozivaju na Boga, Crkvu, Domovinu i Majku u svakom javnom izričaju, ali zato imam vremena, ajmo na kavu, na koju nisam mogla jer sam već imala dogovorenu... E jebga. A ta moja čak i nije neka ljevičarka, jednostavno je PAMETNA. I obrazovana.

I zakaj ja sad nisam nazvala nju, nego došla ovamo, među političke retarde, svjetonazorske mastodonte, seksualne relikte, intelektualno "oštećene" i emocionalne kriple?! Kaj je to točno nama zajedničko???

Dosada? Nemoć?

Hm. Dosadno mi uglavnom nije, a nemoćna uglavnom nisam, iako nisam ni onoliko moćna koliko bih voljela biti. Je li možda zbog one raskomoćenosti uhodanih partnerstava u kojima moš prdnut, moš se zrigat, moš biti glup ko stup, i nema veze, sve je to već viđeno, sve već prihvaćeno, i uopće nije bitno je li shvaćeno?

Moglo bi biti to.

Ne znam. Uzmanjkat će mi pljuga. To je sad važnije nego ova spoznajica.

A slika...? E, TO je bio dobar provod! I za dvonošce i za četveronošce :-D A za dobar provod se treba malo i unerediti, zar ne?

Od svojih roditelja sam naučila:

- da je ljubav nasilna, mučna, iscrpljujuća i da se ne isplati;
- da je idealizam smiješan, a ambicija poželjna samo u vrlo skromnim okvirima, tek toliko da zadivi susjede;
- da treba biti bolji od drugih, onih koji nas okružuju, ali ne najbolji, jer nas to previše izdvaja i izlaže;
- da je svijet opako i opasno mjesto, a ni kod kuće nije bolje;
- da vjerovati možeš jedino životinji, a ni to baš uvijek.

I da, skrivili su mi to. Jesu. Zbog njih sam emocionalni invalid, premalo ambiciozna s obzirom na sposobnosti, glupavo tašta zbog bezvezarija, ali ne i zbog stvarno bitnih postignuća, u kojima sam preskromna. Zahvaljujem im zbog opreza koji me spasio bezbroj puta i zbog povezanosti sa životinjama, koja me uvijek ozarila i osnažila.

Roditelji su me toliko prepali življenja da sam dobar dio života provela kao kontrol-frikuša: samo kad bih potpuno mogla kontrolirati svoju okolinu, ja bih se osnažila i upustila u istraživanje drugih i drugačijih putova od onih koje sam s njima upoznala. Ali se zato nikad ne bih opuštala. Krivim ih zbog toga! Krivim ih i zato jer takav način života prodrazumijeva i potpuno preuzimanje sveukupne odgovornosti za sve ishode svojih postupaka, a to jednostavno (gotovo) nikad nije tako i nije potrebno - postoje i slučajnosti; postoje i drugi ljudi; postoje okolnosti pred kojima smo nemoćni.

A upravo zahvaljujući tim okolnostima izvan moje kontrole i/ili kontrole mojih roditelja, ja nisam onakva kakvom su me pokušavali odgojiti - ne sasvim. Na njihovim temeljima ja sam ipak sama izgradila puno drugačiju kuću, puno drugačiji svijet od onoga u kojem su oni živjeli, a i od onoga koji su smatrali za mene poželjnim.

Možda sam zato doživjela nerazmjerno velik broj nesreća s obzirom na uloženu promišljenost i oprez, mislim, valjda zato jer sam podsvjesno tražila "rušenje zidova" i "drmanje temelja", a za to su potrebne kataklizme. Koje preživiš. I kad se malo pribereš, kreneš graditi iznova, isprva kaneći isto, a onda skužiš da može i drugačije.

Ali ne možeš izvan svojih granica; izvan vlastite parcele. Ako sam emocionalni invalid, u smislu da ljubav smatram rizičnom, zatirućom i zato nepoželjnom, ako sam nepovjerljiva prema ljudima, teško da ću sad postati veliki filantrop i bezuvjetno ljubiti svakog bližnjeg i daljeg svoga, a kamoli tuđinca... Što opet ne znači da ne mogu spoznati važnost ljubavi, njezinu moć, ali i njezine dosege, ograničenost i zapravo, rekla bih, prilično realnu vrijednost s obzirom na prilično realnu cijenu; ili da nikada neću voljeti. Hoću. Jesam. Ali puno, puno drugačije nego većina drugih ljudi. I uvijek uvjetno. I uvijek privremeno. I možda zato sretnije od zabludnika koji misle da bi moralo biti bezuvjetno i vječno. Ne znam. Jer sam odveć ograničena da bih mogla znati.

Ako mislim da su posljedice mojih postupaka uglavnom (ali ne uvijek!) moja odgovornost, bit ću oprezna, odgovorna, promišljena, ponašat ću se socijalizirano, ali samo u onoj mjeri u kojoj se to poklapa s mojim vlastitim pravilima; jer, ako pogriješim, nitko neće zasukati rukave i odživjeti MOJ život! TO sam naučila već prije 30. godine života. I zato mnogima djelujem asocijalno, a stvarno me nije briga zbog toga, jer jesam, jer ZNAM da njihovo odobravanje praktički nikada ne unaprjeđuje moje ŽIVLJENJE. Iako ga njihovo neodobravanje, ako/kad postane djelatno, može zagorčavati.

Mogla bih ja sad nabrajati unedogled, ali zaključak je prilično banalan: trebamo osvijestiti svoju ograničenost i pronaći načine da unutar vlastitih ograničenja budemo sretni. Je, drugi su nam štošta skrivili - ne samo roditelji, nego kompletan Zeitgeist, na koji jednostavno ne možemo biti imuni. Trebamo biti otvoreni prema vlastitoj kvarnosti, nemoći, ovisnostima, trebamo biti spremni na dvije godine nekontroliranog plakanja (u mojem slučaju), na bijes koji više nema kamo, jer su mu uzročnici ili umrli, ili su već tako jadni da ih nemamo srca na njih usmjeravati, na vlastitu taštinu koja nam ne dopušta nekoga satrti svojim bijesom i optužbama, trebamo ožaliti svo ono vrijeme u kojem smo mogli biti mi, samo bitno drugačiji, valjda sretniji, trebamo zaista, zaista širom otvorenih očiju pogledati svoje batrljke, ne samo one emocionalne, nego sve, i tjelesne, jer da, ja već mjesec dana podnosim prilično gadne bolove od artroze, koju imam zato jer me mati namjerno onemogućavala u svakom obliku tjelovježbe, a otac u plesu (da se ne prokurvam!), za koji sam bila darovita, dakle, ja imam artrozu zato jer se još u djetinjstvu nisam razvila kako treba, a onda sam bila zaista nemoćna, i jer sam omrznula sve što bi mi sada koristilo, ali sam jako zavoljela sve što mi sada šteti (slatkiše i sjedilački način života), i da, opraštam im, jer je to zbog njihovih slabosti, zbog njihove nesposobnosti da se nose s rizicima koji su prijetili MENI, za svoje su se nekak već pobrinuli... Treba sve to sagledati. I ne raspasti se od užasa.

I biti bijesna.

A onda jako, jako, jako tužna.

I ne ide drugačije. Ne uči se na tečajevima. Ne ovisi o korporativnoj kulturi. Niti o politici.

Sasvim je osobno.

I zbilja se napatiš.

A znaš da ćeš umrijeti. Možda čak vrlo uskoro.

Hja, danas se valjda svima motaju konflikti po glavi - ovu sliku mi je upravo netko nakeljio na FB. Autor skulpture je Ukrajinac Aleksandar Minov, skulptura se zove "Love", a tko je fotku uslikao ne vidim pročitat.

Ovak ću vam ja reći: konflikt je nužan da bismo bili zajedno. Inače završimo poput ovih skulpturalnih: okrenemo si leđa, a djetinjasto patimo jedno za drugim. Konflikt nije (bar ne bi trebao biti) napad na integritet drugoga, nego prozračivanje, pospremanje, stvaranje prostora u kojem oboje ili obje možemo biti opuštene, doma. Nema tu nikakvih demona i njima sličnih nadbića, sve smo to mi sami, naša uvjerenja, navike, želje, vrijednosti... A čak ni kod jednojajčanih blizanaca nisu 100% podudarni. NORMALNO je da se sukobimo s nekim tko nam (još) nije blizak, čim pokuša bliže prići. I samo ako se uspješno sukobimo, zaista ćemo se približiti.

U svim mojim trajnim odnosima svađa je bilo kol'ko hoćeš, i durenja, ponekad višegodišnjih, i uvreda, ali i pravih povreda. Bilo je i udaljavanja, otuđivanja, zaboravljanja bliskosti. Ali, s bliskošću je kao i sa stranim jezikom: dugo ti treba da je postigneš, kratko da je izgubiš, ali jednom kad je tu, nakon stanke se vrati puno brže nego što je u početku trebalo da bi uopće nastala. Ponekad se od nekih ljudi udaljim zato jer mi tako odgovara, preblizu smo si došli... a ponekad zato da bih se pribrala, okuražila i prišla još bliže. Ja njima, ili oni meni, ili istodobno. Ovo zadnje, priznajem, zapraf nikad nisam doživjela.

Međutim, ja sam stara garda. Čini mi se da se suvremenost ne zna konstruktivno posvađati - sve je ili-ili: ili potpuno povlađivanje dok nekome ne dokuferi, a onda, ili od samog početka, totalni rat. Možda ja zato tak dugo preživljavam na ovome blogeku, jer ja fakat blogerske čarke i kritike ne doživljavam kao neprijateljski čin, ni kad ih sama potaknem, ni kad su na moj račun. OK, priličan broj ljudi otkantam, kako ovdje, tako i svugdje drugdje, jednostavno zato jer im ne vidim svrhe u svojem životu, ne želim s njima ni bliže, ni više, ni niš, a zato mi nije ni važno kako shvaćaju moje motive - glavno da mi se ne nameću. S druge strane, neki me istinski živciraju, točnije, ne oni sami, jer njih ne poznajem i ne želim upoznati izvan ove stranice, nego svjetonazori i stavovi koje iznose, a ponekad i gorljivo zagovaraju. Ako takve svjetonazore i stavove smatram potencijalno opasnima po integritet bića sličnijih meni, spremna sam na rat. Digitalni. Sve do stvaranja neutralne zone. A ako to ne ide, i do istrebljenja. Digitalnog. Nakon čega ću ih s lakoćom zaboraviti.

I na kraju, da se vratim skulpturi: jest, zapravo uvijek želimo bliskost. I uvijek tugujemo kad je nema. A ne može je uvijek biti. Iako se uvijek možemo okrenuti i zagrliti nakon što smo se pošetno isposvađali i kroz to iznova ispoštivali.

Hoću prestati pušiti. Vidim u tome sve manje benefita, ali neke ipak vidim, i ti su mi važni: prije svega, mogućnost da ne sudjelujem u razgovorima.

Da, prošla sam ja kognitivnu terapiju za prestanak pušenja, pobrojala većinu svojih okidača, i znam da je jedan od najvažnijih društvena situacija u kojoj trebam ćaskati s ljudima s kojima mi se ne ćaska; i kad mi se ne ćaska. Kad pripalim cigaretu, duboko udahnem i polako ispustim dim, ljudi nekak skuže da sam posvećena sebi i svojem užitku i ne navaljuju; a pride se ni ne uvrijede. Kad ne pušim, nema tog štita, i to nekoliko puta dnevno, prilikom svakog kratkog odmora na poslu (a tad mi je najmrskije uletjeti u neku bezveznu žvaku, stvarno TREBAM tih pet minuta za sebe!), u šetnji s Duškom (iako s pesoljupcima čak i volim proćaskati, ali ne uvijek i ne sa svakim) i prilikom svakog čoporativnog druženja (a ta su, srećom, prilično rijetka).

Hm. Jučer sam se uspješno obranila mobitelom. Sjela pod odmorom na terasu i nešto kakti napeto kopala po mobu. Pustili su me na miru punih dvajs' minuta, ali onda sam se ipak morala malo uključiti. Podnošljivo malo. Međutim, nije to za mene bilo TO: mobitel mi ne donosi nikakav užitak, a cigareta priličan - dakle, ne moram baš sve odglumiti. Jučer sam glumila, nije me zanimalo ama baš ništa što moj mobitel sadržava pa sam prisluškivala razgovor: ajme meni! Sreća njihova što nisam sudjelovala, glupost do gluposti! Ma, da sam sudjelovala, lagala bih, ili podržala njihove gluposti primjerom neke vlastite, toliko sam ipak socijalizirana... Ali od gušta u tome ni polovice "g". Za mene.

I tak sam maloprije zaguglala "Why do I hate talking to people?" i pronašla podosta stranica na kojima ljudi postavljaju isto pitanje i/ili daju raznorazne odgovore, a većina važi i za mene: nije da mrzim ljude (nije baš ni da sam obožavateljica), ali me većina tema za ćavrljanje uopće ne zanima, ili me ne zanima tada, u toj prilici, ili me ti ljudi i njihove trivijalnosti ne zanimaju (dok bih s onima koji me zanimaju, skup sa svojim trivijalnostima, mogla pričati satima!), ali, rekla bih da je najtočniji odgovor ovaj: Ćaskanje je barijera prisnosti!

Hm. Želim li biti prisna sa svim tim ljudima koji me okružuju? Ne. Samo s malobrojnima. Ali baš zato toj golemoj većini s kojom nemam i ne želim imati išta ne želim ništa ni dati: svoje vrijeme, svoj trud da sudjelujem, svoje sudioništvo u distanciranju. Ja bih to šutke. Prešutno. Bez riječi. Nismo si naj-haj - tišina, sjedni. I sve 5. A onda ustanemo, istinski odmoreni.

I bez pljuge.

Ah.

Hehe, sjetila sam se ovoga danas na blagajni špeceraja: neka baba ispunjava podatke za Billa karticu i fino se rastegnula preko cijele trake. Uljudno je zamolim da se pomakne, a ona na mene drvlje i kamenje. Eh, sad, kako mi nije cilj da mi a) baba učini uslugu ili b) da joj se svidim, nego c) da makne guzicu, jednostavno sam je odgurnula, prstom joj zamahnula pred nosom i pogled joj usmjerila na pult pored blagajne, a svoje stvari lijepo složila preko njezinog papira. I onda se maknula. Yay!!!

Uglavnom, veliki vjerski blagdan, a svi nadrkani, uključujući i mene. Baš mi se danas svađa! Možda me prođe dok ovo istipkam, ali sad bi mi baš bio gušt još neku takvu babuskaru odgurnuti od sebe i pokazati joj gdje joj je mjesto. A nije uz mene.

I Pamela je babuskara. Ne po godinama, po mentalitetu. Ona si je nekaj zacrtala i sad svi moramo u tome sudjelovati! Točnije, neki dan, kad je izvalila ovaj SASVIM SLUČAJNO TOČAN komentar, tj. bila neuljudna na moju uljudnost: napisala je blog o tome kak je ona "prokleto lijepa" - nitko niš; ošla je kod nekog drugog pričati kak je ona "prokleto lijepa" - opet niš; i onda se dotepla i do mene raspredati o tome kak je ona "prokleto lijepa", a ja crkla od smijeha i malo je potkubala. Evo što je uslijedilo (preskočiti komentar u sredini, nebitan je):



Nije to čak ni sve, uslijedile su i historijske zamjerke, u kojima sam ja maltene Tito, a svi oko mene ugnjetavani pioniri...

Ma, znate kaj, evo, sad sam se opet počela smijati! A mislila sam da bih se baš fino mogla pokefati!

Ukratko, ja fakat ne vidim razliku između one babuskare s Billine blagajne i ove naše prekokrašne prokletnice. Ali fakat. Mislim, kužim ja da svatko prvo brine za svoju guzicu, i ja isto, ali da bi baš sve riti morale unisono prditi baš onak kak se babuskari ovoj ili onoj sprdne - e, to kužim da je nemoguće! Pa i ne zamjeram. Nit me uzrujava, osobito kad postignem svoj cilj.

Svejedno, s obzirom da ću ovdašnju babuskaru vjerojatno još digitalno susretati, da raščistimo: Pam, već dugo od mene imaš veliku poštedu. Dvije trećine tvojih bljezgarija izignoriram iz čiste empatije, jednu trećinu vrlo blago ismijem. Ali jebiga, pa nisam ja psihijatrijska djelatnica da bih morala tvoje interese stavljati ispred svojih; nit sam za to ičime nagrađena. Objektivno uzevši, ti si razmjerno zgodna sredovječna žena nesređene životne situacije i vrlo problematičnog ponašanja. Ako itko treba povesti imalo računa o svojim postupcima ovdje, gdje smo se došli opustiti i po mogućnosti (koje praktički i nema) zabaviti, onda si to ti. Ne u smislu da bi se trebala cenzurirati, nego da ovamo dođeš kad si sposobna podnijeti različitost. Jer nikome neće biti drago ako si naudiš zbog nekog brzopoteznog komenatara; ili ako nama naudiš.

Haug! Idem dalje spremati.

(sliku naslikala Rachel Morris)

Moj 12 godina mlađi kolega i ja imamo gotovo isto prezime - razlikuje ih jedno slovce, koje većina studenata previdi. I tak je krenula priča da smo nas dvoje u braku, a kad je stigla do mene u obliku pitanja "gdje mi je muž", slatko sam se nasmijala i odgovorila: "Hvala na komplimentu, laskavo je što ste pomislili da sam udata za tako mladog muškarca!". Zbunj, vidim na studentskim facama...

Jer, svi smo mi njima JEDNAKO MATORI. Deset godina simo-tamo zaista mladima ne znači ništa, osim u vlastitoj dobnoj skupini.

Posljedično, svi smo mi njima podjednako neatraktivni, izvan sfere zanimanja (osim sasvim utilitarno) i komični u svojim malim i velikim taštinama, koje će spremno eksploatirati ukaže li se prilika, bilo za smijeh, bilo za neku praktičnu korist, a ponekad iz vlastitih slabosti. Tak da nema mjesta panici, s jedne strane, do mladih uvijek možemo, samo ne istim putovima, a do vršnjaka i starijih isto uvijek možemo, samo ne istim putovima.

Zaribano je samo kad nam naša utabana staza zapravo znači više nego cilj prema kojem bismo krenuli. Eeeee, to je onda početak prokletstva!

Po meni je prokletstvo kad se reduciramo na jedno jedino svoje svojstvo: kad smo samo pametni, pa zanemarimo svoju pojavnost, ili samo lijepi, pa zanemarimo intelektualni i duhovni razvoj, ili smo samo simpatični, pa je sve drugo nebitno - ukratko, kad se svedemo na stereotipe. Koji, rekla bih, služe isključivo lakšem snalaženju pri površnim kontaktima u masi. Ne potraju nam, ne mogu ispuniti naše malo manje površne potrebe i ne mogu prebroditi promjene.

A najčešće nisu ni točni. Znam ja puno sisatih plavuša, od kojih su mnoge itekako pametne, a stereotip koriste samo da bi si otvorile neka vrata na koja bi inače morale dugo kucati ili ih čak provaliti; te žene ne žive u svojim sisama, niti u svojoj kosi, nego u cijelom svojem biću, a kad sise podlegnu gravitaciji i kosa izgubi sjaj, one spremno zavrte priču na neki svoj drugi adut, ili jednostavno postanu izbirljive u partijama koje žele odigrati, pazeći da im gubitak ne pokvari raspoloženje zauvijek. Znam ja i puno pametnih žena koje nisu samo u svojoj glavi, niti su se ikad pravile glupljima nego što jesu (jer to nije značajka kojom iskazujemo pamet, nego lukavstvo i manipulativnost), koje žive cijelim svojim bićem, koje je nerijetko pride i vrlo atraktivno.

Kakve god da smo, starenje će nam suziti izbore. Kao djevojčurci, bile smo privlačne svima, i dečkima mlađima od sebe, i vršnjacima, i starijima, i starkeljama... I to bez obzira na to jesmo li bile (samo) lijepe ili (samo) pametne. Bile smo MLADE. Kako vrijeme prolazi, izbor se sužava na starkelje ili neke emocionalno/materijalno krnje (uvjetno rečeno) mladce. I zato mi se jako svidio božin komentar neki dan, otprilike glasi, "ubiješ se i istrošiš da nekak izgledaš, a zašto, da bi te procjenjivala neka mlohava mješina tipa bloger taj-i-taj". Da smo uistinu emancipirane, tu lovu bismo potrošile na escorta po svojem izboru. I kvit! Ili bismo se opustile, stavile svoju udobnost na prvo mjesto, i ufale u nekog starkelju koji rezonira slično pa naše ostatke nekadašnje divote cijeni onoliko koliko želi da mi cijenimo njegove. (U međuvremenu, bez obzira na izbor, živimo svoj život i svoje sve dragocjenije vrijeme dijelimo s ljudima koji ga provjereno zaslužuju.)

I tak, krčkam ručkić za cca 20 kuna (svinjski gulaš s krumpirom) i čituckam blogeke unazad, kad ono, piffff - strefi me: pa mi ovdje imamo nevjerojatne talente! Brzo do Tima da ih utimi u tim, jer ovakve teško da bu našao među razmaženim kadrovima s poduljim sivijima.

Evo, veli bezo:

colorado...evo ti nešto iz života.
prve godine kada je Milanović došao na vlast,plaća moje žene je
smanjena za 400-500 kn...i ne ona od 10 000,već ona od 4 000.
moja mirovina koja iznosi 3 650 kn nije porasla godinama. i nemam kredita.
a školujem dva sina na fakultetu.i nemam pravo na stipendiju ili studentski dom,
toliko o socijalnoj državi koju su ustrojili vaši dragi SDP-ovci.
i onda mi jedna zlatkica nabije moju mirovinu na nos,onu istu u koju
su me otjerali SDP-ovci 2003. godine.a za vrijeme rata,dok sam ja
bio negdje i nigdje,jer prva crta je to,nikada nezaš gdje ćeš završiti,a vi
grijali dupe u sigurnosti svojih domova. zaradio sam tu jebenu mirovinu,
što radom u tvornici što braneći Domovinu od vama sličnih.

Autor: bezobraznik 14.03.2016. u 20:58 opcije

Kasnije još naglašava:

JA,KAO UMIROVLJENI BRANITELJ,PO SILI ZAKONA,NE PO ŽELJI ILI DOKTORIMA,SAM...POTPUNO SAM PLAĆAM ŠKOLOVANJE SVOJE DJECE....NEMA DOMA,NEMA STIPENDIJE,NEMA BESPLATNOG.....VI,IZ ZAGREBA,NEMATE POJMA NITI OSJEĆAJA ZA NAS IZ PROVINCIJE,JER MI PLAĆAMO DVOJE ILI TROJE REŽIJE I STANARINU DOK ŠKOLUJEMO SVOJU DJECU.....BILI BRANITELJI ILI NE.... (isto bezo na istom zapisu)

Ček da vidim jesam li dobro shvatila: žena ima cca 4000 kuna, a on 3600...? Ne, žena ima oko 3500 kn a on 3600 kn? Tak je. Znači, zajedno imaju malo više od 7000 kn. I nemaju kredita, a školuju dvoje djece izvan mjesta stanovanja... Pa kak???

Evo, ja imam osjetno više nego njih dvoje zajedno, a imam tri dugoročna kredita i niz malih, kartičarskih, ne školujem nikoga, na režije (zimske) potrošim otprilike plaću bezine žene, na hranu za sebe, psa, mačku i papigicu otprilike njegovu pemziju, a ne školujem nikoga, ni dislocirano ni lokalno, ne putujem, ne luksuziram, od grijehova mogu prijaviti jedino pušenje Marlbora i 2 butelje vina tjedno. Dakle, ili je bezo superumješan financijaš, ili je nešto prešutio, ili je to neki njegov SF & Fantasy, ili život u Zagrebu fakat puno, puno više košta nego u provinciji, ili sam ja nekaj krivo zbrajala, ili sam ja fakat glupa kaj platim sve za kaj dobijem račun, ili...?

Ali, paz vamo, nije on jedini - i mi Timku za tim imamo!!! Kaže juicy:

Dovla, ima nas normalnih, al onda mi na pvt stignu dvije poruke ovog tipa, žena ne smijer na Blog,pobrinula se bloška administracija s razlogom:

Citiram:
'Imas novaca i za odrzavanje kuce i za namjestaj i za finu obleku i za putovanja i za teretane,
wellnesse i pizdarije i svako malo se hvalis...ko ono govno bozicna...ko jos dosta objesnih govana s
bloga, droljetina...koje zive od alimentacija itd.'

Ja živim od penzije, žena raspolaže samo nagađanjima, podacima ne.

Kao da je sramota normalno živjeti.
Bogme se skrivati neću.
A kad ona bude imala 67 godina, nek se javi, iako, teško da ću biti u stanju odgovoriti s Mirogoja.
Autor: juicy-mama 13.03.2016. u 16:15 opcije

Koliko se sjećam, juicy ima neku minimalnu starosnu pemziju, ne znam koliko je to, soma i pol, dva soma kuna...? Jer, radila je samo u Hrvatskoj, kajaznam koliko dugo, 10-ak godina, kasnije je bila pratilja svojeg muža. I sad mene živo zanima kako juicy s tom hrvatskom pemzijom živi u SAD-u u komfornoj kući, ima stan u Zagrebu i kuću na moru, a kupuje ne jeftino, nego njoj estetski zadovoljavajuće? Dakle, ili je juicy superumješna financijašica, ili je nešto prešutjela, ili je to neki njezin SF & Fantasy, ili život u Zagrebu fakat puno, puno više košta nego u Americi, ili sam ja nekaj krivo zbrajala, ili sam ja fakat glupa kaj platim sve za kaj dobijem račun, ili...?

Evo, živo me zanima kako ovo dvoje naših superekonomista uspijeva to što uspijeva. OK, OK, ako sam indiskretna, mogu ja i dalje živjeti u mraku i trošiti svoju plaću kako ja sama neumješno znam i umijem; ali bilo bi dobro da o tome obavijeste nekoga na vlasti. Pa se u nju i uključe. Pa nam riješe državne financije. A onda ćemo se i mi, mali a rastrošni, već nekako snaći.