Ručkić krčkić

"Jesam li lijepa? zgodna? osrednja? neugledna? Nemam pojma. Zaista nisam imala pojma, sve dok me ne bi netko pogledao: aha, sviđam se; ne, nije dobro.
Iz mog mutnog i prilično prljavog ogledala gledala me žena koja sam bila ja, ali to sam morala prizvati u svijest, nikakvog automatskog prepoznavanja nije bilo. Iznutra, ja sam bila nešto potpuno drugačije, nešto što bi rijetko našlo odjeka u vanjštini, nešto puno tanje, svjetlije, zanimljivije od ove tamnokose punačke pojave što sad puči usne i podiže predugu kosu."

Ovo sam napisala prije desetak godina; a mislila sam tako svih onih godina prije nego što sam to napisala.

I zato je moj život ponekad živjela ta osoba iz odraza (u tuđim očima, u tuđim srcima, u tuđim mislima, u tuđem pojmovniku, u tuđim usporedbama, ili u zrcalu, u kojem nikad nisam bila čitava ja), a ponekad ta neočigledna osoba, najčešće potpuno zblenuta vlastitom pojavnošću.

I onda sam jednog dana završila u bolnici, sasvim iznenada. Nije to bilo tako davno, Boža me vozila na hitnu. Ostala u bolnici, sasvim nespremna, bez ičega, četkice za zube, spavaćice, ičega... Dolazi vizita, a ja, nesvjesna da sam čudom medicine i uz prilično sreće uopće živa, ja se ispričavam što mi noge nisu depilirane...!

Da, treba gadnih kušnji i gadnih boli da bismo to prerasli. Treba ti doći hitna dok se previjaš od bubrežnog napadaja, bez gaća, opet nedepilirana, a gaće nemaš jer ti se non-stop mokri, a ne možeš, i onda staneš, takva gologuza, u grču, iznad lavorčeka i napneš se i čuješ "KLINK!!!" - olakšanje... Izašao je. Predivni zvuk bubrežnog kamena izvan tvojeg tijela. Poharačenog bolovima. A tebi - čista euforija!

Treba ti zaprijetiti odstranjivanjem sisa ili rezanjem noge do kuka ako želiš preživjeti; i trebaš shvatiti da ŽELIŠ ŽIVJETI, da se tako MOŽE ŽIVJETI, iako nisi cijela, ali si još uvijek ČITAVA, u glavi; i trebaš shvatiti da si tijelo, da odmaka nema.

U stvari, ajd da budem malo hvalisava: shvatila sam ja to i prije ovih kušnji:

OPRAH SHOW

Danas sam se sjetila da sam tijelo
Nebesko tijelo u svim smislovima
Prašina u zraku koji udišem
Onanistički
Sama sebe punim i ljuštim
U inat staračkim pjegama
Koje će se isprhutati kaže Oprah

Ja sam shvatila, ali moja taština nije. Sve dok taština sama nije postala sasvim nevažna. A to je bilo u onim "trt-mrt, život ili smrt" situacijama.

Neki dan je boža pisala o onom nekom dokumentarcu o nudistima, o tim neprivlačnim staračkim tijelima, koja ipak nekak uživaju u životu. Njoj to nije bilo jasno. Nije ni meni bilo u njezinim godinama.

Tek kad se ucjeloviš, kad se odmakneš od kršćanskog dualizma tijela i duše, tek kad shvatiš da si ti i ona opipljiva, i ona koju drugi (ne) žele pipati, barem isto toliko koliko i ona neopipljiva, ona iz misli, umišljaja, sjećanja ili koncepta (cjelovitosti, sreće, whatever...), zapravo tek onda uživaš u sebi. ČITAVOJ sebi; sebi CIJELOJ.

I kad noga boli; i kad ti se vrti u glavi od visokog/niskog tlaka; i kad gubiš bitke s celulitom, kilama, gravitacijom na sisama... Odjednom tvoj pogled postaje neizmjerno blaži i sretna si što hodaš, što ti je kosa još uvijek gusta, iako ćeš sebe voljeti i kad/ako ne bude, celulit je potpuno nebitan, a slaviš kad dobro izdepiliraš noge ili nausnicu. Srećom, sve slabije vidiš, a čestite naočale koštaju 8000 kuna, kojih nemaš, pa tak i tak baš i ne vidiš što sve raste po tebi. Dobro je dok raste - ima na čemu! Ima te.

I budeš si lijepa. Neovisno o tome što kaže odraz u tuđim očima, u tuđim srcima, u tuđim mislima, u tuđem pojmovniku, u tuđim usporedbama. Možda više nikad nitko neće pomisliti da si lijepa.

Ali će te voljeti.

TO znam.

... da bismo odgojili dijete, kaže afrička poslovica. A selo nam propada.

I tak ja danas, za promjenu, nemam baš neku želju za čestitkama, ni ženama ni muškarcima: kad se ženina biologija stavlja u političko-ideološku funkciju nagradom od soma nečega za svako dijete, ali i mogućom zakonskom, a za sada faktičkom uskratom prava na pobačaj nekih liječnika, koji se pozivaju na "priziv savjesti", a svejedno primaju plaću i od onih koje pobačaj žele/trebaju (Jel itko ikoga PRISILJAVA na pobačaj?), kad se pri zapošljavanju favoriziraju muškarci (jer se više mogu upogoniti i rjeđe su na bolovanju), a pri otpuštanju žene (jer im posao nije jedina i glavna stvar u životu i češće su na bolovanju zbog te iste djece za koju će, eto, primiti soma nečega na samome početku, kao da će dostajati za sva vremena), a pride se ženama daje i manja plaća, kad žene još uvijek obavljaju glavninu kućanskog i roditeljskog posla i kad očevi smatraju normalnim potražiti mlađu, orniju, odmorniju, seksepilniju i naivniju ženu od one koja im doma sprema, odgaja djecu i pridonosi budžetu, a pride i zaboraviti na tu istu djecu, zaneseni svojm novotarijom i labuđim pjevom... i kad se sjetim da je tak bilo još dok sam ja bila curica, a sad sam babac, a jedva da se nešto promijenilo... Pa, mislim da nisam za čestitke.

Da, da, znam, sad će se tu graknuti, nije uvijek tako, nisu svi takvi...! Nisu, priznajem. Moji bogati susjedi imaju jedni troje, drugi četvero djece, oba para imaju po jednu dvorkinju (svakodnevnu) i jednu dadilju (svakodnevnu) i nimalo se neću iznenaditi osvanu li gospođe opet s novim trbuščićem i novom bebom; onih soma nečega će vjerojatno skrhati na neku veselicu. Te žene su vedre, optimistične, ambiciozne i uspješne. Može im se! I neka im je. Baš mi je drago. Držim fige da se u toj konstelaciji ništa ne izmakne s mjesta, npr. uspješan muž. No, čak ako se to i desi, one su se toliko zalaufale da neće propasti. Samo će im biti teško. Puno, puno teže nego sad.

Pa onda, ovdašnja populacija: praktički svaki otac kojeg odavde znam jako brine o svojoj djeci, a brak je propao krivnjom bivše; isto tako, svaka majka koju odavde znam sama brine o svojoj djeci, ovaj nit ne plaća, nit dolazi, a brak je propao njegovom krivnjom. Tak da mi brojke nikak ne štimaju, ali štaš, na osnovu dostupnih dokaza, moraš zaključiti da u svemu tome ima neke istine.

Ja sama sam kroz svoje suživote zaključila sljedeće: nisam genetski programirana ni za kuhaču, ni za zauger, a ako su mi dodijeljeni kao počasni simboli ženskosti, onda nemere još i dijete, jer mi je sve to teško držati sa samo dvije ruke. Je, moji suživotarci su bili kakti emancipirani, u smislu da nisu odbijali ni kuhaču, ni zauger, ali samo kad bih im ih ja turnula u ruke i razradila strategiju i taktiku njihove primjene. Jedan od njih je bio brižan otac: redovito bi pokupio dijete od svoje bivše i doveo ga k meni, a on sam bi se izgubio kao magare u magli, sve do trenutka kad je maloga trebalo vratiti majci. Kad sam mu ukazala na to da mali majku ima, a treba oca, ne maćehu, ispala sam okrutnica, a on je na sina malo-pomalo zaboravljao, nagovarajući mene da mu rodim novoga. Ili novu. TO mu je bilo svejedno.

Zato su meni muškarci zadnjih desetljeća uglavnom rekreacija, na udobnoj distanci. Je, voljela bih ja svoja veselja i svoje brige dijeliti s nekim, ali kajaznam, valjda sam nespretna, kad god bih se s takvom nakanom s nekim (u)družila, ovaj bi mi uvalio hrpu briga, a priuštio malo veselja. Pa ja sad biram samo veselice. A brige nek svatko briga sam za sebe.

I sad sam već stvarno babac. Puno me više veseli kad me ne boli ništa nego pažnja nekakvog takvog iz prethodnih odlomaka. Vjerojatno ima i drugačijih, ali ja na njih nisam naišla. Uglavnom viđam ovakve:



Paaaaa, ni njima nemam kaj čestitati. Ali sebi čestitam što nisam s nekim takvim!

Poticaj su kroasani iz Bille - neka stranjska marka, gotovo upola cijene od Ledovih, s time da su ove punjene šunkom, a Ledove prazne. Popričam s prodavačicom i izleti mi: "Već mi je pun kufer kupovati Hrvatstvo (htjedoh reći 'hrvatsko') i plaćati više, kao da lovom moram dokazati domoljublje!"

Ali zapravo je pravi razlog ovaj naš blogek, ovo svakodnevno prepucavanje, ovo osokoljavanje najprimitivnije, najfundamentalističkije desnice, koja, valjda, smatra da su konačno "njeni" došli na vlast, a najviše od svega - moja reakcija: ignoriraj budaletine, takvima tak i tak niš nemreš objasniti.

Što je istina - nemreš. Glup ne kuži pametnoga, a vrijedi i obratno, samo se može promijeniti ako pametan tako odluči. Međutim, manjak reakcije ako već ne pametnijih, onda bar obrazovanijih, ostvarenijih ljudi, onih koji su malo više učili, malo više naučili, malo više iskusili, više toga vidjeli i koji svijet ne sagledavaju iz mračnog ugla vlastitih neuspjeha, kompleksa i nesposobnosti da se nose s promjenama, kako u sebi, tako i oko sebe, glupan će redovito protumačiti kao vlastitu snagu, a slabost tog pametnijeg/obrazovanijeg, te će si pride dati za pravo soliti pamet ovom drugom o stvarima o kojima pojma nema, a bojim se, i primijeniti silu bude li verbalno nedovoljno uvjerljiv(a).

Gledam ovih dana kako se tu denunciraju neki starčići iz kavana, kako se otpisuje 1945. u 90% svojeg značaja (izbjegavanje pripadnosti istočnom bloku, ako ništa drugo), kako se veliča politički režim koji je zaoštrio socijalnu polarizaciju do neviđenih razmjera, a pride neselektivno dokidao sve što je u hrvatskoj povijesti i kulturi imalo vrijedilo ako nije bilo "nacionalno i domoljubno", ilitiga, nažalost, uglavnom šovinističko i fašistoidno.

Ukratko, do sada smo u svojoj samostalnoj državi kako-tako izbjegavali stupice u koje su upadali i mnogo veći i značajniji narodi - masovne čistke, lov na vještice, montirane procese, državnu cenzuru i medijsku pravovjernost - samo zato da bismo ih najvjerojatnije (bojim se) upravo sada prigrlili kao "naše", uz "osudu" svih tuđih i/ili aktualno-politički nepodobnih.

Ne mogu tvrditi da znam što se točno zbivalo između 1941. i 1945., niti znam točno što je bilo do 1991., jer i ja sam, kao i svi mi, mogla dokučiti samo službeno oportune verzije na hrvatskom; ali, na engleskom sam mogla pročitati i drugačije. I zato mislim da vjerojatno znam malo više od prosječnih "Hrvatina", koji strane jezike em ne trebaju, em smatraju neprijateljskom indoktrinacijom povodljivog naroda.

55 godina mi nije bilo jasno kako je nacizam mogao zavladati onako kulturnom nacijom kao što je Njemačka. Sad mi, nažalost, postaje jasno - iscrpljenost recesijom, besperspektivnošću, vlastitom nesposobnošću i svjetskim kaosom plodno su tlo za crno-bijelu sliku svijeta u kojoj postoji dežurni krivac, a neprijatelj je svatko tko nije bijel kao snijeg; 55 godina su mi pilili žifce raznorazni "prvoborci" i "nerazvijeni" i baš zbog njih sam bila za secesiju Hrvatske, a eto ti ga na, sad opet imamo i jedne i druge, istog mentaliteta (OK, prvi još malo bahatiji nego oni prije, a drugi još agresivniji, jer su, eto, ponešto i zaslužili u onih nekoliko godina ratovanja za domovinu u kojoj nikad nisu živjeli). Ove skupine sad žive svoj Croatian Dream - transformaciju od nebitnih, nesposobnih i besperspektivnih u višu srednju ili čak visoku klasu i meritum Hrvatstva cijele jedne populacije, od koje ih dobar dio nemre smisliti.

Pa si misli, proći će. Kao i mnogi drugi prije njih... Samo kaj uvijek dođu neki novi. Jer valjda smo takvi.

A Hrvatstvo ima svoju cijenu.

To vam se ja danas pitam. Jer me danas drži kivnja zbog toga što opet moram raditi više nego što hoću za manje nego što trebam, zbog toga što se nemilice moram truditi da bih živjela kako želim, ili bar približno, i zato jer svemu tome ne vidim kraja...

(Da, išla sam platiti Diners, zato.)

Kajaznam, meni se život nije događao baš sasvim stihijski, mnogi izbori su bili promišljeni i svjesni, npr. izbor da radim u obrazovanju, nema tu bogznakakve love, ali nema ni napetosti i ipak polako napreduješ, u viši platni razred, u bolji raspored, u poneku povlasticu... Imaš vremena, točnije, nitko te ne pita za dobar dio rada koji obaviš kad i gdje ga radiš, ili radiš li ga uopće, sve dok ne ispadne neka frka, a rijetko kad ispadne. Čak i kad je sve koma - studenti, raspored, lova - nije za sva vremena, uvijek je tu nova generacija, novi raspored, novi obračun.

Kad se malo izmaknem iz svojeg trenutnog stanja apatije, mrzovolje i pesimizma, kad mi po ekranu protrči screensaver sa slikama staroga šaponje, male Kafke, a usput i mojeg stana, moje majke, kompletnog mojeg života tijekom gotovo dva desetljeća, VIDIM da sad živim neusporedivo bolje: da mi je dom bio krameraj, da mi je mater bila živi užas, da sam šljakala danonoćno, što zbog toga što se trošilo bezveze, na sitna veselja i male bjegove iz sumorne svakodnevice, što zato jer je stvarno trebalo, i jer sam stvarno marila, za sve njih, i majku, i oca, i životinjice, i jer sam htjela zadovoljstvo i mir za sve nas.

Nekak mi se čini da mi je u sveopćoj komi to bilo lakše.

A sad, evo, jučer mi je bio krasan dan, tako običan, a tako smiren, malo po kući, malo van, malo došli gosti, pa ćorkica popodne, pa pečem palačinke a sve moje cure oko mene, Duška vreba krilo, macenda žmirka i prede sa stolice, papigica tiho cvrkuće... I kad se danas sjetim tog dana, umjesto da me prožme snagom i voljom, jock, ja sam bijesna jer znam da ih ne bude tak mnogo ubuduće. U stvari, u depri sam od onog trenutka kad sam direktoru rekla da ću raditi ovu satnicu. Moram, zbog love. A lova mi, očito, nije baš neki motivator.

Nekak je bilo lakše dok sam robovala zbog majke, zbog mira u kući, zato da si priuštim poneki bijeg u (zapravo nepostojeće) obilje skupe garderobe ili tehnike. A sad, kad je sve to zato da bih imala obične, smirene, vesele dane - ja bih da se takvi podrazumijevaju.

I pitam se, koliko ima svrhe skratiti i smanjiti broj takvih dana da bi ih bilo uopće?

(Btw., pas na slici kiše.)

Bijes je lakši od tuge, zaključih odavno. Evo, pronađoh i kad (prije 9 godina!) i gdje (u pjesmi, jednoj od prvih koje sam napisala):

ALICA U KUTIJI

Bila sam bijesna što ne mogu za tobom.

I moja je ljubav isparila u bijesu.
Jer bijes je bolji od tuge.
I strah je bolji od tuge.

Bijes je najbolji.

Nisam te mogla pratiti.
Ljigavo si spuznula gdje ja ne znam ići.
Gdje se bojim.
I bijesna sam zbog toga.

I sad bih trebala reći,
žalosna,
ali to je teško,
i zapravo nisam.

Jer ja još imam čaroliju,
još mogu ispijati čudne zatravine,
još mogu vjerovati
skakutavim stihovima
još mogu željeti
i vjerovati da je želja
nešto dobavila
još mogu
sve ono od čega ti želiš odustati

Moraš odustati.

Rupe imaju dno.

Ja biram biti u kutiji.

Ja ću iz nje iskočiti
Bit ću pajac
S rogatom kapom
I glupavo ću se smijati
Svima koji se nasmiju

Jača od njih
Jača od tebe
Jača od tuge
Jaka zbog straha
Zbog bijesa koji još imam

Jer bijes se tako lako održava

Ne traži ni kap vode
Ni trunčicu ljubavi

Kao žilavo samoživo stablo na hridini
Ždere iz dubina
Pojeo me cijelu
Mene crvenu

I nježnu od krumpira
slatkih otočnih
ponosnih na otimačinu
kiše
munja
treptavih izgleda

Sve je tu u čarobnome napitku
A neću ga popiti
Jer ovo moram proživjeti

Sama
U kutiji čudesa
Bez čarolija
Čudnih
Jer ih je nemoguće zamisliti

A sad u njima
Moram živjeti

30. 09. 2007.

Imala sam 46 godina. Definitivno ne više mlada, ali ne osjećaš to, ma kakvi, sve još šljaka, sve se još može, hoće, obzor je daleko, ambicije su ozbiljne i izgledne... Samo, sve je više ljudi kojima si jednostavno nevidljiva. Ne isprva, mnogima, ne, dođu sasvim blizu, pogledaju, onjuše te i onda ustuknu; kao da imaš neki sitni žig tik ispod ruba kose, kao da si se lagano zaznojila, tako malo da misliš da to samo ti primjećuješ.

Ne, neću sad o svojoj pjesmi, ona je rekla što sam željela, nego ću o našima ovdje. O ovima bijesnima. O ovima kojima smo daleko važniji mi, koji ih ne želimo, nego oni koji ih možda i bi. Oni koji iz kutije iskaču ne kao pajaci, nego blentavi pubertetlije-tužibabe. Još uvijek uvjereni da će "tata srediti stvar" kad oni ostanu bez kontrole.

A to nije sramota. Možda je sramotno izgubiti kontrolu nad svojim financijama, možda je sramotno loše odgojiti dijete ili psa, možda je sramotno voziti loše, ali ostarjeti - ne. U ovome mladošću opsjednutom društvu to je postignuće, osobito kad sačuvamo sebe, svoje korijenske vrijednosti, kad izbjegnemo onog "pajaca iz kutije", koji se ridikulozno našminkan ceri uvjeren da ga gledaju zato jer je lijep.

(Moram ipak malo o sebi: cca godinu dana nakon ove pjesme uzela sam na nadomjesnu hormonsku terapiju. I gleč ti to, nisam više stara, nisam više pajac, libido radi kao i uvijek, zaljubljujem se, hoću, mogu, činim...! Tijelo se vraća u prvobitno stanje, ali sinapse su se već utrle drugačije. I zapitaš se, koliko je to stvarno? Koliko je IŠTA stvarno? I posljedično VAŽNO? Ako smo uglavnom kemijski strojevi. A jesmo. Uglavnom. Možda čak sasvim.)

Ponekad zaboravim, blog je okupljalište tužnih koji su radije bijesni. Tu smo mi koji smo htjeli, i vjerovali, i upustili se, i razočarali se, i onda se jako, jako prepali da ćemo možda ispasti tužni: da nas ne čeka hepiend. I nije nam, bar ne odmah, palo na pamet da bi hepiend mogao biti sasvim drugačiji od onoga po što smo ovamo uopće došli. Meni je bio. I nije The End, nego jedna faza, nakon koje može biti i gore i bolje nego sada, i strah me da će biti gore, a nadam se da će biti bolje, ali lokus kontrole nije ovdje, nije čak ni sasvim u meni (je, jedna od sretnih nuspojava je to da prestaneš biti kontrolfrik!), ovdje je lakmus-papir, laboratorijski pokus, a ponekad jednostavno - skladište.

Ne znam, možda su naši bijesni bijesni zato jer su takvi, nemoćnici, primitivci, ljige, psihopati... Ali možda se jednostavno boje. Možda ne žele biti tužni. Možda im je ovo zadnja slamka kakve-takve kontrole.

Iskreno, prva varijanta mi je manje prihvatljiva. Zato i ne mogu oprostiti Boži što je izjednačila jednu takvu sa mnom, štoviše, dala joj prednost, jer sa mnom cijele 2015. nije ispila kavu na miru, a do ove je, blogme, potegla u pripizdinu... No, s druge strane, danas kad sam dobro, kad sam nekak pomirena sa sobom, svijetom, i većinom stvari na koje ne mogu, ili mi je preteško utjecati, pade mi na pamet i ova druga mogućnost.

Ako je tako, blog im pomogao!

A blog smo SVI MI.

Jučer sam se sjetila jedne frendice, isto bivše, ne zbog svađe, nego račvanja životnih putova... Upoznala sam je kao pjesnikinju: pobožnu, intelektualnu, filozofičnu, profinjenu, raspolućenu kako moralno, tako i intelektualno, štoćereć, poštenu. Njena je poezija svježa, neokaljana dopadljivošću, ali bi i ovdašnje primitivce privukla svojom oštrom, promrzlom estetikom, neodoljivim ritmom istinske potrage i zaista, uvijek, neobičnom slikom.

A po Facebooku kelji kičaste sličke + mudre citate poput lokalnih krparica kuhinjskih mudrosti!

I hebga sad, upoznala sam je drugačiju, ali i TO je ona; da sam je upoznala samo kroz kuhinjske mudrosti, hm... Ma, znate i sami: ignorirala bih dok ne puknem, a onda - udri. Ili bar klepi. Mokrom krpom po glavi.

Međutim, nju nikad nisam, jer znam da to, ta kuhinjska mudrost, nije sve što ona jest; ali i to je nešto što jest ona. Zašto se baš time odlučila predstavljati internetskoj javnosti, pojma nemam... Ali, možda je mudro postupila. Ja, npr., nisam birala, izručila sam ovamo baš sve što bi mi došlo ili iz mene izašlo, pa sam dopustila publici da me definira. Hm. Pa, publika uvijek definira. Nemreš tu niš, osim birati publiku. Onu koja će vjerojatno iznjedriti definiciju koja ti prija.

Nekak je drugačije kad ljude prvo upoznaš online, a tek potom uživo: mislim da onda cijenimo dosljednost. Ako krpariš na netu, nekak je udobnije kad krpariš i svudgdje drugdje; odmak nas odvlači iz te udobnosti, a ne uvijek onamo kamo bismo htjeli. Manje je više, rekla bih, u takvom slučaju.

Jer mislim da smo ovdje mahom zbog lijenosti. I beznađa, neki. Ili lova u mutnom. (Još uvijek se nadam da su to manjinci.) Kajaznam, meni samoj uopće nije problem iznalaziti ljude za ovako površne odnose kakve imamo ovdje, bilo gdje, uvijek nađem nekoga koga zanimaju psi i mačke, ili tko će me odvesti do Ikee, ili mi se popeti na lojtru kad ja sama nemrem, ili beskonačno sa mnom divaniti o nekoj životnoj sitnariji koja nas trenutno muči... Evo, moja najnovija "društvena akvizicija" je jedna simpa djevojka s mladim udomljenim psom, ali hebga, živi u mojoj zgradi, pozvoni mi i kad mi se neće njeno društvo, a jako je pristojna, zvoni nježno i odustaje nakon 10-ak sekundi, tak da je nemam srca ne voljeti i/ili ne pustiti unutra; samo joj povremeno velim kad mi je dosta.

Ovdje je površnost čista: sasvim plitka i sasvim egocentrična.

Razna mjesta su obilježila razne faze mojeg života i prioritete koji idu s njima; ta mjesta su mi bila znakovita, jer sam na njima i u njima tražila prekretnice, ili si davala dozvole da odem/dođem onamo kamo prije nisam išla. Iskrica je obilježila moje starenje i suočavanje sa sobom takvom - postarijom. I bila mi je zanimljiva, poticajna, pače fascinantna, u pokusima s ovakvim "ja" i onakvim "ja", a mislila sam da svako prezentiram iskreno. Kao što i sad vjerujem da ovo pišem iskreno. Međutim, na koncu je presudila publika: ona nebirana, ona bez ugodnih definicija, ona egocentrična i ograničena svojim ograničenostima, ona kojoj sam JA SAMA bila i jesam publika - presudio je kontrast. Sve ono što se vidi, ali i ne vidi, u svjetlosti digitalnih "reflektora", te nesmiljene očiglednosti pisane riječi.

I sad kužim: ono čime se većina "predstavlja" zapravo je zavjesa. I poziv da je odgrnemo.

Bar se nadam.

Trebalo bi oprati kosu, trebalo bi skuhati ručak, trebalo bi ocijeniti još studentskih radova... Trebalo bi. Kvragu! A samo se neće.

I tak zabušavam, i mislim si, ti vrapca, pa taj dejting sajt je meni postao sajt za zabušavanje; i za ventiliranje svakodnevnih trica. Zapraf mi za ovo drugo najviše fali društvo: desi se nekaj trivijalnoga, tipa kvar godinu dana stare kuhinjske slavine s jamstvom na pet godina, ali jamstvo isparilo, valjda bačeno s gomiletinama smeća kad se radila kuhinja, i onda ovo-ono i kajtigajaznam, i to mi je zbilja nekome gušt prepričati. Iako živo sumnjam da je to ikome gušt slušati. Osim kad i sam(a) ima sličnih preokupacija. Za takve, ajd, prođoh s 220 kn troška. Da je bilo više, blogme bih radije kupila novu slavinu!

Ipak, kad sve u svemu razmotrim, nije da sam jako ljenčarila: svi testovi za ovaj rok su spremni, svi radovi predani u roku ocijenjeni, sve ocjene upisane i zaključene onima koji su sve odradili u roku, a ovi repovi... pa, nek vide kak je to kad fulaš rok. Onda čekaš; i nemreš baš sve što bi htio.

A pride sam konačno skužila kak šljaka Kodi! I fino si ga podesila po svojim preferencijama. A načitala sam se i nagledala uputa i uputa, uglavnom od nekih hard-core informatičara, no najkorisniji mi je bio savjet mojeg studenta: To vam je sve po načelu pokušaj-pogreška. Samo vi klikajte, pa kaj se može dogoditi, a ako se i dogodi, instalirajte iznova! E pa nisam morala iznova instalirati, bilo je dovoljno da si na mob spustim aplikaciju za daljinski koji otvara podizbornike. (I to mi je on savjetovao.) Kak to da je to bilo dovoljno? Pa zato jer je većina uputa kojima sam se baktala napisana/snimljena za Kodi koji se s računala povezuje s televizorom, a moj je instaliran izravno na televizor.

OK, to bi bilo to. Sad prvo u kadu, da se malo pofriškam. Ne, neću se upuštati u iskričarske teme, bar ne danas, jer jutros pročitah jako dobar savjet u Jutarnjem: "Ne ponavljajte sve što kažu drugi, to prlja um".

Od sreće oglupaviš, ulijeniš se i dramiš bezveze, za sitnarije... A to je zato jer smo baždareni za pozamašnu dozu nesreće i onda, kad smo sretni, jedva dočekamo malu poteškoću da je proglasimo katastrofom i vratimo se u svoje prirodno stanje: inteligentnog stvora koji uživa prevladavati izazove.

Nikad nisam bila sretna u ljubavi. Je, bilo je tu naizgled sretnih veza, ali znate kaj - u takvima bih crkavala od dosade i s guštom bih im stala na kraj.



(Nekaj mi kaplje u sudoperu. Katastrofa! Jel'...)

I tak, Duška i ja u parkiću, s nama Toya, pudlica koja više voli mene nego Dušku i stalno mi se pentra u krilo, pa i na rame, a sfrenča me čim ugrabi priliku, kad stiže i jedna djevojčica, stara cca 14-15 godina, vodeći na lajni svoju kujicu, mislim da se zove Renny, staru 4 mjeseca. Jest da je kujica mlada, ali je komadina od svojih 15 kg, već! Djevojčica (dvonožna) nas lijepo pozdravi i pita može li se njena Renny igrati s našima. Može.

Otkvači ona svoju Renny, a ova od oduševljenja prvo naskoči meni na koljena, zatim na klupu, na kojoj je sjedila i Duška, obliže mene, obliže Dušku, Toya se sklonila i laje izdaleka, a onda sve tri u trk. Pomislim, trebala bih maloj reći da će njena miljenica za 2-3 mjeseca vjerojatno imati 30-ak kila i da bi je bilo uputno odviknuti od takve srdačnosti koja se ispoljava naskakivanjem na ljude, ali, mislim si, ne da mi se danas nikoga podučavati...

Desetak minuta kasnije stiže neka gđa s podebelim kokerom (brat-bratu dvajspet kila pašćetine u njemu, jedva nogu digne kad piša!), već sam je i prije zapazila, nikad tog jadnika ne pusti s povodnika, a ovaj bi srcem rado. Međutim, srdačna Renny dotrči do njih i sva oduševljena skoči prednjim šapama na gazdaricu. "Neka taj pas ne skače na mene!!!" odrješito će matora dvonoška (moja vršnjakinja ili starija). Djevojčica (vlasnica) se uljudno ispriča, ode po psa i odvede je podalje. Ja ispod glasa prokomentiram Toyinoj vlasnici (također mojoj vršnjakinji ili malčice starijoj od mene), iziritirana tonom umazane vlasnice debelog kokera na povodcu, "Kae ova u večernjem izlasku da je takva katastrofa kaj ju je štene malo zmazalo?". Naime, mi svi, ne samo prisutni u ovoj sceni, imamo odjeću za park: onu koju kanimo zmazati.

No, nisu prošle ni 2-3 minute, koker kenja, a Renny opet u akciji: opet šapama po nemoćnoj vlasnici kenjajućeg kokera, koja jednom rukom drži povodac, drugom vrećicu na gotovs i nemre obraniti svoju dragocjenu tamnoplavu jaknu od drskih šapa povećeg bezobzirnog šteneta. "Zašto taj pas skače po meni?! Ako opet skoči, ja ću ga lupiti u glavu, tek toliko da znate!!!"

A meni crveno pred očima. Paz vamo, to su DJECA: i vlasnica i pas su DJECA. A matora kravetina (oprostite, kravice, znam da vi ne bi tako, osobitno ne na DJECU!), kojoj bi bilo primjerenije šetati krznenu bundu ili plišanu igračku nego pravog živog psa, jer je od svojeg očito napravila invalida svojim kretenizmom, ima 55+ godina i PRIJETI DJECI!!!

I sad ja graknem: da kae njoj, da je to štene, da kako razgovara s djetetom, da nisu svi psi robovi poput njenog i da se u parku očekuju takva ponašanja i postupci. A ona vadi mobitel da me slika. Ja se lijepo namjestim i velim samo naprijed, fino ću zaraditi na tužbi za neovlašteno slikanje. I tak, riječ po riječ, s obzirom da ni meni bullying nije stran, uostalom, odrasla sam uz oca nasilnika i jako dobro znam pogoditi gdje boli, izgovorim ja gđi da je neodgojena matora babetina koja PRIJETI DJECI i da bi joj daleko više pomogao Normabel nego špotanje pasa i djece po parku, a ona će meni: "Ne bi se vi meni usudili ovako da psa vodi moj muž!!!"

I paz vamo: nisam adekvatno odgovorila (a to bi bilo da bi ona sama prva bila kuš da se ispostavilo da je "prekršiteljev" vlasnik 20-godišnji 2metraš) jer mi je prva pomisao bila "Ova je ziher neka HDZ-ovska klero-Hrvatica" (sic!). I zato sam odgovorila da bih ja isto rekla i njenom bogu kad je bezobrazan i onda je još malo izvrijeđala po osnovi matorosti, neodgojenosti i očigledne gluposti.

Znate kaj, u životu sam masu puta pogriješila i masu puta pogrešno odabrala... Ali zbog jednog izbora sam sad uistinu sretna: fala blogu što nemam djece!!! Pa da rastu okruženi ovima i ovakvima...

Znate kaj mi najviše smeta na blogu? To kaj se neke antipatične spodobice hrane nama: našim ćaskanjima, razmišljanjima, manje-više dobroćudnim okršajčićima... OK, ne mogu me ponjupati, ma, čak ni nanjupati, ali - zakaj bih im išta dala?

Nego, slijedom naslova: kak sam si prekjučer dobar grah skuhala...! I ukuhala u njega noklice, što je zbiljam odlična, ali ne moja izvorna ideja! A danas sam na sasvim nov način dinstala šampinjone u umaku od limuna, vrhnja i parmezana, pa u to ubacila prepečeni svinjski lungić s malo (također prepečene) pancete i pride njoki, jer sam zaboravila kupiti kruha. Nis još probala, čekam nek malo odstoji, ali miriše bajno :-D

Ah, trebali bismo na dijetu. Svi mi, a naročito ovi iz prvog odlomka.

Hehe, sad sam ovo našla - no, ovo je baš prava bitka za hranu!

Draga mai,

(a draga mi jesi, iako me nerijetko zgroziš, valjda ću uspjeti iskomunicirati razloge), zašto ti samu sebe tako malo voliš? Tako malo poštuješ? Shvaćam ja da je to moguće, jer i meni se desilo, a onda sam i ja bila zahvalna što bi neki muškarac, eto, pronašao malo volje i vremena za mene, umjesto da podrazumijevam ljubav u kojoj volje i vremena obostrano ima. Zašto si stalno izmišljavaš ljubav, umjesto da je uistinu iskusiš?

Jer se bojiš da je za tebe (više? još uvijek?) nema? Pa čak i ako je tako, a vjerojatno nije, zašto svoju vlastitu ljubav rasipaš nezaslužnima i nebitnima, umjesto da je daš samoj sebi?

Gleč, ovako, sasvim praktično: ako frajer treba odnekud "doputovati", ako te nikad ne poziva k sebi, ako ima broj bon SIM kartice - odjebi ga! Vrlo je moguće, štoviše vjerojatno, da ti stanuje u susjedstvu, da je u sretnome braku (uistinu sretnome, bez navodnika, jer tak masa brakova funkcionira) i da te izabrao zbog tvojih slabosti (lakovjernosti i potrebitosti), a ne snaga (otvorenosti i erotičnosti), ukratko, da je oportunistički predator, jedan od onih kojima je Iskrica idealan habitat.

Zatim, ako se frajer ne osjeća "u vezi" - a ti se, ruku na srce, tako osjećaš prebrzo - pa nemoj se ni ti tako osjećati: nemoj mu podastrijeti svo svoje vrijeme i dobru volju, nego furaj dalje svoj život kao da njega nema, a on nek se potrudi naciljati kad, a blogme i kako, tebi paše. Pa da vidiš kak bu te htio (u)vezati, ako mu je zbilja do toga!

A ako nije (najvjerojatnije nije), bar se nisi inkomodirala; bar nisi otkantala neke druge, zaslužnije i važnije; bar si nisi poremetila ritmove; bar si samoj sebi dala priliku da si ugađaš i da skužiš da ti to znaš (bolje od njega) i možeš (isto vjerojatno kao i on, a možda i bolje).

I što će biti ako poslušaš ove moje smjernice? Vjerojatno upola manji broj pretendenata na tvoje društvo. Super! Upola manje potencijalnih lešinara koje treba razlučiti od golubova gaćastih slomljenih krila (koji mene osobno uopće ne pale, dakle, primijenim li situaciju na sebe, 100% bolja situacija!), a dvostruko više vremena da se baviš sobom, voliš sebe i ugađaš sebi. Ili kćerima; ili unucima; ili prijateljima. Da se jednostavno opustiš.

Gdje je ljubav u svemu tome, zapitat ćeš me... Nema je. Nije ljubav neki bljesak koji se dogodi poput zgoditka na lutriji (iako erotska privlačnost jest, ali je to i idolatrijska fascinacija ljudi bez samopoštovanja, tj. onih koji u sebi nose neki obrazac "ljubavi" i jedva ga čekaju izvaditi i prikvačiti osobi koja se na to ne buni i najmanje ga demantira), nego je, po meni, neki osjećaj koji nastaje postupno, poput rakomoćenosti, prvo oduševljenjem što uopće slutimo mogućnost, zatim uvjeravanjem da ta mogućnost uistinu postoji, pa povjerenjem tu i tamo, gdje je bitno, pa strepnjama koje prevladamo čak i kad se ostvare, pa očuđenjem koje nas razbuđuje, oživljuje, koje nas mijenja, mijenja nam navike, mijenja nam premise, a kad ih promijeni, ispadne da je sve to nabolje, pa odjednom misao započinješ u prvom licu množine, i gle čuda, prođe dosta vremena, ali ti si opuštena, ti na nekoga računaš, i on je zbilja u tom zbroju... Mjesec-dva, koliko traju tvoje veze tijekom zadnjih cca 8 godina što te bloški znam, zaista nije dovoljno vremena za to; i to uopće nisu veze, nego fantazije. Tvoje. A to ti je bez veze.

Nerijetko si me opaučila nekim svojim "uvjerenjem" da sam seksualno i/ili ljubavno mrtva, da sam "odustala od života", a samo zato jer nisam glupa na tvoj način (na brojne druge, nažalost, još uvijek jesam). Potpuno si u krivu! Ne zamjeram ti, jer kužim ja tvoj manjak kuraže, manjak ufanja u vlastite snage, manjak samopoštovanja, koji te priječe da samu sebe staviš na prvo mjesto - da si budeš Kraljica, Prva i Najvažnija. Tebi još uvijek treba važnost bitka u nečijoj sjeni, ono, viš kak sam ja faca kad mi on hoće dati hlad! Možda si u pravu, možda zbilja nemaš ništa ili sve od nabrojanoga da bi mogla biti sretna na neki drugi način. Ne znam. Ali znam da nikad nisi ni pokušala.

Međutim, nema ljepše ljubavi i važnijeg poštovanja od onih koje dajemo sami sebi. Jest, oni postavljaju prečku daleko višlje nego njihov manjak, ali nas bar ostavlja u društvu duhovnih atleta. Koje je rijetko, priznajem. I nisu nam svi privlačni. Ali nisu ni gubitak vremena. Samo ne mogu ispuniti SVO NAŠE VRIJEME. Ono koje im dodijelimo, ipak, mogu. I jaaaaaakoooo su dobri u tome.

A mi više baš i nemamo tak puno vremena. Zar ne?

Naslov kaže sve, ali još ću malo drndati dok ručkić odstoji... Ovak, glečte, elita može biti svaka skupina u koju nemamo otvoreni pristup i to po načelu nekog izbora/postignuća/sposobnosti koji ta skupina ima, a mi, i/ili većina drugih ljudi, nemamo. Kakav stav takva elita ima prema ostatku čovječanstva koje ne prima u svoje redove može varirati, ali mislim da se takve elite najčešće uopće njima ne zamaraju: ako je netko vrhunski skijaš, prirodno mu je skijati sa sebi doraslima, uživa u tome pa zapraf i nema potrebu ili prilike ismijavati šeprtlje. To malo manje šeprtljavi čine šeprtljavijima od sebe.

I onda su na putu snobizma. Jer snob je onaj koji ima aspiracije, a nema za njih osnove (bile one materijalne ili nematerijalne) pa se onda nastoji približiti ciljnoj skupini oponašanjem onoga što smatra njezinom bitnom odrednicom, a to najčešće nije upravo ono što je čini elitom (u navedenom primjeru, skijaška vještina), nego nečim lakše dosežnim, npr. odjećom ili ponašanjem, kako ga snob zamišlja, a zamišlja najgore, jer zapraf sam o sebi loše misli (za razliku od elite, koja o njemu uopće ni misli; ali mu se možda nasmije ne zato jer ne zna dobro skijati, nego zbog nametljive pretencioznosti).

Kajaznam, ja sam, navodno, išla u elitnu gimnaziju. OK, za upis je trebalo imati dobre ocjene i ja sam ih imala. Nisam zato ismijavala svojeg najboljeg prijatelja, koji je želio u istu tu gimnaziju, ali je imao lošije ocjene od mojih. Zahvaljujući uspjehu na republičkom natjecanju iz matematike, upisao je Matematičku i čak me malo cimao da se predomislim i upišem je i ja, ali ja sam znala da za to nemam sposobnosti: truba sam bila i ostala iz računanja! Nit sam ja mislila da sam elita, niti da nisam elita, niti sam uopće razmišljala o elitizmu, a nije ni on - jednostavno nam je bilo žao što ne možemo dalje zajedno.

Jednom sam ispala elita zbog nesporazuma: pozvala me neka cura, frendica moje daljnje frendice, k sebi na rođendan. A ono, snob na snobu! Paz vamo, curice od 16-17 godina vode razgovore o najboljem kavijaru, bjelosvjetskim "rizortima", porculanu, i na kraju, o održavanju srebrnog bešteka, da kak je to muka Isusova... (A sve rječnikom, intonacijom i držanjem kao iz tada popularnih sapunica!) Velim ja "Nije. Ja svaki dan jedem srebrnim beštekom i kad se stalno pere, nema gnjavaže!". Kaj je najbolje, bila je to istina, ali djelomična: taj escajg se sastojao od jednog noža, jedne viljuške i jedne jedine žlice koji su preživjeli iz bakinog servisa, drugih dijelova nije bilo i ja nikada nisam bila ponosna vlasnica pravog-pravcatog kompletnog srebrnog pribora za jelo. Ove popizdile! Počele mi odavati počasti, a meni isprva nije uopće bilo jasno zašto... Tek kad sam povezala, namjerno sam im vadila mast. Jer mislim da to snobovi, osobito mladi i ničime u svijetu za išta zaslužni, zaista zaslužuju.

Unatoč svojem svjetonazorskom egalitarizmu (a taj glasi da bi svatko trebao dobiti šansu, bar za nešto što mu je važno), sebe ipak smatram elitom, a evo i zašto: jer sam oduvijek bila toliko svoja da mi na pamet nije padalo mozgati o ovoj ili onoj skupini i kako joj se dodvoriti; niti sam ikada uopće primjećivala da me neka ferma ili ne ferma. Oduvijek sam bila pomalo "geekica", svjesna da mi puno toga ide, a puno toga ne ide, i kad bih se obrukala na tjelesnom pa svi prasnuli u smijeh, i ja bih se smijala, a ne žderala; a kad bih briljirala na engleskom ili kniževnosti, cvala sam i pucala od ponosa, potpuno nesvjesna eventualnih zavidnih i/ili zlobnih pogleda ili primisli. Nikada nisam željela pripadati nekoj skupini koja je bila prestižna po meni nevažnim mjerilima; a ako su mjerila bila važna, a ta skupina ekskluzivna, e pa jebga, onda bih se potrudila. I uspjela bih!

A lova... ta materijalna mjerila uspješnosti. Pa, voljela bih biti uspješnija po tom kriteriju. Bilo je razdoblja kad sam to i bila, i mogu vam reći, lova može kupiti puno zadovoljstva i skupa roba je ipak najčešće bolja od jeftine. Ali, kad nema, onda nema, kupiš ono što si možeš priuštiti bez puno odricanja na nekoj drugoj, podjednako važnoj strani. Mislim da sam elita i zato jer mi ne pada na pamet crnčiti samo zato da neku plitku osobicu impresioniram markicom na majici; jer jebga, ako mi je to jedino raspoloživo sredstvo afirmacije, onda sam zbilja prilično krnja osoba. Pa nije ni čudo kaj mi se netko uvijek pomalo ruga.

Sve je to strah od smrti, rekla bih... Ovo naše piskaranje, fejsbukiranje, tvitanje, instagramiranje, to beskrajno odašiljanje životnih trivijalnosti ususret trivijalnostima drugih života.

Mladi to još ne osjećaju tako, njima njihove digitalne mandale daju osjećaj napretka, postignuća, povezanosti i veličine života: napuhnu malo te svoje beznačajnosti do značaja nečijeg lajka ili beskrvnog okršaja. Ali mi stariji, koji smo biološki odradili svoje, ili zauvijek propustili propustiti kroz sebe život do novog utjelovljenja, eh, mi smo ti koji se grčevito ovjekovječujemo u mediju sasvim prolazne naravi iz čistog straha od nestanka u smrti.

Neki dan rekoh studentima, u vezi s temom pohrane podataka, "Znate li vi da nećete imati niti jedne jedincate slike za pokazati unucima ako ih ne isprintate?". Jer, to je istina: najpouzdaniji medij pohrane, magnetska vrpca, koju obični smrtnici uopće ne koriste, može potrajati najduže 40 godina. Sve ovo naše, svakodnevno, traje oko 5 godina, ako i toliko. Svaki oblak u koji smo nešto spremili može riknuti bilo kojeg trena, zbog Sunčevih pjega i oluja, prolaska magnetiziranog meteora, terorističke bombe, hakiranja, bilo čega... I onda - nema! Nas više nema. I onda će nas potomstvo iščitavati iz papirnatih računa i slika uklesanih na nadgrobne spomenike.

Sve mi se čini da zapadnjačka kultura nikada nije bila bliža budističkoj - onom pomnom iscrtavanju svemira obojenim zrncima prašine u prašini.

Link

Engleski sam naučila zbog ove slike, omotnice singlice koja je sadržavala pjesmu iz linka. Razumjela sam samo tri riječi: "time", "cigarette", "finger"; a činilo mi se da sam sve shvatila.

Da, engleski sam naučila sama, pravi-pravcati autodidakt sam bila, starci nisu htjeli pljunuti lovu za tečaj ili satove, no neki njihov kum, kojem sam se smilila, kupio mi je Filipovićev rječnik. Ili mi je dao lovu, a ja sam kupila rječnik? Ne sjećam se. Djed je davao lovu za ploče i strane časopise. I tak sam ja učila: odslušam pjesmu, kupim njemački časopis, pročitam prijevod, usporedim s engleskim tekstom, provjerim u rječniku... Intuitivno, nevjerojatno točno sam prevodila, čak i idiome! Valjda sam zato danas dobra prevoditeljica: smisao prije točnosti! Dojam ispred gramatičnosti!

Novi jezik... Jezik koji voliš... Jezik nekoga koga voliš... Uh. Logički jezik, jer engleski to jest, za razliku od mrskog mi njemačkog, ili materinskog hrvatskog. Jezik koji svijet vidi drugačije, pomaknuto, nego tvoj; i (možda zato) slikovitije. Silno bogato. Dan-danas mislim na oba jezika. A samo na engleskome kad je važno. (Bilo je teško ispisati sve one tisuće i tisuće stranica prijevoda i vlastitih tekstova kad sam shvatila da mi je engleski po naravi bliži - i zato poznatiji, prisniji! - od hrvatskoga. Ali jesam.)

Čudno je to, kad sam jutros doznala da je Bowie umro, počela sam tugovati za svojim ocem. Onim primitivcem, nasilnikom, homofobnim konzervativcem koji me dozivao iz boravka "V, dođi, Bowie ti je na televiziji!!!" Otac me stvarno volio.

Možda je Bowie moj duhovni otac, onaj otac koji me spasio i sklonio od svih manjkavosti mojeg biološkog oca, ali taj drugi, taj me stvarno volio. Bowieja je bilo lakše voljeti nego njega. Ali eto, i to sam uspjela.

Kroz svoju ljubav za Bowieja i njegovu glazbu (koju već godinama ne slušam, bilo zato jer je prebolna, ili zato jer smo se ch-ch-ch-changed, i on, i ja), naučila sam da nemoguće nije uvijek nemoguće, da je promjena bolna i ushitna, a istovremeno neizbježna, da je važniji cilj od uspjeha - točnije, da je uspjeh sama po sebi. I još puno toga sam naučila. Nesagledivo mi je to sada.

U jednom svojem pradavnom intervjuu, valjda na samom početku karijere i nakon prvih uspjeha, Bowie je rekao da mu nije cilj vječno biti na vrhu top lista, niti popularan, ali da se uvijek želi baviti tim poslom, i uvijek u tome biti dobar. Ostvario je to.

Taj čovjek stvarno kao da nije bio s ovog svijeta.

Ne bum došla u pivnicu. A na uha bum stavila foliju da ne bruje previše. Viš, s vanjske strane bih mogla staviti panirani sir ili tak nešto da se ispeče... Ma!

Kontaktiralo me nekoliko ljudi s pitanjem hoću li doći ili neću. Rekoh, jock, tak i tak mislim da nije problem to što se ne poznajemo dovoljno, nego u tome što se i predobro znamo. Meni to smeta, priznajem. Ne zato jer netko mene poznaje, nego zato jer ja sama nemam snage biti podjednako iskrena i izravna prema ljudima koje sam osobno upoznala, a svejedno mislim o njima isto ono što sam mislila i prije upoznavanja (isto kao što ne bih mogla pojesti prase koje sam osobno upoznala, ili janjca, tak ni njima nemrem sasuti u facu sve okrutne uvide koje imam o njihovim zatiljcima, slijepim točkama i sporosti oka; ali, inače praščiće i janjčiće mrknem bez imalo ustručavanja!).

Hm, zašto? Valjda zbog empatije. Ne zbog straha da će oni onda loše misliti o meni (jer zašto bih žudjela odobravanje ljudi koji mi se ne sviđaju?), niti zbog toga jer je moje mišljenje o njima isključivo loše (a rijetko kad jest)... valjda me baš ta trunčica shvaćanja ili odustajanje zbog nesvrhovitosti priopćenja, kad skužim da im je iluzija potrebna, da je korijenski dio njihovog identiteta, ili štit od životnih nevolja, ili jednostavno stabilna, stamena i nepromjenjljiva glupost, priječi da kažem svoje; a stalno mi je navrh jezika. A to je naporno! I onda se ja tak družim (točnije: družila sam se) s ljudima koji se zbilja lijepo zabavljaju međusobno, a meni stalno smeta ta dlaka na jeziku, i stalno se naprežem, i zapraf mi nije lijepo. Ni ovdje, ni uživo.

Meni ljepše bilo npr. kad me nazvala bracoiseka, na moj rođendan, dakle osoba koja je nedavno ovdje pisala da sam oličenje Zla (je, velikim početnim slovom!), a sad mi se udvorito obraća i kao da očekuje moju razgaljenost zbog tog poziva, elem, meni bilo baš lijepo odrezati (kad sam skužila tko je to uopće) da si mi nismo dobre i nek veli svakome koga zanima da sam živa, ali da daljnjeg razgovora nema... I bilo mi lijepo zgaditi se takvom osobom, koju sam i uživo upoznala, i kužim ja zašto je takva kakva jest, ali meni to uistinu nije nit privlačno, nit zanimljivo.

U stvari, ajmo mi u retrospektivu. Kad sam došla ovamo, očekivala sam upoznati neke ljude nekak manje-više slične sebi, humanistički obrazovane, liberalne, situirane, zaposlene, usamljene i poprilično lijene da utabavaju staze slonova u potrazi za društvom i/ili ljubavlju. Je, otvorena opcija je bilo i druženje bez ljubovanja. Upoznala sam mahom životne školarce, štoćereć, kamiondžije, trgovce, tehničare raznoraznih struka, policajce, majstore raznih fela, prodavačice, činovnice, čistačice, popriličan broj knjižničarki (bit će da je to divno nezahtjevna struka!), učiteljice u mirovini, žrtve raznoraznih boleština (najčešće moždanog udara - čak tri!), ugostitelje, masu nedefiniranih "informatičara" i nekolicinu neospornih intelektualaca koji su došli jebati, ili bar naći neku da im se divi, što bih im možda i s radošću priuštila da nisu bili fakat ružni.

Zaljubila sam se dvaput, oba puta na neviđeno, i bilo mi je bajno. Napisah pregršt priča i pjesama zahvaljujući tome. I skužih da se zaljubljujem u svoje projekcije, a stvarne osobe su nebitne; kad se stvarno zaljubim u stvarnu osobu, nije mi lijepo. Odveć strepim. I inkomodiram se. A to mi se više neće.

Zaradila sam ovdje (točnije: na blogu) i nekoliko stalker(ica). Svojom krivicom? Vjerojatno da, bar djelomice. Naime, iskreno, nisam bila svjesna koliko sam različita od velike većine ljudi (iako mi to stalno govore), a ta različitost je zanimljiva, kao što su i meni, zaista i najiskrenije, još uvijek prilično zanimljivi svi oni nabrojani u pretprošlom odlomku, iako sad znam da mi zapraf nisu poželjno društvo i/ili ljubavnici. Viš, sad ću malo odmeandrirati u digresiju: priče o mojem nicku. Spekuliralo se tu otkud "Vega", pa je li po zviježđu, pa zašto osmica, jel' to uspravljen znak beskonačnosti... A istina je banalna: htjela sam nick "vega" jer jako volim Suzanne Vegu. Bio je zauzet. Pa sam dopisala još jedno "vega" i opalila osmicu jer mi se našla pod prstima. Kad sam birala nick, nisam znala da se istinski (a podsvjesno) poistovjećujem s Veginim umjetničkim kredom: ona je promatračica ljudi. A to sam i ja. Naši životi su "negdje drugdje" ili uobličeni u glazbu/tekst (i onda ponuđeni svima na uvid, i izloženi svim mogućim tumačenjima), ali oni intimno naši... ti su negdje drugdje. Potka su vidljivome.

Da se vratim stalkerima/icama... Dakle, ja njih zaintrigirah, a ja njih niti ne primijetih, bar ne u tim ranim bloškim danima. Pisala sam svoje i silno se veselila što to itko čita i želi razgovarati o tome. Ali, u pozadini stalno neka buka i bijes s drugih blogova i neko iščitavanje MENE, a ne mojih tekstova. Sky, Drle, Baba... Ovu zadnju sam upoznala i znate kaj, ona je uživo naizgled sasvim drugačija od svojeg bloškog jastva! Ali, nije. Zapravo nije. Razumljiva je, shvatljiva je, pobuđuje valove empatije, ali nije. Gadna je. Duhovito, inteligentno, manipulativno, podmuklo jadna kao i ovdje. I s njom sam položila malu i veliku maturu odjednom: uvidjeh koliko mi smeta ta empatija, to solidariziranje s neprihvatljivim, koliko me guši u MOJEM VLASTITOM identitetu i njegovim projekcijama, jer, pa što onda ako su projekcije, ako ih ugušim, nemaju se nikakve šanse aktualizirati! Nikad više, rekoh. I nije bilo nikad više. Ni neće.

Pa onda ona s klizanja, nikak se nermem nicka sjetiti... Zna pelpe. S bloga je ne pamtim, osim da je zvala na klizanje. Došla ja, ona simpa, urbana faca, veli da je profesorica, OK, nemam razloga posumnjati. Dva-tri mjeseca kasnije: totalno polupani lončić! Te ima rak, te ga zapraf nema; te studira, te ne studira; te ne pije, a loče. Te je progoni neki bivši, a zapraf ona progoni onoga koji je pisao dobre erotske pjesme, ni njegovog se nicka nemrem sjetiti, e viš, to je bio zbilja simpa lik, ispili smo pivce na klupi, rekao mi je da sam babac, došao mi na tulum doma, uvijek bio diskretan i korektan, a mlad, a lijep, a neobrazovan, ali se obrazovao, rastao je, mijenjao se, i ja dan-danas navijam za njega, a da me npr. on nazove udvoritim glasom, bilo bi mi drago, i pričali bismo dok ima baterije. Dakle, ta s klizanja je na blog stavila da ju je pelpe pokušao ubiti nožem na nekom tulumu, a ja sam se samo smijala. Nit ju je pelpe probao ubiti, a ja se vjerojatno jesam samo smijala, jer nije bilo razloga da se ne smijem, međutim, u trenu kad je ona to provalila, pojma nisam imala o čemu se radi. Kad sam skužila, sve sam demantirala potkrijepivši demanti relevantnim fotografijama.

U međuvremenu se ta propila s tipom koji je oduvijek tvrdio da je Iskrica zapraf njegova umotvorina i patent, da mu je čuveni Mate beskrupulozno drmnuo sajt, pa je čak i otvorio nekakvu alternativu, na koju je i mene laskavim riječima vabio i dovabio na neka dva-tri dana čistog očaja i dosade (bilo je kao ovdje ovih dana, na primjer), a meni na posao stigla anonimna prijava da je ona moja studentica i da ja "diskriminira(m) studente po kriteriju gluposti" (moram priznati, riknula sam od smijeha na to, ali mi prisjelo kad me dekan pozvao na razgovor), a kad to nije upalilo, na blogu se pojavio tzv. "drmax", koji je danonoćno imao volje, snage i vremena pljuvati po meni i slagati fotomontaže mojeg lika s raznoraznim tjelesnim izlučevinama po raznoraznim dijelovima mi tijela.

U međuvremenu, ja sam izgubila masu inhibicija koje sam ovamo donijela iz RL i skužila gušt kresanja u brk, tj. blog. Naravno, mnogima se to nije svidjelo, a pride su proradili i osobni kompleksi i paranoje, tak da čak i kad njima samima nisam niš kresala ni u brk ni u blog, oni bi se našli prozvanima, a prepoznavali su se u svakom mojem bloškom potezu, pa i u slikama nedužnih životinjica na mojem slikovnom blogu. Krenule su reklamacije, kakti, oni su me uživali čitati prije (dok sam bila sputana i neiskrena), a sad me više neće čitati i neće komentirati (a na svaki blog mi zasjednu to reći). E viš, i to je bila korisna škola glede čitateljstva; i oš-neš, morala sam si priznati, više ja volim pisati nego što volim imati čitatelje takvih fela. U stvari, JA VOLIM PISATI. Sebi. I sebi shvatljivima i prihvatljivima. Takvima jock. Ma, koje li drskosti, zapravo! Mene proziva netko dosadan do bola da mu više ne pišem po volji i ne zabavljam ju/ga! A čime je ta faca MENE zabavila?!

Ukratko, stvorila se tu neka vegi antiprotivna fronta, koja se zabavljala ubacivanjem špija u moje društvo, cimanjem na pevete, dostavom osobnih podataka raznoraznim zainteresiranim stran(k)ama, pa i pisanjem peticija protiv mojeg lika i djela. Bili su donekle zabavni, sve dok me nije stisnuo Život - majčina agonija, smrt, snalaženje poslije toga... Onda su postali samo sporadična iritacija. Nepotrebna u svakom smislu i pogledu.

I tak, sad bih mogla unedogled nabrajati pacijente koji su mislili ili još uvijek misle da su mi podjednako bitni i/ili zanimljivi kao ja njima, ali nema svrhe, oni će se tak i tak pronaći u ovome zapisu, a za mene su bili samo utvrđivanje gradiva. Meni su ovdje bili važni baba, boža, eternis, dva pevetaša i donekle mai, ali ne u smislu da bih je htjela za frendicu, nego kao karikaturalnu projekciju jednog i mojeg mogućeg ja (jer i moja sporost oka je gotovo cijelo desetljeće projecirala neku sasvim drugu mene u zrcalo). Babu sam opanjkala, božu neću. Ne dam vam taj gušt. Niste ga zaslužili! ;-))

Ajd, dobro se provedite danas! Nemrem reći da vas volim, ali ste mi kao familija: nepodnošljivi, a prisni. Gušt vas je izbjeći, ali nekak je pusto bez vas.