Ručkić krčkić

Može bitno promijeniti odnos: jer nešto što je bilo fluidno, zasnovano na svakodnevnom izboru, na povjerenju da će izbor biti povoljan i dobrovoljan - odjednom dobija rubove. Papira. I imaš osjećaj da se sad moraš nekako prilagoditi tom formatu i obliku; nemreš ni više ni dalje od zadanog okvira.

I zato mnogi zbrišu uoči vjenčanja. Iako se vole. Ali ne mogu žrtvovati svoju dobrovoljnost, ne znaju je preimenovati u slobodu od svakodnevnog odlučivanja, raskomotiti se u povjerenju da je odluka ispravna... Kažemo, boje se obaveza. Ali, nije samo to: mnogi nemaju petlje priznati strah i zbrisati prije papira, nego ga potpišu, uzmu, pospreme, a skupa s njim i sve svoje do tada tako slobodne, lepršave, ugodne i radosne izbore... I žive u formatu koji smatraju propisanim, poput mrtvog slova na papiru. Možda odveć raskomoćeni u čvrstini zaključka da su ispravno izabrali, jednom za svagda.

A povjerenje zasnovano na tromosti, bez pozornosti prema trenutku i svim mijenama koji svaki donosi... hm. Nije laskavo. A ni pouzdano: slutiš da neće izdržati neku veću kušnju; a kamoli katastrofu.

I sad je Iskrica između nas, svojih korisnika, sa svim našim uglavnom dobrovoljnim odnosima i izborima, i sebe, svojeg sučelja, koje smo isto tako dobrovoljno, lepršavo i neobavezno izabrali, stavila: UPLATNICU. Papir s rubrikama.

I više nije isto. Odjednom se traži cijeli niz odluka: Koliko mi je ovo važno? Koliko dugo? Ulažem, što zapravo želim dobiti za svoj ulog? Tko mi jamči...? Što ako ne...?

Dvaput sam potpisala papir, iako sam se bojala, iako zapravo nisam željela: jednom bračni, drugi put ovu uplatnicu. Bračni, jer sam vjerovala da je brak ono što dvoje ljudi stvara svojim odnosom, da može biti po mjeri, dug, kratak, otvoren, zatvoren, tradicionalan, avangardan... i da je papir potreban samo zato da olakša kredite i eventualno razvrgnuće, i to u materijalnom aspektu.

A ovu uplatnicu zato jer sam naučila da se za svoj novac zaista ne moram dati maltretirati: kupim kartu za kino (košta koliko mjesečna pretplata po najskupljoj tarifi) i izađem van ako mi se film ne sviđa. Jer, kaj bih sad trebala, platiti i patiti baš zato što sam platila? Hebga, u životu ima i promašenih investicija! Važno je samo da možemo podnijeti gubitak.

I sad taj papir mogu zaboraviti. Izabirati iskričarenje ili neiskričarenje po volji i raspoloženju... Kad mi se da, koliko mi se hoće. Jer - jedino tako mi se hoće.

(PS. Ovo opraštanje je zbilja već naporno - znate da Premium imate još i SUTRA?)

Zakaj tolika graja oko tog plaćanja? Ili nije zbog plaćanja, nego zbog novih alata na blogu?

Druga pretpostavka mi se čini vjerojatnijom. Jerbo, već smo apsolvirali da cijena nije nedostižna; a nije nemoguće pronaći niti besplatne portale, forume, blogove, ako čovjek baš iz principa ne želi platiti, a ipak želi internetsku interakciju. U jednom razdoblju zasićenja Iskricom svakodnevno sam postala negdje drugdje (pod drugim nickom, za informaciju ljubopitljivima) i nije trebalo više od tjedan dana da okupim društvance... Dakle, može se. Nije ovo jedini izbor. Ne, mislim da su razlozi sljedeći:

- Strah od baniranja komentara - možda neće moći komentirati NIGDJE?
- Strah od nezapaženosti - možda ih nitko neće primijetiti ako ne mogu biti bezobrazni na tuđim blogovima, a vlastite ne znaju sročiti? Ili, još gore, možda nitko neće primijetiti kad i ako nešto sroče?

Hm. Mislila sam da će popis biti duži, ali zapravo - to je to. Niš više.

Veliki broj blogera ovdje se istaknuo isključivo, samo i jedino upornošću: neumornim ponavljanjem jednog te istog slogana (o gaćama, jebanju, smeđim očima i tsl.), 24-satnim postanjem besmislica (tužaljki i/ili linkova na tužaljke) i neprestanim napadima na uvijek iste blogere (npr. mene). Kad se njihov opus zbroji, nemreš pronaći jednu jedinu suvislu misao; ma, ni samostalnu! Uvijek samo o nekome ili protiv nekoga...

Možda griješim. Vidjet ćemo. Neki će ostati ili se vratiti. Sad kad svatko može reći što god ga je volja, ali na VLASTITOM blogu, baš me zanima koliko će si naći sugovornika? Možda više nego što mislim, ili nego što oni SAMI misle... A možda im se ostvare crne slutnje.

I, da preduhitrim jadikovke o "slobodi govora", taj često zloupotrebljavan pojam podrazumijeva TRI elementa:
- pravo da tražimo informacije i ideje;
- pravo da primamo informacije i ideje;
- pravo da pružamo informacije i ideje.

Ako netko onemogućava traženje, primanje ili pružanje informacija i ideja rečeničnim sklopovima koji čak i nisu rečenice, a kamoli ideje, spamanjem s ciljem onemogućavanja diskusije na TUĐEM blogu, onda upravo takva osoba ne poštuje slobodu govora. Takva osoba je jednostavno nesocijalizirana.

Za što se školujemo? Kad malo bolje promislim, za to da prekinemo prirodan tijek svojeg odrastanja, da ustajemo kad nam se ne ustaje, sjedimo kad nam se ne sjedi, uz ono što želimo saznajemo i ono što nam ne treba, naučimo značenje riječi "stres" i odvojimo poštivanje potreba tijela od poštivanja obaveze, da se zaposlimo i spoznamo kako smo malo toga naučili tijekom svih prethodnih godina učenja, da odmjeravamo svoju plaću o tuđe i svoje (ne)zadovoljstvo o plaću, da krenemo spiralnom putanjom kredita i otplata, da gubimo vrijeme, gomilamo predmete, zaboravimo sebe jer ne smijemo zaboraviti tko zna koga drugoga...

A zapravo, na ovome svijetu imamo samo jednu bitnu svrhu: produžiti život. Poslati ga dalje. Ili ne smetati životu. Čak i ako nismo odradili ono prvo, onda ovo drugo. Kad smo to odradili, biti sretni koliko god možemo. Ma, čak i ako niš od toga nismo odradili, nikome (osim sebi) ne polažemo račune!

Moja omiljena serija "Kosti" potaknula je ovo razmišljanje: grupa srednjoškolki, predvođena Alpha učenicom (u svemu najbolja) odlučuje odbaciti školovanje, zatrudnjeti, živjeti zajedno, bez muškaraca. Alpha objašnjava da joj je to sinulo kad je primila obavijest da je primljena na prestižno sveučilište i ugledala presretan izraz lica svojih roditelja: "Isplanirali su mi cijeli život do tančina. Nisam to mogla podnijeti", kaže. A Brennanica mrtvo-hladna, kao i obično, objašnjava da je to antropološki gledano sasvim ispravan izbor: djevojke u suvremenom društvu na svakom koraku čeka spoznaja da su muškarci nepouzdani.

A gore opisan život besmislen, dodajem ja. Rijetki su oni kojima se posreći da im posao bude vokacija... Pa ni to nije za sva vremena. Meni se posrećilo, a onda odsrećilo - promijenila sam se, društvo se promijenilo, posao je drugačiji. I sad sam samo kotačić u mehanizmu privređivanja i potrošnje. Uglavnom.

Nije bez vraga što niz ljudi koji izvrsno prolaze na testovima inteligencije kasnije biraju potpuno nezahtjevne i neprestižne načine života. Ili jednostavno napuste školu i bave se onim što žele izvan obrazovnog sustava, kao npr. Bill Gates. Iako sam dugo bezrezervno podržavala dogmu o važnosti obrazovanja, sad je smatram upitnom. Zapravo, upitnim smatram sadržaj obrazovanja. Sve više mi se čini da je pametnije sačuvati živce, zdravlje i prirodnost nego razvijati neku blesavu vještinu kojom se uklapamo u ropsko-kapitalistički pogon.

U kojem su svi bitni podaci dostupni, a ljudi svejedno provode gotovo dva desetljeća u školi i opet ne znaju ništa bitno: ne znaju podatak pretvoriti u informaciju, informaciju u spoznaju, spoznaju u znanje. Ne treba za to biti genij, samo treba poznavati tehnike, to je kao voziti auto ili tipkati s 10 prstiju... Naravno, nekima uvijek ide bolje, drugima lošije. Ali nikome ne treba 12 do 17 godina školovanja da bi to naučio!

Osobito ženama: mi NE MOŽEMO sve, i NE TREBAMO u svemu biti dobre. Čak bolje od muškaraca, po samonametnutim mjerilima... Bezveze! Žena je inkubator života i to je to, to je sputava ne samo 9 mjeseci, nego sve dok mladunčad ne ojača, i kvit, nema pregovora, nema dadilja koje će to bolje, nema obiteljske zajednice koja će uskočiti, ili će to odraditi kak treba sama - bez karijere, bez pretencioznosti, bez stresa i urnebesa, pa i bez muškarca ako ga natjera da uredno plaća - ili će zajebati i sebe i potomke.

Srećom, ljudi na svijetu ima ne samo dovoljno, nego i previše. Ako smatramo opravdanim sterilizirati mačke jer ih je izobilje, ne vidim zašto bi svaka žena trebala majčinstvo izabrati za svoj cilj. Dovoljno je da ne smeta životu, rekoh. I da sama bude zadovoljna. Svojom srećom sasvim sigurno poboljšava svijet.

Jel se mi školovanjem pripremamo za TO? Uopće ne!

Danas sam bacio Iskricu u smeće,
Rascjepkao zapise u tisuću komada,
Na WebLogu nije bilo ništa za mene,
Samo razmišljanja i svakakve dileme.

Iskrice, ovo je moj kraj,
Iskrice, baj, baj, baj...
Iskrice ja sam ostao isti,
Ja sam neprilagođen!

Izašao sam,
Ljudi su se okretali za mnom,
Svi su upirali prstom u mene,
Jer ja sam neodgojen!

Djevojke su daleke,
Djevojke su meke,
Djevojke su daleko od mene,
Jer ja sam neodgojen i neprilagođen!

ČETVRTAK

uzrokuje bestežinsko stanje u mojoj sobi
kojom plutaju rastresene uspomene u oblicima predmeta
(treba li ih nabrojati? je li im svrha ikada ikada bila poznata?)
vrtim se puno puno sporije od okreta planeta
zadržava me pjesma polako curi iz radija i mog izdaha
i istiskuje me u svijet naopačke kroz prozor
koji je sad točno tamo gdje je tridesetčetvrta minuta sata
koji je sad točno tamo gdje dobro vidim živčanoga vrapca
naglavačke ispod vrta crnog od korijenja
koji je sad točno tamo gdje mi glava visi izvrnuta
bez pritiska ispod svijeta
raznježena pahuljama
spaljenoga vremena
tamo negdje gore
a misli moje drage
raspuštene
vijore
vijore

Nisam namjeravala platiti Premium usluge - već sam pored radnog stola postavila Orbitrek i obećala si tjelesnu aktivnost koja se ne izvodi samo prstima, i u to u terminima kad su mi prsti najmarljivije vježbali baš na ovome blogu. A onda ugledah PROMJENE!

Evo, Iskrica nam je povjerila odgovornost i ovlasti da sami reguliramo ponašanje korisnika na svojem blogu; a posljedično i na cijelom Weblogu. Tako se jednim potezom riješila dosadnog tužakanja i optuživanja za nepravednost i istovremeno nam dodijelila slobodu da stvorimo okruženje prema vlastitom ukusu... kakav god on bio.

Znam, znam, sad će krenuti kuknjava o etničkom čišćenju i genocidu (silnih duplića), o zatiranju slobode govora (na koju se uglavnom pozivaju oni koji nemaju ama baš ništa za reći i čiji se vokabular svodi na 2-3 standardno uvredljiva izraza), o bahatosti (onih koji nisu nekome po ukusu, iako se kaže da o ukusima ne treba raspravljati)...

Iako sam nekoliko puta pisala o tome da svatko od nas ima pravo izbora društva i sugovornika, nije zgorega još jednom objasniti: ako vas netko ignorira na svojem blogu, to ne znači da vi svoje mišljenje - kakvo god ono bilo - ne možete izraziti na SVOJEM. To jednostavno znači da netko nema volje razgovarati s vama, ili ne prihvaća vaš način komuniciranja. Možda baš ta osoba koja vas ignorira NEMA dobar ukus - pa što onda? Je li to VAŠ problem? Neka razgovara s onima čiji je ukus podjednako loš.

Vjerujem da će ove promjene promijeniti i pozicioniranje blogova na rang-listi, osobito ako se ova formira prema broju komentara. Ne, ne pišem ovo iz zlobe, jer moj je među njima, a da je "Iskrenje" živo, bilo bi i još bolje plasirano: zato jer sam na "Iskrenju" dopuštala začatavanje. Npr., napišem pjesmu, a Kores me pita kaj kuham za ručak... Pa onda 30 komentara o picekima. Ne o pjesmi. A ja to dopustim iz pristojnosti... Ili lijenosti da brišem bezvezarije. Dakle, pretpostavljam da će blogovi s najmanje kriterija biti najpopularniji. Ali, nadam se da griješim.

Nadam se da će se sad uistinu RAZGOVARATI. Pa i četati. Kad su svi sudionici raspoloženi za to.

Sad smo svi skupa na testu odgovornosti. Nekima mrske. Za sadržaj, zabavnost, smislenost i živost ovog Webloga. I vlasito uživanje u njemu. Živi bili pa vidjeli! Ja platih ulaznicu.

Lani u ovo vrijeme zaprepastila sam se kad mi je 22-godišnji student došao na konzultacije - s mamom. Doduše, ta pojava mi je je objasnila dosta toga u vezi s njegovim ponašanjem (obećavanje vrhunskih rezultata, ali nikako početi; fantaziranje; slaba komunikacija s vršnjacima, teroriziranje profesora besmislenim zapitkivanjima tijekom odmora jer valjda nema s kim pričati...). Konačno sam imala osjećaj da je netko čuo što govorim. Mama, of skroz.

Međutim, prolazi godina dana, momak se nedavno javi porukom koju nemrem uloviti ni za glavu, ni za rep, ali poanta je da nije odradio što treba i da bih ja sad valjda trebala biti popustljiva... Sljedeću poruku nisam ni pročitala. Međutim, sad piše - pogodili ste - opet mama.

I nije sad bitno što mama piše, bitno je da piše. Mama. Odraslog čovjeka, koji ima ista građanska prava kao i ja; i ona. Napominjem da momak sad ima 23 godine, a bormeš i curu, vidjeh ga, što će reći, mogao bi se oženiti, pa i djecu rađati. Uz maminu pomoć? Hm... Meni je naglasila neka se pobrinem da mali sve zapiše kad dođe na konzultacije. Tko zna kak bu se snaha provela!

A što li momak radi, pitam se, pitam? A nije jedini. Iz godine u godinu sve je više sličnih momaka i djevojaka koji na ispite dolaze u pratnji roditelja. Oba. Ne iz nekih udaljenih krajeva, iz susjedstva. Nekak mi je to shvatljivo za prijemni, čist OK za završni, ali vrlo čudno za ove između. Sad evo, i za redovne obaveze trebaju potporu. A što ONI rade, još jednom se pitam?

Ubijaju se od dosade, rekla bih. Ili nekog ubiju. Luku Ritza, na primjer.

Čini mi se da Iskričin WEBlog obostrano funkcionira po načelu pretpostavki: admini pretpostavljaju da su korisnici koji se služe određenim izričajem OK ili ne OK, a mi korisnici pretpostavljamo da su određeni načini izražavanja OK ili ne OK, privremeno ili trajno.

Meni je to PRIVREMENO OK, jerbo još niš nisam platila; ali bormeš, ako trebam platiti, ne želim pretpostavljati nego točno znati: što dobijam, što smijem, što ne, a što se smije meni. I na osnovu kakvih kompetencija taj što nešto meni smije smije to što smije.

Na primjer, koje to točno kompetencije imaju osobe koje nekim blogerima uskraćuju pristup blogu? Ili im brišu blogove? Koji su to blogerski prekršaji koji dovode do takvih odluka? Jesu li zabranjena određena MIŠLJENJA, određene RIJEČI, ili određeni POSTUPCI, npr. spamanje ili flejmanje nečijeg bloga?

Pišem ovo jer se upravo izbrisao jedan od najomiljenijih članova naše blogerske zajednice, kjele. Koji psuje kao kočijaš. I koji je istovremeno najdobrohotnije, najdobroćudnije i najvedrije biće ovih stranica otkad ih ja pohodim, a to su već dvije i pol godine. I sad se pitam, na osnovu kakvih kriterija i koliko promišljenog uvida je netko zaključio da kjele ne smije na blog? Što taj/ta uopće zna o blogu i o svakom pojedinom blogeru?

Osim toga, pitam se što vi, vrli naši admini, mislite o ljudskoj prilagodljivosti? Očekujete li da se nakon godina i mjeseci bezvlađa i divljanja, praktički bez ikakve zaštite "pitomije" bloške populacije, svi odjednom okrenemo za 180 stupnjeva i postanemo netko drugi - točnije, vlastita suprotnost? Nakon što sam mjesecima trpjela govna na svojoj glavi (srećom, dvodimenzionalna), unatoč brojnim prijavama, priznajem da mi blještava čistoća djeluje sterilno.

Prvo ste dopustili krajnje srozavanje imidža, sadržaja i članstva ove stranice, a sad biste preko noći sanatorij. E pa - ne ide. Jerbo mi ipak nismo ludi. Samo smo ljudi.

Ako ovaj blog bude izbrisan, bar dio mojih pitanja će dobiti odgovor.

Prvo o onom s Vesnom: Vesna Parun je imala zanimanje. Bila je književnica, članica udruga hrvatskih književnika, kojima je uredno uplaćivala doprinose i putem kojih je stekla pravo na zdravstveno osiguranje i mirovinu.

Koji su mizerni. Zato jer hrvatsko društvo ne cijeni djelatnost kojom se bavila pa joj dodjeljuje mizernu porciju budžetskih sredstava. Licemjerno je sad prozivati po blogu tko ju je posjetio ili nije, tko joj je pomogao ili nije, jer Vesna Parun NIJE bila prosjakinja ili osoba koja nije ništa stekla za života. Stekla je koliko je mogla, a u ovom društvu je to - MIZERIJA. Ponižavajuće je i sramotno odnositi se prema nekome tko je cijelog života radio, i to vrhunski, isto kao prema nekome tko ne radi ili nije radio ništa, što zbog lijenosti, što zbog nesposobnosti, opravdane ili ne.

Podjednako je to licemjerno kao i udijeliti prosjaku kunu-dvije da bismo se osjećali velikodušnima, a istovremeno ne izlaziti na izbore ili glasati bez informacija, uvida i promišljanja. Licemjerno je omalovažavati kulturu na svakom koraku - od izbora dječijih igračaka i knjiga (koje je Vesna također pisala) do izbora TV programa koji će se vrtjeti u dnevnom boravku - a onda se zgražavati što vrhunska hrvatska književnica umire u bijedi. Tko joj je kriv što nije na vrijeme uslikala sise! Ili ganjala loptu. Zar ne?

Podsjeća me to na priču iz mojeg susjedstva, u kojem jedna gospođa vodi kampanju da hranimo neku macu iz podruma. NEĆU. Ako treba spasiti mačku, onda se mačku uzme k sebi i brine se o njoj skroz naskroz, po svim pitanjima, ili odvede u sklonište za napuštene životinje. A dobaciti maci-podrumašici poneki zalogaj znači pripitomiti životinju koja će stradati najvjerojatnije upravo zbog te pitomosti, a ako ne zbog nje, onda od neke mačje bolesti, jer je, naravno, niti jedan od dušebrižnika neće odvesti na cijepljenje. Ne, to se ne radi za dobrobit mačke, nego za zaglađivanje vlastitog ega.

Prava rješenja uvijek prvo nastaju u glavi. A realiziraju se sustavno. Kroz sustav, ako ide, ili mijenjanjem sustava kad ne ide drugačije. Za to je potrebna kritična masa glava, poželjno s obilnom i aktivnom sivom tvari. Inače... uzalud nam trud, svirači. Čisto licemjerje!

Vesnu, kažem prisno... jer (i) od nje sam naučila misliti o svojim osjećajima. I izreći ih.

Upoznala sam je davno, dok sam još bila nadobudna studentica književnosti, a ona stara, gušava pjesnikinja iz čitanki. Nisam je znala pitati, nisam znala ni čuti većinu toga što mi je govorila.

Posjetila sam je u Studentskom gradu, u njenom stančiću sa starim namještajem debelo premazanim kričavim pastelnim bojama, najviše plavom, ali bilo je i crvene i žute, i mlađahnim Sirijcem (mislim!) koji me najviše mučio u tom interijeru.

"Trebam strast", rekla mi je. "On će otići, kao i svi, ali sad nam je dobro. Njemu jer ne plaća, a meni jer mi se nađe po kući i lijepo ga je gledati." Ni Sirijac nije skidao oka s nje. Valjda je bolje od mene znao kakvo ga je čudesno biće odlučilo ugostiti.

Dugo mi je trebalo da sliku stare, gušave, pohotne pjesnikinje odmaknem od vitkih, otmjenih, izbrušenih stihova... Tek sad počinjem shvaćati ove:

Jer, vječnoj mijeni usprkos
ja znam da moram naći
prije nego napustim ovu
zemlju i ovo nebo cvijet
koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati.......
(Iz pjesme "Elegija")

Počivala u miru, Vesna! Hvala ti.

Tako se nazivaju ona druženja u koja ulazimo jednostavno zato jer su nam usput: pićence s kolegama s posla, malo klafranja sa susjedima, podnošenje prijateljičine prijateljice... Tu su, jer su podjednako neizbježna i komotna. Ali nisu nužno izbor naše duše. Što ne znači da vremenom neće postati.

Najčešće ne postanu. Promijenila sam dosta društava, kroz posao, kroz raznorazne zanimacije, i svaki put kad sam odlazila dalje obećavala sam sebi i drugima da ćemo i dalje ostati dobri, kao i prije, možda i bolji, bliži, jer sad ćemo se truditi oko toga. Nismo. Uglavnom. Od stotina ljudi koje sam tako upoznala u mojem se životu zadržalo samo troje. Ostale mi je drago susresti, rado čujem o njima, ali ne dižem slušalicu, ne šaljem mailove. Ni oni meni.

Mislim da će tako biti i na našoj Iskrici: oni koji odu naći će novo društvo; oni koji ostanu družit će se međusobno i s onima koji kasnije stignu. Ovdje se ne biramo, ovdje se zateknemo. Netko nam je drag, netko drugi nevidljiv, ali nitko nije nužan i nenadoknadiv.

Osim možda tog štimunga koji stvaramo svi skupa, kao neka kolektivna osoba. Tko zna hoćemo li se moći voljeti bez svih tih naših većih i manjih osobenosti i osobina? A možda se sad tek zaljubimo? Tko zna...

Ipak, ipak, ipak... Osjetih ovdje neke tanke strune prijateljstva. Nadam se da neće popucati bez starog sučelja.

...hoće li ovi prpošni poletarci kaj tako jako vole nas zrele tete odvojiti dio džeparca za nas? Ha? ;-))

Istovremeno su ga sanjali, to mjesto. Ona se probudila ozarena, odlučna, spremna na potragu. On preznojen hladnim znojem, užasnut, svjestan da mora provjeriti jer inače više nikada neće usnuti spokojne snove.

U njenoj se zemlji spremao rat. Nije ga shvaćala, nije čak ni marila, iako je marljivo plela čarape i sipala barut u lijepe, sjajne, sićušne oklope - svaka njena misao je bila u zemljovidu ili zvjezdovidu, svaki trenutak je bio izračun, potpuno odlijepljen od svega što je okružuje. Nepoznat; neizvjestan.

U njegovoj zemlji su se pripremali balovi i ekspedicije, obilje hrane je pritiskalo stolove i uvijalo ih težinom kao njegova prsa onaj san. Novac je kružio poznatim putanjama, dobar u namjeni, ispravan u cilju. Krajičkom oka je uhvatio bljesak pitanja. I više nije mogao zatvoriti oči.

Kad su ih zatvorili u kvartove, pustila je zmaja na kojeg je ispisala svoje žudnje, u visoki vjetar modrosivog neba. Kad su ih zatvorili u kuće, naučila je pisati bez svjetlosti i računati na očice pletiva i udarce iglama.

Plesao je ukočeno, gledao plesače iskosa. Svijet je potpuno drugačiji pod takvim pogledom. Kad tako gledaš, svijeta ni nema, sve je slomljeno, bljesak, trenutak... Jedino glazba povezuje. Danima nije spavao, ili mu se činilo? Jer zoru bi dočekao u hladnome znoju, baš kao da je sanjao.

Sve do jutra kad je krajičkom oka ugledao zamah. Bljesak. Zmaja na svojem travnjaku.

Zmaja sa spoznajom koju je i sam slutio, zmaja ispisanog gustim očicama tankih slova i formula, zmaja koji je znao iako nije poznavao: ono treće. Ni ovo, ni ono. Ni ovdje, ni ondje, ali prisutno. I znao je, sad je uistinu znao - moguće je.

Ako si dozvoli; ako ne traži dopuštenje. Ako se osmjeli. Ako se potrudi. Ako se odlijepi od svega, od svoje tratine, od svojeg plesa, od novca za ekspedicije, ako jednostavno krene... Stići će.

Kad su ih zatvorili u podrume, prokopala je put do rijeke. Pletaćom iglom. Na trakicama krumpirove kore je ispisala svoje snove, konačno opipljive, najveći krumpir je izdubila i napunila preostalim barutom. Trakice je pustila niz rijeku. Krumpir je spremila u džep i vratila se u podrum.

Putovao je vlakom, autom, biciklom, brodom i pješice. Izgubio je ženu, sestru, Boga i prijatelje. Ali zmaja nije.

Kad su eksplozije zatrpale podrum i pobile sve za koje je plela i kuhala, vratila se do rijeke. Krumpir s eksplozivom je svezala vunom za vrh glave i zaplivala kroz leševe. Niz struju, do mora, a zatim protiv struje.

I kad ga je ugledala bosog na obali, kako hladi ranjena stopala i polako žvače lupinke krumpira, ali prvo svaku trakicu pomno pročita, pogleda još jednom, i tek onda prinese ustima, znala je: Doplivala je do njega, skinula svoj krumpir s glave i upitala ga: "Imate li šibice?"

(Nadahnuto filmom "Einstein i Eddington")

Pevetiram sad s jednim frendom i velim mu kak nemrem van, cijeli dan dežuram uz staru, kojoj je jako visok tlak. Već smo imali hitnu, sad mi se sve čini da će nam opet morati u goste... I veli mi taj frend, pametno mlado biće, u stvari, svaki put mi vrati vjeru u mladost (ima 25 godina i mudrost mnogima nedostižnu - a ti, naj sad crvenit!) kak mu je to grozno i kako bi volio ostariti negdje na selu, uz kokice i vrt koje oko kojih mora brinuti, ili negdje u Dalmaciji, uz tri koze i nekoliko maslina... I kako je važno ne samo kretanje, nego imati nešto što zbilja voliš, što ti ispunjava dušu, tjera te da se pokreneš i izraziš, pa bilo to i samo hranjenje ptica u parku.

A jako je malo ljudi koji to imaju; iako misle da imaju. Moja majka je uvijek mislila da ima. "To mi je sve u životu" njezina je krilatica za: slatkiše, sapunice, izležavanje - a sve to ju je dovelo do praktične nepokretnosti i niz metaboličkih poremećaja. Neko vrijeme sam to bila ja, to njezino "sve u životu", ali više nisam jer sam prokužila da je to porobljivačka taktika. Da sam nasjela, sjedila bih ovako doma svaki dan i s njom komentirala sapunice, gutajući kolače, uvaljena u fotelju i toliko debela da se jedva odgegam do zahoda.

Danas se pitam, što je to što mene pokreće? Šaponja, svakako: tri puta na dan me izvuće iz kuće, bez obzira koliko mi to bilo (ne)drago. Ali, ni on neće vječno... Već je star. Pisanje, ali očito ni ta strast nije baš takva da bi me natjerala na promocije i druženja - ja to više volim ovako, u intimi svoje sobe, bez kontekstualnog bavljenja svojim ili tuđim "književnim likom". Druženje. To da. Ponekad. I od toga lako odustajem.

A strah od starosti i bolesti nije dovoljan. Zaista je potrebna ljubav. Ne samo za sebe - za nešto/nekoga izvan nas.

Mora se van!