Ručkić krčkić

Naslovi duži od zapisa... A ovo je blog. Nije forum. Nije ni chat. Veli vako na WhatIs.com: "Blog je osobni online dnevnik koji se često obnavlja i namijenjen je širokoj publici. (...) Blogovi uglavnom predstavljaju osobnost autora ili odražavaju svrhu web stranice na kojoj se nalaze. Teme ponekad uključuju kraća filozofska promišljanja, komentare Interneta ili druge društvene teme te daju linkove na druge stranice koje se sviđaju autoru, osobito na one koje idu u prilog poante zapisa".

Meni se na Iskričinom weblogu svidjelo baš to što mogu pisati kao na blogu, a brbljati kao na forumu ili chatu. Iako od samog početka primam kritike zbog opširnosti, koje sam donekle uvažila skrativši tekstove na karticu, manje-više, odolijevam toj chatterskoj tendenciji offtopičnosti i kratke koncentracije; forumašku upornost u razglabanju o temi, bilo kojoj, ne samo nekoj mojoj, zapravo nikad nismo postigli.

A sad smo u tranziciji (ah, kao i svugdje!), vidim da admini šljakaju i uređuju, miču s prve stranice pojedine zapise s argumentacijom da "nisu u duhu bloga" (tako mi reče Baba). Danas je petak, bit će da su se umorili.

Danas je petak. I pun mjesec. A ja sam procurila. I umorna sam do dementnosti. I htjela sam gledati telku, ali mi je nešto zaštekalo i dok su mi to popravili, "Nijemi svjedok" je već počeo i sad mi se ne da gledati sa zakašnjenjem, pogledat ću snimku. A nemam niš pametnoga za napisati pa sam prepisala onu definiciju s početka, prevala zapraf, još uvijek sva u švungu od posla.

Pijem Somersby, od kojeg se neću napiti, prvo zato jer nije jako alkoholan, a i zato jer imam samo dvije piksle. Ne fali mi nitko od uobičajenih vikend blogoludovatelja... Naprotiv. Meni su uvijek bili dosadni, a ne da mi je dosadno bez njih.

Dosadno mi je bez, npr., Kribe, koji je isto volio duge zapise i znao pametno i lijepo komentirati; fale mi cimiceve (dudhove) priče o slincima iz nosa i okrutnom djetinjstvu, ali sam sretna kad mi još uvijek zalinka na uho; žao mi je što Brightica ne može svoje priče odvojiti od svojih slova pa je otišla za njima... Zdenka-Mia još uvijek piše, ali sam se zasitila stalno istoga, istog stila, istog štimunga i manjka poante, no možda sad i nju promotrim blagonaklonijim očima: jer ipak piše. I to dobro. Dosadno mi je bez Bepe Jozef, iliti komada žene iliti tko zna kojih sve ne nadimaka i njenog tako uzemljeno okrutno realističnog pogleda na svijet, uz tako puno, puno topline...

Ali Meve je tu, samo su mu naslovi predugi... Ufff, kad bi bar lupio neku svoju priču! Baš bi mi sad trebala.

I tak, eto, da i moj naslov ne bude dulji od zapisa, raspisah se... Ne brinem. Znam da će opet ovdje biti ponešto za svakoga. I svađe i mirenja. Svi smo mi u duši prostaci; i svi znamo biti plemeniti. Kad nam dođe. A uvijek nam dođe. Kad tad.

Kad sam premorena, mozak mi procesira bezvezarije, jer valjda nema više kapaciteta za važnije... Uglavnom, ocvali pupoljci: to su oni koji se nikad ne rastvore. Znate one ruže koje dobijete stegnute celofanom oko pupoljka i premda celofan maknete, one se nikad ne otvore nego samo kljoknu, čak zasmrde po truleži...

E, takva je neka "mlađarija" s ove naše Iskrice! Kao prvo, po kojem kriteriju su oni "mladi"? Gledam, 27 - 35 godina, i to im je glavna kvaliteta u životu. Samo to, niš više. U svijetu u kojem si nešto ostvario do 30. ili piši kući propalo, luzer!

Ne smatram ja da svatko treba biti Bill Gates, ali hebga, do 30. bi ipak valjalo bar samome sebi dokazati da nešto možeš, i to nešto što ne ovisi isključivo o prirodi i tijeku vremena (koji će te ubrzo satrati u toj tvojoj gordosti). S 27 godina ja sam bila udata za muškarca kojeg sam voljela, radila sam posao koji sam voljela i živjela u domu koji sam s ljubavlju opremala, unatoč galopirajućoj inflaciji, raspadu države u kojoj sam živjela i balvanima na pragu. I nisam to sjebala glupošću, nego me sjebala loša sreća, bolest, smrt, okolnosti izvan mojeg utjecaja. A ni to me nije sjebalo do luzerstva: malo sam ležala, malo sam stenjala, a onda sam ustala i krenula dalje. Tako da i u sad, u ovoj državi koju izgleda nitko ne voli osim kad se apelira na nacionalističke strasti živim dovoljno dobro da IMAM VREMENA I MOGUĆNOSTI za dosađivanje, filozofiranje, preispitivanje i nezadovoljstvo. Jer mi opstanak nije ugrožen zbog vlasite gluposti: mogu ga ugroziti samo okolnosti na koje ne mogu utjecati.

A naš buketić ocvalih pupoljaka u dobi od 27 do 35 godina - čime se oni imaju pohvaliti? Bijesom? Tetovažama? Žgoljavim mišicama? Repertoarom psovki? Monomanskom upornošću u prikazivanju svega spomenutoga?

Dragi moji, vi NISTE mladi: vi ste zakržljali i ocvali. Ako se brzo ne protresete i ne nađete neki izvor snage, ode vam ne samo mladost, nego i cijeli život.

Prosanjajte malo o tome noćas.

...za ovakav post, ali hebga, meni treba! Od sedam prevodim jedan poslovni tekst - ma, vraga prevodim, tumačim i prepjevavam, uz sve veću bol u križima, glavi i neku težinu u prsima. I onda shvatim zašto je hrvatsko gospodarstvo u crnoj rupi, dakle - ne u banani, koja je bar hranjiva, ne u kurcu, koji bar može imati potencijala - nego progutano silom teže.

Zato jer ovdje nitko nema pojma! Ni o tome što govori, a još manje o tome što radi. Prevoditelj to jasno vidi, jer da bismo nešto prebacili u drugi jezik nije dovoljno pronaći odgovarajuću riječ u ciljnom jeziku, tim prije što točnog preklapanja nema... Engleski, npr., ima tri puta više riječi nego hrvatski pa zato moram točno znati u kojem značenju se koristi hrvatska da bih izabrala najbolju englesku. Međutim, hrvatski poslovnjaci ne biraju riječi: oni mlatare frazama tipa "paradigma i doktrina", "inovativno i optimalno" (ajde, bar nije "najoptimalnije"), "regionalno dislocirano" (Kaj bi to bilo, jesemti???)...

Ma, ima toga hrpa. Zato sam nakon 4 sata prevođenja uspjela završiti samo trećinu teksta: jer sam sve morala sama prokljuviti. I onda shvatila da iza toga nema ništa, da kad to sročiš razumljivim jezikom nemaš što reći, da je to sve dimna zavjesa frazurina. I zato sam morala posegnuti u skladište srodnih frazurina na engleskome i moliti boga da su podjednako nerazumljive kao naše.

A najviše me zdeprala činjenica da tako može pisati samo netko tko uopće nema pojma o pojmovima o kojima piše. Drugim riječima, tko NE RADI to što piše.

I zato vidim: crno nam se piše.

Oni su milovanje bez riječi - jednostavno, društvena navada kojom želimo ugoditi i/ili svidjeti se; ponekad izmanipulirati.

Sjećam se, imala sam jednu ranojutarnju grupu studenata koji bi uvijek došli namrgođeni i puni nekakvih zahtjeva, te da ih se ranije pusti, te da se ne radi ovo nego ono... A ja isto jutarnji mrgud: čim zinu, nakostriješim se i sve odbijem! A onda oni po meni, da kakva sam grozna i bešćutna... I jednom mi sine, niti sam ja bešćutna, niti su oni grozni, nego nam fali komunikacijskih vještina. Pa sam ih podučila: prvo lijepo. Onda traži.

I tako su moja rana jutra postala neusporedivo ugodnija: Draga profesorice, jeste li za kavicu? Baš vam lijepo stoji ova boja! Vi imate TOLIKO godina??? Nikad ne bismo pogodili... I nema veze što ja ZNAM da gotovo niš od toga nije istina, istina i ništa do li istina: prija. Pa se onda potrudim biti što sličnija tim lijepim komplimentima, i blaža sam, i draža sam, a ako već moram odbiti neki zahtjev koji neizbježno slijedi, bar nisam srdita i učinim to s osmijehom.

Između ostalog i zato jer sam ih dobro podučila: kompliment ne smije biti jako daleko od istine. Najbolje je kad zaista jest istinit, ali ako istinu malo friziramo, nemojmo onda tvrditi nešto sasvim nevjerojatno. Jerbo je to onda uvredljivo. I ponižavajuće. Mislim, kad mi tip veli "Gospodična", kaj bih ja sad trebala... Povjerovati? Ma daaaaaj... Mislim da je bezobrazan jer potcjenjuje moju inteligenciju i samokritičnost, ili pomislim da je toliko tup da ne kuži kakvu je glupost izvalio.

Eh, ali da bismo dali dobar, uvjerljiv i primjeren kompliment nekome tko mu baš i nije izdašna podloga valja se potruditi: valja tu osobu promotriti svojim najljubaznijim pogledom i pronaći dopadljivost. Koje uvijek ima. Bar malo. I zato, dragi naši Iskričari, vaši brzopotezni i preobilni komplimenti ne pale: komplimentiranje je umijeće u kojem količina ne može nadomjestiti kvalitetu.

Dovoljan je jedan. Ali vrijedan!

...igrice iz davnina? Evo nekoliko najpopularnijih:

- virtualno samoubojstvo
- uskrsnuće sa starim nickom
- uskrsnuće s novim nickom
- "pomlađivanje" iliti da vidim kak mi ide kad sam netko drugi
- "promjena spola" iliti malo sam muško, malo žensko, a malo ne zna se
- posuđivanje nickova
- cimanje s više nickova
- "pravim se da me nema" (ali tu sam s drugim nickom)
- "s ovim nickom te volim, s onim drugim ne"
- "pravim si društvo" iliti razgovor sa samim sobom, tj. razgovor više nickova iste osobe
- "multiple personality disorder" iliti za svako raspoloženje drugi nick
- "kreiranje javnog mnijenja" - svi moji nickovi istovremeno u borbi za moju stvar!
- "ubij ga fontom" iliti tko ima većeg i jačeg
- "nisam tako mislio/la" iliti brisanje nicka kad zasereš
- "nećeš ti mene!" iliti brisanje nicka kad znaš da će ga drugi obrisati
- "krađa identiteta" iliti uzimanje neprijateljevog, tj. njegovom sličnog
...

Sigurno sam neke previdjela/zaboravila.

VAŽNA NAPOMENA: Igranje i dalje moguće uz određene troškove!

Kaže vako (izvor: http://www.springerlink.com/content/x6x4k586t7700w46/):

"Neki psihijatri već dugo smatraju da pacijent koji plaća terapiju ima od nje više koristi jer je manje vjerojatno da će bespotrebno održavati situaciju u kojoj mu je terapija potrebna nego onaj koji za nju ne plaća. Možda se takvo mišljenje temelji na popularnoj predrasudi suvremenog zapadnog društva da osoba koja ne plaća za uslugu takvu uslugu ni ne cijeni. (...)

[S takvim mišljenjem se slagao] čak i takav autoritet kao što je Sigmund Freud (...). On kaže: 'Opće je poznato da pacijent manje cijeni terapiju ako je jako jeftina.' On dodaje da ako se ne naplaćuje, ili se naplaćuje jako malo, terapeut će se osjećati iskorištenim od pacijenta, a pacijent neće imati prilike izventilirati sve svoje negativne osjećaje prema terapeutu zbog toga jer će se osjećati obaveznim na zahvalnost. Također smatra ako se terapija ne naplaćuje 'pacijentu se uskraćuje snažan motiv da poduzme što je potrebno kako bi okončao terapiju.'"

Jesmo li to mi, blogeri?

Mozgam pomalo, i vidim, novi režim pogoduje konkretnim tragačima: sumnjam da će sad višenikovlje biti baš tako masovna pojava, jerbo 30 po 30 za svaki profil, lako se skupi 300-ak kunića... A ako ih i bude, bar odmah vidiš da čovjek ima love. Tak da tragači više neće morati bacati lovu na nepouzdane dosjee, osim u izuzetnim okolnostima sumnje u lovaša.

U stvari, mislim da će doći do jasnog socijalnog raslojavanja i vidljive sponzore i sponzoruše/sponzoraše: ako im se svide, oni koji imaju love rado će počastiti one bez, a tako im istovremeno podići rejting; ovi bez love će se proljubazniti elem da ne bi ostali bez poruka i/ili čašćenja Premium uslugama. Srednji stalež će se isto aktivirati, jer kad već plaćaš, da ti se bar vidi neka korist od toga, jel' tak? Meni je već sad Inbox prepun poruka, valjda ljudi navalili da zgrabe što se da dok je besplatno...

A mi, ublogi blogeri, kukamo za svojim rezervnim nickovima, svojim šarenim fontovima i oplakujemo budućnost svojeg virtualnog birca... A ovdje štedimo, čak i ako platimo - da sam tijekom svoje 2,5 godine na Iskrici svaki dan izlazila na piće samo zato da malo probrbljam s frendovima, bormeš bi me to puno više koštalo!

Ah, živi bili pa vidjeli! Kao emancipirana žena, prvu rundu bum si vjerojatno sama platila.

- 40 kn za cigarete
- 10 za čokoladu
- 10-15 za sok
- 10-30 za kavicu u društvu

Ima toga još, ali ovo je minimum - cca 10 eura. Dakle, 30 kuna mjesečno za Premium NIJE puno.

A opet, nekako mi mrsko plaćati... Možda zato jer se gubi taj osjećaj gostionice koji sam opisala u prethodnom zapisu, mjesta u koje može svratiti tko god poželi, a nastaje osjećaj plastičnog trendovskog okupljališta. Koliko god sam izražavala negodovanje, pa i antipatiju, prema pojedinim gostima našeg starog birca, on mi je bio omiljeno svratište upravo zbog naše različistosti i raznolikosti, upravo zbog te mogućnosti da udobno komuniciram s ljudima kakve inače ne poznajem i ne želim poznavati u reali. Uostalom, gdje se bolje možeš opustiti nego u nekom starom pajzlu?

Ipak, mislim da ću platiti. Bar onaj najkraći obavezni period. Čisto da vidim tko će ostati. I što će dalje biti.

Oči me bole od ovog bloga! A što će tek biti kad svi skuže linkanje i sličice ne smijem ni zamišljati! Ma, ne moram zamišljati: dovoljno je da se sjetim one pokojne Iskrice Nove - imala je sve u svemu 5 aktivnih blogera, od kojih je četvero strastveno voljelo šljašteće sličke, a svi su obožavali linkanje na YouTube.

Ograničenja zapravo uvijek imaju dobrih strana: kad je potrebno potruditi se da staviš sliku, u startu otpadaju ljenčine i spori na učenju; a onda nekak potrpiš ukus onih koji ustraju, jer eto, potrudili su se. Ili nemogućnost da istovremeno imaš dva aktivna zapisa - malo usporiš, malo promisliš, malo bolje sročiš ono što imaš reći. Ili otvoriš više profila da bi bio sveprisutan, a za takve slučajeve opet moram zaključiti: neka, cijenim trud!

Stari blog me uvijek podsjećao na gostionicu: niz stolova, svaki s drugačijim stolnjakom, za svakim sjedi neko društvo, ponekad veliko i glasno, ponekad malobrojno i zaokupljeno tihim razgovorom, neki kartaju, neki igraju "Čovječe ne ljuti se", neki šute i slušaju muziku koja se vrti s radija iznad šanka, a neki sjede sami, udubljeni u svoje misli, ili zagledani u druge. A onda izbije neka kavga, ili se netko nacvrca i zagalami, glasno zapjeva, razbije čašu dok ustaje na klimave noge, svi gledaju, negoduju, pomažu, psuju ili se prave da ih nije briga... Stari gosti se međusobno znaju, uvijek sjedaju za isti stol, imaju svoj, imaju čak i svoj stolnjak, moj je bio zeleni, slučajno je tako ispalo, u početku su bili plavi, ljubičasti, crno-bijeli, ali nekako se ustalio taj zeleni i postao moj, s mojim rupicama od čikova i flekama od prolivene kave...

A ovo sad - sve na stoječki! Neki snack bar u koji ulaziš na brzinu, dobiješ plastični poslužavnik i plastični pribor, nema biranja, tu je šest udubina za šest posuda i kvit, odneseš si to do visokog stola uz koji staneš i virkaš, teško je vidjeti tko je još tu, nitko nije stalno na istome mjestu, svi brzo uđu i izađu, vidiš samo kapute i stalno ti puše od ulaza. I onda se ni ti nemaš volje zadržavati.

Bole noge, bole oči, boli glava!

Neke su mi navike potrebne da bih funkcionirala... Čaša s desne strane, šalica s kavom na pomoćnom stoliću; pepeljara uz miša, cigarete uvijek na stolu, rezervne na polici; Iskrica u dnu ekrana, za predah, u dva taba, početna stranica i Weblog. Telefonu i mobitelu isključeno zvono, ali su na stolu.

I onda mogu: i dosadno, i zabavno, i obavezno, i izabrano. Jer ne moram odvajati pogled od toga čime se bavim, jer ne moram razbijati koncentraciju zbog potrage za upaljačem ili vodom, jer krajičkom oka vidim tko zove i u djeliću sekunde odlučujem hoću li se javiti.

A sad više ne mogu udobno boraviti na blogu. Fale mi moja zelena slova, moj Arial 12 Bold... A oči mi bodu crvene bordure i slova! Je li boravak u Iskričinoj blogosferi vrijedan novog privikavanja?

Ne vjerujem. Ali, vidjet ću... Već sam negdje drugdje pripremila zeleno gnijezdo. Bude li ono udobnije, otprhnut ću. Ako ne bude: priviknut ću se.

Kjele nas sve lijepo pozdjavja s odmoja... Još uvijek je tojiko umojan da ne moje tipkati, a ni tejefonijati, jedva je stisnuo gumb kad sam ja nazvaja njega.
Ipak, očekuje da će se uskojo odmojiti tojiko da može bujiti u svoju toškicu, a onda i u tjokutić, a onda će i na bjog, gdje će ponovo otvojiti svoju ojdinaciju.
Koke, pusa od kjele!

Kad se zaljubimo čini nam se da smo dobili više nego što smo se usuđivali nadati, da osoba/mjesto/aktivnost koja nas obuzima uvelike premašuje naša očekivanja... I zato radosno očekujemo svaki novi susret, svaku novu pojedinost, jer sad već nešto očekujemo: nešto dobro; čak i bolje od onoga što nas je isprva tako lijepo iznenadilo.
(Usputno retoričko pitanjce: jesu li ljudi niskih očekivanja zaljubljiviji?)
Zaljubljenost se može održati mjesecima, pa i do tri godine, na dva sastojka: mišungu hormona koje pobuđuje i pozitivnoj sprezi sa spomenutim iskustvima. Ali, onda neizbježno splašnjava: ne samo zato jer se ovisnički hormoni povlače, a nastupa oksiticin, hormon trajnog povezivanja, nego i zato jer niš ne može stalno biti uzbudljivo jednostavno zato jer se naviknemo i jer bismo sad ili više, ili jače, ili drugačije. I zato jer su nam dokuferile ružičaste naočale.
Eh, to je trenutak kad treba odlučiti: brak ili ne?
Tako sam i ja došla na Iskricu sasvim niskih očekivanja, da se razonodim u razdoblju između sve rjeđih obaveza na poslu i odlaska na more, ali gle čuda, baš mi je bilo lijepo! Pa pomislih, OK, ljeto na Iskrici, zašto ne? A ispalo je i jesen, i zima... A onda prva kriza.
Reality Bites. Tako se zove jedan film, Stvarnost boli, mislim da su ga tako preveli. Prvi realni uvid u stanje stvari. Prvo uočavanje manje privlačnih svojstava osobe/mjesta/aktivnosti koja nas inače oduševljava. Odbaciti ili prihvatiti?
Prvo sam odbacila, onda sam promislila pa sam prihvatila. Ipak je ovdje puno više dobroga nego lošeg i zašto bih mjerila osobu/mjesto/aktivnost po manama, zašto ne po vrlinama?
(Usputni ne samo moj zaključak: manje kritični ljudi su sretniji u ljubavi.)
Eh, to je trenutak kad veza postaje ozbiljna. Malo je manje iluzija, malo više prihvaćanja i usklađivanja... I opet nam je lijepo. Učimo kako se nositi s međusobnim razilaženjima; kako previdjeti niz inače iritantnih sitnica, sve dok ne nabildamo otpornost na njih...
Ali, onda slijede iskušenja: netko novi, nešto novo. Srh strasti u neočekivanom očijukanju, tjeskobno pitanje: je li baš OVO najbolje? Što još ima?
I onda opet kriza, opet malo hlađenja... Ali, novo, koliko god samo po sebi dobro, nema sreće: MI već imamo očekivanja; MI se više ne možemo iznenaditi jer očekujemo točno određena iznenađenja, pa onda još pride nešto više/bolje/drugačije od njih.
(Usputno zapažanje: zbilja se ne isplati biti prva nakon nečijeg raskida ozbiljne veze.)
Tako sam i ja očijukala s raznoraznim drugim blogosferama i društvenim mrežama i uvijek se vraćala prvoj ljubavi, Iskrici, ne zato jer su ove razočarale, nego zato jer su razlike bile neznatne; nedovoljne da me oduševe, onako kako je uspjelo Iskrici, možda samo zato jer je bila prva.
A svaki put kad bih se vratila potiho bih uzdahnula i pomislila, prije je bilo bolje. Ne DRUGAČIJE, bolje. Jer, drugačije nije bilo: pregledala sam ja zapise sve do prve stranice, uvijek ista stvar: nekoliko krasnih ljudi, nekoliko gnjavatora i bezlična masa između. Kao i svugdje.
JA sam bila drugačija: naivnija, otvorenija, nepoznata i samoj sebi u okolnostima internetskog druženja. Pisala sam vam sa strašću i sa strašću vas čitala i strastveno učila... Jesam. Doista jesam.
A onda se naučiš (u značenju navikneš). I zaruke već zbilja dugo traju i ako se sad nešto ne odluči, potrajat će zauvijek, taj frustrirajući međustatus.
Sad više nisu toliko važni hormoni, potrebe, nagoni, nego razum: je li (mi) ovdje dovoljno dobro? Treba li naručiti svadbenu tortu ili nasapunati prst da skinem prsten? Prošle su već dvije i pol godine...

U zadnje dvije godine učinila sam dvije velike pogreške sudeći po izgledu: odbila sam gledati dvije izvrsne serije, Bostonsko pravo i Kosti, jednostavno zato jer su mi svi glumci u njima bili preveć lijepi. A ne samo što su glumci lijepi, nego im je i odjeća lijepa, i interijeri su lijepi, ma, sve je lijepo! I zato ja zaključih da je to neka konfekcija za široke mase umno nezahtjevnih.
A zapravo je ta ljepota lukavo prikrivena subverzija konfekcijskog ukusa! Jerbo obje serije finom ironijom rastaču same temelje licemjerja, demokracije i američkog pravnog sustava u Bostonskom pravu, a opće životne prakse u Kostima. Njihova ljepota i ušminkanost gorki su kontrapunkt gadarijama koje raščlanjuju.
No, hvala našim pružateljima kablovskih i internetskih usluga, uspjela sam nadoknaditi propušteno! I tak u ovoj drugoj seriji (opća životna praksa gadarija) glavni lik, dr. Temperance Brennan, antropologinja, razgovara s estetskim kirurgom o djevojci kojoj je izvršio niz zahvata i u jednom trenutku kaže: "Da, i tako ste izbrisali sve što je na njoj bilo jedinstveno i njeno i pretvorili je u nekog bezličnoga..." Hehe, baš zgodno iz usta glumice savršenih crta lica, zubi, tijela, ma svega! Ali ima zbilja jedinstvene oči, krupnih šarenica. (Nadam se da im boju ne potencira obojenim lećama? Hmmmm...)
Znate što, osjetim pravo-pravcato olakšanje kad pogledam neki film ili seriju evropske produkcije, gdje glumci još uvijek imaju krive zube i noseve, prišteve, bore, plosnata poprsja (žene) i ispupčene trbuhe! Nekak im lakše povjerujem. I bolje ih pamtim. A bolje pamtim i ono što vele, čak i kad nije tak ironično, vrckavo i - u krajnjoj liniji - mudro kao dijalozi iz spomenutih američkih serija.
Jerbo, dobar dio života su mi komplekse nabijali ljudi koje osobno poznajem, uglavnom žene. Ma, beštije smo mi i jedva čekamo pronaći zamjerku! S muškarcima nije tako: ako mu se ne sviđaš, jednostavno ne troši ni vrijeme ni riječi na tebe. Muškarac će negativno komentirati ženin izgled samo ako mu se zapravo svidjela pa nije bilo niš, drugim riječima, ako se razočarao: u samog sebe. Zbog svoje nesposobnosti da postigne što je htio. Ali mu je lakše bjesniti na nju nego na sebe. Mislim da se to zove "transfer osjećaja".
A sad mi komplekse nabija (ili bar pokušava nabiti) cijela jedna moćna industrija, i to drito u mojem vlastitom domu. Kakti, ironično! Tak da se nemrem dobro osjećati kak god okreneš: ako se nerviram zbog tih značajki koje moj izgled čine "jedinstvenim i osobnim", onda ispadnem plitka; a ako se ljutnem što mi to govori prelijepa glumica, onda sam jalna.
A zapravo nisam ni jedno, ni drugo. Svjesna sam da je izgled važan, svjesna sam da se ideali ljepote odmjeravaju aršinom i nožem kojima nisam ni dorasla ni sklona. Svjesna sam i činjenice da je dopadljivost nešto različito od ljepote, a i toga da nam se u načelu djelatno sviđaju oni ljudi koje procjenjujemo dostupnima.
Ali ipak mi smeta što moje omiljene serije sve to stavljaju u konstelaciju bez dobitnog rješenja: u licemjerje. 

Za nas kažu da svoj puni zamah doživimo tek nakon četrdesete: s godinama postajemo sve bolji i bolji, naučimo se prepuštati i uživati bez nekog određenog plana i programa.
I premda mi horoskopi nikad nisu bili ništa više od puke razbribrige, s ovim se slažem: kao ne jednostruka, nego peterostruka Jarica, odgovorno tvrdim da se jarčevski kapaciteti za radost s godinama povećavaju. I sad sam nekak sklonija ozbiljnije shvatiti te horoskopske naznake... Uostalom, ako cijeli ustroj svijeta, od klime do oblika života, ovisi o konstelaciji zvijezda, zašto se to ne bi očešalo i o moj životić?
Još u osnovnjaku sam rekla nešto što još uvijek mislim: pitali su nas što nam je najveća želja; a ja sam odgovorila "Da uvijek mogu nešto željeti". Nisam uopće kužila koliko sam dobro poželjela...
U skladu sa svojom jarčevskom naravi, nisam ja baš gubila vrijeme, oduvijek sam marljivo željela i marljivo radila na ispunjenju svojih želja i željica; kao da sam oduvijek imala taj unutarnji sat s alarmom koji bi se povremeno oglasio i upozorio me da vrijeme za neku želju samo što nije isteklo. A onda bih ne požurila, nego malo usporila: od straha da možda neću imati sljedeću; i zato da sljedećoj dam vremena da se javi.
Nije uvijek lako željeti... Ima čak i neke postiđenosti u tome. Takvo je naše društvo, ako nemaš nešto što želiš, odmah ti prišiju etiketu šeprtlje i luzera. A osim toga, i želje postaju navika i uvijek niču na istim mjestima, kao gljive. Treba se odlijepiti od poznatih nalazišta, nije to baš jednostavno... Ali, nema izazova ići u gljive kad znaš da te čekaju; onda je to berba, a ne potraga.
I eto, još uvijek želim da uvijek bude nešto što želim... Maloprije sam Philippeu napisala da se nadam da ću svoju najveću sreću doživjeti u staračkom domu, ili nekom domu u kojem ću biti stara. Zbilja to mislim - zamislite samo kako je onima koji su već doživjeli sve najbolje i sad ih čeka samo sve gore i gore?
A za starački dom već imam ugovoren jedan seks! Nemam pojma kako ćemo to izvesti, ali eto, jedna željica već čeka :-))

Joj, kak me nervira kad žene same od sebe naprave bezglave kokoši! Što u slučaju Iskričarke s blogom slične teme malo niže ispod ovog mojeg i nije neki kunst, ali...
Idemo ispočetka. Svatko ima pravo izbora. I žene i muškarci. I ubračeni i neubračeni. A izbor može uključivati i miješanje spomenutih kategorija u zakonski nesankcioniranu, ali i nekažnjivu spregu 1 ubračenog/ne i 1 ne. Zašto bi takav izbor bio imalo lošiji ili zasluživao osudu i/ili omalovažavanje ako ga učini ŽENA? 
Pustimo mi sad priču o tome da su muškarci po naravi promiskuitetni i bla-bla... I oni su savršeno sposobni sublimirati porive kad/ako to žele; a nisu ni žene svetice, i to još od plemenske zajednice, kad se računa da bi tijekom svojeg 30+ nešto sitno-godišnjeg života promijenile cca 4-5 partera, s obzirom da je svaki s njom ostajao sve dok se djeca ne osamostale (a tada je to bilo s 5-6 godina, kad im se moglo povjeriti neke za zajednicu bitne poslove tipa pobiranja bobica koje nisu otrovne). Ako ONDA, kad su im prijetili raznorazni dvo- i višenožni divljaci žene nisu smatrale da je brak nužan i za sva vremena, stvarno ne vidim zašto bi danas.
Osim toga, zašto bi brak bio idealni oblik veze? Mnogo je žena koje žele odnos bez suživota, pa i bez obvezatne vjernosti: nešto improvizirano, lepršavo, za razonodu, kao dodatak već ispunjenom i/ili preopterećenom životu.
Brak je društvena norma na kojoj počiva sigurnost potrošnje, a ova je u interesu tržišta, ne nužno pojedinca - drugim riječima, ubračeni su veći potrošači i pouzdaniji platiše. I kakve sad veze ljubav i seks imaju s tim?!
Ukratko, ja osobno ne osuđujem niti jedan mogući izbor, iako mi se bračni manje sviđa od nebračnog. Oženjeni iskričarski uletavači mi se u načelu gade ne zato jer su oženjeni, nego zato jer su lažljivi i licemjerni, te mi svojim prešućivanjem ili fabuliranjem ukidaju upućen izbor.
U načelu, rekoh, jer nisu svi ljigavci koji bi besplatno umakali po skrivečki od "gazdarice", nego tu ima i onih koji bi malo maštali, malo se prisjećali romansi, malo sa sigurne udaljenosti ventilirali zapretene osjećaje, budno pazeći da ne prijeđu okvire monitora ili rituala "kave" i ne preplave njihove brakove, koje cijene i ne namjeravaju napustiti. I kažu nam to. I zašto ne bi?
Isto tako ima žena koje namjerno biraju nedostupne partnere, jer ne žele komplikacije: ni emocionalne, ni životne.
Eh, sad, ako neka kokoš sve pojednostavni na sebi isključivo shvatljivu binarnu opciju prosac vs. gad, to je njen problem.