Ručkić krčkić

Nedavno sam dobila PP s takvim naslovom. I, pazi vraga, visoki broj 2 tih uputa za sretan život uz ljubav i brak glasi:
"Vjenčajte se s nekim s kim volite razgovarati. Kako starite, tako razgovor postaje važan kao i sve drugo."
Hehe, zgodno mi ovo "sve drugo"! A kod mene uglavnom "sve drugo" ostaje nevažno ako razgovor ne štima. Bar sam tako mislila. Tek me ovaj Tantra totem potaknuo na razmišljanje...
Jerbo, udala sam se za mučaljivog tipa. Iako sam mislila da sjajno razgovaramo, ispalo je da nismo razgovarali, nego sam JA pričala, a on je baš fino slušao. Dvosmjerni razgovor je krenuo tek kad "sve drugo" u nekim svojim glavnijim manifestacijama zbog njegove bolesti više nije bilo moguće. I nije mi bio baš neki gušt. Možda zbog bolesti, bili su to neveseli razgovori...
Poučena iskustvom, kasnije sam tražila aktivnije sugovornike. I fakat, muškarci uživaju pametno divaniti i obožavaju kad žena dijeli taj užitak. Međutim, nisu svi podjednako tolerantni prema njezinom sudjelovanju, osobito ako je provokativno ili izražava neslaganje. Svejedno, kad bih sve morala ispočetka, opet bih se opredijelila za te divne govornike, jer su me ne samo uzbuđivali tako da bi "sve drugo" bilo poput ovacija, nego sam i svašta korisnog naučila: o njima, o svijetu, o sebi.
I eto, nakupilo mi se godinica, (su)govornika i svega drugoga, a ubrajam se među one koji uvijek ostaju u nekom koliko-toliko ljubaznom odnosu s bivšima. A kad ih sad sretnem, osjećam se kao kod okulista, kad vam stavljaju raznorazne leće dok ne odrede dioptriju: sa svakom lećom iliti susretom vidim sve bolje.
Vidim da niti s jednim od njih ne bih mogla podijeliti dane bez svega drugoga. Neki od njih su zanimljivi samo na premijeri, a onda slijedi niz ubitačno monotonih repriza; neki su ratnici i moraju izazvati okršaj da bi pobijedili riječima - za djela se ne zna; neki su toliko suzili i produbili područje svojeg zanimanja da ja tu više ne prolazim, a neki ga toliko proširili da se rasplinem skupa s njima...
S dioptrijom koju sad imam vidim da volim pričati, ali još više volim zanimljivu priču. I hoću katarzu i sretan završetak. Hoću malo ugađanja i puno popuštanja i dogovor na kraju.
I više me ne zanima sve. Sad je to drugo.

Veli mi jedan sugovornik da škrtarim s pohvalama. A ja uzvratim da pohvalu treba zaslužiti. A zaslužuje je ne onaj koji je za dlaku izbjegao katastrofu, ili je čak nije izbjegao nego samo malo ublažio (Dan-danas mi skoči tlak kad se sjetim jednog klinca s kojim sam išla u razred, naredao kolac do kolca i onda jednog jedinog ispravio, a starci mu brže-bolje kupili bicikl! A mi koji nismo imali niti jednog jedinog kolca, nego petice, e mi niš, još dobiš jezikovu juhu ako se potkrala koja četvorka. Treba li uopće spominjati da dobitnik bicikla poslije toga nije ispravio niti jednu jedinicu? Nije stigao čovjek, morao se vozikati.), nego onaj koji se odvažio pokušati nešto što još nije iskušao. I nema veze je li probo pa se usro ili je probo i uspio. Ja hvalim! Ali samo ako uviđa, priznaje pogrešku i nešto iz nje uči.
Jerbo su pogreške priroda stvari. Tako funkcionira sve, evolucija je zasnovana na njima. Zamislite samo kako je nekad davno, davno bilo super biti dinosaur! Svijet je tvoj; nemaš neprijatelja. Nitko ti nije ravan. Njupaš koga i što hoćeš, lunjaš kam te volja. Ne jebeš živu silu. I onda, zviz, jedna mala kozmička kataklizmica, i više uopće nisi fora... I kaj bi sad priroda, bog, ili koga već smatramo odgovornim, trebali učiniti? Duboko se sramiti? Lagati da nije bilo tako ili da su dinosauri zapravo univerzalno savršeni, samo ih je netko zajebao? Isfrizirati činjenice? Ma kakvi! Učiniti točno ono što je priroda učinila: ići dalje. Probati s drugačijim životnim oblicima.
Koji smo trenutno mi. Ne svatko od nas pojedinačno, nego mi kao vrsta. Oko 90% pojedinaca na ovome svijetu je čista evolucijska pogreška, zmešancija gena i obrazaca ponašanja koji nisu optimalni u zadanim uvjetima i stoga će postupno nestati. Usprkos činjenici da je takav-i-takav pojedinac nekome baš faca, važan i prevažan... Najveći eugeničar u svemiru je priroda sama.
A nije da se i trenutno vladajuća vrsta ne trudi po tom pitanju: nije to smislio Hitler. Od Mezopotamije naovamo na djelu je etničko čišćenje i istrebljivanje ljudskog viška, procijenjenog kao "smeće" po ovom ili onom kriteriju. Nema ničeg sramotnog u tome, jer kriteriji nisu za sva vremena, pa netko u jednom trenutku odbačen, ako se odvaži, ako pokuša, može skočiti na vrh hijerarhije i onda druge i drugima odmjeravati po svome. I tko zna što će sve još biti i tko će dominirati ovim našim planetom... Čitala sam neki članak (ne znam više izvor) u kojem futurolozi predviđaju da će to biti kiborzi, a na kraju samo strojevi, toliko inteligentni i neuništivi, neranjivi, nebolesni, nepogrešivi, da ljudi više neće vidjeti svrhe svojem postojanju i jednostavno će se svi postrojiti. No, mi tada nećemo biti živi pa to nećemo vidjeti.
Ali, u međuvremenu, tu smo ipak glavni mi, nesavršeni. I sve netolerantniji prema prirodi stvari, tj. pogreškama. Glupo! Zamislite samo dijete koje uči hodati. Je li to moguće naučiti ako nikad ne padneš? Što dijete uči iz pada? Tvrdoću tla; važnost ravnoteže; koordinaciju pokreta. A čak i kad sve to nauči do savršenstva, kad suvereno hoda svijetom na svoje dvije noge, ili jednoj svojoj i jednoj umjetnoj, ili na dvije svoje i dvije štake, uopće nije bitno, i nakon 50, 60, 70 godina savršenog hoda, čovjek još uvijek može pasti. I još uvijek može ustati i nastaviti dalje, možda šepajući, vjerojatno opreznije. Ili ostati ležati i priznati poraz. Ipak, uvijek je bolje ustati, zar ne? Ako ikako možemo.
I kakve sad to ima veze s ovim portalom na kojem pišem?
Veza je to što su ovdje sve glasniji nepogrešivi i bezgrešni, ušančeni u stolce iza monitora kroz koje podrugljivo komentiraju naše uspone i padove, naša batrganja i pogreške, prepuni teoretske mudrosti poput sportskih komentatora, koji bi lipsali da moraju šutnuti loptu.
Veza je i to što su sve glasniji oni koji su možda i izašli na teren, šutnuli tu vražju loptu i onda promašili gol i sad to nikako ne mogu preboljeti; i sad su im svi krivi, od suigrača do publike.
Veza je i to što nije istina da škrtarim s pohvalama, jer su ih mnogi od mene dobili, uz medalju, poljupce i slavlje.
Veza je i to što nitko od nas nema pravo biti sudac osim ako ga je netko imenovao i postavio na tu funkciju. A ne vjerujem da bi to itko dodijelio nekome tko nema blizak i osoban uvid u naš život.
Veza je i to što ovdje osjećam sve više loše vibre, a sve manje radosti. Dobrohotnog, suučesničkog smijeha zbog nespretnih pokušaja gotovo više i nema.
Veza je i to što kuham ručak koji nisam namjeravala kuhati jer ga je trebala skuhati moja majka, trenutno nepokretna zbog neizdržljivih bolova.
Ima veze. Ima još puno veza... Ali nema veze ako ih nitko drugi ne vidi.

Tvrtka Procter & Gamble, proizvođač praška za pranje "Ariel", očito smatra da Hrvati nisu vrijedni blještave bjeline rublja koju tako zdušno oglašavaju sa svojim precijenjenim proizvodom. A to znam jer sam upravo upotrijebila njihov prašak namijenjen zapadnom tržištu i uočila razliku.
I bijesna sam! Zašto si netko dopušta prosuditi da ne zaslužujem bjelinu, onak, u džuture, bez osobnog upoznavanja i utemeljene procjene? Ne volim biti manje vrijedna, zaključujem.
Iako uvijek jesam. Nekome. Po nekom mjerilu. Vrijednost mi rapidno pada po sve većem broju kriterija:
Evolucija me odavno proglasila ćorsokakom jer joj nisam pružila materijal na kojem će provjeravati učinkovitost određenih omjera gena; zbog nestanka reprodukcijskog potencijala, bezvrijedna sam svima onima koji se žele uključiti u evolucijske eksperimente i odabire; zbog ograničenih financijskih sredstava, nezanimljiva sam cijelom nizu proizvođača roba koje nadmašuju moju kupovnu moć, a posljedično i politici; kad se uvrstim u još siromašniju i stariju skupinu, moj život će se naći na samom rubu bezvrijednosti i zdravstvenim službama, koje će svoje skromne resurse radije uložiti u privređivače, potrošače i rasplođivače s perspektivom.
Za boga ne znam, ne vjerujem u njega, ali kad ga zamišljam, mislim da bi me on možda mogao i malo manje tržišno procjenjivati. Ali, i taj stalno nešto konta: neki mu definitivno manje vrijede i ti bogme neće vidjeti blagodati raja!
I OK je to, nemreš uvijek biti tražena roba, ima to i svojih prednosti, možeš se opustiti, možeš se usredotočiti na sebe, na ono i one što ti cijeniš, manje se uzrujavaš, imaš manje odgovornosti... Sve se da kompenzirati, sve do smrti. I sva ta vrednovanja imaju neku osnovu i logiku.
Osim sivkastog rublja! Stvarno ne vidim zašto bi baš Hrvati morali biti sivci. Ili mi to doista zaslužujemo? Jer se ne znamo izboriti? Jer šutke podnosimo svekoliko sivilo. 

Koliko god se trudila, ja u tome nikad nisam uspjela. A počela sam zarana.
Već u vrtiću. Bio je tu jedan koji mi se sviđao i prvo sam počela lijepo, napisala sam mu ljubavno pismo s crtežom srca i mašnicom (malo mi je baka pomogla), donijela ga u vrtić, ostavila na glavnom stolu i svima rekla neka ne diraju, jer je za njega. I svi su mu rekli da je za njega, ali on nikako da ga uzme. Kad je teta iz vrtića vidjela da sam na rubu suza, ona mu ga je donijela u ruke. A on ga primio, otvorio, poderao, rasplakao se i istrčao van.
Tek u osnovnjaku sam doznala da nije znao čitati. E, i zato jer je bio nepismen, spetljao se on s nekom Marinom. Koja također nije znala ni čitati ni pisati. Pa sam mu ja rekla da je glupa. I moje frendice su mu to rekle. I da je lažljivica i tužibaba i ružna i da joj je mama kurva. I sve je to bila istina, valjda i ovo za mamu, jer tako je jedna od nas čula od svoje. I ništa. I dalje je bio s njom. Čak i kad smo je istukle. Onda ju je još više volio.
Pa onda u osnovnjaku. Opet on, taj isti. Sad sam promijenila taktiku i više nisam oblajavala ni fizički napadala konkurenciju, nego sam jako brinula o njemu. Npr., rekla sam učiteljici kad se upišao u gaće pod satom. I zamislite, nakon toga me cijelu godinu više nije htio ni pogledati!
OK, pomislila sam da je on naprosto takav, tvrd orah, pa sam pozornost prebacila na druge. Ma ista stvar! Kad klipan zapne, ništa ne pomaže, ni to što sam ja ljepša, pametnija, brižnija, nježnija... Ni kad vičem, ni kad plačem (iako je suza moćna!).
Tek u srednjoj sam se domislila jadu i smislila donekle utemeljenu glasinu da se cura ovog mojeg iz vrtića navlači s još nekima. Ovog puta je upalilo! Ona je plakala i klela se u sve živo da je on glavni (zanimljivo, nije spominjala i "jedini"), niz momaka je dobio po njokalici, i nakon nekoliko mjeseci moja vrtićka tiha patnja je opet hodala s razbludnicom. Ostavio ju je tek kad ju je osobno uhvatio u zagrljaju s drugim.
Meni ga je sad već bilo pun kufer, ali nakon svih tih zajedničkih muka postao mi je najbolji prijatelj. Pa sam doista brinula za njegovu dobrobit. I zato mu iskreno rekla što mislim o curi u koju se zaljubio negdje krajem faksa. Da je manipulatorica, da ima neraščišćen odnos s bivšim dečkom, da nije bogznakaj za pogledat, i tak, lijepo sam ventilirala misli...
A on me lijepo slušao i klimao. I mic po mic mi vraćao moje stvari - knjige, ploče, kazete - i uzimao svoje. I onda je jednostavno nestao. Pif! Kad sam ga sljedeći put srela, bio je oženjen. Za nju.
I danas je s njom. I sa mnom. Ja sam kućna prijateljica. Sporadična. Donekle počasna. I to na njenu inicijativu, koja je uslijedila tek nakon 10 godina njihovog braka i njene potpune sigurnosti da joj neću dizati živac.
Što sasvim sigurno neću. Jer sam konačno shvatila: VEZU ne možeš pokvariti.
Pokvariti možeš samo bezvezu.

Oko 8 ustanovim da će mi uzmanjkati cigareta pa trk u samoposlugu. I tamo nađem friške kozice. MLJAC! Kupim, naravno, usput svratim i po svježe lepinje u jednoj novoj i revnoj pekarnici, i ne budi lijena, lijepo si napravim buzaru i smažem koliko sam mogla; a nisam mogla sve.
I znate kaj, mogu meni ljudi govoriti da sam ovakva ili onakva, da bih trebala biti više ovo, manje ono, mogu ja sve to čak i povjerovati, ali jedno mi nitko ne može osporiti: ja znam guštati.
A guštam zarazno. Uz mene svi propuše, jer zbilja uživam u pušenju. (I to ne samo cigareta, ali poznajem samo jednog nepušača u tom drugom smislu.) Volim jesti i uz mene čak i oni bez apetita bar nešto malo potunkaju. Ah, kad se sjetim ponoćnih prženih krumpirića u krevetu! S Njim, nekim Njim tada aktualnim... Ali, pofrigat ću ih ja i za sebe samu.
Volim se izležavati, u krevetu, u kadi, na suncu... Obožavam ljenčariti, uopće mi to nije dosadno. Volim polako lunjati trgovinama i počastiti se nečim što ne trebam, ali me veseli. Volim čitati. Gledati telku, čak i reprize ako je nešto dobro.
I volim podijeliti svoje gušteve. I uspijevam ih podijeliti, jer su zarazni. Uz mene svi postaju lijeni, izvaljeni gurmani... Ali, mislim si, frigaš ti čovjeka koji si sam ne zna priuštiti gušt! Pa za koga taj živi? 

Sjedimo moj prilično nepoznat sugovornik i ja obujmljeni riječima; i dobrom voljom. On govori, a ja mu gledam misli, dugačke, rastegnute poput uvojaka kovrčave kose, svako toliko mora zastati i provjeriti je li sve glatko, da se nije zapetljala...
Trudim se biti precizan, kaže mi, a ja mislim, to je nemoguće... Ne zato jer nam manjka riječi, ne stoga jer su mi sugovornikove nepoznate, iako ponekad i zato, nego zato jer je svatko od nas (čak i sebi) nepoznanica. Unikat s tetovažama.
Koje mnogi stavljaju na tijelo da bi se razlikovali, izdvojili od drugih; nesvjesni da jesu drugačiji, htjeli ili ne.
Istetovirani smo iznutra. Svaka važnost, svaka želja, ispunjena ili ne, svaka žudnja, svaki princip, svaka dragocjena ili neželjena uspomena finom je tintom iscrtala naš duh, neizbrisivo.
I možda je neki od tih crteža standardni zmaj koji riga vatru, ili probodeno srce, ali ima i neviđenih, ornamenata od isprepletenih nemani i uvelih cvjetova, rastočenih suza i rascvjetalih imena, od lica koja smo poznavali i onih koja smo slutili, ili htjeli, ili izgubili... Kako god bilo da bilo, naša unutarnja tetovaža je potpuno drugačija od svih drugih.
I zato moj sugovornik ne može biti precizan. Jer ću ja uvijek čuti ono što je MENI važno, što je već zabilježeno u meni; ali, možda uspijem čuti i što je njemu važno. Možda me i to obilježi.
A ipak, kako to da smo od svih tih ljudi koje poznajemo za taj stol sjeli baš on i ja, tako puni dobre volje, unatoč nepreciznosti te bujice riječi u koju smo se ušušurili? Je li moguće da smo krajičkom oka ugledali onaj tajni znak koji svatko od nas ima u svojoj tetovaži i shvatili da pripadamo istoj bandi?

Jutros sam se sjetila jedne dok sam čituckala blogove: one koja je smatrala da žena mora ustati kad muškarac uđe u prostoriju, oprati mu noge i koja je zabranila hlače u školama. Ta me u istom danu i zaposlila (ujutro) i otpustila (popodne), jer sam na posao došla u finim štofastim hlačama, a na njeno negodovanje se drznula priupitnuti hoću li dobiti dodatak za garderobu, jer svoju crkavicu od plaće ne kanim trošiti na poderane čarape.
Svojedobno sam jednog časnog sabornika (koliko to oni mogu biti) priupitnula kako je ta žena dospjela na vlast. "Tako što je dodvorljiva", odgovorio je, "svi je volimo: ta ti se klanja čim imaš hlače [zato ih, valjda, ne podnosi na ženama, da se ne bi zabunila, op.a.], uvijek ti hoće učiniti uslugu, ne gnjavi pitanjima..."
I glečte, u svim tim njenim običajima ima nekog smisla, tj. bilo ga je sve do nedavne prošlosti: ako je muškarac stigao doma umoran, iz rata ili lova, zašto ne bi žena skočila na noge da on sjedne? Zašto mu ne bi oprala noge? I ja bih na njenom mjestu. On je obavio neku zadaću od zajedničkog interesa dok sam ja sjedila doma i krunila kuruzu, perušala kokoš i obuzdavala djecu. Zaslužio je.
I ja mogu poštovati muškarca, bio on ratar, fratar, vratar, dekan ili zvekan ako je prema meni korektan u nekom odnosu koji smo stvorili. Ali nemrem ga poštivati samo zbog hlača! Ili zbog onog visuljka u njima, bez obzira koliko je visuljak spreman prkositi gravitaciji, osim ako smo u takvom odnosu da mi je to relevantno.
Žensku dodvoljivost kurcu bez pitanja i procjene smatram atavizmom i zbilja se pitam, koliko još vremena i tehnološkog napretka treba proći dok ne shvatimo da ga treba uzvisivati samo u prilikama kad nam je njegova uzvišenost poželjna?
Jerbo sad, kad smo i mi stigle doma istovremeno kad i On, također umornih nogu, ili neumornih, ovisno o poslu, kad smo se oboje bavili zadaćama od zajedničkog interesa, kad smo oboje zaštićeni tehnologijom, a ne samo tjelesnom silom, kad smo oboje prema svijetu podjednako i moćni i nemoćni... Sad bih mu mogla sjesti u krilo, zato jer je veći, eto... Ali ne bih bila spremna ustati.

Bio je tu maloprije zanimljiv zapis o mladiću, kurtonima i tko ih kupuje; u stvari, zanimljivi su bili komentari. Koliko shvatih, dio komentatora se zgražava što mladić o seksu uopće razgovara s osobom koja mu ih kupuje, a to mu je teta. Drugi dio se zgražava što joj uopće govori da treba kurtone, umjesto da jednostavno užica lovu i kupi ih sam.
Ja se ne zgražavam, nego si mislim, s kim mladi ljudi uopće mogu razgovarati o seksu osim sa svojim vršnjacima, i kad to čine, kakve informacije dobiju? Zapravo, s kim oni uopće razgovaraju o važnim stvarima, od koga uče taj famozni "moral", nekoliko puta spomenut u komentarima, ali nedefiniran?
Budući da radim s mladim ljudima, nerijetko mi povjere nešto što su roditeljima prešutjeli. Lakše im je tako, ne živim s njima, rizik loše reakcije i osude je manji. Uostalom, svi se mi ponekad radije povjerimo neznancima nego onima koji bi nas mogli osuđivati ili se previše petljati u naš život. Međutim, u takvim situacijama rijetko imam prilike ili energije za praćenje situacije - jednostavno pružim trenutno olakšanje ili kratak savjet.
A mladi ljudi trebaju razgovor. Puno razgovaranja. Na koncu ispadne da zbilja nemaju s kim: roditeljima je neugodno ili smatraju da to treba odraditi škola, nastavnicima je isto neugodno i smatraju da to trebaju odraditi roditelji, neznancima je neugodno i ne mogu stalno, a smatraju da bi to trebali odraditi roditelji i škola, a rođake - osuđujemo.
Sve dok nam se neki bliski klinac ne pojavi s kapavcem ili nekom gorom boleštinom i/ili klincem.
(Mislim da ću početi odgovarati na poruke iskričarskih poletaraca: malo teorije im očito neće škoditi.)

Ono emocionalno. Kako od lukavog blefera postanemo emocionalna cicija?
Emocionalna uskrata je izvrsna obrana od stvarnog neprijatelja: na primjer, onog nasilnika iz viših razreda kojem uskratimo svoj strah, pa nas ne dira, misleći da smo jači nego što jesmo ili da imamo zaštitnika; od svih onih emocionalnih vampira kojima ne damo gušta pa nas se okane; pa i od onih koji su nas nenamjerno povrijedili i sad bi nam čačkali po rani, dobronamjerno i zbog svojeg osjećaja krivnje, a mi ih moramo otpiliti jer je to čačkanje neizdržljivo i jer rane tako nikada neće zacijeliti, i zato se pravimo da nas više ništa ne boli...
Ali, osjećaje treba potrošiti: neće oni otići sami od sebe. Ili ih nekamo pospremiti. A kad ih gomilaš, kad ih skrivaš, prvo od drugih, ponekad i sama zaboraviš na njih, nevidljivih iza nekih vrata koja nikad ne otvaraš: znaš da je tu spremljeno nešto važno; više se i ne sjećaš što.
I zato propustiš onaj osjećaj euforije koji nastane kad bol prestane, koji ti daje snage da je izdržiš kad sljedeći put zaboli, koji se suprotstavlja strahu. Skratiš si emocionalni raspon. Na neutralno; na ugodno; ili na tupost.
Malo-pomalo, tvoj život se odvija na sve užem prostoru: sve je više prostorija u koje se ne ulazi, vrata koja nešto skrivaju. I premda se ponekad sjetiš da bi trebalo pogledati što je iza njih, pospremiti, izbaciti nešto... postane preteško. Lakše je jednostavno ostati u krevetu i baviti se nečim ugodnim.
Na primjer, onom pobjedicom kad nismo podlegli šarmu onog zgodnog mangupa, kad nismo nasjeli slatkorječivosti onog drugog, kad smo prozreli onog varalicu, kad smo odbrusili bezobrazniku, kad smo ismijali kukavicu... Jer, znamo mi da u našoj kući ima vrijednosti, ima tu svašta - osjećaji se ne troše, zar ne, a i vrijednost im raste vremenom! - i zar ćemo ih sada pokazati nekom bezveznom? Dati nekom nedostojnom?
Neke cicije izlaze među ljude kao prosjaci, a neke se zaogrnu kopijama svojih skrivenih dragocjenosti. Neki ne izlaze uopće, nego stalno popisuju što su si sve uštedjeli.
U strahu od gubitka, od povrede (koju bi vjerojatno izdržali, koju bi preživjeli kao i svi mi koji znamo da je vrijedna makar trenutka bliskosti i da je divno pustiti nekoga dovoljno blizu da nam je može nanijeti, jer možda neće, a možda hoće, i što onda, bolje je znati, zar ne, bolje je pokušati, bolje to nego nježnost zamijeniti tupošću, strast lakomošću, pobjedu poštedom...), ciciju ipak najčešće snađe najgori užas, onaj o kojem nikad ne misli:
Jednog se dana probudi, živa i još uvijek gramziva, i shvati da se svijet promijenio, kao i sve vrijednosti; da već godinama spava na madracu punom bezvrijedne valute, okružena kramom koju nitko ne cijeni.

...mislim da su muškarcu kod žene bitne samo tri stvari: da je raspoložena za seks kad i on, da je može usrećiti i da mu ne podvaljuje tuđu djecu.
Podudarnost seksualnog raspoloženja i raspoloživosti muškarcu je vrlo bitna, jer se tako osjeća poželjnim i namirenim. Ne bi valjalo kad bi žena htjela više nego on, jerbo bi se onda zabrinuo: Može li je usrećiti? Ako ne može, hoće li je netko drugi? Ako je neki drugi, čija su djeca? A ako je manje, to nije tak vel'ki bed, jer onda dođe na Iskricu. S ispričnicom.
A što se usrećivanja tiče, oni nas zbilja vole usrećiti. Naša sreća usrećuje i njih i jako ih veseli. Dobro se osjećaju kad smo sretne. A ako i nismo, dobro im je i kad fejkamo. Ne razlikuju vam oni to, kao ni prave od lažnih orgazama (čast izuzecima).
I zato mudra žena koja želi zadržati svojeg muškarca zna biti sretna, a bogme i odglumiti sreću, po potrebi, a ova može biti učestala, jerbo su muškarci nerijetko nemaštoviti, a i lijeni: oni bi nas usrećivali onako kako njima paše, a ne kako bi mi htjele. Ako je raskorak prevelik, nastaju problemi.
Srećom po njih, nas usreći i malo truda, čak i ako su rezultati promašeni. Moramo se jako raskomotiti da bismo priznale da su njegovi vicevi glupi, filmovi na koje nas vodi dosadni, veš koji nam je darovao jeziva sprava za mučenje, a sportsko-društveno-politički komentari neizdrživi. Mudra žena će biti sretna što je uključuje u svoj život i aktivnosti i kvit. Za smijeh, odjeću i britke razgovore imamo frendice, jel' tak?
Ili ljubavnike. Jer, mudra žena ne samo što zna odglumiti sreću, nego je zna i pronaći  izvan kuće; pa tu i tamo donijeti na svijet i neko dijete koje nije u njoj začeto. I odglumiti da jest. S ispričnicom.
Ćića-mića, gotova je priča, svi sretni i zadovoljni. 

Zdvojna prijateljica mi se potužila kako je njena 12-godišnja kći izjavila da se nikad neće udati "jer onda neće moći raditi ništa zanimljivo". "Otkud joj to???", zgranula se moja prijateljica, samosvjesna, obrazovana žena s karijerom, u kojoj ima uistinu zanimljivih zbivanja, od zabavnih do pokazatelja moći i utjecaja. "A mi joj uvijek govorimo da su žene i muškarci ravnopravni", zbunjeno dodaje.
Je, ali mala nije slijepa. Cura vidi da kad tata nešto radi svi moraju biti kuš i lebdjeti iznad podova; da mamu više slikaju, ali se tati više ulizuju; da tata ne vozi na slobodne aktivnosti, ne ide na školske informacije, ne kupuje školske knjige i torbe, rijetko ulazi u kuhinju osim po vino ili pivu; kao i to da tata uglavnom ima zadnju riječ, a mama eventualno zadnje izvrdavanje. I da tata pregledava maminu ladicu s donjim rubljem da provjeri što je ponijela ako nekamo ide bez njega.
Tadašnja 12-godišnjakinja danas je na početku znanstvene karijere i neudata. Ima dečka, ne žive skupa i ne želi obaveze, jer želi dići sidro kad se ukaže neka dobra stipendija ili kad je nešto zanima više od njegovog društva. Zato jer je naučila da je muškarac ne može poštivati u njenim samostalnim stremljenjima.
Šteta! Jer možda može.
Ipak, čini mi se da je muškarcima lakše ženi tepati nego je poštovati. Bar je tako u mojem iskustvu. Dok me ne poznaju, jedva mi se čekaju obratiti s Vegice, Mica-maco, dušo i slično; ali, kad ih prođe prvi zanos i kad osjete oštricu moje jezičine i čvrstinu stava iza nje, odjednom sam Vega. Bez ikakve umanjenice. I nije im to drago.
A meni nije drago retardirati do govora kojim sam se prestala služiti još u 5. godini života da bih postigla nešto što želim. Em mi je blesavo, em mi je naporno prisjećati se, em je neprecizno, ali jebiga, učinkovito je! I strah me: bojim se da će me deminutivčići odvesti ravno pod dominaciju, ono nesvjesno, spontano podrazumijevanje da mi je mjesto ondje gdje ne volim biti baš kao ni on i da onda neće više biti niti tepave podjele, a kamo li ravnopravne.
Jer, nepoštivanje se uči kroz učinkovitost i izostanak kazne. Ako ti se priča mobitelom dok voziš i znaš da nećeš platiti kaznu jer ti je tata sudac - pričaš. A ako znaš da ćeš zbog toga izgubiti nešto što ti je teško nadoknaditi - isključiš mobitel dok voziš.
Ili ne trpiš tepanje.
Ili se ne udaš.

Kraljevna je bojažljivo otvorila vračarinu škripavu kapiju. Nešto joj je šmugnulo uz nogu dok je koračala stazom, gotovo nevidljivom u sumraku. Vračarin vrt je bio gust i mokar i ispunjen teškim mirisom.
"Uđi", rekla je vračara, "znam što trebaš". Kraljevna je tiho sjela za stol na kojem ju je čekala šalica vrelog napitka. "Ispij ovo nadušak, pođi kući, lezi i spavaj. U snu ćeš naći odgovor", uputila ju je vračara, nevidljiva u mračnom kutu pored peći u kojoj je tutnjala vatra. "Ali zapamti: u snu je sve važno. I sve si ti."
Kraljevna je obujmila šalicu rukama, toliko vrelu da ju je jedva držala, i poslušno ispila žestoki napitak. Osjetila je kako joj odvaja kožu od odjeće, kako se slijeva nutrinom, kako joj podiže noge, izdiže prsa, uzdiže glavu... Kad je krenula, činilo joj se kao da se pokreće ušima, a ne stopalima. Ništa pred sobom nije vidjela, a ipak je stigla ravno u svoju spavaonicu, u svježu, meku postelju koja ju je zagrlila poput majke, pospanu.
I onda je osjetila jezivu hladnoću, tik uza se, i od jeze se uspravila na jastucima, pipajući okolo. Jeza joj je spuznula po nogama, poput zmije, palucavo hladna, i više ih nije osjećala. Nije mogla iz postelje. Na jastuku pored sebe je ugledala oko, ukočeno i prekriveno mrenom, mrtvačko. Ali oko je još uvijek imalo pogled kojim je hladilo njeno srce što je sve sporije i sporije lupalo. Toplina njenih dojki se izlijevala u postelju poput mlijeka, nezaustavljivo. Udovi su joj postajali kruti i krhki, poput najfinijeg porculana. Utrobu joj je proparao tvrdi hladni ubod. Sat je odzvonio ponoć. Njena glazbena kutija se sama otvorila i odsvirala samrtni hropac.
"Ne", pomislila je kraljevna, i istog trena se našla u sobi koja je bila sasvim kao njena, ali puna zrcala. Koja nisu ništa odražavala. Ni nju, ni postelju. Ni glazbenu kutiju.

Gledam dolje onaj trio fantastikus, nevidljivu nevoljenicu, nevoljenu cmizdravicu i nejebanog jebežljivca, sve gordi roditelji... I seru li ga, seru! A na temu "Nemreš pričati ako nisi iskusio".
Što je netočno. Možeš. I iskusio si, ali na svoj način. Zar možemo reći da slijepac na svoj način ne "vidi" svijet? Vidi, ali drugim osjetilima i procjenjuje ga i snalazi se u njemu. "Vidi" čak i boje, opipom i toplinom. A ako ih ne vidi, onda mu/joj nisu niti bitne.
Uostalom, tko može procjenjivati sreću ili nesreću slijepih ili polupokretnih? Osim njih samih. Seratorska tvrdnja da o nečemu što nismo iskusili iz prve ruke (ili maternice) ne treba niti govoriti smrdi na uzmak: jerbo, u tom slučaju ne možemo govoriti ni o čemu nego isključivo, samo i jedino o samima sebi. A to je nemoguće, jer bez drugih ne bismo imali ni pojmovnika, ni vokabulara da išta o sebi (ili ikome) izrazimo.
Ne, to je začepljivanje usta. Onima koji gore spomenutom trojcu nikak ne prijaju. A ja sam jedna od takvih.
Iskreno, na znam zašto, a iskreno, uglavnom me ni ne zanima, ali budući da sam popila 2,5 od propisanih 5 litara tekućine za izbacivanje bubrežnog kamenca, između trčkaranja na pišanje i daljnjeg ispijanja tekućine i tak nemam drugoga posla... Pa da vidimo:
Pojma nemam tko je ta bajadera, meni poznatija kao trapavica iliti nevoljenica. Prvi put sam je primijetila kad me moj tadašnji hofirant elgreko zamolio da joj kažem nešto ružno jer ga je nečim iznervirala. A kad te visoko plasirani kandidat zamoli tak nešto, nije ti teško. Pa sam došla na njen blog, preletjela njene komentare, zapazila nekoliko pravopisnih, gramatičkih i sintaktičkih pogrešaka i rekla joj da je nepismena. (Za mene je to prilično jaka uvreda.) A ona će meni, da jel' ja znam tko je ona? Ne znam, rekoh. Pa sve ti piše u mojim blogovima, ona će zaprepašteno. Ali ja ih ne čitam, odgovorih iskreno, jer ih zbilja nisam čitala, dosadni su, objasnim, preletim samo onaj odlomak ispod naslova i još nikad nisam poželjela čitati nastavak. Osim ako je bio neki citat mojeg bloga, a to je često. Ali nikad niš zanimljivoga nisam tu pročitala.
I od tada žena mahnita. Kako, zašto, nemam pojma. I dalje dosadna, a sad i bezobrazna i iritantna. Tak da sad malo češće pogledam i koliko vidim, to je žena u čijem životu ima podudarnosti s mojim, obrazovana je, radi, situirana... Valjda je odradila sve što i ja, pa i više, a opet je nezadovoljna. Pa joj JA idem na jetra. A jebga! Tak ti je to kad živiš kroz druge... Nemreš ih upogoniti da uvijek rade za tebi i po tvojim mjerilima. Ali ih bar možeš optužiti, zar ne? Samo, od toga ti sama baš i nisi sretnija. Jer sranje je samo trenutno olakšanje.
A ova cmizdravica... Jooooooj, mili bože, dosadnog li stvora! Heh, a i ta me pitala jel' ja znam tko je ona! Veli da je i na telki bila. E pa ne znam. Nisam znala ni kad me pitala, a ni dan danas ne znam, niti me zanima. Jerbo, ona se toliko nametljivo predstavlja da sam zaista predozirana informacijama. Ta ne živi poput mene, jer ja se nikad nisam šlepala na drugima i uvijek sam postojala i bila potpuno svjesna svojeg postojanja čak i kad me nitko ne gleda, bez obzira jel smeđim, plavim, zelenim, toplim ili hladnim očima. Međutim, ta je odradila sve po svim propisanim recepturama, i to puno više nego ja, a opet je nezadovoljna. I opet sam ja bar nešto od toga skrivila. Komentar kao gore, uz napomenu: pogledaj malo oko sebe. Pogledaj svoju djecu. Jednom si napisala (za razliku od trapave, zna ti se zalomiti i čitak blog) kako su tvoja djeca poslušna, za razliku od neke druge djece koja su došla u posjetu... E pa, draga moja, to je zabrinjavajuć simptom: djeca nezrelih majki prerano preuzimaju uloge odraslih. Za mame je to dobro. Za njih - nimalo.
A ovaj zadnji... ajooooj. Kaj reći? Niš.
Idem sad na zahod, uživajte :-)) 

Kad vidim kretena (po ponašanju, ne IQ-u), obično mu pokušam zamisliti majku. Najčešće to bude neka žena s kojom koliko-toliko mogu suosjećati, sluđena životom, pomalo primitivna, neka koja se radovala što je rodila sina-uzdanicu, ponos, diku, "dobrog dečka". I to joj je životna okosnica, to da je on "dobar dečko". A ona "dobra majka". Pa ma što taj dečko učinio, ona lomi ruke i plačljivim glasom uvjerava svijet koji je opako ne shvaća, ni nju, ni njenog dečka, da je on "dobar".
Takva je možda uistinu rodila i odgojila "dečka" od 51 godine koji mi se upravo javio, nudeći upoznavanje s "normalnom osobom" koja nudi "ugodno društvo", ali ne i ženidbu (korektno - odmah na znanje i ravnanje!). I sve bi tu bilo dobro i normalno da dječak to ne nudi već treći put, unatoč mojem promptnom odbijanju.
A kad sam ga priupitnula je li takva rastrešenost za njega normalna, ljutnu se momak! Pa mi veli, a zakaj ja njega ne stavim na ignore pa da se ne zamaram, a??? Jerbo, što bi se on zamarao da provjeri "Ispis dosadašnje prepiske" pa da ne zamara i sebe i mene. Valjda je patnica-majka dosadne zadaće radila za njega, pa nema dečko naviku... No dobro, sve pet, ne bih se zbilja zamarala, nego momče sad još malo i promisli o svemu, i zaključi da sam ja ne samo lijena, nego i bezobrazna, pa slijedi novi rafal: da što ja mislim, da on može popamtiti kome se sve javio, nekima pošalje i po tri poruke i onda se tek jave, a na kraju slijedi neki meni ne baš shvatljiv dio (citiram): "na kraju ih iposevim,a ako nezaintreesirane vi ste zene cudne biljke,a tuneznate niti same sta zelite".
I sad mu ja više ne zamišljam majku, nego sina. I ženu. Bivšu. Ajde, s njom nemam kost za oglabati ako ga je ostavila. Druga je priča ako je on ostavio nju, vjerojatno zato jer je bila lijena...
I sad razmišljam o djeci svojih vršnjaka i njihovim normalnostima, i svim tim "dobrim" dečkima, i curama, i majkama, i očevima... I koliko sam njih otpilila ovdje, na Iskrici, zapravo začuđena poput Mladena Delića, "Ljudi moji, je li to moguće?!"
Očito jest. Jer svakog kretena je neka majka rodila. Štoviše, odgojila.

Ne znam zašto, ali ta mi je konstatacija (odveć) često neodoljiva. A totalno je besmislena. Jerbo, kad netko sere, metaforički ili doslovno, svejedno, sasvim sigurno to ne radi zbog nas. Nego zbog sebe. Jer mu je potreba. I zato naša konstatacija sranju niti pridonosi, niti ga zaustavlja.
Ili?
Unatoč spoznaji da naslovna izjava nema veze sa seratorovim potrebama, nego s mojom vlastitom, da pokažem svoju pronicljivost ili izrazim zgražanje zbog bezobzira, prekjučer sam požalila što je ja sama nisam od nekoga dobila.
Naime, već danima mi nije dobro. Muči me cijeli niz tegoba i tegobica, a ja za svaku smislim neki razlog i uzrok koji, nije baš da bih više voljela, jer uopće ne volim biti bolesna, nego koji me udaljava od onog pravoga, dobro mi poznatoga i vrlo, vrlo bolnoga. A i lakše je okriviti nešto izvan sebe, izvan svoje kontrole, pa tako i odgovornosti. I tak vam ja samoj sebi i svakom raspoloživom slušatelju serem kak je jeziva južina, klima, kak me ljute na poslu...
Sve dok se uzrok nije oglasio sam. Tako prodorno da sam ga morala primijetiti. Jerbo sam skoro zviznula u nesvijest od tog javljanja. Usred trgovine čarapama. Na putu za posao.
Bubrežni kamenac. Nakon tri godine mira. Opet.
I jel' mi bolje sad kad znam da sam srala? Nije. Ali, znam što trebam poduzeti.