Ručkić krčkić

Kraljevna je oklijevala, a narod je zdvajao: glad se širila, nasilje je bujalo, neprijatelji više nisu poštivali granice. Jednoga dana, sve najmudrije žene iz sela zaputiše se u dvorac da je savjetuju.
"Udaj se za staroga", rekla je najglasnija, "on će ubrzo umrijeti, a tebi će ostati njegova zemlja i ugled. Navikla si brinuti za starce, s njim će ti biti najlakše".
Kraljevna je zamišljeno klimnula, ali ništa nije rekla.
"A kako će s njim dobiti sina?" usprotivila se najmlađa, još jedina debela. "Zar joj on može razmaknuti butine tim svojim usahlim stegnima? On u sebi nema više života ni za samoga sebe!"
Sve su zabrinuto zaklimale.
"Uzmi mladoga", rekla je nekadašnja dojilja. "Stasat će, možda se i proljepšati, odgojit ćeš ga po svojoj volji. Uostalom, ne moraš ga gledati: kad legnete u postelju, zatvori oči, primi ga za ruku i uči ga dodiru kakav voliš.  Zagrli ga kao dijete, jer on to i jest, i uspavaj ga cjelovima, po obrazu, po vratu, po ramenima, po kosi... Kad bude spreman, uzvratit će, ali žešće, čvršće. Nauči ga strpljenju i igri pod pokrivačima. Pokaži mu gdje si meka, a gdje najtoplija. I imat ćeš sina. I bogatstvo pride!"
Žene su zaklimale, još uvijek zabrinute, a kraljevna opet nije rekla ništa.
"Kralj će umrijeti puno prije nego što ovaj stasa i podari mu nasljednika", rekla je najstarija. "A kako će kraljevna brinuti i o ocu, i o mužu-dječaku, zatim o sinu, i još o svima nama? Ne, mi trebamo zaštitu odmah! Uzmi ti vojnika", savjetovala je, "ne treba ti pametan, jer ti si mudra, a ni bogat, jer narod je uz tebe. Ti trebaš nekoga tko će te slušati i učiniti što mora, a vojnik je naviknut na naredbe. I stasit je. Pogledaj mu ruke, obujmit će te kao perina, da se topiš od miline i topline! Pogledaj mu bedra, pritisnut će te tako da iz tebe jeknu sve najtajnije, tihe želje! A pogledaj mu nakurnjak: utisnut će taj u tebe ne jednog, nego deset nasljednika, sve vojnik do vojnika!"
Žene zaklimaše, a kraljevna pogne glavu, rumena u licu.
"Pitat ću vračaru", tiho reče. "Ujutro ćete znati moju odluku."

Nekada, ne tako davno, u jednoj ne tako dalekoj zemlji živio je jedan ne tako jako stari kralj. I imao je - pogađate - tri kćeri. Najstarija mu je išla na živce jer je bila isti on, srednja mu je također išla na živce jer je bila ista mati, a najmlađu je najviše volio, jer takvo stvorenje još nikada nije upoznao: uopće nikome nije bila nalik. Ni duhom, ni tijelom. I da nije bio samouvjeren koliko je bio, pomislio bi da nije njegova; ali nije, nego je pomislio da je dar s neba.
Između ostalog i stoga jer mu je žena umrla dok ju je rađala. Ubrzo je udao i najstariju kćer, za bogatog šeika, tako da se ne moraju posjećivati, a ovaj nije tražio ni bogznakakav miraz. Srednju je udao da namiri neku čarku oko granica, baš kad je počeo osjećati starost.
I onda je odlučio da ne želi umrijeti sam: najmlađu neće nikome dati. Ostat će njegova do smrti.
Unatoč tome, bilo je mnogo prosaca i mnogo je puta poželio odustati: nudili su zemlje, zlato, čarolije, moć, čak i zdravlje... Ali, nije je se mogao odreći.
A ni kraljevna nije pokazivala osobito zanimanje za udaju. Imala je svoje radosti, skrivene i tihe, i svoje žalosti, također skrivene i tihe, i pjesmu, zvonku i prelijepu, i vez, sitan i savršen, i snove, potpuno nevidljive. Kao i svako neshvatljivo, nezemaljsko biće.
I zato je kralj uz svoju kćer jako, jako, jako dugo poživio. Bezbrižno i smireno je izgubio brojne bitke, za zemlju, za zdravlje, ali život nije dao. Kad je bio na izdisaju, njegova najmlađa kći je već imala sjedine.
Osim kralja, umirao je i narod: siromašan, gladan, prepušten svima i svemu na nemilost. Čak su i šume opustjele, zamro je cvrkut ptica, a grane su šuštale samo od otpalog lišća. Jezera su se zamutila i počela vonjati. Nebo je bilo prazno i sivo, bez oblaka i bez sunca.
I zato se kralj ipak predomislio. Rekao je kćeri: "Moraš se udati. Moje kraljevstvo mora postojati da me slavi. Ali, moraš naći muža koji će spasiti našu zemlju i narod, a tebi dopustiti da budeš sa mnom sve dok ne umrem i tvojem sinu da bude kralj umjesto mene."
Poslušna kći je poslala glas u sve krajeve svijeta, svim nekadašnjim proscima. Ali ovi su se već davno poženili, poginuli ili promijenili pa niti jedan nije prihvatio poziv. Ipak, došla su trojica koje je nagovorio očajni narod.
Jedan je bio star, čak stariji od njenog oca, ali moćan i mudar.
Drugi je bio mlad, čak mlađi od njenog najmlađeg nećaka, i jako bogat, ali beskrajno ružan.
A treći je bio njen vršnjak, ali siromašan i glup, iako izvrstan vojnik.
Kraljevna nije znala kojega od njih bi trebala izabrati; a nitko drugi se nije ponudio.

Koliko ima smisla od lošega izabrati najbolje?

Zašto drle mora imati motor?
- Da osjeti nešto čvrsto među nogama.

Za klopu, na primjer. Nije tak jednostavno: mozak prima signal o sitosti tek 20 minuta nakon što smo se najeli. Dakle, treba žvakati polako ili prekinuti dok još ne znamo da smo siti. S tjelovježbom je obratno: moramo nastaviti baš onda kad nam je već dosta. Inače ne postižeš željene učinke.
Ljubav je još kompliciranija: možda nam se čini da ljubavi nikad previše, ali otkud onda ona izreka "gušiš me svojom ljubavlju"? I ona "kraj ljubavi", unatoč "beskrajnoj ljubavi"?
Možda je to zbog nevoljenosti. Naime, čini mi se da su ljudi koji su iskusili nevoljenost nezasitni i neumjereni: nikad im dosta ljubavi, a kad vole, vole tako da guše. U stvari, oni bi obožavanje, i to sveopće, nije dovoljno jedno, nego svi, sve, stalno... A kad vole, petljaju se u sve, svima koji ih vole, stalno. Dok ne dopizde svima. Pa su opet nevoljeni.
No dobro, nisu svi nevoljeni zauvijek nevoljeni, a niti voljeni voljeni. Kad znamo da je dosta neke veze? Ne bih rekla da je odgovor samo u ljubavi, ima tu i drugih mjerila: koliko nam je ugodno u njoj, koliko bi nam bilo bolje/lošije bez nje... Treba li ustrajati, kao u tjelovježbi, ili prekinuti prije nego što nam se smuči?
A kad je dosta iskričarenja?

Zašto neke djevojke postanu žene, a neke ženturače?

Zašto su sugovornici tako rijetki, a od govornika nemreš uteći?

Ne volim ni započinjati neku priču kojoj ne mogu zamisliti sretan završetak (engleski je ispravno kao u naslovu, a ne kao u Hrvatskoj "happy end"). I nije sad bitno je li to priča koju čitam, slušam, proživljavam ili pišem... a kad pišem, cijela je fora baš u tome da pronađem put do takvog kraja; čak i ako pišem o istinitom događaju; čak i ako nije tako bilo.
Jer ne vidim svrhe u zaključku da je "život sranje": prečesto mi zasmrdi da bih se s tim pomirila. Mene više zanima kako sranje iskoristiti ili maknuti. Međutim, o tome sam već pisala... zapravo, stalno o tome pišem.
Na početku sam rekla da "nemam volje" započeti priče kojima ne naslućujem sretan kraj. To je istina; kao i to da nemam uvijek izbora. Jednostavno me (ob)uzmu, i štaš sad, čitaš, pišeš, živiš i tražiš alternativni put događajima; tražiš zrcalo u kojem je sve prepoznatljivo, ali obrnuto.
Jer, vjerovali ili ne, svi mi možemo prolaziti kroz ogledala, poput Alice. Samo ako poželimo. A trebali bismo poželjeti: manje bismo se bojali ovoga svijeta u kojem pretežno živimo.
Jer ovaj svijet je isfucan tuđim percepcijama, tuđim recepcijama i tuđim recepturama. Piše mi neki dan dragi mladi prijatelj:
Pazi, zivimo u dobu u kojem je kroz razne medije i sve ostalo moguce plasirati takve brutalne dezinformacije na globalnoj razini, da to nisu istine. Bas zato, u ovom moderniziranom dobu...nasih 5 osjetila + ono 6., ako vjerujes u njega, su najbolji mjerni aparati svega, i samo sebi mozes vjerovati. Ne kuzim kako se ljudi tako daju obmanuti. Jebem mu sve, pa kuzim da su ukusi razliciti. Ali danas recimo citam svaki tjedan o"seksipilnoj megan fox". Pazi, ona je slatkica i lijepa za vidjeti, ali nije seksipilna. Seksipilna je zena koju vidis, zelis zgrabiti, poseviti, stopiti se s njom, osjetiti ju na svim razinama....ovo je lutkica, ne znam kaj bi radio s tim. Dakle, te naslove plasiraju ili njeni promotori ili clanovi homoseksualne populacije koji rade u tim medijima (a kad smo kod toga, pederi odredjuju mnogo toga sto se plasira kao zenstvenost, ljepota i ostalo vezano uz zene). Znaci, muskarac koji voli kurac u dupetu govori kako bi zena trebala izgledati?
Tako je to dobro sažeo da mu opraštam homofobiju!
A nije stvar samo u onome što vidimo. Ne, štos je u tome da treba vidjeti dalje od nosa, ispod površine, izvan šablone i iznad obrasca SVEGA, i pojavnosti i događaja, a i ljudskih naravi.
Jer onda vidimo da sretan završetak najčešće uopće ne izgleda kao "happy ending". Da smo prebrzo zgrabili nešto prepoznatljivo, a prepoznatljivo je zato jer je konfekcijsko, a to pak znači da nije naše, nije izvorno i nije nam po mjeri. Što ćemo vrlo brzo primijetiti, koliko god se sad veselili.
Za mene je sreća resetiranje svijeta koji me okružuje, ali i onoga koji živi u meni. I bar malecno pomicanje granice između njih.
I zato mi bude neugodno kad čitam vaše opise sretnih završetaka po recepturi pedera, kak veli moj frend, ili farmaceutskih i inih industrija koje nam peru mozak da moramo

biti mladi ili bar mladoliki;
seksualno aktivni;
upareni ili bar jednoj osobi na svijetu apsolutno najvažniji;
od svoje okoline doživljeni maltene kao prestižni brend po bar jednom od tri životna pitanja (ljepoti, moći, seksualnosti).
Što ne znači da ništa od toga ne valja. Ovisi. O vama; o meni.

"Hoćemo danas s boka?" Pita on.
"Ne", kaže ona.
"Ma daaaaj... Za promjenu, ha?"
"Meni je to bezveze. Ovako je bolje."
"Otkud znaš?"
"Znam."
"Probala si?"
"Kaj te briga. Ne mora uvijek biti po tvojem."
"Pa ti uvijek ideš gore."
"Zato jer ti to najviše voliš."
"Otkud znaš?"
"Znam."
"Nemaš ti pojma! Tebi je važno samo da tvoja bude zadnja, eto, to je to!"
A misle:
(Htio bih da danas zbilja uživa, da je mazim po dojkama, ljubim po vratu, grickam joj uho dok svršava.)
(Udebljala sam se, teška sam mu. I sise mi vise. Ne želi me gledati.)
(Imam mali kurac. Boji se da joj neće ući dovoljno duboko.)
(Ja bih stoput radije bila dolje, pa ti lijepo odradi sve, a ne da ja moram hopsati... Ali ne mogu na bok, boli me rame za riknuti... Ovako ću ga bar malo razmrdati.)
(Ona voli moć. Ona voli kontrolu. Ona sve mora pratiti budnim okom. Ona nema pojma što je to prisnost. Ona me uopće ne voli.)
(On me više ne voli. Dosadna sam mu. Više mu se ni ne diže na mene.)
Može li komunikacija biti strukturirana isključivo emocijama? Ponekad, rekla bih. Ponekad jedno "mmmmmm" kaže sve. Ako sugovornik već otprije zna njegovo značenje, ili ako je iskustveno očigledno.
U većini komunikacijskih situacija, međutim, pratimo neka pisana i nepisana pravila: bonton ili logiku. Ili od njih odustajemo i dopuštamo (si) isključivu samoekspresiju, što je zapravo autistično, iliti komunikacija sa samim sobom, a ne sa sugovornikom.
Na blogu mi se najčešće događa ovo posljednje, tj. verbalna masturbacija. Ja npr. napišem nešto, onda netko dođe i kaže neki svoj stav, ja zatražim obrazloženje, ili mu se suprotstavim, uz obrazloženje, onda ovaj veli da sam bahata, bezobrazna, glupa ili željna ulizivanja. I onda svrši. Bez mene.
Danas sam, za promjenu, ja došla na jedan drugi blog, izrazila svoje mišljenje, potkrijepila ga argumentima, i onda dobila tuđe stavove, s potkrepom da su emotivni i da kaj onda... E pa, onda to da je tuđe emocije nemoguće proživjeti: možemo empatirati, možemo simpatizirati, a možemo i ne shvaćati.
Naljutila sam se. Valjda simpatetički. Bez razumijevanja. Naljutila sam se ne samo na tu partikularnu onaniju, nego i zato jer se stalno ponavlja. Jer se ovdje mlatari stavovima koje se ne objašnjava, nego se potencijalnog sugovornika osuđuje bez suda i porote istog trena kad izrečeni stavovi nisu dočekani ovacijama.
A po logici i bontonu, izražavanje argumentiranog stava od sugovornika ne traži ama baš ništa osim poštovanja tako prezentiranog mišljenja. Ne traži se da promijeni svoje. Bilo bi poželjno da svoje usporedi s izrečenim, tako da se vide komparativne prednosti i nedostaci oba stajališta.
A sve drugo... K'o ovo gore. Nema zbližavanja. Nema prisnosti. Nema erotike. Nema zadovoljavanja.

Na osnovu svega što sam do sada učinila za vas, a što daleko premašuje kolektivne zasluge vašeg ulizivanja, i s obzirom da sam si smislila idealnu kišnu nedjelju (al jebga, sad se razvedrilo) pa sam dobre volje, a velikodušna i inače, po naravi, sad vas lijepo molim da učinite nešto za mene a i za općeblogovsko dobro:
ULIZUJTE SE MALO JADNICIMA. Evo, nekoliko njih vapi već danima. Hajde, plizzzz, uslišite im molbe!
Tako je govorila vegavega8.

Veze koje prežive tjedan dana ovakvog vremena imaju budućnost. Za razliku od onih parova koji moraju posegnuti za daljincem i/ili telefonom čim su ispucali seksualnu energiju.
Ima lijepih stvari koje je moguće raditi udvoje za kišnog vikenda: maziti se, naravno; iskušati nove poze, igrice, masaže; istiskivati jedno drugome mitesere s leđa (uvijek ima bar neki); skupa kuhati ručak; zaplesati... Kartati, igrati jamb, monopoli, posvađati se, pomiriti se, smijati se... Pogledati dobar film. Čitati naglas najbolje/najgore/najsmješnije/najgroznije odlomke iz neke knjige. Maštati. Otići skupa van, u smiješnim plastičnim kabanicama, i učiniti neko dobro djelo.
Ali, čak i kad nemamo tako dobro društvo, kiša nam daje ispriku da ugodimo sebi. Maska za lice i kosu, na primjer. Nitko te ne vidi. Pa poslije fen frizura, natenane. Moš na miru čupati urasle dlačice. Isprobavati kombinacije nove garderobe (ne preporučujem lanjsku, da se ne zdepramo ako smo je "prerasli"). Jesti čokoladu u krevetu, ili napolitanke. Baš te briga za mrvice! Ne moraš ništa skuhati; ili skuhaš gozbu, baš po svom ukusu. I cugneš si, bez cenzure. Pa drijemneš popodne.
Možeš izvući sve one knjige koje čekaju da ih pročitaš, leći na pod i otvoriti svaku, od svake pročitati početak, ili kraj, ili sredinu, i vidjeti koja te najviše drži.
Možeš uključiti grijanje, ili luftati koliko te volja. Upaliti aroma lampicu i malo vježbati jogu. Prekinuti kad ti je teško, bez srama.
Slušati muziku sasvim tiho ili do daske. Zaplesati. Napisati pismo koje nećeš poslati; ili ga poslati, konačno.
Izaći van u smiješnoj plastičnoj kabanici i gumenim čizmicama i pljuskati po lokvama. Doći doma promrzla i rumena i skuhati vino. I kukuruz. Čačkati zube bez skrivanja.
Ako ovo ne možemo a da ne posegnemo za daljincem i/ili telefonom... Hmmmm. Teško nama s nama!

Vani je sve hladnije pa u moju (vjerujem i vaše) kućicu za pisma sve češće slijeću poruke: udvorite, oprezne, željne topline. Bar naizgled.
I tak vam ja, nezagrijana, otvaram jedno po jedno pismo, a u pismu piše o srcu, duši, ljubavi, obožavanju štoviše, spomene se i tijelo, prijateljstvo, dodir tek natukne... a meni se kosa diže na glavi od groze: mislim si, jel' to oni potcjenjuju moju pamet i zrelost, ili ovi njima manjkaju? Jerbo, ne pišu to klinci, nego bormeš fest stariji od mene (heh, baš mi je drago što sam još uvijek nekome i ja "piletina"; ili bar "kokica").
Promozgam malo, i zaključim, ne, ne manjka njima ni pameti ni iskustva, možda ni zrelosti: ljudi se obično služe metodama koje pale. Dakle, izjava da mi je netko "prijatelj" nakon 3 poruke pali; kao i "obožavanje" nakon čitanja nekoliko blogova; a i posvemašnja skrb za moje "srce i dušu".
Ne znam kako se zgodilo da sam ja ispala iz tih uobičajenih metoda kresanja, ali men' to nekak glupo; neuvjerljivo; pa i ponižavajuće. Pa ja tim svojim uletavačima lijepo kažem, glečte, ima kod mene mrvica, a ima i finih zalogaja, ali dajte, pliz, i vi meni nekaj razumnoga, nemojte mi tu samo šuškati percima, jer onda mi proradi crvek pa otprhnem ja...
Na što se ovi nadure, našušure i počne druga vrst kresanja: ja ne valjam. Ja takva, a trebala bih biti onakva, ja ovo, a morala bih ono, ja vako, a treba nako, i što ja mislim, oćul ja sebi ikad nekog naći takva raskriljena a nepoletna, e neću, a on hoće... Ukratko, od raspjevanog kosa ticander se preobrazi u zlogukog ćuka, a meni bi potkresao krila. Metaforički. Zapravo bi mi iščupao jezik.
I vidite, u pravu su. Sasvim je sigurno da si neću naći nekog poput njih. Osim ako se potkrešem. (Slijedi spoiler, oprez!)
U 6. sezoni Housea ima jedna epizoda u kojoj genijalni fizičar traži lobotomiju. Jerbo, drugačije ne može biti sretan sa svojom ženom, koju je upoznao nadrogiran do gluposti i takav je zavolio, takvu. Ali onda si je sprčkao zdravlje. Pa ga House izliječio, ali sad mu brak ne štima. Veli, "Moram se zaglupiti da bih je poželio pored sebe".
Ja nisam tak genijalna, ali sam očito malo prepametna za vlastito dobro; ili sam ispala iz štosa, šablone, što li... Vjerovali ili ne, Iskrica mi pruža apsolutno najveću dozu gluposti koju sam sposobna podnijeti, a i to triput na dan, na žličicu. A svaki dan? Cijeli dan? Cijelu zimu?
Ne. Ne u mojoj kućici. Može na blogu. Jerbo tu se mogu sprdati. A doma bih to morala ozbiljno shvatiti.

Što je jače: mrkva ili batina? Kad postupamo na način koji smatramo ispravnim, čak i uz određene rizike da nam se obije o glavu, je li to zato jer želimo nagradu, pohvalu, zadovoljstvo, ili zato jer se bojimo kazne?
Maloprije sam jednom usrdnom Iskričaru napisala svoja pravila upoznavanja: nema messengera, nema razmjene osobnih podataka, nema facebooka, ima da mi piše lijepe i zabavne poruke, onda ću i ja njemu, pa ako se dovoljno dobro budem zabavljala, e onda, na kapaljku... I znam da će vjerojatno odustati. To je rizik, za mene.  Ako ne odustane, nagrada je (i njemu i meni) vjerojatnost da nećemo umirati od dosade dok ispijamo kavu, a obostrani rizik je da ćemo je ispijati s fizički nam neprivlačnom osobom.
I kad to ovak lijepo složim, samu sebe nagradim uvjerenjem da nisam graničarka: ja samo čuvam svoje granice, unutar njih. Nisam od onih koji neprestano prelaze tuđe, elem da bi vidjeli kako daleko mogu ići i što smo im sve spremni progledati kroz prste i na kraju oprostiti.
To su vam oni koji će namjerno razbiti vašu najdražu šalicu i onda se beskrajno kajati, kupiti vam novu, skuplju, ali ni približno sličnu onoj koju ste voljeli... i onda čekati da im oprostite; i funjiti se ako se vi durite. A vi se nećete imati snage duriti, jer se oni ipak trude. To su oni koji će vas oblajati u društvu i onda tvrditi da nisu, ili da ste sve pogrešno shvatili, optužiti vas za nepovjerljivost i onda oblajati to isto društvo u kojem su vas ocrnili, za kompenzaciju koja vama zapraf ama baš ništa ne znači. To su oni koji će vas varati, po mogućnosti s vama bliskim osobama, i onda vam to skrušeno priznavati, tako skrušeno da se neizbježno zapitate niste li i sami nekako tome pridonijeli... Oni koji će vas razočarati na svakom koraku, a onda poduzeti neki junački, tak da vam nikad nije do kraja jasno gdje su te granice između gnjide i junačine. 
I premda sam sigurna da pop- i ine psihologije imaju neko razborito objašnjenje za takvo ponašanje, moram priznati da me uopće ne zanima. Jerbo takvo ponašanje prelazi moje granice izdržljivosti: ne mogu biti u odnosu u kojem se malo osjećam kao žrtva, malo kao pizda, a malo kao bog o kojem ovisi sva tuđa sreća: oprost.
Nikada nikoga nisam tako opteretila. Oduvijek mi je važno samo jedno pitanje: mogu li ja oprostiti samoj sebi? I što god važnoga činila, to mi je pitanje na umu. A stroga sam. Prema sebi čak više nego prema drugima.
I sad se pitam, kad činim nešto što smatram ispravnim, čak i kad podrazumijeva rizik moje vlastite ovakve ili onakve pogibelji, činim li to zbog nagrade ili iz straha? Je li nagrada - onaj osjećaj "klik", da, tako treba, takva volim biti - dovoljan motivator?
Ili me jednostavno strah da ću morati živjeti sa svojim ja koji me osuđuje na nevoljenost?
Ah, kad bih bar imala boga...!

Moje omiljeno jutarnje štivo, Jutarnji list, objavljuje neki dan članak koji veli vako: "Ako (muškarca) vaša pojava inspirira da priča i mašta o skupim satovima, još skupljim automobilima i svim drugim luksuznim stvarčicama, to navodno znači da ga privlačite". A "Ako frajer u vašem društvu počne pričati o običnim i nimalo luksuznim predmetima poput tostera i šalice - žene, dajte petama vjetra ili brzo poradite na svom izgledu". (Izvor: http://www.jutarnji.hr/govori-vam-o-skupim-autima--privlacite-ga----ali-ako-spominje-toster-i-rucnike---nema-kemije-/886046/ )
Eh, da sam to bar prije pročitala... a ja te s Auto-moto magazinom uvijek otpirivala kao površne! 
Raščlambom spomenutog članka nameće mi se zaključak da muškarci, zapraf, više ne love ženskadiju: oni se nude. Pričom (a neki, bormeš) i djelom o finim i skupim stvarcama određuju svoje ciljeve, dajući do znanja da bismo i mi mogle uživati u njima kad/ako su dostupni. "Razlog je, smatra se, taj da (muškarac) podsvjesno razmišlja o načinu kako bi si ih mogao priuštiti i tako dokazati da je financijski osiguran, a samim time i dobar ulov", piše u članku, za čiju očajnu gramatiku u ovim navodima nisam ni najmanje odgovorna.
Eh, ali kad im žena nije privlačna, onda su im privlačne spike o ručnicima, kuhinjskim krpama, loncima i šalicama... Jerbo valjda misle da bi ova trebala platiti njima, tj. potruditi se naturalnim oblicima razmjene dobara i truda da ih ulovi.
(Hm, da... Podsjeća me to na priču o onome Iskrijaneru koji mi je telefonom pričao o svojim luksuzarijama, auto, stan, s posebnim osvrtom na kuhinju; a na kavu je došao na biciklu. I bez novčanika.)
Međutim, u svemu ovome meni je najzanimljivije to što istraživanje ukazuje da sve ovo ne vrijedi za oženjene muškarce. Ti pričaju isto, bio dekolte pažnje vrijedan ili ne. Takvi nas, izgleda, više ne bi vozili. Možda samo vozali.

Eternis mi danas zamalo popalio temu! Koju sam smislila još jučer, čp, ali mi se nije dalo pisati. I zato sam vam zamalo danas napisala po čemu znam da me Kjele voli, ali eto, neću o tome, bitno je da ja to znam (on možda ni ne zna)...
Riječju "mržnja" smo se skloni razbacivati kao i riječju "ljubav", ciljajući neke puno manje korjenite pojave: jerbo, nemreš mrziti nekoga tko te nije razočarao; a razočarati te može samo netko tko je u tebi uspio pobuditi nadu da će biti baš obratno. Ilitiga doveo te do praga ljubavi.
Priznajem, ovom opisu odgovaraju one male, intimne mržnje prema ljudima koje neposredno poznajemo - velike, nacionalne mržnje, ili one rasne, vjerske, spolne, rodne... Njih bih ja nazvala "neprijateljstvima", ponekad uzrokovanima strahom od nepoznatog, ponekad nekom kolektivno-histeričnom idejom o ugrozi, a ponekad kolektivnim razočaranjem. Međutim, (srećom) takvu mržnju sama nikad nisam iskusila, zato neću o njoj.
Ovu prisniju jesam, ali samo jednom. Prema osobi koju sam svim nagonima i odlukama stremila voljeti, koja je tvrdila da voli mene, koja me trebala štititi, njegovati, podupirati, biti središtem mojeg života sve dok trebam takvu vrst ljubavi, a onda me pustiti, u neku drugačiju... Ali ta osoba je bila nepouzdana, malo tu, malo bi nestao, vraćao se pun zahtjeva koje nisam shvaćala, grub i razočaran, nedosljednan u svemu, od emocija i njihovih iskaza do moralnih stavova: bio je to moj otac.
Grčevito me sputavao svojom nedoraslošću, svojim klinačkim potrebama, svojim nasilničkim strahovima. Sputavao me čak i onda kad to više nije mogao, jer sad su me držale moje vlastite navike i moja strahovanja, od njega naslijeđena. Sputavao me u svim muškarcima koje sam upoznala i kojima nisam vjerovala, ali ih nisam željela mrziti pa ih nisam ni voljela... bar ne jako. Sputavao me do smrti i još tri godine nakon nje.
A onda sam mu oprostila.
Još uvijek ga ne volim. Možda i nije moguće nekoga zavoljeti retroaktivno? Ali ga shvaćam; suosjećam. I zahvaljujući tome, danas muškarce volim manje površno, ne više tako plošno: prije bih se zapalila za onoga koji je mojem ocu bio suprotnost, smetnuvši s uma da takav vjerojatno ima cijeli niz vlastitih nedostataka koje jednostavno ne poznajem, ne prepoznajem... I onda bih se čudom čudila, otkud sad to?!
Ali, vješta sam ja, brzo bih se prebacila na neku drugu vrst ljubavi, u kojoj su razočaranja podnošljiva. Jer nisam htjela mržnju. Nikako.
Gora je od ljubavi. Troši te, sitničava, opsesivna, mrzovoljna, zla, a ne pruža ništa. I nikako da se promijeni: nju možeš samo ugasiti, ali nikako umanjiti, nikako promijeniti. Moraš promijeniti sebe: tako da shvatiš. I oprostiš.
Mislim da na ovom našem blogu ima puno potencijalne ljubavi. Iako su mržnjice male, rekla bih, možda više nenaklonosti... Ali, puno ih je. Zar ne?