Ručkić krčkić

Ovih sam dana dvaput vodila tipičan iskričarski razgovor s temom "Veza, da ili ne?"; i tak sam shvatila da odgovor može biti uglavnom bezvezan... Meni. Za mene.
Za razliku od iskričarskog mita o prevlasti udavača na ovom portalu, prva sugovornica mi je bila jedna (vrlo lijepa, ma, privlačna po svakom kriteriju) žena mojih godina, koja je energično rekla vezi NE. Kroz razgovor sam uvidjela zašto: jer vezu doživljava kao OBvezu - kućanske poslove, raspored vremena, tjelesnu i emocionalnu raspoloživost... - kao SveziVANJE u smislu ograničavanja slobode, koju žudi više od svega, nakon cijelog života vezEnja po šabloni, unutar tuđih okvira. Sve do čvora, u kojem više nemreš ni makac; a ovaj onda izdrži svu težinu na njega privezanih života, ili se rasplete. Češće ovo drugo.
Drugi moj sugovornik, muškarac, po onome što tvrdi vjerojatno san-snova gorespomenutih mitskih udavača: on bi baš vezu. Dosta mu je zabacivanja konopca na raznorazne klimave vezove, sad bi on u luku, pa mornarski čvor i mirovanje na vezu. I jel' bih ja isto?
Gledajte, nemrem vam ja odgovoriti na to pitanje s "da" ili "ne", a tak da se odnosi na pitača... Jerbo, reče netko u nekoj TV seriji, u životu je potrebna određena doza besciljnosti. Kad se ustremiš kao strijela, moš samo fulati ili pogoditi; a kad si kao voda, razlijevaš se kojekuda, curak vamo, curak tamo, a tek kad naiđeš na dostojnu prepreku, nabujaš i onda...
Onda je svašta moguće: možda postaneš jezero; možda žabokrečina. Ovisi o tvojoj snazi, o tome koliko te ima. I o snazi prepreke. Koju možda jednostavno poneseš sa sobom, a možda je smrviš, pretvoriš u šljunak, pa u pijesak, nezamjetan u tvojoj bujici.
Iliti, bez metafora, rado bih upoznala nekoga s kim bih poželjela trajni oblik odnosa. Uvez. I ne, ne znam točno kakav bi to čovjek trebao biti... Možda zato jer jako volim čitati, sve, pa i ljude.
A neki su kao pjesma, kratki i potresni; drugi kao priča, kroz prizor-dva bljesnu životom i bude ti žao što su tako brzo gotovi, ali shvaćaš da su savršeni baš takvi kakvi jesu, u toj svojoj kratkoći... Neki su kao roman, narativni, polagani, složeni, postupni u otkrivanju i zahtijevaju tvoju punu pažnju.
I onda se sjetim, pa mi živimo u eri sapunica! Koje su nastale od romana u nastavcima... Jeste li znali da je masa utemeljitelja romana (Balzac, Thackeray, Dickens) objavljivala u nastavcima? Za lovu? Ono, što više nastavaka, to bolja lova? I da su bili šlampavi, jerbo bi zaboravili da su nekoga koknuli još u prvim nastavcima pa bi ga lijepo oživjeli kad je trebalo malo zakuhati radnju za još bar dva-tri nastavka... Baš kao u sapunicama danas. Nikad ne znaš tko je kome brat ili sestra i tko je koga rodio, a niti jedna smrt nije pouzdana.
I onda, kad više nema nastavaka, staviš sve to u uvez. I izgleda kao da je od početka, od prve stranice, išlo baš prema toj zadnjoj. S uzdahom zadovoljstva je zaklopiš i...
I zaspiš? Ili potražiš novo štivo?
(Ponekad mjesecima ne čitam ništa jer me neka knjiga toliko potresla da ne mogu otvoriti novu.)
 

Jebemu sve, zašto je baš MOJ život morao zahvatiti sve moguće tranzicije? Od prijelaza iz socijalizma u kapitalizam, dinara u marke pa u kune, do zamjene analognog digitalnim signalom?! Jesam li ja zato MUTANTICA?
Bit će da nisam, nego neki tranzicijski isprdak, slijepo crijevo svih tih promjena, nekaj ni staro, ni novo, a u svakom slučaju: sjebano. Nedojebano. Izjebano. Zajebano.
Evo, već nekoliko dana pišem o starenju, jer "Jesen stiže, dunjo moja", pa tak i moja tipična depresija, lucidna (srećom!), tak da joj se zapraf veselim, jer sam već tako dugo tako plitka da se ni meni samoj tu ne bi dalo brčkati... No, nije to tema; htjedoh reći, to starenje, to vam isto ima veze s tranzicijom, a i o tome pišem već danima, a mislim već godinama:
Ljudski mozak je spor. Trebaju se roditi i umrijeti milijuni genijalaca i budaletina da bi dotični zamijetio razlike i poštelao se evolucijski oportuno (što vrijednosno gledajući nemre biti ni bolje ni gore, jerbo su i vrijednosti u tranziciji i boli džoka sve nas i sve više sile jel' se to nama sviđa ili ne). I zato mi još uvijek funkcioniramo kao longplejka na 33 okretaja, unatoč svim mogućim iPodovima ovoga svijeta... Još uvijek mislimo da se nije OK seksati nakon određene dobi (iako smo svladali gradivo da ne bi trebali rađati PRIJE određene dobi), još uvijek moć brkamo s ljepotom (iako svatko od nas, čak i najveći luzeri, ima veću moć nego brojni kraljevi, osobito hrvatski), još uvijek od globalnog sela iliti svjetskog društvenog ustroja očekujemo da obavi zadaće rodbinske zajednice (je, svi bi djecu na svoju idealnu sliku i priliku, ali rijetko tko bi ih i odgajao, jerbo sad im duže treba, prije si ih mogao iskoristiti već oko 7. godine života, a danas u toj dobi tek kreću u ovisnost zvanu "škola")... Ma, ne da mi se nabrajati. Već ovim natuknicama sam vjerojatno izvrijeđala bar 70% ljudskog roda.
Ja bih danas o tranzicijskim ljudima. Onima koji nam posluže da bismo iz jedne faze svojeg života prešli u drugu. Višu, nižu, bolju, lošiju, svejedno... O ljudima koji su se zatekli u našoj blizini nakon neke razorne kataklizme koju smo, htjeli-ne htjeli, preživjeli, i sad su nam poštapalica; a nekima od nas, doživotna štaka.
Koliko je nas uistinu doživjelo samoću? Ne onu duhovnu osamljenost, onaj osjećaj da smo neshvaćeni, nego totalnu, tjelesnu, duhovnu, emocionalnu...? Ja nisam. Nikad u svim kombinacijama.
Uvijek je netko bio tu: bar tranzicijski netko. Ako me nisu shvaćali, neki su me bar ševili; ako me nisu ševili, bar su me razumjeli; ako me nisu voljeli, bar su me ševili/razumjeli; ako su me ševili, nisu me shvaćali/voljeli; i obratno. Ja njih nisam/jesam.
I uvijek smo znali da je to privremeno: kao i dinari, marke, kune, euri, longplejke ili kućanski aparati.
Napisala sam pjesmu u slavu svojih In-Between Guys, zbirke priča, dva romana... Da im pridam nešto što MENI fali: koliko-toliko trajanja.
A jebga! Takva civilizacija... A i njoj će doći kraj.

Do kad je seks normalna i očekivana ljudska potreba, a kad postaje predmet sprdnje? Danas sam primila ovu sliku u emajlu:
Uz prateći tekst: "Fotografija je snimljena u Centru za treću dob u Boca Ratonu u Floridi. Tečaj se zove 'Kako spriječiti Alzheimerovu bolest'. Tog dana se radilo na projektu 'Održavajte mozak vitalnim izradivši nešto po sjećanju'".
A jebga, nasmijala sam se! Ali zašto? Smijeh je izvrsna obrana od nečega što u nama pobuđuje strah, odvratnost ili bijes... Što je od toga razlog da su nam seksualno navudreni starčeki smiješni? Je li to zato jer nismo u sebi zatomili dijete koje mamu/tatu želi samo za sebe i ni po koju cijenu ne želi saznati što to oni, zapravo, rade iza zatvorenih vrata spavaće sobe? Ili zato jer nas oduvijek plaše starim pohotnicima koji će zloupotrijebiti naše naivno srce i tijelo? Zbog priča o zlim vješticama i čarobnjacima?
Ili zato jer se bojimo SEBE u toj dobi?
Ili smo popušili dogmu da seks ne bi trebao biti motiviran užitkom, nego prvenstveno prokreacijom?
Htjeli mi to znati ili ne, starčeki su još uvijek itekako seksualna bića; neki to sublimiraju, neki ne. Oni koji ne moraju, ne sublimiraju i seksaju se sve u šesnaest, ne znam točno kako, ali pretpostavljam da kad ima volje ima i načina, koliko god nama, kojima su standardni još uvijek dostupni, izgledali komično; ili gadljivo; ili nedopustivo.
Oni koji ne znaju sublimirati, a ne uspijevaju realizirati, gadno pate. Sjećam se svoje susjede, nekada čuvene glumice, još uvijek prelijepe starice, i njene priče:
Šetala je pored nekih kuća s vrtovima, a u jednom je sjedio zgodan stariji muškarac. Pozvao ju je da uđe, a ona je ušla. Pili su čaj, ili kavu, ne sjećam se... Odjednom joj je on rekao da je prelijepa žena. I zamolio je da mu sjedne u krilo. Ganuta, polaskana, a i sama željna, učinila je to. Stisnuo ju je za dojku. A na to ju je obuzelo gađenje, prema njemu, starom slinavcu i tom blesavom izrazu na izboranom staračkom licu, i prema sebi, vlastitoj gluposti, vlastitoj mlohavoj sisi... Odjurila je, uvrijeđena, i ispričala to meni, djevojčici koja još nije bila ni u predpubertetu.
A meni je to zvučalo kao neka bajka. Prilično strašna; nimalo smiješno.
Pokušala sam je skompati s mojim djedom, koji je aktivno ljubio isključivo na meni komične načine, ali nije išlo: za nju je seks podrazumijevao samo napete oblike. Šteta!
Mislim da svi patimo od kolektivne demencije: zaboravljamo da su se ljudi otkad je svijeta i vijeka seksali dok ne bi izdahnuli; što bi učinili negdje malo iza 30. godine života. Još uvijek napeti, valjda... A sad, kad smo si uspjeli produžiti postojanje, zašto se ne bismo malo opustili? Užitak je užitak, zar ne?

...a prodat ćemo se za dvije jabuke!
Hajde da se i ja malo pozabavim brojkama: moj prvi profil kliknut je cca 80.000 puta; drugi cca 70.000 puta; trenutni (samo) 8.500 tisuća puta, s time da se sad s ovog (vegavega8) profila ne dopisujem ni sa kime koga već ne poznajem od ranije.
Od svih tih silnih klikova otprilike polovica su bile nekakve ponude, a od tih ponuda 95% je bilo za razonodu bez ugrožavanja ušančeno udobnih života. I ne, u ovoj tvrdnji nema ni trunčice osude, jerbo ni ja ne želim ispretumbati svoj život da bude neudobniji nego što jest.
Dakle, nije ljubav najvažnija, nego UDOBNOST. Naša cijela civilizacija se vrti oko toga tko je ima više i kako je steći ako nam nije dovoljno udobno. Ljubav je tu samo ukras, bonus, zastavica kojom mašemo iz duboke fotelje, prežderani mesinom zalivenom vinom (ili pivom, ovisno o ukusima), desert na kraju duuuugoooog objeda u kojem smo zajeli svoj život; AKO je život sloboda.
Ako nije: uslast!

Opisuje danas prija Nicci dva medvjeda kojima je kroz električnu žicu štapom gurala jabuku u premalen kavez. A mene te mečke neodoljivo podsjetile na ljude, bračni par, recimo, koji tavore u svojem skučenom životu i mrzovoljni čekaju da im netko ubaci malo sreće.
I nije da im čovjek ne bi dao, nego, opasno je to: žica je pod strujom! Samo malo nespretnosti pa nadrljaš i sama. Priznajem, nisam toliko velikodušna kao prija Nicci: jednostavno, ne idem u zoološke vrtove; niti u tuđe brakove; a ni općenito u tuđe živote, ako su okruženi električnim nabojem.
Licemjerna sam, znam... Uistinu mi smeta spoznaja da takvi kavezi postoje, a ne poduzimam ništa, ni za mečke, a bormeš ni za ljude. Štoviše, znam da i sama živim u kavezu, ali se pravim da nije tako, jer nije baš skučen, mogu se ja tu prošetati, izvaliti, čak i igrati skrivača: mogu misliti "kad otplatim kredit, kad mi ugine pas, kad procijenim da vrijedi"...
Ali, je li mi bolje nego Niccinim medvjedima u zoološkom vrtu? Oni će sad na zimski san, siti i spokojni. I ja ću, ali samo dijelićem duha, dok će ostatak morati žestoko prionuti za opstanak. Tko zna hoće li tu uopće biti ikakvog užitka?
I sad razmišljam, moglo bi biti, kad bih... Kad bih odustala od svojih malih zadrtosti tipa "treba zaraditi penziju". Ma kakva me penzija spopala?! Otkud?! Očigledno je da penziju zarađujem DRUGIMA, a ne sebi, meni je tak svejedno, radila-ne radila... Tom svojom nepromišljenom vjerom u sustav koji se odavno raspao perpetuiram društveni ustroj koji mi ne odgovara i kojem sam potpuno nevažna, osim dok mu pridonosim, a koji je - najvažnije od svega - ta ograda pod strujom.
Samo, ja NE ZNAM živjeti u divljini; zaboravila sam slobodu. Padaju mi na pamet raznorazna rješenja, ali svako, baš svako je unutar ograde, i ni jedno, baš niti jedno, ne isključuje struju, ne otvara vrata, nego samo malo poboljšava udobnost kaveza.
A tek kad zamislim ograde koje nisu nabijene ekonomskim šokovima, nego onim emocionalnima, ili vrijednosnima... živote skučene strahom, ranjivošću, odgovornošću, zadrtošću, nevjericom u vlastitu snagu... Ja bar mogu sanjati neki čopor kojem bih se pridružila kad bih uspjela srušiti ogradu.
Do zimskog sna, možda su dobre i jabuke. Ne znam, ja bih ih odbila. Vjerojatno je to glupo, ali bih: mislim da je bijes bolji nego utješna nagrada. Jer ima perspektivu.

"Nemaš pojma kako je dobro kad te sve to konačno prestane drmati!" Rekla je moja kolegica, u srednjim pedesetima, meni, tada u srednjim tridesetima.
A ja to nisam mogla pojmiti: jerbo, to je drmanje - naklonosti, žudnje, strepnje, upoznavanja, ushita, razočaravanja - oduvijek bilo okosnica mojeg bića; uvijek su me doživljavali kao "strastvenu osobu"; a ja sam to uvijek željela biti.
Voljela sam zaljubljivanje, voljela sam srh zebnje niz kičmu, nategnutu strunu očekivanja u želucu, odlučnost udova da se svide, urušavanje uma u ključna pitanja životne pohote, ne samo seksualne, koja je metafora, koja je izmišljotina prema meni ravnodušnog života koji stremi uvijek dalje i još, kroz mene, ili mimo mene, svejedno mu je...
Ali, meni nije. Bilo. Već dugo nisam pohotna, a ipak sam živa, ne uspijevam to zanijekati. I puna sam žudnji: za udobnošću, za ugađanjem, za opuštanjem, za mirom...
Starenje je (valjda) poput terminalne dijagnoze:

Prvo si ne želiš priznati: panično mršaviš, obnavljaš garderobu, zavodiš, družiš se s mlađima, seksaš se kao nikad prije, doslovce, jerbo ovog puta više nemaš toliko volje;
Onda se raspigaš: Prerano je! Jebem ti genetiku! Nije fer! Živim u odvratnoj kulturi koja ne zna cijeniti moju zrelost! Treba mijenjati stavove, a ne mene! JA to ne zaslužujem! Uopće se ne osjećam starom, ne izgledam tako... LAGAT ĆU!
Zatim se malo cjenjkaš: Dođeš na Iskricu. Misliš si, ako mi se sad posreći još jedna ljubav, ma, ne mora biti ljubav, neka bude strast, ma ne mora ni strast, malo radosti, priznat ću da je dosta. Još samo jednom, još samo jedan krug! A onda ću biti dobra starica, ništa više neću tražiti, brinut ću za druge dok mogu, a onda za sebe, da nikome ne budem na teret, podučit ću mlade da ne moraju tratiti vrijeme kao što sam ja...
Slijedi depresija: to nije TO. Sve sam poduzela, a to opet nije TO. I sad moram živjeti dalje, bez TOGA. Zahvalna što sam uopće živa. Sretna što ne oskudijevam, ni u čemu, osim u TOME. Jebiga.
I konačno, prihvaćanje: Tako je kako je. Svi su to prošli i svi će proći. Neki su čak i preživjeli. Doživjeli još gore. Ma, ovo je super, što mi fali? Više ništa NE MORAM; a svašta još MOGU.
I onda uslijedi novi pubertet: ona povišena svijest o sebi, o promjenama u sebi, na sebi, ali bez strepnje, jer konačan ishod je potpuno izvjestan - bolje neće biti.
Pa uživaš u onome što jest. Da, možda je sloboda zaista onda kad nemaš što izgubiti? Ne znam, nemam povjerenja u ovisnike poput Janice... Ali, oduvijek volim ovu pjesmu, koju sam prvi put pročitala potkraj svojih dvadesetih (prijevod šlampav i nedorađen, moj):
UPOZORENJE
 
Kad ostarim, nosit ću ljubičasto
S crvenim šeširom koji ne paše i koji mi ne stoji
I penziju ću potrošiti na rakiju i ljetne rukavice
I satenske sandale, a doma ću reći da nemamo za putar.
Sjest ću na pločnik kad se umorim
I u trgovinama krkati reklamne uzorke i pritiskati alarme
I štapom ću drndati po javnim ogradama
I nadoknadit ću svu ozbiljnost svoje mladosti.
Izaći ću na kišu u šlapama
I brat ću cvijeće iz tuđih vrtova
I naučit ću pljuvati
 
Možeš nositi grozne majice i udebljati se
I izjesti kilu i pol kobasica u jednom cugu
Ili tjedan dana jesti samo kruh i kisele krastavce
I skupljati kemijske i obične olovke i podmetače za pivo i svašta u kutijama
 
Ali sad moramo imati odjeću koja ne propušta
I plaćati stanarinu i ne smijemo psovati na ulici
I moramo davati dobar primjer djeci.
Moramo pozivati prijatelje na večeru i čitati novine.
 
Ali možda bih trebala već pomalo vježbati?
Tako da se ljudi koji me poznaju ne iznenade previše i zgroze
Kad odjednom ostarim i počnem nositi ljubičasto.
 
Jenny Joseph

Kad god je nogomet, ponovno se prisjetim da su muškarci bitno drugačija bića od žena.
A prisjetim se i vremena kad je u obitelji postojao samo jedan televizor: nogomet je bio crni dan za majku i mene. Ništa od naših serija, filmova, kućom struji napetost, ne smiješ prolaziti ispred ekrana, svaki čas živčano "Donesi" ili "Gledaj ovo" ili "Pizda vam materina nesposobna", a onda eksplozija radosti, "Gooooool", koju ne možeš podijeliti jer si smrknuta zbog nepravednog odricanja; ili, još gore, turobna nadrkanost koju nisi skrivila, jer su ONI izgubili, ali ipak bi ti mogla dobiti jednu za uho ako ne pripaziš.
Pokušavale smo se evakuirati u kino ili u posjet maminim prijateljicama za nogometnih dana, ali mu nismo uspijevale umaknuti: dočekalo bi nas beskonačno prepričavanje nerazumljivih događanja na terenu, i svejedno opet ta neshvatljiva euforija ili živčana žalost...
Postalo je malo bolje tek kad smo kupili drugi televizor. Opet je bilo natezanja oko toga tko će svoje gledati na onom većem i boljem, majka i ja bismo redovito izgubile tu bitku i šćućurile se pred "svojim", osluškujući zvukove iz dnevnog boravka, spremne za saniranje posljedica kakve god bile...
I tako zahvaljujući nogometu danas znam da su muškarci osjećajna bića. Sposobni za duboke strasti i veliku patnju. Kao i nesebičan ushit. Sve dok pobjeđuju. Oni sami, ili oni koje vole.
Njihove pobjede nisu iste kao naše: u njihovima, netko uvijek mora biti poražen. Do nogu. Što više. Nama je OK i izjednačen rezultat. U stvari, najsretnije smo kad je tako, kad pobijede obje strane, kad svaka dobije nešto čemu se veseli - inače nas peče savjest. Osim kad se radi o ljubavnim protivnicama. Ma, i onda, bar malo. Evo, ja sam svakoj svojoj željela da si nađe nekog dobrog tipa, ne ovog mojeg, i ne baš tako dobrog, ali približnog. I da bude sretna. Ono, fakat sretna, dovoljno sretna da je zaboravim(o).
Ne znam tko danas igra, ali cijelo popodne viđam po gradu nabrijane navijače. I zato sam se danas ponovno prisjetila, treba muškarcima priuštiti pobjedu. Ne milost, ne sućut, ne toplinu: trijumf. Ali, bez našeg poniženja.
Ali kako? Kad su tako nestrpljivi... Mislim da im je i sat i pol utakmice već pomalo predugo... Kako ih navesti da izdrže igru - udvaranje - u kojoj oboje pobjeđujemo, ali oni više?

Sanjala sam noćas da mi je Habucibe prodao stan za samo 60.000 njemačkih maraka; i to u dobrom kvartu. A stan je jeftin jer ga je prodao kao poslovni prostor.
Ne, nemojmo primjenjivati stvarnosnu logiku na ovaj san, iako je ima, a meni je shvatljiva: želim promjenu. Poslovnu. Želim posao koji mogu živjeti. Onakav kakav bih radila i kad mi ne bi plaćali.
A onda sam još sanjala i da odlazim u Australiju, a u snu sam se sjetila, znajući da sanjam, da je tamo jedan Iskričar koji mi je drag, a mislim da sam i ja njemu... Sve u stilu "Što se babi htilo, to joj se i snilo". A znala sam da sanjam. Cijelo vrijeme.
Jer više nisam ljubavni kamikaza; a bila sam.
Ne, nisu to samo sponzoruše i sponzoraši: to su ljudi koji od ljubavi traže da im procijedi život i ostavi samo krupne dijelove, one najvažnije, najslasnije, koje će umiješati u neki drugi život i onda biti netko drugi s nekim drugim tko već jest ono što bi oni htjeli biti.
To su ljudi koji uzlijeću u ljubav ustremljeni u sladostrasni trenutak vlastitog ukinuća, u kojem će se stopiti sa svojim idealom. Nečeg snažnog; apsolutnog.
To su ljudi koji ne vole svoj život, ne vide mu smisao: i zato će ga spremno raspršiti u subatomske čestice čiste energije koja se može okupiti u nešto drugačije.
Je li slučajno što sam tako voljela baš onda kad sam bila u najdubljoj depresiji? I to ne jednog, nego dvojicu odjedared. Voljela sam u njima sve ono što jesam, a još više ono što nisam, što bih htjela biti... Htjela sam učiti; htjela sam da me unište. Da, obojici sam rekla, "Tražim nekoga tko će me razoriti".
Seks nikada nije bio bolji. Kakva "mala smrt"! Big bang!!! Svaki put. Nekoliko puta.
A nikako umrijeti.
A ipak sam umirala, samo sporo. Jako polako. Učeći o njima. I tako o sebi. Bili su čudesni, ali ne i čudotvorci.
Pitam se jesmo li se uopće voljeli? Ili smo voljeli to učenje? Jer, svaki muškarac voli biti Pigmalion. Ali, u srži svakog učenja jest da učenik odlazi od učitelja. Eliza ode, u izvorniku Bernarda Shawa.
U holivudskoj verziji njih dvoje ostaju zajedno. Jer Hollywood je za suicidalne.
Kamikaze odlete u promjenu. U blato i glib svakodnevnice u kojima su apsolutno ono što mogu biti.

Ptičica
Tko to, tko to šuška?
Ptičica sa grane,
moli i pjevuška:
"Dajte malo hrane!
Mrvu jednu, dvije, tri!
Dajte meni, ci, ci, ci!"
(Narodna brojalica, izvor: http://www.squidoo.com/narodne-brojalice-i-djecje-pjesmice )
Svašta se broji na ovoj našoj Iskrici: komentari, ispijene kave, susreti, ljubavnici, ljubavi, brakovi, razvodi, raskidi, pogledi, pregledi, nickovi, prijatelji, neprijatelji... a zapraf se ne zna što znače ti brojevi.
Evo, ako se netko ženio tri puta, kaj sad to znači? Da je a) neodoljiv, b) formalist ili c) da mu brakovi ne idu? Je li mu taj broj preporuka ili nedostatak? Iskreno, ja ne bih eksperimentirala... Mislim, ne znači da ne bih kavu popila, da ga ne bih ljubila, niti da se ne bih zaljubila, ali bormeš bih se jako uzbunila čak i na zveckanje bračnih praporaca.
Ili broj ljubavnika. Jesemti, ja svoje nikad nisam prebrojala! (A vi si sad mislite koliko ih je.) Jerbo mi taj broj ne bi značio ama baš ništa: ima ih koliko ih ima jer se niti na jednom nisam uspjela zaustaviti. A ne mislim da je to dobro, za mene, prije svega. Ili jest...? Da sam imala sreće odmah (ili jako brzo) nabasati na tog jedinstvenog štopera, ne bih li se danas pitala što sam sve i koga sam sve propustila, ima li bolje ili boljega...? Tko zna. Ovako mogu brojati i nabrajati propuste, razloge, isprike, ili ushite, orgazme, razlike i raznolikosti, ali neću, jer nema smisla s obzirom da bi tako moglo unedogled, bez ikakvog pravog uvida. Ono konačno se nije dogodilo. Nula. A ništica je apsolutna.
Slično je s brojem ispijenih kava, susreta, pogleda i pregleda, komentara, prijatelja: po mojem (a ne tvrdim da je to jedino ili potpuno ispravno gledište), sve dok se broji, ne štima: kad imamo dovoljno, višak je nebitan. Brojimo kad nam fali.
A kad smo namireni, onda malo kokodačemo:
Koka i pilići
pi, pi, pi, pi, pi, pi, pi, pi,
gladni smo ti, mama, mi!
ko, ko, ko, ko, ko, da,
meni zrno, vama dva!
(Izvor: ibid)

Neki moji prijatelji iz inozemstva nikak nisu uspijevali skužiti kakva je to odjeća "za po doma"; kuže oni onu "za posao", ali ovu domaću - nikak. Jerbo oni imaju sportsku, ležernu, formalnu i tu poslovnu, nerijetko propisanu odjeću, ali ovu "za po doma" jock. A mene je pak bilo pomalo sram objasniti da je to ona odjeća u kojoj se ni mrtva ne bih voljela pojaviti u javnosti: uglavnom stare isflekane cunje.
Nakon tog (neuspješnog i neiskrenog) objašnjavanja sinulo mi je da bi "za po doma" doista mogla biti mala hrvatska idiosinkracija; i to ne samo glede odjeće - imamo mi i ljude "za po doma":
One cure/dečke s kojima se ni mrtvi ne bismo pojavili među prijateljima; one prijatelje koje ni mrtvi ne bismo predstavili drugim prijateljima; rođake za koje tvrdimo da se nikad nisu rodili ili da su umrli...
A to je simptom totalnog pomanjkanja samopoštovanja! Amputacija kompletnog jednog dijela vlastite osobnosti!
Kako je moguće npr. družiti se ili se ševiti  s nekim i uživati u tome, a istodobno tu osobu jednostavno zatajiti? I po čemu je moj dom manje bitan od kafića ili ulice? Zašto toliko držimo do tuđeg mišljenja?
Priznajem, i ja sam imala ljubavnika "za po doma": tajila sam ga jer je bio neobrazovan. Totalno. Prirodno inteligentan (gluh, ali je čitao s usana i komunicirao na hrvatskom, engleskom, njemačkom i talijanskom), prelijep, ali... Kako ću ga dovesti među svoje prijatelje, koji su svi ushićeno kliknuli kad sam našla muža na doktorskim studijima "Ah, konačno jedan pravi intelektualac za našu Vegu!"?
Glupača! Ja! Kad danas usporedim ovu dvojicu, razliku vidim zaista isključivo na papiru: obojica su me voljela; obojica su bili prilično mutavi; s obojicom mi je bilo lijepo. A ovaj "za po doma" se čak i više trudio, doduše, možda samo zato jer mi nije bio u kući, za razliku od muža. (I ne, ta dvojica se nisu događala istovremeno.)
Je li isprika to što sam bila mlada i nezrela, a osobito ovo drugo, jerbo više i nisam bila tako jako mlada, u srednjim tridesetima...? Dvije godine sam ga tajila, a onda sam slučajno nabasala na prijateljicu i jebga, predstavljanje je bilo neizbježno. Ona mi je rekla da mi je veliki kompliment što takav muškarac želi biti sa mnom.
Ali, čak i da nije bila u pravu, čak da je on bio netko koga samo majka može voljeti, a nitko poštovati, JA sam bila s njim, MENI je bilo lijepo, i taj osjećaj je MOJ, meni pripada... Zašto sam ga tako spremno otfikarila zbog straha "što će drugi misliti"?
Jerbo, iako ljudi često započinju rečenice s "Ja mislim", činjenica je da uopće ne misle, nego prislanjaju šablone o naš život i onda procijene jesmo li stali u njih ili stršimo. A čak i kad misle, nitko od njih neće zasukati rukave i odživjeti MOJ život. Možda će mu svojim razmišljanjem malo pomoći, možda odmoći, ali to je sve... Oni ne mogu biti ja.
A ja sam takva kakva sam: WYSIWYG. Ako vam to nije dobro, sve pet, produžite dalje, jerbo nemrem ja sad na lobotomiju ili total makeover da bih se prilagodila svakome tko ima neku zamjerku.
Druga je stvar ako JA ne želim biti osoba koja po doma nosi stare isflekane cunje i ševi gluhe polupismenjakoviće; ali jebga, onda treba promijeniti garderobu i ljubavnike, a ne ih skrivati.
Za posao ću spremno odjenuti što se traži, jerbo ondje ne predstavljam sebe, nego firmu koja mi plaća da projiciram određenu predodžbu o njoj. A po doma... Cunjasta. Ili ušminkana. Kako kad.
A ista takva i na ulici, u kafiću i na Iskrici. Jer, sve sam to ja. 

Ako nick nema 8 (osam) slova i 4 (četiri) sloga, bez obzira na kombinacije suglasnika (v, g) i samoglasnika (e, a), to nisam ja. Moji nickovi za blog su:
vegavega8
vevegaga08

Jerbo nema razloga: kad pogledamo unatrag, vidimo da je svijet danas dobar onoliko koliko jest dobar zahvaljujući pametnim ljudima: nekom snalažljivom koji je skužio kako se pali i održava vatra, nekome tko je zakotrljao prvi kotač, nategnuo tetivu preko krajeva šibe i smislio luk...
Povijest pamti pametne, darovite i nekoliko ekstremno utjecajnih luđaka; za samo glupave nema memorije. Osim ako se ne prikrpaju nekom luđaku i tako mu povećaju utjecaj. (Mislim, je li Neron zbilja sam mogao spaliti sve one zgrade?)
Ipak, kopka me kako je histerični patuljak poput Hitlera uspio uvjeriti onoliko ljudi, a među njima i podosta bar kulturnih i obrazovanih, ako već ne i pametnih, da njegovo dernjanje ima smisla? Pa pogledajte ga samo na snimkama: da ne znam za posljedice tog mahnitanja, mislila bih da je loš glumac iz neke slapstick komedije! A ni Mussolini nije bolji. Ili ona sumorna faca Staljin... A našlo bi se i kod nas kamenih ili histeričnih lica za popizdit, ali se ne usudim imenovati, jerbo je to još friško.
A činjenica je da ti razmahani mališe ipak dijele mjesta u enciklopedijama s konstruktivno uvrnutim tipovima kao što su bili Leonardo da Vinci ili Einstein, Steve Jobs, Bill Gates, Charles K. Kao, Willard S. Boyle, George E. Smith (ova zadnja trojica su lani dobili Nobelovu nagradu za fiziku, ako niste znali, a vjerojatno niste, iako znate tko je Dolores Lambaša, koju će povijest - ipak! - potpuno zanemariti).
Bila sam na nekom predavanju filozofa i etičara koji su se jako žestili zbog fundaMentalizma: vele oni, kad svijet postane jako kompliciran, kad je znanost razumljiva samo stručnjacima koji kopkaju po nekom njenom detaljiću cijelog svojeg genijalnog života, kad je politika nepregledna u kauzalnom nizu ekonomskih poteza i posljedica, kad nema univerzalnog moralnog koda, sve što ljudi žele jest nešto - jednostavno. FundaMentalno. Nemoj ti tu meni komplicirati s ljudskim, ženskim, rasnim, vjerskim, seksualnim i inim pravima... Ima da se zna: ovo je Pravo, a ovo Krivo. Jasno i nedvosmisleno, tak da se svaka budala zna opredijeliti.
I onda luđaci dobiju šansu. Jer je mahnitost a) uvjerljiva, b) zarazna i c) jednostavna. Za razliku od pameti, koja uvijek bar malo oklijeva jer a) dopušta mogućnost da nije sasvim u pravu, b) traži eventualnu pogrešku i c) ne očekuje jednoumlje. A i ne voli petljati s luđacima.
Ipak, ne osvrćem se gnjevno. Vidi prvi odlomak.

"Ne želim izgubiti u ljubavi" ("I Don't Wanna Lose At Love") Tanite Tikaram iz 1998. godine bila je himna moje pretposljednje kockarske ljubavi (posljednja se - valjda? - desila nekoliko godina kasnije, baš ovdje, na Iskrici).
Kockarske ljubavi su istovremeno nepromišljene i proračunate, ovisničke i ucjenjivačke, ropske i porobljivačke... Gadne. Nikad više ne bih htjela tako voljeti.
Jer takva ljubav samu sebe ne cijeni, a od svojeg objekta (aha, nisam pogrešno izabrala riječ!) očekuje namiru kao da joj s pravom pripada. Takva ljubav upada u tuđi život i zahtijeva da joj se napravi mjesta, umiljavanjem, cendranjem, potkupljivanjem, ucjenom, kako god... kao da ima pravo na to. Takva ljubav točno zna što, kad i koliko daje i pedantno bilježi što je, kad i koliko dobila, a nikad nije zadovoljna, jer želi sreću, ali sreću ne daje, jer sreću ne poznaje. Možda je ima, možda joj je tu negdje, ali je ne poznaje - ne PREpoznaje. I ništa, baš ništa je zato ne zadovoljava, jer takva ljubav ne izlazi iz vlastitog autističnog kruga. U kojem se sposobna dugo, dugo vrtjeti, bez obzira na svoj objekt, bez obzira na njegove postupke, prisutnost ili odsutnost... Uvijek kivna, uvijek nenamirena, uvijek ovisnički puna nade da će sljedeći potez donijeti zgoditak, veliki, najveći, i onda će sve biti bajno i sjajno.
Ta moja predzadnja kockarska ljubav me toliko iscrpila da je zadnja već bila put prema izliječenju: kao prvo, ulog je bio manji - očekivanja su bila skromnija; kao drugo, počela sam se snalaziti s onim što imam sama, prepoznavati srećice u vlastitom životu; a kao treće, postala sam zahvalna: za to što ljubav uopće osjećam.
Da, treba zahvaliti na tome: to trenje želja o osjećaje, osjećaja o okvire vlastitog života, to učenje o tuđem, taj izlazak iz svog mentalnog sklopa, koji se odjednom rasklopi, otvori, i može primiti novo, može naučiti kako se staro zove - to je sreća. Ta spremnost da priznamo sve, i dobro i loše, i slabo i snažno, i da sve bude važno... I naše, i tuđe.
Uspjelo mi je jer sam o toj zadnjoj kockarskoj ljubavi pisala priče. Jer sam sve ovo što sam sad nabrojala izvukla iz sebe, izvukla iz njega, stavila u riječi, unizala ih u rečenice, okupila ih oko pitanja i onda ih pogledala, razmotrila i pustila neka se raspletu u odgovore. Ne one koje sam žarko željela - nego one kojima su težili, po svojoj naravi, po istini situacije.
I onda sam shvatila: u ljubavi ne možeš izgubiti. Nije to kocka.
Ljubav prepoznaje drugu OSOBU (ne objekt), upoznaje ju i daje joj što treba, a voli je zato jer ova doista ima ono što našoj duši, tijelu i načinu života treba. I onda to nije "borba u tuđem svijetu", kako kaže Tanita... Nego šetnja. Ili ples. "Čovječe ne ljuti se", uz osmijeh.
A Tanitina pjesma je zbilja lijepa; i bolna. Evo linka:
http://www.mtv.co.uk/artists/tanita-tikaram/video/i-dont-wanna-lose-at-love 

...odmor je definitivno gotov. Tu sam, na asfaltu, a ne na stijenama, ne na plaži.
A tu je džungla, ona na asfaltu, odvratnija od svake prašume u kojoj vlada zakon jačega: jerbo, u gradskoj džungli ili nema zakona, ili je po volji bezobraznijeg, ili bogatijeg.
Jesam li danas ipak, ipak uspjela istjerati nešto malo pravdice...? Ne znam. Ali bilo je ovak:
Moj vremešni šaponja i ja krenemo u higijensku ophodnju, uredno oboružani povodnikom za njega, a on je na njemu, vrećicama za njegovu kakicu i paprenim sprejem za agresore na njega; ili mene, na što ne računam u prijepodnevnim satima. I već na prvom travnjaku krajičkom oka spazim nekog povećeg cucka (sibirski vuk, tak nešto, lijepo za popizdit, ali dvostrukih dimenzija od mojega i agresivno, jerbo nas je već jednom jurilo po kvartu dok je vlasnica dovikala s 30-ak metara "Moj pas je dobar!"), bez povodnika, bez vlasnika, a za vrećice ne znam.
Ne vidjevši, dakle, ni vlasnicu ni lajnu, povučem svojega malo dalje, ali ne lezi vuče, krene ovaj prema nama, pa dođe, pa se iskezi, pa nakostriješi, a moj uzvrati. A ja sprej iz džepa pa u smjeru iskeženog agresora. Ne u oči, ni slučajno, nemam ja niš protiv cucka, koji je dobar ili loš proporcionalno razumu svojeg vlasnika, ali imam svašta protiv indolentne dotične, koju ugledam spokojnu u obližnjem kafiću.
E sad, ne znam je li vuku nešto stiglo do očiju, do njuške sigurno jest, jerbo je podvio vučji rep i odjurio vlasnici, a ta je pak, sa svih svojih metar osamdeset u tajicama i boksačkoj majici preko nablidanog poprsja prijeteći pojurila prema meni, s mojih metar šezdeset osam bez zamjetne mišićne mase, uz kletve i zahtjeve da joj predam sprej, svoje ime i prezime i vjerojatno veći dio svjetovnog imetka. Što sam sve glatko odbila i na prvu sljedeću psovku pošpricala i nju, po ramenu, iako već prilično neprisebna.
Zbog spoznaje da mi je mobitel ostao doma, na punjenju. Veli ona, zvat će policiju. Super, kažem, ajmo. Pričekat ću.
Jerbo ONA krši zakon: pas, bez obzira na veličinu, dob i osobne sklonosti, MORA biti na povodniku. I kvit. To je zakon. Moj jest, njen nije. Papreni sprej se legalno kupuje upravo zbog takvih i nije ga kažnjivo primijeniti u samoobrani, kako protiv četvero-, tako niti protiv dvonožaca.
E, sad se ona malo skulirala, ali bi da joj ja platim pregled psa. A ja ne bih. Ja bih pričekala policiju.
Ma, bit će predugi log, dakle ukratko, cura se pravila da zove murju, a nije, jerbo se nitko nije pojavio sve dok je ja nisam pozvala od kuće, nakon što sam obišla kvart, vratila se na poprište i pitala gdje je policija i kako je pas, elem da bi me bilderičin momak i valjda suvlasnik vuka zalio nekim pićem koje, srećom, ne ostavlja fleke.
U međuvremenu sam se raspitala u prepunom kafiću, kao i kod radnika na obližnjem gradilištu što su točno vidjeli i kako će svjedočiti. Elem, nitko nije vidio apsolutno ništa. Niti gospođa s malenim cuckom na povodniku koja je stajala tik uz nas. Ne zna ona što je bilo prije, veli. Prije vas ni ne pitam, kažem ja, ali vidjeli ste sad, ovo izliveno piće. Ne, nije.
Ok, došla je policija. I tu ima ljudina. Bar se nadam, unatoč traču koji kruži kvartom da namjerno žmire na pseće nasilnike, jerbo se tu negdje organiziraju borbe pasa, a oni navodno imaju udio. Policajac je saznao sve što je trebalo, unatoč sljepoći i nijemosti svjedoka, dao mi potrebne podatke i saslušao moje uzrujano trabunjanje; uz kratak i slikovit komentar onih kojima psi služe kao produžetak nečeg očito manjkavog, što god to bilo, genitalno ili mentalno.
A u cijeloj ovoj priči mene ne uzrujava nabildana glupača s neodgojenim vukom: ne, takvih je uvijek bilo i uvijek će ih biti, sve dok ih se ne pripitomi, ne sankcionira ili ne eliminira. Mene uzrujavaju ove biljke okolo.
Jer one tvore džunglu. 

Onda ti se sviđa i kvit. Sviđa ti se i ovakva slika:
S posla, kaže, ubi ga rad... Sviđaju ti se cipele, sviđa ti se kak drži noge, i trapke su dobre. Sviđa ti se.
"Ali", "osim", "ipak" i slični veznici postaju nebitni, kondicionali rijetki, a rečenice kratke, slatke, izravne, uz osmijeh.
Takva me sviđanja podsjećaju na vedra jutra, kad svaki sat donosi još više sunca, kad je toplina ugodna, kad ničega nije previše; a ni premalo. Ne bojiš se večeri. Ni kraja dana.
Već dugo se poznajemo, on i ja. I bilo je krajeva, i bilo je početaka, i nije bilo sve što je moglo biti, ali najvažnije: nema žaljenja. Uvijek mi se sviđa baš ono što jest.