Ručkić krčkić

Svaki dan vam ja ovamo dođem i poželim nešto napisati. Sjednem, razmislim i... "Ne da mi se", kažem. Ali, nije to sasvim točno. Zapravo ne vidim tome svrhu, osim nekako osmisliti vrijeme dok ručkić krčkić ili kad smišljam što ću dalje, konkretno, opipljivo dalje.

A pisala sam, jel'da? Puno, nesebično, nerijetko jako dobro. Ne samo ovdje, svugdje, ne samo na internetu, doista SVUGDJE. Poanta je u SMISLU. Zato osmišljavanje.

Kajaznam, ne mogu tvrditi da je to neko univerzalno pravilo, ali ja uvijek pišem za nekog idealnog čitatelja: nekog pozornog, senzibilnog, dobrohotnog, živo zainteresiranog; nekoga koji će shvatiti SVE, čak i ono što ja sama pišući ne uviđam, i čija će kritika biti na mjestu i u mojem najboljem interesu, točnije - u najboljem interesu priče koju pričam. Jer, u svakoj priči sam samo jedna ja; a ima puno mojih inačica.

I zato je lakše, izazovnije, zanimljivije i poticajnije pisati u mediju u kojem nikoga ne poznaješ. Zapravo, najbolje je pisati kod kuće, u svojem računalu, neuciljanom Nekom, a taj će biti idealan (nadaš se). Jest, svako toliko te zasvrbi da to pokažeš, zatrebaš malo navijanja, malo provjere, malo procjene... Pa pokažeš nešto. I onda ideš dalje, nakon tog predaha, ja najčešće ipak opet po svojem, ali da, drago mi je uvijek kad vidim bar da je priča razgovjetna; i da to netko (ipak!) pročita.

A ovdje uvijek nekog ima. I uvijek bi netko nešto iskomentirao, nerijetko priblesavo, primitivno, plitko, površno, bukvalno, zlonamjerno, napadački, zapravo odvratno, i nerijetko bi me takav razgovor ne potaknuo u pisanju, nego u promišljanju tko je osoba koja to piše i zašto takve reakcije... Skraćeno, reakcije su redovito bile na pretpostavljenu osobu koja piše, a vrlo, vrlo rijetko i iznimno na tekst sam po sebi; na vrijednosti iz kojih je ispleten, a posljedično i na osobu koja ih je u stanju prezentirati, čak i ako nisu njezine, nego nekog lika iz priče - ne mogu to ovdašnji razlučiti.

Možda sam zbog vas prestala biti pisac, misleći, ajme, pa ja pišem za TAKVE?, ali sam postala sretna žena. Znam tko sam i tko nisam i postupam u skladu s time. Evo, upravo sam opet odbila zaraditi nekoliko desetaka tisuća kuna (glupo, reći će mnogi), jer to nije u skladu s mojom osobnošću, načinom života i vrijednostima.

Hm. Jesam li ikada pisala za VAS? Jock majci, ne, nisam. Pisala sam prije svega za sebe, ali uz nadu da i u ovoj anonimnoj masi postoji taj neki/neka idealan čitatelj. Upoznala sam vas i ustanovila da ne postoji. Ovdje postoje supisci, ljudi koji također pišu više zbog sebe, a manje zbog drugih, ali na jedan meni shvatljiv, iako ne i moj način: ljudi koji pišu sebe. Svoje narativno ja.

Znate da je samo 7% komunikacije verbalno? Dakle, u reali nas ljudi imaju još 93% fore nekak smjestiti u svoj svijet i svoj svjetonazor (ako ga imaju), a ovdje tih mizernih 7% eksploatiramo do maksimuma, najčešće pišući tko bismo HTJELI biti, a ne tko jesmo. I ja sam tako. Svi mi tražimo nekoga tko ima sličan mozak i živi u svijetu nama shvatljivom i nama prihvatljivom, tako da naš bude manje usamljen u tom nepreglednom svemiru ispričanih i neispričanih ja, oko kojih kružimo svojom usamljenom putanjom, do ludila dosade, bez sraza, bez igre ispreplitanja, bez svjetlosti koja već nije ofucano prastara...

Ja koji sam htjela biti ovdašnjima nije ni shvatljiv, ni prihvatljiv. I glečte, da nema interneta, ja to možda ne bih uvidjela dok sam živa! Vaš animozitet, prostakluk, plitkoća i zlonamjernost osvijestili su me i osvijetlili u tako jasnom kontrastu da sam se morala uvidjeti, a uvidjevši se i zavoljeti, toliko drugačiju od svega toga vašega što ne volim. Da, ovdje je daleko bolje biti omražena nego omiljena: jer podgrijavanje neke mlako (a nerijetko i nemušto ispričane "ja") zapravo ne vodi nikakvoj STVARNOJ promjeni. Ostajemo isti kakvi smo i bili, i podjednako zblenuti što nismo sretni(ji), a tako smo se lijepo ispričali. I smislili. Ali nismo osmislili.

I to vam je to.

Narativni ja koji je ovo napisao (jebemti seksizam muškog roda za JA!!!) nema više potrebu za provjerom; niti radoznalosti za destrukciju vaših ispričanih ja, iako vam je zasigurno korisnija nego povlađivanje, koliko god bila neugodna. Ostajemo svatko u svojoj putanji, u svojoj galaksiji, u svojem sustavu... Samo, kod mene se konstelacija promijenila. I prija mi ta promjena!

Niš od spremanja danas - uspjela skinuti umjetne boreke, vjenčiće i nakit s najgornje police u špajzi bez lomljave staklovinja, i to je to. Također otkantala nekakav dogovor za koji ne znam jesam li raspoložena ili ne, jer danas ne funkcioniram po uobičajenom rasporedu (a cijenim što je ta osoba spomenutog uobičajenog rasporeda svjesna) i uživam u tome, i ništa mi ovaj dan neće pokvarit, što reče neki raspjevani Dalmoš...

Dolje niže se priča o seksu. Ja to nemrem. Mislim, nemrem ovak, bloški. U stvari, rijetko kad sam uopće pričala o tehnikalijama seksanja. Osim kad sam bila jako mlada, ali to bi onda bile svojevrsne seksualne radionice, našlo bi se nas nekoliko cura i nekoliko momaka prema kojima nismo imale pretenzija, pa ajmo, usporediti iskustva, razviti znanja i vještine.

A imala sam puno ljubavnika. Zaista. I sa svakim mi je bilo lijepo, u stvari, tek ovdje, na Iskrici, uvidjeh da postoje stvarno zakinuti i stvarne šeprtlje. Ali, kajaznam, imam sreće, imam tijelo koje odreagira na praktički svaki poticaj, imam um i maštu koji odrade i ono što lover ne umije, i meni zapraf uvijek dobro; a počesto fantastično!

I zato je seks za mene bio opasan: jako ga je lako bilo pobrkati s načinom da s nekom osobom postanem "mi". Jer, to je poanta svega, na emocionalnoj i duhovnoj razini - to "mi". Na tjelesnoj - užitak + reprodukcija. Prvo me zanimalo, drugo ne. Prvo zapravo nikad nije ovisilo o drugoj osobi, a drugo da, ali mi je bilo nezanimljivo, štoviše, neprivlačno. Tek sam u svojoj drugoj kliničkoj depresiji u životu, onoj koja mi se slučila oko četrdesete, pomislila da bi reprodukcija bila najjednostavniji način postizanja tog fantomskog "mi" i izlaska iz kože nečijeg djeteta... Hm. Sad si mislim, blogufala i svim svecima što mi se nije omaklo, jadno to dijete... Iako možda ne bi bilo baš tak jadno kak ja mislim, jer srećom, djeca nisu čista glina, a dobilo bi i nešto očinskog inputa. Ali znam da to nije dobro polazište za roditeljstvo. Glupost jest, otvorenost jest, nagon jest, ali ovo jock.

Jednom me netko pitao koliko sam se u životu seksala. "Nedovoljno", odgovorila sam, jer sam htjela još. Sad mi je svejedno. Znači, dovoljno. Heh. Grizla bih se ja zbog toga da nisam skužila u čemu je fora - u hormonima! Kad mi ih je usfalilo, libido mi se sveo na ništicu; a onda uzeh umjetne, i gleč ti to, odjednom ja zaljubljiva i jebežljiva kao šiparica! Sad sam na nekoj laganini dozici koja me održava na razini bez klimakteričnih smetnji i histeriziranja, ali u biti nedovoljnoj za libidinozna pregalaštva. Točnije, hoće se meni, ali ne imperativno.

I tak sam svoju seksualnost smjestila onamo kamo spada: u mozaik moje puno opširnije i obuhvatnije osobnosti. A dobar dio života mi je prošao u uvjerenju da sam ja sama upravo to, taj moj nagon, ta želja, i da je to sudbonosno "mi" u stvari samo pun pogodak orgazmičkog dejstvovanja.

E, nije.

Nažalosti ili nasreću, puno je to kompleksnije. Jednostavna bića poput nekih naših lokalnih plavuša-tupavuša i njima sličnih, ali različitih boja i dobi, vjerojatno mogu same sebe svesti na poželjnost muškarcima, a definirati se svojim uparivanjem s jednim, za njih trofejnim, primjerkom. Ja ne. Nažalost, muški mi tu više odmažu nego pomažu, jer su drugačiji, vole simplificirati, vole prepoznatljivost i dosljednost s predvidljivim dozama provokativne nepredvidljivosti, ali teško se prilagođavaju osobi koja se mijenja - ne vole oni to. Baš sam neki dan u nekoj od tih brojnih serija koje odnedavna strimam čula zgodnu misao: "Problem je u tome što žene uvijek misle da će se muškarci promijeniti, ali oni se ne mijenjaju, a muškarci se uvijek nadaju da se žena neće promijeniti, a ona se promijeni". I tak, sad kad su moje promjene uglavnom u smjeru sve manje privlačnosti sve manjem broju muškaraca, ne vidim ja tu neko kotvište vlastitom identitetu kojim bih se ponosila.

A svejedno, "mi" mi nekak sve lakše sklizne s jezika. Jer, glečte, sad mi tek sviće, to "mi" zapravo nije ekskluzivno, niti podrazumijeva uniformizam, pa čak ni podudarnost (perifernih, doduše) svjetonazorskih vrijednosti. Mislim (a postojim) da je dovoljna ta otvorenost, nedorečenost, prihvaćanje promjena... Mi sam sa svojim dlakavim i pernatim curama i nekolicinom ljudi koji me ne tlače zbog toga što sam posvećena nečemu čemu oni sami nisu, niti bi mogli biti. Jest, to je negativna definicija, ali je početak.

Najvažnije "mi" je ono u meni samoj: moja svijest o postojanju mojih različitih ja. I njihova cjelovitost. I sklad.

Neke noći sam sanjala zanimljiv san: S ocem sam u našem novom stanu. Stan je prekrasan, u zgradi na brdu koja podsjeća na dvorac (i moje djetinjstvo u jednoj takvoj zgradi), svijetao, prozračan, prostran, s nizom ljupkih prostorija, ne znaš u kojoj bi radije bio... Vani je zima, krenem stazicom prema gradu, sve je osvijetljeno, ljudi veseli, a ima ih puno, snijeg je utaban a svjež, i dođem na neko mjesto s kojeg se dobro vidi ta moja zgrada, i moj stan u njoj, stanem ispod bora i uslikam taj prizor, malo posramljena, ali toliko mi je sve to lijepo da bih ja to stalno slikala, stalno pokazivala, stalno se divila... I pomislim, "Viš, kad je ovako, ni starcima (mislim na moje) nije teško do grada". A onda mi sine: ja još uvijek imam onaj mračni, glomazni stan od prije! I živim u NJEMU!

San je u svakom svojem detalju znakovit. Prije svega, taj povratak u idilu djetinjstva. I moj otac, kao neko autoritativno, ali krajnje dobrohotno biće. Sve sam vam to ja. Ja sama, ne moj otac. Stan je život u svim mojim snovima, i kad god sanjam sobe, kuće, stanove, sanjam svoj život i svoj život procjenjujem. U ovome snu, život je lijep, a ja zadivljena njegovom krasotom. Ja nisam dijete, nego sam odrasla osoba, ova sada, s ocem (tj. samom sobom, svojim alter egom) koji je živo zainteresiran za moje preokupacije, a ima autoritet kojim me uzemljuje.

Zima. To je moja dob. Koja je, začudo, prekrasna, unatoč svim mojim strahovanjima. Štoviše, otvorenija je prema ljudima (niz mojih prijašnjih snova bio je u praznim prostorima, potpuno odljuđen), ali ti ljudi, osim oca, nisu meni bliski, to su prolaznici, koji su mi zanimljivi, veseli me njihova radost, drago mi je što smo tu, na neki način zajedno, ali oni kojima želim pokazati sliku tog svojeg stana-života, oni nisu na toj stazi, oni su "negdje drugdje", nema ih na vidiku.

Majka se podrazumijeva. U onoj pomisli "Ni starcima nije teško do grada (tj. ljudi) kad je ovako". Majci još nisam oprostila, izgleda... Još se moram ljutiti na nju. Ali, nekak je i ona zagrljena ovom obuhvatnom sintagmom "starci"; u kojoj sam i ja sama.

A onda, stari stan... Probudila sam se od užasa! Je, ja zapravo živim u tom starom stanu, koji je sad puno sličniji ovome iz sna, ali... Ne možemo odbaciti prošlost. Uvijek smo u njoj. Jer smo oni koji jesmo - dobrohotni otac, odsutna majka, ushićena matora kći - izrasli iz nje. Zanimljivo, vidiš, sad sam se prisjetila: taj je stan u mojem snu nekako niže smješten nego onaj novi, ushitan... I na trenutak, u snu, ne mogu vjerovati da sve to skupa nije istina.

A istina je. Moj stari stan iz sna je moj strah, moja povijest, moja bol. I zapravo, moja temeljna vrijednost. Jer, glečte, ja sam bila zaista hrabra. Jesam. Sve sam proživjela, do daske, bez anestezije, naživo. Nisam bježala u posliće koji me mogu zaokupiti i izmoriti toliko da zaboravim koliko me život boli, niti u orgazme, koje, eto, doživljavam još lakše nego naša poslovična mai, niti u fikcije, osim kad sam pisala o svojem stvarnom, bolnom, užasnom životu, i tako riječ po riječ vadila iz njega bolne žalce i tješila gorčinu... Da, ja sam si dopustila DVIJE GODINE NEKONTROLIRANOG PLAKANJA, ja sam riskirala sve, i ljubavnike, i prijatelje, i posao, i samu sebe, onakvu sebe za koju sam vjerovala da je jedina moguća, da me jedina štiti od nepodnošljive boli, i ja sam samu sebe rodila, također u jednom snu, novu, drugačiju, neovisniju, sebičniju, i samoj sam sebi dala pravo za život i samu sebe sam odgojila u osobu kojom se ponosim.

Nije to lako. I s pravom se ponosim.

Ali, sad mi je dosta težine. Sad želim LAKO. Onaj stari stan je tu da me podsjeti što to NIJE. Ali ja zaista živim u onom obasjanom, na brdu, s ljupkim sobama, u glatkom, svježem snijegu; i idem u grad kad me volja.

I tak, da sad malo potonem u sitničavost bloga - uostalom, puno toga sam ja odradila ovdje! Ovo je pravo mjesto za odrasti, samo ako imaš volje, zar ne? Dođeš ovamo spašavati neku vječno mladu sebe, zaboravljajući da ta baš i nije neka sretnica, i otkriješ da to nisi ti. Štaš bolje? I ne, ne moraš voljeti ljude koji su te tome naučili, ne moraš ih čak ni poštivati, ne moraš im biti zahvalna, iako ja jesam, donekle, u svojoj sreći što nisam poput njih i što nisam netko tko bi se htio svidjeti nekome poput njih. Većina nije simpatična poput onih radosnih prolaznika u mojem snu (to su, znam, ljudi s kojima se družim po nekim drugim, rekla bih - zdravijim - osnovama). Zašto kokoš smeta moja sreća? Zašto joj smeta moja ljubav prema životinjama?

Niti jedno od toga NJOJ ništa ne oduzima. Niti imalo utječe na moje mišljenje o njoj. No, hebga, i njoj sam zahvalna, u onome smislu iz prethodnog odlomka. I stvarno mi je žao što ona mene nemre vidjeti onako kako ja vidim nju: neku blesavu babu s interneta koja se prosere čim se napenali na nešto ili nekoga; kao strašilo i upozorenje "Ovo sam mogla postati JA"; kao moj stari stan.

I zapraf nemam kaj ovome dodati; ali, još mi se ne kuha. Pa budem. Vjerojatno malo previše (dodala).

Ne treba to biti novac, ili išta materijalno, iako novac može štošta lijepoga nabaviti: poštedu od poslova koje ne volimo, a tako i više slobodnog vremena, osjećaj trenutnog ushita (a ako imaš baš puno love, moš se svaki dan nečime ushićivati), kakvu-takvu sigurnost u nesigurnom svijetu, ono, ak mi nekaj crkne znam da imam za popravak ili za novo, bar takvu sigurnost... pa i velikodušnost. Evo, baš sam se vratila iz Bille, u koju sam odvukla 20 plastičnih boca mineralne; inače ih čuvam za jednu gospođu, i njih i staklovinje, ali ova se ne pojavljuje, a ja više nemrem u špajzu od silne povratne ambalaže. I tako mi pukao film i odnijela ja to u Billu, kad li ispred mene repina, a svatko ima bar tri prekrcate torbetine/vrećetine. Ispred mene neki starčić, ajd, on je još najmanje imao. I velim ja njemu "Znate kaj, meni se ne da čekati, uzmite vi ove moje boce". "Ali, ja vam nemam novaca za platiti!", uprpari se starčić. "Pa ne morate", velim ja njemu, "nit ću ja propasti za tih par kuna, niti ćete se vi obogatiti, a vama vjerojatno više trebaju". Joj, kak je hepi bio!!! Pa sam se i ja malčice usrećila.

Je. I tak, trunčica nečeg preko očekivanja, preko nužnosti, i veselju nema kraja. Tak smo jučer Duška i ja krenule u grad, odmah me odvela u veterinasku ljekarnu i ondje si izabrala lopticu, i dobila ju je, i nema veze što je loptica bila u torbi tijekom šetnje, repuša je mahala cijelo vrijeme. U gradu smo svratile u jednu trgovinu gdje sam si upikirala nešto ne jako skupo, ali kajaznam, opet dovoljno je koštalo da mi se činilo nerazumnim troškom, no dakle, svratimo mi onamo da se uvjerim u ispravnost svoje štedljivosti, kad ono - 50% sniženo! Jupiiiiiiiiiiiiiiiii! Sad i ja imam nešto novo i mašem metaforičkim repićem cijelim putem, iako me cipela nažuljala do kosti. Ispred Mullera nas zaustavi neka Djeda Mrazova pomagačica i da nam dvije kobase za Dušku, a na kiosku uz cigarete dobijem i sasvim zgodan upaljačić. Ma štaš bolje?!

Ali, iako volim ušićariti besplatne sitnice, ili zgodne jeftilene, najviše me veseli kad imam VREMENA. Čak i malo previše vremena, u kojem ništa ne moram, a mogu što hoću. Zbog tog vremena, ja sam mentalno već na feriju, jer znam, nema veze ako danas ne počistim neznamkak, sljedećeg vikenda sam fraj, i sljedećeg tjedna, i onog poslije... Je, odradit ću ja sve za što me plaćaju i što se mora, štoviše, s veseljem i zanosom, upravo zbog te male predstojeće slobodice. A ne ono kad si stalno u stisci, pa tih nekoliko slobodnih trenutaka stvarno nemaš volje utrošiti na čišćenje stana ili neku drugu obavezu - kad ima dovoljno, čak i malo preko norme, onda ti se sve da, i nije tlaka!

I kajaznam, možda mi nećete povjerovati, ali meni se sad teško prisjetiti što mi fali. ZNAM da mi fali npr. stalni partner, ali ne osjećam to, štoćereć, izgleda da mi i ne fali; ZNAM da mi fali love, ali za bitna i kapitalna ulaganja, ali imam tu masu sitnih drangulija od kojih sam podjednako sretna kao i da sam upravo obnovila cijeli stan kompletno s namještajem (što bi me, priznajem, vjerojatno usrećilo do uginuća od infarkta!); ZNAM da mi fali sigurnosti i izvjesnosti, ali uz svoja svakodnevna veselja nekak uspijevam izbjeći neprestanu brigu zbog toga, nego se zabrinem baš kad moram, a onda, valjda zato jer sam orna i odmorna, obično smislim neko izvedivo rješenje na svojem osobnom mikroplanu.

I ponekad se zapitam jesam li ja ovako mogla živjeti već desetljećima ranije, a odgovor glasi, da, mogla sam, infrastrukturalno zasigurno jesam, uz par bitnih odjeba ljudi koji su mi zakočili egoizam... Hm. Ma ne, nije odgovor tako jednoznačan. INFRASTRUKTURALNO sam mogla, ali pitanje je bih li onda time bila zadovoljna. Ili bih ta bila jedna od pionirskih članica Iskrice i bar jedno od ta dva-tri desetljeća satrala ovdje, na nositelje kurčevite nade bez pokrića...? Hm. Ma. Ni ta varijanta nije sasvim jednoznačna, tko zna, u to doba ranoiskričarske nevinosti, možda bih se ovdje zaljubila, uparila, i sebe i naše infrastrukture, i ovako skromno veselila drangulijama udvoje...

Tko zna! A i koga briga? Što je - tu je. A dobro je :-D

Sinoć nam je stigla nova grebalica! Eh, kak sam se veselila veselju svoje mačke... A ono, minceza-princeza nezadovoljna, a vesela (kao i uvijek) Duška!

I nekak mi se čini, nije to samo do mačje naravi, nego je moja Kafka odrasla i doživjela već (pre)zrelu dob od 10 godina uz mene, smoždenu novinama koje nisu niš dobroga donijele; a Duška obratno - što god se novoga dogodilo u našim životima otkad ih živimo zajedno, s izuzetkom šaponjine smrti, zapraf je bilo odlično.

I zato je Duška dojurila čim je stigao paket, nestrpljivo ga je "otvarala" sa mnom, a mačketina se durila negdje, jer sam staru grebalicu preselila u spavaću, a ona nije skužila gdje je. Kad je konačno primijetila novu, zaključak je bio: "Ne, nije dobra. Stara je bila bolja". I kvit. Odnijela sam je u spavaću da vidi da ta nije nestala, ahhhhh, kojeg li olakšanja, odmah je na njoj energično naoštrila nokte, i tek nakon nekih sat vremena se odvažila iznjuškati novu. I opet, nije dobra: nova je!

Dakle, do sada je oštrila kandže na novoj nekoliko puta, ali da bi skočila na nju i provaljala se po ovom divnom krznašcu gore - nema teorije! Stara je sad nova na novome mjestu, i vere se po njoj, jer sad s nje lako prijeđe na prozor pa špija susjedstvo nevidljiva iza zavjese. I miriši po njoj; i po pokojnom šaponji; i po mrskoj joj Duški. Eh.

Ponekad se stvarno razjadim kad uvidim da su šaponja i Kafka sa mnom silom prilika podijelili toliko loših, teških, odvratnih godina i mojih loših, teških, odvratnih raspoloženja i postupaka. Je, i ja sam pomalo kao Kafka, ali manje, valjda zato jer ipak imam bar malo više razuma, ako je to do razboritosti, ili se lakše natjeram na zaborav, pa se samo ponekad prepadnem da nam je odveć dobro da bi potrajalo. OK, možda meni i jest bolje nego Kafki, jer sebi sam dovela novu ljubav u život, a njoj uljeza koji joj oduzima, bar tako to misli ona... Veli mi frendica veterinarka da je prilično neobično za tak staru mačku da se tak žilavo bori za prestiž u domu, i to zapišavanjem iz protesta (ajd, samo triput, a ja pazim i zbilja sam joj dobra!).

A Dušku je, neranjenu i neopreznu, tako lako razveseliti: dovoljno je da je pogledam, eto ti repića, vrti se od veselja! Mačketina je uvijek lagano nezadovoljna, čak i kad prede iz petnih žila. Iskreno, ne znam koju više volim... Volim ih drugačije, u Dušku sam još uvijek zaljubljena, ali Kafka... ona je nekak korijenito moja, u mene ugrađena.

I drago mi je što mogu voljeti na oba načina. Kad se namjernim na nekog privlačnog dvonošca, ipak se nadam da ću ga voljeti kao Dušku: s lakoćom. Veselo. Kao da nikad nisam bila jadna.

Kak možeš biti u braku 30+ godina i smatrati ga uspješnim baš zbog PREŠUĆIVANJA??? Ajd, na poslu se zna, jači kvači, pa ne serviraš baš svaku svoju spoznajicu onda i kad te veće zvjerke mogu progutati - ali doma, u svojoj intimi, s osobom čija govna šnjofaš ako poslije njega uđeš u zahod...? Čemu?

Ovaj zapiš uopće nije pokušaj da dipl.kozmetičarki i nadriznanstvenici popularne orijentacije objasnim Einsteinov citat kojim su se jutros zabavljale... Jock majci, ćorav pos'o, ako vole biti uspješne gutajući riječi, neka im bude onoliko uspjeha koliko su zaslužile! Nego ću malo proventilirati vlastite misli, jer fakat nisam sigurna što je u nekom osobnom i prisnom odnosu dovoljno, a što premalo ili previše, kako govorenja, tako i prešućivanja.

Ovak, meni je uvijek bilo bitno da mogu reći nešto što mi je važno, i da me čuju kad to kažem, i da promisle, i da shvate, a kad uvidim da su shvatili, svaka reakcija koja uslijedi mi je prihvatljiva. Pa i njihov bijes, neodobravanje, neslaganje svih mogućih vidova. Tad sam i ja spremna sjesti, promisliti iznova, možda se predomisliti, možda promijeniti neki postupak; ili jednostavno zaključiti da nam je tu neka slijepa točka, crna rupa neshvaćanja i neslaganja, pa se potruditi da nas što rjeđe povuče u svoju tminu. Jer je to, očito, ćorav pos'o. A opet, takvi ljudi, koji se potrude shvatiti, takvi su se u stanju i zezati s našim neslaganjem, a ne ga tretirati kao neki ponor usred našeg odnosa. To mi je još bolje. Ali to doživjeh u cijelom svojem životu možda dva puta.

S druge strane, ako vidim da nisu shvatili, a reagiraju nepovoljno po mene, razljutim se. A još se više razljutim kad meni udijele raznorazna po mene neugodna razmišljanja i zaključke pa popizde kad ja odreagiram isto kao i oni u istoj takvoj situaciji, tj. raspigam se. Paaaa, takve ljude, koji pizde na neugodno, ali ga rado drugima serviraju, koji ne shvaćaju i pizde, smatram pizdama i bez imalo žaljenja eliminiram iz svojeg prisnog kruga. Negdje na periferiji mojeg postojanja sklona sam im i prešutjeti, jer, uostalom, baš me briga za njih i njihova mišljenja.

Hm, sad mi je tek sinulo: ja pišem o prešućivanju svjetonazorskih prosudbi i stavova; a ove dvije možda misle na nešto daleko banalnije, tipa, prešutiš mužu da si lovu za klopu spizdila na cipele, ili da si se cmakala s njegovim prijateljem...? A kajaznam. Tipa koji bi me roštiljao zbog cipela ne bih dugo trpjela u svojoj blizini, a kad bih se cmakala s njegovim prijateljem, vjerojatno bih prešutjela dok ne odlučim želim li to opet, jer nema smisla čovjeka alarmirati zbog jednokratne slabosti; ali, kad bih htjela opet, onda bi između mene i stalnoga svakako trebao biti neki razgovor, možda ne o tom cmakanju kao takvom, nego o razlozima zašto mi se cmače s drugima; a u svakom slučaju bih ga poželjela upozoriti da mu to baš i nije dobar prijatelj.

Ne znam... Činjenica je da je svaka osoba svojevrsni zatvoreni svemir, s vlastitim, ne baš uvijek očiglednim zakonitostima. Kad god mi je do nekoga stalo, stalo mi je i do toga da mogu reći; i potrudim se čuti. I da, uvijek je tu taj šum u komunikaciji, nikad nisi ziher da baš dobro tumačiš taj drugi svemir i nikad u njega ne možeš proniknuti do kraja; ali, za mene je ljepota ljubavi, ljepota druženja, ljepota prisnosti u tom povjerenju da malo-pomalo otvaramo svoje granice - da se usudimo reći jer znamo da netko sluša i da se trudi shvatiti. Pa oprostiš kad ne uspije.

Trideset i više godina u manipulaciji prešućivanjem!!! Za mene je to katastrofa. A opet, ljudi su tako živjeli stoljećima, osobito žene, a sreću su pronalazile u nečem drugom, ne u mužu, ne u njihovom odnosu, nego valjda u miru, u uspješno odrađenim kućanskim poslovima, u odrastanju djece, u traču s prijateljicama... Nije to samo stvar prošlosti, nažalost! Sjećam se, nedavno sam razgovarala s jednom mladom ženom, psihologinjom pride, koja mi je pričala kak ona i njene frendice svoje muževe vide kao drage i smiješne bedake, i uživaju u babinjacima gdje ih opanjkavaju kroz tu prizmu komične neizbježnosti u svojim životima.

Hm.

I onda mi medo veli da ja možda uopće nisam čovjek kad tak malo trebam, točnije, reče on "ne trebam" ljude... Pa, mutave i gluhe baš i ne trebam jako, pardoniram svima onima kojima su to urođena ili traumom stečena svojstva. Ako znam govoriti i pisati, volim izreći. Ako znam slušati, volim čuti. Ali ne podnosim brujanje lažne tišine - nekak stalno očekujem eksploziju.

A moje životinjke fakat sve čuju, vide i shvate. Ako im je važno. A kad ne shvaćaju, ja skužim da im nije. I mi se tak svakog dana do sita napričamo :-DDD

Takva mi je nekak ova zima: zimsko proljeće, zimski sladoled... Doživljavam je kao sentiš, kao uspomenu, a ne kao moje sadašnje vrijeme. Sretna sam zbog sunca, prija mi, veseli me manji trošak za grijanje, a s druge strane, izvlačim mucaste dekice, obavijam krznaste šalove i prsluke oko sebe, spavala bih, jela slatkiše, i učinim to, ali ne, ne ide, prosvrdla mi nemir pa ustanem, ostavim pola Milke noisette, promuvam se... Uz osjećaj neizbježne katastrofe.

Jer jest, ovo je katastrofa. Prirodna. A opet, ako već izumiremo, onda bolje uz veselje, zar ne?

A zimski sladoled mi nikad nije bio fin. Iako bih ga kupila, odmah, da ga sad negdje nađem, iz čiste nostalgije. Za onim zimama u groznim kapama, teškim slojevima džempera, nespretnim rukavicama i ocem rumenim od kuhanog vina, a majkom rumenom od grudanja. I za sanjkama. Otkad se nisam sanjkala! (Nasanjkala se, nažalost, jesam.)

Evo, toliko... Nije blogznakaj. Đuveč je već gotov, Duški se spava jer je dva sata haračila po parku, i meni se spava, a radim danas, točnije, radim na poslu, hebga, a lijepo je kad to ne moraš svaki dan, no ajd, meni se bar tu i tamo sluči da iskusim haj-lajf: ja doma, u šlafroku, malo nešto raduckam na daljinu, a plaćica sjeda...

Ne podnosim roditelje! Sve otkad je moja najbolja prijateljica među prvima u našoj generaciji postala fiziološka mašinerija prikvačena na drugu fiziološku mašineriju, smrdljivu po govnu, ukiseljenom mlijeku i bljuvotini, a očarana njome i nesposobna za bilo koju drugu preokupaciju. A to je bilo još prije nego što sam postala profesorica i zato, valjda, u očima svojih prijatelja difoltno predisponirana za potpunu zaokupljenost njihovim potomcima...

Jock majci! Nikada to nisam bila. Za mene su djeca radni materijal, kao što su ortopedu udovi, ili portretistu face, zanimaju me onoliko i u onim aspektima u kojima je to potrebno da bi se između nas dogodilo ono što se suvremeno naziva "transferom znanja", ali u ranijim (i iskrenijim!) vremenima jednostavno je bilo "disciplina", tj. da se međusobno ne poubijamo dok radimo ono što nam je društvo odredilo kao obavezu. I zato ja tu djecu, a blogme i njihove roditelje, vidim bez ikakvog sentiša: ljige, pametnjakovići, nježne dušice, propaliteti koje samo čudo može spasiti, krasne male osobe koje će društvo okrutno okljaštriti... I zato tu djecu podnosim; neki su mi čak i jako dragi. Ali roditelje nemrem smisliti!!!

Nevjerojatno je kako svaki, ali baš svaki roditelj kojeg sam imalo prisnije upoznala ima poprilično netočnu predodžbu o svojem djetetu: svakome, ali svakome od te većine je dijete zapraf akter u nekoj njegovoj (roditeljevoj) priči, i nema veze što mu/joj uloga ne odgovara, bilo stoga jer je prenezahtjevna ili prezahtjevna, roditelj će furati svoju hormonalno-ljubavno-samoljubivu priču sve dok je netko - dijete ili roditelj sam - bespovratno ne zariba. Sjećam se kad sam radila s malcima predškolske dobi, po roditeljima, a još češće po bakama i djedovima, sve odreda genijalci, a ono ni blizu, pretežito mali papagaji, osim dva djeteta, jedno zaista iznadprosječno sposobno, a mama to nemre prihvatiti, ma kakvi, je, mala povezuje, ali zar to nije tako sa svom djecom, a druga mama zna da ima (kak bi sajberuša rekla) "anđela" i da će ga svijet proždrijeti, pa i njega i sebe zatvara u sasvim nepostojeći, sasvim fantastični svijet mašte, i dok im traje, traje...

(I pazite, ja sam izuzetno dobra i uspješna profesorica! Ne samo što ta djeca, a kasnije odrasli, pa sad tzv. "mladi odrasli" od mene nauče što trebaju, nego mi bar jednom godišnje u mail, na telefon ili vrata dođe neko biće iz nekog razreda ili grupe, u nekom svojem značajnom životnom trenutku - diplomi, roditeljstvu, razvodu, smrti roditelja, epifaniji bilo koje vrste - i poželi mi reći da sam mu/joj "promijenila život". Nabolje, valjda.)

Ne žalim što nemam djece. Štoviše, svakog dana mi je sve draže što ih nemam. Valjda zato što sam zapela u tom nekom afinitetu prema mladim ljudima i pretežno se družim s njima, tim roditeljima pučkoškolaca ili ranih pubertetlija, i vidim koliko ih to troši, koliko je to teško, i kako je mala nagrada... U mojim očima mala. Nadam se da je u njihovima veća, da taj hormonski koktel bondanja dejstvuje desetljećima, jer ta njihova djeca ne postaju niš osobitoga, ljudi ko ljudi, dobri i loši kao većina ljudskoga roda, jedinstveni samo tim roditeljima, koji, eto, nakon što sam desetljećima gubila prijatelje u trenutku začeća, konačno uviđaju da su svijetu, pa tako i meni, njihova djeca sasvim sporedna pojava; da su samo njima presudna, velevažna i izuzetna.

Svi smo mi pred-gerijatrijci i gerijatrijci skloni zaključiti da svijet postaje sve gori, da su ljudi sve gori, ali tko su ti ljudi, zabloga, nego vaša vlastita djeca?! Gdje ste zaribali? Jer ja, jebiga, nisam, ja dosljedno radim i odnosim se prema mladom naraštaju onako kako smatram ispravnim, bez laži, bez obmana da su mi važni ili važniji od moje intime, uz smijeh i zabavu kad ide, uz stegu i kazne kad ide tako, na distanci koja je primjerena jer nisu moji i ja nisam njihova, i ne padam na fore "slatkica" koje imaju ista građanska prava kao i ja - glasati, osnivati tvrtke, dizati kredite, rađati i odgajati djecu - nego naprotiv, kad me tako pokušaju obrlatiti, nesputano iskažem svoje gnušanje... A iz generacije u generaciju to ih sve više čudi.

Zbog vas, dragi roditelji! Dođe mi neki dan frendica s klincem, prvašićem. Nevoljko, zna ona s kim ima posla, a to se odnosi i na maloga i na mene: on je naporan, ja nedovoljno motivirana da to trpim. Isprva sam se čudila njezinom oklijevanju, pa kod mene mali ima pitomog psa, pitomu mačku, brbljavu ptičicu, slikovnice, igračke, telku... Ne! On hoće NAS!!! I tu se dogodi ono što me iritira više od ičega: čim balavac prozbori, mi odrasli tajac i slušaj njegove bedastoće, te pernica vaka-naka, te neki lik iz neke serije za 7-godišnjake ovo-ono... Čujte, od te naše pozornosti on NEĆE POSTATI BOLJI ČOVJEK, NEGO RAZMAŽENI "DIREKTOR SVEMIRA"! Koji i vlastitoj materi ide na živce.

Činjenica je da ljudi rađaju djecu zbog sebe, zbog svojih nagona i svojih želja i projekcija. Mislim da je u tome generacija naših roditelja bila iskrenija, i zato su djeca šutjela dok odrasli razgovaraju, i išla u disco ako ih je tko imao voziti, tj. ako odrasli nisu gledali utakmicu, ili imali karten-partiju, ili jednostavno bili umorni; ili neraspoloženi za naše prohtjeve. Nisu odrasli stavljali svoj život na poček sve dok djeca ne stasaju, a povijesno gledajući, djeca stasaju onog trena kad sama mogu pribaviti hranu, tj. kad mogu prekopavati po kontejnerima (prije se to zvalo "skupljati bobice"). Sad smatramo da djeca ne mogu "pribaviti hranu" sve dok ne mogu zaraditi bar prosječnu plaću. E jebiga! Neki to neće moći do duboke starosti, a neki, blogme, nikada. Roditelji su tu da previju rane samostalnom potomku dok samostalno pribavlja hranu, da poduče korisnim vještinama, i da budu mudro marginalizirani kad potomstvo preuzme svijet. Suvremeni roditelji štite djecu od kauzalnosti, a tako i od učenja.

Ne, nije ovo komentar ovcinog bloga, da sam ga htjela komentirati, otišla bih onamo, ali nisam, jer iskreno rečeno, uopće mi se ne da razmišljati o njezinim roditeljskim problemima. O tom partikularnom djetetu. Fućka mi se. Iskreno. Ovaj zapiš je potaknula moja frustracija tom roditeljskom opsesivnošću koja me desetljećima zakida za sugovornike, za odrasle preokupacije i gura u laž, u prijetvorno "zanimanje" kak su djeca i divljenje njihovim uspjesima ili komizeriranje zbog neuspjeha... Roditelji se trebaju družiti s drugim roditeljima; a kad su s nama, koji nismo roditelji, onda zaboraviti djecu. Ne, opet naglašavam, ne smatram da je ovca u ičemu pogriješila: napisala je što je tišti, javili su se oni koje to zanima. Sve pet! Ali, meni se danas brbljalo... A svi su bili na TOM blogu.

Ipak, jedno zapažanje u vezi s tim blogom: svatko, ali baš svatko tko je komentirao, zapravo se nije bavio ovcinim djetetom, nego sobom, bilo u roditeljskoj, bilo u ulozi potomka. I svatko je dizao spomenik sebi, na ovaj ili onaj način. I svatko je ovcu u stvari ostavio na cjedilu: problem je i dalje njen; jer kći je i dalje samo njoj važna.

I to vam je, dragi moji subložani, živa istina: vaša djeca su samo vama važna. Svima drugima - samo usputna zanimacija.

Joj, ljudi, kak je meni dobro! Bila u gradu, kupila što sam trebala, nisam kupila što nisam trebala, došla doma, potiho svira Laganini FM, krznašice lelujaju repovima, papigica dovikuje, svi znaju proceduru - prazni torbe, podijeli mito i korupciju, zavali se i ne diraj me - šlafrok, šlape, pristavila dinstati kiseli kupus (moje tajne: naribati u njega malo jabuke i celera, a danas sam dodala i klekove bobe, koje sam konačno pronašla, nakon godina i godina uzaludnog traganja!), sve češće kuham na masti, a uz kupus ide genijalno, sad sam i krvavice stavila, izvela Dušku, vratila se u šlafrok, a u međuvremenu pokrenula proces naručivanja grebalice za mačketinu poput moje, jednostavne a čvrste, jer su je već jako počeli mamiti ratan-trosjed i tepih od jute...

I to vam je to. Pijuckam makednoski merlot za 18 kuna, dužna sam preko ušiju i još se zadužujem, mislim si, kaj sad, ako ne bum mogla platiti, uzet će mi nešto, ali u međuvremenu, meni lijepo. Skromno, ali lijepo. Pričam danas s jednom prodavačicom u Dioni, kod njih su kafetijere najjeftinije (ali trenutno nemaju), htjela bih jednu sasvim malu, za jednu šalicu, kad mi dođe netko a meni se više ne pije, te jeftine, aluminijske su super, samo treba znati s njima, to se ne pere deterdžentom za suđe, ma kakvi, to MORA imati masni sloj kave, tu i tamo prokuhaš malo octa da skineš kamenac, i kava je izvrsna, nema smisla plaćati trostruko za neke razvikane i/ili rostfrajne, a i kava koju pijem košta 18 kn i niš lošija nije od onih za 30+, samo kaj je moja robna marka Interspara...

Ili sam ja tak skromna da su mi jeftileni sasvim OK? Ma, tak svejedno...

Treći svjetski rat je već počeo, glupani koji su zaduženi za interes naroda svoje guzice guraju ispred svega i svih pa nam pripremaju hiperinflaciju, teroristi teroriziraju, a blogme, teroriziramo i mi sami sebe, vakvim-nakvim očekivanjima, aspiracijama, preserancijama i čistom, neisfiltriranom glupošću... Ali, meni dobro! Danas. Pa i pretežito ovih dana.

U mojem glomaznom, starinskom stanu, u kojem se vidi neimaština, ali i tragovi bogatijih dana, jeftina kuhinjica, a u njoj preskupa, ručno rađena kožna fotelja, u spavaćoj sobi Meblo namještaj star 41 godinu, ali onda je bio vrh vrhova, i cijenom i kvalitetom, ja ne želim dati lovu za bor, ali hoću za mačju grebalicu, samo kaj sam je htjela iz web shopa, da mi docukljetaju doma, e nema, a iz trgovine moram sama. Velim ja ljubaznoj prodavačici, telefonski, "Ja sam vam stara frajla od 55 godina, kak bum ja našla nekoga da mi to dopelja doma, da sam 10 godina mlađa, tukli bi se koji će, ali sad..." A ona će meni "Pa ne zvučite vi meni kao netko tko ne bi mogao naći nekoga..." I tak smo još malo prožlabrale o muškima i njihovoj komociji, stigle do ruba ispovjesti (njene) i zaključile da dotičnu grebalicu treba prvo nabaviti, a netko će je već donijeti. Mislim da znam i tko! (Ne ja.) Bumo vidli.

Eh, da, a i sinulo mi je što ću okititi umjesto bora! Ne bum to sad ovdje napisala, da ne ureknem, ali bit će sasvim neobično, sasvim originalno, a nadasve jeftino! Ako uspije, poslikam pa pokažem :-D.

I to vam je to. Ručkić otkrčkava zadnje krčkove. Sad bum ga ja krknula, pa malo u horizontalu, pred velikim, novim, prepametnim telkačem... Ili u spavaću, na prastari krevet s 2 madraca, najudobniji od svih na koje sam ikada zalegla, osim onoga po kojem sam haračila na medenom mjesecu, u nekom jako finom i skupom hotelu, negdje na granici Slovenije i Austrije. Ah. Meni i ovaj dobar. I baš mi drago što nema nikog tko bi to osporio.

Ajd! Vidimo se :-D

Jutros sam ustala odmorna, raspoložena, bez razmišljanja sam pristavila espresso, uključila komp, podijelila mitologiju ljubimicama, ulogirala se na Iskricu... I splasnula. Ravno u mrzovolju!

Zapitah se, pa kak sam se ja našla u ovome leglu primitivizma, zatucanosti, nepismenosti, vulgarno nesputane gluposti, neukusa, šablonizma, kičeraja, i to pride kompetitivnome upravo po ovim, najgnusnijim mogućim, kriterijima? Ovdje, gdje se veliča mediokretenizam, a napada pamet, čak i obrazovanost? Gdje mi osoba s kojom sam si čak i dobra bila zamjera što koristim riječi koje on ne zna, i to bahato i "s punim pravom", umjesto da se bar malo postidi što ih on sam ne zna i/ili ih diskretno potraži na gugli? Gdje 50+ godišnjak očekuje da mu se da fore da ispravi sintaktičke, gramatičke i pravopisne pogreške? Ma jeboteled, ako u 50 godina nisi to naučio, neš nikad, i daj prihvati da je to nekome odvratno i kvit, da ne može probaviti takvu komunikaciju, a ne sad ja ispadam oštrokondža jer mi to smeta, a on jadničak zato što je toliko glup i lijen da to u pola stoljeća nije uspio naučiti; a zna voziti auto, npr. Jer mu je to, valjda, važno. E pa jebiga, meni je izražavanje važno.

Kak sam se ja našla među ljudima koji npr. gostuju u (ajd, blažim verzijama) reality showa, tipa one neke večere za neznamkaj i šopingašenja? Koje smatram dnom dna mediokretenizacije, ono, ljudi puste milijunsko (nažalost!) gledateljstvo u svoju intimu zato da bi se malo istaknuli, dobili nekakvu potvrdu svojeg postojanja i prisutnosti u svijetu, a pride zgrabili i neku sitnu lovicu... Ajd, kad sam do ovoga stigla, shvatila sam da sam i ja pisala knjige, i to vjerojatno iz podjednako blesavih razloga... Ali, jebiga, knjigu pišeš iz sebe, svojih sposobnosti, znanja, okrutnih samoanaliza, iz potrebe za SPOZNAJOM i PREVLADAVANJEM onoga što ti se u samoj sebi ne sviđa, a ne samo priznavanjem ovog-onog izvanjskog, to je bonus ako se zgodi, i ne ideš po konfekciju koju onda natakneš na sebe da ti nekak stoji... Jer ovo drugo tak i tak radiš svaki dan. Valjda.

Kak...? Paaaaa, valjda nisam držala do sebe. Vrlo vjerojatno nisam. Takav odgovor mi se nametnuo prije desetak dana, desetak minuta iza ponoći, kad mi je zabrujao mobitel, narihtan na buđenje u 6h ujutro, a brujanje je potaknuo moj bivši. S kojim nisam čestito porazgovarala bar 5 godina. I sad njemu dođe da se čuje sa mnom i bezobzirno naziva u nedoba!

Paaaaa, valjda sam ga ja tako naučila. I prije je to radio, a ja bih se javljala, pače, bila sva sretna. Krmak radi kad hoće, uhljebljen na prestižnom institutu, a to nikad nije prije nego što se čestito naspavao; ja oduvijek radim kako mi odrede, u raznoraznim smjenama, a nerijetko ustajem jako, jako rano. I eto, razmaženko nastavlja po običaju... Ali, ja više nemam taj običaj: nit sam se javila, nit sam uzvratila poziv. Da je bilo jako važno, nazvao bi opet; ako je umirao, e jebiga sad, kak to da se baš mene sjetio u tom presudnom trenutku? Ja sam u ovih 5 godina našla važnije ljude; živo žalim ako on nije.

I vi ste mi neki ostatak iz tog "nedržećeg" razdoblja života, bit će... Jer, onda sam više trebala i neusporedivo više cijenila podršku drugih ljudi. Bez obzira na neispavanost, progutane protuargumente glupostima i/ili primitivizmu, na povišeni tlak, koji me zamalo ubio...

(Digresija: moj prijatelj, 62-godišnjak, nosio holter neki dan; svaki put kad bi se našao u nekoj društvenoj situaciji, srčani ritam bi mu podivljao; svaki put kad je bio nasamo, sve 5; a divljao mu je čak i u snu, jer je sanjao te ljude zbog kojih je ranije divljao. I sad on meni veli "Kako si se ti smirila?". Tako što sam se povukla, rekoh; tako što sam sebe počela cijeniti daleko više nego 99,9% drugih ljudi; pa se fino maknem od svih onih s kojima nemam što raditi, a to je većina, ne zato jer imam nešto protiv njih, nego zato jer oni nemaju ništa za mene, a meni je više stalo do mene nego do njihovog mišljenja o meni. Mislim da me ne kuži. Još uvijek.)

Je. Ja ne držim do sebe. Potpuno mi je svejedno izgledam li ljepše u neudobnoj cipeli, uvijek, u 100% slučajeva, izaberem ružniju a udobnu; ne marim hoće li me netko oblajati ako im okrenem leđa, okrenem im leđa čim shvatim da mi mogu u najmanju ruku dosađivati, a u najveću dići tlak. Ne da mi se biti mlada kad znam da to nisam, u vlastitim očima nisam, a smatram da se trebam ponositi činjenicom što sam preživjela svoj život, ne baš lak, i da mi je moja dob donijela uvide i načine življenja koje sad ne bih dala ni za što, pa čak ni za mladost uz pamet koju sad imam, jer sam dovoljno pametna uvidjeti da jedno ne ide s drugim i da je sve to skupa evolucijska filtracija.

A ipak mi je drago kad mi moja 15 godina mlađa prijateljica veli da bih se trebala farbati, jer ću kad posve posijedim "izgledati kao babac"; "Ali, ja ću onda i biti babac", kažem joj ja. I shvatim, njoj tek tada sine da NISAM njena vršnjakinja. I da ću fakat biti; i da već dobrim dijelom jesam. A svejedno joj je lijepo u mojem društvu.

Mislim da se većina PRIdržava nekih sebe koji su nekad bili, iako možda nikada nisu bili netko, a kamoli netko do koga bi trebalo držati... Sjećam se, i ja sam nekoć ponavljala rečenicu Kaspara Hausera "Htio bih biti netko tko nekoć bijaše netko drugi..."

Ali, sada sam ja. I držim do sebe.

A vi mi trebate da vam odbrusim u ime svih onih kojima nisam odbrusila kad je trebalo. Valjda. Bumo vidli.

Umorna sam. I vjerojatno ću popušiti više od zadane kvote. A kad to pomislim, sjetim se da moji starci nikad nisu vjerovali da ja fakat mogu ostvariti zacrtano, i da je to nepovjerenje u vlastitu disciplinu zapraf njihova nesposobnost vjere u mene - jednostavno sam im bila "too good to be true". A svejedno nisam "zadovoljavala"; jer oni su trebali neku odraslu osobu - vlastitu majku ili oca, a ne dijete, koje i samo nešto treba.

Svejedno. Prošlo je sve to. Sad sam sama sebi majka kakvu nisam imala i otac kakvog bih voljela. Prestala sam delegirati te uloge nepoznatima i nezaslužnima. I sad, kad sama sebi tak roditeljujem, vidim kako je to teško, kak nemreš biti dosljedna, kako je lako razmaziti (se) s jedne strane, a nepotrebno muštrati s druge...

Osobito kad imaš potpuni uvid u stanje tijela, duha i uma osobe za koju si odgovorna: sebe same.

A opet, kad pogledam unatrag, jesemti, cijela sam desetljeća proživjela u zabludama, misleći da trebam jedno, a zapravo sam trebala nešto drugo... I kaj onda? Mislim da sam unatoč tome bila sretna koliko sam mogla biti, a nesretna... Hm. Možda malo više nego što sam zbilja morala.

Sjećam se kak sam jednom ovdje, na blogu, napisala kriptični zapis, samo naslov: "Je li teže zaista bolje?" - i dobila gomilu komentara, većinom nesuvislih, ali i ponešto pronicljivih. Sad mislim da teže nije nužno bolje; a čak i kad jest, ja bih svejedno da mi bude lako.

A nije. Ne uvijek. Ljudi ne prate promjene prioriteta kod drugih. Evo, jučer, prodekanica me prozvala zbog izvještaja o uvidu u nečiju nastavu, u koji sam uskočila umjesto nekog drugog, s jednim egomanijakom koji je silom htio preuzeti glavnu riječ, i ja sam ga pustila, iako sam ne tako davno ja njemu bila mentorica, no vrijeme je da se osamostali, kad već radi taj posao... Sasvim malčice sam ga korigirala (bio je pretjerano strog, ne zato jer je predavačica koju smo ocjenjivali to zasluživala, nego zato jer sam ja bila s njim), to sam svela na pravu mjeru, a ostalo ostavila kako jest. I naravno da je prodekica skužila da to nije "moj" izvještaj... A zašto bi bio? Zašto bih se ja s nekim posvadila? Zašto bih išla protiv struje? Za koje novce, za koje povlastice, za čije mišljenje...? Nema ih. Dok sam vjerovala da moj maksimalno objektivan uvid u kvalitetu nečije nastave može dovesti do njenog poboljšanja, dalo mi se, iako je bilo teško; sad vidim da to nema veze ni s čime osim s nekim egotripovima, a moj više nije jedan od njih.

Odlutala sam od prvog lica... Valjda zato jer se istovremeno dopisujem s kolegom koji čini nešto za mene, a to je fakat komplicirano i teško, pa ja svaki čas moram isprobati je li uspio. On to čini bez love, bez ikakve nagrade, osim moje zahvalnosti. Je, i to je moguće. Neko smo vrijeme dijelili ideale. I moji i njegovi su se rasplinuli, ali još uvijek dijelimo tu neku solidarnost; neuspjeha, valjda. Da smo uspjeli, hm... Možda bismo onda jedno drugome radili o glavi.

I zato vam se meni ne da biti uspješnom. Nikad mi se nije dalo, osim ako me jako, jako, jako zanimao ishod nekog pokušaja. Svi ovi lokalni power-playevi kod mene nemaju prolaza, osim ako me jako zanima ishod. Fakat. Zato ja nisam doktorirala, zato nisam bar docentica, zato strahujem da bih mogla izgubiti bar lovu, a možda i radno mjesto, osim ako s nekim već nisam ostvarila ovo što imam s Krešom, taj sentiš izgubljenog idealizma... A kad odvagnem što mi je lakše, jebiga, lakše mi je (bar mislim) nositi se s nekoliko godina maksimalno negativnih posljedica mojeg neusmjerenog avanturizma nego ga sad usredotočiti u poduhvate s nedvojbeno povoljnim pragmatičnim ishodima.

Meni je to nekak licemjerno. Kajaznam. Nemrem (točnije: mrzim!) ODRAĐIVATI život. Bilo koji aspekt života. Čak ni posao ne odrađujem, iako sam davno, davno izgubila idealizam glede toga: ne! Ja svaku svoju grupu, svakog studenta, sagledavam kao da to nikad prije u životu nisam radila. Neki to cijene; drugi se čude; treći osuđuju - valjda bih s tim nepofarbanim sijedima već odavno trebala znati što radim, zar ne? Pa, ne znam... I ja mislim da je to dobro ZA NJIH. Ne volim ih, nisam sentiš, ali ih doživljavam sasvim svježima, sasvim novima... Zar to nije sjajno? Nekome biti potpuno nov; potpuna nepoznanica?

Još ima nade da ne budem spušila preko kvote. U svim smislovima, iako sad konkretno mislim na broj cigareta. Nije meni sad do zdravlja, nego do love: kad bi mi netko poklanjao šteku tjedno, sasvim bih na sve to zaboravila. Ali... Nije tako. A s mojom plaćom i mojim rashodima, sasvim je neracionalno pušiti dvije kutije dnevno. Kutija mora biti dovoljna.

Iako nije. Kutija nikad nikome ne bi trebala biti dovoljna. Ona metaforička kutija. Osim ako je to put do izlaska. Iz kutija.

I tak, odradim ja danas svoj najteži dan u tjednu (zapravo, jednako gadan kao petak), ukrcam se u tramvaj pa u HEP, reklamirati akontacijske rate: pa zakaj sam ja namjerno plaćala više tijekom 6 toplijih mjeseci nego zato da si rasteretim zimske??? A oni meni opet ratu za 200 kn veću nego što sam ja izračunala, tj. točno u skladu s lanjskom potrošnjom, ali bez ove moje investicije u zimsku budućnost...

Uzmem broj (80 klijenata prije mene!), rezignirano sjednem, kad evo ti jednog simpa starčića, veli on, "Gospođo, koji broj imate?", ja mu kažem, a on meni pruža svoj broj: "Taj je sad odmah na redu", kaže, "žena je isto uzela za nas, a vidim da ste upravo stigli pa da ne čekate..." Ma hvala ti od srca, rekoh, i zaista, evo me na šalteru u roku odma! I fino se osramotim: Isporučili su mi 5 uplatnica, a ne 6 - za 11. mjesec ništa, za 12. 300 kn manje, a za sve ostale onoliko koliko fakat potrošim. Štoćereć, nemam se zašto buniti. Ajd, fala još jednom simpatičnom starčeku, bar nisam čekala da to saznam!

No, ajd... Brojka 161 niš ne znači ako si umorna, a radiš nekoliko stvari odjednom, i pride si naviknuta da te HEP pokušava odrati čim malo spustiš gard. Odlučim pješice doma, svratim u neku trgovinu telkačima, pregledam svoje Sony Bravie s Android platformom i zaključim da mi je priželjkivani od 55" fakat prevelik, ali od 50" je taman. I upravo sam ga kupila! Online, na rate, s 10% popusta!

Ni u toj transakciji brojka 161 ne znači ništa, jer da znači, ne bih. Kupila bih naočale. U stvari, ne bih kupila ništa, pričekala bih da zima prođe, da se naplaćam svih mogućih dadžbina za udobnost, da naberem još malo fuševa, da počnu stizati modeli televizora za 2016. pa da se prodavatelji počnu rješavati zaliha po bagatelnim cijenama... Ali. Nije sve iz pameti!

Uostalom, zar pametni nikad ne bi smjeli biti glupi?!

Vi s manjim brojkama ne kužite ovu brojku, a zato ste (valjda) prema njoj neprijateljski raspoloženi. Mogla bi ona biti manja ili veća, ja bih ipak u velikom broju svojih manifestacija javnosti bila ista kao što sam sad. Bar mislim. Nemrem znati, kao što ni dalekovidna osoba nemre skužiti kak svijet izgleda kratkovidnoj, iako su obje bez naočala. Meni moja brojka znači lakoću u onim stvarima koje izaberem, a još prije toga - više izbora. Ne jamči uspjeh, taj se dogodi samo ako sam zagrizla, ako postoji emocionalna potpora. U stvarima koje radim ofrlje, ta brojka pomaže da se najčešće ne osramotim, tj. da stvari obavim unutar prihvatljivih gabarita kvalitete, ali, kao što sam upravo opisala, nema jamstva, i ja brljam, i to jošte kako! Kad me nešto ne zanima, moj um, koji crpi valjda preko 90% mojih tjelesnih resursa, jednostavno zatvara i vrata i prozore, i u takvim sam stvarima ispodprosječna, ilitiga doslovce - glupa! Tek ako/kad mi te dosade ugroze atraktivnija područja življenja, palim lampicu i odrađujem ih, i znate kaj, onda je brojka 161 ipak bitna: onda ih odradim kao netko sa stoticom, i živo zainteresiran! A ja upogonim možda 1% svojih kapaciteta.

Što se Pamele tiče: ja sam ciklotimičarka, štoćereć, od tvoje dijagnoze me dijeli borderline bipolarnost. A to pak znači da su mi jako dobro poznate hipomanije. Pa i manije, jest, i to sam doživjela, kao i prave-pravcate psihoze. Zato ne baš sasvim neosnovano i neiskustveno detektiram ispod tvojih zapisa traženje adrenalinskog šuta za daljnju hranidbu maničnog ushita, a sasvim dobronamjerno ti pišem da NEMAŠ leukemiju i da TREBAŠ terapiju. Ja ti ih NE PROPISUJEM, nego te upućujem na to da liječnici nisu serijski ubojice i psihopati, nego ljudi kojima je zaista STALO do pacijenata, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga jer se NJIHOV VLASTITI USPJEH mjeri kvalitativnim pomacima u stanju njihovih pacijenata. Ukratko, maničiš, ženo, i opet ćeš u bolnicu ako se ne skockaš! Kad ti velim da NE ZNAŠ DOVOLJNO o medicini, pa ni o vlastitom stanju, ne činim to zato da bih ispala pametnija, jer je to potpuno nevažno u ovome upozorenju - vjerujem da bih ti isto napisala i da sam puno, puno gluplja nego što jesam, a da imam ovo iskustvo s (hipo)manijama koje imam.

Evo, ja sama npr. znam da sam telkač kupila zato jer sam u hipomaniji, a u hipomaniji sam zato jer je neuobičajeno toplo i vedro, inače bih bila u laganoj depri i ne bih mrdala... Isto tako znam da je (hipo)manija opasnija nego depra zato jer ima dugoročne praktične posljedice, u mojem slučaju, 2 godine otplate nečega bez čega bih mogla, a u tvojem, možda poremećene odnose s djecom, gubitak posla i/ili prihoda, hospitalizaciju, tko zna... Dakle, ne pišem ovo NIMALO zločesto. Nisam samu sebe uspjela spriječiti u nepromišljenom postupku, ali sam ga uspjela ograničiti na podnošljivu razinu: 233 kn mjesečno valjda uvijek mogu zaraditi ili prišparati. Kod tebe se radi o puno većem ulogu.

I kad se onak najiskrenije zapitam što u većoj mjeri određuje moj život, IQ 161 ili ciklotimija, zaključak je uvijek isti: ovo drugo. Jer pamet pomaže samo uz podršku srca. Inače... hm. Uglavnom komplicira život.

Ali, kad ga obasja... VATROMET! :-DDD

Imala sam ja lijepih planova za svoju pemziju: prodati ovaj stan, kupiti manji + apartmančić na moru, grickati što preostane, a trebalo je preostati... Naravno, umiroviti se čim prije, dok još nisam dupe-glava, pa pomalo instrukcije, prijevodi, da se baš ne živi samo od crkavice.

Niš od toga, kako stvari stoje! Epopeju s prodajom mojeg stana vjerni čitatelji već znaju, a za nevjerne, nemrem dobiti koliko vrijedi, točnije, u prodaji mojeg velikog za manji gubim cca 500 eureka po kvadratu, štoćereć, mogla bih za taj gubitak kupiti još jedan mali stan. Zato mi je pametnije živjeti u njemu i čekati da se uvede ta neka cjenovna standardizacija pa prodavati i kupovati unutar iste kategorije; ili iznajmljivati višak. Apartmančić na moru mogu zaboravit.

A umirovljenje prije stadija dupe-glava ne dolazi u obzir! Jer em ne bih dobila išta od čega bi se dalo prehraniti, a kamoli živjeti ovdje gdje silom prilika živim, em treba otplatiti kredite koje sam digla da bih živjela ovdje gdje sad, silom prilika, živim. Em pitanje hoće li uopće biti mirovina za tih 10-ak godina, kad ja dođem na red.

I tak, normalno da sam se zapitala: Pa gdje je ta lova koju desetljećima uplaćujem? Jesam li baš sve sama skrhala, kao neodgovorna građanka siromašne države, na život iznad realnog standarda, na kredit i iz minusa?

Blogme nisam. Pomogli su mi. Prvo raznorazni nerazvijeni iz ex mi države, zatim ratnici, potom zaslužni, pa dijasporski zaslužnici i njihove rodilje, djeca, unuci, polagatelji prava i aspiratori u svim mogućim koljenima i korijenima, svi oni (hm... svi MI) koji dobar život dobrim dijelom mjerimo asortimanom robe široke potrošnje i bijele tehnike... I naravno, krupni lopovi.

Sve je to dovelo do zaduženosti koja premašuje postotak BDP-a, a to je pak dovelo do besperspektivnosti, tj. golemog pada broja luđaka koji su se spremni zadužiti na 3 desetljeća da bi stekli vlastiti stan, ili platiti siću za ono što ja stavljam na tržište, a to su intelektualni proizvodi i usluge, jer hebga, važnije je u se i na se nego intelektulano poda se, a čak i kad/ako netko i investira u znanje npr. engleskog jezika, to ziher nije zato da bi ostao ovdje i meni privređivao pemziju, nego da onde nekamo gdje je njegova vlastita pemzija koliko-toliko izvjesna investicija, a ono što sam ja privrijedila više jock majci, nema, pojeo vuk magare, ili kokoš orla, jer to rade u Kini, uhvate orla pa ga bace kokošima, tak da se tak prepadnu kokoši i kokošinjca pa ih prelete u širokom krugu, bez spuštanja. Tak vele na netu. Valjda je istina.

I nije meni krivo zbog toga što itko ima više nego ja, nego je meni krivo što ja nemam, a nemam ni perspektivu imati onoliko koliko mi po radu, uplatama i zaslugama pripada. Eto, TO me ždere. I zato popizdim na prpošne pemziće koji ljetuju u šatorima i traže još, ili u vilama i kukaju što su, eto, i njima nešto srezali, i zato ne podnosim čak ni one koji su se pokušali ogrepsti, ali, eto, nisu uspjeli, te njihov neuspjeh uopće ne smatram nekom osnovom po kojoj bi im pokušaj trebalo alaliti a njih smatrati "dobričinama".

S druge strane, uopće me nije briga gdje tko troši mirovinu koju je stekao ovdje ili negdje drugdje: ako netko ima mirovinu od koje može živjeti u Sloveniji, nek živi; ako netko iz Slovenije troši slovensku mirovinu ovdje, uslast! Da je meni onako kako mi nije, ja bih svoju trošila negdje na rubu svijeta, gdje se ratuje kopljima, a ne fundamentalističkim eksplozivima. I živo bi mi se fućkalo kome ide PDV od onoga što ondje kupim, jer najvjerojatnije uopće ne bih kupovala, nego trampila.

I zato vam ja, dragi moji, fantaziram o telkaču od 55", i nije nemoguće da se za takav još i malo više zadužim, jer kad ću ako ne sada, za sutra se ne zna ništa, nakon mene potop ili neka druga kataklizma, ugrabi dan, uživaj, Jerry, dok možeš, svoje ne damo, tuđe ne bismo smjeli htjeti, osim ako nam daju, a onda hoćemo, bilo to etički (ne)ispravno ili (ne)zakonito... Jer, ljudi smo.

Ja i dalje krčkam ručkić, i dalje gledam televizore za koje nemam love, a zapraf ih je i glupo toliko puno platiti, i dalje ovdje pišem blogove, i dalje mislim da je glupima život lakši... (Ovo zadnje, npr.: Idu majka i kći iz pravca staračkog doma. Kći kaže "To je kao da si u stanu, ali imaš pomoć za ono što ne možeš sama". Majka klima: "Pa da, ne moraš dolje na ručak ako nećeš".)

I dalje mozgam i o vama, koji na moj stvarni život imate razmjerno malo utjecaja, izvan opisanih aktivnosti. Je, ja zaista za one koje imalo zapazim imam psihoprofil: kokoš je već godinama u plitkoj depresiji i trebala bi potražiti pomoć profesionalaca, a ne self-helpova, mai isto, ali sumnjam da bi ta pomoć bila djelotvorna, možda bi bila uspješnija u traženju gušta + sreće kad bi pisala o svojim domaćniskim dostignućima u paketu sa seksualnim apetitima, meija je ograničena štreberica, ali to cijenim, ljudi svjesni svojih ograničenja i istovremeno naoružani upornošću redovito postižu daleko više od samo darovitih, popizdičica je blijeda kopija ljudi kojima bi se divila da za to ima imalo samopouzdanja, biserna čita selektivno i uvijek brani one s kojima se može poistovjetiti, iako nije ni pročitala, a blogme ni shvatila, da su od nje sasvim drugačiji i u posve drugačijoj situaciji, stiksa je i dalje najzločestija blogerica (sad kad nema pajka da joj ugrozi titulu), ali ne iz čiste zlobe, nego uglavnom iz malčice zlobe i puno slabosti, Ane je borbena jer je stalno u fighting-modeu i misli da bi se raspala od opuštanja, Pamela ima opaku dijagnozu i ne kuži da je trenutno manična i da liječnici zaista znaju više nego ona... To je samo o sadašnjoj naslovnici. Eh, slovkana sam preskočila! Pa, ili je pijana propalica s intelektualnim aspiracijama za koje nema zicflajša, ili peca komade na doomsday retoriku, tj. "Daj, ajmo, tko zna hoćemo li biti živi sutra!".

Kaj ja imam od tih svojih mišljenja i razmišljanja? Hm. Točnije bi bilo zapitati se što NEMAM. A odgovor glasi, blogufala, nemam u svojem stvarnom životu one vas i ono vaše što mi se ne sviđa! Štoćereć, većinu vas nemam. I to je dobro.

Nije dobro to što dijelimo geopolitički, ne samo digitalni prostor, pa me ti psihoprofili nerijetko zabrinu. Ne vi sami, nego eksponiranje tako loših, tako nekvalitetnih, tako promašenih osoba i njihovih života. U stvari, čak ni to me ne brine toliko koliko crv sumnje da moji ideali postoje samo kao zablude: to sam već jednom proživjela, profesionalno, kad sam iz državnog školstva prešla u privatno i osjećala se poput prostitutke koja svašta proguta samo zato jer je zarada bolja: tada sam pala u kliničku depresiju. I trebalo mi je gotovo cijelo desetljeće da taj osjećaj relativiziram, propitam i odredim svoje časno mjesto u odabiru koji mi se činio nečasnim. A nije bio. To je bilo ZABLUDA. Predrasuda.

S druge strane, imam mjesto i vrijeme, pa i publiku, za izventilirati svoja jalova razmišljanja, a i ona nejalova, imam forum za razmjenu informacija, imam uvid u stavove i uvjerenja kojih se sama nikad ne bih dosjetila... Mislim da imam više nego što nemam, a kad se to što imam zbroji s onim što nemam, zapravo sam na fantastičnom dobitku!

Svijet oko nas je zbrkan, sumoran i opasan; ali dani su ponekad sunčani, prekrasni! Nismo vlasnici ničega osim svojih osjećaja, i to samo ako i onda kad su uistinu naši, kad nisu ishod propagandanog pranja mozga... Hm. Pa, valjda su i onda bar malo naši; naš je, valjda, taj osjećaj povezanosti sa svijetom kad podijelimo neki osjećaj, autentično naš ili induciran... Kajaznam. Vjerojatno previše... Znam da NE TREBAM novi televizor, i znam da ŽELIM novi, veliki, 140 cm dijagonale, i da me propagandna mašinerija potaknula da to poželim; iako bih vjerojatno zaista više trebala nove naočale, ali hebga, trebati i željeti nije uvijek isto...

U stvari, ja trebam neki stabilni svijet; neku perspektivu normale, otplate tog televizora, trebam i želim svijet u kojem smijemo i željeti, ne samo trebati... Mislim da svi mi to ovdje trebamo; i želimo; i nitko nikome ne osporava pravo na to.

Imam prijatelja kojeg poznajem iz pješčanika - cijelog života, dakle. I više zapraf baš i nismo prijatelji, nego poznanici s nevjerojatno dugim stažem; ali nešto smo prisniji. Onak, u razgovoru, više si dopustimo. Iako se sad jako malo poznajemo.

Međutim, bili smo prijatelji u pravom pravcatom smislu te riječi, desetljećima. Kao prst i nokat, uvijek zajedno, sve smo si govorili, a kad i nismo, svejedno smo sve znali. Bili smo si zabavni, pametni, pouzdani, bili smo rivali, svađali smo se, pobjeđivali jedno drugoga, i nismo zamjerali, nikad trajno - voljeli smo se. Zaista.

A onda je seks uzdigao njegovu donju glavu, jebiga! Ma, nije baš da ni meni nije palo na pamet... Poljubili smo se, jezicima, a meni je to bilo kao da ližem brata, iako uzbudljivo, ali više zato jer je seks u toj dobi (8. osnovne) uzbudljiv u svakom svojem obliku. Ustuknuli smo na vrijeme, ali počelo je: odvajanje. Jer, ako to ne ide skupa, ići će, mora ići, s nekim drugim; a ta druga osoba će onda biti sve ono što smo mi bili jedno drugome: najbolji prijatelj, najbolji neprijatelj, najdraži suborac, najpouzdaniji oslonac... najugodnija predvidljivost.

Kad se moj prijatelj zaljubio, početkom faksa, još uvijek smo bili kao prst i nokat, ali bilo je i zanoktica. No, jednoga dana on se nije pojavio na nekom dogovoru koji smo imali, on, ja i njegova cura, koja mi se uopće nije sviđala, i rekla sam mu to, a i argumentirala sam. Svejedno, podnosila sam je, zbog njega. Dakle, oni nisu došli. Ja sam imala telefon, on ne. Dala sam mu dan-dva fore da se javi. Nije. Otišla sam do njega, nije ga bilo doma. Nije se javio ni nakon toga. I onda mi je počelo svitati: pa on već mjesecima meni vraća moje, od mene uzima svoje!!! NAMJERNO me ignorira.

Kasnije sam od njegovog brata saznala da se oženio. Tom curom koja mi se nije svidjela. I dan danas, 30-ak godina kasnije, još uvijek su skupa.

Izdaja? Je. Pitanje je samo, je li moja ili njegova? Jesam li ja trebala uvidjeti koliko je ozbiljna ta njegova veza (nisam uviđala, priznajem!), jesam li trebala biti taktičnija i sama se postupno povući na mjesto koje bi bilo udobno svima (nisam to učinila, priznajem!), jesam li trebala cenzurirati svoja ekspertna mišljenja o njemu kad smo se družili utroje (a jesmo, a ja nisam, priznajem!), nije li ta cura imala potpuno pravo popizditi i banirati me (a ne znam je li je ili nije, možda je on sve skužio, bolje nego ja, i postupio ispravnije nego ja?).

S mojeg stajališta, on me izdao, podmuklo i kukavički. Tako sam mislila cijelo jedno desetljeće i jako se srdila zbog toga. Pa kako nije kužio da ga ja neću za muža, budala jedna, zar je TAKAV rez uistinu bio jedina mogućnost??? Uobražena budala! Pa podnijela bih ja tu njegovu da mi je rekao...

Hm. Možda mi je rekao; nekak mi zvoni da je. Ali, nisam čula. Nisam htjela čuti.

Njegovo licemjerje tijekom tih nekoliko mjeseci i dalje boli. A još više boli moja vlastita sebičnost. Zaista. Na koncu nas je iznova zbližila upravo ta njegova cura koju nisam voljela, tada već tvrdo ustoličena supruga i majka njegove djece. Jer, valjda je i on patio. A pametna žena je učinila ono što je za sve nas bilo ispravno. I ostala ondje gdje je i bila, na tronu. Da nije, tko zna, možda bi ljosnula. Ne zbog mene, to ziher ne, ali zbog neke druge, meni slične; ili njoj samoj još sličnije.

A danas medo veli, krelec me izdao... Otkud mu to? Nekak mi se čini da to nije usamljeno mišljenje, još je netko tak nekaj natuknuo... OK, udaljili smo se, ne kontaktiramo već mjesecima, čak i prije roktanja po palankama, tak da teza o "biranju strana" (također ovdje napisana od meni trenutno nepoznatog autora) ne drži vodu. I kak sad to medo zna, kad ja sama ne znam?! A fakat ne znam! Možda je obratno. Kako god bilo, jedino što ja zamjeram jest to što nikad nismo razgovarali, krelec i ja, o razlozima udaljavanja; međutim, za to snosim podjednaku odgovornost kao i on. Znam i ja nazvati; i nazovem, kad mi je nešto jako krivo.

Kajaznam, meni se ne da inzistirati na odnosima koji nisu autentični, nisu full contact, u kojima nema gušta ni u slaganju, ni u sukobima, i u kojima se nikad ništa ne oprašta... ili zamjera. To nije prirodno. Uostalom, najmiroljubiviji velikan suvremenosti je rekao: "Prijateljstvo koje inzistira na slaganju u svemu nije vrijedno tog naziva" (Ghandi). Meni ćevapi, ili prijevoz do neke trgovine, ili poklon koji si sama ne bih mogla/htjela priuštiti ne nadoknađuju povjerenje koje izrasta iz prevladanih razlika, i to ne zatrtih, zatomljenih ili prešućenih, nego uistinu PREVLADANIH, ono, OK, to je tvoja slijepa točka, ne kužim kak tak nešto možeš misliti/vjerovati/činiti, ali jebiga, sve u svemu, s tobom je moj život bolji nego bez tebe i tih tvojih sljepila.

To je neki moj prag prijateljstva... Ali, nije sve prijateljstvo. Ne može ni biti, u ovim našim godinama, kad smo uglavnom naučili da sviđanje nije vrijedno truda, tj. da se isplati sviđati samo onima s kojima je to lako. Pa uglavnom imamo druženja. S kojima ja baš i nemam iskustva: prijateljstva poznajem, druženja slabo, iako ih ima, i oduvijek je bilo, ali nikad nisu bila problematična, nikad nisu dovodila do izdaja, ili osjećaja da su nas izdali/da smo mi nekoga izdali: dok idu - idu. Kad dosade, rasplinu se. I nitko ne mozga o tome.

Iskricu volim zato jer ovdje izdaja NEMA: svi smo u toj ravnini druženja, svi imamo taj izbor hoću-neću, i svi se smijemo, možemo i svi se uistinu povremeno predomislimo. Svi jedni drugima vremenom dosadimo. Ovdje nikad ne osjetim potrebu nekome se ispričati zbog toga što sam dosadna, zaokupljena sobom i svojim preokupacijama, fućka mi se, jer znam da svatko ima taj izbor hoću-neću, a da ga imam i ja.

Problemi nastaju kad to preselimo u realu. Problemi. Ne nužno izdaje.