BABY, COME BACK!

reklo bi se parafrazirana izreka (ničega previše, svačega pomalo) u mom slučaju. Jer, kao i obično moja intuicija je bila nepogrešiva. Put ka Swanu (Proustovim okusima i mirisima) trajao je prilično dugo. Ali jedno je kad ideš ka nečem, nekom a drugo je kad…odlaziš. More u zimi baš i nije neki izbor, ali nakon kasnojesenskog godišnjeg koji je bio pravi fijasko uslijedila je još gora novogodišnja noć. Ne stoga što sam ja očekivala nešto već stoga što su drugi nudili, obećavali. A ja naprosto prihvatila i držala do riječi…tuđe i svoje. Nemam običaj nešto ponuditi pa potom povući ili odustati. Borac sam to the end. Iako to onda košta. Tako što vidam i ližem rane. A kad smo već kod rana ovaj put ih je vidala ona, moja pesa. Jer sam ju ostavila solo u nekom hotelu za pse (iako provjerenom) pokazalo se da me dočekao pseći prijezir umjesto….pogleda i mahanja repom. Gotovo mi je nezamisliva scena kada moja ljubimica na putu od hotela do kuće okreće glavu od mene i neće me niti pogledati. Nisam znala da psi znaju…mrziti i duriti se! Ali kako sam jučeer bila još puna mirisa i okusa hvarske lavande, makarske višnje i splitske rive sve to previše bilo je podnošljivo. Dvanaestsatno putovanje autobusom sredovječne gospođe koja je navikla cijeli svoj život putovati osobnim automobilom (dugo godina porshom), avionom…ponekim vlakom tako je lako ta kalvarija od putešestvija zastrla misao na svu ljepotu mirisa, dodira, okusa ovih nekoliko prethodnih dana. Svaka čast dalmošima…ali znam da nikad ne bih željela živjeti u…Splitu… koji je...Zagreb na moru..mislim da nema gore kombinacije! O ojkanju, njakanju (dalmatinci to zovu njihovim melosom, iako nemam ništa protiv izvorne dalmatinske klape i pisme) i ostalim domaćim životinjama na narodnom radiju u autobusu ne bih. Pomislila sam na trenutak kako bi užasnuta bila sva ta lica (uglavnom ušla u Splitu) u autobusu da sam im ja recimo kojim slučajem pustila….Mocarta, Betovena ili ne daj bože…Wagnera? U istom tom autobusu! No, kada me konačno vozač izbacio (na moj vlastiti zahtjev) negdje nadomak tramvajske stanice u Novom Zagrebu čvrsto sam zgrabila ručicu (ne mjenjača na svom autu) svog kofera i umjesto da ga guram, zgrabila sam ga i vitlala po zraku jurnuvši u pretosljednji dnevni prije nadlolazećeg noćnog…..tramvaja. Gotovo da sam počela ko moja pesa njuškati miris zagrebačkog zraka koji je tako…smrdio na ponedjeljak…ured…stan četvrtog kata bez balkona. Znam da sam drugog dana bila neopisivo sretna u prijepodnevnim satima…nekako sam lebdjela…jedino kaj još uvijek ne znam zakaj…jel zbog friške morske arije tamo nekog udaljenog otoka na kojem sam se iskrcala DI DEJA ili zbog toga što sam pustila na fejsu staru dobru stvar…baby come back!

je li ljubav doista lijepa....samo dok se čeka?

A možda je on i u rukavu? Dugo sam kartala sve i sva…od šnapsa, bele, pokera, kanaste, remija i preferansa. Jedino kaj nisam bridž…iako sam imala dečka kaj je bio višestruki prvak u bridžu. Ali ne dovoljno dugo da on mene nauči kako igrati bridž a ja njega kako voljeti i voditi ljubav kak treba. No zanimljivo je kako se obično poslože karte. Ne one za kartanje, već ove životne. Pa tako srećem obično ljude kojima uvijek nedostaje neki…joker? Čovjek je posve ok, dapače, rijetko ga sresti, ali je…mlađi od mene i stalno putuje po svijetu. Pa mu ga ja dođem ko usputna viktorija stejšn. Ili sretnem opet konačno jedno zgodno muško…onako metar i devedeset….zgodan da se zapitaš ima li još slobodnih zgodnih muškaraca…al živi na nekom pustom otoku usred mora i…peca ribe! Pa onda pak sretneš jednog europskog uspješnog biznis mena (pazi ovo kak se izgovara po vuku) al ima…troje djece! Dok sam kartala sve gore navedene igre (koje sam btw u većini već i pozaboravljala) pa tako i šah, znala sam odmah kaj imam u ruci. Ili u talonu. Pa sam shodno tomu vukla potez za potezom, kako bih ostvarila pobjedu. Ako već nju ne, ono barem da nisam štiber. Il da izvučem remi a ne šah mat. Često sam i hazardirala u pokeru blefirala, ufala se u svoju fortunu! Neću biti neskromna, često me i partner izvlačio…ono ja zovem herca a on ima devetku i dečka. Pa zvanje sve do stotke. Znalo je to biti do sitnih jutarnjih sati. A sada ova kartašica pokušava složit neke igraće karte al stalno ovisim o nekom…jokeru iz rukava! S tim da je taj joker obično onaj…tropa. Taman kad misliš imaš dosta a ono…umjesto kec na jedanaest, dođe neka šuga od karte i sjebe ti cijelu koncepciju. Zato više ne kartam ne samo igre već ne kartam ni u stvarnom životu. Uvjerava me zadnje vrijeme jedan čovjek da me čeka demanti. A nije glasnogovornik? Sreće i ljubavi! Možda glasnik koji gromko trubljama navješćuje…sutra! A ja bih ipak danas…da si tu kraj mene, da me ljubiš od početka do kraja…od jutra do večeri…al može i popodne. Jer znaš, u čekanju mi prođe jutro, dan i večer. I opet ispočetka. Jedino je sreća što je godina tek počela, pa mogu ispočetka. Do novog kraja? Pitam se kako je biti ljubavi na…čekanju? Kako je biti ženi…na čekanju? Kako je biti muškarcu na..čekanju? Onako znaš da će doći, iščekuješ, nadaš se…pričaš svaki dan o njenom dolasku..i ona dođe…pa ode! I onda opet čekaš…i on dođe…pa ode! Jel zato ljubavi pomoraca i ostale ljubavi na daljinu dugo traju? Jel zato jer su sve na…čekanju!

još je davno uzviknuo niče! a nakon sinoćnjih pizdarija ovdje na blogu ja kažem: BLOG JE MRTAV! a sve zbog premiuma...jer da ljudi imaju premium onda bi svoje prljave gaće vješali po vlastitim tarabama. ovako ih vješaju javno. ali božić je prošao...može se opet biti vjernikom kakav jesi...prljav, podao, jadan, licemjeran, zavidan! popila sam svoju jutarnju kavu...ne idem u crkvu jer nemam kaj ispovijedati! hvala ti b(l)ože što ne postojiš! za mene. jer onima drugima u taborima i rovovima ušančenim on i te kako treba. ta kako bi živjeli bez...njega kojeg nema! iako se moram složiti s jednom sinoćnjom konstatacijom: dosada je u čovjeku a ne u događanju! a kad se dogodi čovjek nema dosade. no u ljudi se dogodi neimanje pa se ne dogodi čovjek! nečija praznina je onda..punina! gluposti!

.....ovo je valjda prva nova godina kada neću imati šampanjac pa neću niti moći nazdraviti. onaj koji je stajao već par godina doma u bifeu nisam otvarala zadnjih godina...jer nisam imala razloga tj. osobe nisu bile te s kojima sam željela nazdraviti. a sama nisam htjela. pa sam ga onda potrošila jednom zgodom nedugo misleći kako je prava prilika. koja se pretvorila u nepriliku...no barem sam se riješila šampanjca...(zabilježeno dok je nova bila još stara)

a sada jedna repeticija od noćas (bravo petro od stijene baš si me podsjetila na tu dobru stvar)


http://www.youtube.com/watch?v=hvk_LTcWFJ0&nofeather=True

i moj prijedlog

http://www.youtube.com/watch?v=bY5V9kjS-EE

upravo se idem pripremit za moj doček!

Nekoć davno (prije više od 25 ljeta) u ovaj dan obično sam ispijala čašu šampanjca u tadašnjoj Esplanadi. Ne stoga što sam ja bila tolka snobovica već je moj tadašnji dragi (sadašnji ex) imao stila. Više no ijedan muškarac prije i poslije. No, ne pišem to stoga da se prisjećam svojih slavnih dana već stoga što je sadašnjost gotovo pa fijasko. Rekoh gotovo, jer nekoć bih to tako smatrala. Danas, baš se dobro nosim s tim. Tako da sam večeras tu…radije no bilo gdje? Pa se eto tako zadnjih mjesec dana dogodio pravi rašomon…od poziva za doček nove u najljepšem gradu na svitu uz neki kamin i pašticadu by hand made….do poziva na kuhano vino na trgu metropole. Istina, ovo prvo se izjalovilo jer riječ po riječ…poslali smo se u pizdu materinu pa je bilo bespredmetno potom kupovat…donji veš, nosit porto i ostale gluposti poput kolača. Koje čine doček! A trg i kuhano vino se opet izjalovilo iz prozaičnog razloga. Naime, dotični je leteći s kariba sletio na jedan od aerodroma diljem svijeta. A zna se kakva je situacija zadnjih tjedan dana od božića…aerodromi liče više na logore nego na putne terminale…ljudi koji se vraćaju s božićnih i inih putešestvija. Ah taj bijeli svijet…ponekad je bolje ostat doma. Pa tako moj pozivatelj negdje čuči u nekoj čekaonici i čeka..taksi za Babilon! No sve to ne pišem zbog izjalovljenih očekivanja i događanja već stoga što bih nekoć takvo što doživjela kao osobnu kataklizmu. Danas, mirna sam. Istina, možda je to više stoga što me jedan dragi čovjek čeka slijedeći vikend usred mora…dok svi se spremaju put skijališta? Na koji ću valjda i otići…ako i mene ovaj put ne ometu i zametu neki snjegovi. Ali, kažu kad nešto želimo onda se to i dogodi. A ja želim otputovati…jer dugo već nisam. Onaj moj ex s početka priče i u tome je bio čovjek sa stilom. Putovali smo bez pardona…nije bio problem vikend provesti bilo gdje na moru..u nekom dobrom hotelu opatije, brača, hvara, istre, dubrovnika…sa prvoklasnom spizom ne baš jeftinih restorana. Ili u nekim toplicama, Rimu, Veneciji… A kad te netko (pa i sama sebe) razmazi tako nije lako onima…poslije. Pa sam baš ovih dana kosntatirala kako zadnje četiri godine unatoč protoku muškaraca kroz moj život jedva da je ijedan vrijedan spomena glede velikodušnosti, galancije i ostalih posve meni normalnih ponašanja. Ta dođavola i sama si mogu priuštiti pokoji vikend negdje na nekom morskom otoku bar četiri puta godišnje. Ali, ne da mi se samoj…a oni jedva da imaju za…ćevape! Ili poneki ručak. Do vikenda nismo stigli. A ni nećemo. Nije da sam razmažena, ali davno mi reče jedna purgerica s pedigreom by von…da sam prava dama. Istina, bez pedigrea i bez love, but…kak ovdje često znaju reć…još uvijek živim sa stilom. A potvrdu toga doživjeh eto danas…zadnjeg dana…na nekom domjenku…uobičajeni folklor…odojak, kolači, francuzi i ostale gluposti…(bilo je za firmu i daleko boljih dana al štoš) kad eto nje..moje predsjednice uprave. I nisam ja sjela njoj za stol već ona meni…biće stoga što ima savjest. Bje to svojevremeno iskreno seosko djevojče koje sam učila kako i što odjenuti, što je in a što out (tada se to nije tako zvalo) a gle čuda …postala je u međuvremenu uzdanica države! Istina država baš i nije neka, već ova naša. I tako dođoh step by step do kraja! Ove koja je pri izmaku. Ne znam po čemu bih je pamtila osim možda baš po…neostvarenim mogućnostima. No barem ne po…promašajima. Sutra je ipak…novi dan! Prvi u nizu svih…slijedećih!

plinske svjetiljke koje su označavale put ovom nicku. dugo već (osim par izuzetaka s premiumom) se ne dopisujem na ovom nicku. osim što pišem...iako sve rjeđe. teže. danas sam i fotke iz galerije makla. kome...čemu. jer kao što reče moj dragi prijatelj danas...ti kao da privlačiš nemoguće muškarce. pa je jedan na karibima, drugi na hvaru a treći u zagrebu....e taj je...ništ koristi. a s četvrtim ručam. ili je obrnuto, ne sjećam se više! otišla sam nekamo gdje me nije lako probuditi. a nije da spavam. kave uredno pijem i dalje. jučer sam popila meni jednu jako dragu. s doajenom iskrice...navikjurijem ili bje još nešto nickova...i gle vraga..on pozna pola iskrice...pa je bilo vrijeme i da mene sretne. kuhano vino, brzinska kava...lijepo je kad nekog s kim si se virtualno zajebavao danima, mjesecima, godinama sretneš face to face. kako bi stavio točku na i! i otišao dalje....u stvaran svijet. na badnjak bje četiri godine kako sam tu. i još sam tu. bar pet mjeseci. jer sam platila premium. ta nema smisla da propadnu nofci. iako nasrću sa svih strana...neki dragi dečki! al, znaš moj stari iskrica druže....još uvijek najradije zagrlim svoju štenu, šapnem joj...laku noć prije no što se sklupča do mojih nogu. i potom ...gasnemo!

je žderati više no što možeš pojesti. prostota je i piti više no što ti treba. prostota je biti stado ovaca ljudima kojii mogu misliti i biti ljudi. prostota je i biti stado koje treba pastire ako može i samo pasti. prostota je maltretirati danima već druge ljude katoličkim blagdanom u državi koja to nije. jer je laička. temeljem ustava i zakona. pa je stoga i prostota kada netko obriše blog koji govori o ženskom spolnom organu i orgazmu. također je prostota kada na tom istom blogu giancarla jedan nick iskaže mržnju (neti) prema ljudima koji su drugačiji. pa je stoga administrator iskrice morao obrisati taj blog ne zbog "prostote" od pičke i lizanja već zbog rasne, vjerske i ine netrpeljivosti!

ja i danas pijem svoju kavu...oko 15 h...čak bi se reklo da sam i točna! i unatoč božiću ja sam i nadalje...nevjernica. jer ne vjerujem muškarcu! i lijepo je da netko dođe sa hvara u zagreb i poželi sa mnom popit kavu. i lijepo je da neko ode na karibe azore ili neke druge egzotike pa se sjeti mene...dapače, čak me i poželi u postelji svojoj. i lijepo je da me netko nazove u tri u noći i poželi doći do mog kreveta...but...ne vjerujem još uvijek. niti ću. neki se nedaju niti krstit a kamoli pokrštavat! a ovce i pastiri nek i nadalje....bleje. istina, i ja sam kupila janjetinu...ali neće me nitko više okrenut...samo tako? il je i to samo pusta želja...svake ofce!

dok drugi mahnito jure od jednog šopinga do drugog, dok mahnito čiste stan, peru zavjese (jbt. čak i javne proglase prek antene i ostalih radija daju) kao da druge dane u godini to ne rade (a možda i ne rade)...dok primam na desetke kretenskih mailova sa istim copi-paste tekstom.... i peku šećerne kolače (a ne znaju ih peći jer ih peku u pravilu dva puta godišnje) pa žderu odojke, pure i ostale životinje (kaj su mesožderi u džungli prema nama)...ja eto i sutra navečer pijem svoju iskričavu kavu! i uopće me ne dira kaj će biti badnjak a ja solo. istina, stavit ću ispod bora neku veću kost za moju pesu, a općoj žderačini pridružit ću se i ja. bar onolko kolko i inače, jer sam nula (mislim krvna grupa)...e sad, opete će me neki dušebrižnički vjernici obrisat da nemam takta, pa zašto sada, pa zašto danas...a ja eto već godinama isto pišem u ove dane...zato što oni drugi isto rade. pa kad počnu doista kršćanski mislit, delat i bit cijelu godinu ljudi...e tada ću se i ja poklonit...a ako treba i na minaret stat... whatever!

nekoć sam se čudila tvojim porukama koje su stizale u neko gluho doba noći ne znajući da si negdje daleko u svijetu. no kad si već navalio s tim pusama ja bih radije one...prave! pa kad kreneš s njima recimo s večeri....od vrška nožnog palca pa nastaviš autostradom mojih nogu uz neka usputna stajališta (svaka cesta ima i poneku uvalu, brijeg) pa završiš jutrom na mom ramenu, leđima, usnama...pa potom zaspemo onako jedno u drugom...hm, znam tebi je vruće i bez toga ali ovdje zima stegla. jasno ti je da sanjam, maštam....ali znaš tek korak dijeli čovjeka od mašte i stvarnosti...na njemu je samo da ju ostvari! a ponekad pak, možda je ljepše sanjati i maštati nego li...ostvariti? baš si mislim što si misliš...gdje smo nas dvoje? jesmo li se i mi izgubili u bespućima ljudske gluposti ili ima nade za nas? tebe! mene!
danas sam valjda na emocionalnoj nuli...tako mi je hladno...kažu puni mjesec...a i dugo sam na telefon razgovarala s jednim poznanikom...i on je na nuli. dugo je sam...ne treba mu nitko, a silno vapi za nekim. pa smo egal! pa sam mu bila malo rame za plakanje...pa se pitam kad će meni netko, kad ću ja nekom malo prislonit glavu? a još k tome pauk mi je digao službeni auto...pa to moram platit 1200 kn (koje nemam)...jebemti firmu. drugi izvlače lovu iz svoje firme a ja još svoju stavljam..a još ni božićnicu nismo dobili niti ćemo. neki put se pitam kaj sam ja to radila u prošlom životu da mi sad ovako smješta...i dokle. čak sam bila toliko sadistički danas raspoložena prema sebi da sam u jednom trenutku pomislila kak me bog kaznio zato što sam danas bila razvratna...u mislima...koja sam ja istovremeno konzerva i razvratnica...ali to jesam ja u p.m.

a nije franz. uz nešto blitve. ne znam zašto imam potrebu nedjeljom podijeliti ovdje što sam imala za ručak. možda stoga što sam ga sama objedovala. kao i tolike prije. djeca su nekako po svijetu i vegani tako da baš i nisu zainteresirana za obiteljske ručkove. majka pak opet u svojoj domovskoj priči tako da samo ponekad podijelimo zajednički ručak nedjeljom. a njega već dugo nema. osim ponekad nekog pozovem an pasan na ručak. uglavnom iz neke zahvalnosti ili uljudnosti. ručak u dvoje nedjeljom mi tako dugo već nedostaje. čaša istarskog merlota. nisam imala običaj piti to vino ali slučajno sam otkrila da mi paše. podvečer ću otići na kavu...prije toga nešto snježne šetnje. gotovo nirvana. ma da...često se pitam zašto mi ljudi samo tako prolaze kroz život? možda ipak nije sve u njima..njihovim nedostatnostima. možda je ponešto u meni vodenjaku koji voli akciju, avanturu (ali nisam avanturista), zbivanje...htijenje! iako i taj korak sve teže mogu slijediti...voljela bih da me konačno netko..pokori! onako nježno da me svlada, obujmi, uzme i..preuzme! a ja da se podam...predam...i odam!

koja je netom napisala svoj blog, teško da je bilo što ljepše napisati, ali kako osjećam ljepotu u sebi...naprosto ću ga stavit. danas ću pripremat svoju dušu za primit večernji koncert londonskog simfonijskog orkestra. nešto betovena, mendelsona i webera...ovog potonjeg čak niti ne znam, neki strijelac vilenjak...no neka mi opreoste znalci. kad saznam znati ću! kad bi barem drugi htjeli tako upijati ono što ne znaju. ili kad bi barem htjeli saznati. ovako često oni..znaju! a ne znaju. ne tko je a. ajnštajn već tko sam...ja! a sude, prosuđuju...poneki i osuđuju? no, lijepog li jutra..hvala tanahna!

neko veče sam bila na jednoj zgodnoj iskričavoj kavi...nešto brusketa, pršuta, sira a potom kolač od kesetena. i tako step by step riječ po riječ ugodno ćaskanje dovelo nas je do jedne rečenice od koje mi je zastao dah. pa reče on (jedan prilično samozadovoljan mlađahni muškarac) da sam ja....kreativno zločesta žena! temeljem mojih priča o životu, sexu, njemu i ...muškarcu. isprva sam se možda i naljutila ali potom sam to ipak uzela ko kompliment! e sad, malo me još uvijek muči ono zločesta (a ne kreativna). iako je povod ovom mom pisanju upravo ovo: pitam se da li nužno taj aksiom znači da žena koja nije zločesta nije kreativna? znači li to da su samo zločeste žene kreativne? a znači li to da kreativne žene nisu dobre? a sve samo stoga što je ova žena ostavila dojam sigurne, pametne, zgodne i samozadovoljne sredovječne žene. a biće da to ne ide zajedno...u glavama većine muškaraca. jer takva može biti samo...mlada! po mogućnosti ispod trideset. jer kao takva je najbolja za onog oko pedeset. jer i taj dotični je imao gotovo pedeset i nije imao čovjek iskustva sa tako starom ženom poput mene. uvijek su to bile "znatno mlađe"! i kad pitaš nekog takvog a koliko je to nešto ili znatno ispada da je to dvadeset let i više a ne pet šest. a nedugo jedan "dečec" od gotovo pet banki reče da ga smeta kaj sam ja starija od njega skoro pa pet let! jer je to puno....pa se pitam jel onih dvadeset i nešto...malo? a kako se zadnje vrijeme baš nešto bavim mladim dečkima ipak su mi draži oni stariji tj. pedesetineštogodišnjaci. koji su u pravilu tako samozadovoljni i puni sebe da ih valja probati. normalno, uglavnom pri tome konstatirati kako baš i nije sve tako haj naj. ali život i nije do li jedna velika...proba. ne postoji način da drugačije saznamo kako reče kundera ".....čovjek zato što živi samo jedan život nema mogućnosti da provjerava hipoteze pokusima i zato nikad ne može saznati je li trebalo ili nije trebalo slijediti svoje osjećaje..." e sad , kak sam od zločeste žene došla do..osjećajne, ne sjećam se. morati ću početi zapisivati svoje misli...pa molim ako netko ima polovni diktafon (mnogi nemaju pojma kaj to je) i prodaje ga...kupujem!

dobro odrađenim poslom. i na minus osam, šesti ili koliko već. potom pileća krilca, iako ni danas ne znam zašto tako obožavam ta pečena pileća krilca. obično ih je šest, a pravilnom i bratskom tj. sestrinskom raspodjelom ja obično dobijem tri a ona tri i poneku hrskavicu. koščice idu off. kao što si i ti danas otišao off. dockan. ali razliku od šest sati i nije lako uhvatiti. uz popodnevnu kavu, gotovo da mi ništa ne fali. osim poneke nježnosti i topline. hm, neki je imaju i previše...zasigurno je negdje plus 30? i moglo bi se reći da je sve dobro, iako ovo zadovoljstvo nije i samo-zadovljstvo. ipak nešto ili netko nedostaje. što ne znači da nema i suvišnih lica, poneka popijena kava, noćno kupanje, lisinski...gotovo da tjedan ima premalo dana? hm, masažu si nemrem priuštiti ovaj put...opet nisam odoljela kupiti novi komad robe u areni. to je valjda supstitucija komada u onoj drugoj...areni. životnoj!