BABY, COME BACK!

Kraljevine Norveške svojevremeno (davno to bje, još sam bila djeva mlada) mi je izrazio divljenje glede moje osobe i pojave time da mi je poljubio ruku. Kako sam tada stvarno bila mlada (nepunih 30 ljeta) ostala sam zapanjena. Jer toga je bilo samo u mojim pričama, filmovima ali ne i u stvarnosti. A potom mi je i knjigu poklonio uz posvetu…najboljoj tajnici na svijetu. Značenje tih riječi shvatila sam puno kasnije. Kada su mi opet ljubili ruku u znak zahvalnosti za moju dobru kuhinju. Pa tako i danas neki bi ubili za ovu moju blitvu i mole…osobito neki u Češkoj. A i neki drugi bi ubili za moje kolače, punjene lignje, lazanje sa škampima, njoke u umaku etc . O drugim sobom ne bih…bilo bi pretenciozno. I tako danas uz nešto blitve, nešto mola (zanimljivo da sam u prvotnom pisanju učinila tipfeler pa je umjesto mola pisalo bola) i obvezatni beaujolais…ovogodišnji. Neki će reći pa imamo naš portugizac, but…volim francuski štih, stil…njihovu toplinu, smisao za…život! U međuvremenu Norveška kraljevina zasigurno ima neke nove počasne konzule (jer dotični gospodin tada je već bio vremešan) a ja i nadalje nedjeljom imam mole, vino i pogled sa četvrtog kata….ka sjeveru i Sljemenu, ka zapadu i Plješivici. Danas, onako an pasan reče mi jedan prijatelj da bi me valjalo slikati, ne onako kičicom i bojom već fotoaparatom. A ja sam pak danas fotografski prolistala jednu nedavnu prepisku i shvatila kako riječi imaju…značenje. Čak i kad nema bića one ostaju!

Ili sutra od jučer. Možda sam ja jurnula ko curica, možda mi vodenjaci volimo zbivanje i bivanje umjesto ponašanja, možda ono jučer nikako da se pretvori u sutra. Ali gotovo da nije važno. Jer uglavnom i nije važno zašto ljudi nemaju muda koja se zove odgovornost. Za izgovorenu riječ, za (ne)djela. A ponajviše za sebe i svoje emocije. Jer davati znači bojati se, bdjeti nad sobom, čuvati se…sve to što nitko drugi ne može učiniti za tebe. A emocionalni invalidi najteži su. Pa umjesto poniranja u sebe, nabacuju se blatom. Tako me to podsjeća na neke dane djetinjstva kada smo upravo to činili….nabacivali se blatom! Uz smjeh, jer to bje igra. Odrasli nažalost to uglavnom čine kad nemaju argumente, već argument sile. I hvala bogu nisam još emocionalni mrtvac. I hvala bogu što ostvljam svoju dugogodišnju prošlost iza sebe, day by day. Na nju me upravo često podsjete neki susreti nekih spodoba koje samo podsjećaju na...ljude. Koje sam davno napustila. Iako se još uvijek povremeno srećem s njima...u mislima. Jer me moja još uvijek prisutna bol podsjeća na njih, jer njih već davno nema. Jer, možda su moja očekivanja još uvijek nerealna. Ali očekujem i neću se njih odreći. Neću manje. Dugo i predugo sam pristajala upravo na to. Ponekad i ništa. Možda ta moja prvotna silina i nije primjerena, možda je bolje kao svaki mudri ratnik (žene su uglavnom te) da se pritajim, čekam, vrebam. No, ja vjerujem u sebe, u svoj iskon, u svoju misiju, u svoju dobrotu, u svoju vedrinu. Ukratko, želim živjeti i živim. I ne pristajem stoga na poluživot. Ne taktiziram. Od vremena do vremena. Od slučaja do slučaja. Jer nisam slučajna, jer sam trajna. A u svojoj trajnosti mogu ponekad slučajno odlutati i tada trebam slobodu, zrak. Nažalost, moji partneri su mi ga uglavnom oduzimali dok sam ja njima isti davala. I slučajni prolaznici ostajali su bez daha ne stoga što sam ih davila, pritiskala već stoga što su oni bili…kratka daha. Većina ih znanih mi još uvijek luta poput ukletog Holandeza. Jest, teška sam onima koji ne mogu, ne znaju, ne smiju! I hvala bogu da još uvijek imam svog anđela čuvara koji me poštedi nepotrebnih putovanja, jer obično svi putevi vode natrag ka…meni. I hvala bogu da u meni još postoji ono divno biće mala djevojčica koja se može zanijeti, ponijeti….ljudskom riječi, dodirom, pogledom. Pa makar se te iste riječi, dodir, pogled sunovratili. Ponekad je dobro stajati na rubu ponora i gledati u njega. Jer ne znaš jel on gleda tebe ili ti njega. Ali znaš da jesi i da ćeš opet biti i stvarati sutra kao da je…jučer!

jesam li ti rekla da sam nekoliko puta bila...razvratna? ponekad u bespućima ljubavi i strasti mogu zalutati. i još sam ti toliko toga rekla. istina, čuo si. i čuo si po boji moga glasa da ću plakati, čak i prije no što sam ja znala...da ću zaplakati. i toliko toga si čuo...kako samo muškarac može ženu čuti. ako ju voli? a možda mi se samo čini da postoji muškarac koji me čuje, vidi, dodiruje. kojem ću doći. i ako kiše budu padale, i ako vlakovi i autobusi stanu. jer ti ćeš me čekati. rekao si da ćeš me zagrliti. a potom ćemo ispreplesti ruke. onako kako dugo već nismo. rekao si: ponesi sebe. a ti dođi. i vatru ćemo zapaliti. krzna prostrti. i vratiti se iskonu. a možda ipak samo...obujmiti svoja koljena dok ti budem sklupčana do tvojijh nogu pričala svoju priču o životu satkanu od misli, straha, ljubavi...želje...čežnje. ali neću ti je pričati riječima...razumjela sam tvoju poruku. pričat ću je sobom...i ti ćeš se ponašati, kako kažeš. jedino ne znam da li ćemo ju pričati...zajedno? evo opet razmišljam, opet se bojim, predviđam. i nisam sigurna koju ćeš boju očiju imati tog zimskog dana posljednje nam godine. ali znati ću kad ih...sretnem. i nemoj me odmah početi ljubiti...dopusti mi da si poravnam suknju (iako ću možda obući hlače ta zima jest), popravim šminku, obrišem suzu...vjetar zna biti okrutan prema mojoj kosi. i znaš, biti će to jedna dobra godina. bez obzira da li ona u ostavljanju ili ona u očekivanju? tebi sresti mene a meni sresti tebe...tako je...normalno kad se sreću...normalni ljudi!

započinjati ono što nisi kadra i u stanju završiti? bilo bi dobro kada bi se svatko od nas to zapitao? uglavnom se ne pita. ali jebe mi se za druge. ja se pitam da li sam u stanju imati vezu na daljinu? i odgovaram sebi da nisam. zdrav razum mi jasno govori koji su problemi i nedaće. jer ponekad mi je teško otići na drugi kraj grada kao npr. ovakve večeri...hladno, treba se obući, sjesti u auto...kako bih bila par sati kod nekog....s nekim. ili taj netko kako bi bio sa mnom. i veze su prekrasna stvar ali imaju svoj vijek trajanja. nakon nekog vremena postane ti zamorno odlaziti, dolaziti...kad ti se neide. pa onda pomisliš kako bi ljepše bilo biti stalno...tu. kad god poželiš posegnuti, a on je tu. i ti si tu. no tada počinje agonija..navike. koja ubija svaku želju, intrigu, potrebu da se pomakne...krene..posegne. sve ti je nadohvat, a kad je nešto nadohvat...gubi na važnosti, značenju. i to iako su uglavnom stereotipi, istiniti su. uz poneku iznimku. pa tako i veze na daljinu. iziskuju dodatni napor....viđanje poneki vikend, putovanje, iščekivanje, planiranje, nestrpljnje, trošak...i kad tad..dojadi. pa onda kreneš korak dalje (a da još nisi nikamo niti krenuo) i pitaš se da li si u stanju napustiti recimo svoj grad, obitelj i otići...kilometrima daleko u pizdu materinu ako ti se ne daj bože dogodi da se zaljubiš...da ne možeš...bez njega? tamo može biti ljepše, bolje...tamo je on...za kojim žudiš. but, koliko to košta? zašto košta? i zašto jesmo u stanju. ili zašto nismo. hm, ima li sve to smisla? al, koji je smisao u...besmislu? zar samo zato da traje...day by day...ovdje! i nemam odgovor, iako sam na početku rekla da...nisam. ali imam pitanje, negdje putem valjda ću naći i odgovor. onako kao vesna krmpotić kada kaže:
SVAKOG JUTRA HTJELA BIH TI DONIJETI
Svakog jutra htjela bih ti donijeti sve svoje živote, od daha prvog jutra, do daha jutrošnjega jutra.
Sve što sam stoljećima rasipala kao hranu za ptice, rado bih pokupila i sve ti u zavežljaju donijela, i kao usput, bez važnosti ti predala.
Potom bih sjela do tvojih nogu i zaboravila što sam ti donijela.

Večeri poput ove kad mi nedostaje zagrljaj čovjeka, mog čovjeka…kako bi bilo da mi kući s večeri (kao što sam upravo srela jednog takvog susjeda) dolazi pijani muškarac-suprug. Potom zamišljam kako mi dolazi moj muškarac-suprug ili neki životni družbenik iz neke druge postelje u kojoj je bio s nekom drugom ženom... kako opet obično često biva. Kad tako zamišljam, odmah mi je lakše što ne mogu zamisliti, iako zamišljam, da je sa mnom moj čovjek-muškarac koji ima muda kako ona fizička tako i umna. I usudi se biti sa mnom. Day by day. Zamišljam zagrljaj takvog mog muškarca…ne onakav zagrljaj koji mi je dojadio posljednju godinu nakon vođenja ljubavi (ipak je to bio seks kao fizička aktivnost) već zagrljaj kad se jutrom budim uz čovjeka koji mi šapće ono što doista i misli, koji me miluje jer me voli, a zato što me voli zato me i miluje. S kojim bistrim um do usijanja a ne samo radi pukog nadmetanja. Zamišljam da je moguće da opet postoji takav čovjek jer stvarnost me svakodnevno demantira. Zašto je tako prokleto teško stajati iza sebe i svojih djela. Zašto je lakše činiti…nedjela? Znam, reći ćete…ta svatko ih čini. Ali i tada kad sam to nedjelo učinila posljednji put bje tako da sam molila…nemoj to činiti. Nemoj me zavoljeti, ne mogu te zavoljeti…požalit ćeš. Nemoj mi pomoći, neću ti moći uzvratiti… i drugi kad su mi pomogli ali su potom uvijek nešto tražili zauzvrat. Muškarac ne može drugačije nego kao lovac koji traži svoj plijen, tražiti za lovinu koju donese na dar, protudar. Zašto me boli ta tuđa, njihova golotinja? Možda stoga što je to ipak moja ljudska golotinja….vjera u čovjeka kojeg nema! Osobito ovdje na iskrici...gotovo svakodnevno ih srećem. Te kreature od čovjeka-muškarca. Večeri poput ove…nekoć sam snivala snove. Još uvijek bole ti..snovi!

ili tako nekako se zvao neki sf film ili što već. gotovo da se osjećam tako. iako sam na koljenima. a kad sam tamo onda sam uvijek opaka. nisam ja hrabra žena, nemam ja snage. ali kad je u pitanju pravda i pravednost, ginem. još uvijek se sjećam onog refrena jedne pjesme..za ideale ginu budale. iako u ovom slučaju i nisu samo ideali. u pitanju je i nešto morala, pošenja etc. reklo bi se sve se može stavit u šaku...ne dolara već eura. pa tada obično zasučem rukave i iznenadim i sebe. a i neke druge. žestinom, snagom i umom. i treba mi dvostruka snaga...kako zaboraviti i sjećati se! zaboraviti kako bih se mogla oporaviti od nade da postoje ljudi kojima možeš vjerovati na riječ. a onda tim istima kad povjeruješ, nestanu kao da nikad nisu niti postojali. čak toliko da se čovjek u ovo doba elektronike pita kako je moguće da netko nestane s iskrice, fejsa, maila, mobitela...ta nije valjda promijenio identitet, kontinent, planet? no sve mora jednom biti prvi put. kad se čovjek obično iznenadi. a potom se opet...svaki put iznenadi. kako je nemoguće ...moguće. a sjećati se treba kako si bio, kako jesi...čak toliko da nikad nisi i nećeš zaboraviti. jedna večernja šetnja ovih dana starim krajem podsjetila me na desetljeća prizora iz bračnog i nebračnog života. idila koja to nikad nije bila, ali je zato idilično..trajala. dok ju nisam prekinula. i baš kao kuriozum moram se uvjek sjećati kako te najdraže biće najviše razočara, kako biće kojem si najviše dao otima što mu ne pripada. no, prokleto je istinita misao...što me ne ubije to me ojača. danas sam definitivno jača no...jučer. a tek sutra! osim ako se ti pojaviš? i kažeš mi da si....da ćeš doći...sutra!

kako zaustaviti odlazak?
kako otići, a želim ostati?
kako ostati kada moram otići?

zašto možeš to što ne možeš (nisi)
a ne možeš ono što možeš (jesi).

ostavljam te tebi, ali ne bez tebe,
kakvog te nađoh (10.07.1987.).

trajanja života biti će i dalje.
u njemu će biti nešto tebe.
valjda će biti i mene.

ali neće biti nas!
tebi bez tebe
meni bez mene.
i to bje moja jedina pjesma...davno napisana.


danas je stiglo tvoje pismo. u plavoj koverti. sa žigom suda. davno bje neka '87! jesam li se to tada još nadjenula imenom...mene bez mene! u počast tinu. vegi uprkos. o tempora o mores! i danas suza. ne zbog tebe i pustih godina. o kako me iznova još uvijek mogu razbacati vjetrovi...ljudske pustinje! i kako se čudim...sebi što iznova očekujem...čovjeka!

"....se sve složene računice pokažu pogrešne, kad ni sami filozofi nemaju više šta da nam kažu, oprostivo je okretanje slučajnom cvrkutu ptica ili dalekoj protivteži zvijezda." A koliko još sinoć pri povratku sa koncerta zvonio mi je mobitel...jedan pretendent za moju ovalnu kadu otišao je u liku kako bi se okupao u svojoj. Ali valjda mu je bilo zima a rakija vruća, a snjegovi su zatrpali liku i gorski kotar pa se sjetio moje kade. U kojoj je silom htio biti. U kojoj sam često poželjela....njega. Ne njega kao njega, već njega kao nekog njega. Pa sam opet i danas svršila sa sobom u toj istoj kadi. Koja i nadalje ostaje samo moja. Godoa više ne očekujem. Davno je već valjda odlučio ne doći. A i ja ću poći...kako ne bih više...računala. Do ljetnog računanja vremena daleko je...valja odspavati zimski san.

obradujemo nekog, a onog drugog (sebe) pak...ražalostimo...
Jutros sam dobila poruku…."hvala ti na najljepšoj čestitci koju sam dobio"…a da se nisam uopće mogla sjetiti što sam to napisala za rođendan…jednom nekoć jako dragom čovjeku. A i rođendan sam upamtila više zbog svog zeta nego li njega…jer kad vam netko previše znači, onda nastojite što prije zaboraviti…to značenje. Očito moje poruke danas njemu znače više nego li meni? A nije da nije bio i..mogao biti. A nije. Često mi se upravo to događalo u životu...ljudi shvate koliko im značim kad je sve ...pase! A btw očekivala sam jedan drugi sms..jutrom! Koji pogađate, nije stigao. Tako to biva kad očekujete, kad se nadate. U pravilu to izostane. Možda sam ja relikt prošlosti pa držim do rečenog? Jer čemu reći nešto što ne misliš…ta vjerodostojnost sebe samoga jest i…mi sami. Osotibo u vrijeme i na način kada to ne morate...već naprosto želite. Kada ne činiš neke stvari stoga što netko to očekuje, što moraš, trebaš...Kako ću vjerovati i očekivati od drugih ako sama nisam u stanju? Ta zar nije logično od sebe očekivati..kako bismo mogli i od drugog? A „volim“ kad me ljudi razočaraju a da još nismo niti došli do…stvarnosti. Jesu li to prevelika očekivanja? Ta ne tražim to što i ne mogu sama. I tako, nehotice me povrijede a da ne znaju niti da postojim. A ja sam slonica…imam tako dugo i teško pamćenje….poput onih sedimentnih stijena…slažu se i slažu naslage….sedre! Ona (sedra) jest predivna, unikatna…ali valjda po samoj sebi gradi...barijere...ta iskonski joj je to i poziv...ako ne i poriv...toliko vode je već…proteklo niz njene litice...zalud!

koncertu! i tako se družimo već neko vrijeme moj predsjednik (države) i ja svake subote! vjerojatno ni on nije kupio svoju pretplatu za lisinski kao niti ja...ja sam ju dobila od komada na poklon...a njegovu sam vjerojatno ja platila. ili je možda on tako fini gospon pa za razliku od prethodnika kupuje ulaznice za koncert. ali ne pišem ovo stoga što mi je predsjednik mio već stoga što eto i s njime se mogu družiti ali onaj s kojim se hoću...e taj ne može sa mnom. em mu crko mobitel, em je umoran, em je daleko, em...pokušavam se sjetiti ima li još koja ispričnica? pa si sve mislim da se možda koju subotu potužim tom mom predsjedniku dapače da mu napišem predstavku i pritužbu na njegove....građane! koji puno rade pa su iscrpljeni. a ja nikako da se iscrpim. pa se pitam komu i čemu će moja neiscrpnost? crve ionako neću nahraniti, pepelom ću se..će me posuti! a baš sam i baileys danas nabavila...nije fer...u pm nemam više s kime niti piti! a piše u profilu da pijem svaki dan...pa zamislite taj bed...piti svaki dan a ne imati s kime! ali zato imam..čime. tucet čaša...eto i sinoć sam se kucnula...s jednom vazom. zvuči kao da je druga...čaša! i znate kaj dečki dragi....ma gonite se u vražju mater i vi i vaša...iskrica!

Kako podijeliti bol kad nemaš s kim? A bol razdire…kazivanjem! Kako podijeliti bol sa prijateljicom koja isto ima dijete al njezino haje. Kako podijeliti bol s ocem kad on ima drugo dijete? Kako podijeliti bol sa sestrom njenom, kad i nju boli ta ista bol? Kako podijeliti bol sa prijateljem koji ne zna što su djeca? Kako podijeliti bol sa majkom koja jedva zna za sebe? Kako podijeliti bol s prijateljem koji jedva zna za…tebe? Kako podijeliti bol sa sestrom svojom kad je njena ljubomora još veća bol? Kako podijeliti bol sa psom koji samo molećivo gleda i voli? Ali ne razumije. Kako odbolovati bol koju ne možeš podijeliti? Zar tako da podijeliš sebe…razasuvši svoj pepeo! Sad mi je jasno zašto je toliko…plodne zemlje…u moru…pepela!

Čaša vina…ali ne iza ručka. Caberneg sauvignon. Nije neko vino, ali u ovoj recesiji večeras bit će ok. Nisam već dugo, upravo njega. Mjuzik sam stavila da svira…nije baš u skladu s gugutanjem. Vani studen. Pitao si me jel sam se ugrijala Pravi trenutak za poć u postelju. Nekoć bje to praznik od postelje. Voljela bih i danas. But, od svih muškaraca koji mi se vrzmaju životom (što stvarnom što virtualnom) jedino ću obgrliti pesicu. Iako mi se čini da bih radije nekog drugog? Možda tebe? Poznajem li te? Iako one koje sam poznavala ne bih radije. Neke stvari valja činiti samo dok jesu. Poslije, više nisu. Ne znam je li veća studen vani ili unutra. U meni. Sjećanja. Žal. Ne, nije, više čežnja. A to me pak vraća na početke mene. Bez mene. I moje neke prve blogve (koje sam obrisala) čitajući zaratustru….


http://www.youtube.com/watch?v=cJftX2sLfKQ


„Nije visina, obronak je strahotan!

Obronak, gdje se pogled obara naniže, a ruka grabi naviše. Tad srce hvata vrtoglavica pred njegovom dvostrukom voljom.

Ah, prijatelji, zacijelo pogađate i dvostruku volju mojega srca?

Ah,htio bih ja, ali kako mogu! To mi samo oprosti! To je iznad moje snage!“


e moj zaratustra, u tvoje doba ne bje...youtube …..sjena osta...na zidu...compa!

dvije velicine koje pokrivaju nase neshvacanje...reče borges!

od drugih? ili drugih? kad mi netko počne postajati drag...taman kad pomislim da imam od koga otići...da se mogu vratiti..... a koliko sutra ću ga sresti na nekim stepenicama...u nekoj šetnji...u nekom šoping centru...tko će...otići na drugu stranu? a da gotovo nećemo znati...zašto? zašto se taj zaborav...neprestano ponavlja? zašto s vremenom...sve se ponavlja? od nerazumijevanja, neshvaćanja, drugačijeg shvaćanja...do praštanja! ono najviše boli, ostavlja traga...jer oprostila sam im sve...i sebi sam oprostila što sam ih voljela. čak i one koje sam samo pokušala voljeti. zašto neke ljude srećeš samo zato da bi ih ovlaš...dotaknuo. uglavnom nekim tjelesnim željama, žudnjama...koje te još više podsjete na.....nemogućnost! mnoge pamtim po zaboravu. ja pak...nastojim zaboraviti kako je stvarno voljeti, biti voljen. but, još uvijek čekam...nate. a ti kao i uvijek...ne dolaziš dolazeći! ili dolaziš...! gotovo da je...svejedno! nepromjenjivo...ostaje moje srce koje prima te putnike namjernike...koji su i ne znajući zaboravili sebe! okrijepila sam ih nektarom, osvijestila...i ostavila! ili oni mene...mimohodno se okrznuvši...najsmješnije je kada sa tima istima takvima kasnije pokušavaš započeti neku priču...uglavnom smo svi ljubazni..a jedva da se sjećamo...sebe. ili možda baš stoga što se sjećamo...stidimo se. neki me i proklinju...još uvijek! ta valjda sam ih trebala ostaviti tamo gdje ih zatekoh...u pustinji, žedne, izgubljene...što će sada sa sobom...nađenima?
opet sam imala lijepu misao na...pripadanje! jednom netko me zvao SAI....ta prekrasna riječ je sastavni dio imena SAI BABE i ima samo jedno značenje...ljubav.....u mom slučaju žene! zato valjda i želim materijalizirati opet tu svoju..ženu!

kako čitanje i pisanje poruka više nije besplatno, uvodim evo i ja večeras PREMIUM BLOG. pa čitanje istog nije...besplatno! jedino još nisam smislila način kako da to...unovčim. nemrem se odlučiti za monetu, valutu i način plaćanja! poslat ću vam to na pvt...u onom gornjem prozorčiću kako biste svi vidjeli..i premium i oni drugi!

vrijeme je ručku! kuhajući ručak (čudnog li čuda kuhati radnim danom ručak u ovo doba) ne mogu ne sjetiti se ovih dana nekoliko kuhinja...prve...druge...treće! u jednoj kuham ja....u drugoj kuha on...reklo bi se prilično stari stan ali obnovljeni. no vidiš da taj čovjek ima dušu...uglavnom u nešto malo kvadrata. i doista, stan odiše njime...pomalo boemskim štihom. jedan drugi stan na terasi zagrebačke novije stambene zgrade obuzima gotovo cijeli gornji kat. sav u staklu...terasa ima i sjevernu i istočnu i južu stranu. nedostaje samo zapadna..koja najviše grije. zato i nema topline u tom stanu. sve je vrhunski opremljeno....uglancani parketi...kupaona bez zmazanog ručnika...soba ko u priči za puno ljudi...kojih nema. on sam. ta boja prirodnog drveta tako me podsjeća na jedan drugi stan u kojem sam i sama živjela...stil i štih...snobovski. to sam ostavila...ne želim ponavljati stare priče. i kaže on da kuha...samo ne znam za koga? ja za sebe...i sve mi se manje sviđaju ljudi koji žive u tako posloženim stančugama negdje u centru grada...tako odišu prazninom duše! iako je pogled nenadjebiv...gotovo da bih ubila za tu terasu? no, idem završiti ručak...brokula zapečena u pećnici sa sirom, pileća jetra...opet sam zasvinjila štednjak...što mogu kad volim kuhati! u kuhinji....i živjeti...ne samo gledati!