BABY, COME BACK!

neki bi je htjeli vratiti. a neide. ne stoga što i sama ponekad ne dođem u napast. ta zna se, tuđe je slađe...već naprosto stoga što je prošlo više od dvadeset ljeta...od jedne zabranjene priče. a priča se zove..oženjeni muškarac. jedna mlada žena posegnula je za sredovječnim muškarcem. većina ovih mladaca ovdje ima nešto preko dvadeset...a toliko je prošlo otkada sam prvi put "prevarila" svoga muža.  pa zato i prepuštam nekim novim klincima i klincezama da isprobavaju to što sam ja odavno već napustila. i nije da gotovo svakodnevno ne sretnem barem pokojeg zanimljivog čovjeka. dapače intrigantni su često upravo takvi. samozatajni uglavnom, nježni, željni ljubavi...do bola.i uglavnom se u svemu slažemo osim u jednom.iako moram priznati da su vrlo kulturni, obazrivi...kao da se ispričavaju...kad i ako mi pošalju poruku. pogledaju i odu...kao da osjete tu priču iz davnine. a ja sam je potpuno ispričala živeći potom upravo život sa njim. i nije mi do...ponavljanja!

protiče zadnji tjedan mog bivanja na iskrici u jutarnjim satima...onako uz kavicu...buđenje u 9h...godišnji samo što nije pasa! a ima i nje...pasa iza mene...izvalila se na mom krevetu. rekli bi bračna idila...lezbijska! jer i ona je...she! al ne pišem stoga to već zato što ovako s tjednom iza sebe mogu čitati jutarnje blogove...i pratiti ulete muškaraca (uglavnom između 35 i 45) koji su oženjeni! pa mi to osvježava svako...jutro! nedostajat će mi ti i takvi kada počnem radit. jerbo sam tada samo navečer tu...uz iznimke jutarnjeg uleta na neku brzinsku kavu. nisam ni znala što propuštam...al što ćeš. zato i jesam tak gnjevna!

koji vašar taštine večeras ovdje na blogu...svi pišu, misle, pričaju, pitaju...pa eto i ja dajem svoj doprinos iako mi je iskrica postala totalno nezanimljiva. kao i muškarci. u dokaz toga su i dvije večeri kod kuće...uz tv. gledam film. koji sam već gledala. ali i to je bolje nego društvo ovdje. a i pesica mi je tak dobro društvo. moram sebe poslati u p.m. takvu...samodovoljnu! iako sam danas nakon dugo vremena skuhala fini ručak. mesni, nakon tolike ribetine. pa imala i gosta. muškog čak. ah ta druženja muško ženska...prijateljska. imaš pet prijatelja i misliš kak ti oni mogu zamijeniti...ljubavnika. ali ljubav je ljubav...nemre se namjestiti, nemre se udijeliti, nemre se isprovocirati...ona se naprosto događa. ili pak ne! 

ovo nije blog za čitanje! večeras ima puno blogova za čitanje. večeras je ovaj sa posvetom....opet su me ....divnom zvali. mogu ponekad i sebi reći...hvala!

podsjetio me ilija bloger danas na neke blogere koji su bivali na ovom prostoru još dok je prostora bilo. potom su doselile amebe,  alge i bršljan te zaposjeli protor tako da ga više nije bilo. ali njih je bilo i odavali su dojam skladne biljke. tek do prve zore koja ipak sviće...svakog dana! ta zraka svakog dana obasja njih...amebe, alge i...bršljan. i žive oni, dapače...svesrdno dišu svaki dan. jedino kaj ispuštaju ugljični dioksid a udišu..kisik! a prostor (space) je odselio...ne stanuje više ovdje!

da li te nešto okupiralo na iskrici...da si tu?nije me ništa neuobičajenije nego inače...uvijek ima novih faca...novih pokušaja i novih promašaja. ta znaš i sam kak je to! nema posebnog razloga...samo ponavljanje...i večeri kao ova...i tolike prije...i one koje dolaze....hm, drago mi je da si ti "tu"!    

Ponekad moramo zatvoriti oči kako bismo jasnije vidjeli. I upravo se to opet dogodilo. Ovih dana jedan mi je znanac spočitnuo da nekako ne pišem zadnje vrijeme. A i abeceda je nestala. I bje u pravu. Ali kako sam ljubitelj istine, tek kad sam otišla u krevet shvatila sam da mi je on često bio inspiracija (krevet a ne on). Ne samo fizička. Već i ona intelektualna. Krenem spavati (normalno kad sama spavam) a onda se misli počnu rojit. I shvatim da sam večeras ostavljala dojam žene koja ima tj. nema sexualni život. To jest istina. Trenutna. Reklo bi se da već danima a možda i mjesecima živim prilično penzionerski. A kad tamo, nije da mi je još soba topla ali toplo mi je sjećanje na…nas. Koliko jučer…ili bje već prošao i mjesec dana oslonjena i nagužena na tvom barskom stolcu tvoje kuhinje prodirao si u mene svojim kurcem. Nakon dugo vremena jedan konačno dobar kurac. Bje to tako dobar osjećaj…kao kad nakon dugo vremena opet posve slučajno naiđeš na neki kolač od borovnice koji si davno, davno…negdje jeo. I zaboravio si sve osim okusa. A dobar kurac je poput dobrog okusa. Koji se teško zaboravlja. I baš mi godi sada razmišljati upravo o tvojoj kuhinji u kojoj smo završili posve slučajno. Jer plan je bio posve drugi. Trebali smo završiti kod mene. I ta epizoda od tvoje kuhinje i barskog stolca bje sve od nas. Istina, pokušali smo mi opet već isto veče, ali nekako nije išlo. Pa smo krenuli i slijedeći dan put izleta, ručka…pa i nekog, ovaj puta mog kreveta. Ali nije išlo. Bilo je tu još nekih pokušaja, ali od svega pamtim jedino (ili možda najviše) taj barski stolac tvoje kuhinje. I tvoj kurac. U meni. Onako naguženoj...odostraga. znam, poslije si požalio jer od žestine malo je tvoj besprijekorni kurac i stradao. No, kao i obično postoji neki vazelin. Bje prekrasno. A sve ovo pišem zbog večerašnjeg lamentiranja na blogu na temu svršavanja…moći i nemoći. Kako je mala granica između njih…a tako veliko…prostranstvo. U koje se mogu smjestiti toliki brakovi, veze, godine, mjeseci…muških i ženskih neprospavanih noći, dana, suza. Čak eto i mog večerašnjeg bdijenja. No, vrijedilo je. Dobar kurac je uvijek vrijedan toga. Još uvijek. Iako mi se čini ne zadugo. 
 
p.s. ovo posvećujem onima kojima nedostaju priče....

poći sad....poznati osjećaj. ostala bih. ali bih i išla. deja vu! a možda i nije. e upravo ta jebena znatiželja je i ubila mačku. ili koga već. valja maglu sljemensku zamijeniti s malo topline nekih morskih laguna. na koncu idem obić mjesto nekih važnih događaja. možda će i ovaj biti važan. obično je sve ono što je iza nas...važno. važno je što je s nama. ostalo su samo usputne postaje. pa i ljudi su postaje. što smo onda mi? u svojoj vlastitosti! možda vlakovi? hm, nisu važni odgovori...pitanja...pitanja...

noćas opet u svom krevetu! kako je to dobar osjećaj. iako ću ga opet sutra napustiti. ne zadugo. a ne mogu ne osvrnuti se na protekli tjedan izbivanja. kako iz kreveta svog tako i s iskrice. čitam da su neki i preminuli. zanimljivo kako su ovdje ljudi ipak stvarni? nekima, tek kad odu. za mene su ovdje ljudi uvijek i stalno stvarni. jer od prvog dana pristupam im kao da ću ih sresti. i uglavnom ih i sretnem. eto i sada sam otišla na srednji jadran i negdje na pola obale popila jednu finu kavu. i vidjela najljepši (meni) pogled s jedne kuće i terase. nemojte se bojati, samo sam bila na terasi...nisam stvarala nova slova abecede! čovjek je povratnik, posve solidan. i tu na iskrici. jedino kaj eto...imam svoj krevet! i volim se njemu vratiti. a btw i pokisla sam ovih dana kako dugo već nisam. a i vjetar me dobro opleo na maslenici. i u tjedan dana nisam se okupala. zanimljiv ovaj život u svakom slučaju. još uvijek me poneka glupost može iznenaditi. i zloća. vlastitih. no, i dragost onih drugih. hm, ovih dana obaram i neke svoje rekorde...eto u deset dana cca 1500 km...reći će neki pa to pređu u jednom danu. što mogu kad sam još uvijek u duši...provincijalka!

Tako nekako ide citat iz čini mi se  katoličke molitve…a nekako sam uvijek dvojila u susjede. Nisam se s njima petljala već…na distanci. Ne volim kad mi netko gura nosom po stanu, virka kad dolazim, odlazim, što i kako, kada, koliko. A možda i zato što sam zarana imala ljubavnika koji je uporno dolazio, odlazio…pa kako ne bih o tome informirala cijelo susjedstvo nisam se baš s nikime družila. No, sticajem okolnosti i promjenom stana…uvijek se nađe u svakom stanu poneki isti susjed koji je uvijek ljubazan kad je neka žena sama…pa eto i susjeda supruga mu..pa tako ja dobila na darak smokve. Koje obožavam. Pa požderah (bile su iz frižidera) tri omanje prije ručka. Pa zakuhaše smokve, pa zakuha želudac pa jao pomagaj. Od povraćanja do proljeva. A temperatura tek. O detaljima ovog razornog dobrosusjedstva neću ali bilo me po hitnim, bolnicama i gotovo u raspadnom stanju. No, davno sam već konstatirala da kada popijem prvu kavu i popušim cigaretu da sam se pridigla. Da sam opet među živima. Ne moraju mi to liječnici reć. A novijeg datuma kažem i pored kave, cigarete i kad napišem blog na iskrici. Jer čim sam ja tu znači da  nisam na patosu. A kako je dobro pridići se kad si dolje. I tako grickam danas dvopek i sjetih se kruha onog iz molitve. Eto kako mi nevjernici (draže mi agnostici) shvaćamo vrijednost kruha. I svih naših sokova i izlučevina.  Al sad stižem na poantu i zašto sve to pišem. Kad si takav nikakav i kad nekog trebaš, okusiš sve blagodati solo života. Ako još pri tome imaš i zver kod kuće, nema kraju radostima. A nije baš samo tako dovabiti kćer iz npr. inozemstva koja upravo ljetuje na moru…jer hm…pa nije osobna guzica u pitanju. A nije niti lako dovabiti kćer sa nekih podsljemenskih naselja…pa tamo ne vozi tramvaj, pa tamo je uz brijeg, pa jedan auto je kod muža a drugi hm, njoj istekla vozačka, a nema keš za taksi, pa…odi u pičku materinu! Pa opet nastupa susjed. Ne onaj prvi već onaj drugi. Iz šetnje pasa. Pa uredno odšeta psa svaki dan, dok ja bauljam po kući. Pa donese spizu nek se nađe. Malo psu i malo meni. Pas je ovih dana imao gozbu. Jer sve juhice pileće i ine svršavale su u njezinoj zdjelici.  Iz mene je također sve svršavalo al ne iz istih razloga. Prije je izašlo no što je ušlo. Eh te ljudske radosti i visosti. I tada shvatiš (po ne znam koji put) čemu valja ipak imati nekog u pričuvi. Za neka zla vremena. Kojih u ovih godinama bivat će sve više. No, sve ima svoju cijenu. Jedna je gledati i podnositi svaki dan neko strano i nemilo lice za onaj neki dan kad ti treba tanjur juhe ili držač lavora. Druga je pak cijena ako biraš samoću i ne trpiš svaki dan,  već tada u taj jedan, neki dan kad nemreš ništ, bauljaš ko zadnji skot. Neće se svekolikom ovom katolički nastrojenom auditoriju svidjeti ova moja riječ (jer bože moj, pa svi smo božja bića), ali laskanje i podilaženje mi uvijek bijahu strani. Tek toliko, pridgoh se opet. Za nove…..padove!
 
 

 
Koja pederčina dvolična, komentira moj suosjećajni frend. Jest, baš me sjebo na pedersku foru, velim s dozom samosažaljenja i naiskap praznim čašu gorkog pelina. Jebiga, kad vjerujem ljudima, dodajem u stilu 'predobar sam za ovaj pokvareni svijet'. Na putu do doma cijelo vrijeme razmišljam o tom njegovom dvoličnom licu i pokušavam ga zamisliti u nekom gay điru, na gay paradi, u nekom gay baru. Ne ide. Negativac nema u sebi ničeg gejoznog. Razmišljam zašto se onda za moralno deficitarnu osobu u nas kaže 'pederčina'. Kužim kad vele za nekog da hoda ili se oblači ko pederčić. I ja znam par muškaraca koji se drže tetkasto, mažu kremicama i tuširaju svaki drugi dan, ali su k'o ljudi skroz OK. Pitam se koji bih životni savjet dao nekom mlađem od sebe ako me priupita kakvih se ljudi treba čuvati. Pedera? Teško. Pokušavajući se, naime, sjetiti nekog zajedničkog nazivnika svih koji su me u životu zajebali i ne pada mi na pamet nijedan pripadnika gay zajednice. A kakva je situacija kod vas? Je l' vas kad u životu zajeb'o gay heavymetalac ili dvolična lezba vegetarijanka koja prodaje životna osiguranja? Nije valjda da jedino mene nikad nije zeznuo nijedan pripadnik gay zajednice?Kad pogledam unatrag na likove koji su me zeznuli, vidim samo uredno postrojenu vojsku rumenih hetero muškaraca i žena što od ribe najviše vole pržene lignje, slušaju i rock, ali ne prežestoki, nemaju ništa protiv tetovaže ako su diskretne, vjeruju isključivo u njemačke aute, sigurni su da svaki prosjak posjeduje vilu, u rukavu uvijek drže tri vica o Muji i Hasi, vjeruju u Boga toliko da ga spominju i u psovkama, vole Halida, a mrze Bosance, ponavljaju da su 'oni gore svi isti', malo pospremaju prije nego dođu gosti, vole Olivera i mrze Dalmoše, tapšaju se po trbuhu dok govore 'mala bačva velika pipa', strahuju od Europske unije, znaju pravu istinu o topničkim dnevnicima, misle da dečkići trebaju nositi uvijek plavo, a curice roza, znaju točno gdje se Bilić zeznuo, u pivnici svoju ženu zovu 'baba', traže dva računa u Ikei, misle da je prije bilo bolje, ali nisu jugonostalgičari, ponavljaju da nema ptice do prasice, smatraju da su vegetarijanci mahom sektaši… Ukratko, vidim najnormalnije straight građane lijepe naše države. Pokušavam stvari ne gledati tako usko iz svoje osobne i sebične perspektive, pa se pitam tko je zeznuo sve nas i zadužio praunuke? Koji je zajednički nazivnik svim tim likovi koji su se iz stranica o gospodarstvu preselili u crnu kroniku, tko je svoje Armanijevo odijelo zamijenio zatvorskim? Gle čuda - opet isti likovi, uredno podšišani k'o s naslovnica Glasa Koncila. Nitko šarene kose s dildom u ruci. Jok. Sve fina raja. Vjerojatno iz uglednih familija. Sve do jednog obiteljski ljudi. Mesojedi. Hrvati. I tako smo na kraju ipak došli do nekog zajedničkog nazivnika koji bi se dao otprilike sažeti ovako: prosječni heteroseksualni obiteljski ljudi očito po prirodi naginju prevarama. To im je očito u genima. Čim se rode, u njima tinja želja da zajebu, slažu i onda za sve krive pedere s pederskim forama. Znam da će nakon ovog teksta na noge skočiti sve Vladine udruge i najveća agencije za zaštitu prava heteroseksualnih građana poznatija kao Crkva, ali što mogu, ne mogu se sjetiti nijednog homića koji me zeznuo u životu. A sad šalu na stranu.Znam da se nitko normalan ne boji pomahnitalog pedera s vazelinom u džepu i s 'golemim veštačkim đokom' u ruci i da je sve to više neko mačo sranje kao podrignut' poslije piva. Ali se svake godine ipak skupi i gomila nasilnih spodoba očito ujedinjeni upravo oko straha da će ih, da oprostite, netko naguzit' na neku podlu pedersku foru. Nije pederluk bolest, već ono kad imaš toliko slobodnog vremena i manjak vlastitog seksualnog života da svoj radoznali nos guraš drugoj gospodi u anus. To mi je, recimo, baš nekako pederski.
(skinuto by mile kekin sa facea)
 
e sad (a nije esad) by me
...kasnim ali za neke stvari nikad nije kasno...inspiracija mi bje petra od stijene i društveno angažirano pisanje. u ovom usranom društvu i ovom usranom siteu...jer ništa se nije dogodilo o čemu se šuti. al zato svi uredno laprdamo...i btw iskreno i s punim suosjećanjem za sve straightovce....
 

iliti
Neprospavane noći zbog tvoje ljubavi
Obično sam ih imala zbog svoje. Kada je minula. Ili bila potrošena. Tiho sam obično plakala. Kao da će me  netko čuti. A nije imao tko. Osim ponekad nekoć moje djece. A danas plačem isto tako tiho ali ne zbog svoje ljubavi prema tebi, nekom…njemu. Zbog tvoje ljubavi prema meni. Koja mi je bolna. Jer je tvoja al ne i moja. A nije da ju nemam. Ili ne bih mogla. Ili htjela. Samo ju nemam za tebe. Ali nemam je niti za sebe. Imam je za nekog. Koji ne dolazi. Ali zato si ti tu. Da me podsjetiš na nju. I kako da ti pomognem? A ne tražiš pomoć. Tražiš moju ljubav. Koja ti treba nakon silnih godina samoće, tuge…i sva ta ljepota koju gajiš prema meni, obara me na koljena. Da te molim, zamolim…nemoj. Nemoj me ljubiti. Ne mogu te ljubiti. I ovo dok pišem, ti meni pišeš. Tvoja pisma. A ja svoja na iskrici. Jer nemam tebe. Al zato imam sve svoje potrošene, uzaludne, ostavljene i zaboravljene…ljubavi. Čak toliko ih pamtim, al imena zaboravljam. Čak toliko ih se sjećam, al ne znam koje bih ime izabrala…da ju zovnem. Čak toliko sam zaboravila da se ne sjećam kako dodiruje, kako miluje, kako umire. Jer bi to značilo da je živjela. I zato valjda ne podnosim tvoju ljubav u svojoj blizini. Jer me podsjeća na moju koje nemam. I zato sam neutješna. Više nema zašto. Više nema ako. I pomalo se pitam imam li ja još koju priču za ispričati. Danas je jedan prijatelj ispričao svoju na blogu. Dobra je. Ko nekoć moje. Dok sam ih pričala. I živjela. Iako se na trenutke pitam da li sam uopće ijednu ispričala. I odživjela.Sada samo promatram. I loš je svaki pisac promatrač. Onaj drugi, suučesnik života, samo življenjem piše. Ostavljala sam ljubav samu, ostavljala me ljubav samom…ali dugo već nisam molila ljubav da…ode. Da ne ljubi. A nije to zbog ljubavi same, već zbog mene koja nisam ta. I u toj mojoj sažaljivosti prema tebi, prije bih je trebala okrenuti sebi. Jer ti ljubiš! Ja samo trpim…ljubav! Kako je jadno tražiti da mi budeš prijatelj kad ti žudiš biti ljubavnik, biti sav i svoj...i moj. I ja tvoja. Al, sve me više zove ta daljina od...ljubavi.
 

...eto cijelo sijelo na blogu...vratili se ljudi s godišnjih odmora...pa se opet po ne znam koji put pitam..zakaj ljudi funkcioniraju ko...urice! kak ih narihtaš...pa narihtaš božić, a ono svi kite bor i šopingiraju. pa narihtaš uskrs a svi žderu i prežderavaju se...pa narihtaš srpanj i kolovoz a moderni nomadi pojure u te tople, zamućene kaljuže od mora i mravinjak od ulica, trgovina, kafića...i još to zovu...odmorom. užitkom. druženjem. baš sam neka...neprilagođena. sretna sam što sam eto ljeto provela u zagrebu...milina bilo vozit, hodat, bit...a uskoro ću put mora, planina i ostalih...južno sjevernih krajeva. opet milina. nigdje nikoga. volim svoju posebnost...makar u tako malim sitnim stvarima. pa, uživajte natrag u iskrici. pišite opet dopodnevne blogove za vrijeme radnog vremena, čekajte iduću godinu i opet sve to...ponovite! ja vam zahvalna! btw dobro je da ove urice danas nemaju...kukavice. jer bi to bilo stvarno naporno!

prvi, onaj zaručnički prsten još u nekoj dvadesetoj kupila sam si sama. potom onaj vjenčani opet. za drugi brak nisam niti to. a nije niti on. sebi. a niti meni. pa eto odlučih za jedno valentinovo poklonit sebi rođendanski poklon u vidu pravog bjelozlatnog prstena sa zelenim dragim kamenom. i rečeno učinjeno. istina, potpomogla mi majka jer je prsten bio silno skup. i onda jednog dana poput ovog, na ničim izazvanoj kavi (očito sam bila dobrohotna ovih dana) dobijem ogromni zlatni pečatnjak sa ugraviranim vodenjakom! vidim, ručni rad...neke davne godine...hm...kako li se netko igra s nama....koji ne vjerujemo! ili je kriva samo činjenica što sam...vodenjak! ali, odlučila sam živjeti taj...paradoks. možda me odvede ka...gledala sam smiraj dana večeras. na jednoj strani sunce u zalazu a na drugoj mjesec u svojoj bjelini...gotovo da sam zabrinuto pomislila..može li na istom nebu biti i sunce i mjesec? očito može!

kad želite nekom poslati pismo, kupite marku i pošaljete ga! onda jednog dana to pismo (točnije: marka) postane raritet (antikvitet neprocjenjive vrijednosti u svijetu). ne zato što je ta marka tako posebna, već zato što je jedina (ili prva ili posljednja)...so, tako je i ovaj moj predvečerašnji zapis (blog)...posljednji! pa ga čitajte, jer tko zna..možda će upravo vaš primjerak postati...unikatni i raritetni...jer ga više neće biti od danas ili kada bude jednom objavljen..kao bestseler...imati ćete prvi (ili zadnji) primjerak!
a što se naslova bloga tiče....u nedostatku navedenog, odlazim! znam da će moji vjerni čitatelji...ostati opet zatečeni...mnome! jer, sada više neće imati moj život kao dio svog...već će morati konačno nešto učiniti sa svojim...i poraditi kako bi ga imali! so, kako je prikladno vrijeme obično neke  tekme ili ispijanje piva vikendom...neće biti niti puno muških blogera (ili onih koji se takvima nazivlju) pa neće sliniti zamnome! a kako nemam bottie call, kako mi  nije dosadno i kako nisam napaljena...neću vas zvati! btw: rekoh da više neću...pa eto, zeleno oko...nije varljivo, već je istinito...reklo ne jednom drugom zelenom oku (ili nekom drugom ne sjećam se više boje)...da će stati, prestati! ionako ovaj nick je bio otvoren kako bih uzburkala život nekim oženjenim muškarcima  koji žele avanturu, kako bih se verbalno poigravala njima onako kako su to činili oni u stvarnosti....sa ženama! ili je bio neki drugi razlog...ne sjećam se više...uglavnom bez razloga...idem...eto, uživajte još samo večeras...cirkus adria u...vašem gradu!
 
Ako sam nešto zaboravila…pišite na adresu: ljetnikovac na zlatnom jezeru…poštar će znati …još uvijek teče ta rijeka, neki slap...lopoči...izgubljeni u sjećanju!
21.08.2009. 17:56:53

Prijavi nepoćudni BLOG
Dodaj komentar

Komentari:lagulmo:otani jos takva kakva jesi, molim te 21.08.2009. 23:46:38



lagulmo:slika iz vremena studiranja. Stari, ja i pas setamo Marjanom. Duga setnja i na povratku nas hvata mrak, nesto prije cerkvice svetog Nikole putnika. Stanemo i pisamo. Ispred nas pogled na otoke, a nize uz Zentu cirkuski sator. Sarena svjetla i muzika. Sutimo i osjecam da mislimo isto. Ta privlacna svjetla, koja ce ubrzo otic, i neizbjezna ljepotica na trapezu, mjesavina ceznje i tuge. Stari je samo tiho i polako izgovorio: "cirkus" 21.08.2009. 19:32:26
juicy-mama:lose slike uvijek ostaju lose, za sto ili tisucu godina... to je pravilo...dobre, jednoga dana, ako ne i prije, mogu postati vrlo cijenjene 21.08.2009. 18:49:39  

Jane_Austen:pa kad smo mi takooo dobro društvo :DD 21.08.2009. 18:14:03  

nesilica:meni je zadnji put nicci pustila lili marlen i titov sprovod. normalno da sam se vratila 21.08.2009. 18:11:10  

Jane_Austen:nemoj...daj. ionako ćeš se vratiti...jer se svi vratimo...fali nam 21.08.2009. 18:06:33  

nesilica:ni poštari ne zvone više dva puta. nemoj brisati nick 21.08.2009. 17:58:36
 
Svjetla pozornice se gase…
glavna glumica je umrla
 I prestaje konačno repertoar koji je uvježbavan desetljećima….rola je bila više no zahtjevna jer je iziskivala glumu…jake žene! A nisam ta. Iako sam često bila upravo ta. I više no što sam mogla. No što je trebalo. I nije bilo pristojno. Pored muškarca biti…majka hrabrost. I biti majka i otac. I skrbiti o svim nedaćama koje mogu sresti jedan brak s djecom, jednu ljubavnu vezu, pa razvod, pa odlaske…dolaske…pa čopor muških prolaznika ovdje na ovom placeu. I upravo u toj mojoj hrabrosti i jakosti bila je sva moja slabost. Jer nisu smjeli vidjeti, znati…da ne mogu. Tako sam barem mislila. Da će me više voljeti. Jer me u djetinjstvu nitko nije volio. Iako sam bila izuzetno dijete. Kažu. Nema razloga da ne vjerujem. Iako bih voljela da sam bila tako prosječna…ne bih bila toliko sama. Osamljena. Nedodirljiva u svojoj…posebnosti. Koju nemah s kime dijeliti. Pa sam zato tako žudjela za čovjekom…ne nužno muškarcem. No kada sam već bila probuđena žena, voljela sam željeti i biti željena. Još jedan nedostatak. I tako stalno….sve moje prednosti bjahu nedotaci. Jer žene to nisu, tako nisu…one su slabe i jasno pokazuju da to jesu, kako bi oni pokazali što nisu i da upravo jesu…jaki. A kako bi oni bili jaki da nisu one slabe. I jedan iskričar mi ovih dana posla poruku iz južnih krajeva (kaže pozdravlja sjeverne krajeve) otprilike: otkud ti to da je za muškarca previše ako je žena zgodna,pametna i materijalno neovisna. Ja baš takvu tražim.
 
Pa se nasmijah!
 
Očito ima još…tragaoca!
 
Pa kako su pogasili sva svjetla, i neki nick od božice pobjede definitivno je neprimjeren. Nakon svih poraza, svih susreta čovjeka  bez muda i muda bez čovjeka..i onih sa i bez jaja…vrijeme je poći sad. Ovakva žena privlačila je upravo muškarce koje nije željela…slabe, nedovoljne, bezidejne, bez posla, bez mašte, bez kurca…kako u glavi tako i u međunožju. I muda uglavnom. Jer oni ne trebaju niti…slabim ženama. Pa onda ih ja primim pod svoje okrilje…jer me oni trebaju jer njih nitko ne treba. A oni s malo toplih riječi, nježnosti i nešto sluzava..tijela….zadovolje mene. Makar na trenutak..pa povjerujem da sam srela…čovjeka. Pa zapalim svijeću…tražeći dalje. I naiđem na ništa ili ne naiđem na nešto..nije važno.  Tako me ispunila ta posvemašnja praznina i tuga da više neću, ne mogu…biti tu. Ta koja nisam. Bit ću konačno kao i većina žena…tako ćete me teško pronaći…svi moji muškarci. Bit ću slaba, bit ću divna…taman za vas…tako što neću biti.
 
 
21.08.2009. 17:49:05

Prijavi nepoćudni BLOG
Dodaj komentar

Komentari:lagulmo:znao sam da si nesto zajebano napisala na blogu kad mi nisi odgovorila na sms: digao mi se kurac, mogu li te cut? Stvarno je nekad uzasno glupo nositi taj komad mesa. 21.08.2009. 18:05:04



nesilica:najviše volim one rječite, ali bez tijela 21.08.2009. 17:51:22
 
p.s. 21/08/2010
u susjedstvu sviraju neki narodnjaci, sijelo, pritvorila sam prozor...nakon savske pustopoljine i šetnje...suton...ne mogu ne sjetiti se godine prije. how time is passing by...dear....rick!