BABY, COME BACK!

jučer sam dobila tvoje pismo. koje si mi dao. i nije ljubavničko. samo ljudsko, ali ipak muškarca ženi. osim heimenove pjesme. koju si mi podario na njemačkom. koji ne volim. ali si me nazvao unom. i dodao malo hrvatskog. čak i nadnevak. dugo već...nisam dobila pismo. obično sam ih pisala ovih godina. jer sam imala što reći. sada slušam što mi drugi kažu. nadam se da ću i ja uskoro imati što reći. sada govorim šutnjom. a tako je tužna ta šutnja u meni. progovorila bi. ali zaboravila je ne bojati se. možda ti ipak šapnem: tu sam! valjda je došlo neko drugo vrijeme. čekaj me. ja ću doći?

da parafraziram prethodni blog....jer
prokleto je točno! biram, biram...pa ak treba i da mi život prođe u tome...ne trebam sponzora, ne trebam majstora...trebam čovjeka/muškarca. e to je teško naći u jednom tijelu. duh i tijelo kod muškarca nije baš jednostavno spojiva kategorija. obično je podjela vrlo, vrlo...drastična. i kako onda da pristanem samo na...jedno? za sada nikako. ali, tamo negdje neke šezdeset i neke godine svog života vjerojatno ću pristati samo na..dušu. jer tijelo će biti pase. ne moje, već njegovo. muškarci tih godina uglavnom samo...vegetiraju. mislim fizički! čast izuzecima. koje čak i osobno poznajem. dakle, nije problem...samo valja..uživati u traženju! normalno, cilj je...nalaženje! no.....

da li se one ipak događaju? jer kako drugačije okarakterizirati večerašnji scenario? pa je tako već bio napisan blog pod nazivom closed...jedna ispričana priča od prije godinu dana...uz popratni komentar sadašnjeg trenutka (neki novi "klinci")...a kad htjedoh to i postaviti...krivi gumb i ode sve u materinu. a potom odoh popričati na telefon....btw sve više mrzim pričati kako na fiksni tako i na mob...a imam dojam da ljudi upravo sve više vole...i tako ponovo otvorih svoju jučerašnju fotku (čak mene tri) na savskoj pustopoljini i shvatih ono što sam već i rekla...kak je predivno otići tamo na savu, sresti oblake, livade, rijeku koja je nabujala i valja se....zalaz sunca koji samo što se nije pretvorio u mrak...iako danas nisam imala svog fotografa. gotovo  ću si umisliti...svaki dan neka nova fotka. pa nisam odoljela podijeliti je s vama...u svojoj galeriji!

čitam danas opet blogove...konačno! i nije bitno jel su po mom ukusu ili ne. bitno je da ih ima. za razliku od prethodnih dana. i ponukana time ali i nekim drugim porukama zadnjih dana morat ću se opet boriti. za pravo svakoga da bude ovdje. a da pri tome samim time ne bude građanka/in drugog reda. jer nažalost u glavama nekih ljudi (kako vani tako i ovdje) jest mišljenje da ljudi koji su ovdje nisu kak treba. dapače, da su s greškom. a zna se da roba s greškom ima nižu cijenu. ili je podcijenjena. pa ju može kupiti svatko. za bačenu šaku neke valute. monete. a čak i bez toga. ali takvi trgovci i kupci kao i obično u svakom dućanu su na zadnjim policama. ponegdje i u skladištima. ljudi koji bez obzira gdje su imaju svoj nivo, drže do sebe i svoga ja i nadalje će ih biti kao u ovom stvarnom svijetu tako i ovdje. i ne mislim da sam imalo manje vrijedna žena što sam tu. dapače, malo koja mi je ravna. kako reče jedan moj netom sretnuti (baš mi se dopada ta moja kovanica) prijatelj..jedinstvena si i neponovljiva! a to što sam tu samo još znači da prihvaćam sve izazove...jer sresti čovjeka uvijek je novi izazov!

večeras sam uputila službeni mail iskrici! ne ovoj tu, već onoj tamo...iza zastora. s osvrtom na događanja na blogu. i zatražila zabranu stavljanja jedno te istih sadržaja nekoliko puta tijekom dana. koji su naprosto uvredljivi time što su zaglupljujući. jer ne može me nitko terorizirati time da dnevno ovdje objavljuje jedno te isti sadržaj. kao i tolika prostačenja. pa očekujem efekat od tog?
"KAO DUGOGODIŠNJI ČLAN ISKRICE (od 2006.g.) MORAM PROSVJEDOVATI (IAKO SAM I JAVNI APEL NAPISALA NA BLOGU) DA ZADNJE VRIJEME TAMO VIŠE NIJE MOGUĆE NITI ŠTO ČITATI NITI PISATI OD PROSTAČKIH, UVREDLJIVIH I NADASVE IRITANTNIH BLOGOVA. NAIME, AKO NETKO U JEDNOM DANU NAPIŠE NA DESETKE JEDNO TE ISTIH BLOGOVA PITAM SE TKO KOGA SMATRA GLUPIM ILI LUDIM. ZNAM, SVATKO IMA PRAVO IZRAZITI SE TAMO I NAPISATI GOTOVO ŠTO ŽELI, AKO TIME NE VRIJEĐA DRUGE. ALI PISATI DNEVNO ISTE SADRŽAJE (KOJI SU PRI TOME VIŠE NO PROSTAČKI) DOISTA JE VRIJEĐANJE LJUDI. MISLIM DA JE DOŠLO VRIJEME DA OGRANIČITE BROJ ZAPISA KOJI NEMAJU SVRHU NEGO UPRAVO IRITIRATI, ZAGLUPLJIVATI I PRISVAJATI PORTAL KOJI NIJE PRIVATNI. STOGA JOŠ JEDNOM MOLIM VAŠU INTERVENCIJU NA NAČIN DA POKUŠATE TAKVE EKSTREME ONEMOĆITI. DOBILA SAM DOSTA PRIVAT PORUKA OVIH DANA KOJIMA LJUDI IZRAŽAVAJU ZGRAŽANJE U ŠTO SE BLOG PRETVORIO STOGA NE GOVORIM SAMO U SVOJE IME. ZAHVALJUJEM, S POŠTOVANJEM!"

ta zar ste svi "normalni" nestali s bloga? ta zar toliko je mišjih rupa u koje ste se zavukli vi obično neobični kulturni blogeri? ali, jesen će brzo. nadoći će voda. poplave neke opet će vas istjerati na površinu. istina, tada će s vama zaplivati i ova najveća govna koja već danima plivaju ovdje po iskrici. prava septička jama. jedino se pitam kad će već jednom netko vodu pustit? a možda bolje da i ja ne otvaram usta, sigurno će mi neko ovdašnje govno uletit!

reci mi sve, uvijek, a koliko ces mi vjerovat ostavljam tebi. Sve sto moja dusa upije ne nestaje. Kada vodimo ljubav ti to dodirujes tako da je opet ovdje, i znam zasto je cekalo zaboravljeno. Suze i smjeh... Slike i sada dolaze i povezuju se sa tobom a ja bez tvoga tijela nastavljam voditi ljubav sa tobom, neodgodiva (14.08.2009.)
i opet će mi neki reći da se nalaze (prepoznaju) u mojim blogovima,  a ja ipak ne odustajem. od pisanja i traženja...sebe! ne njih.

isto ništa novo! jučerašnji zapis završila sam sa zapadom. a današnji počinjem sa balkanom. i nije čak bitno na kojoj je strani svijeta. jer nije nigdje tj. nigdje je. barem nisu ovi ljudi ovdje. nisam probala, ali nagađam kako je grozno ostati bez posla. ali danas sam bila u prilici reći čovjeku/ženi da će dobiti otkaz. i sva ta bol u ljudskim očima, to pitanje: zašto? nema odgovora. tj. ima ga al je gadan. ko i svi ovi naši jebeni političari. prodane duše. primitivni tajkuni nastali od vozača, drvosječa, konobara, šustera i ostalih intelektualnih vizionara. a ovi potonji se razme, kupljeni su za šaku dolara ili eura. pa i njihove dr, mr...i ostale titule. neke čak i za kune. za drp lovu. i jebeš ti državu koja ne brine o svojim ljudima. građanima. državljanima. vijek trajanja joj je ograničen. kad tad urušit će se...ili sama od sebe ili u krvi. i ne nazire se tome kraj. sve neki  novi počeci. jer sve do njih nije bilo dobro. s njima sve počinje. i završava. mislim da je rijetko bilo vidljivo toliko kretenizma na jednom mjestu a na tako malom prostoru kao što je hrvatska. stoga, čemu se ja čudim kaj je iskrica samo slika i prilika...svoja!

 
Nedostaje mi jedan čovjek. Iako sam pohodila drugog. Sve što činimo u životu lažemo ako kažemo da činimo za nekog. To činimo za sebe. I zbog sebe. Ako je netko u toj priči i igri, odigrat ćemo je. Jedna fotka Une bila je dovoljna. Da poželim vidjeti taj sanjani ljetnikovac na zlatnom jezeru. A možda i činjenica da ju je netko fotkao. I poslao meni. Dok sam te još očekivala, nadala se, htjela, smjela. Koje li drskosti…nakon kurca....poželjeti i dušu? Nisam vjerovala razumu koji je rekao…pa koji kurac ti treba (a treba mi i dobila sam ga) 100 km otići da bi se vratila. Dakle, dvjesto! Jer ionako znaš da nema čovjeka. Kojeg si željela, očekivala, čeznula. Ali moja nutrina slutila je da iza svih tih livada, bregova, šuma…postoji neka duša. Tamo u divljini. Možda samo zato jer sam ju ja tamo stavila. Pa ju ipak nisam našla. Obično tražim prave stvari na pogrešnim mjestima? A možda tražim pogrešne stvari na pravim mjestima? Ima tu i nekih ljudi. Nikad mi nisu bili razumljivi ti elektroničari, matematičari, strojari…a opet neumoljivo su me baš oni privlačili. Poput leptira i svjetiljke. But, kako to obično biva u životu svaku gorčinu kojom smo isprali grlo valjalo je pospremiti u želudac. Progutati. One druge, isprati.Istina, tvoj danas nije izdržao. Ne znam jesi li povraćao od muke sa sobom ili bez mene? Ili možda obrnuto…sa mnom ali bez tebe? Ili samo od hrane, pića….i svoje tvrdoglavosti. I kome se ja to rugam. Da li možda svojoj. Tvrdoglavosti? Ludosti? Gluposti? Ili možda još samo jednom učinjenom koraku ka….ponoru ljudske patnje…suosjećanja…intuicije…koja me odvela. Ali i vratila. Meni samoj. A svi oni beskrajni brežuljci koji su se smjestili od Umetića do Kostajnice i taj usnuli grad, lijena rijeka…valjalo ih je vidjeti kako bih znala što trebam tražiti. I naći. Ipak malo…bliže! Sunce je nemilice tuklo sa zapada u povratku. Vraćala sam se sa juga. Nisam imala pojma da sunce tako zasljepljuje…čovjeka. Ili to bjahu suze? Otrla sam lice…kako bih bila sigurna. Ili  premjestila veliku užarenu loptu. Jer, moje sunce je ipak…negdje drugdje. Ne na zapadu, ne na jugu…rekla bih…ne sjeverozapad (hičkokov) već moj…jugozapad. Pitom s ponekim tragom…divljine! Ne divlji s ponekim tragom...pitomosti! Slično, ali vrlo različito. I nije važno što je u pitanju tvoja maska, prestara sam za pitalice i rugalice. Pitao si: stigla? Rekoh: Stigla.
Na zapadu ništa novo.

zašto ljudi silom hoće biti kao i svi drugi...ljudi! pa tako kume ovdje na blogu da ih se nauči stavljati fotke koje svi stavljaju. pa u reali svi hoće nositi upravo tu marku koju...svi nose! pa svi hoće biti na faceu...pa svi živi....i tako to. a jedan je bio picasso. iako me nije impresionirao, kako svojim životinjama tako niti svojim životom. što mogu kad nikad nisam imala univerzalni stil i ukus. već neki svoj...koji uglavnom nije bio in. ali je zato bio i ostao...out of svih. i ja bih voljela poput patnji mladog werthera da netko uzdiše zamnom. ili barem mojim pisanjem. reče mi moja psihićka da patim za...moći! koju izražavam kroz...sex! što mogu kad sam loša slikarica....pisica...glumica. pa se izražavam...sexom! btw sve je to moć...nemoći! 

večeras ću biti dosljedna sebi tako što ću po ne znam koji put uživati u zelenim očima richarda burtona i njegovim usnama. jer to su mi najnenadjebivije muške oči i usne koje sam u životu vidjela! tak je bilo prije dvadeset let...pa će valjda biti i danas. istina, u međuvremenu sam ponešto takvih usana i očiju ispotrošila, što nimalo nije promijenilo moje mišljenje. da su takve oči muške nenandjebive. jebačke čak. e sad...koje li predrasude. kako reče dona od ines da je netko tko ima dva braka iza sebe...nedosljedan. a ona je dosljedna. jerbo sigurno ima 102 godine. samo još ne znam jel proslavila već stodrugi ili će? a btw i moje su oči zelene. jebačke. pa sam ovih dana potrošila sebe i njega. istina, nije imao zelene oči ali je imao to što oni drugi sa zelenim nisu. i gdje je tu sad dosljednost? pa još uvijek bih se htjela ljubiti i valjati po svojih orange plahtama sa njime. no ima jedan problem. imam voajera. nju. iako nema fotić. pa tako sve slilke ostaju...između nas. i one potrošene i one u pričuvi. idem sad...uživat! 

OSVRT NA NOĆAŠNJI TVOJ BLOG
ženo zlico od opake, svaka napaka bi bila....suvišna! šešir dolje (jer kapu ne nosim). da nas je više takih svijet ne bi bio uglavnom...crna rupa! eto, i blog se noćas na trenutak.....prosvijetlio! šteta što sam spavala pa nisam vidjela kak pada ta...repatica!

ETIMOLOGIJA ZAGREBAČKOG POZDRAVA 'BOK'
Zagreb je bio dugo godina grad pod Austrijom i Austro-Ugarskom. Tu su bile austrijske upravne, vojne i djelomično industrijske strukture, a s njima i utjecaj austrijske verzije njemačkog jezika.Građanski trgovci se obraćaju mušterijama arhaičnim austrijskim pozdravom:"Mein Buecken," što je iskvarena verzija austrijskog njemačkog, koja se u Zagrebu čitala kao "Majn bokn " ili Moj naklon. S vremenom, paralelno su se razvijale obje verzije tog pozdrava, ali i odzdrava, tako da se pojavljuje i skraćena verzija: "Bokn" ili Naklon, a u susretu i skidanjem šešira. Od tog skraćenog" Bokn " nastao je tipično zagrebački pozdrav "BOK", s kratkim o ili ponekad dvostrukim o. Obje su se verzije mogle čuti kod trgovaca još '50 godina ( kao i obraćanje mladićima sa npr: "Mladi gospon" ). Utjecajem pridošlica sa raznih strana pozdrav "Moj naklon" polako se gubi i gube se građanska obilježja samog grada usred burnog miješanja stanovništva.Pozdrav i odzdrav "Bok" ne postoji u Rijeci, Splitu, pa niti u Osijeku. Tamo su neki drugi utjecaji bili dominantniji, pa je tamo "ciao", "adio" i sl.Pridošlice u Zagreb, pogotovo u zadnjih 20 godina, zatekli su pozdrav BOK. Kako često dolaze iz drugih provincijskih kultura, veza s arhaičnim austro-njemačkim pozdravom kod njih nije postojala. Uz to, vremena su bila da se ističe hrvatstvo i pripadnost jednoj crkvi, pa su počeli koristiti izraz "Bog", koji nema nikakve veze s pozdravom "Bok".Spominjanje Boga u Zagrebu se koristilo kao odzdrav na rastanku u obliku "s Bogom", kasnije "Zbogom" kojim želimo nekome da ga na putu Bog čuva. Javlja se i verzija "Bog daj" koja isto nema veze s "Bok".A iz razloga straha, da se ne spočitava vezanost za srpski jezik,izbjegava se hrvatski pozdrav i odzdrav "ZDRAVO" jer je to kao "srpski" ? !A nije ! Jer i najljepša hrvatska molitva počinje sa "ZDRAVO..."
(vi koji sve znate, ali ipak...saznajte)

trebam nekog za stalno i zauvijek. pa makar to bilo i...povremeno!

uvijek sam ih voljela. upijajuć naročito njihov kraj. koji je uvijek, ali uvijek bio happy end. zaplet, rasplet...sve je znalo biti krvavo, krvoločno, napeto, nepravedno...ali kraj je uvijek bio..i tako su oni živjeli...etc. tako su bile žive...te suze u mojim očima. dugo sam još potom jecala...kao da nisam vjerovala u taj hepiend. pa sam onda krenula u one druge priče. koje se ne pričaju. već samo žive. uglavnom bez početka, ali uz prepoznatljiv kraj. pa sam tako danas slučajno i ovlaš srela jednu svoju davno ispričanu priču. jer me kćer pozvala na kavu, nakon ručka s ocem. i gledam jednog od čovjeka svog života i konstatiram...fizički bolje izgleda no ikad. bez trbuha, s kojom prosjedom. i njegov smisao za humor i bašmebriga mentalitet koji mi je dizao svu moju rudlavu kosu na 220 učinio mi se simpa. ili još bolje, podnošljiv. i rekoh post festum kćeri..znaš, nekoć nisam mogla, ali kad bih danas trebala živjeti s tvojim ocem (a ne bih), mogla bih. ne bi me smetalo sve to što me nekoć smetalo. i zbog čega sam otišla. naučila sam toleraciju živjeti....biti s nekim uz nekog. a da te pri tome ne iritiraju njegove grozne osobine. jer se sada znam...odmaknuti. i biti u svojim osobinama. ne mijenjati niti svoje niti njegove. ali, kakve bi to grimove priče bile kad ne bi imale sretan kraj? i odeš u neku drugu priču...face to face....kasno piće. kojeg bolje da nije bilo. ali priče uvijek pričamo nakon što smo ih odživjeli. ili možda ak smo bili dovoljno mudri da smo ih ipak vidjeli prije...a ne i odživjeli. intuicija je dobra stvar. ak ju imaš. a još bolje ak ju i poslušaš. ne samo toleriraš. a ja kao hrabri ratnik koji neminovno pogiba, uvijek krećem pogibelji ususret. i bodrim sebe. tja, ja sam plava...ne razumijem, ali mogu. i hoću. razumjeti. pa potom...poginuti! i opet ispričati jednu dobru priču. sa hepiendom....i tako su živjeli vječno sretni u svojoj priči o....sretnom životu! kak i ima biti u pravoj grimmovoj priči.