ono iza lica...

   Kako je nekada sve bilo lako! U to vrijeme, baš kao i danas nalazili smo se pred Riječkom bankom. Tada se tako i zvala, a ne Erste Steinbrumbrzm-plomi jezik! Još uvijek mi, stara garda kažemo 'pred riječkom' i tako će zauvijek ostat'!
 Uglavnom tada nismo marili za skupim parfemima. Ti si nosio Malliziu koje je u to vrijeme bila pravi hit. Sve sam ih raspoznavala, i žutu i crvenu i plavu i zelenu! Žuta mi je bila najbolja! Ja sam furala neki dezodorans koji je majka kupila u dućanu do, i potrošila na njega čitavo bogatsvo od 12 kn! Tada nisam ni sanjala o puderu od 100 kn, niti o šminci od 80, samo zato što na usnama ostaje čitavu vječnost! Bio si faca ako si imao labelo! A žvakaće tek! Wrigley je bio majka, a Orbit je tek dolazio na velika vrata! Babolice su bile samo za klinčariju! Spremanje za spoj mjerilo se u minutama, najviše 20-ak, a ne kao danas, kad se mjeri u satima! Frizura, pih! Trajne, frkanje, farbanje, pramenovi, Ferria buster, figaro i peglanje kose bili su pojmovi za riječnik!Ako je bilo gela u kući, to se zvalo luksuz, briljantin je bio prosvjetljenje! Kako najčešće nije bilo ničega i sapun je poslužio svrsi, a  ako je kosa bila full prljava i trebalo ju je zalizat na scenu je stupao šečer+voda!
I stigli bi 'pred riječku'! Meni kojoj je Riječka 10 minuta pješke, redovito bih kasnila, to se do danas nije promjenilo! Ti koji bi dolazio busom došao bi i koju minuticu ranije jer nije na cestama vladala đungla kao danas, a i vozni red se koliko toliko poštovao! Sreli bi se pogledi, nasmijali bi se i šetali Korzom. Kad bi Korzu došao kraj nastavili bi dalje trsatskim stubama. Zaustavili bi se na pola puta i uživali u trenutku. U trenu poljubca! Danas je poljubac izgubio na vrijednosti, deklasiran je u out, predigru, nešto nevažno i trivijalno! Ti si nakon toga na vratima urezao moje ime i ispod toga 'volim te' pa sve zajedno zaokružio srcem. Nevjerojatno simpatičan potez, koji se danas može naći koliko i neotkriveni dio svijeta! Sve je bilo čisto, nezagađeno. Nije bilo kava, cigareta, izkomercijaliziranih špreha i folirancija. Bili smo mi, baš kakvi jesmo! Prirodno, kao dan u suton, a suton u mrak... Došli bi na Trsat, sjeli na klupu koja gleda na grad i buljili u panoramu, kao što danas zurimo u DVD ili kompjuterski ekran. Pričali smo...o svemu! Nije bilo dosta večeri da bi se o svemu napričali. Ali nisu to bile teme od kojih zaboli glava. Nije bilo ni HDZa, ni Granića, ni Viktor Lenca, ni cijena, ni bespravnih gradnji, ni pravnih rušenja... Nismo pričali o tuđim životima, kako su Ben Afflec i J.Lo prekinuli, ni tko ima veće silikone... Niti je bilo nesreča ili ubojstava kojih bi se grozili. Bile su to nevine dosjetke, koje su izazivale smjeh, priča koju je trebalo čitati među redovima. I cijelo vrijeme bila bih u tvom zagrljaju, i kad bi nastupila tišina, ljubili bi se. Pa se smijali onoj čudnoj struji koja je još tinjala u tijelu baš zbog i radi poljubca. Stvarno je bilo lijepo, nježnije i dva kata nevinije nego danas. Nije bilo golih trbuh, ni piercinga, ni tetovaža... Bilo smo sexy u nekoj drugoj prigušenoj atmosferi. Nije bilo previše aludiranja na sex, on je bio u nekoj drugoj dimenziji. Bio nam je dovoljan trenutak.  Ljubav je bila na nivou, nije bila obešćaščena kao danas. Kad ti svakakvi kreten uleti sa spikom, i onaj zadnji šljam kojeg danas ima sve više, koji ti sa 8,78 promila alkohola u krvi pokušava objasniti nerazumljivim jezikom da bi ga večeras želio umoćiti! Plesali smo na tišinu, ili pak zapjevali stvar koju smo čuli na radiju, a onaj koji je znao više riječi bio je faca! A još veća faca ako je novu stvar uspio snimiti na kazetu sa kakve top ljestvice. Cd-i bili su rijetkost, a internet veoma daleko. Jedino što je danas bolje jesu mobiteli. Tada ih naravni nije bilo i nisam se mogla javiti kući da se dobro provodim i da ću doći malo kasnije! Baš zbog toga s Trsata smo krenuli u 9 i 30,što je danas vrijeme početka spremanja za izlazak! Sat vremena do rastanka se brzo rastopilo, prebrzo, dok danas frajeri jedva čekaju nestati iz tvog vidokruga! Ili pak drugi dan slažu da su zabunom umjesto kočnice stisli gas, kao mi cure ne znamo vozit'! Poznamo bar osnove! Uglavnom kući se trebalo doći do 10 i 30 ni minute kasnije, jer bi starci šizili! Ti bi me dopratio do portuna, ali stajali bi još koju minutu u zagrljaju kao da nećemo vidjeti sutra... i zagrljaj je izgubio svoju vrijednost, nažalost! Došla bih doma na minutu ili koju minutu kasnije, jer sam sutra žarko željela sve nanovo, a u jednom danu se toliko toga izdogađalo, pa sam ti sve to morala dopričati, a i ti meni...

 koliko jedna pjesma može probuditi uzdah!? Lijepe riječi, dušu... I opet je večer kad širim ruke i žicam zagrljaj... Posve sigurna, sljedeći put ću voljeti, bez ustezanja... Jer sada znam moje hladno srce ne mogu rastopiti prolazni poljubci i igre, već zagrljaj gdje ću stisnut cijeli svoj život... Prsa gdje ću ostaviti usne i oči u kojima sjajit će se moj osmjeh... I opet sam ona nježna, koja spušta pogled i rukama prolazi kroz kosu, kad nam se u mojim snovima sretnu pogledi... Oh, večeras se kladim na ljubav! Na muškarca potpuno nepoznatog, onog nasmijanog što stoji odmah uz miris jastuka i sna... Onog slučajnog prolaznika koji se okrenuo zamnom u trenu kad i ja za njim... ili pak na onog što je uz mene stajao na semaforu i odjurio u nepoznato... Osjećam se kao nekad, kad sam vjerovala u ljubav i opet pišem iste stihove, pronalazim tebe među redovima! Naći ću taj osjećaj vruće kiše i simpatičnih munja... Priđi mi bliže i osjeti otkucaje srca! Priđi bliže i spusti ruku na grudi i usne na moje, zaklopit ću oći i pasti u vječnost... A sve je kriva jedna pjesma uz koju smo plesali, sjećaš se? One noći kad nismo dodirivali tlo, u zagrljaju svjeća, bosi, pred kaminom, sasvim daleko od svijeta... Sasvim daleko od ove dimanzije.... Tamo daleko između pučine i zvjezda... Upravo tamo letim i noćas, u tvoje ruke, na tvoje tjelo i tvoju dušu, zaspati tamo i umrjeti od ljepote....

kada sam bila ja? Gdje sam bila ja? Tko sam ja?
Jesam li žena ili djete? Divlja ili staložena? Stjena ili vjeter? Uhvatim samu sebe u maštanju, uvijek je ljubav ta koju želim... U stvarnom životu baš se ni ne trudim, dapaće odbacujem ju kao nešto nepoželjno, teško izvedivo... neponovljivo?
Pod kojim nebom mogu sebe tražiti? Gdje se izgubio osmjeh? Brinem o stvarima koje su nekad bile suvišne... Dolazi li sve ovo s godinama? Osjećam se da nestajem... Pod plahtama, i prašinom... Pod nekim čudnim zastorom...

Jeste li ikada pomislili koliko je kupovina cipela ustvari slična biranju čovjeka ili žene vašeg života? Nisam ni ja! Ali mi je neki dan upravo palo na pamet! Stanete pred izlog, i gledate izložene primjerke, oni koji vam se sviđaju, izdvojite. Tada dolazi tren kada ih probavate... Neke su prevelike, preuske, premale... Negdje ne možete naći svoj broj, a negdje jednostavno nisu za vaš džep... Kad napokon izaberete one koje vam se sviđaju, šećete s njima po gradu, ponosni! Svako malo gledate u njih i mislite da upravo svaki prolaznik se divi vašim odabranicama... Početak je uvijek malo teži, jer ih trebate razgaziti, oblikovati upravo obliku vaše kože, mjenjate ih, a da uopće niste svijesni. Neke se brzo strgaju i završavaju baćene, neke su dugotrajnije, a neke jednostavno izađu iz mode. Najgore od svega je kad vas vaše najdraže izdaju i raspadnu se...Dajete sve od sebe da ih popravite! Ali od cijelog arsenala uvijek imate one najdraže... koje bude najljepše trenutke, izazivaju osjećaje... I postoje one vječne! One koje traju i nikada ih ne bacate! Stoje u vašem ormaru i iako su dale sve od sebe, i već su '87 izašle iz mode još uvijek krase vašu nogu! Nogu?! Čekajte, jel ja to pričam o cipelama ili ljubavi? Jeste li se i vi malo zagubili u redovima ove kratke priče?!

...kao uvijek skrivena u noći, skrivena od očiju! Mjesto gdje mogu reči sve i proliti dušu.... Nisam bila sigurna u sebe niti u njega.... Još se nisam zaljubila, onako kako bih trebala, ali...kursor blinka dok ja tražim riječi... Da i sada kada sam na ovom djelu puta, kad se pomalo diže magla i vidim svijet, ljubi me, ljubi me je sve što mogu reć...

I opet su došle njegove oči... Zamutile sliku svijeta.... I ja hodam i danju i noću kroz snove... Vidim se u ogledalu i ne prepoznajem...
I opet čupam plašt, zvan prošlost sa svoje kože... kako se dobro odupire... Prokletstvo sjećanja... Navire, teče, a ja jedva držim glavu iznad vode...

Nažalost, sve mi je lakše sanjati, nego živjeti... Lakše mi je ne voljeti nego voljeti... Lakše mi je disati u samoći... Kako li sam čudna biljka! Nekada žudim za dodirom, a sada širim krila...
Moja magija je moja sloboda...

 Sanjam bistre padine, pokrivene snijegom i ledom... fijuk vjetra što brije vratom...stanem! Onjušim zrak, osjetim tvoj miris... Zaletim se kroz borove, šikare i trnja... rukama dodirujem obraz, rasparan je, ne obazirem se na bol...Tragam... tragam za čoporom sebi sličnih... A čopora nema. Nema igre na mjesećini, nema zajedničkog lova.
Sanjam divljinu, potok gdje pijem vodu... ta voda donosi tvoj miris i začujem šum u daljni i potrčim...Bjesomučno tražim nešto što ne razumjem... Na livadi spazim čovjeka što me pozdravlja... Valjda me pozdravlja, ja ga ne razumjem jer jednom bila sam vuk, a nažalost sad sam i ja samo čovjek...

  
   Ne znam koliko sam bila u nesvjesti.   
-Hej, gušteru!Gušterko! Ma razbit ću ti pajku!-začula sam kroz maglu.Taj glas prepoznala bih bilo gdje.Iako me boljela glava, odgovorila sam joj: 
-Ma poliži mi krug!- počela se smijati. U tom trenu htjela sam skočiti iz kutije od veselja. Ljudi inaće plaču od veselja ili tuge, ali naše plakanje je drukčije. Mi, cigarete izbacimo nekoliko mrvica duhana i svoga tijela. To je simbol naše najveće tuge ili najveće sreče. Ovaj dan bio je pun emocija, pa se ispod mene nalazila pozamašna hrpica duhana. Joj, izvinite dragi ljudi, nisam vam objasnila što je to pajka. To je inače slang koji korisitmo mi cigarete, a znači onaj bijeli papir kojim smo omotane. Razbijanje tog papira značilo bi nemogućnost osjećaja nirvane. Lizanje kruga, e to je već vulgardnije, jer je krug tj. kraj našeg tijela ujedno i dio koji za vrijeme nirvane daje toliko naslade.    
- Ne mogu vjerovati da smo opet zajedno!-govorila sam zbilja ne vjerujući   
-Ni ja gušteru, ni ja...-odgovorila je Crvena                                                                     
-Imam ti toliko toga za pričati-nastavila je                                                                        
-Toliko tuge sam pročula...-progovarala je tužno                                                            
-Reci mi, molim te-izgarala sam...ups, krivi izraz, molila sam da mi kaže                        
 -Ti dobro znaš Blacky, familija Johnie Special?!-                                                           
-Normalno, poslije tebe, ona mi je druga sestra! Što je bilo s njom?-upitala sam u strahu                                                                                                                                      
-Pa znaš koliko je bila luda za nirvanom...-                                                                        
-Naravno da znam, sjećaš se...-                                                                                         
- Molm te, ne prekidaj! Daj da ti kažem, pusti sad sjećanja!-                                        
-Reci-                                                                                                                                     
-E pa imala je strašnu sudbinu! Čim je došla na policu, bila je kupljena i Master joj je bio strastven pušač, tako da joj je nirvana bila definitivno osigurana. Međutim, baš u trenu izlaska iz kutije, njen Master je bio u kafiću, u onom u kojem smo i mi bile...Samo tada ti još nisi bila na polici. Uglavnom, njen Master ti je nešto objašnjavao, Bog te pitaj što i kome, i  za to vrijeme sa Blacky u ruci mahao zrakom. Blacky je samo čekala nirvanu, ali ju nije dočekala. U trenu kad ju je prenio usnama, još je nešto pričao sa sugovornikom. Blacky je bila toliko nestrpljiva, da je skočila iz njegove ruke u pravcu mu usana, ali se odbila od njih i pala na pod. Njen master ju je podigao, slomio joj cijelo tijelo i bacio u pepeljaru. Umrla je od izlaska svog duhana u bolu, tuzi i agoniji. Nikada nije doživjela nirvanu.-                  
-Ajme, jadna Blacky!- ostale riječi zastale su u grlu, ali sam suspregla plač.             
-Znaš i ja sam čula nešto tužno- odgovorih                                                                   
-Ti poznaš lightice, one dvije sestre luđakinje-                                                               
 -Kako ne, pa bile su mi susjede! Ajme kako su me davile! Što je bilo s njima?!-       
-E pa vidiš, doživjele su ono što su htjele! Kupio ih je par, muž i žena. I u trenu ekstaze, on luđa lightica, došla je u ženske ruke, a ona druga u muške. Naravno, obje su vrištale kao lude, jer im se ostvario san. Imat će nirvanu zajedno. Međutim problem je nastao kad je luđa lightica dotakla usne. Taj ženski Master imao je toliko šminke na usnama da joj je nirvana bila otežana. Nakon dvije naslade počela je vrištati, jer joj se glava počela topiti pod šminkom. Njena sestra je uživala u trenutku, ali kad je čula sestrino zapomaganje, vikom ju je upitala u čemu je problem. Međutim, luda lightica nije dočekala treću nasladu, ugušila se pod ogromnom količinom šminke. Kad je njena sestra shvatila što se dogodilo, pukla je usred otresanja duhana. (Vi ljudi to nazivate srčanim udarom!)-                                 
-O, jadne lightice, ali moraš priznat da je to poprilično smješno. Zamisli ironije, umrijeti usred nirvane! Pa to mogu samo lightice... ha, ha, ha-                                    
-Nije to toliko apsurd, koliko ovaj što sam čula!-                                                           
-Koji?!-                                                                                                                                  
-Znaš one portugalske luđake, S.G. ?-                                                                              
-A tko njih ne zna?-                                                                                                             
-E pa njih ti je kupio tip, i iste noći se napio k'o svinja! Toliko se napio da si mogao čuti prvu braću kako vrište, da Masteru iz usta smrdi po alkoholu za popizdit!-      
 -Pa dobro, nemoj mi reči da su se ugušili od smrada?-                                                 
-Ma ne! Još gore! Master kada je povukao zadnju nasladu od jednog njihovog brata, zakašljao se svijetski. I tako pijan kao telac odlučio u tom trenu da prestaje pušiti, i zgužvao cijelu kutiju sa preostalom braćom unutra. Svima je polomio papire i svi izginuše od iscjedka duhana!-                                                                        
-O Tvornice mi, ovo je zbilja smješno! Ali gušteru imam ti ja jednu još bolju!-         
-Tiče se tvoje familije, Dunhill mentol!-                                                                            
-Joj, ovo će biti zanimljivo!-bila sma sva na iglama                                                         
-Naravno znaš da ti je glava bijela isto kao i papir-                                                        
-Normalno to nam daje eleganciju i štih!- odgovorih ponosno                                     
-Ma smoči ti malo tu eleganciju, slušaj što je bilo! Jedan Master je ...-
 
*****nasavak slijedi

****napomena: ovo je priča za pušače, oni koji imaju isti porok kao i ja!****
   Živjela sam vrlo skladno među svojim sestrama  i bračom. Istina, sve je bilo mračno i svi su govorili o tom trenu... Uh, koliko sam htjela postići tu tzv.ekstazu. Vjerujem da ne znate što je to ekstaza, e pa reči ću vam. Svaka cigareta ima svoj život, od rođenja u tvornici, putovanja i useljenja. Tako sam i ja imala sve to, ali nakon useljenja stojite ili ležite u istom položaju 2 ili 3 mjeseca. Toliko galame oko vas, svi pričaju o toj ekstazi. Evo, da vam napokon ispričam što je to ekstaza ili nirvana. Kako su stjenke naše kutije vrlo tanke, često pričamo više s našim susjedima, nego međusobno. Ipak, cigarete iz iste kutije su toliko vezane jedna za drugu, jer smo iz iste porodice. Moja porodica ima vrlo dugu tradiciju i ima nas svugdje po svijetu, kako se bar priča. Ime nam je Dunhill. Međutim, Dunhill porodica imala je u svojoj porodici puno sukoba, pa su se neke sestre odvojile, zato sada postoje tri klana Dunhill. Najstariji, izvorni klan je International. Ne znam točno povijest, ali znam da su se neke cigarete ostavile teškog duhana i time olakšale svoju liniju. Njihova kutija je plava i to je klan medium. Ali ni to nije moj klan! Ja spadam u klan koji nije toliko popularan. Mislim, naravno da su čuli za nas, jer je naša linija poznata po mirisu mente koji nosimo u sebi. To baš i nije dobro, jer nas ljudi ne vole, zbog čega naše kutije često dugo provode u useljenom domu. I dugo nam treba da nađemo Mastera. Poslije useljenja dolazi tzv. dan sunca. Joj, jedva čekam taj dan! To je dan kada osjetite da se vaša kutija miće i ne čujete više glasove vaših susjeda. Vi pripadate nekome. To pak znači da ubrzo dolazi tren ekstaze. Tren ekstaze ne znam kako izgleda, ali sam čula da je to nešto najljepše u životu. Vaša glava dotakne toplo tkivo (zovu ga usne) vašeg vlasnika i tada možete vidjeti narančasti obris (zovu ga vatra) kako se približava vašem tijelu. Nakon toga počinje ludilo osječaja, izbacujete suvišne papire i teret duhana. Vaš Master trese vaše tijelo i postajete sve lakši i lakši.Kasnije sudbine su različite, ali dalje više ne znam.
   I tako jedno jutro spavala sam čvrstim snom jer sam sinoć pričala do kaasno s jednom simpa cigaretom. Ona je iz porodice Marlboro light, i zove se Marl.Kaže kako je čula da je njena kutija sada petka na stalku i da svaki čas očekuje da pronađe svog Mastera. Moja kutija je druga, ali kao što rekoh moja familija i klan teško nalaze Mastera. Tog jutra probudilo me vrištanje našeg klana. Bila je to kutija ispred nas. Prve cigarete iz naše kutije počele su se žaliti na zimu, jer je kutije ispred nas nestalo...blago njima, imaju Mastera.
-Due?- načula sam glas prodavača. Još kad sam bila u tvornici jedna cigareta, mislim da je bila porodica Benson & Heginson,  mi je rekla da bavezno, gdje god da se nalazim, naučim jezik ljudi, jer su sve to potencijalni Masteri. Tako sam ja učila francuski iako su mi sve cigarete govorile da sam luda. Sad mi je to znanje dobro došlo. U trenu kad sam začula glas prodavača, znala sam! Evo dana! Evo našeg Mastera! Počela sam vrištati iz svog glasa, dok su se ostale cigarete iz kutije pogledavale i zapitkivale što mi je.U trenu kad se naša kutija digla sve su shvatile!
-Marl! Odlazim, odlazim!- vikala sam
- Nek ti je sa srečom- čula sam njene riječi
- Nađi ekstazu!!-zaderah se iz petnih listića, ali odgovra nisam čula.
- Nadam se uskoro...- odgovorio je drugi glas
To nije bila Marl, ali glas mi je jako poznat! Bila je to Crvena. Moja prijateljica što je samnom došla na useljenje.Dok smo putovale, ona i ja smo toliko pričale... Podjelile smo sve tajne i tračeve što smo ikad čule.
-Crvena!- zavapih od tuge
Oh, kako sam željela stati na sekundu da joj čujem glas, ali u grlu mi je zapela riječ i ne uspijeh je izustiti, umjesto riječi briznuh u plač. Kroz plač, čula sam ženski duboki glas:
- Et due packet Marlboro rouge, silvous plais!- Počela sam se derati od veselja, ali moja kutija je bila podvrgnuta gravitacijskoj sili, tako da smo nakon par desetinki sekunke padanja, tresnuli o nešto. Udarila sam glavom o stjenku kutije i onesvjestila se.
***** nastavak slijedi....                 

   Ljudi što ja volim zimu! Ma ja sam rođena za nju! Puhne bura i ja se prehladim... Nevjerojatno, već dva dana balim cijeli svoj životni prostor: oko kompa hrpa maramica, nafrljiva sam grijalicu tako da mi već palme niču po sobi i kote se krokodili pod krevetom, ali svejedno na sebi imam tri majce, debeli majon, 1. deku, 2. deku i hladno mi je... Znam vas, muške pohotnike, već vam je na jeziku "treba ti netko izmjeriti temperaturu!", eto rekoh to prije vas i fakat je istina... ali kad prehlada prođe...  Kad sam u ovakvom stanju najdraže mi je kihanje! Joj što to volim! Nos pun, puncat, kihneš i ... ne vidiš više što ti piše na ekranu! Kompjuter ti dobije ogromnu, ali ogromnu količinu virusa! A onaj trenutak kad ti oči počnu suziti, prvo osječaš da te škaklje, onda ti počne i nos curiti, pa ti krene suza iz oka... Brate mili, ne znaš što češ prvo s maramicom, oko ili nos... Vjerujte rađe tim redom, suze, pa nos, ako idete obrnuto zacementirat ćete si oko... mnogo loše... Ali definitivno finale jest vrijeme spavanja! Spava ti se za odkačit'... legneš na leđa- začepljene obje nosnice, okreneš se na desni bok, odčepi se desna... JUPI, HURA!... ali se začepi do bola lijeva, okreneš se na lijevi bok pa se desi obrnuta situacija... I tako se okrečeš lijevo-desno, lijevo-desno... popizdiš, digneš se iz kreveta, tražiš maramice po polutamnoj sobi, koju si zamračio jer te glava boli da cijeli arsenal lekadola ne pomaže, naravno šlafrokom okačiš o lampu koja se strovali na pod... kihneš, pa zasereš pola kreveta... I napokon dohvatiš maramice, dišući kao riba na suhom. Ljutito ispušeš nos, agresivno čak, ali kako si to u jednom danu već napravio 10877 puta, koža te ispod surle toliko zapeče, da ti oči opet krenu suziti, pa nos curiti... Onda vam dragi moji, ja jednostavno odustanem... Sjednem za komp, švrljam po iskrici i nastavim ljigaviti po kompu... Krevet i tako i tako moram posušiti, a i kad sjedim bar su mi obje nosnice u funkciji...
Dragi moji što vam ja volim zimu! KAD ĆE VIŠE TO PROKLETO LJETO...šmrc, šmrc...

 Tresle su se ruke dok sam prstima prelazila preko tvoga lica... Uzvrpoljila se duša kad si poljubio usne... A srce? Uh, ono je pucalo... Jutra su počinjala sa tvojim SMS-om, sa tvojim imenom... Dani su prolazili s tobom u mislima... Večeri, u tvom zagrljaju... Noći, sam mrzila jer bih jedva čekala jutro... A onda tišina... Ostaje samo kava, i još uvijek misao na tebe... Da li je nada bila prejaka? Ili sam se previše nadala?

****upzorenje: ovo je kratka priča, koju smiju čitati samo oni koji se još hihoću na Toma & Jerrya, skupljaju salvete i sličice i katkad skoče kao da igraju cip-cop !!! ***************
 
   Isprva mi se činilo smješno da obučem ružičasta krila. Stajala su predamnom napravljena od letvica i papira. Već su bila pomalo i ofucana, i govorila sam sama sebi kako više nisam djete, kako sam prerasla tu igru. Ali što sam više gledala u ta krila, više sam željela zabiti prst u slatku marmeladu koju je majka sakrila za zimu. Kad sam se uvjerila da nema nikoga oko mene, nikoga da vidi moju "normalnu" glupost, dotakla sam ih. Smješak je zavjetrio mojim licem. Opet se osvrnuh oko sebe i napokon skupim snage i obučem krila. Stanem ispred ogledala i osjetim napad gluposti. U tom trenu začuh da je netko zakucao na vrata. Brzopleto skinem krila i šutnem ih ispod kreveta. Otvorih vrata, ali nije bilo nikoga. Mora da mi se učinilo... Zaključam vrata i odem u sobu do kreveta po krila. Ali krila su pukla. Nisam ih više mogla popraviti. Koliko god se trudila poravnati i prekriti razbijene djelove, oni su se opet odlijepili i prelomili. Sjednem tiho na stolicu polažući nježno krila na pod ispred sebe i pogledah svoje lice u ogledalu. "Eh, da se bar nisu razbila! Letjela bih svugdje!"  Tad zatvorih oči i ugledam sebe sa ružičastim krilima kako letim. Prvo sam pozdravila oblake. Oni su odvratili pozdrav, čak su me pozvali u goste kada se umorim od leta. Onda sam se poklonila suncu i prihvatila njegovu ponudu da se provozam njegovim zrakama. I dok sam se sanjkala na vrelini dana ugledala sam najplavlje more i ples dupina. Odmah sam zaronila kroz oblake! Pozdravila sam svoje morske prijatelje i plesala s njima. Igra je nasmijala sva nebeska tijela! Čak sam začula i topao smijeh iza leđa. Otvorim oči i ugledam da mi prijateljica stoji na vratima. Gledala je u mene dok sam skakutala po sobi i po krevetu zatvorenih očiju i raširenih ruku! Brzopleto pogledam na pod i ne vidim ni traga ružičastim krilima. Nasmijem se, prilazeći prijateljici da je pozdravim, postavljajući neko glupo pitanje kako bih izbjegla objašnjavanje svoje ludorije. Kako sam prošla ispred ogledala vidjela sam veličanstvena svijetlucava krila kako stoje na mojim leđima. "Imam ih!" pomislim "Ali ih vidim i osječam samo ja!" Nasmijem se sretno. Sutra je vrijeme za novi let.

...tamo među one teške nimbuse, u susjedstvo kod one stare tete što nosi maramu na glavi, tamo gdje mirišu svježe ispečeni kolači... Tamo gdje sam val, a tvoje tjelo greben... Tamo ja često odlutam.
 U ne-jutro i ne-noć, onu izmaglicu prikovanu na nebo ptičijim pjevom... tamo spava reala, a snovi i maštarije imaju fiestu. Onako bespomočno lupa ti san na oči i više ne znaš jesi li to sanjao ili se to stvarno desilo.
Pokrij me jastucima i odgurni grijehe! Nočas verzija ljubavi nosi ime brodolom. Nasukat ću se na tvoje hridi, ljubavi. Razbit ćeš sve brane u mojim očima i predat ću se nečem snenom i budnom. Tamo sam nekad anđeo, a nekad vrag. Tamo sam nekad intelektualka bez love u potrazi za zlatnim tepenicama, a nekad vlasnica krčme sa zlatom oko vrata i vjetrom u glavi. Tamo sam majka, a na takvu pomisao ovdje se spotičem o grimasu. Više mi ništa nije jasno... Je li gluma tamo u tom prostoru ničeg, ili glumim svoj život svakim danom...
Otvaranje bežičnog kanala... Otvori, prijatelju, samo naprijed! Ali prije ostavi krijesnicu da ti čuva izlaz. Ja sam se toga sjetila kad sam se već izgubila u vjetru iluzija.

 Nešto me večeras goni na riječi... Na potpunu bujicu i poplavu sebe! Je li to nešto u zraku? A oči se sklapaju od umora, a misli se kote kao kapi kiše... I neke čudne slike lete pred očima... Voda! Topla, čak vrela voda slijeva se po tijelu! Baš kao ljubav! A to sam već negdje zapisala... Da, sjećam se jedne pjesme... Stare mladosti i bezbrižnih suza... da li hrabrost opada s godinama? U kojoj sferi svog života sam bila potpuna, sretna, pitam se ? Bez ovih divljih besanih noći... Već se i prsti grče, ali riječi naviru... Vjetar! Šetnja palubom daljina, sa zvijezdama na obrazima, a vjetar svira i zove na ples! A tek more! Valovi što dišu po taktu moga srca, što se pjene na mojim prstima... I zabijam ruke u pjesak kao u tvoja leđa... Ah, i to sam već negdje napisala! Zar kradem sama od sebe? Zar si sama kradem osmjehe?  Kažem si :"Stani! Tu si već bila!" Ali magla me vuće, mislim da je iza nje što novog... Neka duga, a ne pusta kiša...