ono iza lica...

       Uvijek sam se smatrala čudnom. Zar nije istina? Uvijek sam imala prebujnu maštu. Fiktivni svijet sasvim mi je odgovarao. Prebacivala sma mesne komade misli da se dobro ispeku, sad na jednu, pa na drugu stvarnost. No, nikada nije bilo dovoljno vremena kako bi me realnost potpuno obuzela. Brzina. Govorkalo se: " To joj je vrlina!" Pa tko je još umirao sporo? Imala sam svojih padova i uspona, kako to inaće biva. Ali maštarije? Uh, nikad nisam prestala! Ne mogu se skinuti s njih! U svakom slučaju jeftinije su nego droga, a isto haluciniraš. Nisu bijeli miševi, već bijeli dan! Da, tako je! Poneka mrlja ili škrabotina, prefarbani grafit ili nešto slično.
 Puls je radio sto na sat. I brže! Tko je stvorio ulice da se njima vučeš 20 kilometara na sat? Pa što ako ideš pješice? Daj, zaribaj malo! Otvori bežični kanal i odlutaj. Ali...Ma, tko šljivi tu kratku riječ od tri slova! Svi znamo da je ne volimo, evo je opet, ALI je koristimo i držimo pod pazuhom kao neugodni miris.
 Ja stojim na bijeloj cesti. Dosadan mrak. Svi se furaju ili lože na poderane traperice ili loše riječi. Svi kontroliraju autoceste. U jedan smjer. Kretenu, ideš po mojoj traci! Što uostalom ima u tim trakama, samo još jedno pravilo na tapetu!
 Zgužvaj malo to lijevo oko, daj probaj zaspati, probaj ne ispisati jednom ovaj bijeli papir. Bijeli dan, bijela cesta, bijeli papir, vrlo smo kolorativni! Valjda nas je majka tako učila:"Imaš, sine, bijelo ili crno!"
 A gdje, oče, spada onaj iritirajući miris doma i dobrote? Onako besprijekorno sladak kao znoj muškarca u džungli predigre. I vuci konopac, diži lance! A on Te zgrabi s leđa i ne pušta! Stvara neku žgaravicu koju ni soda bikarbona ne trpi.
 Gutljaj vode. H2O. Koje smeće! A, što češ, dobar smetlar pušačkog grla. Krčmaru, donesi još jedno i piši na kuću. Ekologija u tijeku. Eto i malo zelenila. Vidiš, tu su naše granice. Sve što je novo, ne valja. Sve što nije crno ili bijelo, ne pripada.
  Ples na cesti. To mi je praksa! Cudnovata bolest bez lijeka. Negacija. Uzmi paletu i mješaj boje. Uh, što trese konzervativa, trese kao potres. Isfurana usporedba radi razjašnjenog stava.
 Nema ovdje kraja i fenomena od finala, tu su priče nedovršene. Nema vuka, niti zle mačehe. To su bajke. Imaš kofer, ruku i slobodu. Imaš cestu, lokvu i slobodu. Imaš zimu, glad i slobodu. Imaš oči, usta i jebenu slobodu! Skini mi tu slobodu kad od nje postaješ rogonja ulice! Fakultetski delikvent na birou!
 Gospodaru, dajte vode, kruha i igara! To je bio moto. Sada dajte krvi, kavijara, a igru vodim ja! Glavni borac među knjigama, prokleti tiranin što ga slavi mafija! Nekad je dobro biti žrtva.
 Potonula  zadnja kap, a i vrijeme je spavanja. Valjda si mrlja koju niti jedan sapun ne može skinuti; kad razbiješ ogledalo i produkt nazivaš umjetnošću. Meni je to sedam godina nesreče.

 
Osuđena na tišinu, to je izgleda moja uloga u ovom životu... Osuđena na vječno drugo mjesto, tražiti ljubav, a zabranjeno mi je voljeti!  I uvijek padam na isti trik! Na njihovu arogantnost i hrabrost!  Na njihovu originalnost, moć nagovaranja!  Osuđena na mjesto u prikrajku, a ispred mene sve pršti ljepoticama sa cijenom. A ja bih dala prostranstva za jedan iskren zagrljaj!
Kako to zvuči idealno, zar sam ja takva?!
Oluje, valovi i sjećanje na krhotine duše skupljene u boci kao zao duh, još me opominju. I stvarno sam se predugo bojala onog okusa strasti pomješanog sa strahom od gubitka... Stvarno sam predugo bježala od snažnih prsa, a sad je tren kad bih zaronila na sve ili ništa! Sad bih zaronila na dah i predala se i algama ako treba! Je li to normalno?! Je li to bolesno?! Jesam li jedini idealist na livadi besramnosti?! Eh, da bar to imam hrabrosti priznati, nekom... ne papiru... ekranu... Pitam se bi li to bila hrabrost ili slabost...
Priča uvijek krene kao bajka, a završi kao tragedija. Kažem, učim se na greškama, a samo jednom sam otvorila svoju romantiku i osvojila svijet. Ostao je bez riječi...
Osuđena na tišinu, to je izgleda moja uloga u životu... Vječno sanjati o nekome, koji neće odustati pred mojim zidinama. Vječno sanjati o nekome koji će slijediti dugu u duši mi i očima...           O nekome, koji neće znati disati bez mene, niti ću ja moći disati bez njega...

 Svaki dan sam ista, nosim iste oči, isti osmjeh i ovaj prokleti aparatić... Svaki dan sam vedra, barem dok sam na poslu... pričam, sprdam se... Kako onda ljudi to vide, pitam se? Kako znaju da mislim na jednog crnog što je zauzeo prostor mašte, sna i jave!
  Ekipa govori kako nešto sjaji iz mene, kako jednostavno blještim! OK istini na volju tako se i osjećam... stopala baš ne dodiruju tlo :o)) Počinjem šaptati njegovo ime prije nego utonem u san... je li to pomalo bolesno, ili sam samo ja probudila svoju romantičnu stranu iz dubokog sna...

Stajalo je vrijeme, dok se prostor kretao svjetlosnom brzinom...
Mi stojimo na vjetru i gledamo slike što jure. Prolaze jutra i kiše, ratovi i mir... Mi stojimo bez daha i gledamo jedan drugome u oči...Sjaj je toliko jak da smo izgubili svijet po putu...
Je li se itko osjećao ovako? U brzini, bunilu...je li ovo ljubav ili ludost...

   Bio je tako blizu, pomalo skriven... praktički vrata do vrata, naravno ne otkriven... Upravo su me riječi uvijek pokretale, ili bi me rastužile ili bi me razveselile ili ne dao Bog razbjesnile. A on zna sa riječima veoma dobro i s njima me pridobio.
... u ovim kasnim noćnim satima ja mislim na tebe, ne spavam... NIšta mi u ovom mom životu nije jasno! Dvije godine tragam za snovima, tragam za zagrljajem, poljubcem i toliko sam se uljuljala u to silno traženje, da su mi tvoje oči napravile totalni lom u mom sistemu... Sada više ne spavam jer se trebam naviknuti na izjavu "Ja imam dečka!"  Definitivno, moj svijet je doživio centrifugu! Oči mi čudno sjaje, stalno se smijem, hej ljudi. pa osjećam se kao da me netko vratio u srednju školu!
...baš kao more, valovi što dolaze i vjetar što tuće u jedra... to me jutro zove... Nešto kao oluja što me sljedila brzim korakom i pitala za moje ime... Da, to si ti! Potpuno neočekivano, snažno, ali i nježno došao si pred moje lice... i pomaknuo i nebo i zemlju... vrati me na moje ceste, molim te... Ja sjajim! Jeli to ljubav?  Ne znam jer je nisam probala, a one krhotine što prepričavam kao najveću romansu samo ju rez i rana, kojih se bojim kao najvećeg zla... Zato ako posustanem, molim te ne sudi me, ja samo ne znam korake ove svima tako znane muzike... Ako stanem, to samo strah je, ti gurni me...Ako pogriješim, reci mi nježno, i ispravi me... Ti, što poznaš riječi i djela, nauči me plesati i živjeti bez samoće...

  Šapatom ću te obuzeti, potpuno nježno te zagrliti i oteti od ovog surovog svijeta! Samo dopusti mi, samo dozvoli mi...
Pogledaj me u oči i zadrži me, tada ljubav ostat će... možda ne zauvijek, ali za sada dovoljna biti će...

  
   Okrečem ruke s dlana na drugu stranu. otkrivam istinu u linijama koje nestaju. Sanjam.
          *                *                   *                       *
    Slaba svijetlost pada po tvome tijelu. Sve je u magli. Zatvorenih očiju osjećam strast dok diraš sve zatvorene vulkane moga tijela. I nema me! Ja ne postojim. Nema riječi ili mišljenja. Trese se moja srž.
  Da li je to osjećaj vjetra u mojim njedrima? Drži kormilo!
Dišem sve teže i govorim riječi koje ni sama ne razumijem.
Ti skidaš me.
Ostaje samo teritorij moga tijela i nestražena zemlja tvoga. O, kako skladna igra u kojoj nema pravila! O, kako smo dobri plesači!
I misli su mi maglene, oči su mi sklopljene, ne udišem zrak. Ti kao pod drogom, ne staješ, vjeruješ, uzimaš, pa daješ. Oči otvaram u nadi da zarobim, da otmem, da uništim. Znamo oboje oluja počinje.
   I konji počinju bježati, griva im se plete. Anđeli nestaju, bježe u strahu, vještice nas okružuju...
prvi je stadij proljeća i livada se otvara, pod suncem naših misli i dodira. Biti će kako želimo!
Noktima grebem grebene tvijih leđa, želim da otvoriš svoje gromove i pustiš kiše. Tebi je još proljeće i nisi spreman za kršenje. A tada ja skidam svoju brnjicu zabrane, otvaram slatki miris zaraze. Neka vlada epidemija... Stvaram oblake oko tvoje glave i ruke ti postaju bespomočne dok prve kapi klize po tvojoj koži. Bacaš okove na moje ruke, vežeš moje postojanje. O, koliko te želim! i znam da i ti želiš mene! Uzmi dok još dajem!
   Tad prestaje bend, već glavni vokal podiže glas i stvara dim. Lokomotive zarežu pod pritiskom, para leti zrakom, dime se zavjese, ti okrečes poluge, podižeš planine. Lomimo se oboje, staklo puca pod našim terorom, cakle se krhotine, cesta se trese. U trenu vulkani izbacuju lavu, nebo luduje, vještice vrište na lomači, anđeli umiru, kormilo ostaje bez kormilara, okreće ga vjetar. Prasak vremena, razljeću se pčele, zabadaju žalce u naša tjela, tresemo se zajedno nadajući se bjegu od sigurne smrti. Mišići napuštaju vjeru.
   Umiremo jedno drugome u zagrljaju. još jedna ljetna oluja skršila je obranu prirode. Čekamo smiraj jutra u zaklonu postelje.