male tajne

Neću te više pitati
Sa kim sada plešeš, ionako se svodi na ples sa samim sobom.
Ona karirana fotelja, sad je nekom dekom prekrivena
I zauvijek isključena uspomena.
Kao i obično, istina, tvoja i moja,
Jednom će se naći na pola puta, bez nas, kao pouka, za neku drugu priču,
Za nečije druge ukradene noći,
Za bijeg, za snove, za sve ono što me nekad davno činilo čovjekom na okupu.
I što je obećavalo ono malo traženo – svaku noć i dan samo za nas.
Ovo nije ljubavna pjesma.
Znaš li kako je kad ti ožiljci nabubre i puknu?
Kad ti bol liže tijelo licemjernim osmijehom…
Kad ti ostane samo nada da će Svemir čuti tihu molitvu
I sa dobrim osjećajem u grudima čekati leden i smiren Glas čuvara
I njegov poziv da ga slijedimo, koračamo dok se ne pretvorimo u nesvjesno
I utisnemo u beskonačan tok vremena.
Povijest pišu pobjednici.
A vrijeme uvijek pobjeđuje.
Stopljeni u beznačaj istog, cirkuliramo u njegovoj putanji
Između zadanih okvira snova.
Očekujući buđenje, za nas, u nesvjesnom Početku, možda socijalnog momenta poput rođenja,
Gdje će nam se na ovaj ili onaj način, misli nanovo savršeno spojiti, ispunjući onaj osjećaj praznine i nedostatnosti sa kojim odrastamo.
I nema tu zbogom – priča smo koja se ponavlja, svaki put u novom ruhu.
U novim tijelima i novom početku, prepoznat ćemo se…

Neću te više pitati
Sa kim sada plešeš, ionako se svodi na ples sa samim sobom.
Ona karirana fotelja, sad je nekom dekom prekrivena
I zauvijek isključena uspomena.
Kao i obično, istina, tvoja i moja,
Jednom će se naći na pola puta, bez nas, kao pouka, za neku drugu priču,
Za nečije druge ukradene noći,
Za bijeg, za snove, za sve ono što me nekad davno činilo čovjekom na okupu.
I što je obećavalo ono malo traženo – svaku noć i dan samo za nas.
Ovo nije ljubavna pjesma.
Znaš li kako je kad ti ožiljci nabubre i puknu?
Kad ti bol liže tijelo licemjernim osmijehom…
Kad ti ostane samo nada da će Svemir čuti tihu molitvu
I sa dobrim osjećajem u grudima čekati leden i smiren Glas čuvara
I njegov poziv da ga slijedimo, koračamo dok se ne pretvorimo u nesvjesno
I utisnemo u beskonačan tok vremena.
Povijest pišu pobjednici.
A vrijeme uvijek pobjeđuje.
Stopljeni u beznačaj istog, cirkuliramo u njegovoj putanji
Između zadanih okvira snova.
Očekujući buđenje, za nas, u nesvjesnom Početku, možda socijalnog momenta poput rođenja,
Gdje će nam se na ovaj ili onaj način, misli nanovo savršeno spojiti, ispunjući onaj osjećaj praznine i nedostatnosti sa kojim odrastamo.
I nema tu zbogom – priča smo koja se ponavlja, svaki put u novom ruhu.
U novim tijelima i novom početku, prepoznat ćemo se…

Previše posla u zadnje vrijeme. Dan započinje oko šest i pol ujutro, a završava oko jedan iza ponoći kad sam u krevetu i kad jednostavno od umora nemam snage ni porazmisliti o svemu skupa. Da, naporan rad mi prija - drži me podalje od mene samog, mojih nekih pizdarija koje nosim u sebi, i sa kojima sam prisiljen živjeti. No, to je tako kako je, ima nešto u onoj da rad oslobađa.
---
Zadnjih dana okolnosti su bile takve da sam uspio nekako odvojiti dan vremena ( zapravo, na svoju ruku ga ne bih nikad odvojio ) da posjetim Sarajevo. Jednom me je taj grad dostojanstveno dočekao - u jednoj osobi i zagrljaju te osobe osjećao sam da me grli grad, da me zove da se stopim u njemu i ostanem. Bilo je što je bilo - te osobe više nema i nekako sa rastankom od nje mislio sam da su vrata grada zauvijek zatvorena za mene. Skoro četiri godine izbjegavao sam Sarajevo.
A sada - vidim da se ništa nije promijenilo. Kao i uvijek, dočekao me je sa osmijehom na licu. I nema veze što sam ovaj put dosta vremena proveo sam, trebalo mi je to, ta samoća u tom gradu, ona lijepa, lišena usamljenosti. Sjeo sam u Zlatnu ribicu i ostavio zapis na poleđini računa koji sam stavio ispod stakla na stolu. Tko treba - pročitat će. Navečer - spustih se do Undergrounda, vrijeme tamo stoji, sa jednako dobrim osjećajem pozitivne i prijateljske atmosfere u kojoj ne možeš a da ne budeš opušten...buđenje i jutarnja kava na At Mejdanu i nevoljko sjedanje u automobil i odlazak.
---
Uhvatim vremena pogledati što se događa doma, preko vijesti na netu. Najava Parade ponosa u Splitu očekivano je digla podosta prašine. Sjetio sam se prošlogodišnje. Na stranu moja uvjerenja - ali nije me prošle godine zabrinulo paradiranje stotinjak pedera i lezbi, izgledalo je čak i zgodno... Zabrinulo me onih par tisuća protivnika parade, sa desnicom dignutom u zrak, u oblaku uskogrudnosti, ograničenosti i primitivizma. A znamo što tako dignuta desnica predstavlja i što se radilo u ime nje, ne ponovilo se.
I da moram birati, radije bih izabrao hodati u povorci sa pederima i lezbama, nego biti u ''sigurnosti'' ispod visoko podignute, ispružene desnice.

Nekad ti je u pogledu stanovalo razumijevanje,
Za jutra koja su morala osvanuti bez mene.
Za tvrdnju da svijet nije oko nas, da je sve u nama.
Prstima sam u mokru zemlju umora gurao sjeme vjerovanja.
Kočija nas ovaj put nije čekala.
Prokleto duga šetnja je do Vrela, a šutnja se tako dugo ipak
Ne može rastegnuti…negdje među prstima gužva se povratna karta.
A čuda odavno nema….zalutali autobus izbjegavajući nas vreba.
Poigrava se s nama, zvijerima zarobljenim u mekanom zagrljaju vitriola.
Razumijemo se, ne treba točka između slova zadnje riječi.
Onaj kojeg zovu vrhovni umoran je već sedmim dijelovima vremena.
Podosta ogrubjela lica molećivim pogledom je tražio malo razumijevanja.
Autobus i dalje kruži oko nas, prljavosivi Greyhound.
Forma je zadovoljena, mogućnost izbora je tu, odluka je na nama o dužini trajanja…
Nije li to zapravo vječnost?
Seliti se iz tijela u tijelo brzinom da još na sebi osjećaš
Vonj svjetova kontradiktornosti početka i kraja.
Dovoljno je na trenutak da ti popusti pažnja
I prisiljen si na šetnju.
Kao sada kad ljubičastim cipelama, skupa sa mojim neodlučnim koracima,
Gazimo sumrak omeđen drvoredom na kojem zavodljivo spava ona neka
Djetinja i naivna ljepota proljeća.
Mjesto nevinosti na usnama elegantno je presvučen kristal zrelosti.
Tu i tamo, sretat ćemo se na ovom svijetu.
Spojit će nas sjećanja, želja…
Napunit ćemo baterije za nove samotne trenutke.
Jednom ćemo sjediti i pričat ćeš mi o nedostatku razumijevanja
I strahu koji se naselio mjesto njega.

na temperaturu mora i današnje izdanje Jutarnjeg lista.
Dakle, more idealno, točno onako kako treba biti, osvježavajuće, plaže još nisu pune i sve je bilo lijepo dok nisam došao do članka u Jutarnjem ( zapitaš se zapravo koliko je ozbiljna tiskovina poput Jutarnjeg ), o tome tko je bolji, Beatlesi ili Stonesi...dalje nisam ni čitao još jedan u nizu senzacionalističkih članaka u svrhu zaglupljivanja naroda...
Narodski rečeno, autor je u startu usrao temu. Glupo je inače raditi komparaciju u bilo čemu, naročito u umjetnosti ( bilo kojem obliku iste ) i na razini je najrudimentarnijeg oblika diletantizma rasprava o tome što je bolje.
Gospodinu autoru članka ( ili gđi/gđici ) bi samo poručio - svaki autor, umjetnik, i ono što nastaje kao posljedica nekog njegovog promišljanja, inspiracije i svega onoga što je potrebno za stvaranje bilo čega ne čini rezultat istog boljim ili lošijim u odnosu na ostalo, u umjetnosti pogotovo gdje je ocjena pojedinog djela je bazirana isključivo na subjektivnom dojmu - dakle, ne bi smjelo biti ''bolje'' ili ''lošije''. Ono što je autor smetnuo sa uma je da usporedba kao takva nema smisla. Da je ideju koju je imao odveo u smjeru ''različitosti'', tema bi bila pun pogodak. Ovako....složio sma današnje izdanje Jutarnjeg lista i spremio ga u ruksak, pridigao se, ušao u more i zaronio - u tom trenutku jedina logična i ispravna odluka, koja ti definitvno ne može iskopati živce ( da napomenem - također radi se o subjektivnom dojmu i mogućnosti izbora ).

želim srećan i berićetan b-day.
I neka joj je sve nešto neki KURAC naj,naj,naj,naj...bolje.
I kurac, of kors...
Cmok-cmok buci.

U jednom neobično ugodnom popodnevu njezine zjenice poprimile su prijateljske boje proljetne oluje.
Vrijeme iza nas pretvara se u tirkiz presvučenu brončanu stazu nastojanja ukrašenog uvenulim cvijećem koje si mi poklonila jednom prilikom za moj rođendan i koje je trebalo cvjetati podsjećajući ma da taj dan prepun patetike valjda svaku jebenu godinu ovog postojanja gdje zapinješ o križeve drugih ljudi, razmišljajući o tome kako si naivno otvorenim srcem iznuđivala moje emocije koje su se jednom trebale pretvoriti u ljubav, ostavljajući me u jazu između vjerovanja i nevjerovanja, štiteći se sakaćenjem tvojih snova koje si strpljivim pogledom prihvaćala. Sada razumijem da sam samo imao tu nesreću prisustvovati rušenju staklene bajke u tvom srcu. Jednom će se valjda sve svesti na statistiku potrebnu za završni račun, kad te više ništa ne može dotaknuti, pokrenuti i potaknuti.
Odavno kavez tišine nije zlatne boje. Vrijeme ga je pretvorilo u prljavo i teško olovo. Umorna božanstva se povlače, svjetla ionako nikada neće biti više od mraka. Prolazimo kroz hladne pustinje noći. Oko nas divljaju siluete prošlih vremena iz čijih rana raste trnje.
Zatvoren u oblicima zakrivljenih vidokruga tražim među drugim zjenicama novu oazu.

ovo su stoposto anonimusi napali blog.
Radi boockinog bloga o KURCU.

Nisam ti imao što odgovoriti na tvoje pitanje čija su slova kapi kiše
Lomile na tisuće komadića odnoseći ih u nepovrat.
Uvijek to ''zašto''.
Odgovor sam znao, a slike oko nas, tebe,
Nisu bile ono što si željela.
Olakšavaš situaciju preoblikujući moju šutnju u laž.
Lijepo to sve izgleda upakirano u olako shvaćene riječi
Ispisane na odbačenim kutijama cigareta i rubovima
Stranica požutjelih dnevnih novina, grozničavo među riječima
Tražeći sebe u posljednjoj priči za koju znaš
Da će ostati neispričana, negdje duboko u meni zarobljena.
Osjećam se kao kod kuće među tvojim strahovima dok zavodljivim osmijehom
Pokušavaš prekriti nervozu koja ti divlja licem.
Negdje u pogledu, iza zjenica, srebrom mjesečine svjetlucaju makadamski putevi
U meni kojima trebaš tek zakoračiti.
Vrata su otvorena i ne treba oklijevati.
Ne treba se bojati. Padova i rana na dlanovima i stopalima.
Katarza je druga priča, smještena ispod nekog drugog prokletog neba
I izdajničkim sjajem lažnih i dalekih zvijezda.
Možda i nije toliko loše u tom svijetu konstantnog sumraka,
Bez smijeha, bez snova, bez boli, gdje ćemo okovani iščekivanjem
Teško po nepreglednom ledu koračati.
Zamrznutih sjećanja, snova i očekivanja.
U odmoru od samih sebe grijat ćemo se
Plamenom križeva koje smo uspjeli strgnuti sa sebe.
Dočekt ćemo spreni neki drugi svijet, sa nekim drugim križevima
Na leđima, lutajući i tražeći oazu
Iluzije nekog sretnijeg življenja.

...lijepo, smisleno i argumetirano mi je objašnjavala da je ljubav zapravo u kurcu, da je samo izlika kojom liječimo strah od samoće. Nisam baš pretjerano bio fokusiran na riječi koje su dolazile sa druge strane. Konobar je radio svoje, glazba iz radio aparata se razlijevala prostorom, tmurno nedjeljno popodne klizilo je niz ulice skupa sa ljudima pognutih glava i šutnjom u očima. Svodi se na onih petnaest minuta slave, ne u doslovnom smislu - valjda oni petnaest minuta, neko vrijeme gdje ćeš biti ispunjen onim nečim i kako naivno onda misliš gdje ćeš život, kao što se kaže, udisati punim plućima. Stvar je u tome da treba biti jako vješt i tih petnaestak minuta nagurati u desetak koliko zapravo imamo na raspolaganju.
Ma pusti - riječi su negdje se otkotrljale u popodne - poljubi me.
Ljubio sam je i udisao u sebe tih njezinih petnaestak minuta.
Možda nisam trebao, ali požalio bih poslije da nisam.
Kao što će ona žaliti što je.
Ali to je priča druge retrospektive jednog vremena.
I posjetit ću tu izložbu, jednom.

...pokušavajući me oblikovati u formu prosječnog postojanja gdje se gubi prihvaćanje savršenog kaosa u kojem sam prokleto dobro i slobodno plivao. Što si zapravo željela? Ne rasipam se osmijesima, ni komplimentima. Nisam ni zanimljiv kao što misliš da sam zanimljiv. Zašto te zanimaju moje obale i moj svijet? Naravno, nemaš odgovora na to pitanje. Kao i uvijek, najlakše je cijelu tezu pripisati sudbini, nebesima, duhu Elvisa i ostalim kurcima palcima....
Živo mi se jebe za artikulaciju misli. Filozofija? Ionako je nastala kao nuspojava hedonizma, a zapravo iz prostog razloga što sve mora biti u nekom sistemu, u nekom skupu, pa je eto nekome na pamet palo to objediniti u nešto...nema filozofije, nema svjetla, nema ljubavi, a svejedno, opet se zaljubljujemo, volimo, mrzimo, palimo i gasimo svjetla, vozimo se u automobilima, jedemo ono što poseremo i tako u krug. Koliko još života? Jedan, dva, tri...? Više volim mrak od svjetla. Svjetlo vrišti, stotine tisuća svjetlosnih iglica zabijaju mi se u oči, pa žmirkam, a možda i to ima opet neki svoj razlog, jer vidim onda samo obrise ljudi koje ne podnosim, a opet ne mogu bez njih. Pitam se da je Pale ( da, onaj što je bio sam na svijetu ) desetak godina stariji, da li bi mu bilo toliko loše samom. Onda nam malo bude dosadno, pa se u tu svrhu izmisli rat do dva..ne znam čemu snebivanje nad ratnim strahotama, ionako sve dopuštamo. U svakom je ratu pobjednička vojska pljačkala, silovala, protjerivala, spaljivala, razdvajala...danas smo civiliziraniji zato što imamo kartice i smartphone?
Sa vremena na vrijeme smrt me podsjeti da je tu negdje. Trebao bih se bojati? Ne znam, ne osjećam ništa spram toga, osim tog nekog smirujuće lijepog osjećaja. A opet, većina se boji, zapravo ne smrti, nego eventualne boli koja vodi do iste. Normalna stvar da mora boliti, to nam je u podsvijesti, prvi osjećaj dolaska na svijet je osjećaj boli, urezuje se u nas, skupa sa prvim udisajem zraka koji nam reže pluća, jer smo do tada bezbrižno lebdili u bazenu plodne vode. Valjda je bilo dobro, ne ponovilo se.
Ja sam gušter, kameleon.
I mogu sve.

sjedila je nasuprot mene, kažiprstom i pomalo neodlučno miješajući kockice leda u whiskeyu. Možda se tu moglo i govoriti o nekoj povezanosti. Naciljao sam fotoaparatom pokušavajući ovjekovječiti trenutak u kojem je pogledom bila negdje iza prozorskih stakala, na pola puta između podivljalog proljeća i snova na umoru.
Sanjao sam more, usidrene brodice, vrijeme u slobodnom hodu. Ostavljamo tragove na mokrim pločnicima, u laganom i šutljivom hodu poslkije završetka neke kinoprojekcije filma za kojeg je tvrdila da ćemo se prepoznati u njima. Nisam se prepoznao. Kao ni što se već dugo vremena nisam prepoznavao svoj iskrivljeni odraz u nenom pogledo zamagljenom svejednošću i umorom od očekivanja.
Treba krenuti dalje?
Vjerojatno.
Razmišljam kako bi bilo najbolje iskočiti iz vlaka, negdje na pola puta, u nepoznato.
Nešto veliko me tamo čeka.

Zove dojdimir berezina na telefon.
Alo berko, di si, šta činiš - upita dobri dojdek.
A ništa, evo pijem kaficu, pa kafenišem. Što ti radiš - upita berezin reda radi.
Isto kao i ti, malo sidin, pijen čaj od nane pa onaniram - odgovara dojdimir.

-------------------

Zove dojdimir berezina na telefon.
Alo berko, di si, šta činiš - upita dobri dojdek.
Ništa posebno, malo se hmeljiliziram - odgovara berezin.
A jel bi mi tija doć pomoć nešto oko kuće - pita opet dojdi.
Ma bi ja života mi, ali ne mogu, dobio sam spolnu bolest - veli berko.
Aha, to si vjerojatno pokupija od neke iskriĆarke, tako ti i triba kad meni nisi tija naštimat žensku. A koja ti je spolna bolest - zainteresira se dojdimir.
Ma znaš ona - odgovara bere - boli me kurac za radove na tvojoj kući i tebe.

Podsjetnik na školske dane:

Link

Podsjetnik na časno služenje Kruni:

Link

Ah ti arhitekti:

Link

Naravno keksići, kavice, sokići, i malo žestokog su servirani...izvol'te.

ispričao bi vic, doduše malo prepravljen ( napomena za dežurne dušebrižnike koji googlaju blogove ko sumanuti netom, u potrazi za plagijatom ali ipak vic.

Pričaju juicy-mama i vinslet, kad u jednom trenutku vinslet kaže:

- Aha, evo ide mi momak, nosi mi cvijeće, sad će tražiti pičke.
- Ne mogu vjerovati da doma nemaš vazu -odgovori na to juicy-mama. ***































*** Nickovi iskorišteni za ovaj vic odabrani su metodom slučajnog uzorka ( bez pomoći gospodina Đele Hadžiselimovića ).
Isključuju se svaki drugi mogući oblici odabira, pogotovo baziranih na netrpeljivosti.
Produkcija - James Cameron ( Dvanaest tisuća milja po morem ) v sudelovanju z B&M Home Entertainment Production
( skračenica HEP - očekujte uskoro prigodni račun na kućnu adresu )