male tajne

Trag prašine ostavlja noć za sobom,
Podsjećajući da došao je kraj još jednoj projekciji
Crnobijele stvarnosti svim bojama presvučenih snova.
Znamo da je najbolje obaviti sve u tišini i stoički podnijeti kapljice krvi
Prerezanog vrata Istine.
Znamo kako i načine držimo čvrsto zauzdane ledom.
Glasovi, tvoji moji…pretvaraju se u staklo, pretvaraju se u ogledalo,
Pretvaraju se u naše odraze.
Nepomično promatramo sebe kako prolazimo, dolazimo, lebdimo, odlazimo, čekamo,
Nekad sa osmijehom, nekad nijemo trpeći šibu neke nakaradne igre po zaigranom i
Vrućem mesu isprepletenih tijela.
Da, čvrsto smo zaslužili život u ovom vremenu.
Što ostavljamo za sutra?
Možda samo skamenjene uspomene i staze popločane istima između
Nadgrobnih spomenika anđela lažno palih za Ljubav?
I onda shvatiš da su to pijuni koji se moraju žrtvovati
U ime iluzije, samo daleko obećavajuće čiji opojni miris
Istinskog izazova povremeno osjetimo,
Živeći tada mučeništvom voljenja.
Shvatiš onog trenutka, kad prijeđeš granicu,
Nehajno i nenadano, za koju nisi ni svjestan da postoji.
I onda uredno servirano primamo na znanje
Da svijest je zapravo elastična.
Promatram stvarnost, ovaj put pod drugačijim
nagibom svjetlosti , tako iskrivljenu,
očekivanu, poznatu.
Vrijeme je…da vodimo ljubav sa pogledom na
Prave pokrete svjetla i tame prošaranoj udarcima
Onog što trebala bi se zvati sudbina,
Na našim željnim i gladnim tijelima.
Davno su se neke daleke zore
Obećavajuće smiješile.
Živimo i živjet ćemo u sumraku limba nadolazeće noći.
Ne tražeći ovaj put stanje naizgled poremećene svijesti
U samodestruktivnoj želji da se dosegne ono nešto nepoznato.
A to je tu, u eteru, u nekoj naoko slučajnoj igri svjetlosti
Ugledaš obrise nekih davnih vremena
Rasutih u nedogled očekivanja spoznaje ograničenosti postojanja.
Vrijeme je zapravo teško breme
Hrani se našom sviješću ostavljajući nam zauzvrat umor.

Strpljiv sam i pažljivo gledam
Kako počinješ polako učiti slijediti tragove
Pažljivo zametene ispod uskovitlanog
Topota obezglavljenih konja prošlosti.
Neću ti obećati svjetlo.
Ni lažno utočište raspela.
Ta tajna skrivena je ispod tirkiznog pepela.
Čekam da dotakneš boje i povučeš jedini smisleni potez
U ovoj beskonačnoj šahovskoj partiji bez figura.
I zaputiš se… odjednom ti je tako jednostavno koračati
Kroz labirinte širokog spektra besmisla.
Primjećuješ negdje izlomljeni odsjaj crvenog svjetla, onog crvenog svjetla, da…
Sve je poznato, sve je opet predvidljivo.
Crvene ulice i crvene zgrade.
Trgovi i odsjaji staklenih izloga.
Smješten sam tamo negdje,
Za recepcijom vlastita hotela
Dvanaest bogova rimskih orgija.
Prolazimo kroz špalir staklenih pogleda
Robova izranjavanih ruku…
Ključ je obavijen dlanom.
Tu smo…crvena vrata, crvena soba,
Ključ u bravi.
Umorni smo za osjećaj olakšanja.
Znaš da kad prijeđemo prag
Da nestaje gledanje u oči.
I da ti tada jednako učinkovito kao i sa svojim zlom,
Mogu sa svojom dobrotom priuštiti pakao
Koji ćeš žedno udahnuti ogledajući se
U prošlim životima koje promatraš u raspelu napravljenom od ogledala.
Dlanovi su skupljeni u molitvu Onom koji ne može vidjeti.
Odbija se od prozorska stakla bijesni i zluradi smijeh.
Učimo o tome da nije lako biti zaštićen od vremena.
Prolaziti kroz živote jer smo jednom poželjeli biti bezvremenski?
Sjeti se, pričao sam ti o tim maskama, svaka je jedan život.
Životi su uredno složeni u stari ormar.
Za tebe, nisam posegnuo ni za jednim, besmisleno je.
Kao i pogled u oči.
Raspelo je varka…. polako poprima sve mekše oblike,
Dlanovi više nisu zgrčeni u molitvu.
Raspelo se pretvorilo u veliku, sjajnu, lijenu zmiju,
Bezbrižnog pogleda Svevremenskog oka.
Polako nestajemo prema dnu u spirali njenog tijela.
Olako osuđeni na sredinu.
Do ponovnog susreta,
Ovaj put sa novim maskama na licu.

i nije nešto jutro za metnuti ga...blog, mislim.
Nema veze, nastavljamo u revijalnom tonu.
Sviju vas voli vaš Mlakar Oli.

Link

Link

Link

Link

Link

kako je to ujutro ga metnit, blog mislim....

Link

Link

Link

Link

Link

Link

i nešto iz prošlih vremena - dani ponosa i slave - punk massacre at menza ( gledati od sredine druge minute )

Link

…volio bih jednom ispričati priču sa sretnim završetkom.
Priču koja se neće gušiti u beznađu, priču u kojoj će sretno vrijeme biti istinski sretno,
Koja neće kliziti po monolitno monotonim tugama.
Mnogo puta su mi znali kazati da smo samo u nekom filmu,
nimalo nježno ubačeni na početak…. nije li to nepošteno u tom dobu nesvjesnosti,
gdje se sve svodi na nagone i ovisnost o nečemu što nismo birali
i što nam određuje daljnji tijek života?
Socijalni moment…. sintagma koja bi valjda trebala nas nježno tješiti da je to tako kako je,
Da je zapravo malo toga na što možemo utjecati.
Trebao bih nešto kazati o proteklih tridesetšest godina života. Zapravo početak je bio dobar,
Jako dobar… jednom nisu u meni stolovale tuge.
Do trenutka kad shvatiš da i ono malo ostvarenih snova lomi se poput stakla,
a krhotine obično završavaju na istom mjestu, pretvarajući ga u otužno i pusto prostranstvo
na kojem samo trnje cvjeta.
Jedna, druga, treća, samo su se izmjenjivale
Taman kad bih malo došao do zraka nešto me je drugo znalo pogoditi.
Glupo,nenadano, neočekivano i obično uzaludno kako bi se nakon nekog vremena ispostavilo.
Najviše od svega mrzio sam sažaljenje drugih ljudi, pa sam bježao, izbjegavao,
Zavlačio se u neke mračne rupe, obično zabijen negdje u kutu,
U nekoj svojoj tišini promatrajući siluete tuđih tuga koje su također bježale od pogleda sažaljenja.
Tek poslije shvatiš da si zapravo sjedio u laži, da sve od čega bježiš je to da bježiš od samog sebe.
Zapravo, nije toliko to ni važno.
Važna je rupa gdje sada sjedim. Važno je to da zadnja priča, ona stvarna neće imati sretan završetak.
I važno je to da ti postane svejedno. Sa vremenom se umoriš od izbjegavanja onoga što treba doći.
Ovaj put ne bježim. Ovaj put nema onoga u meni da me tjera da idem dalje.
Trideset i šest godina…a ja sam umoran čovjek sa dušom starca.
Bitke sve možeš dobiti. U konačnici rat gubiš.
Osjećam u zadnje vrijeme u daljini zvuk ''onih'' koraka, ustrajnih i jednoličnih koji mi se približavaju.
Slijedit ću ih jer vjerujem da tamo gdje ću ići da me čeka odmor i malo mira.
Očišćen od svega i novim prostranstvom pod stopalima, bez trnja…

… razmišlja se o riječima.
Prolazi se kroz špalir
Vrtnih patuljaka.
Riječi su presvučene
Plastičnim osmijesima
Zarobljenih u toplim očima.
Zapravo,mislimo da s vremenom je sve više komplicirano,
Ne primjećujući sitan tekst, da nam se nudi popust, da je ljubav
Na akcijskom sniženju, upakirana u kompromise.
Trebalo bi biti dobro imati kompromis sa samim sobom?
Nekako odgurnuti u stranu noći gdje je kraj podmuklim pogledom
Slavodobitno obilazio oko mene, poput zvijeri koja je znala da joj
Plijen ne može izmaknuti… osjećao sam žamor, spremala se gozba,
I jasno sam vidio srebrenu zdjelu i njoj u grimiz pretvorenu moju dušu.
Tada sam klizio u digresiju, gdje se svaki sretan trenutak pretvarao u umor.
Smijeh ima cijenu.
U plamenu Pirove pobjede rađa se novo jutro.
Umor, umor i opet taj umor… ormar je ispred mene. Promatram svoje maske
I zapise vremena na istoj.
Na svakoj su bore iscrtane mrakom nečijeg življenja
Koje sam nesebično upijao u sebe, nudeći zauzvrat svoje tijelo,
Počesto izmučeno besmislenim noćima.
Noćima u kojima sam u nepovrat otkidao sebe,
U kojima dodirom hranim nečije čežnje
I ispisujem obećanja uronjena u svjetlucavu laž
I riječi na pravom mjestu i u pravo vrijeme, koje ću pokušati pobrisati
Na skrovitim i zabačenim mjestima gdje je ''svejedno'' pojam čvrsto stopljen
Na prljave zidove i izlizane stolce i stolove, stijenke poluopranih čaša
Gdje polako ispijam jedno od mnogih sredstava za dezinfekciju sjećanja.
A nakon toga, samo hodam, prepušten tihim i praznim ulicama,
Gdje sasvim slučajno nasukat ću se na nečijim obalama
Tražeći zapravo smiraj skrivene uvale
Među podivljalim morima.

Ne treba podsjetnik na to koliko su žene divna bića.
Onaj tko ih poštuje uradit će, mišlju, riječju, djelom, sve da se svaka ženska osoba u njegovoj blizini osjeća kao da je svaki dan osmi ožujak.

Mnogo vremena proveli smo
Lutajući kroz beznadne noći.
Mogao bih ti sada pisati o beznađu.
Mogao bih ti pričati o tuzi
I gubitku.
Otvori oči i otresi ljepljive snove sa sebe.
Čekam da vratimo se bezbrižnom umu djetinjstva.
Nema veze što slomljeni smo jer ćemo i dalje
Plesati, dok nas negdje iz prikrajka
Smaragdnim očima promatra voštana figura umorne Valkire.
Ohrabruje nas da ispitujemo granice stvarnosti.
Ne gledamo u stare fotografije.
Možda se bojimo onoga što bi nas ondje zateklo.
Jutrima ti pogled odavno više nije blag.
U očima ti stanuje mješavina mirisa krvi i znoja
Rimskih gladijatora.
Hladan osmijeh moj u prostor urezuje palac dolje.
Jednom ću ljudima, stotinama njih, ispričati
Ovu priču, u crvenoj sobi plavog svjetla,
Sa zlatnom čašom u ruci punog njenog toplog
I slatkastog grimiza.
U crno su se obojila moja mora.
Ustuknuo je tihi vjetar sa mojih obala.
Zatišje pred oluju?
Izazivaš me ciničnim nevoljenjem u očima.
Prije no što zamahneš odati ću ti tajnu.
Oni zbilja misle da pričam o ljubavi.
O usamljenim i bolno vrištećim nepomičnim
Relikvijama prekrivenih prašinom.
Primičem čašu ustima.
Zatvaram oči jer ne želim gledati kako bolno
Grimiz umire ponižen pred satenskim sjajem tvojih snova.
Umirujućim stiskom želje bodež ti je u rukama.
Ne čekaj, ne oklijevaj.
Prilika je tu, osjećaš plamen sa njenih grudi kako potpaljuje
Križ na tvojim leđima.
Oslobodi Ga!
Čuješ li, jednostavno je, oslobodi ga...
Ne dopusti da te nedoumica odvede u ledeni zagrljaj
Topline nekih davnih obećanja....
Uradi to tiho i pogledaj me, kristalnim pogledom,
Koji nas je vozio tihim mjesečevim obalama, u jednoj,
Punoj obećanja, noći.
Bit ću ti zahvalan.
Puno je krhotina molitvi u mom tijelu zarobljeno.
Znaš da se nikada nisam bojao boli.
Kao i ti, znam da nije kraj, nego nedostatak ljubavi
Ono je što razdvaja.
Želim se probuditi u staklenom potkrovlju.
U crno si obučena. Stojim pored tebe.
Odlučni ženski glas zauzdava vrijeme
Oko nas.
...po ravnoj crti i vijugavoj crti,
Zovem vas i pozivam.
Drvo, kamen, vjetar, vatra, zemlja, voda.
Dovode vas.
Klanjamo se drevnim silama.
Velikoj majci, trostrukoj božici.
( Iz posjekotine sa zapešća krv nam se u zlatnu čašu slijeva )
I rogatom bogu lova.
Smrt ne rastavlja, samo nedostatak ljubavi.
Zavjet je uvijek božici pred očima...
Žedno prinosim čašu drhtavim usnama.
Ispijajući gutljaj, u smaragdu tvog pogleda u kip se pretvaram.
Zavjeti su vječni, najdraža.
Oni hrane vrijeme.
Bez obzira na nas.

Smanjite svjetla, molio bih vas…
Smjestite se, bez žurbe…
Svi ste se smjestili?
Ponavljam, svi ste se smjestili?
Ok, krenimo polako, iz početka.
Od zvijezda na uzglavlju
I pokidanoj kino ulaznici
Jednog umornog jutra.

( …sve se tako brzo odvijalo. Slučajan izlazak, slučajno poznanstvo, slučajno skupljanje ljudi na hrpu čiji smo dio pristali biti. Prigušena svjetla i glazba, i pomalo odsutan smijeh, i ti jebeni pogledi koji nisu obećavali ništa drugo do još jednu, na brzinu skrpanu noć. Ulica. Seoba od tuluma do kafića, od kafića do kluba. Nekome sam bio rezerviran. I taj netko je sada bio daleko, ali opet ne toliko da ne bih osjećao željezni stisak posesivnosti. Zanimljivo je to kako upravo ta posesivnost pumpa adrenalin, muti razum, želja za novim ubija postojanost, dosadnu, ali sigurnu. Sa vremenom,izgubiti će se ime, nestat će u zaboravu dužina kose i plastični odsjaj tirkiza uobličenog u kugličastu bižuteriju koju si nosila oko vrata. Ostat će samo svjetlucanje očiju u polumraku i dodir tvog dlana negdje na meni. Imena nisu bitna, ionako sve prepuštamo zaboravu…)

Ne volim nagovještaje dana.
Stidljivu svjetlost na istoku.
Ono neumitno kad hladna zora
Noć pretvara u pepeo i prah.
I dalje ustrajno, neki umorni ženski glas
Dopire iz zvučnika.
Znam da je vrijeme i pretvarajući se da spavam
Gledam te kako se tiho oblačiš…trebao bih se razbuditi,
Tebi možda kazati da te volim,
Pustiti da kliznemo u obećanje i stopiti se
Negdje pod suncem, na ovom svijetu.
Naravno, hrabro ću držat oči zatvorene
Kao što će jedno netko isto tako
Držati oči zatvorene
Dok se budem oblačio
I tiho, praćen škripanjem parketa
Odlazio u mogućnost nepovrata.

Tihe su tihe ove noći,
zar svi su spavati pošli?
Dal slatki sanak im
spustio se na oči
ili pijuckaju čaj
i u toploj vodi namaču
te podmukle kurije oči.
Tiha je tiha noć,
netko sa sjetom
štiklice glanca
netko u mislima
sa nekim tanca...
I još tiša biti će noć
kad ona vani sa cucekom
će morati poć.
Tiše još suza niz obraz
teško kliznut će,
zadnja suza za njezin blog.

Lako je zaboraviti boju očiju.
I život sabijen poput broda u boci.
Još lakše je zaboraviti zbog čega
U nama tavori gnjili okus boli i
Prihvatiti isti jer tako je lakše.
I ne pamtiti neke riječi
U nepovrat raspršene u nebo iznad
Koje je jednom samo bilo za nas.
Trebali smo, a nismo…
Možda koji put pogledati gore.
Ili osjetit zemlju pod nogama
Koju tako nesvjesno gazimo.
Nakon mnogo vremena opet se susrećemo.
Kao mnogo puta do tada. I sve teže i teže
Pronalazimo neka lijepa sjećanja.
Tvoja bol, moja bol…izgubljeni u vječnom natjecanju
Čija je ljepša, uzvišenija, dostojanstvenija, ponosnija…
Zajebi ponos, to jeftino opravdanje za ono što se moglo uraditi,
A uradilo se nije…zbog nekih davno odslušanih priča, koje su
Nam iskrile u očima, zbog nekih obala, maglovitih i privlačnih,
Prema kojima smo plovili i plovili, i još plovimo, a zapravo svejedno nam je
Da li ćemo ikad stići…zašto bi to bio neki cilj, što to ima tamo, osim nekih priča
I legendi?
Držala si jednom među svojim nježnim dlanovima moj nemir.
Imala si priliku.
Imala si i snagu i vrijeme isti pretvoriti u kip i za svaki slučaj
Posuti mu kamene oči prašinom zaborava.
Mogli smo goli plesati, zajedno ljubiti, očajavati
I sve ono što nam ime ljubavi nudi svojim vječnošću
Neiskvarenim rukama.
Preživjeli smo i preživjeti ćemo svaki put.
Jer…
Lako je zaboraviti i ignorirati, lako je izbjegavati
Zamke sjećanja.
Do ponovnog susreta.

Znaš li…
Kamenje, kao znamenje,
Na nekim obalama razbacano.
Smijeh prekriven vjetrovima,
Razapet na oblucima.
Sjeti se…
Noći obojanih u slatkasto crvenilo vina,
I vremena zatočenog u smirajima indiferentnosti.
Možda bi ove riječi mogle imati jednom sretan kraj.
Ne razmišljamo puno kad pljunemo na pakt
Koji smo u nekim hladnim noćima
Znali sklopiti sa samoćom, uz teške zvuke raštrkanih
Koraka jazza i hladne noći misleći o ljetu,
Vrelom asfaltu i terasi negdje na periferiji nekog grada.
Kad tresneš o tlo, nema spasonosnih zvuka zlatnih trublja,
Gordih legija na podivljalim konjima…
Prizivaš neke velike i ugodne smrti onom svojom zaboravljenom dušom
Složenom pod isprepletene zvukove pjesme godinama izbrazdanog vrača.
Zašto ja moram biti taj koji će ti spustiti umorno tijelo u kolijevku
Onih prvih nastojanja?
Nježnost je odavno pobjegla sa ogrubjelih dlanova.
Zavodljivo miriše pjesma nepoznatog u crnim haljinama.
Idi, koračaj, sneno, opušteno, polako, lebdi…zar je bitno kad znaš
Kamo ideš koliko je težak teret šapta na ramenima od takozvanih čuvara.
I nije važno što su te lagali, gazit ćeš jednom divljim poljima
Djeteline sa četiri lista.
Milost je luksuz, pjevala je noć na izdisaju, predajući vlast
Pomahnitalim ljudima u danu, još jednom kojeg ćemo preživjeti,
Pomireni sa raskalašenim pjevom ptica…sve umorniji i umorniji
Od ostavljanja pustoši noći za leđima i rasplamsalih krikova
Posebnosti zarobljenih među trnjem.
Sad spavaj. I sanjaj te neke svoje proljetnim vjetrom
Osupnute ravnice…
Sanjaj.
Sanjaj.
Sanjaj.

Noć utopljena u tišinu.
Negdje na ulici psi stvarnosti
Bijesno trgaju ostatke nečijih snova.
Meko se magla naslanja na
Prozorska stakla.
Jutro će doći i po običaju
Jedno drugom nećemo
Imati što kazati.
Riječi bi brzo pospremila u zaborav.
I što god kazao da kazao
Samo bi te u poniženje otjeralo.
Znaš gdje su mi misli.
I čijim se šapatom hrane.
Sve što mogu ti ponuditi
Je da ljubav svoju
U moje srce sahraniš.
Otupjelu od boli i iščekivanja
Nekog novog plesa.
Na oštrim krhotinama razlomljene želje
Krv će ti grijat stopala.
Kao i uvijek zaboravljaš,
Naočale na stolu, zamagljene,
Od snova i suza.
Otresaš sa sebe ostatke noći
I odlaziš, da zaboraviš…
Stare jedrenjake koji su
Plovili našim usnama,
Da bi ih potopili
Isprepletenim jezicima.
Odlaziš…
U dan, pomoliti se
Ispred kristalnog oltara
Bogu zaštitniku
Ove igre.

Možda imaš pravo.
Možda bol je moj gospodar.
Stalno sam u pokretu.
Gledam ples svoje sjene
Na mokrim pločnicima.
Pružam ti izblijedjeložutu kovertu
Pečatiranu voskom grimizne svijeće
Čije svjetlo smo udisali u jednoj noći.
Unutra su sjećanja i neka davna jutra
Hladnom zorom optočena.
Zapravo, htio bih uzeti odmor.
Od sebe samoga.
Stopiti se sa trulim lišćem
Strpljivo čekajući vrijeme
Da nas odnese prema ništavnosti.
Razigranost je napustila poglede,
Spustila se na ulice,
Ostavljajući umor na licima
Poput zaboravljene
Crnobijele fotografije.
A zapravo cijela igra je bila
Samo dio nasmiješene iluzije.
Kad smo znali započeti tamo
gdje je trebao biti odavno kraj.
Lako je bilo napustit svjetlo
I krenuti u zavodljivi mrak….
Urezujem ti potpis kapitulacije
Pod teškim i crvenim svjetlima
Očekivanja.
Neman večeras spava.
Mirna,
Okovana snovima.

Stablo sam jedino
Zabijeno u procijepu
Tvojih jebopoljina
Drvo života
Ging seng
Ne ja nisam
Mister džirlo
Ni mokrosuhi
Brijač dlačica
U ušima
Redovni posjetilac
Lokalnih drkaonica
Siješ emancipaciju
Svog jebozovlja
Dekoraciju
Na dar ti dajem
Uložak potkresanih krila
Upakiran u pelenu za
Inkotinenciju
I pet kuna za rakijicu.

Link - eto i linkić, da se vegica ne muči tražiti po blogiću..kisekić.